Knjiga na našem forumu

UVOD

Sva nastojanja da se prikrijemo bila su nam uzaludna.
S ledom u srcu gledala sam ga kako se priprema da
me obrani. Njegova intenzivna usredotočenost nije otkrivala
ni tračak sumnje, iako su bili brojčano premoćni.
Znala sam da ne možemo očekivati pomoć – njegova se
obitelj u ovom trenutku borila za goli život nesumnjivo
isto kao i on za nas dvoje.
Hoću li ikada saznati ishod te druge borbe? Otkriti
ko su bili pobjednici, a ko gubitnici? Hoću li poživjeti
dovoljno dugo da to doznam?
Izgledi za to nisu mi djelovali naročito.
Crne oči, mahnite od žestoke žudnje za mojom smrću,
iščekivale su trenutak kada će mome zaštitniku popustiti
pozornost. Trenutak u kojem ću jamačno umrijeti.
Negdje daleko, vrlo daleko u hladnoj šumi, začulo se
vučije zavijanje.

Reagirajući nagonski, pustila sam da mi ruke padnu
uz bokove, i zatvorila se. Otvorila sam oči i prestala se
opirati, prestala osjećati... samo sam čekala da prestane.
Upalilo je. Ljutnja kao da je isparila, i on se odmaknuo
da me pogleda. Nježno je opet pritisnuo usne o
moje, jedanput, dvaput... po treći put. Pretvarala sam se
da sam kip i samo čekala.
Napokon mi je pustio lice i odmaknuo se.
“Jesi li završio?”, upitala sam ga bezizražajnim glasom.
“Jesam”, uzdahnuo je. Počeo se smiješiti, sklapajući
oči.
Zamahnula sam rukom i pustila da mi izleti, tako da
sam ga opalila u usta punom snagom svoga tijela.
Začulo se krckanje.
“Au! AU!”, vrisnula sam i počela mahnito poskakivati
u agoniji, privijajući šaku uz prsa. Slomila se, to sam
jasno osjećala.
Jacob me zgranuto pogledao. “Jesi li dobro?”
“Nisam, kvragu! Slomio si mi ruku!”
“Bella, sama si sebi slomila ruku. Daj sad prestani
plesati i daj mi da ti je pogledam.”
“Ne diraj me! Ovaj čas idem kući!”
“Idem ja po auto”, rekao je smireno. Nije čak ni trljao
bradu, kao na filmu. Kako sam jadna ispala.
“Neka, hvala”, oštro sam prošaptala. “Radije idem
pješice.” Krenula sam prema cesti. Do granice je bilo tek
nekoliko kilometara. Čim se udaljim od njega, Alice će
me opaziti i poslati nekoga po mene.
“Daj da te odvezem kući”, ostao je uporan Jacob. Za
divno čudo, imao je petlje obgrliti me oko struka.
Otrgnula sam se od njega.
“Pa dobro!”, zarežala sam. “Vozi me! Jedva čekam da
vidim što će ti Edward napraviti! Nadam se da će ti zavrnuti
šiju, bezobrazni, prepotentni, debilni PSU!”
Jacob je zakolutao očima. Ispratio me do suvozačke
strane svog auta i pomogao mi da uđem. Kad je sjeo za
upravljač, zviždukao je.
“Pa zar te nisam bar malo ozlijedila?”, upitala sam ga,
bijesna i iživcirana.
“Ti se to šališ? Da nisi počela vrištati, možda ne bih
ni primijetio da si me pokušala udariti. Možda nisam
sazdan od kamena, ali nisam tako mek.”
“Mrzim te, Jacobe Black.”
“Tako treba. Mržnja je strastvena emocija.”
“Dat ću ti ja strastveno”, promrsila sam sebi u bradu.
“Umorstvo, najveći zločin iz strasti.”
“Ma daj”, rekao je, sav vedar, izgledajući kao da se
sprema opet zazviždati. “Sigurno ti je bilo bolje od ljubljenja
s kamenom.”
“Ni blizu”, kazala sam mu hladno.
Napućio je usne. “Možda ti to samo tako kažeš.”
“Ali nije tako.”
To ga je načas vidno pogodilo, ali onda je živnuo.
“Stvarno si luda. Nemam nikakvih osobnih iskustava s
takvim stvarima, ali meni je stvarno bilo baš nevjerojatno.”
“Gah”, prostenjala sam.
“Razmišljat ćeš večeras o tome. Kad bude mislio da
spavaš, ti ćeš razmišljati o izboru koji imaš.”
“Ako se večeras uopće sjetim tebe, to će biti samo
zato što proživljavam noćnu moru.”
Posve je usporio auto i pogledao me iskreno i otvoreno
tamnim očima. “Samo pomisli na to kako bi ti moglo
biti, Bella”, zamolio me blagim, srdačnim tonom. “Za
mene ne bi morala ništa promijeniti. Znaš da bi Charlieju
bilo drago da se odlučiš za mene. Mogao bih te štititi
jednako dobro kao i tvoj vampir – možda i bolje. I bila
bi sretna uz mene, Bella. Toliko ti toga mogu dati što on
ne može. Kladim se da te on nije u stanju ni poljubiti
onako – jer bi ti tada naudio. Ja ti nikad, nikad ne bih
naudio, Bella.”
Pokazala sam mu svoju povrijeđenu šaku.
Uzdahnuo je. “Nisam ja za to bio kriv. Trebala si biti
pametnija.”
“Jacobe, ja ne mogu biti sretna bez njega.”
“Nikad nisi ni pokušala”, usprotivio se. “Kad je otišao,
svu si energiju trošila na to da ga zadržiš u sebi.
Mogla bi biti sretna kad bi ga se riješila u svojoj glavi.
Mogla bi biti sretna sa mnom.”
“Ne želim biti sretna ni sa kim osim s njim”, ustrajala
sam.
“Nikad nećeš moći biti sigurna u njega kao u mene.
Jedanput te ostavio. Možda to ponovi.”
“Ne, neće”, rekla sam kroz zube. Bol te uspomene
zasjekla me poput udarca bičem. Nagnala me da i ja njega
povrijedim. “Ti si mene jedanput ostavio”, podsjetila
sam ga, misleći na tjedne dok se skrivao od mene, na
riječi koje mi je rekao u šumi pokraj svoje kuće...
“Nikad nisam”, gorljivo mi je uzvratio. “Kazali su
mi da ti ne smijem reći – da ne bi bilo sigurno za tebe
ako budemo zajedno. Ali nikad te nisam ostavio, nikad!
Tada sam trčao oko tvoje kuće noću – kao i sada. Samo
da bih bio siguran da je s tobom sve u redu.”
Nisam mu namjeravala dopustiti da me natjera da se
sada sažalim nad njime.

“Vozi me kući. Boli me ruka.”
Uzdahnuo je i počeo voziti normalnom brzinom,
gledajući u cestu.
“Samo razmisli o tome, Bella.”
“Neću”, rekla sam tvrdoglavo.
“Hoćeš. Večeras. A ja ću misliti o tebi dok ti budeš
mislila o meni.”
“Kao što kažem, u noćnoj mori.”
Iscerio se prema meni. “Uzvratila si mi poljubac.”
Zgranula sam se i nehotice ponovno stisnula šake, te
prosiktala kad me zaboljela slomljena ruka.
“Jesi li dobro?”, upitao me.
“Nisam ti uzvratila.”
“Mislim da mogu procijeniti razliku.”
“Očito ne možeš – to nije bilo uzvraćanje poljupca,
nego pokušaj da te otjeram što dalje, kretenu.”
Nasmijao se duboko i grleno. “Osjetljiva si. Gotovo
pretjeruješ u opravdavanju, rekao bih.”
Duboko sam udahnula. Nije imalo smisla raspravljati
s njim; preokrenut će sve što mu kažem. Posvetila sam se
svojoj ruci, nastojeći protegnuti prste, da vidim gdje mi
se sve slomila. Oštri bolovi sijevnuli su mi kroz zglobove.
Prostenjala sam.
“Stvarno mi je žao zbog tvoje šake”, rekao je Jacob,
zvučao je gotovo iskreno. “Kad me idući put poželiš
udariti, zamahni policom za bejzbol ili pajserom, okej?”
Nisam shvatila kamo to idemo sve dok se nismo našli
u mojoj ulici.
“Zašto me vodiš ovamo?”, oštro sam ga upitala.
Blijedo me pogledao. “Pa zar nisi rekla da ideš kući?”
“Gah. Valjda me i ne možeš odvesti Edwardovoj kući,
zar ne?” Zaškrgutala sam zubima od nemoći.
Bol mu je iskrivila cijelo lice, i bilo mi je jasno da ga
je to pogodilo više od svega što sam dotad rekla.
“Ovo je tvoj dom, Bella”, tiho je rekao.
“Da, ali živi li tu neki liječnik?”, upitala sam ga i opet
mu pokazala šaku.
“O.” Malo je razmislio o tome. “Odvest ću te u bolnicu.
Ili te može odvesti Charlie.”
“Ne želim u bolnicu. To bi bilo neugodno i nepotrebno.”
Stavio je golf u ler pred kućom, premišljajući nesigurna
lica. Charliejev automobil stajalo je na prilazu.
Uzdahnula sam. “Idi kući, Jacobe.”
Nespretno sam izašla iz auta i krenula prema kući.
Motor se ugasio iza mene, i manje sam se iznenadila
nego naljutila kad sam zatekla Jacoba ponovno kraj sebe.
“Što ćeš učiniti?”, upitao me.
“Stavit ću led na šaku, a onda ću nazvati Edwarda i
reći mu da dođe po mene i odveze me Carlisleu da mi
se pobrine za šaku. A onda, ako još budeš tu, krećem u
potragu za pajserom.”
Nije mi odgovorio. Otvorio je ulazna vrata i pridržao
mi ih.
Šutke smo prošli kraj dnevne sobe, gdje je Charlie
ležao na kauču.
“Hej, djeco”, rekao je i uspravio se. “Drago mi je što
te ovdje vidim, Jake.”
“Hej, Charlie”, odgovorio mu je opušteno Jacob, zastavši.
Ja sam šmugnula u kuhinju.
“Što je s njom?”, upitao ga je Charlie.
“Misli da je možda slomila šaku”, čula sam kako mu
Jacob kaže. Otišla sam do zamrzivača i izvukla posudicu
s kockama leda.
“Kako je to uspjela?” Smatrala sam da bi Charlie, kao
moj otac, trebao zvučati malo manje posprdno i malo
zabrinutije za mene.
Jacob se nasmijao. “Udarila me.”
I Charlie se nasmijao, a ja sam se mrštila dok sam
lupala posudicom o rub sudopera. Led se raštrkao po
unutrašnjosti, pa sam nagrabila kocke zdravom rukom i
umotala ih u krpu na radnoj plohi.
“Zašto te udarila?”
“Zato što sam je poljubio”, rekao je Jacob, bestidno.
“Svaka čast, momče”, čestitao mu je Charlie.
Zaškrgutala sam zubima i otišla do telefona. Nazvala
sam Edwarda na mobitel.
“Bella?”, odgovorio mi je nakon prvog zvona. Zvučao
je ne samo kao da mu je laknulo – bio je oduševljen.
Čula sam motor volvoa u pozadini; već je bio u autu –
što je bilo dobro. “Ostavila si mobitel... Žao mi je, je li
te Jacob dovezao kući?”
“Jest”, progunđala sam. “Hoćeš li doći po mene, molim te?”
“Stižem”, smjesta je rekao. “Što je bilo?”
“Htjela bih da mi Carlisle pogleda šaku. Mislim da
sam je slomila.”
U dnevnoj sobi se sve stišalo, pa sam se upitala kada
će Jacob klisnuti. Mračno sam se osmjehnula, zamišljajući
kako mu je sada neugodno.
“Što se dogodilo?”, ustrajao je Edward, a glas mu je
zadrhtao.
“Udarila sam Jacoba”, priznala sam mu.
“Tako treba”, sumorno je rekao Edward. “Premda mi
je žao što si se ozlijedila.”
Kratko sam se nasmijala, jer mu je bilo jednako drago
kao i maloprije Charlieju.

“Da sam bar ozlijedila njega”, ozlojeđeno sam uzdahnula.
“Nisam mu nanijela ni najmanju povredu.”
“Mogu ja to riješiti”, ponudio se.
“Nadala sam se da ćeš to reći.”
Načas je zastao. “To ne zvuči slično tebi”, rekao je,
postajući oprezan. “Pa što ti je učinio?”
“Poljubio me”, zarežala sam.
S druge strane linije čula sam samo zvuk ubrzavanja
automobila.
U susjednoj sobi, Charlie je opet progovorio. “Možda
bi bilo bolje da odeš, Jake”, predložio mu je.
“Mislim da ću ostati ovdje, ako nemaš ništa protiv.”
“Sâm sebi kopaš grob”, promrmljao je Charlie.
“Je li pas još tamo?”, napokon je opet progovorio Edward.
“Da.”
“Iza ugla sam”, rekao je mračno i prekinuo vezu.
Kad sam spustila slušalicu, smješkajući se, začula sam
kako njegov automobil punom brzinom dolazi niz ulicu.
Kočnice su glasno zaškripale kad se naglo zaustavio
pred kućom. Otišla sam otvoriti vrata.
“Kako ruka?”, upitao me Charlie dok sam prolazila.
Charlie mi je djelovao kao da mu je neugodno. Jacob se
baškario kraj njega na kauču, savršeno opušten.
Podigla sam led sa šake da mu je pokažem. “Otiče.”
“Možda bi ti bilo bolje da se tučeš sa sebi ravnima”,
predložio mi je Charlie.
“Možda”, složila sam se. Produžila sam do vrata i
otvorila ih. Edward me čekao.
“Da vidim”, šapnuo mi je.
Pažljivo mi je pregledao šaku, tako brižno da me nije
ni najmanje zaboljela. Ruke su mu bile hladne gotovo
koliko i led, i prijao mi je njihov dodir.
“Mislim da imaš pravo, slomljena je”, rekao je. “Ponosim
se tobom. Očito si prilično snažno udarila.”
“Iz sve snage.” Uzdahnula sam. “Što očito nije bilo
dovoljno.”
Nježno mi je poljubio šaku. “Pobrinut ću se za to”,
obećao mi je. A zatim je pozvao: “Jacobe”, i dalje tihim
i smirenim glasom.
“Daj, daj”, upozorio ga je Charlie.
Čula sam kako se Charlie s mukom diže s kauča. Jacob
je prvi stigao u predvorje, a i mnogo tiše, ali Charlie
nije bio daleko iza njega. Jacob se držao pozorno i spremno.
“Neću nikakvu svađu, je li jasno?”, Charlie je pogledao
samo u Edwarda kad je to rekao. “Odmah ću staviti
značku, ako ti nije jasno da je to službeni zahtjev.”
“Neće biti potrebno”, rekao je Edward suzdržanim
glasom.
“A da radije uhitiš mene, tata?”, predložila sam mu.
“Ja sam ta koja se tuče.”
Charlie je podigao obrvu. “Želiš li podnijeti prijavu,
Jake?”
“Ne.” Jacob se iscerio kao nepopravljivi fakin. “Radije
bih osobno poravnao račune, kad god želi.”
Edward je napravio grimasu.
“Tata, zar ti ono nemaš palicu za bejzbol negdje u
svojoj sobi? Htjela bih je posuditi na minutu.”
Charlie me mirno pogledao. “Bilo bi dosta, Bella.”
“Idemo da ti Carlisle pogleda šaku dok nisi završila
iza rešetaka”, rekao je Edward. Obrglio me i poveo prema
vratima.
“Pa dobro”, rekla sam i naslonila se na njega. Nisam
više bila jako ljuta, sad kad se Edward našao uz mene.
Smirio me, a čak me ni šaka više nije tako smetala.
Stigli smo do pločnika kad sam začula Charliejev zabrinuti
šapat iza sebe.
“Što ti to radiš? Jesi li poludio?”
“Samo trenutak, Charlie”, odgovorio mu je Jacob.
“Ne brini, odmah se vraćam.”
Osvrnula sam se i opazila da je Jacob pošao za nama,
zastavši da zatvori ulazna vrata pred Charliejevim iznenađenim
licem, punim nelagode.
Edward ga je isprva zanemario, vodeći me do auta.
Pomogao mi je da uđem i zatvorio vrata, a onda se okrenuo
da se suoči s Jacobom na pločniku.
Zabrinuto sam se nagnula kroz otvoreni prozor. Vidjela
sam Charlieja u kući, gdje viri kroz zavjese u dnevnoj
sobi.
Jacob se držao opušteno, ruku prekriženih na prsima,
ali mišići donje vilice bili su mu napeti.
Edward mu se obratio tako smireno i blago da su mu
riječi, začudo, odisale još većom prijetnjom. “Neću te
sada ubiti, jer bi to pogodilo Bellu.”
“Hmf ”, progunđala sam.
Edward se malo okrenuo i uputio mi kratak osmijeh.
Lice mu je još bilo mirno. “Pogodilo bi te ujutro”, rekao
je i prešao mi prstima preko obraza.
Zatim se opet obratio Jacobu. “Ali ako mi je ikada
više vratiš ozlijeđenu – i ne zanima me ko je kriv; ne zanima
me je li se samo spotaknula, ili joj je meteorit pao
s neba na glavu – ako mi je vratiš manje savršenu nego
što je bila kad sam ti je predao, ubuduće ćeš trčati na tri
noge. Je li to jasno, pseto?”
Jacob je prevrnuo očima.
“Ko se vraća?”, promrsila sam.

Edward je nastavio kao da me nije čuo. “A ako je
ikada više poljubiš, ja ću ti u njezino ime slomiti čeljust”,
obećao mu je, i dalje govoreći blago, i baršunasto,
i smrtonosno.
“Što ako to sama bude željela?”, bahato je rekao Jacob,
rastežući riječi.
“Ha!”, frknula sam.
“Bude li to željela, neću se buniti.” Edward je slegnuo
ramenima, nimalo zabrinut. “Možda bi ti bilo pametnije
da pričekaš da ti to sama otvoreno kaže, umjesto da se
oslanjaš na svoje tumačenje njezinog držanja – ali, čuj, o
tvojoj se čeljusti radi.”
Jacob se iscerio.
“Ma nadaj se”, progunđala sam.
“Da, nada se”, promrmljao je Edward.
“Pa, ako si gotov s kopanjem po mojoj glavi”, rekao
je Jacob glasom teškim od ozlojeđenosti, “a da se možda
kreneš pobrinuti za njezinu ruku?”
“Samo još nešto”, polako je rekao Edward. “Borit ću
se za nju, također. Imaj to na umu. Ništa ne uzimam
zdravo za gotovo, a borit ću se dvostruko upornije nego
ti.”
“Baš dobro”, zarežao je Jacob. “Nije neka fora potući
nekoga ko vara.”
“Moja je.” Edwardov tihi glas odjednom je postao
mračan, ne onako pribran kao prije. “Nisam rekao da ću
se boriti pošteno.”
“Nisam ni ja.”
“Sretno ti bilo.”
Jacob je kimnuo glavom. “Da, neka bolji čovjek pobijedi.”
“To zvuči otprilike tačno... štene jedno.”
Jacob je načas napravio grimasu, a zatim je primirio
lice, nagnuo se preko Edwarda i osmjehnuo mi se. Ošinula
sam ga pogledom, zauzvrat.
“Nadam se da će ti ruka brzo ozdraviti. Stvarno mi je
žao što si se ozlijedila.”
Djetinjasto sam okrenula glavu od njega.
Nisam više dizala pogled dok je Edward obilazio auto
i sjedao za upravljač, tako da nisam znala je li se Jacob
vratio u kuću, ili je nastavio samo stajati i gledati me.
“Kako se osjećaš?”, upitao me Edward kad smo pošli.
“Iživcirano.”
Zahihotao se. “Pitam te za ruku.”
Slegnula sam ramenima. “Doživjela sam ja i gore.”
“To je tačno”, složio se, te namrštio.
Edward je obišao kuću i dovezao nas do garaže. Tamo
su bili Emmett i Rosalie; njezine savršene noge, prepoznatljive
čak i u trapericama, virile su ispod Emmettova
golemog džipa. Emmett je sjedio pokraj nje, jedne ruke
ispružene ispod džipa prema njoj. Nisam smjesta shvatila
da joj služi kao dizalica.
Emmett nas je radoznalo gledao dok mi je Edward
pažljivo pomagao da izađem iz automobila. Oči je uperio
u šaku koju sam privijala uz prsa.
Emmett se iscerio. “Opet si pala, Bella?”
Prostrijelila sam ga žestokim pogledom. “Ne, Emmette.
Opalila sam vukodlaka u njušku.”
Emmett je trepnuo, a onda prasnuo u gromoglasan smijeh.
Dok me Edward vodio kraj njih, Rosalie se javila ispod
auta.
“Jasper će dobiti okladu”, rekla je zločesto.
Emmett se smjesta prestao cerekati i počeo me pažljivo
odmjeravati pogledom.
“Kakvu okladu?”, smjesta sam je upitala, zastavši.
“Daj, idemo do Carlislea”, požurivao me Edward.
Značajno je gledao u Emmetta. Jedva primjetno odmahnuo
je glavom.
“Kakvu okladu?”, uporno sam ponovila, okrenuvši se
prema njemu.
“Baš ti hvala, Rosalie”, promrsio je, čvršće me uhvatio
oko struka i poveo prema kući.
“Edwarde...”, progunđala sam.
“Djetinjarija”, slegnuo je ramenima. “Emmett i Jasper
vole se kockati.”
“Emmett će mi kazati.” Pokušala sam se okrenuti, ali
držao me željeznim stiskom.
Uzdahnuo je. “Kladili su se u to koliko će ti se puta...
omaknuti u prvih godinu dana.”
“O.” Složila sam grimasu, ne bih li prikrila užas koji
me obuzeo čim sam shvatila što je htio reći. “Kladili su
se u to koliko ću ljudi ubiti?”
“Da”, nevoljko mi je priznao. “Rosalie smatra da će
tvoja prijeka ćud dati bolje izglede Jasperu.”
Obuzeo me blagi ushit. “Jasper se kladio na mnogo.”
“Bit će mu draže ako tebi bude teško da se navikneš.
Dojadilo mu je biti najslabija karika.”
“Jasno. Naravno da će mu biti. Pa, valjda bih mogla tu i
tamo počiniti koje umorstvo viška, ako će to usrećiti Jaspera.
Zašto da ne?” Brbljala sam bez veze, tupim, monotonim glasom.
U glavi sam vidjela novinske naslove, popise imena...
Uhvatio me čvršće. “Ne moraš se sada zabrinjavati
zbog toga. Zapravo, ne moraš se nikada zabrinjavati
zbog toga, ako ne želiš.”
Prostenjala sam, a Edward me brže poveo prema
kući, misleći da mi to smeta bol u šaci.

Šaka mi je bila slomljena, ali ne ozbiljno – jedan mi
je zglob tek malčice napuknuo. Nisam htjela u gips, a
Carlisle je rekao da će mi udlaga biti dovoljna ako obećam
da ću je nositi. Obećala sam.
Edward je opazio da su mi misli daleko dok mi je
Carlisle pažljivo stavljao udlagu oko šake. Nekoliko puta
me zabrinuto upitao boli li me, ali svaki put sam ga smirila,
kazavši mu da nije stvar u tome.
Kao da mi je trebao još jedan razlog za brigu – čak i
kad bih uopće imala mjesta za njega.
Sve Jasperove priče o novostvorenim vampirima kolale
su mi po glavi otkako je opisao svoju prošlost. Sada
su mi se te priče posve razbistrile pred očima na vijest o
okladi koju je sklopio s Emmettom. Onako usput, upitala
sam se u što su se kladili. Koja te nagrada motivira
kad već imaš sve?
Oduvijek sam znala da ću biti drugačija. Nadala sam
se da ću biti jaka kao što je Edward rekao. Jaka i brza
i nadasve lijepa. Neko ko može stati pokraj Edwarda i
osjećati se kao da ondje pripada.
Nastojala sam da ne mislim previše o svemu ostalom
što ću biti. Divlja. Krvožedna. Možda se neću moći suzdržati
od ubijanja ljudi. Neznanaca, ljudi koji mi kad
nisu učinili ništa loše. Ljudi poput sve većeg broja žrtava
u Seattleu, koji su imali obitelji i prijatelje i budućnost.
Ljudi koji su imali svoje živote. A ja bih mogla biti neman
koja će im sve to oduzeti.
Ali, ruku na srce, smatrala sam da bih s tim izašla na
kraj – jer sam vjerovala, apsolutno vjerovala da će me
Edward spriječiti da učinim išta što bih mogla zažaliti.
Znala sam da bi me odveo u lov na pingvine na Antarktiku
ako ga zamolim. A ja ću učiniti sve da budem
dobra osoba. Dobra vampirica. Zahihotala bih se na tu
pomisao, da nije bilo ove nove brige.
Jer, kad bih doista nekako ispala takva – poput novorođenih
u grozomornim slikama koje mi je Jasper usadio
u glavu – da li bih ikako mogla i dalje ostati ja? A budem
li jedino željela ubijati ljude, što će biti sa svime onim
što želim sada?
Edward je bio tako opsjednut potrebom da ništa ne
propustim dokle sam god ljudska. To mi se obično činilo
pomalo blesavim. Nije bilo mnogo ljudskih iskustava
koje sam se bojala da ću propustiti. Dokle god budem u
prilici biti uz Edwarda, što bih još mogla tražiti?
Promatrala sam mu lice dok je gledao kako mi Carlisle
zbrinjava šaku. Nije bilo toga na svijetu što sam željela
više od njega. Hoće li se to, može li se to promijeniti?
Postoji li uopće neko ljudsko iskustvo kojega se neću
htjeti odreći?

16. PREKRETNICA

“Nemam što obući!”, prostenjala sam sebi u bradu.
Svaki komad odjeće koji sam posjedovala bio mi je
rasprostrt na krevetu; u ladicama i ormarima ništa nije
ostalo. Zurila sam u prazne udubine, nastojeći čistom
voljom stvoriti još nešto u njima.
Drap suknja ležala mi je preko naslona stolice za ljuljanje,
čekajući da otkrijem nešto što bi išlo uz nju baš
kako treba. Nešto u čemu bih izgledala lijepo i odraslo.
Nešto za posebne prilike. A ničeg nije bilo.
Bilo je gotovo vrijeme za polazak, a ja sam još bila u dragoj
staroj trenerki. Ne nađem li ovdje nešto bolje – a trenutačno
mi izgledi za to nisu bili baš naročiti – maturirat ću u njoj.
Mrko sam pogledala hrpu odjeće na svom krevetu.
Glavna je fora bila u tome što sam tačno znala što bih
obukla, da mi je još pri ruci – crvenu bluzu koju su mi
oteli. Udarila sam zdravom šakom u zid.
“Glupa, bezobrazna vampirska lopuža!”, zarežala sam.
“Što sam ti sad skrivila?”, otpovrnula mi je Alice.
Stajala je nehajno naslonjena kraj otvorenog prozora,
kao da je cijelo vrijeme bila tu.
“Kuc, kuc”, dodala je, nasmiješivši se od uha do uha.
“Pa zar ti je tako teško pričekati da ti otvorim vrata?”
Bacila mi je pljosnatu kutiju na krevet. “Svratila sam
usput. Mislila sam, možda ti treba nešto za obući.”
Pogledala sam veliki bijeli paket navrh svoje neupotrebljive
garderobe i napravila grimasu.
“Priznaj”, rekla je Alice. “Spasila sam ti život.”
“Spasila si mi život”, promrsila sam. “Hvala.”
“Pa, lijepo je za promjenu nešto pogoditi. Ne znaš
ti koliko mi to ide na živce – kad propuštam stvari kao
u zadnje vrijeme. Osjećam se tako beskorisno. Tako...
normalno.” Sva se zgrozila na tu riječ.
“Ne mogu zamisliti koliko je to grozan osjećaj. Biti
normalan? Gah.”
Nasmijala se. “Pa, ovim sam barem nadoknadila to
što mi je promaknula tvoja bezobrazna lopuža – sad još
samo moram dokučiti što to ne vidim u Seattleu.”
Kad je to tako rekla – kad je spojila te dvije situacije
u jednu rečenicu – sinulo mi je, baš tada. To neuhvatljivo
nešto što me već danima tištalo, ta bitna spona koju
nisam nikako uspijevala sastaviti, sve mi se to odjednom
razjasnilo. Blenula sam u nju, lica skamenjenog u izrazu
koji sam tad već imala.
“Zar je nećeš otvoriti?”, upitala me. Uzdahnula je kad
nisam smjesta krenula, i sama podigla poklopac s kutije.
Izvukla je nešto iz nje i pokazala mi, ali nisam mogla razabrati
što je to. “Zgodna je, zar ne? Izabrala sam plavu,
jer znam da tu boju Edward najviše voli na tebi.”
Nisam je slušala.
“Ista stvar”, prošaptala sam.
“Kako ista?”, otpovrnula mi je. “Nemaš nijednu ovakvu.
Za ime svega, pa imaš jednu jedinu suknju!”
“Ne, Alice! Pusti sad odjeću, slušaj me!”
“Ne sviđa ti se?” Alicino se lice smrknulo od razočaranja.
“Slušaj, Alice, zar ne shvaćaš? Ista stvar! Onaj koji
je provalio ovamo i ukrao mi odjeću, i novi vampiri u
Seattleu. Oni su zajedno!”
Odjeća joj je ispala kroz prste i pala natrag u kutiju.
Alice se sad usredotočila, naglo progovorivši oštro.
“Odakle ti takav zaključak?”
“Sjećaš se što je Edward rekao? Kako se neko služi propustima
u tvojim vizijama ne bi li te spriječio da vidiš
novorođene? A i sama si već rekla da je bilo presavršeno
tempirano – da je moj lopov dobro pripazio da ni s kim
ne stupi u doticaj, kao da je znao da ćeš to vidjeti. Mislim
da si imala pravo, Alice, mislim da je to doista znao. I mislim
da se baš služio tim propustima. Jer, koja je vjerojatnost
da dvije različite osobe ne samo da znaju dovoljno o
tebi da to izvedu, već da to i izvedu upravo u isto vrijeme?
Nikakva. Ne, to je jedna osoba. Jedna te ista. Ona koja
stvara vojsku je ona koja je ukrala moj miris.”
Alice nije bila naviknuta na neočekivana iznenađenja.
Ukipila se, i ostala ukipljena tako dugo da sam počela
brojati u glavi dok sam čekala. Pune se dvije minute
nije pomaknula. Zatim me opet pogledala.
“Imaš pravo”, rekla je ošamućenim tonom. “Naravno,
imaš pravo. A kada to tako kažeš...”
“Edward je pogrešno zaključio”, prošaptala sam. “Bio
je to ispit... da vidi hoće li upaliti. Može li ući i izaći bez
posljedica, dokle god bude pazio da ne učini ništa na što
ti motriš. Recimo, da me pokuša ubiti... I nije uzeo moje
stvari kao dokaz da me našao. Ukrao mi je miris... da bi
me drugi mogli naći.”
Razrogačila je oči od šoka. Bila sam u pravu, a vidjela
sam da i ona to zna.
“O, ne”, kazala je bezglasno.
Više nisam ni očekivala da mi osjećaji imaju smisla.
Dok sam nastojala shvatiti činjenicu da je neko stvorio
vojsku vampira – istu onu vojsku koja je krvožedno
umorila desetke ljudi u Seattleu – u direktnoj namjeri da
uništi mene, osjetila sam kako me protresa grč olakšanja.
Dio razloga ležao je u tome što sam se napokon riješila
nelagodnog osjećaja da mi promiče nešto bitno.
Ali veći je dio ležao u nečemu potpuno drugom.
“Pa”, prošaptala sam, “svi se sada mogu opustiti. Ipak
niko ne pokušava istrijebiti Cullenove.”
“Ako ti misliš da se išta promijenilo, apsolutno nisi
u pravu”, procijedila je Alice kroz zube. “Ako neko želi
jednu od nas, morat će se probiti kroz sve nas ostale
kako bi do nje došao.”
“Hvala, Alice. Ali sad barem znamo što im je pravi
cilj. To bi moralo pomoći.”
“Možda”, promrsila je. Počela je zamišljeno koračati
amo-tamo po mojoj sobi.
Dum, dum – šaka je zalupala na moja vrata.
Poskočila sam. Alice kao da nije ni primijetila.
“Zar još nisi gotova? Zakasnit ćemo!”, požalio se
Charlie, sav napet. Charlie je mrzio svečane prilike otprilike
jednako kao i ja. U ovom slučaju, velik dio nevolje
potjecao je iz potrebe da se lijepo uredi.
“Još samo malo. Strpi se minutu”, promuklo sam kazala.

Pošutio je pola sekunde. “Ti to plačeš?”
“Ne. Uzrujavam se. Idi.”
Čula sam kako se teškim koracima spušta u prizemlje.
“Moram ići”, šapnula mi je Alice.
“Zašto?”
“Stiže Edward. Ako čuje ovo...”
“Idi, idi!”, smjesta sam je ponukala. Edward će se
raspomamiti kad to sazna. Neću to moći dugo skrivati
od njega, ali ceremonija dodjele svjedodžbi možda nije
najbolji trenutak za njegovu reakciju.
“Obuci se”, naredila mi je Alice i odlepršala kroz prozor.
Poslušala sam je i ošamućeno obukla novu odjeću.
Namjeravala sam izvesti nešto profinjenije s kosom,
ali vremena je nestalo, pa mi je ostala visiti ravno i dosadno
kao i bilo kojeg drugog dana. Nije bilo bitno. Nisam
se potrudila pogledati u zrcalo, tako da nisam imala
pojma koliko uspješno Alicin pulover ide uz suknju. Ni
to nije bilo bitno. Prebacila sam ružnu žutu ceremonijalnu
odoru od poliestera preko ruke i strčala u prizemlje.
“Lijepo izgledaš”, rekao je Charlie, već promukao od
suspregnutih osjećaja. “To je nešto novo?”
“Aha”, promrmljala sam, nastojeći se usredotočiti na
njega. “To mi je Alice poklonila. Hvala.”
Edward je stigao minutu-dvije nakon što mu je sestra
otišla, pa nisam stigla složiti mirnu vanjštinu. Ali Charlie
nas je povezao sve skupa u policijskom automobilu,
pa nije dobio priliku da me pita što je bilo.
Charlie se prošli tjedan tvrdoglavo usprotivio kad je
saznao da sam se dogovorila s Edwardom da me on vozi
na ceremoniju dodjele svjedodžbi. A shvaćala sam i zašto
– roditelji bi morali imati neka prava na sâm dan mature.
Ljubazno sam mu izašla u susret, a Edward je vedro
predložio da svi pođemo zajedno. Kako se Carlisle i Esme
nisu protivili tome, Charlie nije imao uvjerljivog razloga
za prigovor; pristao je preko volje. I tako se sada Edward
vozio na stražnjem sjedalu policijskog automobila moga
oca, iza pregrade od fiberglasa, i smješkao se – vjerojatno
zato što se i moj otac smješkao, i to sve jače svaki put kad
bi krišom pogledao Edwarda u retrovizoru. A to je gotovo
sigurno značilo da Charlie zamišlja stvari zbog kojih bi
mu dala jezikove juhe da ih naglas izgovori.
“Jesi li dobro?”, šapnuo mi je Edward dok mi je pomagao
da izađem iz automobila na školskom parkiralištu.
“Uzrujana sam”, odgovorila sam mu, a nisam ni lagala.
“Tako si lijepa”, rekao mi je.
Činilo mi se da želi reći više, ali Charlie se, prozirnim
manevrom za koji je očito mislio da je dovitljiv, ugurao
između nas i obrglio me oko ramena.
“Jesi li uzbuđena?”, upitao me.
“Ne baš”, priznala sam mu.
“Bella, ovo je velika stvar. Završavaš gimnaziju. Sada
te čeka stvarni svijet. Studij. Samostalan život... Više nisi
moja mala djevojčica.” Charlieju se grlo pomalo stisnulo
pri kraju.
“Tata”, prostenjala sam. “Molim te, nemoj mi se sada
sav raspekmeziti.”
“Ko se raspekmezio?”, zarežao je. “Dobro, zašto nisi
uzbuđena?”
“Ne znam, tata. Valjda me još nije pogodilo kako treba.”
“Sva sreća da ti Alice priređuje taj tulum. Treba ti
nešto da te malo razvedri.”
“Jasno. Upravo mi tulum treba.”
Charlie se nasmijao mome tonu i stisnuo mi ramena.
Edward je zamišljeno gledao u oblake.
Moj otac nas je morao ostaviti na stražnjem ulazu u
dvoranu i otići na glavni ulaz s ostalim roditeljima.
Unutra je vladalo potpuno rasulo, dok su nas gospođa
Cope iz uprave i gospodin Varner s matematike
nastojali svrstati po abecednom redu.
“Na početak, gospodine Cullen”, graknuo je gospodin
Varner na Edwarda.
“Hej, Bella!”
Ugledala sam Jessicu Stanley kako mi maše s donjeg
kraja vrste, ozareno se smiješeći.
Edward me na brzinu poljubio, uzdahnuo i otišao
stati s ostalima kojima prezime počinje sa C. Alice nije
bila tamo. Što ona namjerava? Preskočiti maturu? Kako
sam to loše istempirala. Taj mi je zaključak trebao sinuti
tek nakon što sve ovo prođe.
“Tu sam, Bella!”, pozvala me opet Jessica.
Otišla sam zauzeti mjesto iza Jessice, nejasno se pitajući
zbog čega je ona odjednom tako prijazna. Kad sam
se približila, ugledala sam Angelu pet mjesta niže. Gledala
je Jessicu jednako radoznalo.
Jess je počela brbljati prije nego što sam joj prišla
dovoljno blizu da je čujem.
“...tako nevjerojatno. Mislim, ono, djeluje mi kao da
smo se tek upoznale, a evo, već skupa maturiramo”, uzbuđeno
je govorila. “Možeš ti vjerovati da je već gotovo?
Dođe mi da zavrištim!”
“I meni”, promrsila sam.
“Kad je sve to tako nevjerojatno. Sjećaš se našeg prvog
dana u školi? Sprijateljile smo se, ono, odmah. Istog
trena kad smo se ugledale. Nevjerojatno. A ja sad idem u
Kaliforniju, a ti ćeš na Aljasku, i tako ćeš mi nedostajati!
Moraš mi obećati da ćemo se naći neki put! Tako mi je
drago da imaš tulum. To je savršeno. Jer stvarno se već
dosta dugo nismo družile, a sada svi skupa odlazimo...”
I tako je ona trtljala li trtljala, a ja sam bila sigurna da
smo naglo opet dobre samo zbog maturalne čeznutljivosti
i zahvalnosti zbog pozivanja na tulum, premda s time
nisam imala veze. Obraćala sam pažnju na nju koliko
sam mogla dok sam oblačila odoru. I shvatila sam da mi
je drago što mogu u dobrim odnosima privesti poznanstvo
s Jessicom kraju.
Jer ovo je bio kraj, bez obzira na to što je Eric u oproštajnom
govoru u ime klase izjavio da promocija znači
“početak” i ispričao još hrpu takvih banalnih gluposti.
Možda više za mene nego za ostale, ali svi smo danas
ostavljali nešto iza sebe.
Sve je prošlo tako brzo. Imala sam utisak da se uključilo
brzo premotavanje. Zar bi to trebalo ići baš tako
brzo? A onda je i Eric počeo prebrzo govoriti od uzbuđenosti,
stapajući riječi i izraze tako da više nisu imali smisla.
Ravnatelj Greene počeo je prozivati imena jedno za
drugim, bez dovoljnog razmaka; prednji red u dvorani
žurio se priključiti ostalima. Sirota gospođa Cope imala
je dvije lijeve dok je pokušavala pružati ravnatelju pravu
svjedodžbu za pravog učenika.
Vidjela sam kako Alice, koja se odjednom pojavila,
plesnim korakom prelazi pozornicu i uzima svoju, sva
udubljena u misli. Edward je izašao nakon nje, sav zbunjen,
ali ne i uzrujan. Samo su njih dvoje mogli nositi
to grozno žuto na sebi i svejedno izgledati onako. Isticali
su se u mnoštvu nezemaljskom ljepotom i elegancijom.
Upitala sam se kako sam ikada mogla povjerovati u obmanu
da su samo ljudi. Dva bi anđela mogla stajati tamo
gore jasno vidljivih krila i ipak biti manje upadljiva.

Čula sam kako gospodin Greene proziva moje ime,
pa sam ustala s mjesta i pričekala da se vrsta ispred mene
pokrene. Shvatila sam da me neko glasno pozdravlja iz
dna dvorane, pa sam se osvrnula i vidjela kako Jacob podiže
Charlieja na noge, dok me obojica bodre povicima.
Nekako sam razaznala i tjeme Billyjeve glave kraj Jakeova
lakta. Uspjela sam im uputiti nešto slično osmijehu.
Gospodin Greene dovršio je prozivanje, a onda nastavio
dijeliti svjedodžbe s krotkim osmijehom na licu
dok smo se redali kraj njega.
“Čestitam, gospođice Stanley”, promumljao je dok je
Jess uzimala svoju.
“Čestitam, gospođice Swan”, promumljao je meni i
stavio mi svjedodžbu u zdravu ruku.
“Hvala”, promrmljala sam.
I to je bilo to.
Otišla sam stati uz Jessicu i ostale maturante. Jess je
bila sva rumena oko očiju i stalno je otirala lice rukavom
odore. Trebao mi je trenutak da shvatim kako ona
zapravo plače.
Gospodin Greene rekao je nešto što nisam uspjela
čuti, i svi oko mene stali su vikati i vriskati. Žute su
kape poletjele u zrak. Skinula sam i ja svoju, prekasno, i
pustila je da samo padne na pod.
“O, Bella!”, procendrala je Jess kroz nagli, bučni žamor.
“Ne mogu vjerovati da smo završile.”
“Ne mogu vjerovati da je sve gotovo”, promumljala sam.
Bacila mi se oko vrata. “Moraš mi obećati da ćemo
ostati u vezi.”
Zagrlila sam i ja nju, osjećajući blagu nelagodu dok sam
joj izbjegavala odgovoriti izravno. “Tako mi je drago što te
poznajem, Jessica. Bile su mi ovo lijepe dvije godine.”
“Bile su”, uzdahnula je i šmrcnula. Zatim me pustila.
“Lauren!”, ciknula je, mahnula iznad glave i stala se
probijati kroz stisku žutih odora. Obitelji su počele prilaziti,
tiskajući nas još jače.
Opazila sam Angelu i Bena, ali okruživale su ih njihove
obitelji. Čestitat ću im kasnije.
Izvijala sam vrat, nastojeći opaziti Alice.
“Čestitam”, šapnuo mi je Edward na uho, ovijajući
ruku oko mog struka. Govorio je smireno; nije mu se ni
najmanje žurilo da doživim ovu prekretnicu.
“Ovaj, hvala.”
“Nemam dojam da si se uspjela prestati uzrujavati”,
primijetio je.
“Pa nisam baš.”
“Što te još može brinuti? Tulum? Neće biti tako strašno.”
“Vjerojatno si u pravu.”
“Koga to tražiš?”
Nisam zvjerala oko sebe tako neupadljivo kao što
sam vjerovala. “Alice – gdje je sad nestala?”
“Istrčala je čim je dobila svjedodžbu.”
Glas mu je poprimio novi ton. Pogledala sam ga i
vidjela da sav zbunjen gleda prema stražnjim vratima
dvorane. Donijela sam odluku naprečac – što mi je bio
običaj, iako sam stvarno trebala promisliti.
“Brineš se za Alice?”, upitala sam ga.
“Eh...” Nije mi htio odgovoriti na to.
“O čemu je ona uopće razmišljala? Hoću reći, da bi
te spriječila da je čuješ.”
Naglo me pogledao u lice, stisnuvši sumnjičavo oči.
“Prevodila je Bojnu himnu Republike na arapski, ako te
baš zanima. Kad je to dovršila, prešla je na korejski jezik
znakova za nijeme.”
Nervozno sam se nasmijala. “Pa, to joj je valjda stvarno
dovoljno zaokupilo misli.”
“Ti znaš što to ona skriva od mene”, optužio me.
“Jasno.” Slabašno sam se osmjehnula. “Ja sam ta koja
je to smislila.”
Zbunjeno je pričekao.
Osvrnula sam se. Charlie je sigurno već krenuo ovamo
kroz gomilu.
“Znajući Alice”, užurbano sam prošaptala, “vjerojatno
će nastojati prikriti to od tebe sve do nakon tuluma. Ali
kako je meni više nego stalo da se tulum otkaže – pa, svejedno,
nemoj sad pomahnitati, okej? Uvijek je bolje znati
najviše što se može. Od toga mora biti nekakve koristi.”
“O čemu ti to?”
Vidjela sam kako Charliejeva glava izviruje nad ostale
u potrazi za mnom. Opazio me i mahnuo mi.
“Samo ostani miran, okej?”
Kratko je kimnuo glavom, usta stisnutih u smrknutu
crtu. Užurbanim sam mu šapatom iznijela svoje zaključke.
“Mislim da nisi u pravu kad kažeš da nas nevolja salijeće
sa svih strana. Mislim da nas uglavnom salijeće s jedne
strane... i mislim da cilja baš na mene. Sve je to povezano,
sigurno. Stvar je samo u jednoj osobi koja muti
Alicine vizije. Neznanac u mojoj sobi bio je pokus, da
se vidi može li neko njoj promaknuti. Mora da je to isti
onaj koji stalno mijenja mišljenje, a novorođeni, krađa
moje odjeće – sve je to povezano. Moj miris je za njih.”
Lice mu je tako problijedjelo da mi je bilo teško
ispričati mu sve do kraja.
“Ali niko ne salijeće vas, zar ne shvaćaš? To je dobro –
Esme i Alice i Carlisle, niko ne cilja na njih!”

U panici je široko iskolačio oči, zgranut i zgrožen.
Baš kao i Alice, shvatio je da imam pravo.
Stavila sam mu ruku na obraz. “Smiri se”, lijepo sam
ga zamolila.
“Bella!”, graknuo je Charlie, probijajući se kroz natisnute
obitelji oko nas.
“Čestitam, malena!” Još se derao, premda mi je sada
bio ravno na uhu. Čvrsto me zagrlio, pritom vrlo prepredano
odgurnuvši Edwarda u stranu.
“Hvala”, promrmljala sam, obuzeta izrazom Edwardovog
lica. Još se nije uspijevao obuzdati. Ruke su mu
bile napol ispružene prema meni, kao da bi me htio ščepati
i klisnuti sa mnom na sigurno. Kako sam se obuzdavala
jedva nešto bolje od njega, bijeg mi se činio kao
posve prihvatljiva ideja.
“Jacob i Billy morali su otići – jesi li vidjela da su
bili tu?”, upitao me Charlie, odmaknuvši se za korak, ali
zadržavajući ruke na mojim ramenima. Okrenuo se leđima
Edwardu – vjerojatno zato da ga odvoji od nas, ali
trenutačno je to bilo u redu. Edward je zijevao u šoku,
još uvijek izbuljen od užasa.
“Aha”, potvrdila sam ocu, nastojeći primjereno mariti
za njega. “A i čula sam ih.”
“Lijepo od njih što su došli”, rekao je Charlie.
“Mhm.”
Pa dobro, stvarno sam se zaribala što sam rekla Edwardu.
Alice je imala pravo što je mutila svoje misli. Trebala
sam pričekati da se negdje nađemo nasamo, možda s ostatkom
njegove obitelji. I bez ičega lomljivog u blizini – poput
prozora... automobila... škola. Kad sam vidjela njegov izraz,
sav mi se strah vratio, i još pojačao, iako u njemu više nije
bilo straha – sad mu se na licu jasno ocrtavala čista srdžba.
“Onda, kamo bi htjela otići na večeru?”, upitao me
Charlie. “Vodim te kamo god ti srce ište.”
“Znam ja kuhati.”
“Ne pričaj koješta. Hoćeš da odemo u Lodge?”, upitao
me sa srdačnim smiješkom.
Nisam bila naročito sklona Charliejevom najdražem
restoranu, ali, u ovakvoj situaciji, to nije ni bilo bitno.
Ionako sam znala da neću moći ništa pojesti.
“Jasno, Lodge, super”, rekla sam.
Charlie se jače osmjehnuo, te uzdahnuo. Blago se
okrenuo prema Edwardu, ne pogledavši ga zaista.
“Ideš i ti s nama, Edwarde?”
Molećivo sam ga pogledala. Edward je smirio lice
samo trenutak prije nego što će se Charlie okrenuti da
vidi zašto nije dobio odgovor.
“Ne, hvala”, rekao je Edward kruto, tvrdog i hladnog lica.
“Imaš li neke planove s roditeljima?”, upitao ga je
Charlie, čujno negodujući. Edward je uvijek bio pristojniji
nego što je to Charlie zasluživao; iznenadila ga je ova
neočekivana hladnoća.
“Da. Ispričavam se...” Edward se naglo okrenuo i
iskrao se kroz prorijeđenu gomilu. Kretao se mrvicu
prebrzo, od uzrujavanja ne uspijevajući održati inače savršeno
oponašanje čovjeka.
“Što sam sad rekao?”, upitao me Charlie s krivnjom
u očima.
“Ma pusti, tata”, smirila sam ga. “Mislim da nije
stvar u tebi.”
“Vas dvoje ste se opet posvađali?”
“Niko se nije posvađao. Gledaj svoja posla.”
“Ti si moj posao.”
Prevrnula sam očima. “Idemo na tu večeru.”
U Lodgeu je bila gužva. Restoran je, prema mom
mišljenju, bio preskup i kičast, ali to je bio jedini iole
svečaniji ugostiteljski prostor u mjestu, pa je uvijek bio
tražen za proslave. Mrko sam piljila u punjenu glavu
losa što je potišteno visila sa zida dok se Charlie gostio
rebarcima i pričao s roditeljima Tylera Crowleyja za stolom
iza njega. Bilo je bučno – svi u restoranu upravo
su stigli s dodjele svjedodžbi, pa je većina razgovarala
između stolova i preko pregrada separea, kao Charlie.
Bila sam leđima okrenuta vanjskim prozorima, i opirala
sam se potrebi da se osvrnem i pogledom potražim
oči koje sam sada osjećala na zatiljku. Znala sam da ne
bih ništa uspjela vidjeti. Jednako tako sam znala da je
nemoguće da me on ostavi nezaštićenu, makar i na sekundu.
Ne nakon ovoga.
Večera se otegla. Charlie je, zauzet druženjem, presporo
jeo. Čupkala sam svoj hamburger i skrivala komadiće
u ubrus kad sam bila sigurna da gleda u nešto
drugo. Činilo mi se da sve to traje vrlo dugo, ali kad bih
pogledala na zidni sat – češće nego što je bilo nužno –
kazaljke se ne bi naročito pomaknule.
Napokon je Charlie dobio povrat sitniša i stavio napojnicu
na stol. Ustala sam.
“Žuriš se?”, upitao me.
“Htjela bih pomoći Alice oko priprema”, izjavila sam.
“Okej.” Okrenuo se od mene i pozdravio se s ostalim
gostima. Otišla sam ga pričekati kraj automobila.
Naslonila sam se na suvozačka vrata, čekajući da se
Charlie dovuče s neplanirane proslave. Na parkiralištu
je bilo gotovo mračno, jer su oblaci bili tako debeli da
nisam mogla procijeniti je li sunce zašlo ili ne. Zrak mi
je djelovao gusto, kao da se sprema kiša.

Nešto se pomaknulo u sjeni.
Moj ustrašeni uzdah pretvorio se u uzdah olakšanja
kad se Edward pojavio iz tmine.
Bez riječi me čvrsto privio na prsa. Hladnom je rukom
pronašao moju bradu i podigao mi lice da može
priljubiti svoje tvrde usne uz moje. Osjetila sam mu napetost
u čeljusti.
“Kako si?”, upitala sam ga čim mi je dao da dođem
do daha.
“Ne baš sjajno”, promrmljao je. “Ali uspio sam se
obuzdati. Žao mi je što sam onako reagirao.”
“Sama sam kriva. Trebala sam pričekati da ti to kažem.”
“Ne”, usprotivio se. “Morao sam to saznati. Ne mogu
vjerovati da to sâm nisam uvidio!”
“Imaš mnogo svojih briga.”
“A ti nemaš?”
Odjednom me opet poljubio, ne dopuštajući mi da odgovorim.
Odmaknuo se već sekundu potom. “Stiže Charlie.”
“Reći ću mu da me odveze do tvoje kuće.”
“Otići ću za vama.”
“To stvarno nije nužno”, pokušala sam reći, ali njega
već nije bilo.
“Bella?”, pozvao me Charlie s ulaza u restoran, škiljeći
u tamu.
“Tu sam.”
Charlie je polako došetao do auta, gunđajući nešto o
tome kako sam nestrpljiva.
“Onda, kako si mi?”, upitao me dok smo se vozili
autocestom na sjever. “Danas ti je bio veliki dan.”
“Dobro sam”, slagala sam mu.
Nasmijao se, prozrevši me s lakoćom. “Brineš se zbog
tuluma?”, pokušao je pogoditi.
“Aha”, opet sam mu slagala.
Ovaj put to nije opazio. “Nikad ti nisi naročito voljela
tulumarenje.”
“Baš se pitam odakle mi to”, promrmljala sam.
Charlie se zahihotao. “Pa, izgledaš stvarno lijepo. Da
sam se bar sjetio da ti nešto kupim. Oprosti.”
“Ne pričaj gluposti, tata.”
“Nisu to gluposti. Imam dojam da ne radim uvijek
sve što bih trebao za tebe.”
“Ma koješta. Fantastično se brineš za mene. Najbolji
si tata na svijetu. I...” Nije mi bilo lako razgovarati o
osjećajima s Charliejem, ali nakašljala sam se i ustrajno
nastavila. “I stvarno mi je drago što sam došla živjeti
s tobom, tata. To mi je bila najbolja odluka u životu.
Zato, bez brige – samo proživljavaš postmaturalni pesimizam.”
Frknuo je. “Možda. Ali siguran sam da sam tu i tamo
podbacio. Mislim, pa gledaj samo svoju ruku!”
Blijedo sam se zagledala u svoje ruke. Lijeva mi je
šaka opušteno ležala na tamnoj udlazi o kojoj sam rijetko
uopće razmišljala. Slomljeni me zglob više nije naročito
bolio.
“Nikad mi nije palo na pamet da bih te trebao naučiti
kako se udara. Očito sam tu pogriješio.”
“Pa zar ti nisi na Jacobovoj strani?”
“Nije bitno na čijoj sam ja strani. Ako te neko poljubi
bez tvog dopuštenja, trebala bi biti u stanju dati mu
do znanja kako gledaš na to, a da se pritom ne ozlijediš.
Nisi valjda zadržala palac u šaci, je li?”
“Ne, tata. To je lijepo od tebe na pomalo munjen
način, ali mislim da mi poduka tu ne bi baš pomogla.
Jacob ima stvarno tvrdu glavu.”
Charlie se nasmijao. “Idući put ga opali u trbuh.”
“Idući put?”, upitala sam u nevjerici.
“Daj, ne budi prestroga prema dečku. Mlad je.”
“Nemoguć je.”
“Svejedno, prijatelj ti je.”
“Znam.” Uzdahnula sam. “Stvarno ne znam što bi mi
tu bilo najpametnije, tata.”
Charlie je polako kimnuo glavom. “Aha. Najpametniji
potez nije uvijek i najočitiji. Ponekad nešto što je
najpametnije za jednog bude najlošije za nekog drugog.
Zato... sretno ti bilo s tom odlukom.”
“Hvala”, suho sam promrsila.
Charlie se opet nasmijao, a onda namrštio. “Ako taj
tulum postane previše razuzdan...”, započeo je.
“Bez brige, tata. Carlisle i Esme će biti s nama. Sigurno
i ti možeš doći, ako hoćeš.”
Charlie je složio grimasu dok je škiljio kroz vjetrobran
u noć. Charlie je volio tulumarenje otprilike u jednakoj
mjeri kao i ja.
“Gdje je, ono, to skretanje?”, upitao me. “Morali bi
raščistiti prilaz – nemoguće ga je naći u mraku.”
“Odmah iza sljedećeg zavoja, mislim.” Napućila sam
usne. “Znaš, u pravu si – nemoguće ga je naći. Alice je
rekla da će pridodati kartu uz pozivnicu, ali čak i tako
je moguće da će se svi skupa pogubiti.” Blago sam se
razvedrila na tu pomisao.
“Možda”, rekao je Charlie kad je cesta zavila na istok.
“A možda i neće.”
Crni, baršunasti mrak prekinuo se pred nama, upravo
na mjestu gdje bi trebao biti prilaz za Cullenove.
Neko je obavio stabla s obje strane tisućama treptavih
svjetalaca, koje je bilo nemoguće propustiti.

“Alice”, kiselo sam rekla.
“Opa”, rekao je Charlie kad smo skrenuli na prilazni
put. Nisu bila osvijetljena samo ta dva stabla na ulazu.
Na svakih šest-sedam metara stajao je novi blistavi putokaz
prema velikoj bijeloj kući. Cijelim putem – punih
dva kilometra puta.
“Ona nikad ništa ne radi polovično, zar ne?”, promumljao
je zadivljeno Charlie.
“Siguran si da ne želiš ući?”
“Krajnje siguran. Lijepo se provedi, mala.”
“Puno ti hvala, tata.”
Smijao se sebi u bradu kad sam izašla i zatvorila vrata
za sobom. Ispratila sam ga pogledom dok je odlazio,
smješkajući se i dalje. Uzdahnula sam i popela se stubama
da podnesem svoj tulum.

17. SAVEZ

“Bella?”
Edward se tiho oglasio iza mene. Okrenula sam se i
ugledala ga gdje lakim koracima prelazi stube na trijemu,
kose razbarušene od trčanja. Smjesta me zagrlio, baš
kao i na parkiralištu, i opet poljubio.
Taj me poljubac uplašio. Bilo je u njemu previše napetosti,
previše prikrivene siline u načinu na koji je pritisnuo
usne na moje – kao da se boji da nam je preostalo
tek ograničeno vrijeme.
Nisam mogla dopustiti da razmišljam o tome. Barem
ne ako ću se morati ljudski ponašati u idućih nekoliko
sati. Odmaknula sam se od njega.
“Daj da se riješimo i tog glupog tuluma”, promumljala
sam, ne gledajući ga u oči.
Stavio je dlanove na obje strane mojega lica i pričekao
da pogledam u njega.
“Neću dopustiti da ti se išta dogodi.”
Dotaknula sam mu usne prstima zdrave ruke. “Ne
brinem se ja naročito za sebe.”
“Zašto me to ne iznenađuje?”, promrsio je sebi u bradu.
Duboko je udahnuo, a onda se šturo osmjehnuo.
“Spremna za proslavu?”, upitao me.
Prostenjala sam.
Otvorio je vrata i pridržao mi ih, čvrsto me držeći
oko struka. Na tren sam samo skamenjeno stajala u mjestu,
a onda sam polako odmahnula glavom.
“Nevjerojatno.”
Edward je slegnuo ramenima. “Alice ti je Alice.”
Unutrašnjost doma Cullenovih doživjela je preobražaj
u noćni klub – jedan od onih kakvi se ne zatječu
često u stvarnom životu, samo na televiziji.
“Edwarde!”, pozvala ga je Alice, smještena kraj divovskog
zvučnika. “Treba mi tvoj savjet.” Mahnula je prema
povisokoj hrpi CD-a. “Da im dadem poznato i prihvatljivo?
Ili” – mahnula je prema susjednoj hrpi – “da im
malo proširim glazbeno obrazovanje?”
“Neka bude prihvatljivo”, preporučio joj je Edward.
“Ne trči pred rudo.”
Alice je ozbiljno kimnula glavom i počela spremati
obrazovne CD-e u kutiju. Opazila sam da se presvukla
u topić sa šljokicama i crvene kožne hlače. Obnažena
joj je koža neobično reagirala pod pulsiranjem crvenih i
ljubičastih reflektora.
“Mislim da sam nedovoljno odjevena.”
“Savršena si”, usprotivio mi se Edward.
“Poslužit će i to”, dopunila ga je Alice.
“Hvala.” Uzdahnula sam. “Stvarno misliš da će ljudi
doći?” Svako mi je u glasu mogao čuti čemu se zapravo
nadam. Alice me pogledala i iskreveljila se.
“Svi će doći”, odgovorio mi je Edward. “Izgaraju od
želje da iznutra vide tajanstvenu kuću povučene obitelji
Cullen.”
“Fenomenalno”, prostenjala sam.
Nisam im mogla naročito pomoći ni oko čega. Sumnjala
sam da bih – čak i nakon što se više ne budem
morala naspavati, i bila se u stanju mnogo brže kretati
– ikada mogla izvesti sve to tako kao Alice.
Edward je odbio da me pusti makar i na trenutak,
pa me vukao za sobom dok je tražio Jaspera, a zatim i
Carlislea da im prenese moj iznenadni zaključak. Nijemo
sam, sva užasnuta, slušala kako raspravljaju o svome
napadu na vojsku u Seattleu. Bilo mi je jasno da Jasperu
nije drago kako stoje omjeri brojnosti, ali nisu uspjeli
stupiti u kontakt ni sa kim osim s Tanyjinom nesusretljivom
obitelji. Jasper se nije trudio prikrivati svoje očajanje
kao što bi to Edward učinio. Lako sam vidjela da
se ne voli kockati s ovolikim ulozima.
Nisam mogla ostati kod kuće i samo čekati u nadi da
će se vratiti. Nisam to željela. Poludjela bih.
Začulo se zvono na ulaznim vratima.
U trenu je sve postalo nadrealno normalno. Savršen
osmijeh, iskren i topao, zamijenio je uzrujavanje na Carlisleovu
licu. Alice je pojačala glazbu, te otplesala da bi
otvorila vrata gostima.
Bili su to moji prijatelji, onoliko njih koliko je stalo
u puni suburban, redom odviše uzrujani ili ustrašeni da
se sami dovezu. Jessica je prva ušla, Mike odmah iza nje.
Tyler, Conner, Austin, Lee, Samantha... čak se i Lauren
našla na začelju, a kritičke su joj se oči krijesile od
radoznalosti. Svi su bili radoznali, a zatim i zadivljeni
kad su ugledali golemu prostoriju uređenu poput pomodnog rave-kluba. Nije bila prazna; svi su Cullenovi
zauzeli svoja mjesta, spremni da kao i obično savršeno
izigravaju ljude. Večeras sam imala utisak da se u svakom
pogledu pretvaram koliko i oni.
Otišla sam da pozdravim Jess i Mikea, nadajući se
da mi napetost u glasu zvuči kao primjereno uzbuđenje.
Prije nego što sam stigla do ostalih, zvono se opet začulo.
Otvorila sam vrata Angeli i Benu, i ostavila ih otvorena,
jer su Eric i Katie upravo stizali do stuba na trijemu.
Nisam dobila drugu priliku da se uspaničim. Morala
sam razgovarati sa svima, dati sve od sebe da budem
prava, poletna domaćica. Premda je tulum službeno bio
zajednička proslava za Alice, Edwarda i mene, nedvojbeno
sam bila najomiljenija meta čestitki i zahvala. Možda
zato što su Cullenovi izgledali tek mrvicu pogrešno pod
Alicinom rasvjetom za tulum. Možda zato što je s tom
rasvjetom prostorija ostala tmurna i tajanstvena. U takvoj
se atmosferi prosječan čovjek teško mogao opustiti
dok stoji kraj nekoga poput Emmetta. Opazila sam kako
se Emmett široko osmjehnuo Mikeu preko švedskog
stola, pri čemu su mu zubi zasjali pod reflektorima, na
što je Mike automatski ustuknuo.
Alice je vjerojatno to izvela namjerno, kako bi me
prisilila da dođem u središte pažnje – jer je smatrala da
bi mi takav položaj trebao više prijati. Stalno me nastojala
natjerati da se ponašam onako kako je sama smatrala
da bi se ljudi trebali ponašati.
Tulum je nedvojbeno bio uspješan, usprkos nagonskoj
napetosti prouzročenoj blizinom Cullenovih – ili
je, pak, to samo dodalo izvjesno uzbuđenje atmosferi.
Glazba je bila zarazna, rasvjeta gotovo hipnotična. Sudeći
prema brzini kojom je hrana nestajala, i ona je zacijelo
bila dobra. Unutra je uskoro zavladala gužva, premda ni
trenutka klaustrofobična. Imala sam utisak da je došla
cijela klasa maturanata, kao i najveći dio trećeg razreda.
Tijela su se gibala u ritmu koji im je tutnjao pod tabanima,
i neprestano mi se činilo da bi se tulum mogao
pretvoriti u ples.
Nije mi bilo tako teško kao što sam mislila. Povodila
sam se za Alice, družeći se i čavrljajući sa svakim na
minutu. Ljude je bilo dosta lako zadovoljiti. Mjestašce
Forks sigurno nikad još nije doživjelo ovako kul tulum.
Alice je gotovo prela od zadovoljstva – niko od gostiju
nikad neće zaboraviti ovu večer.
Jedanput sam obišla cijelu prostoriju i vratila se Jessici.
Uzbuđeno je blebetala, pa je nisam morala pažljivo
slušati, jer nisam imala utisak da će u dogledno vrijeme
zatražiti odgovor od mene. Edward je bio uz mene – i
dalje je odbijao da me pusti. Jednom me rukom čvrsto
držao oko struka, i tu i tamo privijao bliže sebi u odgovor
na misli koje nisam čula, što mi je vjerojatno bilo i
bolje.
I tako sam smjesta postala sumnjičava kad me pustio
i odmaknuo se od mene.
“Ostani tu”, prišapnuo mi je na uho. “Odmah se vraćam.”
Elegantno je prošao kroz gužvu, naizgled ne dotaknuvši
nikoga u stisci, nestavši tako brzo da ga nisam stigla
pitati zašto odlazi. Ostala sam stisnutih očiju gledati
za njim, dok je Jessica nešto žustro vikala preko glasne
muzike, vješajući mi se o lakat, ne opažajući da je ne
slušam.
Gledala sam kako on stiže u tamnu sjenu kraj ulaza
u kuhinju, koje su reflektori obasjavali tek povremeno.

Prignuo se uz nekoga, ali nisam dobro vidjela od svih
glava između nas.
Propela sam se na prste i istegnula vrat. Upravo tada
crveni mu je reflektor bljesnuo iza leđa i obasjao crvene
šljokice na Alicinom topiću. Osvijetlio joj je lice tek na
pola sekunde, ali to je bilo dovoljno.
“Ispričavam se na trenutak, Jess”, promrmljala sam i
povukla lakat. Nisam se osvrnula da vidim kako će reagirati,
čak ni da vidim jesam li je povrijedila takvom
naglošću.
Provukla sam se kroz gomilu, koja me tu i tamo natiskivala.
Nekoliko ljudi je sad već plesalo. Požurila sam
do ulaza u kuhinju.
Edwarda više nije bilo, ali Alice je još stajala tamo u
mraku, praznog izraza lica – s blijedim pogledom kakav
se vidi na licu nekoga ko je upravo bio svjedok užasne
nesreće. Jednom se rukom grčevito pridržavala za dovratak,
kao da joj treba potpora.
“Što, Alice, što? Što si vidjela?” Ispreplela sam šake
pred sobom – preklinjući je.
Nije me pogledala, zurila je u stranu. Pogledala sam
kamo i ona i opazila kako joj se pogled susreće sa Edwardovim
preko cijele prostorije. Njegovo je lice bilo bezizražajno
poput stijene. Okrenuo se i iščezao u sjenama
ispod stubišta.
Upravo tada začulo se zvono, satima nakon dolaska
posljednjih gostiju, a Alice se zbunjeno prenula i brzo
poprimila zgađen izraz lica.
“Ko je pozvao vukodlaka?”, prigovorila mi je.
Namrgodila sam se. “Ta sam.”
Mislila sam da sam poništila taj poziv – čak i ako nikad
nisam ni sanjala da bi Jacob doista došao amo.
“Pa, onda ti to idi riješiti. Ja moram razgovarati s
Carlisleom.”
“Ne, Alice, čekaj!” Pokušala sam joj dohvatiti ruku,
ali nestala je, i ruka mi je zagrabila u prazno.
“Kvragu!”, progunđala sam.
Znala sam da je to to. Alice je vidjela ono što je iščekivala,
a ja stvarno nisam mislila da mogu trpjeti tu neizvjesnost
dovoljno dugo da odem otvoriti vrata. Opet
je zazvonilo, predugo, jer je neko očito upro u tipku.
Odlučno sam okrenula leđa vratima i pokušala pogledom
razabrati Alice u mračnoj prostoriji.
Ništa nisam uspjela vidjeti. Krenula sam se probijati
prema stubištu.
“Hej, Bella!”
Jacobov duboki glas ulovio je zatišje u glazbi, a ja sam
i nehotica podigla pogled začuvši svoje ime.
Složila sam facu.
Nije to došao sam jedan vukodlak, nego trojica. Jacob
je sâm ušao, s Quilom i Embryjem s lijeve i desne
strane. Njih dvojica izgledali su nevjerojatno napeto,
zvjerajući pogledom po prostoriji kao da su upravo ušli
u ukletu kriptu. Embry je drhtavom rukom još držao
kvaku, poluokrenut, da stigne klisnuti.
Jacob mi je mahao, smireniji od ostalih, premda mu
je nos bio dignut od gađenja. Mahnula sam i ja njemu
– u znak pozdrava – i opet krenula potražiti Alice. Provukla
sam se između leđa Connera i Lauren.
Pojavio se niotkuda, stavio mi ruku na rame i povukao
natrag prema sjeni kraj kuhinje. Pokušala sam mu se
izmaknuti, ali on me ščepao za zdravo zapešće i izvukao
iz gomile.
“Ljubazna li dočeka”, primijetio je.
Istrgnula sam ruku i mrko ga pogledala. “Što ti tu
radiš?”
“Pozvala si me, sjećaš se?”
“Ako ti moj desni kroše nije bio dovoljno jasan, evo
što je značio: time sam ti ukinula poziv.”
“Što si tako neljubazna. Donio sam ti poklon za maturu
i sve.”
Prekrižila sam ruke na grudima. Nije mi se sada dalo
svađati s Jacobom. Zanimalo me što je to Alice vidjela i
što sada Edward i Carlisle kažu na to. Izvinula sam vrat
pokraj Jacoba, ne bih li ih opazila.
“Nosi to natrag u trgovinu, Jake. Moram nešto obaviti...”
Ispriječio mi se pred očima, namećući se mojoj pozornosti.
“Ne mogu to odnijeti natrag. Nije iz trgovine – sâm
sam to napravio. A i stvarno mi je dugo trebalo.”
Opet sam se nagnula u stranu, ali nisam uspjela opaziti
nijednog Cullena. Kamo su se sad svi izgubili? Očima
sam stala pretraživati polumračnu prostoriju.
“Ma daj, hajde, Bell. Nemoj se pretvarati da nisam
tu!”
“Ne pretvaram se.” Nigdje ih nisam vidjela. “Čuj,
Jake, imam hrpu briga u ovom trenutku.”
Uhvatio me pod bradu i podigao mi lice. “Molim vas
lijepo, gospođice Swan, bih li mogao dobiti samo nekoliko
sekundi vaše pune pozornosti?”
Naglo sam se odmaknula od njegovog dodira. “Prste
sebi, Jacobe”, oštro sam prošaptala.
“Oprosti!”, smjesta je rekao i podigao ruke, predajući
se. “Stvarno, oprosti mi. Za ono neki dan, mislim, također.
Nisam te smio tako poljubiti. Nije to bilo u redu.

Čini mi se... pa, čini mi se da sam nekako uspio samoga
sebe obmanuti i uvjeriti se da ti to želiš.”
“Obmanuti – kako savršen opis!”
“Nemoj biti zločesta. Mogla bi prihvatiti moju ispriku,
znaš.”
“Pa dobro. Prihvaćam ispriku. E sad, daj, ako bi me
mogao malo ispričati...”
“Okej”, promrmljao je, a glas mu je zazvučao tako
drugačije da sam prestala pogledom tražiti Alice i pozorno
promotrila njegovo lice. Gledao je u pod, krijući oči.
Mrvicu je izbacio donju usnu.
“Očito bi radije bila sa svojim pravim prijateljima”,
rekao je istim poraženim tonom. “Shvaćam.”
Prostenjala sam. “Ajoj, Jake, znaš da to nije fer.”
“Znam li?”
“Trebao bi.” Nagnula sam se prema naprijed i zaškiljila
uvis, ne bih li mu uspjela vidjeti oči. Tada je pogledao
preda se, preko moje glave, izbjegavajući moj pogled.
“Jake?”
Odbio me pogledati.
“Hej, kažeš da si mi nešto napravio, je l’ tako?”, upitala
sam ga. “To si samo tako rekao? Gdje mi je poklon?”
Moj pokušaj oponašanja znatiželje bio je prilično jadan,
ali imao je uspjeha. Zakolutao je očima, a onda napravio
grimasu i pogledao me.
Nastavila sam se tako jadno pretvarati, ispruživši
dlan pred sobom. “Čekam.”
“Tačno”, sarkastično je progunđao. Ali također je
pritom iz stražnjeg džepa traperica izvukao vrećicu rijetke,
šarene tkanine. Bila je zavezana kožnim uzicama.
Stavio ju je na moj dlan.
“Hej, baš zgodna stvarčica, Jake. Hvala!”
Uzdahnuo je. “Poklon je unutra, Bella.”
“O.”
Malo sam se pomučila s uzicama. Opet je uzdahnuo,
uzeo mi zavežljaj iz ruke, jedanput lako povukao pravu
uzicu i razvezao ga. Pružila sam dlan da ga uzmem, ali
on je okrenuo vrećicu naopačke i istresao mi nešto srebrno
u ruku. Metalne karike tiho su zvecnule jedna o
drugu.
“Nisam napravio narukvicu”, priznao mi je. “Samo
hamajliju.”
Za jednu kariku srebrne narukvice bio je pričvršćen
malen drvorez. Uhvatila sam ga prstima da ga bolje pogledam.
Zaprepastila me količina istančanih detalja u
figurici – minijaturni vuk bio je krajnje realističan. Čak
je bio izrezbaren od crvenkastosmeđeg drveta koje je bojom
odgovaralo njegovoj koži.
“Prekrasno je”, prošaptala sam. “Ti si to napravio?
Kako?”
Slegnuo je ramenima. “Billy me naučio kako se to
radi. Njemu bolje ide nego meni.”
“Teško u to mogu povjerovati”, promrmljala sam,
samo prstima okrećući i okrećući maloga vuka.
“Stvarno ti se sviđa?”
“Da! Nevjerojatno je, Jake.”
Osmjehnuo se, isprva sretno, ali onda mu se lice skiselilo.
“Pa, mislio sam da će te to možda tu i tamo podsjetiti
na mene. Znaš kako je, daleko od oka, daleko od srca.”
Zanemarila sam što time želi reći. “Daj, pomozi mi
da je stavim.”
Pružila sam mu lijevo zapešće, jer mi je desno bilo
u udlazi. S lakoćom mi je pričvrstio kopču, premda se
činila presitnom za njegove krupne prste.
“Nosit ćeš je?”, upitao me.
“Pa jasno da hoću.”
Široko mi se osmjehnuo – onim sretnim osmijehom
koji sam tako voljela vidjeti na njegovom licu.
Načas sam mu ga uzvratila, ali onda su mi oči refleksno
opet prešle preko prostorije, zabrinuto prelazeći po
gužvi ne bi li opazile neki trag od Edwarda i Alice.
“Zašto si tako smušena?”, upitao me Jacob.
“Nije to ništa”, slagala sam, nastojeći se usredotočiti.
“Stvarno, hvala ti na poklonu. Prekrasan je.”
“Bella?” Skupio je obrve, tako da su mu oči pale u još
dublju sjenu. “Nešto se zbiva, zar ne?”
“Jake, ma... ne, nema ničega.”
“Ne laži mi, grozno lažeš. Trebala bi mi reći što se
to zbiva. Nas takve stvari zanimaju”, rekao je, pri kraju
progovorivši u množini.
Vjerojatno je imao pravo; vukove bi svakako moglo
zanimati to što se zbiva. Samo što još nisam bila sigurna
što se to zbiva. Neću to sa sigurnošću ni znati sve dok ne
pronađem Alice.
“Jacobe, reći ću ti. Samo daj da ja shvatim što se zbiva,
okej? Moram razgovarati s Alice.”
Lice mu je zasjalo od shvaćanja. “Vidovnjakinja je
nešto vidjela.”
“Da, upravo kad ste se vi pojavili.”
“Nešto o onome krvopiji u tvojoj sobi?”, promrmljao
je glasom dubljim od potmulog ritma glazbe.
“Ima veze s tim”, priznala sam mu.
Malo je razmislio, promatrajući me nakrivljene glave.
“Znaš nešto što mi ne želiš reći... nešto krupno.”
Čemu da mu opet lažem? Predobro me poznaje.
“Da.”

Jacob se na tren zagledao u mene, a onda se okrenuo
i pogledao svoje prijatelje iz čopora u oči. Još su stajali
na ulazu, nespretno i nelagodno, ali kad su vidjeli izraz
njegova lica, pokrenuli su se, probijajući se kroz veselje
gotovo kao i da sami plešu. Za pola minute našli su se
svaki s jedne strane pokraj Jacoba, divovski spram mene.
“Sada. Objasni”, naložio mi je Jacob.
Embry i Quil pogledavali su malo u mene, malo u
njega, zbunjeni i oprezni.
“Jacobe, ne znam sve.” I dalje sam pregledavala prostoriju,
sada u potrazi za spasom. Stjerali su me u kut u
svakom smislu tog izraza.
“Onda reci ono što znaš.”
Svi su tačno u isti mah prekrižili ruke na prsima. To
je izgledalo donekle smiješno, ali uglavnom je odisalo
prijetnjom.
A onda sam opazila Alice kako se spušta stubištem,
dok joj bijela koža sja pod ljubičastim svjetlom.
“Alice!”, ciknula sam od olakšanja.
Pogledala je ravno u mene čim sam je oslovila, premda
me nije trebala čuti od zaglušnih basova. Stidljivo
sam joj mahnula i gledala joj lice dok je promatrala tri
vukodlaka nadvijena nad mene. Stisnula je oči.
Ali lice joj je prije te reakcije bilo puno stresa i straha.
Ugrizla sam se za usnu kad mi je priskočila.
Jacob, Quil i Embry zajedno su se s nelagodom odmaknuli
od nje. Obgrlila me oko struka.
“Nas dvije moramo razgovarati”, šapnula mi je u uho.
“Eh, Jake, vidimo se poslije...”, promumljala sam dok
smo se izvlačile od njih.
Jacob nam je dugom rukom prepriječio put, oslonivši
se dlanom o zid. “Hej, samo polako.”
Alice ga je pogledala očima razrogačenim od nevjerice.
“Molim lijepo?”
“Reci nam što se to zbiva”, oštro joj je kazao, zarežavši.
Jasper se doslovce pojavio niotkuda. U jednom trenu
samo smo Alice i ja stajale uza zid, dok nam Jacob priječi
izlaz; a zatim se Jasper našao s druge strane Jakeove ruke,
stravičnog izraza lica.
Jacob je polako povukao ruku. To mu je bio najpametniji
potez, pod pretpostavkom da je želi zadržati.
“Imamo pravo znati”, promrsio je Jacob, i dalje strijeljajući
Alice pogledom.
Jasper je stao između njih, a tri su vukodlaka zauzeli
obrambene stavove.
“Hej, hej”, rekla sam, dodavši blago histeričan hihot.
“Ovo je slavlje, sjećate se?”
Niko nije ni najmanje hajao za mene. Jacob je pogledom
strijeljao Alice, dok je Jasper prijeteći gledao u
Jacoba. Alice se odjednom sva zamislila.
“U redu je, Jaspere. On zapravo ima pravo.”
Jasper nije opustio svoje držanje.
Bila sam sigurna da će mi glava prsnuti od neizvjesnosti
otprilike za sekundu. “Što si vidjela, Alice?”
Još je trenutak gledala u Jacoba, a onda se obratila
meni, očito odlučivši dopustiti da i oni to čuju.
“Odluka je pala.”
“Idete u Seattle?”
“Ne.”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. Želudac mi
se stisnuo. “Oni dolaze ovamo”, procijedila sam.
Mladi Quileutei šutke su to promatrali, čitajući nam
svaku nehotičnu igru emocija s lica. Stajali su ukopani
u mjestu, a opet ne posve mirno. Podrhtavala su im sva
tri para šaka.
“Da.”
“U Forks”, prošaptala sam.
“Da.”
“Po?”
Kimnula je glavom, shvativši moje pitanje. “Jedan je
nosio tvoju crvenu košulju.”
Jasper ju je gledao s negodovanjem. Bilo mi je jasno
da ne voli raspravljati o tome pred vukodlacima, ali morao
je nešto reći. “Ne možemo ih pustiti skroz dovde.
Nema nas dovoljno da zaštitimo mjesto.”
“Znam”, rekla je Alice, odjednom sva shrvana. “Ali
nije bitno gdje ćemo ih zaustaviti. Svejedno nas neće biti
dovoljno, a neki od njih stići će dovde u potrazi.”
“Ne!”, podvrisnula sam šapatom.
Buka tuluma zagušila je moje nijekanje. Svuda oko
nas, moji prijatelji, susjedi i sitni neprijatelji jeli su, smijali
se i njihali u ritmu, ni ne sluteći da im se spremaju
užas i opasnost, a možda i smrt. Zbog mene.
“Alice”, nijemo sam je oslovila. “Moram otići, moram
se maknuti odavde.”
“To ne bi pomoglo. Nije da imamo posla s tragačem.
Svejedno će u potrazi prvo doći amo.”
“Onda moram otići pred njih!” Da mi glas nije bio tako
promukao i napet, možda bih tada bila vrisnula. “Ako nađu
to što traže, možda odu i ne naude nikome drugom!”
“Bella!”, pobunila se Alice.
“Samo malo”, naredio je Jacob dubokim, silovitim
glasom. “Što to stiže?”
Alice je uprla ledeni pogled u njega. “Naš soj. U velikom
broju.”

“Po što?”
“Po Bellu. To je sve što znamo.”
“Prebrojni su za vas?”, upitao ju je.
Jasper se nakostriješio. “Imamo mi pokoju prednost,
psu. Bit će to izjednačena borba.”
“Ne”, rekao je Jacob, a licem mu se proširio čudan,
žestok poluosmijeh. “Neće biti izjednačena.”
“Izvrsno!”, oštro je prošaptala Alice.
Još skamenjena od užasa, zabuljila sam se u novi Alicin
izraz . Sva je živnula od ushita, a sa savršenih crta lica
nestao joj je svaki tračak zdvajanja.
Iscerila se Jacobu, a on se iscerio njoj.
“Sve je, jasno, upravo nestalo”, kazala mu je puna
sebe. “Što je nezgodno, ali, ako se sve ima u vidu, rado
ću to prihvatiti.”
“Morat ćemo se uskladiti”, rekao je Jacob. “Neće
nam biti lako. Ipak, to je prije naš posao nego vaš.”
“Ne bih išla baš dotle, ali ta nam pomoć treba. Nećemo
biti izbirljivi.”
“Čekajte, čekajte, čekajte, čekajte”, upala sam im u
riječ.
Alice je stajala na prstima, Jacob se naginjao prema
njoj; oboma su im lica sjala od uzbuđenja, oba su im se
nosa dizala zbog smrada. Nestrpljivo su me pogledali.
“Uskladiti?”, ponovila sam kroz zube.
“Nisi valjda mislila da ćeš nas spriječiti da se umiješamo
u ovo?”, upitao me Jacob.
“Nećete se umiješati!”
“Tvoja vidovnjakinja se ne bi složila s tim.”
“Alice – reci im da ne smiju!”, naložila sam joj. “Izginut
će!”
Jacob, Quil i Embry zajedno su prasnuli u smijeh
“Bella”, rekla mi je Alice smirujućim, molećivim tonom,
“odvojeno bismo svi izginuli. Zajedno – ”
“Neće biti nikakvih problema”, dovršio je Jacob njezinu
rečenicu. Quil se opet nasmijao.
“Koliko ih je?”, željno je upitao Quil.
“Ne!”, viknula sam.
Alice me nije ni pogledala. “To se mijenja – danas
dvadeset jedan, ali broj im se smanjuje.”
“Zašto?”, znatiželjno ju je upitao Jacob.
“Duga priča”, rekla je Alice, odjednom pogledavši
oko sebe. “A ovo nije mjesto za nju.”
“Kasnije noćas?”, ostao je uporan Jacob.
“Da”, odgovorio mu je Jasper. “Već smo planirali...
strateški sastanak. Ako se mislite boriti s nama, trebat će
vam određena poduka.”
Svi su vukovi reagovali nezadovoljnim izrazom lica
na ovo zadnje.
“Ne!”, zavapila sam.
“Bit će čudno”, zamišljeno je rekao Jasper. “Nisam ni
pomislio na zajedničku borbu. To je sigurno presedan.”
“To sigurno”, složio se Jacob. Sada mu se žurilo.
“Moramo se vratiti Samu. U koliko sati?”
“U koliko bi vam bilo prekasno?”
Sva trojica su prevrnula očima. “U koliko sati?”, ponovio
je Jacob.
“U tri?”
“Gdje?”
“Petnaestak kilometara sjeverno od lovočuvarske postaje
u šumi Hoh. Ako dođete sa zapada, naš bi vas miris
trebao dovesti na pravo mjesto.”
“Doći ćemo.”
Okrenuli su se da odu.
“Čekaj, Jake!”, viknula sam za njim. “Molim te! Nemoj!”
Zastao je, okrenuo se i uputio mi širok osmijeh, dok
su Quil i Embry nestrpljivo krenuli prema izlaznim vratima.
“Ne budi smiješna, Bells. Daješ mi mnogo bolji
dar od onoga koji sam ja dao tebi.”
“Ne!”, opet sam viknula. Zvuk električne gitare prigušio
je moj krik.
Nije mi odgovorio; požurio je da sustigne prijatelje,
koji su već bili izašli. Bespomoćno sam promatrala Jacoba
kako nestaje.

18. PODUKA

“To je baš morao biti najdulji tulum u povijesti svijeta”,
potužila sam se na putu kući.
Edward se, izgleda, slagao sa mnom. “Završio je”, rekao
je i pomilovao me po ruci da me smiri.
Jer još je jedino mene trebalo smirivati. Edward je
sada bio dobro – svi su Cullenovi bili dobro.
Svi su me nastojali umiriti; Alice se protegnula i potapšala
me po glavi na odlasku, značajno gledajući Jaspera
sve dok me nije obavila navala mira, Esme me poljubila
u čelo i obećala mi da će sve biti u redu, Emmett
se razmetljivo nasmijao i upitao me zašto je samo meni
dopuštena svađa s vukodlacima... Jacobovo rješenje sve
ih je opustilo, gotovo dovelo u euforiju nakon dugih tjedana
uzrujavanja. Na mjestu nedoumice našlo se samopouzdanje.
Tulum je završio u znaku istinskog slavlja.
Samo ne za mene.
Već je bilo dovoljno loše – užasno – što će se Cullenovi
boriti za mene. Već je bilo previše što ću to morati
dopustiti. Već mi je to bilo više nego što mogu podnijeti.
Ne još i Jacob. Ne i njegova blesava, ratoborna braća – mahom
mlađa od mene, tek prevelika, prejaka djeca, što se raduju
ovome kao da je riječ o izletu na plažu. Ne mogu i njih dovesti
u opasnost. Živci su mi bili ispucani i izloženi. Nisam znala
koliko ću još moći susprezati potrebu da vrisnem iz petnih žila.
Zato sam prošaptala, ne bih li obuzdala glas. “Vodiš
me noćas sa sobom.”
“Bella, iscrpljena si.”
“Misliš da bih mogla spavati?”
Namrštio se. “Ovo je pokus. Ne znam hoćemo li svi
mi uspjeti... surađivati. Neću da budeš usred toga.”
Kao da zbog toga nisam poželjela još više da odem.
“Ako me ti nećeš povesti, zvat ću Jacoba.”
Strogo me pogledao. To je bio niski udarac, što sam
dobro znala. Ali neću mu dopustiti da me izostavi.
Nije mi odgovorio; sad smo se našli pred Charliejevom
kućom. Svjetlo na trijemu je gorjelo.
“Vidimo se u sobi”, promrsila sam.
Na prstima sam ušla u kuću. Charlie je spavao u
dnevnoj sobi, prevelik za maleni kauč, i hrkao tako glasno
da sam mogla upaliti motornu pilu a da ga svejedno
time ne probudim.
Žestoko sam mu protresla rame.
“Tata! Charlie!”
Progunđao je, ne otvarajući oči.
“Stigla sam kući – leđa će ti nastradati od takvog spavanja.
Daj, idemo, vrijeme je za premještaj.”
Morala sam ga još koji put protresti, a oči ni na
tren nije posve otvorio, ali nekako sam ga uspjela dići s
kauča. Pomogla sam mu da ode do kreveta, gdje se svalio
na posteljinu, posve odjeven, i opet zahrkao.
Bilo mi je jasno da me neće tako skoro tražiti.
Edward me čekao u sobi dok sam se umivala i presvlačila
u traperice i flanelsku košulju. Nezadovoljno me
gledao sa stolice za ljuljanje dok sam spremala u ormar
odjeću koju mi je Alice poklonila .
“Dođi amo”, rekla sam, uhvatila ga za ruku i povukla
ga na svoj krevet.
Gurnula sam ga da legne i onda se sklupčala uz njegova
prsa. Možda je bio u pravu, možda sam doista tako
umorna da bih morala zaspati. Ali nisam mu htjela dopustiti
da se iskrade bez mene.
Ušuškao me jorganom, a onda čvrsto prigrlio.
“Molim te, opusti se.”
“Baš.”
“Ovo će uspjeti, Bella. Osjećam da hoće.”
Zubi su mi se čvrsto stisnuli.
Još uvijek je zračio olakšanjem. Nikoga izuzev mene
nije bilo briga hoće li Jacob i njegovi prijatelji nastradati.
Čak ni Jacoba i njegove prijatelje. Pogotovo njih.
Opazio je da samo što nisam pukla. “Slušaj me, Bella.
Bit će lako. Novorođene ćemo uloviti posve na prepad.
Kad naiđu, neće znati za vukodlake, kao što ni ti nisi. U
Jasperovu sam sjećanju vidio kako se ponašaju u skupini.
Istinski vjerujem da su vučije metode lova posve primjerene
sukobu s njima. A kad ih razbiju i zbune, neće
biti posla za sve nas ostale. Neko će morati prosjediti
cijelu bitku”, našalio se.
“Ma čista pljuga”, suho sam mu promrmljala u prsa.
“Pssst”, pomilovao me po obrazu. “Vidjet ćeš. Nemoj
mi se brinuti.”
Počeo je pjevušiti moju uspavanku, ali ovaj put me ni
ona nije mogla smiriti.
Ljudi – dobro, tačnije vampiri i vukodlaci, ali ipak
– ljudi koje volim nastradat će. Nastradati zbog mene.
Opet. Poželjela sam da se moja zlosretnost malo pažljivije
usredotoči. Došlo mi je da viknem praznome nebu:
Vi to mene želite – evo me! Samo mene!
Pokušala sam smisliti kako bih mogla izvesti upravo
to – prisiliti moju zlosretnost da se usredotoči na mene.
To ne bi moglo biti lako. Morala bih se strpjeti, pričekati
svoj trenutak...
Nisam zaspala. Minute su brzo prolazile, na moje
iznenađenje, i još sam bila budna i napeta kad nas je
Edward oboje podigao u sjedeći položaj.
“Sigurna si da ne želiš ostati ovdje i naspavati se?”
Kiselo sam ga pogledala.
Uzdahnuo je, podigao me u naručje i zatim skočio s
mog prozora.
Jurnuo je mračnom, mirnom šumom sa mnom na
leđima, a čak sam i u njegovu trku osjećala ushit. Trčao
je onako kao što je trčao dok je to bilo samo zbog nas,
samo zbog užitka, samo zbog osjećaja vjetra u kosi. Od
takvoga bih trka, u manje neizvjesnim vremenima, osjetila
čistu sreću.
Po dolasku na prostrano polje, zatekli smo njegovu
obitelj u opuštenu, smirenu razgovoru. Emmettov bi
smijeh tu i tamo grmnuo čistinom. Edward me spustio,
pa smo se uhvatili za ruke i pošli prema njima.
Trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim, jer su
oblaci sakrivali Mjesec i bio je mrak, ali razabrala sam
da se nalazimo na čistini za bejzbol. Upravo ovdje su,
prije više od godinu dana, onu prvu, opuštenu večer s
Cullenovima prekinuli James i njegov koven. Bilo mi
je neobično opet se naći tu – kao da ovaj skup neće biti
potpun sve dok nam se ne pridruže James, Laurent i
Victoria. Ali James i Laurent više se nikad neće vratiti.
Taj se obrazac više neće ponoviti. Možda su se svi obrasci
zasvagda poremetili.
Da, neko je poremetio obrazac. Je li moguće da su
Volturi nepoznanica u ovoj jednadžbi?
Čisto sam sumnjala u to.
Victoria mi se uvijek činila kao sila prirode – kao
uragan što pravolinijski hita prema obali – neizbježna,
neumoljiva, ali predvidljiva. Možda je nisam smjela tako
ograničiti. Sigurno se zna prilagođavati.
“Znaš što ja mislim?”, upitala sam Edwarda.
Nasmijao se. “Ne.”
Gotovo da sam se osmjehnula.
“Što misliš?”
“Mislim da je sve to povezano. Ne samo te dvije stvari,
nego sve tri.”
“E sad te više ne shvaćam.”
“Tri su se ružne stvari dogodile otkako si se vratio.”
Nabrojala sam ih na prste. “Novorođeni u Seattleu. Neznanac
u mojoj sobi. I – prije svega – Victoria je došla
ovamo u potrazi za mnom.”
Stisnuo je oči, razmišljajući o tome. “Zašto to misliš?”
“Zato što se slažem s Jasperom – Volturi vole svoja
pravila. I oni bi to, uostalom, sigurno bolje izveli.” A ja
bih bila mrtva da to oni žele, dodala sam u sebi. “Sjećaš
se kad si prošle godine pratio Victoriju?”
“Da.” Namrštio se. “Nisam baš bio naročito uspješan
u tome.”

“Alice je rekla da si bio u Teksasu. Jesi li došao onamo
za njom?”
Obrve su mu se skupile. “Jesam. Hmm...”
“Vidiš – mogla je tamo dobiti tu ideju. Ali ona ne
zna što radi, pa su novorođeni posve neukroćeni.”
Počeo je odmahivati glavom. “Jedino Aro tačno zna
kako funkcionira Alicina vidovitost.”
“Aro zna najbolje, ali zar ne bi Tanya, Irina i ostali
vaši prijatelji u Denaliju znali dovoljno? Laurent je tako
dugo živio s njima. A ako je i dalje bio u dovoljno dobrim
odnosima s Victorijom da joj čini usluge, što ga je
moglo spriječiti da joj ne kaže sve što zna?”
Edward se namrštio. “Ono u tvojoj sobi nije bila Victoria.”
“Ona ne može steći nove prijatelje? Razmisli malo,
Edwarde. Ako iza onoga u Seattleu doista stoji Victoria,
onda je stekla gomilu novih prijatelja. Stvorila ih je.”
Promislio je o tome, čela naboranog od zamišljenosti.
“Hmm”, rekao je naposljetku. “Moguće. Još mislim
da je najvjerojatnije riječ o Volturima... Ali tvoja teorija
– ima nešto u njoj. Victorijin karakter. Tvoja teorija
savršeno odgovara njezinom karakteru. Ona od samog
početka iskazuje iznimno umijeće samoočuvanja – možda
je to njezin dar. U svakom slučaju, takvim bi planom
izbjegla svaku opasnost s naše strane, ako sjedi na sigurnom
u pozadini i pušta da novorođeni divljaju ovuda.
Možda bi tako izbjegla i prijetnju Voltura. Možda
računa s tim da ćemo na koncu mi pobijediti, premda
svakako ne bez teških gubitaka s naše strane. Ali niko iz
njezine male vojske neće preživjeti da posvjedoči protiv
nje. Zapravo”, nastavio je, razmišljajući o svemu, “u slučaju
da bude preživjelih, kladim se da ih već namjerava
sama uništiti... Hmm. Ipak, za to bi morala imati bar
jednog malo zrelijeg prijatelja. Nije to neki svježe stvoreni
novorođeni tvom ocu poštedio život...”
Dugi se trenutak samo mrštio u prazno, a onda mi
se naglo osmjehnuo, prenuvši se iz zamišljenosti. “To je
nesumnjivo moguće. Svejedno, moramo biti spremni na
sve dok ne znamo tačno o čemu je riječ. Danas si vrlo
promućurna”, dodao je. “Zadivljen sam.”
Uzdahnula sam. “Možda je to samo moja reakcija na
ovo mjesto. Ovdje imam utisak kao da je ona blizu...
kao da me upravo sada gleda.”
Mišići u čeljusti napeli su mu se na moje riječi. “Nikada
te neće ni taknuti, Bella”, rekao je.
Usprkos tim riječima, pogledom je pažljivo prešao preko
mračnog drveća. Dok je pregledavao šumske sjene, licem mu
je prešao krajnje čudan izraz. Iskezio je zube, a oči su mu se
neobično zakrijesile – u nekoj divljoj, žestokoj nadi.
“A ipak, što ne bih dao da mi se nađe tako blizu”,
promrmljao je. “Victoria, kao i svako ko ti je ikada poželio
nauditi. Da dobijem priliku sâm to privesti kraju.
Okončati to svojim rukama, ovaj put.”
Zadrhtala sam od okrutne žudnje u negovu glasu, i
čvršće ispreplela prste s njegovima, poželjevši da sam dovoljno
jaka da nam neraskidivo spojim ruke zasvagda.
Primaknuli smo se njegovoj obitelji, i tek sam tada
opazila da Alice ne dijeli optimizam ostalih. Stajala je
malo po strani i napućenih usana gledala kako Jasper
rasteže ruke, kao da se zagrijava za vježbu.
“Nešto nije u redu s Alice?”, šapnula sam mu.
Edward se zahihotao, opet postavši onaj stari. “Stižu
vukodlaci, pa više ne vidi ništa što će se dogoditi. Neugodno
joj je kada tako oslijepi.”
Iako najdalja od nas, Alice mu je čula tihi glas. Pogledala
ga je i isplazila mu jezik. Opet se nasmijao.
“Hej, Edwarde”, pozdravio ga je Emmett. “Hej, Bella.
Hoće li on i tebi dopustiti da vježbaš?”
Edward je pogledao brata i prostenjao. “Molim te,
Emmette, nemoj joj još davati ideje.”
“Kada nam stižu gosti?”, upitao je Carlisle Edwarda.
Edward se načas usredotočio, a onda uzdahnuo. “Za
minutu i pol. Ali morat ću vam prevoditi. Nemaju toliko
pouzdanja u nas da izađu u ljudskom obličju.”
Carlisle je kimnuo glavom. “Teško je to za njih. Zahvalan
sam im što uopće dolaze.”
Blenula sam u Edwarda. “Dolaze kao vukovi?”
Kimnuo je glavom, pazeći kako ću reagirati. Progutala
sam slinu, sjetivši se dvije prilike u kojima sam vidjela
Jacoba u vučijem obličju – prvi put na proplanku s Laurentom,
a drugi na šumskoj stazi gdje se Paul naljutio na
mene... Obje su mi uspomene bile stravične.
Edwardu su oči neobično zasjale, kao da mu je nešto
upravo palo na pamet, nešto ne posve neugodno. Brzo
se okrenuo od mene, prije nego što sam stigla vidjeti išta
više, prema Carlisleu i ostalima.
“Pripremite se – zavlačili su nas.”
“Kako to misliš?”, priupitala ga je Alice.
“Psst”, upozorio ju je i zagledao se u mrak pokraj nje.
Neformalni krug Cullenovih naglo se proširio u neravnu
vrstu s Jasperom i Emmettom na čelu. Edward se
nagnuo kraj mene, što mi je dalo do znanja da žali što ne
stoji uz njih. Čvršće sam mu stisnula ruku.
Zaškiljila sam prema šumi, ne opažajući ništa.
“Kvragu”, promrsio je Emmett u bradu. “Jeste li ikada
vidjeli išta takvo?”

Esme i Rosalie razrogačeno su se pogledale.
“Što je?”, prošaptala sam što sam tiše mogla. “Ne vidim.”
“Čopor se umnožio”, promrmljao mi je Edward u uho.
Zar mu nisam rekla da je sada i Quil u čoporu? S
mukom sam pokušala razabrati šest vukova u tmini. Napokon,
nešto je zasjalo u mraku – njihove oči, smještene
previsoko. Smetnula sam s uma koliki su ti vukovi. Kao
konji, samo mnogo krupniji od mišića i krzna – i upadljivih
ralja, oštrih poput bodeža.
Vidjela sam samo oči. A dok sam promatrala, upinjući
se da bolje vidim, shvatila sam da pred nama stoji više
od šest pari očiju. Jedan, dva, tri... Brzo sam izbrojala
parove u glavi. Dvaput.
Bilo ih je deset.
“Čudesno”, gotovo je nečujno promrmljao Edward.
Carlisle je polako, odlučno zakoraknuo prema njima.
Pokret je bio oprezan, smišljen da ih primiri.
“Dobrodošli”, pozdravio je nevidljive vukove.
“Hvala”, odvratio je Edward čudno i ravnomjerno, a
ja sam smjesta shvatila da to govori Sam. Pogledala sam
u jarke oči nasred njihove vrste, najviše i najjasnije. Nisam
mogla razlučiti velikog, crnog vuka u mraku.
Edward se opet oglasio istim, suzdržanim glasom, izgovarajući
Samove riječi. “Gledat ćemo i slušati, ali to
će biti sve. Ne možemo dovoditi svoju samokontrolu na
veću kušnju.”
“To je više nego dovoljno”, odgovorio mu je Carlisle.
“Moj sin Jasper” – mahnuo je prema Jasperu, napetom
spremnom – “ima iskustva na ovom području. Podučit
će nas kako se oni bore, kako ih se može poraziti. Siguran
sam da to možete primijeniti na vlastiti način lova.”
“Drugačiji su od vas?”, upitao je Edward u Samovo ime.
Carlisle je kimnuo glavom. “Svi su oni vrlo novi –
žive ovim životom tek nekoliko mjeseci. Djeca, na neki
način. Nemaju ni vještine ni strategije, samo sirovu snagu.
Ukupno ih je dvadeset. Deset za nas, deset za vas
– ne bi smjelo biti teško. Možda im se broj i smanji.
Novopridošlice se međusobno bore.”
Mrmor je prošao sjenovitom vučijom vrstom, duboko
režanje koje je nekako uspjelo odisati poletom.
“Voljni smo preuzeti više od svoga djela, ako treba”,
preveo je Edward, zvučeći sada manje suzdržano.
Carlisle se osmjehnuo. “Vidjet ćemo kako će ići.”
“Znate li kada će i kako doći?”
“Stići će preko gorja za četiri dana, krajem jutra. Kad
naiđu, Alice će nam pomoći da ih presretnemo.”
“Hvala na obavijesti. Sada ćemo promatrati.”
Začuo se zvuk sličan uzdisanju, i oči su se spustile
bliže zemlji, par po par.
Dva otkucaja srca vladala je tišina, a onda je Jasper
istupio u prazan prostor između vampira i vukova. Lako
sam ga opazila – koža mu je u mraku sjala jarko kao i
vučije oči. Jasper se oprezno osvrnuo prema Edwardu,
koji mu je kimnuo. Jasper se opet okrenuo prema vukodlacima
i uzdahnuo od očite nelagode.
“Carlisle je u pravu.” Jasper se obratio samo nama;
kao da je nastojao zanemariti publiku iza sebe. “Borit će
se kao djeca. Najbitnije je da imate na umu dvije stvari.
Prvo, ne dajte im da vas obujme rukama, i drugo, ne
pokušavajte ih dokrajčiti na očit način. Samo će za to
biti spremni. Dokle god ih napadate s boka i ne zastajete,
zbunit ćete ih, i neće vam moći djelotvorno parirati.
Emmette?”
Emmett je iskoračio iz vrste, smješkajući se od uha
do uha.
Jasper se povukao na sjeverni kraj prostora između
neprijatelja u savezu. Mahnuo je Emmettu da priđe.
“Okej, prvo nastupa Emmett. On je najbolji primjer
novorođenog u napadu.”
Emmett je stisnuo oči. “Nastojat ću ništa ne slomiti”,
promrmljao je.
Jasper se iscerio. “Htio sam reći to da se Emmett
oslanja na snagu. Napada vrlo izravno. Ni novorođeni
neće pokušavati ništa složeno. Samo me pokušaj ubiti na
očit način, Emmette.”
Jasper je ustuknuo još nekoliko koraka, dok mu se
tijelo napinjalo.
“Okej, Emmette – pokušaj me uloviti.”
I nakon toga više nisam mogla vidjeti Jaspera – postao
je mutna mrlja kad je Emmett nasrnuo na njega
kao medvjed, cereći se pri režanju. Emmett je pritom
bio nemoguće brz, ali ne kao Jasper. Činilo se da Jasper
nije tjelesniji od utvare – kad god bih pomislila da ga je
Emmett sigurno ščepao ručerdama, prsti bi mu zagrabili
zrak. Edward se kraj mene pažljivo nagnuo, motreći okršaj.
Zatim se Emmett ukočio.
Jasper ga je ščepao s leđa, zadržavši zube na centimetar
od njegovog grkljana.
Emmett je opsovao.
Iz vučije publike potmulo je doprlo prigušeno, pohvalno
mrmljanje.
“Opet”, uporno je rekao Emmett, koji se više nije
smješkao.
“Sad je na meni red”, pobunio se Edward. Stisnula
sam prste oko njegovih.

“Samo malo.” Jasper se iscerio i ustuknuo za korak.
“Prvo bih htio nešto pokazati Belli.”
Obuzela me strepnja kad sam vidjela da je mahnuo
Alice da mu priđe.
“Znam da se brineš za nju”, objasnio mi je dok je ona
veselim plesom ulazila u prostor za borbu. “Htio bih ti
pokazati zbog čega nema potrebe za tim.”
Premda sam znala da Jasper nikad ne bi dopustio da
Alice iole nastrada, svejedno mi je bilo teško gledati ga
kako se spušta u čučanj nasuprot njoj. Alice je stajala
nepomično, sitna poput lutke nakon Emmetta, i samo
se smješkala. Jasper je fingirao nasrtaj, a onda kliznuo u
njezinu lijevu stranu.
Alice je zažmirila.
Srce mi je stalo neravnomjerno tući kad se Jasper stao
primicati Alice.
Jasper je skočio, nestajući. Odjednom se našao na
drugoj strani Alice. A ona kao da se nije ni maknula.
Jasper se okrenuo na peti i ponovno bacio na nju, te
opet dočekao u čučanj kao i prvi put; cijelo to vrijeme
Alice je stajala i smješkala se sklopljenih očiju.
Sada sam počela pozornije promatrati Alice.
Kretala se – samo što to nisam opažala, usredotočena
na Jasperove napade. Kratko je iskoračila upravo u
trenutku kad je Jasperovo tijelo proletjelo mjestom na
kojem je sve dotad stajala. Zakoraknula je još jedanput,
dok su Jasperove ruke strelovito zagrabile kroz mjesto na
kojem joj je do maloprije bio struk.
Jasper se približio, a Alice se počela hitrije kretati.
Plesala je – vrtjela se, obrtala i svijala u sebe. Jasper joj
je bio partner što nasrće, poseže kroz njezine okretne
pokrete, a ni trenutka je ne dotiče, kao da je svaka kretnja
unaprijed smišljena koreografija. Na kraju, Alice se
nasmijala.
Niotkuda se našla u čučnju na Jasperovim leđima, s
usnama na njegovu vratu.
“Jesam te”, rekla je i poljubila ga u grlo.
Jasper se zahihotao, odmahujući glavom. “Ti si stvarno
jedno grozomorno čudovištance.”
Vukovi su opet stali mrmljati. Ovaj put su zvučali
kao da se skanjuju.
“Dobro da se malo nauče poštovanju”, promrsio je
Edward posprdno. Zatim je glasnije rekao: “Sad ja.”
Čvrsto mi je stisnuo ruku, a onda me pustio.
Alice mi je prišla i stala pokraj mene. “Kul, a?”, upitala
me, sva važna.
“Itekako”, složila sam se, ne odmičući pogled od
Edwarda koji je nečujno klizio prema Jasperu, krećući se
gipko i pozorno poput velike mačke u džungli.
“Držim te na oku, Bella”, odjednom mi je prišapnula
na uho, ali tako duboko da sam je jedva čula.
Načas sam je pogledala. Edward je usredotočeno prilazio
Jasperu, dok su obojica fingirala napade.
Alicino lice bilo je puno prijekora.
“Upozorit ću ga ako tvoji planovi postanu iole uobličeniji”,
zaprijetila mi je istim potmulim mrmorom.
“Neće biti nikakve koristi od toga da se dovodiš u opasnost.
Misliš li da će ijedan od njih odustati ako ti stradaš?
Borili bi se oni i dalje, kao i svi mi. Ništa ne možeš
promijeniti, pa samo budi dobra, okej?”
Napravila sam grimasu, nastojeći je zanemariti.
“Motrim te”, ponovila je.
Edward je stigao do Jaspera i počela je ravnopravnija
borba od obje prijašnje. Jaspera je vodilo stoljeće iskustva
pa je nastojao boriti se krajnje nagonski, ali misli bi
ga uvijek odale tračak sekunde prije nego što će napasti.
Edward je bio malčice brži, ali nije poznavao Jasperove
pokrete. Nasrtali su i nasrtali; nijedan nije uspijevao steći
prednost dok im se neprestano otimalo nagonsko režanje.
Bilo mi je teško gledati, ali još teže odmaknuti pogled.
Kretali su se prebrzo da shvatim što to rade. Tu i tamo
opazila bih oštre oči vukova. Činilo mi se da oni u borbi
razabiru više nego ja – možda više nego što bi trebali.
Naposljetku se Carlisle nakašljao.
Jasper se nasmijao i odstupio. Edward se ispravio i
široko mu se osmjehnuo.
“Natrag na posao”, pristao je Jasper. “Recimo da je
izjednačeno.”
Svi su se izredali, Carlisle, pa Rosalie, Esme i opet
Emmett. Škiljila sam kroz trepavice, grozeći se dok je
Jasper napadao Esme. Taj mi je ogled bilo najteže gledati.
Zatim se usporio, još uvijek nedovoljno da shvatim
njegove kretnje, i dao daljnje upute.
“Vidite što tu radim?”, pitao ih je. “Da, upravo tako”,
bodrio ih je. “Usredotočite se na bokove. Imajte stalno
na umu što će im biti meta. Stalno se krećite.”
Edward je neprestano pomno pazio, motreći, a uz to
i slušajući ono što ostali nisu mogli vidjeti.
Sve sam ih teže pratila, jer su mi se vjeđe spuštale. U
zadnje vrijeme ionako nisam dobro spavala, a sad je već
prošao gotovo puni dan otkako sam se probudila. Oslonila
sam se o Edwarda i sklopila oči.
“Samo što nismo gotovi”, šapnuo mi je.
Jasper je to potvrdio, prvi put izravno oslovivši vukove,
opet s nelagodom na licu. “I sutra ćemo ovo raditi.
Molim vas, slobodno nas opet dođite promatrati.”
“Da”, odgovorio mu je Edward smirenim Samovim
glasom. “Bit ćemo tu.”
Zatim je Edward uzdahnuo, potapšao me po ruci i
odmaknuo se od mene. Obratio se svojoj obitelji.
“Čopor smatra da bi im koristilo da se upoznaju s
mirisima svih nas – kako se kasnije ne bi zabunili. Ako
bismo mogli stajati vrlo mirno, bilo bi im lakše.”
“Svakako”, rekao je Carlisle Samu. “Što god vam je
potrebno.”
Tmurno, grleno gunđanje doprlo je iz vučijeg čopora
dok su se svi zajedno dizali na noge.
Opet sam širom otvorila oči, zaboravivši na iscrpljenost.
Tamno crnilo noći upravo je počinjao jenjavati –
sunce je doticalo oblake, iako još nije dosezalo obzor,
daleko na suprotnoj strani gorja. Dok su prilazili, odjednom
sam im mogla razaznati obličja... boje.
Sam je bio na čelu, naravno. Nevjerojatno golem, crn
kao ponoć, neman potekla ravno iz mojih mora – doslovce;
nakon što sam prvi put vidjela Sama i ostale na
proplanku, ne jednom su imali glavne uloge u mojim
ružnim snovima.
Sada kad sam ih sve vidjela, kad sam mogla poklopiti
svaki par očiju s pripadajućom tjelesinom, učinilo mi
se da ih je više nego deset. Čopor je bio nepojmljivo
brojan.
Krajičkom oka opazila sam da me Edward motri, pažljivo
procjenjujući moju reakciju.
Sam je prišao Carlisleu, koji je stajao na čelu, s divovskim
čoporom odmah za petama. Jasper se ukrutio, ali
Emmett, koji je stajao Carlisleu s druge strane, široko se,
opušteno smješkao.

Sam je onjušio Carlislea. Učinilo mi se da se pritom
pomalo lecnuo. Zatim je prešao na Jaspera.
Pogledom sam prešla preko oprezne skupine vukova.
Bila sam sigurna da mogu razabrati nekolicinu novopridošlica.
Jedan je svijetlosivi vuk bio mnogo manji od
ostalih, krzna na zatiljku nakostriješenog od gađenja.
Drugi, boje pustinjskog pijeska, djelovao je krakato i
nespretno spram ostalih. Potmulo se cviljenje omaklo
pješčanom vuku kad ga je Samov odlazak ostavio samog
između Carlislea i Jaspera.
Zadržala sam pogled na vuku odmah iza Sama. Krzno
mu je bilo crvenkastosmeđe i duže nego u ostalih,
čupavo naspram njihovog. Bio je visok gotovo kao i
Sam, drugi po veličini u skupini. Držao se opušteno,
nekako odišući nehajnošću u okolnostima koje su ostalima
očito teško padale.
Golemi crvenkasti vuk kao da je osjetio moje oči na
sebi, i pogledao me poznatim crnim očima.
Nastojala sam vjerovati u ono što sam već znala.
Osjećala sam čuđenje i divljenje u svom pogledu.
Vuk je zinuo, iskezivši zube. To bi izgledalo strašno,
da nije isplazio jezik sa strane i vučije se iscerio.
Zahihotala sam se.
Jacob se još šire iscerio oštrim zubima. Napustio je
svoje mjesto u vrsti, na hajući za oči svoga čopora dok su
ga pratile. Lakim je koracima protrčao pokraj Edwarda
i Alice i zastao ni pola metra dalje od mene. Kad se zaustavio,
načas se osvrnuo prema Edwardu.
Edward je stajao nepokretno poput kipa, pogledom i
dalje procjenjujući moju reakciju.
Jacob je čučnuo prednjim nogama i spustio glavu
tako da mu se lice našlo u razini mojega, i samo me
gledao, mjereći moju reakciju u jednakoj mjeri kao i
Edward.
“Jacobe?”, kazala sam jedva čujno.
U odgovor je iz dubine njegovih prsa provalio mukli
tutanj koji mi je pomalo zvučao kao cerekanje.
Ispružila sam ruku, dok su mi prsti blago drhtali, i
dotakla crvenkastosmeđe krzno njegovog obraza.
Jacob je sklopio crne oči i oslonio golemu glavu na
moj dlan. Potmulo brujanje doprlo mu je iz grla.
Krzno mu je bilo ujedno i meko i grubo, toplo na
mojoj koži. Radoznalo sam prošla prstima kroz njega,
osjećajući kakvo je na dodir, milujući ga po vratu gdje je
boja postajala intenzivnija. Nisam shvatila kako sam mu
blizu pritom prišla; bez upozorenja, Jacob mi je odjednom
liznuo lice od brade do kose.
“Ma fuj! Daj, Jake!”, požalila sam se, odskočila i zamahnula
da ga ošamarim, baš kao da je u ljudskom liku.
Izmaknuo mi se, a kašljucavi lavež koji mu se začuo kroz
zube očito je bio smijeh.
Dok sam brisala lice rukavom košulje, nisam se mogla
suzdržati da se ne nasmijem zajedno s njim.
U tom sam trenutku shvatila da nas svi gledaju, i
Cullenovi i vukodlaci – Cullenovi zbunjeno i donekle
zgađeno. Bilo mi je teže protumačiti izraze vučijih lica.
Učinilo mi se da Sam izgleda nesretno.
A tu je onda bio i Edward, na rubu, vidljivo razočaran.
Shvatila sam da se nadao drugačijoj reakciji od
mene. Sličnijoj vrištanju i bježanju glavom bez obzira.
Iz Jacoba je opet dopro onaj zvuk smijeha.
Ostali su se vukovi sada odmicali, držeći pritom
Cullenove neprestano na oku. Jacob je ostao uz mene
i gledao kako odlaze. Uskoro su se izgubili u tmurnoj
šumi. Samo su se dvojica zadržala pokraj prvog drveća
i nastavila promatrati Jacoba, dok im je držanje zračilo
zabrinutošću.
Edward je uzdahnuo, prišao mi s druge strane – ignorirajući
Jacoba – i uhvatio me za ruku.
“Spremna za polazak?”, upitao me.
Prije nego što sam mu uspjela odgovoriti, zagledao se
preko mene u Jacoba.
“Nisam još sasvim shvatio sve pojedinosti”, rekao je u
odgovor na pitanje u Jacobovim mislima.
Vuk-Jacob nadureno je progunđao.
“Nije to tako jednostavno”, rekao je Edward. “Ne
razbijaj glavu oko toga; sigurnost je moja briga.”
“O čemu vi to?”, ozbiljno sam ga upitala.
“Samo raspravljamo o strategiji”, rekao je Edward.
Jacob je okrenuo glavu amo-tamo, gledajući nam
lica. Zatim je, odjednom, šmugnuo prema šumi. Dok
je hitao od nas, prvi put sam zamijetila da mu je za stražnju
nogu vezan četvrtast zavežljaj crne tkanine.
“Čekaj”, viknula sam i automatski ispružila ruku
prema njemu. Ali nestao je među drvećem za tren oka, a
druga dva vuka otišla su za njim.
“Zašto je otišao?”, upitala sam Edwarda povrijeđeno.
“Vratit će se”, rekao mi je Edward. Uzdahnuo je.
“Želi biti u stanju govoriti u svoje ime.”
Promatrala sam rub šume na mjestu gdje je Jacob iščezao,
opet se oslonivši Edwardu na bok. Snaga mi je bila
na samom izmaku, ali nisam dopuštala da sada klonem.
Jacob je dugim koracima izašao na vidjelo, ovaj put
dvonožno. Široka prsa bila su mu gola, kosa zamršena
i čupava. Na sebi je imao samo donji dio crne trenerke,
hodajući bos po hladnoj zemlji. Sada je bio sâm, ali
pretpostavljala sam da su se njegovi prijatelji zadržali u
drveću, skriveni od pogleda.
Nije mu trebalo dugo da prijeđe polje, premda je u
širokom luku zaobišao Cullenove, koji su stajali u nepravilnom
krugu i tiho razgovarali.
“Pa dobro, krvopijo”, rekao je Jacob kad nam se približio
na nekoliko koraka, očito nastavljajući razgovor
koji dotad nisam mogla čuti. “Što je to tu tako složeno?”
“Moram imati svaku mogućnost na umu”, rekao je
Edward staloženo. “Što ako vam neki promakne?”
Jacob je frknuo na tu mogućnost. “Okej, onda ćemo
je ostaviti u rezervatu. Ionako mislimo natjerati Collina
i Bradyja da ne idu s nama. Tamo će biti na sigurnom.”
Namrgodila sam se. “Vi to razgovarate o meni?”
“Samo me zanima što on misli učiniti s tobom za
vrijeme borbe”, pojasnio mi je Jacob.
“Učiniti sa mnom?”
“Ne možeš ostati u Forksu, Bella.” Edward je govorio
umirujućim tonom. “Znaju gdje će te tamo naći. Što
ako neki uspije proći kraj nas?”
Želudac mi se stisnuo, a krv mi je nestala iz lica.
“Charlie?”, zgranuto sam zinula.
“Bit će s Billyjem”, brzo me primirio Jacob. “Bude li
baš nužno, ubit će nekoga da ga prisili da dođe onamo.
Makar vjerojatno neće biti potrebe za tim. To je ove subote,
je l’ tako? Utakmica je.”
“Ove subote?”, upitala sam, a u glavi mi se zavrtjelo.
Od iznurenosti nisam mogla obuzdati strahovito nasumičan
slijed svojih misli. Mrko sam pogledala Edwarda.
“Pa, kvragu! Ode vaš poklon za maturu.”
Edward se nasmijao. “Bitna je namjera”, podsjetio
me. “Možeš dati ulaznice nekom drugom.”

Brzo mi je sinulo i kome. “Angeli i Benu”, smjesta
sam odlučila. “Bar će ih to skloniti iz mjesta.”
Dotaknuo mi je obraz. “Ne možeš ih sve evakuirati”,
kazao je blagim glasom. “Skrivamo te samo iz predostrožnosti.
Kažem ti – više nema problema. Neće ih biti
dovoljno da nam svima bude zabavno.”
“Ali što ćemo s njezinim sklanjanjem u La Pushu?”,
ubacio se Jacob nestrpljivo.
“Prečesto je išla amo-tamo”, rekao je Edward. “Ostavila je
tragove posvuda. Alice vidi da će u lov doći samo vrlo mladi
vampiri, ali neko ih je očito stvorio. Neko iskusniji stoji iza
ovoga. Ko god to bio” – Edward je zastao i pogledao me –
“ili bila, sve bi ovo mogla biti varka. Alice će vidjeti ako sâm
odluči doći u potragu, ali možda ćemo biti vrlo zauzeti u
trenutku donošenja te odluke. Možda neko računa s tim. Ne
mogu je ostaviti negdje gdje je često boravila. Mora biti negdje
gdje će je biti teško pronaći, za svaki slučaj. Vjerojatnost
je vrlo mala, ali ne želim je izlagati nikakvom riziku.”
Zurila sam u Edwarda dok je to objašnjavao, a čelo
mi se naboralo. Potapšao me po nadlaktici.
“Samo sam pretjerano oprezan”, obećao mi je.
Jacob je mahnuo prema dubokoj šumi istočno od
nas, prema prostranstvu Olimpijskog gorja.
“Onda je sakrij tu negdje”, predložio je. “Ima milijun
mogućih mjesta – kamo ti ili ja možemo stići za samo
nekoliko minuta u slučaju potrebe.”
Edward je odmahnuo glavom. “Miris joj je prejak, a
u sprezi s mojim vrlo osebujan. Trag bi ostao čak i kad
bih je onamo odnio. Naših tragova ima svud po šumi,
ali privukli bi ih zajedno s Bellinim mirisom. Ne znamo
tačno kuda će poći, jer ni sami to još ne znaju. Naiđu li
na njezin miris prije negoli na nas...”
Obojica su u isti mah složili grimase, mršteći se.
“Vidiš u čemu je nevolja.”
“Mora postojati način da se to izvede”, promrsio je
Jacob. Stisnuo je usne i zagledao se prema šumi.
Zanjihala sam se na nogama. Edward me obgrlio oko
struka, privukao uza se i pridržao da ne padnem.
“Moram te odvesti kući – potpuno si iscrpljena. A
Charlie će se uskoro probuditi...”
“Samo tren”, rekao je Jacob i okrenuo se ozareno prema
nama. “Moj miris vam je odvratan, je l’ tako?”
“Hmm, nije loše.” Edward je bio dva koraka ispred
njega. “Moguće je.” Obratio se svojoj obitelji. “Jaspere?”,
pozvao je.
Jasper ga je radoznalo pogledao. Prišao je, s Alice na
pola koraka iza sebe. Opet je izgledala nesretno.
“Okej, Jacobe.” Edward mu je kimnuo glavom.
Jacob se okrenuo prema meni s čudnom mješavinom
osjećaja na licu. Taj novi plan očito ga je uzbudio, ali
također mu je i dalje bilo nelagodno nalaziti se tako blizu
neprijatelja s kojima su sklopili savez. A onda je na
mene došao red da budem oprezna, jer je ispružio ruke
prema meni.
Edward je duboko udahnuo.
“Da vidimo mogu li dovoljno zbrkati miris da prikrijem
tvoj trag”, objasnio mi je Jacob.
Sumnjičavo sam mjerkala njegove raširene ruke.
“Morat ćeš mu dati da te nosi, Bella”, rekao mi je
Edward mirno, iako sam razabrala pritajeno gađenje.
Namrštila sam se.
Jacob je nestrpljivo prevrnuo očima i sagnuo se da
me podigne u naručje.
“Nemoj se ponašati kao mala beba”, promrmljao je.
Ali načas je pogledao Edwarda, baš kao i ja. Edward
je izgledao sabrano i smireno. Obratio se Jasperu.
“Bellin miris meni je daleko snažniji – mislio sam da
će pokus biti pošteniji ako pokuša neko drugi.”
Jacob se okrenuo od njih i hitrim koracima zašao u šumu.
Šutjela sam dok se tama sklapala nad nama. Durila sam se,
jer mi nije bilo ugodno u Jacobovu naručju. Bilo mi je pretjerano
prisno – pa sigurno me nije morao držati baš tako
čvrsto – i nehotice sam se upitala kako se on sada osjeća.
Ovo me podsjetilo na moje posljednje popodne u La Pushu,
a nisam se htjela prisjećati toga. Prekrižila sam ruke, rasrdivši
se kad mi je udlaga na ruci samo još pojačala tu uspomenu.
Nismo otišli daleko; obišao je širok luk i vratio se na
čistinu iz drugog smjera, možda pola nogometnog terena
dalje od tačke s koje smo pošli. Edward je sâm tamo
stajao, a Jacob je pošao prema njemu.
“Možeš me sada spustiti.”
“Ne bih htio slučajno pokvariti rezultat pokusa.” Usporio
je korak i čvršće me prigrlio.
“Kako mi ideš na živce”, promrsila sam.
“Hvala.”
Jasper i Alice stvorili su se pokraj Edwarda. Jacob je
prešao još jedan korak i spustio me na pet-šest metara
od Edwarda. Ne osvrnuvši se prema Jacobu, prišla sam
Edwardu i uhvatila ga za ruku.
“Onda?”, upitala sam ga.
“Dokle god ne budeš ništa doticala, Bella, nepojmljivo
mi je da bi neko približio nos tako blizu tom tragu da
razazna tvoj miris”, rekao je Jasper s grimasom. “Bio je
gotovo potpuno prikriven.”
“Definitivno uspjeh”, složila se Alice, dok joj se nos
mreškao.

“I dao mi je jednu ideju.”
“Koja će upaliti”, dodala je Alice sa samopouzdanjem.
“Pametno”, složio se Edward.
“Kako ti to podnosiš?”, promrsio mi je Jacob.
Edward je prečuo Jacoba, pogledao me i objasnio.
“Mi ćemo – dobro, ti ćeš – ostaviti lažni trag prema čistini,
Bella. Novorođeni su u lovu, tvoj miris će ih uzbuditi,
i doći će tačno onim putem kojim želimo a da
pritom neće biti oprezni. Alice već vidi da će to upaliti.
Kad osjete naš miris, razdvojit će se ne bi li nas napali
s dvije strane. Polovica će naići šumom, gdje se njezino
viđenje odjednom gubi...”
“To!”, oštro je prošaptao Jacob.
Edward mu je uputio osmijeh pravog suborca.
Smučilo mi se. Zašto to tako željno čekaju? I kako da
istrpim kad se obojica nađu u opasnosti? Nikako.
A i ne želim to trpjeti.
“Nema šanse”, odjednom je zgađeno rekao Edward.
Poskočila sam kad sam to čula, brinući se da je nekako
uspio čuti moju odluku, ali pogled mu je bio uprt u
Jaspera.
“Znam, znam”, brzo je rekao Jasper. “Nisam čak ni
uzeo to u obzir, bar ne ozbiljno.”
Alice mu je nagazila na nogu.
“Kad bi Bella zaista bila tamo na čistini”, objasnio
joj je Jasper, “poludjeli bi od toga. Sva pozornost bila bi
im posvećena samo njoj. A tada bi ih bilo istinski lako
posmicati do zadnjega...”
Edward je tako pogledao Jaspera da je morao ustuknuti.
“Naravno, to bi bilo preopasno za nju. Pomislio sam
to tek tako”, brzo je pridodao. Ali pogledao me krajičkom
oka, a taj pogled bio je čeznutljiv.
“Ne”, rekao je Edward glasom koji nije trpio raspravu.
“Imaš pravo”, rekao je Jasper. Uhvatio je Alice za
ruku i pošao prema ostalima. “Na dvije dobivene?”, čula
sam ga kako je pita kad su opet otišli vježbati.
Jacob je zgađeno gledao za njim.
“Jasper sagledava situaciju s vojničkog motrišta”, tiho
je Edward stao u obranu svoga brata. “Sagledava sve mogućnosti
– riječ je o temeljitosti, a ne o nehaju.”
Jacob je frknuo.
Nesvjesno se primaknuo, uživljen u kovanje planova.
Sad se našao tek na metar od Edwarda, a ja sam, stojeći
između njih, osjećala fizičku napetost u zraku kao statički
elektricitet, neki neprijatan naboj.
Edward se vratio temi. “Dovest ću je amo u petak popodne
da položimo lažni trag. Možeš doći poslije toga i
odvesti je na neko meni poznato mjesto. Posve po strani
i lako obranjivo, premda neće doći do toga. Ja ću drugim
putem doći donde.”
“I onda što? Da je ostavim tamo s mobitelom?”, kritički
ga je upitao Jacob.
“Imaš neki bolji prijedlog?”
Jacob je odjednom postao pun sebe. “Kad već pitaš,
imam.”
“O... Opet ti kažem, psu, to uopće nije loše.”
Jacob se brzo okrenuo prema meni, kao da je čvrsto
odlučio ispasti susretljiviji time što će me upućivati u
razgovor. “Pokušali smo nagovoriti Setha da ostane kod
kuće s mlađom dvojicom. Još je premlad, ali je tvrdoglav
i opire se. I tako sam se sjetio novog zadatka za njega –
mobitela.”
Pokušala sam izgledati kao da shvaćam plan. Nikoga
nisam prevarila.
“Dokle god Seth Clearwater bude u vučijem obličju,
bit će vezan uz čopor”, rekao je Edward. “Razdaljina nije
problem?”, dodao je, obraćajući se Jacobu.
“Nije.”
“Petsto kilometara?”, rekao je Edward. “Svaka čast.”
Jacob je opet bio susretljiv. “Toliko smo najdalje otišli
u pokusu”, rekao mi je. “I posve se jasno čulo.”
Suzdržano sam kimnula, ošamućena od vijesti da je i
mali Seth Clearwater već vukodlak. To me posve smelo.
Pred očima mi se našao njegov vedar osmijeh, tako sličan
mladom Jacobu; ne može mu biti više od petnaest
godina. Njegova gorljivost na skupu vijeća pri krijesu
odjednom je poprimila nov značaj...
“To je dobar prijedlog.” Činilo se da Edward to nevoljko
priznaje. “Bit će mi lakše ako je Seth tamo, čak i
bez trenutne komunikacije. Ne znam bih li mogao ostaviti
Bellu tamo samu. Samo, kad pomislim da je do toga
došlo! Do pouzdavanja u vukodlake!”
“Do borbe uz vampire, umjesto protiv njih!” Jacobov
zgađeni ton odgovarao je Edwardovom.
“Pa, ipak ćete se moći boriti protiv nekih od njih”,
rekao je Edward.
Jacob se osmjehnuo. “Zbog toga smo i došli.”

19. SEBIČNOST

Edward me odnio kući u naručju, očekujući da se
neću moći sama držati. Putem sam zacijelo zaspala.
Kad sam se probudila, bila sam u svom krevetu, a
mutna dnevna svjetlost dopirala mi je kroz prozore pod
neobičnim kutom. Gotovo kao da je već prošlo podne.
Zijevnula sam i protegnula se. Potražila sam ga prstima,
ali nisam ga uspjela napipati.
“Edwarde?”, promumljala sam.
Vršci prstiju naišli su mi na nešto hladno i glatko. Na
njegov dlan.
“Ovaj put si stvarno budna?”, šapnuo mi je.
“Mmm”, potvrdno sam uzdahnula. “Zar sam često
stvarala lažne uzbune?”
“Bila si vrlo nemirna – cijeli dan si pričala.”
“Cijeli dan?” Zatreptala sam i opet pogledala u prozore.
“Cijelu noć si bila budna”, rekao mi je umirujućim
tonom. “Zaslužila si provesti dan u krevetu.”
Sjela sam u krevetu, a u glavi mi se zavrtjelo. Svjetlo
mi je padalo kroz prozor sa zapada. “Opa.”
“Gladna?”, pretpostavio je. “Hoćeš doručak u krevetu?”
“Sama ću”, prostenjala sam i opet se protegnula.
“Moram ustati i malo prošetati po kući.”
Držao me za ruku dok smo išli u kuhinju i pažljivo
držao na oku, kao da bih svaki čas mogla pasti. Ili je
možda mislio da ja to hodam u snu.
Nisam komplicirala, samo sam bacila par Pop-Tartsa
u toster. Opazila sam svoj odraz u sjajnom kromu.
“Ajoj, kako izgledam.”
“Cijelu noć si bila budna”, ponovio je. “Trebala si
ostati ovdje i naspavati se.”
“Baš! Pa da sve propustim. Znaš, trebao bi polako
prihvatiti činjenicu da sada pripadam obitelji.”
Osmjehnuo se. “Vjerojatno bih se mogao naviknuti
na takvo stanje stvari.”
Sjela sam za stol s doručkom, a on je sjeo do mene.
Kad sam uzela Pop-Tart da odgrizem prvi zalogaj,
opazila sam da me gleda u ruku. Pogledala sam je i sama,
i opazila da na njoj još nosim dar koji mi je Jacob dao
na tulumu.
“Smijem?”, upitao me i ispružio ruku prema malenom
drvenom vuku.
Glasno sam progutala slinu. “Ovaj, samo naprijed.”
Stavio je ruku pod hamajliju na narukvici i smjestio
figuricu na svoj snježni dlan. Na trenutak me obuzeo
strah. Već bi je najmanjim stiskom svojih prstiju mogao
zdrobiti u iverje.
Ali, naravno, Edward to ne bi učinio. Postidjela sam
se što sam to uopće pomislila. Samo je načas odvagnuo
vuka na dlanu, a onda ga pustio da padne. Lagano mi se
zanjihao sa zapešća.
Pokušala sam protumačiti izraz njegovih očiju. Vidjela
sam samo zamišljenost; prikrivao je sve ostalo, ako
je tu uopće bilo još nečega.
“Jacob Black ti smije davati poklone.”
To nije bilo pitanje, a ni prijekor. Samo činjenična
izjava. Ali znala sam da misli na moj prethodni rođendan
i scenu koju sam napravila zbog poklona, koje nipošto
nisam htjela, pogotovo ne od Edwarda. To nije bilo
posve logično, a svi su ionako zanemarili moj zahtjev,
naravno...
“I ti si mi dao poklone”, podsjetila sam ga. “Znaš da
mi se sviđaju kad su ručni rad.”
Na trenutak je stisnuo usne. “A što je s darovima iz
druge ruke? Jesu li i oni prihvatljivi?”
“Kako to misliš?”
“Ova narukvica.” Prstom mi je ocrtao krug oko zapešća.
“Često ćeš je nositi?”
Slegnula sam ramenima.
“Jer ga ne bi htjela uvrijediti”, iznio je promućurnu
pretpostavku.
“Jasno, valjda.”
“Pa zar onda ne misliš da bi bilo fer”, upitao me,
pogledavši mi pritom u ruku; okrenuo mi je dlan naviše
i prešao mi prstom preko žilica na zapešću, “kad bih i ja
bio nekako zastupljen?”
“Zastupljen?”
“Hamajlijom – nečim zbog čega ćeš mene imati na
umu.”
“Ti si u svakoj misli koju imam. Ne treba mi podsjetnik.”
“Kad bih ti nešto dao, bi li to nosila?”, ostao je uporan.“
Nešto iz druge ruke?”, provjerila sam.
“Da, nešto što imam već neko vrijeme.” Uputio mi je
onaj svoj anđeoski osmijeh.
Ako će mu to biti jedina reakcija na Jacobov dar, rado
ću je prihvatiti. “Jasno, ako će te to radovati.”
“Zapažaš li neravnopravnost?”, upitao me, a u glasu
mu se začula optužba. “Jer ja je svakako zapažam.”
“Kakvu neravnopravnost?”
Stisnuo je oči. “Svi drugi ti smiju davati poklone. Svi
osim mene. Žarko sam ti želio dati maturalni dar, ali
nisam. Znao sam da bi te uzrujao više od ijednog tuđeg.
To nipošto nije fer. Kako to opravdavaš?”
“Lako.” Slegnula sam ramenima. “Ti si mi važniji od
bilo koga tuđeg. I dao si mi sebe. To je već više nego što
zaslužujem, pa bi sve što mi dadeš povrh toga samo još
više povećalo naš nesrazmjer.”
Porazmislio je o tome, a onda prevrnuo očima. “Apsurdno,
kako ti gledaš na mene.”
Smireno sam žvakala doručak. Znala sam da me neće
slušati ako mu kažem da je to naopako shvatio.
Edwardu je uto zavibrirao mobitel.
Pogledao je broj prije nego što će ga rasklopiti. “Što
je, Alice?”
Saslušao je, a ja sam iščekivala njegovu reakciju,
odjednom sva napeta. Ali nije ga iznenadilo to što mu je
rekla. Nekoliko puta je uzdahnuo.
“Recimo da sam to i pretpostavio”, kazao joj je, gledajući
me s negodovanjem. “Govorila je u snu.”

Porumenjela sam. Što sam sad rekla?
“Pobrinut ću se za to”, obećao joj je.
Strogo me pogledao dok je zaklapao mobitel. “Želiš
li mi možda nešto povjeriti?”
Premišljala sam se na trenutak. Imajući u vidu sinoćnje
Alicino upozorenje, mogla sam pretpostaviti zašto je
nazvala. A onda, kad sam se sjetila mučnih snova koje
sam sanjala dok sam spavala danas preko dana – snova
u kojima sam trčala za Jasperom, nastojeći ga slijediti i
naći čistinu u labirintu drveća, znajući da ću ondje zateći
Edwarda... Edwarda, kao i nemani koje me žele ubiti,
ali ne hajući za njih jer sam već donijela odluku – mogla
sam pretpostaviti i što je to Edward čuo da govorim u
snu. Načas sam stisnula usne, ne posve spremna pogledati
ga u oči. Pričekao je.
“Sviđa mi se Jasperova ideja”, napokon sam rekla.
Prostenjao je.
“Htjela bih vam pomoći. Moram nešto učiniti”, ostala
sam uporna.
“Nećeš nam pomoći ako se nađeš u opasnosti.”
“Jasper misli da bih mogla. A on je stručnjak za te
stvari.”
Edward me prostrijelio pogledom.
“Ne možeš me otjerati”, zaprijetila sam mu. “Neću se
skrivati u šumi dok svi vi riskirate zbog mene.”
Odjednom je počeo susprezati smiješak. “Alice te ne
vidi na čistini, Bella. Vidi te kako izgubljena lutaš šumama.
Nećeš nas moći naći; zbog toga će mi samo trebati
više vremena da te poslije pronađem.”
Pokušala sam ostati smirena kao i on. “To je zato što Alice
nije uračunala Setha Clearwatera”, pristojno sam rekla. “Jer,
naravno, u tom slučaju ne bi vidjela baš ništa. Ali meni se
čini da bi Seth htio biti tamo u istoj mjeri kao i ja. Ne bi mi
trebalo biti preteško da ga nagovorim da mi pokaže put.”
Bijes mu je zatitrao na licu, a onda je duboko udahnuo
i sabrao se. “To bi možda upalilo... da mi nisi rekla.
Sada ću samo zatražiti od Sama da izda Sethu određene
naredbe. Ma koliko on to možda želio, Seth neće moći
zanemariti takvu zapovijed.”
Zadržala sam pristojan smiješak na licu. “Ali zašto bi
Sam izdao te naredbe? Ako mu kažem kako bi pomoglo
da se nađem ondje? Kladim se da bi Sam radije izašao u
susret meni nego tebi.”
Opet se morao sabrati. “Možda si u pravu. Ali siguran
sam da bi Jacob jedva čekao da izda te naredbe.”
Namrštila sam se. “Jacob?”
“Jacob je drugi u zapovjednom lancu. Zar ti to nikad
nije rekao? I njegove se naredbe moraju slušati.”
Nadigrao me, a to je i znao, sudeći po tome kako se
smješkao. Čelo mi se naboralo. Jacob će biti na njegovoj
strani – bar u ovom slučaju – u to nisam sumnjala. I
Jacob mi doista to nikada nije rekao.
Edward je iskoristio činjenicu da sam se načas smela,
i nastavio sumnjivo mekim, umilnim glasom.
“Sinoć sam stekao čudesan uvid u um čopora. Bilo je
bolje od sapunice. Nisam pojma imao koliko je složena
dinamika tako brojnog čopora. Natezanje individualne i
skupne psihe... Apsolutno čudesno.”
Očito je nastojao promijeniti temu. Strogo sam ga
pogledala.
“Jacob očito čuva brojne tajne”, rekao je i iscerio se.
Nisam mu odgovorila, samo sam buljila u njega, držeći
se svoje strane u raspravi i čekajući priliku
“Na primjer, jesi li sinoć tamo primijetila jednog manjeg,
sivog vuka?”
Odsječno sam kimnula glavom.
Zahihotao se. “Tako ozbiljno shvaćaju sve te legende.
Ispada da ih priče nisu pripremile na neke stvari.”
Uzdahnula sam. “Okej, popustit ću. O čemu ti to?”
“Uvijek su prešutno prihvaćali da samo izravni praunuci
prvotnog vuka imaju moć preobrazbe.”
“Znači, promijenio se i neko ko nije izravan potomak?”
“Ne. Ona je izravan potomak, nego što.”
Trepnula sam, razrogačivši oči. “Ona?”
Kimnuo je glavom. “Poznaje te. Zove se Leah Clearwater.”
“Leah je vukodlak!”, ciknula sam. “Što? Koliko već
dugo? Zašto mi Jacob to nije rekao?”
“Ima stvari koje ti nije smio povjeriti – njihov broj,
primjerice. Kao što sam već rekao, kada Sam nešto naredi,
čopor to jednostavno ne može zanemariti. Jacob
je dobro pazio da misli o nečemu drugom dok je bio
u mojoj blizini. Naravno, ništa od toga više ne vrijedi
nakon onoga što se sinoć dogodilo.”
“Ne mogu vjerovati. Leah Clearwater!” Odjednom
sam se sjetila kako se Jacob, dok je govorio o Lei i Samu,
ponio kao da je rekao previše – nakon što je spomenuo da
Sam mora svaki dan gledati Leu u oči i znati da je prekršio
sva obećanja koja joj je dao... Sjetila sam se kako je Leah
pustila suzu na litici kad je stari Quil spomenuo teret i
žrtvu koje nose sinovi Quileutea... I kako je Billy provodio
vrijeme uz Sue jer je imala problema s djecom... a problem
je zapravo bio u tome što su oboje postali vukodlaci!
Nisam često mislila na Leu Clearwater, osim iz sućuti
kad je Harry preminuo, te opet iz samilosti, kad mi je
Jacob ispričao kako je čudno utiskivanje Sama i njezine
sestrične Emily slomilo Lei srce.
A ona je sada postala dio Samova čopora, gdje mu je
slušala misli... i nije mogla sakriti vlastite.
To je nešto što mrzim, rekao mi je tada Jacob. Sve čega
se stidiš izloženo je svima na dlanu.
“Sirota Leah”, prošaptala sam.
Edward je frknuo. “Uz nju je ostalima život sve nesnosniji.
Ne znam baš zaslužuje li da je žališ.”
“Kako to misliš?”
“Već im je dovoljno teško što moraju dijeliti sve svoje
misli. Većina nastoji surađivati, ne bi li im bilo lakše. Kad
je jedan član namjerno pakostan, to svima teško pada.”
“Ima ona dovoljno razloga za to”, promumljala sam,
i dalje na njezinoj strani.
“O, znam”, rekao je. “Poriv utiskivanja spada u najčudnije
stvari koje sam vidio u životu, a čudnih sam se
stvari nagledao.” Odmahnuo je glavom u čudu. “Nemoguće
je opisati kako je Sam spojen sa svojom Emily – ili,
bolje rečeno, ona uz svojega Sama. Sam doista nije imao
izbora. To me podsjeća na San ivanjske noći i sav kaos
koji tamo stvaraju vilinske ljubavne čini... kao da je čarolija.”
Osmjehnuo se. “Osjećaj je doista gotovo jednako
snažan kao i onaj koji gajim prema tebi.”
“Sirota Leah”, ponovila sam. “Ali, kako to misliš, pakostan?”
“Neprestano se prisjeća stvari o kojima oni radije ne
bi mislili”, objasnio je. “Embryja, na primjer.”
“Što je s Embryjem?”, iznenađeno sam ga upitala.
“Njegova se majka doselila s rezervata Makaha prije
sedamnaest godina, dok ga je nosila. Ona nije Quileute.
Pretpostavljalo se da je Embryjev otac ostao s Makahima.
Ali onda se on priključio čoporu.”