Clair de Lune
Clair De Lune

Sjećate se foruma La Tua Cantante?Ako da,ovo je njegova bolja verzija.La Tua Cantante je imao 250 članova i preko 3o ooo postova.No,propao je te je zbrisan.No,mi ga opet dižemo na noge!Ovaj Twilight forum ima sve ono što i drugi Twilight forumi imaju,ali ovaj ima i-toplinu.Imamo igricu,novosti,off dio,zabavu.Razna takmičenja za pisanje pjesama,crtanje,razne nagrade.Dodjite i zabavite se!Svojom registracijom bi ste nam jako pomogli u podizanju ovog foruma na noge.Hvala unaprijed.


CDL ekipa.

You are not connected. Please login or register

9. poglavlje

Go down  Poruka [Stranica 1 / 1.]

1 9. poglavlje on sri lip 22, 2011 2:12 pm

Hope :)

avatar
Administrator
Administrator
"Smijem ti postaviti još samo jedno pitanje?",
molećivo sam upitala Edwarda dok je sve brže vozio
mirnom ulicom. Kao da uopće nije mario za cestu.
Uzdahnuo je.
"Jedno", pristao je. Usne su mu se oprezno stisnula
u crtu.
"Pa ... rekao si da si znao da nisam otišla u knjižaru,
već na jug. Pitam se kako si to znao. "
Odvratio je pogled, premišljajući se.
"Mislila sam da smo prošli sva ta izvrdavanje", progunđala
sam.
Gotovo se nasmiješio.
"U redu, onda. Pratio sam tvoj miris. "Pogledao je
cestu, dajući mi priliku da se saberem. Nije mi padao na
pamet prihvatljiv odgovor na te riječi, ali pažljivo sam ih
upamtila za kasniju analizu. Pokušala sam se opet usre172
dotočiti. Nisam mu htjela dopustiti da prestane, sad kad
je konačno počeo davati objašnjenja.
"I, k tome, nisi odgovorio na jedno od mojih prvih
pitanja ... "Pokušala sam ga zadržati.
Pogledao me s negodovanjem. "Na koje to?"
"Kako to funkcionira - to čitanje umova? Možeš li
bilo kome, bilo gdje pročitati um? Kako ti to polazi za
rukom? Može li ostatak tvoje obitelji ...? "Osjetila sam
se glupo što ga pitam da mi pojasni nekakvu opsjena.
"To je više od jednog", primijetio je. Ja sam samo
isprepleo prste i pogledala ga, čekajući.
"Ne, to mogu samo ja. I ne mogu čuti bilo koga, bilo
gdje. Moram biti prilično blizu. Što mi je poznatiji nečiji ...
'Glas', to ga na veću daljinu mogu čuti. Ali ipak ne
na više od nekoliko kilometara. "Zamišljeno je zastao.
"To je pomalo kao da si u velikoj dvorani punoj ljudi
koji svi govore uglas. Čujem samo žamor - brujanje
glasova u pozadini. Sve dok se ne usredotočimo na samo
jedan glas, a onda mi bude jasno što ta osoba misli.
Najveći dio vremena zanemarujem sve skupa - ili
me podosta ometa. Uz to, lakše mi je izgledati normalno "
- Namrštio se rekavši tu riječ - "kad omaške ne
odgovaram na nečije misli, umjesto na izrečene riječi. "
"Što misliš, zašto onda mene ne možeš čuti?", Upitala
sam ga znatiželjno.
Pogledao me zagonetno.
"Ne znam", promrmljao je. "Jedina mi je pretpostavka
to da tvoj um možda ne funkcionira na isti način kao
kod svih njih. Kao da su tvoje misli na frekvenciji PM,
a ja primam samo FM. "Široko mi se osmjehnuo. Ovo
mu je odjednom postalo zabavno.
"Moj um ne funkcionira kako treba? Nakazna sam? "
173
To što je rekao zasmetalo mi je više nego što je trebalo
- Vjerojatno zato što me njegova pretpostavka pogodila
u slabu točku. Oduvijek sam pretpostavljala da je u pitanju
nešto takvo, a potvrda toga neugodno mi je pala.
"Ja čujem tuđe glasove u svojoj glavi, a ti se bojiš da
si ti nakazna ", nasmijala se. "Ne brini, to je samo teorija ..."
Lice mu se ukrutio. "A to nas vraća na tebe."
Uzdahnula sam. Kako početi?
"Nismo li prošli sva ta izvrdavanje?", Blago me podsjetio.
Prvi put sam odvratila pogled od njegova lica, ne bih li
smislila što da kažem. Slučajno sam zamijetila brzinomjer.
"Ti sumrak!", Viknula sam. "Uspori!"
"Što nije u redu?" Zapanjio se. Ali auto nije smanjio
brzinu.
"Voziš sto šezdeset na sat!" I dalje sam vikala. Panično
sam pogledala kroz prozor, ali bilo je tako mračno da
se ništa nije baš dobro vidjelo. Cesta se vidjela samo u
dugoj pruzi plavičaste svjetlosti svjetala. Šuma duž obje
strane puta izgledala je kao crni zid - i bila bi tvrda poput
čeličnog zida kad bismo sletjeli s ceste pri ovolikoj
brzini.
"Opusti se, Bella." Zakolutao je očima i još uvijek
nije usporio.
"Hoćeš nas ubiti?", Prijeko sam mu rekla.
"Nećemo se razbiti."
Pokušala sam obuzdati svoj glas. "Zašto ti se toliko
žuri? "
"Uvijek ovako vozim." Okrenuo se prema meni i
izvijen se osmjehnuo.
"Ne odvajaj pogled od ceste!"
"Nijednom nisam doživio nesreću, Bella - i nijed174
nom nisam dobio kaznu. "Iscerio se i kucnuo po čelu.
"Ugrađeni detektor radara."
"Jako smiješno." Kiptjela sam. "Charlie je drot, sjećaš
se? Odgojio me da poštujem prometne zakone. Uostalom,
ako nas pretvoriš u perec oko debla ti ćeš
vjerojatno samo odšetati. "
"Vjerojatno", složio se s kratkim, oporim smijehom.
"Ali ti to ne bi mogla." Uzdahnuo je, a ja sam s olakšanjem
opazila da se kazaljka postupno spušta prema stodvadesetici.
"Jesi sretna?"
"Skoro."
"Mrzim sporu vožnju", promrsio je.
"Ovo je tebi sporo?"
"Dosta opaski o mojoj vožnji", brecnuo se. "Još čekam
da čujem tvoju najnoviju teoriju. "
Ugrizla sam se za usnu. Pogledao me odozgo očima
boje meda, neočekivano blago.
"Neću ti se smijati", obećao je.
"Prije se bojim da ćeš se ljutiti na mene."
"Zar je tako loše?"
"Više-manje, da."
Pričekao je. Zagledala sam se sebi u dlanove, da ne
vidim kakav mu je izraz na licu.
"Samo izvoli." Glas mu je bio smiren.
"Ne znam odakle da počnem", priznala sam.
"Slobodno počni iz početka ... rekla si da nisi to sama
smislila. "
"Nisam."
"Što te potaknulo - neka knjiga? Neki film? ", Počeo
me iskušavati.
"Ne - nego subotnji izlet na plažu." Usudila sam mu
se pogledati osoba. Izgledalo je zbunjeno.
175
"Naletjela sam na jednog starog obiteljskog prijatelja
- Jacoba Blacka ", nastavila sam. "Njegov tata i Charlie
prijatelji su još od mog najranijeg djetinjstva. "
I dalje je izgledao kao da mu ništa nije jasno.
"Tata mu je jedan od starješina Quileutea." Pažljivo
sam ga promotrila. Zbunjeno mu se lice ukočila. "Otišli
smo u šetnju - "izbacila sam svoje spletkarenje iz priče
"- I on mi je ispričao neke stare legende - ne bi li me
ustrašio, mislim. Kazao mi je jednu ... "Počela sam oklijevati.
"Nastavi", rekao je.
"O vampirima." Shvatila sam da šapćem. Nisam mu
više mogla pogledati u lice. Ali vidjela sam kako mu se
zglobovi ruku grčevito stišću na upravljaču.
"I smjesta sam ti ja pao na pamet?", Rekao je još uvijek
mirno.
"Ne. On je spomenuo ... tvoju obitelj. "
Ništa na to nije rekao, samo je zurio u cestu.
Odjednom sam se zabrinula, zabrinula za Jacoba, kojega
bi trebalo zaštititi.
"Njemu je to samo bila blesava praznovjerice", brzo
sam dodala. "Nije očekivao da će mi to išta značiti." To
mi nije djelovalo dovoljno; morala sam otvoriti karte.
"Ja sam kriva za sve, natjerala sam ga da mi to kaže."
"Zašto?"
"Lauren je rekla nešto o tebi - htjela me isprovocirati.
A jedan stariji dečko iz plemena rekao je da tvoja
obitelj ne dolazi u rezervat, samo što mi je to zvučalo
kao da želi reći nešto više. Pa sam odvela Jacoba u stranu
i na prijevaru to izvukla iz njega ", priznala sam i pognula
glavu.
Prenuo me smijehom. Ošinula sam ga pogledom.
176 cerekali se, ali gledao je ljutito preda se.
"Na kakvu to prijevaru?", Upitao me.
"Pokušala sam očijukati - upalilo je bolje nego što
sam očekivala. "Nevjerica mi je prožimala glas dok sam se
prisjećala toga.
"Volio bih da sam to vidio." Mračno se zahihotao. "A
ti si mene optužila da zasljepljuje ljude - jadni Jacob
Black. "
Porumenjela sam i zagledala se kroz svoj prozor u noć.
"Što si nakon toga učinila?", Upitao me nakon što je
prošla možda jedna minuta.
"Malo sam istražila po internetu."
"I to te uvjerilo?" Zvučao je kao da ga to jedva zanima.
Ali ruke su mu čvrsto stiskala upravljač.
"Ne. Ništa se nije podudaralo. Većinom je bilo prilično
šašavo. A onda ... "Zaustavila sam se.
"Što?"
"Zaključila sam da nije bitno", prošaptala sam.
"Da nije bitno?" Taj ton me nagnao da ga pogledam --
konačno sam se probila kroz tu njegovu pomno namješten
masku. Na licu mu se vidjela nevjerica, uz tračak
ljutnje koje sam se plašila.
"Ne", blago sam rekla. "Nije mi bitno što si ti."
U glas mu se uvukao tvrdo, preziran prizvuk. "Nije te
briga jesam li neman? Nisam li čovjek? "
"Ne."
Ušutio je i opet se zagledao ravno preda se. Lice mu
je postalo prazno i hladno.
"Ljutiš se", uzdahnula sam. "Nisam trebala ništa reći."
"Ne", rekao je, ali ton mu je bio jednako tvrdo kao i
osoba. "Radije bih znao što sada misliš - sve i ako je to što
misliš posve suludo. "
177
"Znači da opet nisam u pravu?", Prkosila sam mu.
"Nisam to htio reći. 'Nije bitno'! ", Ponovio je moje
riječi i zaškrgutao zubima.
"U pravu sam?" Ostala sam bez daha.
"Zar je to bitno?"
Duboko sam udahnula.
"Zapravo nije." Pričekala sam. "Ali zanima me." Barem
mi je glas zvučao pribrano.
Odjednom se pomirio s tim. "Što te to zanima?"
"Koliko ti je godina?"
"Sedamnaest", smjesta mi je odgovorio.
"I koliko ti je dugo već sedamnaest godina?"
Usne su mu se trznula dok je gledao u cestu. "Već
neko vrijeme ", napokon je priznao.
"Dobro." Nasmiješila sam se, zadovoljna time što je
i dalje iskren. Pogledao me brižno, kao i prije, kad se
brinuo da ću pasti u nesvijest. Ohrabrila sam ga širim
osmijehom, a on se namrštio.
"Nemoj mi se smijati - ali kako uspijevaš izlaziti na
otvoreno po danu? "
Svejedno se nasmijala. "Zabluda."
"Sunce te pali?"
"Zabluda."
"Spavaš u lijesu?"
"Zabluda." Načas se premišljao, a onda je zazvučala
nekako drugačije. "Ne mogu spavati."
Trebao mi je trenutak da to shvatim. "Uopće?"
"Nikad", rekao je gotovo nečujnim glasom. Okrenuo
se i sjetno me pogledao. Zlaćane je oči upro u moje, a
misli su mi se pobrkali. Gledala sam u njega sve dok nije
odvratio pogled.
"Još mi nisi postavila najbitnije pitanje." Glas mu je
178 sada bio tvrd, a kad me opet pogledao, oči su mu bile
hladne.
Zatreptala sam, još uvijek ošamućena. "A koje bi to bilo?"
"Ne zanima te kako se hranim?", Sarkastično me upitao.
"A", promrmljala sam. "To."
"Da, to." Zvučao je sumorno. "Zar te ne zanima pijem
li krv? "
Lecnula sam se. "Pa, Jacob je rekao nešto o tome."
"Što je Jacob rekao?", Upitao me hladno.
"Rekao je da vi ne ... lovite ljude. Rekao je da tvoja obitelj
navodno nije opasna zato što lovite samo životinje. "
"Rekao je da nismo opasni?" U glasu mu se osjetila duboka
nevjerica.
"Ne baš. Rekao je da navodno niste opasni. Ali Quileuti
vas svejedno nisu htjeli na svojoj zemlji, za svaki slučaj. "
Zagledao se preda se, ali nisam mogla razabrati gleda
li cestu ili ne.
"Znači, imao je pravo? O tome da ne lovite ljude? "
Pokušala sam zvučati što smirenije.
"Quileuti imaju dugo pamćenje", prošaptao je.
Shvatila sam to kao potvrdu.
"Samo, ne daj da te to previše uljuljka", upozorio me.
"Pametno im je što se drže podalje od nas. I dalje smo
opasni. "
"Nije mi jasno."
"Trudimo se", polako mi je objasnio. "Obično nam
to što radimo vrlo dobro ide. Ponekad pogriješim. Kao
ja, primjerice, kad sam dopustio sebi da ostanem nasamo
s tobom. "
"To je greška?" Čula sam tugu u svome glasu, ali
nisam znao čuje li i on.
"I to vrlo opasna", promrsio je.
179
Zatim smo oboje ušutjeli. Gledala sam kako farovi
skreću po zavojima ceste. Išli su prebrzo; prizor mi nije
djelovao stvarno, prije kao da je iz neke videoigre. Znala
sam da vrijeme nestaje silnom brzinom, poput crne
ceste pod nama, i spopao me grozan strah da se više nikad
neću naći u ovakvoj situaciji s njim - otvorenoj, bar
jedanput lišenoj zidova između nas. Njegove su riječi
slutili na kraj, a toga sam se grozio. Nisam više smjela
potratiti ni trenutka uz njega.
"Reci mi više", očajnički sam ga zamolila, ne mareći
što će reći, samo da mu opet čujem glas.
Načas me pogledao, zapanjen promjenom moga
tona. "Što bi to više htjela znati?"
"Reci mi zašto loviš životinje za ljudi", predložila
sam mu, i dalje s tračkom mučiti u glasu. Shvatila
sam da su mi oči suzne i stala se opirati tuzi koja samo
što me nije Shrvala.
"Ne bih htio biti neman." Glas mu je bio vrlo tih.
"Ali životinje ti nisu dovoljne?"
Pričekao je. "Ne mogu biti siguran, naravno, ali usporedio
bih to sa življenjem na tofu i sojinom mlijeku;
sami sebi kažemo da smo vegeterijanci, to nam je mala
privatna šala. Time ne utažuje posve glad - ili, točnije,
žeđ. Ali to nam daje dovoljno snage da se othrvamo.
Najveći dio vremena. "Ton mu je postao zloslutan. "Ima
prilika kad je teže nego inače. "
"Je li ti sada vrlo teško?", Upitala sam ga.
Uzdahnuo je. "Jest."
"Ali sada nisi gladan", rekla sam s uvjerenjem - kao
izjavu, ne kao pitanje.
"Zašto tako misliš?"
"Zbog tvojih očiju. Rekla sam ti da imam svoju teori180
ju. Zamijetila sam da su ljudi - naročito muškarci - više
čangrizav kad su gladni. "
Zahihotao se. "Dobro ti pronicivo od tebe, je li?"
Nisam mu odgovorila; samo sam slušala kako zvuči
njegov smijeh, i dobro to pamtila.
"Jesi li bio u lovu ovog vikenda, s Emmett?", Upitala
sam ga nakon što je prestao.
"Jesam." Pričekao je trenutak, kao da razmišlja bi li
mi nešto rekao. "Nisam htio otići, ali bilo je neophodno.
Malo mi je lakše biti pokraj tebe kad nisam žedan. "
"Zašto nisi htio otići?"
"Osjećam ... strepnju ... kad nisam uz tebe." Oči su
mu bile blage ali napete, a činilo mi se da mi kosti od
njih postaju meke. "Nisam se šalio kad sam te prošli četvrtak
zamolio da nastojiš ne pasti u ocean ili pod auto.
Cijeli se tjedan nisam mogao smiriti od brige za tebe. A
nakon ovoga što se noćas dogodilo, iznenađuje me što
si cijeli jedan tjedan ostala neozlijeđen. "odmahnula je
glavom, a onda kao da se nečeg prisjetio. "Pa, ne posveneozlijeđena."
"Što?"
"Tvoje ruke", podsjetio me. Pogledala sam dlanove,
one gotovo posve zarasle ogrebotine pri zapešća. Ništa
nije moglo promaknuti njegovim očima.
"Pala sam", uzdahnula sam.
"To sam i mislio." Usne su mu se izvinuo u uglovima.
"Valjda je, budući da je o tebi riječ, moglo biti i mnogo
gore - a ta me mogućnost tištala cijelo vrijeme dok sam
izbivala. Ta su mi tri dana vrlo sporo prošla. Stvarno sam
išao Emmett na živce. "Žalosno mi se osmjehnuo.
"Tri dana? Zar se niste vratili tek danas? "
"Ne, vratili smo se u nedjelju."
181
"Zašto onda nitko od vas nije došao u školu?" Bila
sam ozlojeđen, gotovo bijesna kad sam se sjetila koliko
sam razočaranje pretrpjela zbog toga što ga nije bilo.
"Pa, pitala si me škodi li mi sunce. Ne škodi. Ali ne
mogu izaći van dok je sunčano - barem ne nekamo gdje
me bilo tko može vidjeti. "
"Zašto?"
"Pokazat ću ti jedanput", obećao je.
Razmislila sam na trenutak o tome.
"Mogao si me nazvati", zaključila sam.
Zbunio se. "Ali znao sam da si na sigurnom."
"Ali ja nisam znala gdje si ti. Ma - ", počela sam oklijevati,
spustivši pogled.
"Što?" Baršunasti mu je glas bio neodoljiv.
"Nije mi to bilo drago. Da te ne vidim. I ja tada strepim. "
Porumenjela sam rekavši to naglas.
Šutio je. Pogledala sam ga zabrinuto i vidjela da mu
je na licu bolan izraz.
"Ah", tiho je prostenjao. "Ne može ovako."
Nisam mogla shvatiti taj odgovor. "Pa što sam rekla?"
"Zar ti nije jasno, Bella? Jedno je kad ja sebe tako
mučim, ali nešto posve drugo kad se ti tako brineš. "
Opet je upro izmučeni pogled u cestu, a riječi su mu potekle
tako brzo da sam ih jedva shvatila. "Ne želim čuti
da osjećaš takvo što. "Glas mu je bio tih, ali uzbuđen.
Probadali me time što je govorio. "Ne može tako. Nije
sigurno. Opasan sam, Bella - molim te, shvati to. "
"Ne." Dala sam sve od sebe da ne izgledam kao nadureno
dijete.
"Ozbiljno ti kažem", zarežao je.
"Ozbiljno i ja tebi kažem. Rekla sam ti, nije bitno što
si. Prekasno je. "
182 ošinula me riječima, potmulu i prijeko. "Nikad to
nemoj reći. "
Ugrizla sam se za usnu. Bilo mi je drago da ne može
znati koliko me to boljelo. Zagledala sam se u cestu. Zacijelo
smo već blizu, kad vozi tako prebrzo.
"Što sada misliš?", Upitao me, još onako grubo. Samo
sam odmahnula glavom, ne znajući mogu li uopće progovoriti.
Osjećala sam njegov pogled na licu, ali samo
sam gledala preda se.
"Zar ti to plačeš?" Zvučao je zgrožen. Nisam shvatila
da mi se tekućina u očima izlila. Brzo sam otrla obraz
rukom, i, nego što, otkrila na njemu suze, izdajnici.
"Ne", rekla sam, ali glas mi je pritom prepukao.
Vidjela sam kako s oklijevanjem pruža desnu ruku
prema meni, ali zatim se suzdržao i polako je stavio natrag
na upravljač.
"Oprosti." Glas mu se žari od žaljenja. Znala sam
da se ne ispričava samo zbog riječi koje su me pogodile.
Tama je u tišini promicao pokraj nas.
"Reci mi nešto", upitao me nakon još jedne minute.
Čulo se da se trudi zvučati vedrije.
"Da?"
"Što si mislila večeras, netom prije nego što sam se
pojavio iza ugla? Nisam ti mogao shvatiti izraz lica - nisi
bila osobito uplašena, izgledala si mi kao da si vrlo usredotočena
na nešto. "
"Nastojala sam se sjetiti kako se onesposobljava napadač
- Znaš, samoobrana. Namjeravala sam mu zabit
nos u mozak. "S naletom mržnje sjetila sam se onog tamnokosog
tipa.
"Imala si im se namjeru oduprijeti?" To ga je naljutilo.
"Nije ti palo na pamet da pobjegneš?"
183
"Često padam dok trčim", priznala sam.
"A da glasno pozoveš u pomoć?"
"Upravo sam mislila to spomenuti."
Odmahnuo je glavom. "Imala si pravo - stvarno prkosim
sudbini kad te hoću održati na životu. "
Uzdahnula sam. Usporavali smo, prelazili međe Forks.
Trebalo nam je manje od dvadeset minuta.
"Hoćemo li se vidjeti sutra?", Uporno sam ga upitala.
"Da - i ja moram predati sastavak." Osmjehnula
se. "Spremiti ću ti mjesto za vrijeme ručka."
Bilo je glupo, nakon svega što smo večeras prošli, što
mi je to malo obećanje stvorilo toliko mreškanje u želucu
i oduzelo mi moć govora.
Našli smo se pred Charliejevom kućom. Svjetla su
gorjela, moj kamionet stajao je na svome mjestu, sve je
bilo potpuno uobičajeno. Bilo mi je kao da se budim iz
sna. Zaustavio je auto, ali nisam se pomaknula.
"Obećavaš da ćeš sutra doći?"
"Obećavam."
Razmislila sam načas o tome, a onda sam kimnuo
glavom. Skinula sam njegovu jaknu sa sebe, još jednom
je pomirisavši za kraj.
"Zadrži je - nemaš jaknu za sutra", podsjetio me.
Pružila sam mu je. "Neću da moram išta objašnjavati
Charlieja. "
"A, točno." Široko se osmjehnuo.
Oklijevala sam s rukom na kvaka, ne bih li produljila
trenutak.
"Bella?", Upitao me drugačijim tonom - ozbiljnim,
ali neodlučni.
"Da?" Okrenula sam se prema njemu, odviše željno.
"Hoćeš li mi nešto obećati?"
184 "Da", rekla sam i smjesta požalila zbog bezuvjetnog
pristanka. Što ako zatraži od mene da ga se klonim? Ne
bih mogla održati takvo obećanje.
"Ne idi sama u šume."
Blenula sam zbunjeno u njega. "Zašto?"
Namrštio se, a oči su mu se stegnula kad se zagledao
kroz prozor pokraj mene.
"Nisam ja uvijek najopasniji stvor u njima. Neka
ostane na tome. "
Blago sam zadrhtala od iznenadne tmurnosti u njegovu
glasu, ali ujedno mi je i laknulo. Barem će mi ovo
obećanje biti lako ispoštovati. "Kako god ti kažeš."
"Vidimo se sutra", uzdahnuo je, i shvatila sam da bi
htio da sada odem.
"Sutra, dakle." Nevoljko sam otvorila vrata.
"Bella?" Okrenula sam se i ugledala ga kako se nagnuo
prema meni. Njegovo je blijedo, veličanstveno lice sad
bilo tek na pedalj od moga. Srce mi je prestalo kucati.
"Lijepo spavaj", rekao je. Osjetila sam njegov dah na
osobi. Ošamutio me. Istim je jedinstvenim mirisom odisala
njegova jakna, ali sad je bio u zgusnutijem obliku.
Zatreptala sam, potpuno omamljena. Odmaknuo se od
mene.
Nisam se mogla ni pomaknuti sve dok mi se mozak
nije donekle razmrsio. Zatim sam nespretno izašla
iz auta, primorana primiti se za karoseriju zadržati
ravnotežu. Izgledao ga čujem kako se hihoće, ali
zvuk je bio preslab da bih bila sigurna.
Pričekao je da doteturam do ulaznih vrata, a onda
mu je motor tiho zabrujao. Okrenula sam se i ugledala
kako srebrni auto nestaje iza ugla. Shvatila sam da je vrlo
hladno.
185
Mehanički sam dohvatila ključ, otključala vrata i
ušla.Charlie me pozvao iz dnevne sobe. "Bella?"
"Da, tata, ja sam." Ušla u sobu da ga vidim. Gledao
je utakmicu bejzbola.
"Rano si se vratila."
"Je li?" Iznenadila sam se.
"Nije još ni osam sati", rekao mi je. "Jeste li se dobro
provele? "
"Aha - bilo nam je ludo." U glavi mi se zavrtjelo kad
sam pokušala odvrtjeti sjećanje skroz do izlaska s prijateljicama
koji sam prvotno dogovorila. "Obje su pronašle
haljine. "
"Jesi li dobro?"
"Samo sam umorna. Nahodao sam se. "
"Pa, možda bi bilo bolje da odeš leći." Zvučao je zabrinuto.
Upitala sam se kakvo mi je lice.
"Idem samo prvo nazvati Jessicu."
"Zar nisi do maloprije bila s njom?", Iznenađeno me
upitao.
"Jesam - ali ostavila sam jaknu u njezinom autu.
Htjela bih je podsjetiti da je sutra donijeti. "
"Pa, daj joj priliku da prvo stigne kući."
"Točno", složila sam se.
Otišla sam u kuhinju i iscrpljeno se svalila u stolac.
Sad mi je stvarno postalo slabo. Upitala sam se padam li
to zaista napokon u nesvijest. Daj se saberi, kazala sam
samoj sebi.
Odjednom je zazvonio telefon. Prepao me. Dograbila
sam slušalicu.
"Halo?", Rekla sam bez daha.
"Bella?"
186 "Hej, Jess, baš sam te mislila nazvati."
"Stigla si kući?" U glasu joj se osjećalo olakšanje ... i
iznenađenje.
"Jesam. Ostavila sam vjetrovke u tvome autu - možeš
mi je sutra donijeti? "
"Naravno. Ali reci mi što je bilo! ", Znatiželjno me
upitala.
"Ovaj, sutra - na trigonometrija, u redu?"
Brzo je shvatila. "O, tata ti je u sobi?"
"Da, tako je."
"U redu, onda ćemo sutra popričati. Bok! "Čula sam
joj nestrpljivost u glasu.
"Hi, Jess."
Polako sam se popela stubama na kat, dok mi je teška
ošamućenost mutila misli. Automatski sam obavila potrebne
radnje prije idući u krevet, ne mareći nimalo
za to što radim. Tek nakon što sam ušla pod tuš - voda
je bila prevruć, pekla mi je kožu - shvatila sam da se
smrzavam. Nekoliko sam se minuta silovito tresla prije
nego što mi je kipući mlaz konačno uspio opustiti mišiće.
Zatim sam samo nastavila stajati pod tušem, preumorna
da se pomaknem, sve dok vruće vode nije počelo
ponestajati.
Isteturala sam iz kade i čvrsto se obavila ručnikom,
nastojeći tako zadržati vrućinu vode kako mi se grčevita
drhtavica ne bi vratila. Brzo sam se presvukla za spavanje,
uvukla pod deku i skvrčila kao beba, obavivši se
rukama da se zagrije. Protresi me nekoliko blagih
drhtaja.
U glavi mi se mahnito vrtjelo obilje prizora koje nisam
mogla shvatiti, uz neke koje sam se trudila potisnuti.
Ništa mi isprva nije bilo jasno, ali kako sam postupno
187
sve više gubila svijest, razjasnilo mi se nekoliko nespornih
činjenica.
Bila sam apsolutno sigurna u tri stvari. Prvo, Edward
je vampir. Drugo, jedan dio njega - a ne znam koliko bi
taj dio mogao biti moćan - žedan je moje krvi. I treće,
bezuvjetno sam i neporecivo zaljubljena u njega.

Korisnički profil http://clairdelune.forumcroatian.com

[Vrh]  Poruka [Stranica 1 / 1.]

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.