Clair de Lune
Clair De Lune

Sjećate se foruma La Tua Cantante?Ako da,ovo je njegova bolja verzija.La Tua Cantante je imao 250 članova i preko 3o ooo postova.No,propao je te je zbrisan.No,mi ga opet dižemo na noge!Ovaj Twilight forum ima sve ono što i drugi Twilight forumi imaju,ali ovaj ima i-toplinu.Imamo igricu,novosti,off dio,zabavu.Razna takmičenja za pisanje pjesama,crtanje,razne nagrade.Dodjite i zabavite se!Svojom registracijom bi ste nam jako pomogli u podizanju ovog foruma na noge.Hvala unaprijed.


CDL ekipa.

You are not connected. Please login or register

Knjiga na našem forumu

Go to page : 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8  Next

Go down  Poruka [Stranica 1 / 8.]

1 Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:43 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
UVOD

Sva nastojanja da se prikrijemo bila su nam uzaludna.
S ledom u srcu gledala sam ga kako se priprema da
me obrani. Njegova intenzivna usredotočenost nije otkrivala
ni tračak sumnje, iako su bili brojčano premoćni.
Znala sam da ne možemo očekivati pomoć – njegova se
obitelj u ovom trenutku borila za goli život nesumnjivo
isto kao i on za nas dvoje.
Hoću li ikada saznati ishod te druge borbe? Otkriti
ko su bili pobjednici, a ko gubitnici? Hoću li poživjeti
dovoljno dugo da to doznam?
Izgledi za to nisu mi djelovali naročito.
Crne oči, mahnite od žestoke žudnje za mojom smrću,
iščekivale su trenutak kada će mome zaštitniku popustiti
pozornost. Trenutak u kojem ću jamačno umrijeti.
Negdje daleko, vrlo daleko u hladnoj šumi, začulo se
vučije zavijanje.

Korisnički profil

2 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:44 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
1. ULTIMATUM

Bella,
Ne znam zašto tjeraš Charlieja da nosi poruke Billyju kao da smo u
drugom razredu osnovne – da hocu razgovarati s tobom javio bih ti se na

Ti si ta koja je donijela odluku, okej? Ne možeš imati i ovce i novce kad

Koji dio izraza “smrtni neprijatelji” tebi iz nekog razloga nikako ne
ide u

Ma čuj, znam da se ponašam kao kreten, ali jednostavno se ne može
prijeći preko

Ne možemo biti prijatelji kad si ti cijelo vrijeme s hrpetinom

Samo mi je još gore kad previše razmišljam o tebi, pa mi radije nemoj
više pisati


Da, i ti meni nedostaješ. Jako. To ništa ne mijenja. Žao mi je.
Jacob

Korisnički profil

3 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:44 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Prešla sam prstima preko lista, opipavajući utore na
mjestima gdje je tako jako pritisnuo penkalo o papir da
ga je gotovo podrapao. Mogla sam ga zamisliti kako to
ispisuje – žvrlja ljutita slova svojim grubim rukopisom,
križa redak za retkom kad mu riječi pođu u krivo, možda
čak i lomi penkalo prevelikom šakom; to bi objasnilo
mrlje tinte. Mogla sam zamisliti kako mu se crne obrve
skupljaju od nemoći, kako mu se čelo mreška. Da sam
bila tamo, možda bih mu se bila i nasmijala. Ne daj da te
sredi ugrušak u mozgu, Jacobe, bila bih mu kazala. Samo
ti to izbaci iz sebe.
Sada, dok sam iznova čitala riječi koje sam već bila
upamtila, najmanje mi je bilo do smijeha. Njegov odgovor
na moju molećivu poruku – koja je stigla do njega
preko Charlieja i zatim Billyja, baš kao u drugom razredu,
kao što je napomenuo – nije me iznenadio. Znala sam srž
onoga što me u njoj čeka i prije nego što sam je otvorila.
Iznenadilo me, ipak, koliko me boli svaki prekriženi
redak – kao da su vršci slova oštrice. Još gore, svaki je
ljutiti početak slutio na golemu zalihu boli; Jacobova bol
probadala me dublje od vlastite.
Dok sam razmišljala o tome, osjetila sam kako iz kuhinje
dopire jedinstveni smrad zadimljene grijaće plohe.
U nekoj drugoj kući, činjenica da to kuha neko drugi, a
ne ja, ne bi bila razlog za paniku.
Tutnula sam zgužvani papir u stražnji džep i potrčala,
te u zadnji čas stigla u prizemlje.
Posuda s umakom za špagete koju je Charlie stavio u
mikrovalnu bila je tek pri prvom obrtaju kad sam naglo
otvorila vratašca i izvadila je.
“Pa u čemu sam pogriješio?”, uzrujano me upitao
Charlie.
“Najprije si trebao skinuti poklopac, tata. Metal ne
odgovara mikrovalnim pećnicama.” Dok sam to govorila,
brzo sam skinula pokopac, izlila pola umaka u zdjelu i
stavila zdjelu u mikrovalnu, a posudu vratila u hladnjak;
iznova sam podesila vrijeme i pritisnula tipku start.
Charlie je stisnutih usnica promatrao moja podešavanja.
“Jesam li bar skuhao tjesteninu kako treba?”
Pogledala sam u lonac na štednjaku – izvor smrada
zbog kojeg sam dotrčala. “Miješanje pomaže”, rekla
sam blago. Pronašla sam kuhaču i pokušala raskomadati
gnjecavu grudu tjestenine koja se zapekla za dno.
Charlie je uzdahnuo.
“Onda, što ti sve ovo znači?”, upitala sam ga.
Prekrižio je ruke i zagledao se kroz stražnje prozore u
pljusak. “Ne znam na što misliš”, progunđao je.
Bila sam sva u čudu. Charlie da kuha? I kakvo mu je
to durenje? Edward još nije došao; moj tata je obično
čuvao takvo ponašanje za nastup pred mojim dečkom,
dajući sve od sebe da mu dočara pojam “nimalo dobrodošao”
svakom riječju i gestom. Charliejevi napori nisu
bili potrebni – Edward je znao tačno što moj tata misli i
bez takve predstave.
Od riječi dečko zagrizla sam obraz iznutra s poznatom
napetošću dok sam miješala tjesteninu. Nije to bila prava
riječ, nipošto. Trebala mi je neka koja bi bolje izrazila
vječnu predanost... Ali riječi poput sudbina i predodređenost
zvuče čudno kad ih se izgovori u svakodnevnom
razgovoru.
Edward je na umu imao drugu riječ, riječ koja je i
stvarala napetost u meni. Zubi bi mi zabridjeli čim bih
je se sjetila.
Zaručnik. Ajoj. Zgrozila sam se od te pomisli.
“Nešto mi je promaklo? Otkada ti to spremaš večeru?”,
upitala sam Charlieja. Gruda špageta bućkala se
u kipućoj vodi dok sam je ubadala. “Ili, bolje rečeno,
pokušavaš spremiti večeru.”
Charlie je slegnuo ramenima. “Nema zakona koji bi
mi branio da kuham u vlastitoj kući.”
“To barem ti znaš”, odgovorila sam mu i iscerila se,
pogledavši značku na njegovoj kožnoj jakni.
“Ha. Ta ti je dobra.” Svukao je jaknu kao da sam ga
pogledom podsjetila da je još ima na sebi, i objesio je na
vješalicu za svoju opremu. Tamo mu je već visio pojas s
pištoljem – već nekoliko tjedana nije imao potrebu ponijeti
ga sa sobom u postaju. Gradić Forks u saveznoj
državi Washington više nisu tištali neugodni nestanci,
više se nisu opažali zagonetni divovski vukovi u stalno
kišovitim šumama...
Šutke sam kidala tjesteninu, pretpostavljajući da će
Charlie napokon kazati što ga to tišti kad mu bude odgovaralo.
Moj tata nije bio rječit čovjek, a napor koji
je uložio u nastojanje da upriliči večeru uz razgovor sa
mnom davao mi je do znanja da mu je na umu atipična
količina riječi.
Bacila sam rutinski pogled na sat – što sam u ovo
doba dana radila svakih nekoliko minuta. Ostalo mi je
još manje od trideset minuta.

Korisnički profil

4 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:44 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Poslijepodneva su mi bila najteži dio dana. Otkako
me Jacob Black, moj nekada najbolji prijatelj (i vukodlak)
ocinkao za motocikl koji sam potajice vozila – htijući
me tom izdajom dovesti u kaznu, kako ne bih mogla
provoditi vrijeme s Edwardom Cullenom, mojim dečkom
(i vampirom) – Edward mi je smio dolaziti u posjet
samo od sedam do devet i trideset navečer, uvijek isključivo
unutar moje kuće i pod nadzorom navijek mrkog
pogleda moga tate.
To je bio korak dalje od prethodne, donekle manje
stroge kazne u kojoj sam se našla zbog trodnevnog nestanka
bez objašnjenja i prilike u kojoj sam skočila u
more s litice.
Naravno, i dalje sam se viđala s Edwardom u školi,
jer Charlie to nikako nije mogao spriječiti. K tome,
Edward je i gotovo svaku noć provodio u mojoj sobi, ali
nije da je Charlie baš znao za to. Edwardova sposobnost
lakog i nečujnog uspinjanja na moj prozor na katu bila
je gotovo jednako korisna kao i njegovo umijeće čitanja
Charliejevih misli.
Premda s Edwardom nisam mogla biti jedino poslijepodne,
to je bilo dovoljno da se sva unezvjerim, a sati
su mi uvijek presporo prolazili. Svejedno, podnosila sam
kaznu bez prigovora jer sam – kao prvo – znala da sam
je zaslužila, te – kao drugo – zato što mi je bilo nepojmljivo
povrijediti tatu iseljavanjem iz kuće sada, kad mi
se nad obzorjem nadvijao daleko trajniji rastanak, koji
Charlie nije mogao vidjeti.
Moj tata je sjeo za stol, pritom prostenjavši, i rastvorio
mokre novine na njemu; već za sekundu-dvije počeo
je coktati jezikom, pun negodovanja.
“Ne znam zašto čitaš novosti, tata. To te samo uzrujava.”
Prečuo me, gunđajući na novine pred sobom. “Eto
zašto se svi žele doseliti u malo mjesto! Koješta.”
“Što su sad pak skrivili veliki gradovi?”
“Seattle se svojski trudi postati vodeći grad u zemlji
prema broju ubojstava. Pet neriješenih umorstava u protekla
dva tjedna. Možeš li zamisliti takav život?”
“Mislim da je Phoenix čak bliže vrhu ljestvice umorstava, tata
Živjela sam ja tako.” I nikad nisam bila ni
blizu prijetnje ubojstvom sve dok se nisam preselila u
njegovo sigurno, malo mjesto. Ustvari, još uvijek sam
na nekoliko popisa za odstrel... Žlica mi je zadrhtala u
rukama, tako da se voda namreškala.
“Pa, što se mene tiče, nema tih novaca”, rekao je
Charlie.
Odustala sam od nastojanja da spasim večeru i zadovoljila
se time da je poslužim; morala sam nožem za
pečenje odsjeći porciju špageta za Charlieja i zatim za
sebe, dok me on plaho promatrao. Charlie je prelio svoju
tjesteninu umakom i prionuo na jelo. Ja sam prekrila
svoj grumen najbolje što sam mogla i bez naročitog se
oduševljenja povela za njegovim primjerom. Nakratko
smo objedovali u tišini. Charlie je i dalje pregledavao
novosti, pa sam dohvatila svoj pohabani primjerak Orkanskih
visova s mjesta gdje sam ga ostavila jutros za doručkom
i pokušala se izgubiti u Engleskoj na prijelazu
stoljeća, čekajući da on prvi progovori.
Upravo sam stigla do mjesta gdje se Heathcliff vraća,
kad se Charlie nakašljao i bacio novine na pod.
“Imaš pravo”, rekao je Charlie. “Imao sam poseban
razlog za ovo.” Mahnuo je vilicom prema ljepljivim jestvinama
na stolu. “Htio sam porazgovarati s tobom.”
Odložila sam knjigu; hrbat joj je bio tako uništen da
je ostala ravno rastvorena na stolu. “Mogao si me samo
zamoliti.”
Kimnuo je glavom, mršteći se. “Aha. Imat ću to na
umu za sljedeći put. Mislio sam da ću te smekšati ako te
oslobodim spremanja večere.”
Nasmijala sam se. “Upalilo je – smekšao si me kao
puslicu svojim kulinarskim umijećem. Što ti treba, tata?”

Korisnički profil

5 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:44 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Pa, radi se o Jacobu.”
Osjetila sam kako mi se lice stvrdnulo. “Što s njim?”,
upitala sam ga kroz stisnute usne.
“Samo polako, Bells. Znam da se još ljutiš što te cinkao,
ali postupio je kako treba. Bio je odgovoran.”
“Odgovoran”, ponovila sam s prezirom i zakolutala
očima. “Baš. Onda, što s Jacobom?”
To mi se nehajno pitanje ponovilo u glavi, zvučeći
nimalo trivijalno. Što s Jacobom? Što da učinim kad je on
u pitanju? Moj nekad najbolji prijatelj koji mi je sada...
što? Neprijatelj? Zgrozila sam se.
Charlie je odjednom postao sav oprezan. “Nemoj se
naljutiti na mene, u redu?”
“Naljutiti?”
“Pa, radi se i o Edwardu.”
Stisnula sam oči.
Charliejev je glas postao stroži. “Puštam ga u kuću, zar ne?”
“Puštaš ga”, priznala sam. “Na strogo ograničeno vrijeme.
Naravno, mogao bi i mene puštati iz kuće na strogo
ograničeno vrijeme”, dodala sam – samo u šali; znala
sam da mi nema izlaska odavde do kraja školske godine.
“Bila sam prilično dobra u zadnje vrijeme.”
“Pa, otprilike sam o tome i mislio porazgovarati...” A
onda se Charliejevo lice neočekivano rastegnulo u osmijeh
od kojega mu se koža oko očiju namreškala; načas je
izgledao dvadeset godina mlađe.
Opazila sam nejasan tračak mogućnosti u tom osmijehu,
ali nastavila sam s oprezom. “Zbunjena sam, tata. Razgovaramo
li mi to o Jacobu, o Edwardu, ili o mojoj kazni?”
Osmijeh mu je opet bljesnuo na licu. “Recimo, o sve
te tri stvari.”
“A kakve međusobne veze one imaju?”
“Okej.” Uzdahnuo je i podigao dlanove, kao da se
predaje. “Dakle, mislim da možda zaslužuješ otpust
zbog dobrog ponašanja. Nevjerojatno si nesklona cendranju
za jednu tinejdžerku.”
Glas i obrve naglo su mi se podigli. “Ozbiljno? Slobodna
sam?”
Odakle sad ovo? Bila sam uvjerena da ću biti u kućnom
pritvoru sve dok se konkretno ne iselim, a Edward
nije opazio nikakvo kolebanje u Charliejevim mislima...
Charlie je podigao prst u zrak. “Pod jednim uvjetom.”
Oduševljenje mi je splasnulo. “Ma fantastično”, prostenjala
sam.
“Bella, prije je riječ o molbi nego o zahtjevu, okej?
Slobodna si. Ali nadam se da ćeš se tom slobodom služiti...
promišljeno.”
“Što ti sad to znači?”
Opet je uzdahnuo. “Znam da nemaš ništa protiv toga
da cijelo vrijeme provodiš s Edwardom – ”
“Provodim ja vrijeme i s Alice”, ubacila sam mu se
u riječ. Edwardova sestra nije imala zadano vrijeme za
posjete; dolazila je i odlazila kako želi. Charlie se topio u
njezinim vještim rukama.
“To je tačno”, rekao je. “Ali nisu ti Cullenovi jedini
prijatelji, Bella. Barem je tako nekada bilo.”
Jedan dugi trenutak samo smo se gledali.
“Kada si zadnji put razgovarala s Angelom Weber?”,
naglo me upitao.
“U petak za ručkom”, smjesta sam mu odgovorila.
Prije Edwardova povratka, moje se školsko društvo
raslojilo u dvije skupine. Voljela sam smatrati te skupine
dobrim i zlim. Naši i vaši također mi je bila prihvatljiva
podjela. Pozitivci su bili Angela, njezin stalni dečko Ben
Cheney, te Mike Newton; njih troje vrlo su mi susretljivo
oprostili to što sam sišla s uma u razdoblju kad me
Edward bio ostavio. Lauren Mallory bila je zla jezgra
strane njihovih, a gotovo svi ostali, uključujući moju
prvu prijateljicu u Forksu, Jessicu Stanley, bez naročitih
su prigovora prihvatili njezino rovarenje protiv mene.
Nakon što se Edward vratio u školu, linija podjele je
postala još istaknutija.
Edwardov povratak odnio je danak u Mikeovu prijateljstvu,
ali Angela mi je bila nepokolebljivo odana, dok
je Ben slijedio njezin primjer. Usprkos prirodnoj odbojnosti
koju je većina ljudi osjećala prema Cullenovima,
Angela je svakoga dana za vrijeme ručka smjerno sjedila
do Alice. Nakon nekoliko tjedana, čak mi se činilo da
je Angeli uz nju ugodno. Bilo je teško ne popustiti pred
šarmom Cullenovih – nakon što bi im se pružila prilika
da budu šarmantni.
“Izvan škole?”, upitao me Charlie, prizivajući mi pozornost.
“Ne viđam se ni s kim izvan škole, tata. Ne smijem
van, sjećaš se? A i Angela ima svoga dečka. Stalno je s Benom.
Ako sam stvarno slobodna”, dodala sam s teškom
skepsom, “možda se možemo spojiti.”
“Okej. Ali, ipak...” Zastao je s oklijevanjem. “Ti i
Jake nekada ste bili sijamski blizanci, a sada – ”
Prekinula sam ga. “Reci više što ti je na umu, tata. O
kakvom se to uvjetu radi – tačno?”
“Mislim da ne bi trebala odbaciti sve ostale prijatelje zbog
svoga dečka, Bella”, rekao je strogim glasom. “To nije lijepo,
a mislim da bi ti život bio uravnoteženiji kada bi u njemu
zadržala i druge. Ono što se dogodilo prošlog septembra...”
Lecnula sam se.
“Samo kažem”, rekao je, braneći se. “Da si u životu
imala više ljudi oko sebe osim Edwarda Cullena, možda
ti ne bi bilo onako.”
“Bilo bi mi upravo onako”, promrsila sam.
“Možda bi, možda ne bi.”
“A poanta je u čemu?”, podsjetila sam ga.
“Iskoristi novostečenu slobodu da se viđaš i s ostalim
prijateljima. Da ostaneš u ravnoteži.”
Polako sam kimnula. “Ravnoteža je u redu. Samo,
moram li ispunjavati i konkretne vremenske kvote?”
Iskreveljio se, ali odmahnuo je glavom. “Ne bih htio
komplicirati. Samo ne zaboravi svoje prijatelje...”
Već sam nastojala izaći na kraj s tom nedoumicom.
Moji prijatelji. Ljudi s kojima se nakon mature, zbog
njihove vlastite sigurnosti, više nikada neću moći vidjeti.
I što bi mi onda bio pametniji odabir? Da se družim s
njima dok još mogu? Ili da se već sada počnem otuđivati,
kako bi raskid bio postupniji? Noge su mi se odsjekle
na ovu drugu mogućnost.
“...naročito Jacoba”, dodao je Charlie prije nego što
sam mogla zaključiti išta konkretnije.
Veća nedoumica od one prve. Trebao mi je trenutak da
nađem prave riječi. “S Jacobom bi moglo biti... nezgodno.”
“Blackovi su nam praktički rod, Bella”, rekao je, opet strogim
očinskim tonom. “A Jacob ti je bio vrlo, vrlo dobar prijatelj.”
“Znam ja to.”
“Zar ti baš nimalo ne nedostaje?”, upitao me Charlie
nesretno.
Kao da mi je grlo odjednom oteklo; morala sam se
dvaput nakašljati prije nego što ću mu odgovoriti. “Da,
nedostaje mi”, priznala sam mu, ne gledajući ga u oči.
“Jako mi nedostaje.”
“Pa zašto bi to onda bilo nezgodno?”

Korisnički profil

6 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:44 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Nisam mu imala pravo objasniti razlog. Pravila su
branila da normalni ljudi – ljudski ljudi, poput mene i
Charlieja – saznaju za skroviti svijet pun mitova i nemani
što potajice postoji oko nas. Ja sam znala sve o tome
svijetu – i zbog toga bila u nemalim nevoljama. Nisam
namjeravala uvaliti i Charlieja u iste takve nevolje.
“S Jacobom postoji... sukob”, polako sam kazala.
“Sukob vezan uz prijateljstvo, hoću reći. Jakeu prijateljstvo
nije uvijek dovoljno.” Ispriku sam sročila iz istinitih,
ali nebitnih pojedinosti, ne baš značajnih naspram
činjenice da Jacobov čopor vukodlaka ogorčeno mrzi
Edwardovu obitelj vampira – a time i mene, zbog moje
čvrste namjere da se pridružim toj obitelji. Samo, nije
bila riječ o nečemu što bih mogla porukama raščistiti s
njim, a on mi se više ne želi javljati na pozive. Ali moja
namjera da se osobno razračunam s vukodlakom nesumnjivo
nije naišla na odobravanje među vampirima.
“Zar Edward nije spreman na malo zdrave konkurencije?”
Charlie je sada zvučao sarkastično.
Mrko sam ga pogledala. “Nema tu konkurencije.”
“Jakeu je teško kad ga ovako izbjegavaš. Bilo bi mu
draže da ste samo prijatelji nego da ne budete ništa.”
A da, sad ja izbjegavam njega?
“Prilično sam sigurna da Jake uopće ne želi biti prijatelj
sa mnom.” Riječi su me zapekle u ustima. “Odakle
ti ta pomisao, uostalom?”
Charlieju je sada postalo neugodno. “Možda sam danas
načeo tu temu s Billyjem...”
“Ti i Billy tračate kao stare babe”, potužila sam se i
silovito zabila vilicu u zgrušane špagete na tanjuru.
“Billy se brine zbog Jacoba”, rekao je Charlie. “Jakeu
ovih dana nikako nije lako... U depresiji je.”
Lecnula sam se, ali i dalje sam samo čvrsto gledala u
grumen tijesta.
“A ti si, pak, uvijek bila tako sretna nakon što bi provela
dan s Jakeom.” Charlie je uzdahnuo.
“Sada sam sretna”, žestoko sam zarežala kroz stisnute
zube.
Opreka mojih riječi i moga tona razbila je napetost.
Charlie je prasnuo u smijeh, pa sam morala i ja.
“Okej, okej”, složila sam se. “Ravnoteža.”
“I Jacob”, ostao je uporan.
“Pokušat ću.”
“Dobro. Pronađi tu ravnotežu, Bella. I, e da, nešto ti
je stiglo poštom”, rekao je Charlie, stavljajući tačku na
tu temu bez trunke nastojanja da to izvede elegantno.
“Kraj štednjaka ti je.”
Nisam se pomaknula, jer su mi se misli ljutito izvijale
oko Jacobovog imena. Najvjerojatnije se radi o nekakvoj
reklami; upravo sam jučer dobila paket od majke, a ništa
drugo nisam očekivala.
Charlie je odgurnuo stolicu od stola i ispružio se dok
je ustajao. Odnio je tanjur do sudopera, ali prije nego
što će pustiti vodu da ga ispere, zastao je da mi dobaci
debelu omotnicu. Pismo je odsklizalo preko stola i bubnulo
me u lakat.
“Eh, baš ti hvala”, promrmljala sam, zbunjena njegovom
nametljivošću. Zatim sam ugledala adresu pošiljatelja
– pismo je bilo sa Sveučilišta jugoistočne Aljaske.
“Baš su brzi. A mislila sam da sam zakasnila i na njihov
rok.”Charlie se tiho zacerekao.
Obrnula sam omotnicu i onda ga prostrijelila pogledom.
“Otvoreno je.”

Korisnički profil

7 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:45 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Bio sam znatiželjan.”
“Pa ja ne mogu vjerovati, šerife. To je savezni prekršaj.”
“Ma daj, samo pročitaj što piše.”
Izvadila sam pismo i presavijeni raspored predavanja.
“Čestitam”, rekao mi je prije nego što sam stigla išta
pročitati. “Tvoj prvi pozitivni odgovor.”
“Hvala, tata.”
“Da mi porazgovaramo o školarini. Imam nešto prišteđenog
novca – ”
“Hej, hej, neću ni da čujem o tome. Ne želim ni pipnuti
tvoju mirovinu, tata. Imam ja svoju ušteđevinu za studij.”
Bar ono što je ostalo od nje – a nikad nije ni bila naročita.
Charlie se namrštio. “Ima ih i poprilično skupih, Bells.
Htio bih ti pomoći. Ne moraš ići skroz na Aljasku
samo zato što ti je jeftinije.”
Nije to bilo jeftinije, nipošto. Ali bilo je daleko, a
grad Juneau u prosjeku ima tristo dvadeset jedan oblačan
dan u godini. Prvi razlog bio je moj preduvjet, a
drugi Edwardov.
“Znam ja kako ću. Uostalom, financijsku potporu
nude mnogi. Do zajmova se lako dolazi.” Ponadala sam
se da nisam odviše prozirna. Nisam, zapravo, još naročito
istražila tu temu.
“Dakle...”, zaustio je Charlie, a onda stisnuo usne i
pogledao u stranu.
“Što dakle?”
“Ništa. Samo me...” Namrštio se. “Samo me zanima
što tačno... Edward planira za dogodine?”
“O.”
“Pa?”
Spasilo me kucanje na vratima, tri brza udarca. Charlie
je zakolutao očima, a ja sam skočila na noge.
“Evo me!”, doviknula sam, dok je Charlie promrmljao
nešto što je zvučalo kao: “Odlazi.” Zanemarila
sam ga i otišla otvoriti vrata Edwardu.
Naglo sam otvorila vrata – da mi ne smetaju, apsurdno
željnoj – i ugledala svoje osobno čudo.
Vrijeme mi nije podarilo imunitet na savršenstvo njegova
lica, a bila sam sigurna da nikad neću primiti ništa
na njemu zdravo za gotovo. Očima sam prešla preko blijedih
crta njegova lica: tvrde, četvrtaste čeljusti, mekše
krivulje punih usana – podignutih u osmijeh – ravnog
poteza nosa, oštrog kuta jagodica, glatke mramorne plohe
čela – dijelom prekrivenog gustom brončanom kosom,
potamnjelom od kiše...
Njegove sam oči ostavila za kraj, znajući da ću se vjerojatno
sva smesti kad napokon pogledam u njih. Bile su
široke, tople od tekućeg zlata i obrubljene gustim redovima
crnih trepavica. Od pogleda u te oči uvijek bih se
osjetila izuzetno – nekako kao da mi se kosti pretvaraju
u spužvu. Također mi se pomalo zavrtjelo u glavi, ali to
je možda bilo zato što sam zaboravila disati. Opet.
Za takvo bi lice svaki maneken na svijetu prodao
dušu. Jasno, to možda upravo i jest cijena: jedna duša.
Ne. Nisam vjerovala u to. Osjetila sam grižnju savjesti
zato što sam uopće na to i pomislila, i bilo mi je drago
– kao što mi je često bilo drago – što sam jedina osoba
čije misli Edward ne može dokučiti.
Ispružila sam ruku prema njegovoj i uzdahnula kad
je hladnim prstima pronašao moje. Dodirom mi je podario
najneobičniji osjećaj olakšanja – kao da sam dosad
trpjela bol koja je naglo prestala.
“Hej.” Blago sam se osmjehnula svome mlakom pozdravu.

Korisnički profil

8 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:45 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Podigao je naše isprepletene prste i nadlanicom mi
dodirnuo obraz. “Kako ti je bilo poslijepodne?”
“Sporo.”
“Meni također.”
Prinio je moje zapešće svome licu, ne rasplićući nam
ruke. Sklopio je oči dok je vrškom nosa prelazio preko
moje kože na tome mjestu, i osmjehnuo se ne otvarajući
ih. Uživati u bukeu i u isti mah se odupirati vinu, tako
je to jedanput opisao.
Znala sam da mu miris moje krvi – njemu toliko slađe
od bilo čije tuđe krvi, istinski kao vino naspram vode
za alkoholičara – nanosi stvarnu bol žarkom žeđi koju
izaziva. Ali sada ga se nije klonio onoliko kao nekada.
Tek sam nejasno mogla zamisliti herkulovski napor što
leži iza te jednostavne geste.
Bilo mi je tužno što on mora ulagati toliki napor.
Tješila sam se spoznajom da mu neću još dugo nanositi
tu bol.
Tada sam čula kako nam prilazi Charlie, nabijajući
putem nogama da izrazi uobičajeno negodovanje prema
našem gostu. Edward je u hipu otvorio oči i spustio nam
ruke, ali ni sada ih nije raspleo.
“Dobra večer, Charlie.” Edward je uvijek bio besprijekorno
pristojan, iako Charlie to nije zasluživao.
Charlie je samo progunđao, a onda stao i prekrižio
ruke na prsima. U zadnje je vrijeme dovodio pojam roditeljskog
nadzora stvarno do same krajnosti.
“Donio sam ti još jedan komplet prijavnica”, kazao mi
je tada Edward i pokazao debelu smeđu omotnicu. Nosio
je rolu poštanskih maraka oko malog prsta, kao prsten.
Prostenjala sam. Kako to da još ima sveučilišta na
koja me nije već prisilio da se prijavim? I kako to da
stalno uspijeva naći rokove za prijavu koji još traju? Kraj
godine već je tako blizu.
Osmjehnuo se kao da mi može pročitati misli; sigurno
su mi se vrlo jasno vidjele na licu. “Ima još nekoliko
otvorenih rokova. A i nekoliko uprava voljnih pristati na
iznimke od pravila.”
Mogla sam i zamisliti poticaje na kojima se temelje
takve iznimke. I njihove dolarske iznose.
Edward se nasmijao kad mi je vidio izraz lica.
“Hoćemo li?”, upitao me i poveo prema stolu u kuhinji.
Charlie je frknuo i krenuo za nama, premda baš i
nije mogao prigovoriti aktivnosti koja nam je večeras na
rasporedu. Svakodnevno me gnjavio da već jednom donesem
odluku o tome kamo ću na studij.
Brzo sam napravila mjesta na stolu dok je Edward organizirao
zastrašujuću hrpu obrazaca. Kad sam premjestila
Orkanske visove na radnu plohu, Edward je podigao
obrvu. Znala sam što je pomislio, ali Charlie se umiješao
prije nego što je Edward stigao išta reći.
“Nego, Edwarde, kad smo već kod prijava za studij”,
rekao je Charlie još nadurenijim tonom – nastojao je
izbjeći potrebu da se izravno obraća Edwardu, pa mu se
raspoloženje samo pogoršavalo kad je bio na to prisiljen.
“Bella i ja upravo smo razgovarali o idućoj godini. Jesi li
se ti već odlučio za neku školu?”
Edward se osmjehnuo Charlieju i obratio mu se prijaznim
tonom. “Nisam još. Primio sam nekoliko potvrda o
prijemu na studij, ali još uvijek nastojim odvagnuti opcije.”
“Gdje su te sve primili?”, priupitao ga je Charlie.
“Na Syracuse... Harvard... Dartmouth... a danas sam
upravo primljen i na Sveučilište jugoistočne Aljaske.”
Edward je blago okrenuo lice da mi može neopaženo
namignuti. Suspregnula sam hihot.
“Harvard? Dartmouth?”, promrmljao je Charlie, ne uspijevajući
prikriti divljenje. “Pa, to je prilično... to je velika
stvar. Da, ali sveučilište s Aljaske, pak... ne možeš ozbiljno
razmišljati o tome kada ti se pruža mogućnost da odeš na
Ivy League. Hoću reći, tvoj bi otac sigurno to želio...”
“Carlisle se uvijek slaže sa svakom mojom odlukom”,
kazao mu je spokojno Edward.
“Hmf.”
“Znaš što, Edwarde?”, upitala sam ga vedrim glasom,
pristajući na igru.
“Što, Bella?”
Pokazala sam mu debelu omotnicu na pultu. “Upravo
sam saznala da sam primljena na Sveučilište jugoistočne
Aljaske!”
“Čestitam!” Široko se osmjehnuo. “Koje li koincidencije.”
Charlie je stisnuo oči i prostrijelio nas oboje pogledom.
“Pa dobro”, promrsio je nakon nekoliko trenutaka.
“Idem ja gledati utakmicu, Bella. Devet i trideset.”
To mu je bila uobičajena zapovijed za rastanak.
“Ovaj, tata? Sjećaš se vrlo nedavnog razgovora o mojoj
slobodi...?”
Uzdahnuo je. “A, dobro. U redu, onda, deset i trideset.
Samo, radnim danom ti je i dalje ograničeno.”
“Belli više nisu zabranjeni izlasci?”, upitao je Edward.
Premda sam znala da nije istinski iznenađen, u iznenada
uzbuđenom tonu njegovoga glasa nisam mogla razaznati
ni tračak patvorenosti.
“Uvjetno”, ispravio ga je Charlie kroz zube. “Što se
to tebe tiče?”

Korisnički profil

9 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:45 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Mrko sam pogledala tatu, ali on to nije vidio.
“Samo mi je drago to čuti”, rekao je Edward. “Alice
bi žarko željela partnericu za šoping, a siguran sam da bi
i Bella voljela vidjeti svjetla grada.” Osmjehnuo mi se.
Ali Charlie je zarežao “Ne!”, a lice mu se zajapurilo
do ušiju.
“Tata! Pa u čemu je problem?”
S naporom je razmaknuo zube. “Ne želim da u ovom
trenutku ideš u Seattle.”
“A?”
“Rekao sam ti što je pisalo u novinama – Seattleom
hara nekakva banda ubojica i ne želim da prilaziš ni blizu
tom gradu, dobro?”
Zakolutala sam očima. “Tata, ima više izgleda da me
udari munja nego da me pri tom jednom jedinom odlasku
u Seattle – ”
“Ne, u redu je, Charlie”, rekao je Edward, upadajući
mi u riječ. “Nisam mislio na Seattle. Zapravo sam imao
Portland na umu. Ne bih ni ja dao da Bella ide u Seattle.
Naravno da ne bih.”
Pogledala sam ga u nevjerici, ali on se latio Charliejevih
novina i ozbiljno udubio u naslovnu stranicu.
Sigurno je samo nastojao udovoljiti mome ocu. Sâm
pojam da bi mi čak i najsmrtonosniji ljudi mogli iole
zaprijetiti dok sam uz Alice ili Edwarda bio mi je urnebesno
smiješan.
Upalilo mu je. Charlie je još sekundu gledao u Edwarda,
a zatim je slegnuo ramenima. “Pa dobro.” Iskrao se
prema dnevnoj sobi, pomalo u žurbi – možda nije htio
propustiti izbacivanje lopte.
Pričekala sam da se televizor uključi, kako me Charlie
ne bi mogao čuti.
“Što – ”, zaustila sam da ga upitam.
“Samo malo”, rekao je Edward ne podižući pogled s
novina. Oči su mu ostale uprte u stranicu dok je preko
stola gurao prvu prijavnicu prema meni. “Mislim da za
ovu možeš iskoristiti stare odgovore. Pitanja su ista.”
Charlie nas je zacijelo još slušao. Uzdahnula sam i
počela upisivati jedne te iste podatke: ime, adresu, broj
socijalnog... Pogledala sam ga nakon nekoliko minuta,
ali Edward je sada zamišljeno gledao kroz prozor. Kad
sam spustila glavu prema zadatku, prvi put sam opazila
ime sveučilišta.
Frknula sam i gurnula papire u stranu.
“Bella?”
“Ma ozbiljno, Edwarde. Dartmouth?”
Edward je podigao odbačenu prijavnicu i obzirno je
opet stavio preda me. “Mislim da bi ti se svidio New
Hampshire”, rekao je. “Nude punu satnicu pravnih kolegija
za mene, a šume su smještene vrlo povoljno za
ljubitelje planinarenja. Divljači ima u obilju.” Osmjehnuo
se onim izvijenim smiješkom za koji je znao da mi
je neodoljiv.
Duboko sam udahnula kroz nos.
“Dopustit ću ti da mi otplatiš školarinu, ako bi tako
više voljela”, obećao mi je. “Ako hoćeš, mogu ti naplatiti
i kamate.”
“Kao da bih se uopće mogla upisati bez nekakvog
golemog mita. Ili je to uključeno u zajam. Novo Cullenovo
krilo knjižnice? Gah. Daj mi reci, zašto uopće razgovaramo
o tome?”
“Daj, molim te, samo ispuni prijavnicu, Bella. Neće
ti škoditi da se prijaviš.”
Opustila sam donju vilicu. “Znaš što? Mislim da neću.”
Ispružila sam ruku prema papirima u namjeri da ih
zgužvam u oblik prikladan za bacanje u koš za smeće
odavde, ali više ih nije bilo. Načas sam pogledala u prazan
stol, a onda u Edwarda. Nisam imala dojam da se
pomaknuo, ali prijavnica mu je vjerojatno već bila u
unutarnjem džepu jakne.
“Što ti to radiš?”, oštro sam ga upitala.
“Bolje potpisujem tvoje ime od tebe same. A odgovore
si već napisala.”
“Ovo stvarno već prelazi svaku mjeru, znaš.” Šaptala
sam za svaki slučaj, jer se Charlie možda još nije posve
uživio u košarku. “Stvarno se ne moram prijavljivati nikamo
više. Primili su me u Aljasci. Gotovo da bih sebi
mogla priuštiti školarinu za prvi semestar. A ne treba
mi bolji alibi od toga. Nema potrebe da bacamo hrpu
novca, bez obzira na to čiji je.”
Izmučeni izraz napeo mu je lice. “Bella – ”
“Ne trudi se, bolje ti je. Slažem se da moram fingirati
cijeli postupak zbog Charlieja, ali oboje znamo da iduće
jeseni nipošto neću biti u stanju ići na studij. Kao ni bilo
gdje drugdje blizu ljudima.”
Tih prvih nekoliko godina života novog vampira
poznavala sam tek u grubim crtama. Edward mi nikad
nije to podrobno opisao – nije mu to bila draga tema –
ali znala sam da nije lijepo. Samokontrolu ću u takvim
okolnostima tek trebati naučiti, po svemu sudeći. Sve
više od dopisne škole ne dolazi u obzir.
“Mislio sam da još nismo odlučili kada će to biti”,
blago me podsjetio Edward. “Možda će ti biti drago odslušati
semestar-dva studija. Toliko ljudskih iskustava
nikad nisi doživjela.”
“Bit će vremena za njih poslije.”

Korisnički profil

10 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:45 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Poslije to više neće biti ljudska iskustva. Ne dobiva
se druga prilika za ljudskost, Bella.”
Uzdahnula sam. “Moraš razumno shvatiti taj rok,
Edwarde. Preopasno je to za oklijevanje.”
“Još nema opasnosti”, ustrajno je kazao.
Oštro sam ga pogledala. Nema opasnosti? Baš. Samo
mi prijeti sadistička vampirica koja želi osvetiti svojeg
partnera mojom smrću, po mogućnosti polakom i na
mukama. Ko bi se brinuo zbog Victorije? I, e da, zbog
Voltura – vampirske kraljevske obitelji s malom vojskom
vampirskih ratnika – koja je naložila da moje srce prestane
kucati na ovaj ili onaj način u bliskoj budućnosit,
jer ljudi ne smiju doznati da oni postoje. Eto. Nema baš
nikakvog razloga za paniku.
Čak i uz Alice na straži – Edward se uzdao u to da će
nas njezine začudno precizne vizije budućnosti upozoriti
na vrijeme – bilo bi suludo izlagati se riziku.
Uostalom, već sam odnijela pobjedu u ovoj raspravi.
Datum moje preobrazbe bio je okvirno određen za vrijeme
neposredno nakon moje mature, od koje me sada
dijelilo još samo nekoliko tjedana.
Osjetila sam oštar ubod nelagode u trbuhu kad sam
shvatila koliko je zapravo kratko to vrijeme. Jasno da je
ova preobrazba neophodna – a i da je ključ onoga što
želim više od svega ostalog na svijetu zajedno – ali bila
sam duboko svjesna Charlieja koji sjedi u drugoj sobi i
uživa u utakmici, baš kao i svake druge večeri. I moje
majke Renée, koja je daleko odavde na sunčanoj Floridi
i još me kumi da s njom i njezinim novim mužem
provedem ljeto na moru. I Jacoba, koji će za razliku od
mojih roditelja tačno znati što se zbiva kad otperjam u
neku daleku školu. Čak i ako se još zadugo ne probudi
sumnja u mojim roditeljima, čak i ako uspijem odgoditi
posjete isprikama o visokim putnim troškovima, količini
gradiva ili bolesti, Jacob će znati istinu.
Na trenutak je pojam sigurnog Jacobovog gađenja zasjenila
svaku drugu bol.
“Bella”, prošaptao je Edward, sav se rastuživši kad je
opazio koliko sam zabrinuta. “Nema žurbe. Neću dopustiti
da ti iko naudi. Slobodno uzmi vremena koliko ti
god treba.”
“Htjela bih požuriti”, šapnula sam mu sa slabašnim
smiješkom, ne bi li to zvučalo kao šala. “Htjela bih i ja
biti neman.”
Stisnuo je zube i progovorio kroz njih. “Nemaš ti
pojma o čemu to govoriš.” Odjednom je bacio mokre
novine na stol između nas. Upro je prstom u naslov na
naslovnoj stranici:
Broj žrtava u porastu, policija sumnja u bande
“Kakve sad to ima veze?”
“Nemani nisu šala, Bella.”
Opet sam pogledala u naslov, pa u njegov strogi izraz lica.
“Za to je... za to je odgovoran vampir?”, prošaptala sam.
Suho se osmjehnuo. Glas mu je bio prigušen i hladan.
“Iznenadila bi se, Bella, da znaš koliko su često pripadnici
mojeg soja izvor užasa u vašim ljudskim vijestima.
Lako je to prepoznati kada znaš što valja tražiti. Ovdje
navedeni podaci ukazuju na to da Seattleom divlja novorođeni
vampir. Krvožedan, divlji, nesputan. Onakav
kakvi smo svi mi bili.”
Pustila sam da mi pogled padne natrag na novine,
izbjegavajući njegove oči.
“Već nekoliko tjedana držimo tu situaciju na oku.
Svi znakovi su na broju – neobjašnjivi nestanci, uvijek
noću, loše prikrivena trupla, manjak drugih dokaza...
Da, neko posve nov. A niko da bi preuzeo odgovornost
za novopridošlicu...” Duboko je udahnuo. “Pa, to nije
naš problem. Ne bismo ni hajali za tu situaciju da nam
se ne odvija tako blizu kuće. Kao što kažem, toga stalno
ima. Postojanje nemani ima čudovišne posljedice.”
Pokušala sam da ne vidim imena na stranici, ali iskakala
su iz ostatka teksta kao da su otisnuta masnim slovima.
Petero ljudi čiji su životi okončani, čije su obitelji
sada ožalošćene. Čitanje tih imena bilo je posve drugačije
od apstraktnog razmišljanja o umorstvu. Maureen
Gardiner, Geoffrey Campbell, Grace Razi, Michelle
O’Connell, Ronald Albrook. Ljudi koji su imali roditelje
i djecu i prijatelje i ljubimce i radna mjesta i nade i
planove i uspomene i budućnosti...
“Sa mnom neće biti tako”, šapnula sam, napola sebi.
“Ti mi nećeš dati da budem takva. Živjet ćemo na Antarktiku.”
Edward je frknuo, prekidajući napetost. “Pingvini.
Krasno.”
Drhtavo sam se nasmijala i bacila novine sa stola da
ne moram gledati ta imena; glasno su pale na linoleum.
Naravno da će Edwardu pasti na pamet mogućnosti lova.
On i njegova “vegeterijanska” obitelj – listom posvećena
zaštiti ljudskog života – u prehrambene svrhe više vole posezati
za krupnim grabežljivcima. “Znači, Aljaska, kao što
smo se i dogovorili. Samo na nekom zabačenijem mjestu
od Juneaua – negdje gdje ima grizlija u obilju.”
“Još bolje”, priznao je. “Ima tamo i polarnih medvjeda.
Vrlo su žestoki. A i vukovi izrastu poveliki.”
Naglo sam zinula, a zrak mi je pobjegao iz pluća u
oštrom izdahu.

Korisnički profil

11 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:45 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Što je bilo?”, upitao me. Nisam stigla doći sebi, a
njegove je zbunjenosti nestalo i cijelo tijelo kao da mu se
ukočilo. “O. Pustimo onda vukove, ako te taj pojam vrijeđa.”
Kazao je to usiljeno i formalno, ukočenih ramena.
“Bio mi je najbolji prijatelj, Edwarde”, promrsila
sam. Zapeklo me kad sam to izrekla u prošlom vremenu.
“Naravno da me taj pojam vrijeđa.”
“Molim te, oprosti mi na nepromišljenosti”, rekao
je, još uvijek vrlo formalno. “Nisam trebao iznijeti taj
prijedlog.”
“Ma pusti.” Zagledala sam se u svoje šake, čvrsto stisnute
u pesnice na stolu.
Oboje smo šutjeli na trenutak, a onda mi je stavio
hladni prst pod bradu i polako mi podigao lice. Sada me
gledao mnogo mekše.
“Oprosti. Stvarno.”
“Znam. Znam da to nije isto. Nisam smjela tako reagirati.
Kad samo... pa, već sam razmišljala o Jacobu prije
nego što si došao.” Zastala sam. Smećkaste oči kao da su
mu se malo zatamnile svaki put kad bih izgovorila Jacobovo
ime. Glas mi je u odgovor na to postao molećiv.
“Charlie kaže da je Jakeu teško. On u ovom trenutku
pati, a... ja sam za to kriva.”
“Nisi učinila ništa ružno, Bella.”
Duboko sam udahnula. “Moram to popraviti, Edwarde.
Dugujem mu to. A to je ionako jedan od uvjeta koje
mi je postavio Charlie – ”
Lice mu se promijenilo kad sam to rekla, postajući
opet tvrdo, kao u kipa.
“Znaš da ne dolazi u obzir da budeš nezaštićena u blizini
vukodlaka, Bella. A prekršili bismo pogodbu kad bi bilo ko
od nas zašao na njihovu zemlju. Zar želiš da započnemo rat?”
“Naravno da ne!”
“Onda daljnja rasprava o tome stvarno nema smisla.”
Spustio je ruku i pogledao u stranu, nastojeći se domisliti
nekoj drugoj temi. Oči su mu zastale na nečemu
iza mene i osmjehnuo se, iako su mu oči ostale oprezne.
“Drago mi je što te Charlie odlučio pustiti – žalosno
je koliko ti je neophodan odlazak u knjižaru. Ne mogu
vjerovati da opet čitaš Orkanske visove. Zar ih već ne znaš
napamet?”
“Nemamo svi mi fotografsko pamćenje”, šturo sam kazala.
“Bez obzira na fotografsko pamćenje, ne ide mi u glavu
zašto ti se ta knjiga sviđa. Likovi su grozni ljudi koji
upropaštavaju svoje živote. Ne znam kako se Heathcliff
i Cathy ubrajaju u red parova poput Romea i Julije, ili
Elizabeth Bennet i gospodina Darcyja. To nije priča o
ljubavi, nego o mržnji.”
“Ti stvarno imaš ozbiljnih problema s klasicima”, poklopila
sam ga.
“Možda zato što starine na mene ne ostavljaju dojam.”
Osmjehnuo se, vidno zadovoljan što je uspio
promijeniti temu našeg razgovora. “Samo, ozbiljno te
pitam, zašto je stalno čitaš ispočetka?” U očima mu se
sada jasno ocrtavalo istinsko zanimanje, dok je – ponovno
– pokušavao rasplesti zamršeni slijed mojih odluka.
Ispružio je ruku preko stola i poduhvatio mi lice dlanom.
“Što te tu toliko privlači?”
Razoružala me njegova iskrena znatiželja. “Nisam sigurna”,
rekla sam, upinjući se da pričam suvislo dok mi
je pogledom nehotice mutio misli. “Mislim da je to zbog
neizbježnosti. Zbog toga što ih ništa ne može razdvojiti
– ni njezina sebičnosti, ni njegovo zlo, pa čak ni smrt,
na kraju...”
Zamišljeno me gledao dok je razmišljao o tome što
sam rekla. Zatim se zločesto osmjehnuo. “Još uvijek mislim
da bi priča bila bolja kad bi bar jedno od njih imalo
bar jednu odliku koja bi ga iskupila.”
“Mislim da u tome i jeste stvar”, usprotivila sam se.
“Ljubav im je jedina odlika koja ih iskupljuje.”
“Nadam se da si ti pametnija od toga – da se nećeš
zaljubiti u nekoga toliko... zloćudnog.”
“Malo mi je kasno da se sada brinem oko toga u koga
ću se zaljubiti”, napomenula sam mu. “Ali čak i bez tog
upozorenja, mislim da sam se prilično dobro snašla.”
Tiho se nasmijao. “Drago mi je što ti tako misliš.”
“Pa, nadam se da si dovoljno pametan da se čuvaš
nekoga tako sebičnog. Catherine je zapravo izvor svih
nevolja, a ne Heathcliff.”
“Bit ću na oprezu”, obećao mi je.
Uzdahnula sam. Tako je vješto znao promijeniti temu.
Stavila sam ruku preko njegove i prinijela je mome
licu. “Moram vidjeti Jacoba.”
Sklopio je oči. “Ne.”
“Stvarno mi neće prijetiti nikakva opasnost”, kazala sam,
opet molećivo. “Znala sam biti po cijele dane u La Pushu sa
svima njima skupa, a ništa mi se nikad nije dogodilo.”
Ali pokleknula sam; glas mi je zadrhtao na kraju jer
sam shvatila da lažem dok sam to izgovarala. Nije tačno
da se nikad ništa nije dogodilo. Na odjek upamćene
panike u kratkom bljesku uspomene – sivi, golemi vuk
u čučnju prije skoka reži na mene zubima oštrim poput
bodeža – oznojili su mi se dlanovi.
Edward je čuo kako mi srce ubrzava i kimnuo, kao da
sam glasno potvrdila da lažem. “Vukodlaci su nestabilni.
Ljudi uz njih katkad nastradaju. Katkad i poginu.”

Korisnički profil

12 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:45 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Htjela sam to poreći, ali drugi mi je prizor usporio
nijekanje. U glavi sam vidjela nekoć lijepo lice Emily
Young, sada unakaženo trima tamnim ožiljcima što joj
povlače kut desnog oka i ostavljaju joj usta zauvijek
iskrivljena u izvitopereni izraz grožnje.
Mračno likujući, pričekao je da opet budem u stanju
nešto reći.
“Ne znaš ti njih”, prošaptala sam.
“Znam ih ja bolje nego što ti misliš, Bella. Bio sam
tu prethodni put.”
“Prethodni put?”
“Putovi su nam se počeli ukrštati s vučijima prije sedamdesetak
godina... Tada smo se netom bili nastanili
kraj Hoquiama. To je bilo prije nego što su nam se pridružili
Alice i Jasper. Bili smo brojniji od njih, ali to ne
bi bilo dovoljno da ih spriječi da zapodjenu borbu, da
nije bilo Carlislea. On je uspio uvjeriti Ephraima Blacka
da je suživot moguć, pa smo naposljetku sklopili primirje.”
Zapanjilo me ime Jacobovog pradjeda.
“Mislili smo da je loza izumrla s Ephraimom”, promrsio
je Edward; zvučalo je kao da sada razgovara sâm
sa sobom. “Da se genetski hir koji je omogućio transmutaciju
izgubio...” Ušutio je i prijekorno me pogledao.
“Tebe kao da iz dana u dan prati sve lošija sreća. Shvaćaš
li ti da je tvoja neutaživa privlačnost za sve što je opasno
bila dovoljna da spasi čopor mutiranih psolikih stvorenja
od izumiranja? Kad bi se tvoja sreća mogla izolirati,
raspolagali bismo oružjem masovnog uništenja.”
Zanemarila sam prijekor, jer mi je pažnju privukla
njegova pretpostavka – misli li on to ozbiljno? “Ali nisam
ih ja vratila. Zar ne znaš?”
“Što ne znam?”
“Moja loša sreća nema nikakve veze s tim. Vukodlaci
su se vratili zato što su se vampiri vratili.”
Edward je blenuo u mene, posve nepokretan od iznenađenja.
“Jacob mi je rekao da je boravak tvoje obitelji pokrenuo
događaje. Mislila sam da to već znate...”
Stisnuo je oči. “U to oni vjeruju?”
“Edwarde, pogledaj činjenice. Prije sedamdeset godina
došli ste amo, pa su se pojavili vukodlaci. Došli ste
sada opet, pa su se vukodlaci opet pojavili. Misliš da je
to samo slučajnost?”
Trepnuo je, a pogled mu se opustio. “Carlislea će zanimati
ta teorija.”
“Teorija”, podrugnula sam se.
Šutio je na trenutak, zureći kroz prozor u kišu; zamislila
sam da razmišlja o činjenici da bliskost njegove
obitelji pretvara mještane u goleme pse.
“Zanimljivo, ali ne i posve relevantno”, ubrzo je promrmljao.
“Situacija ostaje ista.”
To sam lako mogla prevesti: nema druženja s vukodlacima.
Znala sam da moram biti strpljiva s Edwardom. Nije
bila stvar u tome da je nerazuman, već samo da ne shvaća.
Pojma nije imao koliko dugujem Jacobu Blacku – život
višestruko, a možda i umno zdravlje.
Nisam voljela razgovarati o tom praznom vremenu
ni sa kim, naročito ne s Edwardom. Samo me htio sačuvati
kad je otišao, spasiti moju dušu. Nisam ga smatrala
odgovornim za sve gluposti koje sam učinila dok ga nije
bilo, a ni za bol koju sam pretrpjela.
On sebe jest.
Zato ću morati vrlo pažljivo sročiti svoje objašnjenje.
Ustala sam i obišla stol. On me uzeo u naručje, a
ja sam mu sjela u krilo, smjestivši se u njegov kameno
hladni zagrljaj. Gledala sam mu u ruke kad sam progovorila.
“Molim te, saslušaj me samo na trenutak. Ovo je
toliko važnije od pukog odlaska do starog prijatelja iz
čistog hira. Jacob pati.” Glas mi se izobličio pri toj riječi.
“Ne mogu da mu ne pokušam pomoći – ne mogu sada
dići ruke od njega, kad sam mu potrebna. Samo zato što
nije cijelo vrijeme ljudsko biće... Pa, on je bio uz mene
dok se ni ja... nisam osjećala naročito ljudskom. Ne znaš
kako je to bilo...” Zastala sam, oklijevajući. Edwardov se
zagrljaj sav ukočio; šake su mu sada bile čvrsto stisnute,
napetih tetiva. “Da mi Jacob nije pomogao... Nisam sigurna
što bi te dočekalo po povratku kući. Dugujem mu
više od ovoga, Edwarde.”
Oprezno sam ga pogledala u lice. Oči su mu bile
sklopljene, a vilica napeta.
“Nikad sebi neću oprostiti što sam te napustio”, šapnuo
je. “Ni ako poživim tisuću godina.”
Prislonila sam dlan na njegovo hladno lice i pričekala
sve dok nije uzdahnuo i otvorio oči.
“Samo si nastojao postupiti kako treba. A ja sam sigurna
da bi to i upalilo kod svake uračunljivije od mene.
Uostalom, sada si tu. To je jedino bitno.”
“Da te nisam napustio, ne bi ni osjećala potrebu da
stavljaš život na kocku samo da utješiš jedno pseto.”
Lecnula sam se. Bila sam se navikla na Jacoba i sve
njegove pogrdne izraze – krvopija, pijavica, parazit...
Izrečeno Edwardovim baršunastim glasom, to je zvučalo
nekako okrutnije.

Korisnički profil

13 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:46 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Ne znam kako bih to izrekao na pravi način”, rekao
je Edward sumornim tonom. “Zvučat će ti okrutno,
valjda. Ali bio sam u prošlosti već preblizu toga da te
izgubim. Znam kakav je osjećaj misliti da i jesam. Neću
pristati ni na što opasno.”
“Morat ćeš imati povjerenja u mene što se ovoga tiče.
Bit ću ja dobro.”
Na licu mu se opet ukazala bol. “Molim te, Bella”,
prošaptao je.
Zagledala sam mu se u odjednom zažareno zlatne
oči. “Što me moliš?”
“Molim te, zbog mene. Molim te, uloži svjestan napor
u to da ostaneš sigurna. Učinit ću sve što mogu, ali
bio bih ti zahvalan da mi malo izađeš u susret.”
“Potrudit ću se”, promumljala sam.
“Imaš li ti stvarno ikakvu predodžbu o tome koliko
mi značiš? Ikakvog pojma o tome koliko te volim?” Privukao
me čvršće uz svoja tvrda prsa i uvukao mi glavu
sebi pod bradu.
Prislonila sam usne na njegov snježno hladni vrat.
“Znam koliko ja volim tebe”, odgovorila sam mu.
“Uspoređuješ jedno drvce sa cijelom šumom.”
Zakolutala sam očima, ali on to nije mogao vidjeti.
“Nemoguće.”
Poljubio me u tjeme i uzdahnuo.
“Nema vukodlaka.”
“Ne pristajem na to. Moram se vidjeti s Jacobom.”
“Onda ću te morati spriječiti.”
Zvučao je krajnje uvjereno u to da mu to neće biti teško.
Bila sam sigurna da je u pravu.
“To ćemo još vidjeti”, svejedno sam blefirala. “On mi
je još uvijek prijatelj.”
Osjetila sam Jacobovu poruku u džepu, kao da odjednom
teži deset tona. Čula sam te riječi njegovim glasom,
a kao da su se slagale s Edwardom – takvo što nikada se
neće dogoditi u stvarnosti.
To ništa ne mijenja. Žao mi je.

Kraj prvog poglavlja!

Korisnički profil

14 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:46 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
2. IZBJEGAVANJE

Osjećala sam se neobično poletno dok sam išla sa
časa španjolskog prema kantini, i to ne samo zato što
sam se držala za ruke s najsavršenijom osobom na svijetu,
premda je razlog sigurno dijelom bio i u tome.
Možda je stvar bila u spoznaji da sam odslužila kaznu
i sad sam opet slobodna.
Ili možda to nije imalo nikakve veze konkretno sa
mnom. Možda je stvar bila u ozračju slobode koje je
prožimalo cijelu školu. Nastava je bila pri kraju, a zrak
je bio pun uzbuđenja, napose za maturante.
Sloboda je bila tako blizu da se mogla dotaknuti,
okusiti. Naznake su bile posvuda. Plakati su se tiskali
po zidovima kantine, a koševi za smeće nosili su šareni
obrub razbacanih letaka: podsjetnika za kupnju godišnjaka
i prstenova klase, kao i podsjetnika na rokove za
naručivanje maturantskih halja i četvrtastih kapa s privjescima,
fluorescentnih poziva na glasanje za ovog ili
onog učenika trećeg razreda koji se natječe za razrednu
dužnost, te zlokobnih, ružinim vijencima obrubljenih
najava ovogodišnje maturalne večeri. Veliki ples stizao
nam je idući vikend, ali Edward mi je čvrsto obećao da
me neće ponovno tome podvrgnuti. Napokon, to sam
ljudsko iskustvo već doživjela.
Ne, sigurno me to danas podigla moja osobna sloboda.
Kraj školske godine nije mi pružio onoliko zadovoljstva
kao drugim učenicima. Zapravo, živcirala sam
se da mi je bilo muka svaki put kad bih pomislila na to.
Nastojala sam ne misliti o tome.
Ali bilo je teško izbjeći tako sveprisutnu temu kao što
je matura.
“Jesi li već poslala pozive?”, upitala me Angela kad
smo Edward i ja sjeli za naš stol. Umjesto svoje uobičajene
glatke frizure povukla je svijetlosmeđu kosu u
opušteni konjski rep, a u očima joj se nazirao pomalo
mahnit pogled.
Alice i Ben također su već bili tu, Angeli s oba boka.
Ben se sav bio uživio u strip dok su mu naočale klizile s
uskog nosa. Alice je tako strogo promatrala dosadne traperice
i majicu koje imam na sebi da mi je postalo neugodno.
Vjerojatno je smišljala još jednu stilističku preobrazbu
za mene. Kad bih joj to dopustila, drage bi me
volje oblačila svaki dan – možda i više puta dnevno – kao
nekakvu preveliku i trodimenzionalnu papirnatu lutku.
“Ne”, odgovorila sam Angeli. “Zbilja nema smisla.
Renée zna kad mi je matura. A koga još imam?”
“A ti, Alice?”
Alice se osmjehnula. “Sve sam obavila.”
“Blago tebi.” Angela je uzdahnula. “Moja majka ima
tisuću rođaka i očekuje da rukom napišem poziv svakome
od njih. Upalit će mi se ručni zglob. Ne mogu to više
odgađati, a grozim se i same pomisli.”
“Ja ću ti pomoći”, ponudila sam se. “Ako ti ne smeta
moj užasni rukopis.”
Charlieju bi se to svidjelo. Krajičkom oka opazila
sam da se Edward smješka. I njemu se to zacijelo sviđa
– to što ispunjavam Charliejeve uvjete bez pozivanja na
vukodlake.
Angeli je laknulo. “Baš lijepo od tebe. Svratit ću kad
god ti odgovara.”
“Zapravo, radije bih otišla do tvoje kuće, ako je to u
redu – moje mi je već pun kufer. Charlie mi je sinoć ukinuo
kaznu.” Široko sam se osmjehnula pri objavljivanju
te dobre vijesti.
“Stvarno?”, upitala me Angela, a uvijek blage smeđe
oči zasjale su joj od blagog uzbuđenja. “Pa zar nisi rekla
da ti je kazna doživotna?”
“Iznenadila sam se više nego ti. Bila sam sigurna da
će me osloboditi najranije nakon mature.”
“Pa, to je sjajno, Bella! Moramo u izlazak da to proslavimo.”
“Pojma nemaš koliko to dobro zvuči.”
“Kamo da odemo?”, zamislila se Alice, a lice joj je zasjalo
od brojnih mogućnosti. Alicini prijedlozi obično su
bili pomalo pretjerani za moj pojam, a i sad sam joj to vidjela
u očima – sklonost pretjerivanju stupala je na djelo.
“Ne znam što ti je tačno na umu, Alice, ali sumnjam
da sam toliko slobodna.”
“Sloboda je sloboda, zar ne?”, ostala je uporna.
“Sigurna sam da još imam nekih ograničenja – na
primjer, kontinentalne granice SAD-a.”

Korisnički profil

15 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:46 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Angela i Ben su se nasmijali, ali Alice je složila grimasu
istinskog razočaranja.
“Onda, što ćemo večeras?”, ustrajala je.
“Ništa. Čuj, daj da pričekamo nekolko dana, čisto da
vidimo da se nije šalio. Radni je dan, uostalom.”
“Proslavit ćemo preko vikenda, onda.” Bilo je teško
suzbiti Alicino oduševljenje.
“Jasna stvar”, rekla sam joj, ne bih li je udobrovoljila.
Znala sam da neću učiniti ništa drastično; bilo bi sigurnije
ići korak po korak s Charliejem. Pružiti mu priliku
da se uvjeri u moju pouzdanost i zrelost prije nego što ga
počnem moliti da mi izađe u susret.
Angela i Alice počele su raspravljati o mogućnostima;
Ben je odložio strip i uključio se u razgovor. Iznenadila
sam se otkrivši da mi tema o mojoj slobodi odjednom
ne donosi onoliko zadovoljstva kao prije tek nekoliko
trenutaka. Dok su one raspravljale o tome što bi se sve
moglo raditi u Port Angelesu ili možda Hoquiamu, počelo
me obuzimati nezadovoljstvo.
Nije mi trebalo dugo da odredim odakle potječe taj
nespokoj u meni.
Još otkako sam se oprostila od Jacoba Blacka u šumi pokraj
moje kuće, pred očima mi je stalno sijevala neugodna
slika. Stvarala mi se u mislima u redovitim razmacima, kao
nekakva iritantna budilica namještena da zazvoni svakih pola
sata, i ispunjavala mi glavu prizorom Jacobova lica iskrivljenog
od boli. To mi je bila posljednja uspomena na njega.
Kad me ta neprijatna vizija opet saletjela, znala sam
tačno zbog čega nisam zadovoljna svojom slobodom.
Zbog toga što je nepotpuna.
Jasno, bila sam slobodna otići kamo god želim – osim
u La Push; slobodna učiniti što god želim – osim otići
do Jacoba. Spustila sam glavu i namrštila se. Pa mora
postojati nekakvo kompromisno rješenje.
“Alice? Alice!”
Angelin me glas naglo prenuo. Mahala je dlanom tamo-
amo pred Alicinim praznim, zabuljenim očima. Prepoznala
sam izraz Alicinog lica – izraz od kojeg mi je tijelo
automatski prožeo nalet panike. Njezin mi je prazni
pogled govorio da ona sad gleda nešto mnogo drugačije
od priprostog školskog ručka koji nas okružuje, ali ujedno
i nešto što je na svoj način jednako toliko stvarno u
svakom pogledu. Nešto se sprema, nešto što samo što se
nije zbilo. Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica.
Edward se tada nasmijao, vrlo prirodno i vrlo opušteno.
Angela i Ben pogledali su ga, ali moj je pogled ostao
čvrsto uprt u Alice. Odjednom je poskočila, kao da ju je
neko udario nogom ispod stola.
“Zar je već vrijeme da zadrijemaš, Alice?”, podrugnuo
joj se Edward.
Alice je opet došla sebi. “Oprostite, zanijela sam se u
misli, valjda.”
“Bolje i da se zaneseš u misli nego da razmišljaš o još
dva sata nastave”, rekao je Ben.
Alice se vratila u razgovor uživljenije nego prije – pomalo i
previše uživljeno. Jedanput sam opazila da joj se pogled susreo
s Edwardovim, samo na trenutak, a onda je opet pogledala u
Angelu prije nego što je to iko drugi opazio. Edward je bio
šutljiv, samo se zamišljeno poigravao pramenom moje kose.
Nestrpljivo sam čekala priliku da upitam Edwarda što
je to Alice vidjela u viziji, ali u ostatku poslijepodnevne
nastave nismo ni jednu jedinu minutu proveli nasamo.
Bilo mi je to čudno, gotovo kao da je namjerno. Nakon
ručka, Edward je usporio da može ići ukorak s Benom i
razgovarati o nekom zadatku koji sam znala da je već uradio.
Zatim je uvijek bilo još nekoga između satova, premda
smo obično tada imali nekoliko minuta za sebe. Kad je zazvonilo
zvono za kraj nastave, Edward je zapodjenuo razgovor
ni više ni manje nego s Mikeom Newtonom, hodajući
pokraj njega kad je Mike krenuo prema parkiralištu. Išla
sam za njima, puštajući da me Edward vuče.
Zbunjeno sam slušala kako Mike odgovara na Edwardove
neuobičajeno prijazne upite. Stekla sam dojam da
Mike ima problema s automobilom.
“...ali upravo sam zamijenio akumulator”, čula sam
ga kako kaže. Mike je pogledao preda se, a onda oprezno
opet promotrio Edwarda. Potpuno smeten, baš poput
mene.
“Možda je problem u kablovima?”, pretpostavio je
Edward.
“Možda. Stvarno ništa ne znam o autima”, priznao
je Mike. “Morao bih dati nekome da ga pogleda, ali ne
mogu sebi priuštiti da ga odvezem Dowlingu.”
Zaustila sam da predložim svog automehaničara, a
onda ih opet naglo zatvorila. Moj mehaničar je ovih
dana zauzet – zauzet trčanjem u liku divovskog vuka.
“Znam ti ja ponešto – mogao bih pogledati, ako hoćeš”,
ponudio mu se Edward. “Samo daj da prvo odbacim
Alice i Bellu kući.”
I Mike i ja zagledali smo se u Edwarda zijevajući u
čudu.
“Ovaj... hvala”, promrmljao je Mike kad se pribrao.
“Ali moram na posao. Možda neki drugi put.”
“Apsolutno.”
“Vidimo se.” Mike je ušao u auto, odmahujući glavom
u nevjerici.

Korisnički profil

16 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:46 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Edwardov volvo, u kojem je već sjedila Alice, stajao je
samo dva mjesta dalje.
“Što je sad to bilo?”, promrsila sam kad mi je Edward
pridržao suvozačka vrata.
“Samo sam susretljiv”, odgovorio mi je Edward.
A onda je Alice, koja je samo čekala na stražnjem
sjedalu, počela brbljati punom brzinom.
“Nisi ti baš tako dobar automehaničar, Edwarde.
Možda bi trebao dati Rosalie da ti ga noćas pogleda, čisto
da ispadneš pametan kad te Mike odluči zamoliti za
pomoć, znaš. Ne kažem da ne bi bilo zabavno vidjeti kakvu
će facu složiti ako mu Rosalie dođe osobno pomoći.
Ali kako je Rosalie navodno na studiju na drugom kraju
zemlje, to vjerojatno ne bi bila najpametnija ideja. Baš
šteta. Premda ćeš, valjda, s Mikeovim autom i ti uspjeti
izaći na kraj. Izvan svoje lige si samo kad je u pitanju
pedantno podešavanje dobrih talijanskih sportskih automobila.
A kad smo već kod Italije i sportskih automobila
koje sam tamo ukrala, još mi duguješ žuti porše. Ne
znam baš želim li čekati do Božića...”
Prestala sam je slušati nakon jedne minute. Pustila
sam da njezin brzi glas postane tek pozadinski šum i
odlučila strpljivo pričekati.
Činilo mi se kao da Edward nastoji izbjeći moja pitanja.
Pa dobro. Uskoro će morati ostati nasamo sa mnom.
To je samo pitanje vremena.
I Edward je to očito shvatio. Ostavio je Alice na početku
prilaznog puta Cullenovih, premda sam tad već
gotovo očekivala da će je odvesti do ulaznih vrata i još
ispratiti u kuću.
Dok je izlazila, Alice mu je uputila oštar pogled.
Edward je djelovao potpuno smireno.
“Vidimo se”, rekao je. A zatim je, gotovo neprimjetno,
kimnuo glavom.
Alice se okrenula i nestala među drvećem.
Šutke je okrenuo auto i pošao natrag u Forks. Čekala
sam, pitajući se hoće li to sâm spomenuti. Nije, tako da
sam se sva napela. Što je to Alice vidjela danas za ručkom?
Nešto što mi on ne želi reći, pa sam se pokušala
sjetiti razloga koji bi ga nagnao da čuva tajnu. Možda bi
mi bilo bolje da se pripremim prije nego što ga pitam.
Bolje da ne pošizim i tako ga uvjerim da se ne mogu
nositi s tim, ma što to bilo.
I tako smo oboje šutjeli sve do povratka u Charliejevu kuću.
“Večeras ima malo zadaće”, spomenuo je.
“Mmm”, složila sam se.
“Misliš da bih smio opet ući u kuću?”
“Charlieju nisu pukli živci kad si me došao odvesti
u školu.”
Ali bila sam sigurna da će se Charlie brzo naduriti
kad se vrati kući i zatekne Edwarda. Možda bih mu trebala
spremiti nekakav specijalitet za večeru.
Ušavši u kuću pošla sam na kat, a Edward je krenuo
za mnom. Prilegao je na moj krevet i zagledao se kroz
prozor, naizgled ne opažajući moju napetost.
Spremila sam torbu i uključila računalo. Morala sam
odgovoriti mami na e-mail, jer je uvijek paničarila kad
bih predugo čekala. Bubnjala sam prstima dok sam čekala
da se moje zastarjelo računalo sipljivo probudi; oštro
su udarali u stol, rafalno i uzrujano.
A onda su se njegovi prsti našli na mojima i primirili ih.
“Nismo li danas malo nestrpljivi?”, šapnuo mi je.
Pogledala sam ga s namjerom da kažem nešto sarkastično,
ali lice mu je bilo bliže nego što sam očekivala
Zlaćane su mu se oči žarile na manje od pedlja od mojih,
a dah mu je hladno puhao na moje otvorene usne. Osjećala
sam njegov prijatan miris.
Nisam se više mogla sjetiti vrckavog odgovora koji
sam spremala . Nisam se mogla sjetiti ni kako se zovem.
Nije mi pružio priliku da se oporavim.
Da je bilo po mome, najveći bih dio vremena provodila
u ljubljenju s Edwardom. Ništa što sam u životu
doživjela nije se moglo usporediti s osjećajem njegovih
studenih usana, mramorno tvrdih ali uvijek tako nježnih,
dok se kreću zajedno s mojima.
Nije često bilo po mome.
Zato sam se malo iznenadila kad su mu se prsti upleli
u moju kosu, čvrsto približivši moje lice njegovome.
Ruke su mi se spojile iza njegova vrata, i poželjela sam
da sam snažnija – dovoljno snažna da ga zadržim kao
zarobljenika. Jedan mu je dlan spuznuo niz moja leđa,
pritišćući me čvršće uz njegova kamena prsa. Čak i kroz
džemper, koža mu je bila tako hladna da sam zadrhtala
– drhtajem ugode i sreće, ali njegove su me ruke u odgovor
na to svejedno počele puštati.
Znala sam da imam tek oko tri sekunde prije nego
što uzdahne i vješto me odmakne od sebe, kazavši nešto
o tome kako smo dovoljno stavljali moj život na kocku
za jedno popodne. Iskoristivši posljednje sekunde najbolje
što sam mogla, privila sam se jače uz njega, utiskujući
se u njegovo tijelo. Vrškom jezika prešla sam po
rubu njegove donje usne; bila je besprijekorno glatka,
kao uglačana, a okus –
Odmaknuo mi je lice od svojega, s lakoćom se otevši
mome stisku – vjerojatno nije ni primijetio da sam u
njega uložila svu svoju snagu.

Korisnički profil

17 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:46 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Podsmjehnuo se, duboko i grleno. Oči su mu sjale od
uzbuđenja koje je držao pod tako krutom stegom.
“Ah, Bella.” Uzdahnuo je.
“Rekla bih ti da mi je žao, ali nije mi.”
“A meni bi trebalo biti žao što tebi nije žao, ali nije
mi. Možda bi bilo bolje da sjednem na krevet.”
Izdahnula sam zrak, pomalo ošamućeno. “Ako ti misliš
da je to neophodno...”
Izvijeno se osmjehnuo i ispetljao od mene.
Nekoliko puta sam odmahnula glavom, nastojeći je
razbistriti, a onda se vratila računalu. Sada je lijepo radilo,
brujeći. Dobro, ne toliko brujeći, koliko stenjući.
“Pozdravi Renée u moje ime.”
“Nema problema.”
Pregledala sam e-mail koji mi je poslala Renée, tu i
tamo odmahujući glavom na neke njezine blesavije postupke.
Bili su mi podjednako smiješni i strašni kao kad
sam ih prvi put čitala. Tako je tipično za moju majku
da zaboravi koliko se sva zapravo oduzme od straha od
visine sve dok je instruktor skakanja nije već privezao za
padobran. Pomalo sam se ljutila na Phila, koji je već gotovo
dvije godine s njom u braku, zato što joj je to dopustio.
Ja bih bolje pazila na nju. Toliko je bolje poznajem.
Moraš ih u jednom trenutku pustiti da sami krenu
svojim putem, podsjetila sam se. Moraš ih pustiti da žive
vlastitim životom...
Najveći dio života provela sam vodeći brigu za Renée,
strpljivo je odvraćajući od njezinih najluđih nauma, dobrohotno
trpeći one od kojih je nisam mogla odgovoriti. Uvijek
sam udovoljavala mami; bila mi je smiješna, čak sam joj
prilazila pomalo svisoka. Gledala sam mnogo grešaka koje
radi i potajice im se smijala u sebi. Rasijana Renée.
Vrlo sam drugačija osoba od svoje majke. Promišljena
i oprezna. Ona odgovorna, ona odrasla. Tako sam
doživljavala sebe. Takvu sam osobu poznavala.
Dok mi je u ušima još tuklo od Edwardova poljupca,
nisam mogla da ne pomislim na grešku koja je mojoj
majci najviše promijenila život. Blentava i romantična,
odmah nakon srednje škole udala se za čovjeka kojega je
jedva znala, te nakon godinu dana dobila mene. Oduvijek
me uvjeravala da nimalo ne žali zbog toga, da sam
najbolji dar koji joj je život ikada dao. A ipak je u mene
neprestano usađivala jedno – pametni ljudi ozbiljno pristupaju
braku. Zreli ljudi završe studij i započnu karijeru
prije nego što se upuste u ozbiljnu vezu. Znala je da
nikad neću biti tako nepromišljena, šašava i provincijalna
kao ona...
Zaškrgutala sam zubima i pokušala se usredotočiti
dok sam joj pisala odgovor.
Zatim sam naišla na njezine završne rečenice i sjetila
se zbog čega joj nisam ranije odgovorila.
Već dugo nisi uopće spomenula Jacoba, napisala mi je.
Što ima s njim ovih dana?
Bila sam sigurna da ju je Charlie nagovorio na to.
Uzdahnula sam i brzo otipkala odgovor, zaguravši ga
između dva manje osjetljiva ulomka.
Jacob je u redu, valjda. Ne viđam se često s njim; on
ti ovih dana najčešće provodi vrijeme s čoporom prijatelja
dolje u La Pushu.
Zločesto sam se nasmijala sebi u bradu, dodala
Edwardov pozdrav i poslala e-mail.
Nisam shvatila da Edward opet šutke stoji iza mene
sve dok nisam ugasila računalo i odgurnula se od stola.
Mislila sam ga prekoriti zbog toga što mi čita preko
ramena sve dok nisam shvatila da on uopće ne mari za
mene. Pregledavao je pljosnatu crnu kutiju iz čijeg su
glavnog kvadrata izvitopereno virile žice na način koji
nije djelovao nimalo zdravo po dotičnu napravu. Za sekundu
sam prepoznala da se radi o auto-liniji koju su mi
Emmett, Rosalie i Jasper poklonili za prošli rođendan.
Već sam zaboravila na rođendanske poklone koji mi se
kriju pod sve većim slojem prašine na podu plakara.
“Što si to učinila s ovime?”, upitao me užasnutim glasom.
“Nije se dalo izvući iz upravljačke ploče.”
“Pa si osjetila potrebu da ga podvrgneš mukama?”
“Znaš kakva sam s alatom. Nisam mu nikada namjerno
nanijela bol.”
Odmahnuo je glavom, noseći hinjeno tragičnu krinku
na licu. “Ubila si ga.”
Slegnula sam ramenima. “A, čuj.”
“Povrijedilo bi ih da ovo vide”, rekao je. “Valjda je
dobro što si cijelo ovo vrijeme bila u kućnom pritvoru.
Morat ću ti kupiti zamjenski uređaj prije nego što primijete.”
“Hvala, ali ne treba mi šminkerska linija.”
“Neću je zamijeniti zbog tebe.”
Uzdahnula sam.
“Nisi se naročito usrećila svojim prošlogodišnjim rođendanskim
poklonima”, rekao je razočaranim tonom.
Odjednom se počeo hladiti pravokutnim komadom
krutog papira.
Nisam mu odgovorila, iz straha da mi glas ne zadrhti.
Nisam se rado prisjećala svoga katastrofalnog osamnaestog
rođendana – i svih njegovih dalekosežnih posljedica
– i iznenadilo me što ga je spomenuo. Inače je bio još
osjetljiviji na tu temu nego ja.

Korisnički profil

18 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:47 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Znaš li ti da samo što im nije istekao rok?”, upitao
me, pružajući mi papir. Bio je to još jedan poklon – vaučeru
za avionske karte koji su mi dali Esme i Carlisle da
bih mogla posjetiti Renée na Floridi.
Duboko sam udahnula i odgovorila mu jednoličnim
tonom. “Ne. Zapravo, posve sam zaboravila na njih.”
Pogledao me s pažljivo vedrim i pozitivnim izrazom;
na licu mu nije bilo ni tračka dubokih osjećaja kad je
nastavio. “Pa, još imamo malo vremena. Dobila si slobodu...
a nemamo planova za vikend, jer odbijaš otići na
maturalnu večer sa mnom.” Iscerio se. “Zašto da ovako
ne proslavimo tvoju slobodu?”
Zinula sam u čudu. “Odlaskom na Floridu?”
“Spomenula si da su kontinentalne granice SAD-a
dopuštene.”
Ošinula sam ga sumnjičavim pogledom, ne bih li
shvatila odakle mu sad ovo.
“Onda?”, ustrajao je. “Idemo li u posjet Renée ili ne?”
“Charlie mi to nikad neće dopustiti.”
“Charlie ti ne može zabraniti da posjetiš majku. Ona
ti je i dalje prvi skrbnik.”
“Niko nije moj skrbnik. Odrasla sam osoba.”
Blistavo se osmjehnuo. “Upravo tako.”
Razmislila sam o tome nakratko i zaključila da mi se
borba ne isplati. Charlie bi se razbjesnio – ne zato što
idem u posjet Renée, već zato što Edward ide sa mnom.
Charlie bi mjesecima odbijao razgovarati sa mnom, i još
bih se samo vjerojatno opet našla u kazni. Nedvojbeno bi
bilo pametnije uopće ne spominjati tu temu. Možda za
nekoliko tjedana, kao maturalnu uslugu ili nešto takvo.
Ali teško sam se mogla oduprijeti ideji da majku vidim
sada, a ne tek za nekoliko tjedana. Toliko već dugo
nisam vidjela Renée. I još dulje je nisam vidjela pod
ugodnim okolnostima. Kad sam posljednji put bila s
njom u Phoenixu, cijelo sam vrijeme provela u bolničkom
krevetu. Kad je posljednji put ona bila ovdje, bila
sam više-manje katatonična. Nisam je ostavila baš s najljepšim
uspomenama.
A možda još i, ako vidi koliko sam sretna s Edwardom,
kaže Charlieju da mi dade malo mira.
Edward mi je proučavao lice dok sam se premišljala.
Uzdahnula sam. “Ne ovaj vikend.”
“Zašto ne?”
“Ne želim svađu s Charliejem. Ne tako brzo nakon
što mi je oprostio.”
Obrve su mu se skupile. “Ja pak mislim da bi ovaj
vikend bilo savršeno”, promrsio je.
Odmahnula sam glavom. “Neki drugi put.”
“Nisi ti jedina cijelo vrijeme zarobljena u ovoj kući,
znaš.” Mrko me pogledao.
Vratila mi se sumnja. Ovo je bilo atipično ponašanje
za njega. Uvijek je bio tako nemoguće nesebičan; znala
sam da me time razmazio.
“Ti možeš kamo god želiš”, napomenula sam mu.
“Ostatak svijeta nimalo me ne zanima bez tebe.”
Zakolutala sam očima na tu hiperbolu.
“Ozbiljno ti kažem”, rekao je.
“Ne žurimo s ostatkom svijeta, u redu? Na primjer,
možemo početi s kinom u Port Angelesu...”
Prostenjao je. “Nema veze. Poslije ćemo razgovarati
o tome.”
“Nema se tu više o čemu razgovarati.”
Slegnuo je ramenima.
“Dobro, onda, promjena teme”, rekla sam. Gotovo
sam zaboravila ono što me danas popodne brinulo – je
li mu to bila i namjera? “Što je to Alice vidjela danas za
ručkom?”
Netremice sam mu gledala lice dok sam to govorila,
odmjeravajući mu reakciju.
Izraz mu je bio sabran; opazila sam tek najblaže stvrdnjavanje
njegovih očiju boje topaza. “Već neko vrijeme
opaža Jaspera na čudnom mjestu, negdje na jugozapadu,
kako joj se čini, blizu njegove bivše... obitelji. Ali nema
svjesne namjere da im se vrati.” Uzdahnuo je. “Zabrinula
se zbog toga.”
“O.” To nije bilo ni blizu onoga što sam očekivala.
Ali naravno da ima smisla da Alice drži Jasperovu budućnost
na oku. On joj je duhovni par, istinska druga
polovica, iako se ne razmeću svojom vezom toliko kao
Rosalie i Emmett.
“Zašto mi to nisi prije rekao?”
“Nisam shvatio da si primijetila”, rekao je. “Vjerojatno
se ionako ne radi ni o čemu bitnom.”
Mašta mi je bila žalosno neobuzdana. Uspjela sam
izobličiti savršeno normalno popodne sve dok mi se nije
učinilo kako se Edward svojski trudi da mi štošta zataji.
Stvarno bih morala psihijatru.
Spustili smo se u prizemlje pisati zadaću, čisto za slučaj
da se Charlie vrati ranije. Edward je svoju napisao
za nekoliko minuta; ja sam se naporno vukla kroz matematiku
sve dok nisam zaključila kako je došlo vrijeme
da spremim Charlieju večeru. Edward mi je pomogao,
povremeno slažući facu zbog sirovih sastojaka – ljudska
hrana bila mu je blago gadljiva. Napravila sam stroganov
po receptu bake Swan, jer sam mu se htjela dodvoriti.
Nije mi to bilo omiljeno jelo, ali Charlieju će biti drago.

Korisnički profil

19 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:47 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Charlie mi je već djelovao dobro raspoložen kad se
vratio kući. Nije se čak ni potrudio biti neugodan prema
Edwardu. Edward se ispričao i nije objedovao s nama,
kao i obično. Zvuk večernjih vijesti dopro je iz dnevne
sobe, ali sumnjala sam u to da ih Edward zaista gleda.
Nakon što je slistio tri puna tanjura, Charlie je podigao
noge na praznu stolicu i spokojno sklopio ruke
preko nabrekle mješine.
“Bilo je super, Bells.”
“Drago mi je da ti je prijalo. Kako je bilo na poslu?”
Nisam prije stigla popričati s njim jer je bio previše uživljen
u jelo.
“Dosta mirno. Pa, mrtvački mirno, pravo da ti kažem.
Mark i ja kartali smo se dobar dio popodneva”, priznao
mi je s osmijehom. “Pobijedio sam ga, s devetnaest
prema sedam partija. A onda sam neko vrijeme bio na
telefonu s Billyjem.”
Pokušala sam ne promijeniti izraz lica. “Kako je on?”
“Dobro, dobro. Zglobovi ga malo muče.”
“O. Baš mi je žao.”
“A eto. Pozvao nas je da ih posjetimo za vikend. Mislio
je pozvati i Clearwaterove i Uleyje. Na doigravanje,
da tako kažem...”
“Ha”, glasio je moj genijalni odgovor. Ali što sam mu mogla
reći? Znala sam da neću smjeti otići na tulum vukodlaka,
čak i uz roditeljski nadzor. Upitala sam se hoće li Edwardu
smetati što Charlie odlazi u La Push. Ili će pretpostaviti da
moj otac neće biti pritom u opasnosti, budući da Charlie
uglavnom provodi vrijeme s Billyjem, koji je samo čovjek?
Ustala sam i, ne gledajući u Charlieja, naslagala posuđe.
Stavila sam ga u sudoper i pustila vodu. Edward
mi je šutke prišao i dohvatio krpu.
Charlie je uzdahnuo i zasad odustao, premda sam
pretpostavljala da će iznova načeti tu temu kad se opet
nađemo sami. S mukom je ustao i krenuo prema televizoru,
baš kao i svake druge večeri.
“Charlie”, kazao je Edward opuštenim tonom.
Charlie je zastao nasred svoje kuhinjice. “Da?”
“Je li ti Bella ikada rekla da su joj moji roditelji za
prethodni rođendan poklonili avionske karte, kako bi
mogla posjetiti Renée?”
Ispustila sam tanjur koji sam ribala. Odbio se od radne
plohe i bučno zaklaparao po podu. Nije se razbio, ali
cijelu je prostoriju, i sve nas troje, poprskao pjenastom
vodom. Charlie to nije ni primijetio.
“Bella?”, kazao je zaprepaštenim glasom.
Nisam odmicala pogled s tanjura dok sam ga podizala.
“Da, tako je.”
Charlie je glasno progutao slinu, pa se obratio Edwardu
stisnutih očiju. “Ne, nikad mi nije rekla za to.”
“Hmm”, promrmljao je Edward.
“Ima li nekog razloga zašto to sada spominješ?”, upitao
ga je Charlie strogo.
Edward je slegnuo ramenima. “Uskoro će isteći. Mislim
da bi se Esme mogla osjetiti povrijeđeno da Bella ne
iskoristi svoj poklon. Premda ništa ne bi rekla.”
Zagledala sam se u Edwarda u nevjerici.
Charlie je malo razmislio. “Vjerojatno bi bilo pametno
da posjetiš mamu, Bella. Ona bi to jako voljela.
Makar sam iznenađen što mi to uopće nisi spomenula.”
“Zaboravila sam”, priznala sam.
Namrštio se. “Zaboravila si da si dobila avionske karte
na poklon?”
“Mmm”, neodređeno sam promrmljala i opet se
okrenula prema sudoperu.
“Primijetio sam da si rekao da je dobila karte, Edwarde”,
nastavio je Charlie. “Koliko su joj to karata dali
tvoji roditelji?”
“Samo jednu za nju... i jednu za mene.”
Tanjur koji sam ovaj put ispustila pao je u sudoper,
tako da nije stvorio onoliku buku. Lako sam čula oštri
izdisaj moga oca. Krv mi je navrla u lice, potaknuta
ozlojeđenošću i žaljenjem. Zašto mi Edward to radi?
Napeto sam se zagledala u pjenu u sudoperu, dok me
obuzimala panika.
“To ne dolazi u obzir!”, Charlie se naglo razbjesnio i
počeo vikati.
“Zašto?”, upitao ga je Edward, glasa prepunog nedužnog
iznenađenja. “Upravo si rekao da bi bilo pametno
da ona posjeti majku.”
Charlie ga je prečuo. “Ne ideš ti nikamo s njim, mlada
damo!”, viknuo je. Okrenula sam se na peti i ugledala
ga kako upire prstom u mene.
Automatski me prožeo bijes, kao nagonska reakcija
na njegov ton.
“Nisam ja dijete, tata. A više i nisam u kazni, sjećaš se?”
“O da, nego što da imaš. Od ovog trenutka.”
“Zbog čega?!”
“Zbog toga što ja tako kažem.”
“Moram li te podsjetiti da sam punoljetna osoba, Charlie?”
“Ovo je moja kuća – slušat ćeš moja pravila!”
Ošinula sam ga ledenim pogledom. “Ako ti tako želiš.
Hoćeš da se večeras iselim? Ili mogu dobiti nekoliko
dana da se spakiram?”
Charlie se jarko zajapurio. Smjesta mi je postalo grozno
jer sam posegnula za adutom iseljavanja.

Korisnički profil

20 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:47 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Duboko sam udahnula i pokušala progovoriti razboritijim
tonom. “Služit ću kaznu bespogovorno kad u nečemu
pogriješim, tata, ali nemam namjeru trpjeti tvoje
predrasude.”
Zapjenio se, ali nije uspio kazati ništa suvislo.
“E sad, znam da znaš da imam potpuno pravo ovaj
vikend otići u posjet mami. Ne možeš mi ozbiljno reći da
bi se protivio mojoj namjeri da idem s Alice ili Angelom.”
“S prijateljicama”, progunđao je i kimnuo glavom.
“Bi li se ljutio da povedem Jacoba?”
Spomenula sam njegovo ime samo zato što sam znala
da je Jacob mome ocu draži, ali smjesta sam to požalila;
Edward je glasno škljocnuo zubima i čvrsto ih stisnuo.
Moj se otac s mukom pokušao pribrati prije nego što
će odgovoriti. “Da”, rekao je neuvjerljivim tonom. “To
bi me ljutilo.”
“Grozno loše lažeš, tata.”
“Bella – ”
“Nije da sam krenula u Vegas postati striptizeta, ili
nešto takvo. Idem mami”, podsjetila sam ga. “Ona mi je
roditeljski autoritet jednako toliko kao i ti.”
Prostrijelio me jetkim pogledom.
“Želiš nešto reći o maminoj sposobnosti da se brine
za mene?”
Charlie se lecnuo od prikrivene prijetnje u mom pitanju.
“Nadaj se da joj to neću spomenuti”, rekla sam.
“Bolje bi ti bilo”, upozorio je. “Ovo mi nikako nije
drago, Bella.”
“Nema razloga da se uzrujavaš.”
Zakolutao je očima, ali bilo mi je jasno da je oluja
prošla.
Okrenula sam se i izvadila čep iz sudopera. “Dakle,
moja zadaća je gotova, tvoja večera je gotova, posuđe
je gotovo, a meni su izlasci dopušteni. Idem sada van.
Vratit ću se prije deset i trideset.”
“Kamo ideš?” Lice mu se opet posve zarumenjelo,
nakon što se već bilo gotovo primirilo.
“Nisam sigurna”, priznala sam mu. “Makar ne dalje
od petnaest kilometara odavde. Zadovoljan?”
Progunđao je nešto što nije zvučalo kao odobravanje
i nestao iz prostorije. Naravno, čim sam odnijela prevagu
u svađi, počela me gristi savjest.
“Idemo van?”, upitao me Edward tihim ali radosnim
glasom.
Okrenula sam se prema njemu i strogo ga pogledala.
“Da. Rado bih s tobom porazgovarala nasamo.”
Nije mi izgledao onoliko zabrinut zbog toga koliko
sam smatrala da bi trebao biti.
Počela sam tek nakon što smo se sigurno smjestili u
njegov auto.
“Što je to bilo?”, oštro sam ga upitala.
“Znam da želiš vidjeti majku, Bella – govorila si o
njoj u snu. Zapravo, brinula si se za nju.”
“Je li?”
Kimnuo je glavom. “Ali, očito si prevelika kukavica
da to sama raspraviš s Charliejem, pa sam posredovao za
tvoj račun.”
“Posredovao? Bacio si me morskim psima!”
Zakolutao je očima. “Ne bih rekao da ti je prijetila
bilo kakva opasnost.”
“Rekla sam ti da se ne želim svađati s Charliejem.”
“Niko nije ni rekao da se trebaš.”
Oštro sam ga pogledala. “Ne mogu si pomoći kad mi
počne tako naređivati – nadvladaju me prirodni tinejdžerski
porivi.”
Zahihotao se. “Pa, nisam ja kriv za to.”
Zamišljeno sam se zagledala u njega. Kao da to nije
primijetio. Spokojno je gledao kroz vjetrobran. Nešto
nije tu bilo u redu, ali nisam mogla procijeniti što. Ili
je možda bila samo stvar u tome da mi je mašta opet
divljala kao i danas popodne.
“Ima li taj iznenadni poriv za posjetom Floridi ikakve
veze s druženjem kod Billyja?”
Vilica mu se opustila. “Baš nikakve. Nije bitno jesi li
tu ili na drugoj strani svijeta, svejedno ne bi išla.”
Bilo je baš kao i maloprije s Charliejem – ponašao se
prema meni baš kao da sam zločesto dijete. Zaškrgutala
sam zubima da ne počnem vikati. Nisam se sad još htjela
posvađati i s Edwardom.
Edward je uzdahnuo, a kad je progovorio, glas mu
je ponovno bio topao i baršunast. “Onda, što bi htjela
večeras raditi?”, upitao me.
“Možemo možda do tebe? Tako dugo nisam već vidjela
Esme.”
Osmjehnuo se. “To će joj se svidjeti. Pogotovo kad
čuje kamo idemo za vikend.”
Poraženo sam prostenjala.
Nismo ostali dugo vani, kao što sam i obećala. Nisam
se iznenadila vidjevši da svjetla još gore kad smo
se zaustavili pred kućom – znala sam da će me Charlie
pričekati ne bi li još malo vikao na mene.
“Bolje nemoj ulaziti”, rekla sam. “Samo ćeš pogoršati
situaciju.”
“Misli su mu razmjerno smirene”, izazovno mi je rekao
Edward. Od izraza na njegovu licu upitala sam se
ima li tu još nečega smiješnog što mi promiče. Kutovi
usana podrhtavali su mu, opirući se smiješku.
“Vidimo se”, smrknuto sam promrsila.
Nasmijao se i poljubio me u tjeme. “Vratit ću se kad
Charlie zahrče.”
Televizor je treštao kad sam ušla u kuću. Načas mi je
došlo da krišom odem u svoju sobu.
“Možeš li doći ovamo, Bella?”, dobacio mi je Charlie,
stavljajući tačku na taj plan.
Vukla sam noge dok sam prelazila pet koraka do njega.
“Što ima, tata?”
“Jesi li se lijepo provela večeras?”, upitao me. Djelovao
je kao da mu je nelagodno. Potražila sam skrivena
značenja u njegovim riječima prije nego što ću mu odgovoriti.
“Jesam”, rekla sam, oklijevajući.
“Što ste radili?”
Slegnula sam ramenima. “Družili smo se s Alice i Jasperom.
Edward je pobijedio Alice u šahu, a onda sam ja
igrala protiv Jaspera. Rasturio me.”
Osmjehnula sam se. Partija šaha između Edwarda i
Alice bila je jedna od najsmješnijih stvari koje sam u
životu vidjela. Samo su sjedili, gotovo nepomično, i gledali
u ploču, dok je Alice predviđala poteze koje će on
izvesti, a on joj je zauzvrat čitao protupoteze iz glave.
Odigrali su najveći dio partije umno; mislim da je svako
od njih povukao tek dva pješaka kad je Alice odjednom
srušila svoga kralja i predala partiju. Sve skupa nije trajalo
niti pune tri minute.
Charlie je ugasio zvuk na televizoru – neobično za njega.
“Čuj, nešto bih ti morao reći.” Namrštio se, djelujući
vrlo smeteno.

Korisnički profil

21 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:47 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Nepomično sam sjedila, čekajući. Načas me pogledao,
a zatim upro pogled u pod. Ništa više nije rekao.
“O čemu se radi, tata?”
Uzdahnuo je. “Takve stvari mi baš ne idu. Ne znam
kako bih počeo...”
Opet sam pričekala.
“Okej, Bella. Evo u čemu je stvar.” Ustao je s kauča
i počeo koračati tamo-amo po sobi, cijelo vrijeme
gledajući u noge. “Između tebe i Edwarda očito je prilično
ozbiljno, pa biste trebali pripaziti na neke stvari.
Znam da si ti sada odrasla osoba, ali još si mlada, Bella, i
ima mnogo važnih stvari koje bi trebala znati kada... pa,
kada se odlučiš na tjelesno – ”
“O, molim te, molim te, nemoj!”, usrdno sam ga zamolila,
skočivši na noge. “Molim te, reci mi da ne pokušavaš
povesti razgovor o seksu sa mnom, Charlie.”
Zabuljio se u pod. “Ja sam ti otac. Imam tu odgovornost.
Upamti, meni je neugodno koliko i tebi.”
“Mislim da to nije fizički moguće. Uostalom, mama
te preduhitrila u tome prije desetak godina. Tako da više
ništa nisi dužan reći.”
“Prije deset godina nisi imala dečka”, nevoljko je promrsio.
Bilo mi je jasno da se opire želji da promijeni temu.
Oboje smo stajali i piljili u pod, okrenuti jedno od drugoga.
“Mislim da se ono bitno nije naročito promijenilo u
međuvremenu”, promumljala sam, rumena zacijelo koliko
i on. Ovo mi je bilo gore od sedmog kruga pakla; još
mi je gora bila spoznaja da je Edward znao kako se ovo
sprema. Nije ni čudo da je djelovao tako nadmeno u autu.
“Samo mi reci da se vas dvoje odgovorno ponašate”,
lijepo me zamolio Charlie, očito žarko želeći da se u
podu razjapi bezdan u koji bi mogao propasti.
“Bez brige, tata, nije to tako.”
“Nije da ti ne vjerujem, Bella, ali znam da mi ne
želiš reći ništa o tome, a znaš i da to zaista ne želim
čuti. Premda ću nastojati uraditi to na brz i lagan način.
Znam da su danas drugačija vremena.”
Nelagodno sam se nasmijala. “Možda i jesu, ali
Edward je vrlo staromodan. Nemaš razloga za brigu.”
Charlie je uzdahnuo. “Ma baš”, promrsio je.
“Ajoj!”, prostenjala sam. “Stvarno bih voljela da me
ne tjeraš da to naglas izgovorim, tata. Stvarno. Ali... ja
sam... djevica, i nemam namjere promijeniti takvo stanje
u bliskoj budućnosti.”
Oboje smo se zgrozili, ali onda se Charliejevo lice
izgladilo. Izgleda da mi je povjerovao.
“Mogu li sada u krevet? Molim te.”
“Samo još malo”, rekao je.
“Daj, tata, molim te. Preklinjem te.”
“Prošlo je ono neugodno, obećavam ti”, pokušao me
smiriti.
Pogledala sam ga na trenutak i sa zadovoljstvom opazila
da izgleda opuštenije, da mu lice opet ima uobičajenu
boju. Svalio se na kauč, uzdahnuvši od olakšanja što
je završio razgovor o seksu.
“Što je sada?”
“Samo me zanima kako ti napreduje ona ravnoteža.”
“O. Dobro, valjda. Danas sam se dogovorila s Angelom.
Pomoći ću joj oko poziva na maturu. Čisto kao
prijateljica prijateljici.”
“To je lijepo. A što je s Jakeom?”
Uzdahnula sam. “Još nisam smislila kako ću, tata.”
“Samo se ti trudi, Bella. Znam da ćeš postupiti kako
treba. Dobar si ti čovjek.”
Krasno. Znači, ako ne smislim neki način da izgladim
stvari s Jacobom, onda sam loš čovjek? To je niski
udarac.
“Jasno, jasno”, složila sam se. Taj automatski odgovor
gotovo mi je izmamio osmijeh – pokupila sam ga od
Jacoba. Čak sam ga izrekla istim pokroviteljskim tonom
kojim se on obraćao svom ocu.
Charlie se široko osmjehnuo i opet uključio zvuk.
Ušuškao se u jastuke na kauču, zadovoljan onime što
je noćas postigao. Bilo mi je očito da će još dosta dugo
ostati budan uz utakmicu.
“Laku noć, Bells.”
“Vidimo se ujutro!” Ustrčala sam na kat.
Edward je odavno nestao i neće se vratiti sve dok
Charlie ne zaspi – vjerojatno je otišao u lov, ili nešto
takvo, da prekrati vrijeme – pa se nisam žurila presvući
za spavanje. Nije mi prijalo biti sama, ali svakako se nisam
namjeravala spustiti u prizemlje i družiti sa svojim
tatom, čisto da se ne bi sjetio još neke teme iz spolnog
odgoja koju prije nije spomenuo; stresla sam se.
I tako sam, zahvaljujući Charlieju, bila napeta i puna
tjeskobe. Završila sam zadaću, a nisam se osjećala dovoljno
smirenom za čitanje ili tek slušanje glazbe. Došlo
mi je da nazovem Renée i javim joj da stižem, ali onda
sam shvatila da je na Floridi tri sata više, pa ona sigurno
već spava.
Mogla sam nazvati Angelu, valjda.
Ali odjednom sam shvatila da ja to ne želim razgovarati
s Angelom. Da ne moram razgovarati s njom.
Zagledala sam se u prazni crni prozor, grizući usnu.
Ne znam koliko sam dugo samo stajala tamo i odmjeravala
za i protiv – postupiti kako treba prema Jacobu
vidjeti se opet sa svojim najbližim prijateljem, biti dobar
čovjek; nasuprot tome natjerat ću Edwarda da pobjesni
na mene. Možda deset minuta. Dovoljno dugo da
shvatim kako su razlozi za valjani, dok oni protiv nisu.
Edwarda samo brine moja sigurnost, a znala sam da u
tom pogledu nema nikakvih stvarnih problema.
Telefon mi nije bio od koristi; Jacob je odbijao moje
pozive otkako se Edward vratio. A i morala sam ga vidjeti
– vidjeti kako se opet smiješi onako kao prije. Morala
sam zamijeniti onu groznu posljednju uspomenu na njegovo
lice, izvijeno i izobličeno od boli, ne bih li ikako
vratila vlastiti duševni mir.
Imala sam vjerojatno sat vremena na raspolaganju.
Mogla sam na brzinu trknuti u La Push i vratiti se prije
nego što Edward shvati da sam otišla. Prošao mi je sat
do kada smijem biti vani, ali hoće li Charlieja zaista biti
briga ako Edward nema veze s tim? To sam mogla otkriti
samo na jedan način.
Dohvatila sam jaknu i ugurala ruke u rukave dok sam
trčala niza stube.
Charlie je odmaknuo pogled od utakmice, smjesta
sumnjičav.
“Hoćeš se ljutiti ako odem do Jakea večeras?”, uspuhano
sam ga upitala. “Neću ostati dugo.”
Čim sam izgovorila Jakeovo ime, Charliejevo se lice
opustilo u nadmen osmijeh. Nisam imala dojam da se
iole iznenadio što je njegova lekcija tako brzo polučila
učinak. “Samo ti daj, mala. Nema problema. Ostani koliko
god hoćeš.”
“Hvala, tata”, rekla sam i klisnula kroz vrata.

Korisnički profil

22 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:47 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Kao svaki bjegunac, i nehotice sam se nekoliko puta
osvrnula dok sam trčala prema kamionetu, ali noć je bila
tako crna da to baš i nije imalo nekog smisla. Morala
sam napipati kvaku uz bok kamioneta.
Oči tek što su mi se počele navikavati na tamu kad
sam stavila ključ u paljenje. Snažno sam ga okrenula ulijevo,
ali umjesto da zaglušno zaurla, motor mi je samo
škljocnuo. Pokošala sam opet, s jednakim rezultatom.
A onda sam krajičkom oka ugledala sitan pokret, i
poskočila.
“Gah!”, zinula sam od šoka kad sam opazila da nisam
sama u kabini.
Edward je sjedio vrlo mirno, kao nejasno svijetla mrlja
u mraku. Samo su mu se ruke kretale, neprestano
okrećući zagonetni crni predmet. Kad je progovorio, i
dalje je gledao u taj predmet.
“Pozvala me Alice”, prošaptao je.
Alice! Kvragu. Zaboravila sam je uzeti u obzir pri planiranju.
Sigurno joj je naložio da me motri.
“Uznemirila se kad je tvoja budućnost prilično naglo
nestala prije pet minuta.”
Oči su mi već bile razrogačene od iznenađenja, a sad
su se raširile još više.
“Jer ona ne vidi vukove, znaš”, objasnio mi je istim
onim tihim šapatom. “Zar si to zaboravila? Kad odlučiš
pomiješati svoju sudbinu s njihovom, i ti nestaneš. To
nisi mogla znati, shvaćam. Ali možeš li shvatiti zašto bih
zbog toga počeo pomalo... strepjeti? Alice te vidjela kako
nestaješ, a nije mi mogla reći ni hoćeš li se vratiti kući
ili ne. Tvoja se budućnost izgubila, baš poput njihove.
Nismo sigurni koji je razlog tome. Neki prirodni
obrambeni mehanizam s kojim se rađaju?” Govorio je
kao da sada to govori samome sebi, gledajući i dalje u
komad motora mog kamioneta dok ga je vrtio u ruka
ma. “To nije posve vjerojatno, budući da ja bez problema
čitam njihove misli. Barem što se tiče Blackovih.
Carlisle ima teoriju da je to zbog toga što preobražaji
uvelike vladaju njihovim životima. To je prije nehotična
reakcija nego odluka. Posve nepredvidljiva, a mijenja
sve u njima. U tom trenutku kad se mijenjaju iz jednog
oblika u drugi, oni zapravo i ne postoje. Budućnost ih
ne može sadržavati...”
Slušala sam njegovo promišljanje šutke kao kip.
“Sastavit ću ti auto na vrijeme za nastavu, ako se želiš
sama voziti”, objasnio mi je malo poslije.
Čvrsto stisnutih usana izvadila sam ključeve i ukočeno
izašla iz kamioneta.
“Zatvori prozor ako želiš da ti večeras ne dođem.
Imat ću razumijevanja”, šapnuo mi je prije nego što sam
zalupila vratima.
Umarširala sam u kuću, te i tamo zalupila vratima.
“Što je bilo?”, zabrinuto me upitao Charlie s kauča.
“Kamionet mi neće upaliti”, zarežala sam.
“Da ti ga ja pogledam?”
“Ne. Pokušat ću opet ujutro.”
“Hoćeš da ti posudim svoj auto?”
Inače nisam smjela voziti njegov policijski automobil.
Charlieju je očito bio istinski stalo da odem u La
Push. Gotovo jednako stalo kao i meni.
“Neka. Umorna sam”, progunđala sam. “Laku noć.”
Tvrdim sam se koracima popela na kat i otišla ravno
do svog prozora. Grubo sam spustila metalni okvir – zalupio
se s treskom, a okno je zadrhtalo.
Zurila sam u crno staklo koje se treslo, dugo, dugo,
sve dok se nije smirilo. Zatim sam uzdahnula i otvorila
prozor najviše što se dalo.

Korisnički profil

23 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:48 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
3. PORIVI

Sunce je bilo tako duboko zakopano pod oblacima
da se nije dalo procijeniti je li zašlo ili nije. Nakon dugog
leta – loveći sunce prema zapadu, tako da se činilo
nepokretno na nebu – to me naročito dezorijentiralo;
vrijeme mi se učinilo neobično nestalnim. Iznenadila
sam se kad se šuma pretopila u prve građevine, dajući do
znanja da samo što se nismo vratili kući.
“Neobično si tiha”, zamijetio je Edward. “Da ti nije
muka od letenja?”
“Ne, ništa mi nije.”
“Jesi li tužna što odlaziš?”
“Prije mi je laknulo nego što sam tužna, mislim.”
Podigao je obrvu i pogledao me. Znala sam da nema
smisla, a i da je – koliko god da mi je bilo mrsko to priznati
– nepotrebno zatražiti od njega da ne mari ni za što
osim putovanja.
“Renée u nekim pogledima... zapaža mnogo bolje od
Charlieja. Bila sam sva na iglama zbog toga.”
Edward se nasmijao. “Majka ti ima vrlo zanimljiv
um. Gotovo je djetinji, ali vrlo pronicljiv. Ona vidi stvari
oko sebe drugačije nego ostali.”
Pronicljiva. To bi bio dobar opis moje majke – kad
pazi što se zbiva. Renée je najveći dio vremena bila tako
zanesena vlastitim životom da nije zapažala mnogo što
drugo. Ali ovaj vikend je itekako pazila što se zbiva sa
mnom.
Phil je bio zauzet – srednjoškolska bejzbolska momčad
koju je trenirao bila je u doigravanju – a Renée je
postala još britkija kad je ostala sama s Edwardom i sa
mnom. Čim je prošlo grljenje i potcikivanje, Renée je
počela motriti. A dok je motrila, široke plave oči najprije
su joj se zbunile, a zatim i zabrinule.
Jutros smo nas dvije otišle da prošetamo po plaži.
Htjela mi je pokazati sve ljepote svoga novog doma jer
se, mislim, još uvijek nadala da bi me sunce moglo izmamiti
iz Forksa. Također je htjela porazgovarati nasamo sa
mnom, a to se lako dalo organizirati. Edward je izmislio
seminarsku radnju kako bi imao izgovor ostajati u kući
preko dana.
U glavi sam iznova prošla kroz cijeli razgovor...
Renée i ja polako smo išle pločnikom, držeći se rijetkih
sjena palminih krošnji. Iako je još bilo rano, sparina
je bila nesnosna. U zraku je bilo toliko vlage da mi je već
samo udisanje i izdisanje bilo napor.
“Bella?”, oslovila me majka, pogledavši pritom u valove
što se blago razbijaju na žalu.
“Reci, mama.”
Uzdahnula je, gledajući i dalje u stranu. “Brinem se...”
“Što je bilo?”, upitala sam je, smjesta se zabrinuvši.
“Mogu li ti kako pomoći?”
“Nije stvar u meni.” Odmahnula je glavom. “Brinem
se zbog tebe... i Edwarda.”
Renée je napokon pogledala u mene, s isprikom u
očima, kad je izgovorila njegovo ime.
“O”, promumljala sam, upirući pogled u par džogera
koji su protrčali kraj nas, obliveni znojem.
“S vama je ozbiljnije nego što sam mislila”, nastavila je.
Namrštila sam se, na brzinu se prisjećajući protekla
dva dana. Edward i ja jedva da smo se i dotakli – barem
pred njom. Upitala sam se neće li mi sada i Renée održati
lekciju o odgovornosti. To mi ne bi smetalo onoliko
kao kod Charlieja. S mamom mi nije bilo neugodno.
Napokon, ja sam njoj održala tu lekciju više se ni ne
sjećam koliko puta u proteklih deset godina.
“Ima nečega... čudnog u vašem zajedničkom ponašanju”,
promrmljala je, a čelo joj se namreškalo nad zabrinutim
očima. “On te gleda tako – tako zaštitnički. Kao
da bi se bacio pred metak da te spasi.”
Nasmijala sam se, iako je još nisam mogla pogledati
u oči. “A to je loše?”
“Ne.” Mrštila se dok je tražila riječi. “Samo je drugačije.
Gaji vrlo snažne osjećaje prema tebi... i vrlo je
brižan. Imam dojam da zapravo ne shvaćam vaš odnos.
Kao da mi promiče neka tajna...”
“Ma to ti se samo pričinjava, mama”, brzo sam kazala,
nastojeći zvučati opušteno. Već sam bila zaboravila koliko
toga moja majka vidi. Nešto u njezinom prostodušnom pogledu
na svijet proziralo je sve ono nebitno i prodiralo ravno
do istine. To mi nikad prije nije bio problem. Sve do sada,
nikad nisam imala tajnu koju joj ne bih mogla povjeriti.

Korisnički profil

24 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:48 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Nije stvar samo u njemu.” Stisnula je usne, braneći
se. “Da se samo vidiš kakva si uz njega.”
“Kako to misliš?”
“Kako se krećeš – orijentiraš se prema njemu i nehotice.
Kad se pomakne makar i za milimetar, ti u isti mah
prilagodiš svoje držanje. Kao magneti... kao sila teža.
Odnosiš se prema njemu kao... satelit, ili tako nešto. Nikad
nisam vidjela ništa slično.”
Napućila je usne i zagledala se u tlo.
“Nemoj mi reći”, našalila sam se, smješkajući se usiljeno.
“Opet čitaš krimiće, je li? Ili je ovaj put riječ o
znanstvenoj fantastici?”
Renée je cijela dobila blago rumenu nijansu. “To sad
nije bitno.”
“Našla si neku dobru knjigu?”
“Pa, jesam jednu – ali to nije bitno. Sada je riječ o
tebi.”
“Radije se ti drži ljubića, mama. Znaš kako inače budeš
sva izvan sebe.”
Usne su joj se podigle u kutovima. “Pričam gluposti,
zar ne?”
Na djelić trenutka nisam joj mogla odgovoriti. Renée
je bila tako povodljiva. Katkad je to bilo dobro, jer nisu
sve njezine ideje bile praktične. Ali boljelo me vidjeti
kako je brzo popustila pred mojim banaliziranjem, pogotovo
zato što je ovaj put bila apsolutno u pravu.
Pogledala me, a ja sam pripazila na svoj izraz lica.
“Nisu to gluposti – samo si mama.”
“I sve ovo nije ti dovoljno da se opet doseliš svojoj
šašavoj mami?”
Dramatično sam otrla čelo dlanom, a zatim u šali
ižmikala kosu.
“Čovjek se navikne na vlagu”, obećala mi je.
“Navikne se i na kišu, znaš”, otpovrnula sam joj.
Veselo me bubnula laktom, a onda me uhvatila za
ruku, pa smo zajedno pošle prema njenom autu.
Izuzev brige za mene, djelovala mi je dosta sretno.
Spokojno. Još je zatelebano gledala u Phila, što me smirilo.
Život je sigurno ispunjava i zadovoljava. Sigurno joj
ne nedostajem naročito, čak ni sada...
Edwardovi ledeni prsti prešli su mi preko obraza.
Pogledala sam u njega, zatreptavši, vraćajući se u sadašnjost.
Nagnuo se prema meni i poljubio me u čelo.
“Stigli smo kući, uspavana ljepotice. Budi se.”
Auto je stajao pred Charliejevom kućom. Na trijemu
je gorjelo svjetlo, a policijski automobil je bio parkiran
na prilaznom putu. Dok sam pregledavala kuću, opazila
sam trzaj zavjese na prozoru dnevne sobe, i pruga žute
svjetlosti načas je pala preko tamnog travnjaka.
Uzdahnula sam. Naravno da Charlie čeka da nasrne
na mene.
Edward je zacijelo dijelio moje mišljenje, jer mu je
lice imalo ukočen izraz, a oči su mu djelovale odsutno
kad je prišao otvoriti mi vrata.
“Koliko je loše?”, upitala sam ga.
“Nećeš imati problema s Charliejem”, obećao mi je
Edward smirenim glasom, bez tračka zezancije. “Nedostajala
si mu.”
Stisnula sam oči u sumnji. Ako je tako, zbog čega je
onda Edward sav napet, kao za bitku?
Torba mi je bila mala, ali nije mi dao da je sama unesem
u kuću. Charlie nam je otvorio vrata.
“Dobro došla kući, mala!”, viknuo je Charlie kao da
to stvarno misli. “Kako je bilo u Jacksonvilleu?”
“Puno vlage. I buba.”
“Znači, Renée te nije nagovorila na Floridsko sveučilište?”
“Pokušala je. Ali ja radije pijem vodu nego da je udišem.”
Charliejeve oči nehotice su pogledale Edwarda. “Je li
vam bilo lijepo?”
“Da”, odgovorio je Edward spokojnim glasom. “Renée
je bila sjajna domaćica.”
“To je... eh, dobro. Drago mi je da ste se lijepo proveli.”
Charlie se okrenuo od Edwarda i privukao me u
neočekivan zagrljaj.
“Svaka čast”, šapnula sam mu u uho.
Grohotno se nasmijao. “Stvarno si mi nedostajala,
Bells. Hrana je ovdje baš grozna dok te nema.”
“Pobrinut ću se za to”, rekla sam mu kad me pustio.
“Hoćeš li najprije nazvati Jacoba? Gnjavi me svakih
pet minuta od šest ujutro. Obećao sam mu da ću ti reći
da ga nazoveš prije nego što počneš raspremati stvari.”
Nisam morala pogledati Edwarda da bih osjetila kako
je premiran i prehladan pokraj mene. Znači ovo je uzrok
njegove napetosti.
“Jacob želi razgovarati sa mnom?”
“Itekako, rekao bih. Nije mi htio kazati o čemu se
radi – samo je rekao da je bitno.”
Uto je zazvonio telefon, prodorno i nasrtljivo.
“Evo ga opet, kladim se u iduću plaću”, promrsio je
Charlie.
“Ja ću.” Požurila sam u kuhinju.
Edward je pošao za mnom, dok se Charlie izgubio u
dnevnoj sobi.
Podigla sam slušalicu usred zvona i okrenula se licem
prema zidu. “Molim?”

Korisnički profil

25 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 7:48 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Vratila si se”, rekao je Jacob.
Njegov me poznati hrapavi glas prožeo valom čeznutljivosti.
Tisuću uspomena uskovitlalo mi se u glavi,
ispreplićući se – kamenita plaža puna naplavljenih
debala, radionica sastavljena od plastičnih kabina, topla
gazirana pića u papirnatoj vrećici, sićušna soba s premalim,
trošnim dvosjedom. Smijeh u njegovim duboko
usađenim crnim očima, vrelina groznice u njegovoj krupnoj
ruci kojom me grli, bljesak bijelih zuba naspram
tamne kože dok mu se lice širi u onaj široki osmijeh koji
je oduvijek bio poput ključa tajnog prolaza u koji mogu
zaći samo srodne duše.
Bila je pomalo poput nostalgije, ta žudnja za mjestom
i čovjekom koji me spasio od najmrklijeg mraka.
Progutala sam knedlu u grlu. “Jesam”, odgovorila
sam mu.
“Zašto mi se nisi javila?”, strogo me upitao Jacob.
Smjesta sam se nakostriješila od njegovog ljutitog
tona. “Zato što sam u kući provela ravno četiri sekunde,
a tvoj poziv je upao Charlieju u riječ dok mi je govorio
da si me zvao.”
“A tako. Oprosti.”
“Nema frke. Onda, zbog čega maltretiraš Charlieja?”
“Moram razgovarati s tobom.”
“Da, to sam i sama uspjela shvatiti. Nastavi.”
Uslijedila je kratka stanka.
“Doći ćeš sutra u školu?”
Namrštila sam se, ne uspijevajući dokučiti pitanje.
“Pa naravno da hoću. Zašto ne bih?”
“Šta ja znam. Samo pitam.”
Opet stanka.
“Dobro, o čemu si htio da razgovaramo, Jake?”
Počeo se nećkati. “Ni o čemu, valjda. Eto... htio sam
ti čuti glas.”
“Ma znam. Stvarno mi je drago što si me nazvao,
Jake. Eto...” Ali nisam znala što bih mu više rekla. Htjela
sam mu kazati da iz ovih stopa idem u La Push. A to
mu nisam mogla reći.
“Moram dalje”, rekao je iznenada.
“Što?”
“Uskoro se čujemo, okej?”
“Ali Jake – ”
Već se izgubio. Slušala sam u nevjerici signal prekinute veze.
“Kratko, nema što”, promrsila sam.
“Je li sve u redu?”, upitao me Edward. Glas mu je bio
tih i oprezan.
Polako sam se okrenula prema njemu. Lice mu je bilo
savršeno glatko – potpuno nečitko.
“Ne znam. Pitam se što mu sad to znači.” Nije mi
imalo smisla da je Jacob proganjao Charlieja cijeli dan
samo da me može pitati hoću li u školu. A ako mi je htio
čuti glas, zašto je tako brzo poklopio?
“Vjerojatno znaš bolje nego ja”, rekao je Edward, s
tračkom smiješka u kutu usana.
“Mmm”, promrmljala sam. To je tačno. Znala sam
Jakea iznutra i izvana. Ne bi mi trebalo biti tako teško
razabrati njegove porive.
Dok su mi misle bile kilometrima daleko – otprilike
dvadeset pet kilometara daleko, na cesti za La Push – počela
sam pročešljavati hladnjak, sastavljajući sastojke za
Charliejevu večeru. Edward se naslonio na radnu plohu,
i bila sam neodređeno svjesna toga da su mu oči uprte u
moje lice, ali bila sam odviše obuzeta svojim mislima da
bih se brinula oko toga što on ondje vidi.
Pitanje o školi djelovalo mi je ključno. To je bilo jedino
stvarno pitanje koje mi je Jake postavio. A sigurno je
tražio odgovor na neko pitanje, inače ne bi tako uporno
salijetao Charlieja.
Ipak, zbog čega bi mu bilo bitno idem li ja u školu ili ne?
Pokušala sam logično razmisliti o tome. Dakle, kad
ne bih sutra došla u školu, u čemu bi tu iz Jacobove perspektive
bio problem? Charlie me malo gnjavio jer propuštam
dan nastave tako blizu rokova, ali uspjela sam
ga uvjeriti da mi jedan petak neće ugroziti školovanje.
Teško da je Jake zabrinut zbog toga.
Mozak mi je odbijao iznaći blistava tumačenja. Možda
mi je nedostajao neki neophodni podatak.
Što se to tako bitno moglo promijeniti u protekla tri
dana da Jacob prekine svoje dugotrajno odbijanje odgovaranja
na moje pozive i javi mi se? Kakva se promjena
može dogoditi u tri dana?
Ukipila sam se nasred kuhinje. Paketić smrznutih
hamburgera koji sam držala ispao mi je iz otupjelih prstiju.
Trebala mi je jedna spora sekunda da shvatim kako
nije tupo udario o pod.
Edward ga je ulovio i bacio na radnu plohu. Već me
uzeo u zagrljaj, već mi je prislonio usne uz uho.
“Što je bilo?”
Ošamućeno sam odmahnula glavom.
Sve se može promijeniti u tri dana.
Zar nisam upravo razmišljala o tome kako je studij
nemoguć? Kako bih mogla biti iole blizu ljudi nakon što
prođem bolnu trodnevnu preobrazbu koja će me osloboditi
smrtnosti, ne bih li mogla provesti vječnost uz
Edwarda? Preobrazbu koja će me zauvijek učiniti zarobljenicom
vlastite žeđi...

Korisnički profil

Sponsored content


[Vrh]  Poruka [Stranica 1 / 8.]

Go to page : 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8  Next

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.