Maria se htjela osvetiti i povratiti svoje teritorije.
Ostale su žarko željele povećati svoje... pašnjake, da tako
kažem. Sastavljale su vojsku, i tom su poslu pristupale
opreznije nego što je bilo uobičajeno, na Marijin prijedlog.
Htjela je nadmoćnu vojsku, pa je tražila specifične
ljude koji obećavaju. Zatim nam je pružila mnogo
više pažnje, više obuke nego što se ikom drugom dotada
dalo. Naučila nas je kako da se borimo, i naučila nas je
kako da ljudima budemo nevidljivi. Kad bismo nešto
izveli kako treba, bivali smo nagrađivani...”
Zastao je, ponovno izostavljajući dijelove.
“Samo, žurilo joj se. Maria je znala da premoćna snaga
novorođenoga počinje kopniti nakon otprilike godinu
dana, pa je željela prijeći na djelo dok smo još uvijek
snažni.
Bilo nas je šest kad sam se priključio Marijinoj bandi.
U roku od dva tjedna pridružila su nam se još dvojica.
Svi smo bili muški – Maria je željela vojnike – pa nas je
bilo donekle teže sprečavati da se međusobno ne potučemo.
Prve sam bitke vodio protiv svojih novih suboraca.
Bio sam brži od ostalih, bolji u borbi. Maria je bila zadovoljna
mnome, premda joj nije bilo drago što stalno
mora nadomještati one koje sam uništavao. Često me
nagrađivala, što me dodatno jačalo.
Maria je znala dobro prosuditi karakter. Odlučila je
postaviti me za zapovjednika ostalima – kao da me unapređuje.
To je posve odgovaralo mojoj prirodi. Žrtve su
se drastično smanjile, a naši su se redovi uvećali i zadržali
na dvadesetak članova.
To je bio pozamašan broj za ta oprezna vremena.
Moja, tad još neodređena sposobnost kontroliranja
emocionalne atmosfere oko sebe bila je od presudnog
značaja. Ubrzo smo počeli surađivati onako kako novorođeni
vampiri nikad prije nisu. Čak su i Maria, Nettie
i Lucy uspijevale lakše zajednički djelovati.
Maria mi je postala vrlo privržena – počela je ovisiti
o meni. A ja sam, na neki način, obožavao tlo pod
njezinim nogama. Pojma nisam imao da je bilo kakav
drugačiji život moguć. Maria nam je rekla da stvari tako
stoje, a mi smo joj vjerovali.
Zamolila me da joj kažem kad subraća i ja budemo
bili spremni za borbu, a ja sam joj se žarko želio dokazati.
Na koncu sam okupio vojsku od dvadeset tri člana
– dvadeset tri nevjerojatno snažna nova vampira, organiziranija
i vještija od bilo kojih prije njih. Maria je bila
izvan sebe od sreće.
Odšuljali smo se dolje prema Monterreyu, njezinom
bivšem domu, gdje nas je poslala na svoje neprijatelje.
U to su vrijeme imali samo devet novorođenih, uz par
starijih vampira koji ih je kontrolirao. Porazili smo ih
lakše nego što je Maria mogla vjerovati, pritom izgubivši
samo četvoricu. To je bila dotad nečuvena pobjeda.
A bili smo i dobro obučeni. Sve smo to izveli ne privukavši
pažnju. U gradu se promijenila vlast a da nijedan
čovjek nije toga bio svjestan.
Maria je od uspjeha postala pohlepna. Nije prošlo
dugo prije nego što su joj drugi gradovi zapali za oko.
Te prve godine proširila je vlast na najveći dio Teksasa i
sjevernog Meksika. Zatim su s Juga stigli drugi ne bi li
je svrgnuli.”
Prešao je s dva prsta preko jedva vidljive mreže ožiljaka
na svojoj nadlaktici.
“Borbe su bile žestoke. Mnogi su se počeli zabrinjavati
da će se Volturi vratiti. Od prvotne dvadeset trojice
ja sam jedini preživio prvih osamnaest mjeseci. I dobivali
smo i gubili. Nettie i Lucy naposljetku su se okrenule
protiv Marije – ali u toj smo bici odnijeli prevagu.
Maria i ja uspjeli smo zadržati Monterrey. Situacija
se malo smirila, premda se ratovanje nastavilo. Želja za
osvajanjem jenjavala je; sada se mahom radilo o osveti i
zavadi. Toliko ih je izgubilo svoje partnere, a takvo što
naš soj ne oprašta...
Maria i ja uvijek smo držali desetak novorođenih u
pripravnosti. Malo su nam značili – bili su pijuni, potrošna
roba. Kad bi prestali biti korisni, rješavali bismo
ih se, nego što. Život mi je nastavio teći istim nasilnim
tokom, a godine su prolazile. Svega mi je bilo dosta već
duže vrijeme prije prve promjene...
Mnogo desetljeća nakon toga sklopio sam prijateljstvo
s novorođenim koji nam je nastavio biti od koristi
i neočekivano preživio prve tri godine. Zvao se Peter.
Peter mi je bio drag; bio je... uljuđen – valjda je to prava
riječ. Nije uživao u borbi, premda je bio dobar borac.
Bilo mu je povjereno bavljenje novorođenima – posao
dadilje, moglo bi se reći. Cjelodnevni posao.
A onda je opet došlo vrijeme za čišćenje. Novorođeni
su starili i gubili snagu; bilo je vrijeme da ih se zamijeni.
Peter mi je trebao pomoći da ih se riješim. Odvodili smo
ih u stranu pojedinačno, shvaćaš, jednog po jednog...
Takvim noćima nikad nije bilo kraja. Tom prilikom pokušao
me uvjeriti da nekolicina njih obećava, ali Maria
je naložila da ih se riješimo svih skupa. Odbio sam ga.
Bili smo otprilike na pola posla, a ja sam osjećao da
to Peteru teško pada. Pokušavao sam odlučiti bi li mi
bilo bolje da ga pošaljem natrag i sâm dovršim posao
kad sam pozvao sljedeću žrtvu. Na moje iznenađenje
odjednom se razbjesnio, strahovito razljutio. Spremio
sam se za ono što takav izljev bijesa obećava – bio je
dobar borac, ali nikad mi nije bio ravan.
Novorođeni kojeg sam bio pozvao bio je žensko, tek
nešto starije od godinu dana. Zvala se Charlotte. Osjećaji
su mu se promijenili kad je izašla na vidjelo; to ga je
odalo. Viknuo joj je da bježi i klisnuo za njom. Mogao
sam jurnuti za njima, ali nisam. Bilo mi je... odbojno
uništiti ga.
Maria se zbog toga naljutila na mene...
Nakon pet godina, Peter se krišom vratio po mene.
Izabrao je dobar dan da dođe.
Mariju je zbunjivalo moje stalno pogoršanje raspoloženja.
Sama ni na trenutak nije osjetila depresiju, pa
sam se pitao zašto sam ja drugačiji. Počeo sam opažati
promjenu njezinih emocija kad bi se našla uz mene –
katkad je tu bilo straha... i pakosti – istih osjećaja koji
su me na vrijeme upozorili kad su Nettie i Lucy napale.
Spremao sam se na uništenje jedine saveznice, srži mog
postojanja, kad se Peter vratio.
Peter mi je rekao kakav mu je novi život uz Charlotte,
opisao mogućnosti o kakvima nikad nisam ni sanjao. U
pet godina nijedanput nisu stupili u borbu, premda su
na sjeveru susreli mnoge druge. Druge, koji su mogli
ostvariti suživot bez neprestanog ratovanja.
Jednim me razgovorom pridobio. Bio sam spreman
otići, a i donekle mi je laknulo što neću morati ubiti
Mariju. Bio sam joj sudrug isto onoliko godina koliko
su Carlisle i Edward proveli zajedno, no spona koja nas
je vezivala nije bila ni izbliza tako jaka. Kad živiš za borbu,
za krv, veze koje uspostavljaš nestalne su i lako pucaju.
Napustio sam je a da se nisam ni osvrnuo.Maria se htjela osvetiti i povratiti svoje teritorije.
Ostale su žarko željele povećati svoje... pašnjake, da tako
kažem. Sastavljale su vojsku, i tom su poslu pristupale
opreznije nego što je bilo uobičajeno, na Marijin prijedlog.
Htjela je nadmoćnu vojsku, pa je tražila specifične
ljude koji obećavaju. Zatim nam je pružila mnogo
više pažnje, više obuke nego što se ikom drugom dotada
dalo. Naučila nas je kako da se borimo, i naučila nas je
kako da ljudima budemo nevidljivi. Kad bismo nešto
izveli kako treba, bivali smo nagrađivani...”
Zastao je, ponovno izostavljajući dijelove.
“Samo, žurilo joj se. Maria je znala da premoćna snaga
novorođenoga počinje kopniti nakon otprilike godinu
dana, pa je željela prijeći na djelo dok smo još uvijek
snažni.
Bilo nas je šest kad sam se priključio Marijinoj bandi.
U roku od dva tjedna pridružila su nam se još dvojica.
Svi smo bili muški – Maria je željela vojnike – pa nas je
bilo donekle teže sprečavati da se međusobno ne potučemo.
Prve sam bitke vodio protiv svojih novih suboraca.
Bio sam brži od ostalih, bolji u borbi. Maria je bila zadovoljna
mnome, premda joj nije bilo drago što stalno
mora nadomještati one koje sam uništavao. Često me
nagrađivala, što me dodatno jačalo.
Maria je znala dobro prosuditi karakter. Odlučila je
postaviti me za zapovjednika ostalima – kao da me unapređuje.
To je posve odgovaralo mojoj prirodi. Žrtve su
se drastično smanjile, a naši su se redovi uvećali i zadržali
na dvadesetak članova.
To je bio pozamašan broj za ta oprezna vremena.
Moja, tad još neodređena sposobnost kontroliranja
emocionalne atmosfere oko sebe bila je od presudnog
značaja. Ubrzo smo počeli surađivati onako kako novorođeni
vampiri nikad prije nisu. Čak su i Maria, Nettie
i Lucy uspijevale lakše zajednički djelovati.
Maria mi je postala vrlo privržena – počela je ovisiti
o meni. A ja sam, na neki način, obožavao tlo pod
njezinim nogama. Pojma nisam imao da je bilo kakav
drugačiji život moguć. Maria nam je rekla da stvari tako
stoje, a mi smo joj vjerovali.
Zamolila me da joj kažem kad subraća i ja budemo
bili spremni za borbu, a ja sam joj se žarko želio dokazati.
Na koncu sam okupio vojsku od dvadeset tri člana
– dvadeset tri nevjerojatno snažna nova vampira, organiziranija
i vještija od bilo kojih prije njih. Maria je bila
izvan sebe od sreće.
Odšuljali smo se dolje prema Monterreyu, njezinom
bivšem domu, gdje nas je poslala na svoje neprijatelje.
U to su vrijeme imali samo devet novorođenih, uz par
starijih vampira koji ih je kontrolirao. Porazili smo ih
lakše nego što je Maria mogla vjerovati, pritom izgubivši
samo četvoricu. To je bila dotad nečuvena pobjeda.
A bili smo i dobro obučeni. Sve smo to izveli ne privukavši
pažnju. U gradu se promijenila vlast a da nijedan
čovjek nije toga bio svjestan.
Maria je od uspjeha postala pohlepna. Nije prošlo
dugo prije nego što su joj drugi gradovi zapali za oko.
Te prve godine proširila je vlast na najveći dio Teksasa i
sjevernog Meksika. Zatim su s Juga stigli drugi ne bi li
je svrgnuli.”
Prešao je s dva prsta preko jedva vidljive mreže ožiljaka
na svojoj nadlaktici.
“Borbe su bile žestoke. Mnogi su se počeli zabrinjavati
da će se Volturi vratiti. Od prvotne dvadeset trojice
ja sam jedini preživio prvih osamnaest mjeseci. I dobivali
smo i gubili. Nettie i Lucy naposljetku su se okrenule
protiv Marije – ali u toj smo bici odnijeli prevagu.
Maria i ja uspjeli smo zadržati Monterrey. Situacija
se malo smirila, premda se ratovanje nastavilo. Želja za
osvajanjem jenjavala je; sada se mahom radilo o osveti i
zavadi. Toliko ih je izgubilo svoje partnere, a takvo što
naš soj ne oprašta...
Maria i ja uvijek smo držali desetak novorođenih u
pripravnosti. Malo su nam značili – bili su pijuni, potrošna
roba. Kad bi prestali biti korisni, rješavali bismo
ih se, nego što. Život mi je nastavio teći istim nasilnim
tokom, a godine su prolazile. Svega mi je bilo dosta već
duže vrijeme prije prve promjene...
Mnogo desetljeća nakon toga sklopio sam prijateljstvo
s novorođenim koji nam je nastavio biti od koristi
i neočekivano preživio prve tri godine. Zvao se Peter.
Peter mi je bio drag; bio je... uljuđen – valjda je to prava
riječ. Nije uživao u borbi, premda je bio dobar borac.
Bilo mu je povjereno bavljenje novorođenima – posao
dadilje, moglo bi se reći. Cjelodnevni posao.
A onda je opet došlo vrijeme za čišćenje. Novorođeni
su starili i gubili snagu; bilo je vrijeme da ih se zamijeni.
Peter mi je trebao pomoći da ih se riješim. Odvodili smo
ih u stranu pojedinačno, shvaćaš, jednog po jednog...
Takvim noćima nikad nije bilo kraja. Tom prilikom pokušao
me uvjeriti da nekolicina njih obećava, ali Maria
je naložila da ih se riješimo svih skupa. Odbio sam ga.
Bili smo otprilike na pola posla, a ja sam osjećao da
to Peteru teško pada. Pokušavao sam odlučiti bi li mi
bilo bolje da ga pošaljem natrag i sâm dovršim posao
kad sam pozvao sljedeću žrtvu. Na moje iznenađenje
odjednom se razbjesnio, strahovito razljutio. Spremio
sam se za ono što takav izljev bijesa obećava – bio je
dobar borac, ali nikad mi nije bio ravan.
Novorođeni kojeg sam bio pozvao bio je žensko, tek
nešto starije od godinu dana. Zvala se Charlotte. Osjećaji
su mu se promijenili kad je izašla na vidjelo; to ga je
odalo. Viknuo joj je da bježi i klisnuo za njom. Mogao
sam jurnuti za njima, ali nisam. Bilo mi je... odbojno
uništiti ga.
Maria se zbog toga naljutila na mene...
Nakon pet godina, Peter se krišom vratio po mene.
Izabrao je dobar dan da dođe.
Mariju je zbunjivalo moje stalno pogoršanje raspoloženja.
Sama ni na trenutak nije osjetila depresiju, pa
sam se pitao zašto sam ja drugačiji. Počeo sam opažati
promjenu njezinih emocija kad bi se našla uz mene –
katkad je tu bilo straha... i pakosti – istih osjećaja koji
su me na vrijeme upozorili kad su Nettie i Lucy napale.
Spremao sam se na uništenje jedine saveznice, srži mog
postojanja, kad se Peter vratio.
Peter mi je rekao kakav mu je novi život uz Charlotte,
opisao mogućnosti o kakvima nikad nisam ni sanjao. U
pet godina nijedanput nisu stupili u borbu, premda su
na sjeveru susreli mnoge druge. Druge, koji su mogli
ostvariti suživot bez neprestanog ratovanja.
Jednim me razgovorom pridobio. Bio sam spreman
otići, a i donekle mi je laknulo što neću morati ubiti
Mariju. Bio sam joj sudrug isto onoliko godina koliko
su Carlisle i Edward proveli zajedno, no spona koja nas
je vezivala nije bila ni izbliza tako jaka. Kad živiš za borbu,
za krv, veze koje uspostavljaš nestalne su i lako pucaju.
Napustio sam je a da se nisam ni osvrnuo.