Clair de Lune
Clair De Lune

Sjećate se foruma La Tua Cantante?Ako da,ovo je njegova bolja verzija.La Tua Cantante je imao 250 članova i preko 3o ooo postova.No,propao je te je zbrisan.No,mi ga opet dižemo na noge!Ovaj Twilight forum ima sve ono što i drugi Twilight forumi imaju,ali ovaj ima i-toplinu.Imamo igricu,novosti,off dio,zabavu.Razna takmičenja za pisanje pjesama,crtanje,razne nagrade.Dodjite i zabavite se!Svojom registracijom bi ste nam jako pomogli u podizanju ovog foruma na noge.Hvala unaprijed.


CDL ekipa.

You are not connected. Please login or register

Knjiga na našem forumu

Go to page : Previous  1, 2

Go down  Poruka [Stranica 2 / 2.]

1 Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:08 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
First topic message reminder :

UVOD

PROLOG:


Ova knjiga posvecena je mojoj nindžilagentici Jodi Reamer. Hvala ti što me cuvaš od ponora. Hvala takoder mome omiljenom sastavu, vrlo primjerena naziva Muse, na pružanju nadahnuca koje je iznijelo cijelu jednu sagu.


Bella
Djetinjstvo nije od rodenja do izvjesne dobi, pa u izvjesnoj dobi dijete odraste i riješi se svega što je djetinjasto. Djetinjstvo je kraljevina u kojoj nitko ne umire.
Edna St. Vincent Millay


UVOD:


Doživjela sam više iskustava bliske smrti nego što bi mi s pravom pripadalo; na takvo se što nikada ne možeš zaista naviknuti.
Ipak, cinilo mi se neobicno neizbježnim što sam se opet suocila sa smrcu. Kao da doista nosim biljeg kobi. Izbjegavala sam je i izbjegavala, ali stalno se vracala po mene.
Ipak, ovaj put je bilo toliko drugacije nego prije.
Može se bježati od nekoga koga se bojiš, može se pokušati oduprijeti nekome koga mrziš. Sve moje reakcije bile su usmjerene protiv takve vrste ubojica - nemani, neprijatelja.
Kada voliš onoga tko te ubija, ne preostaje ti izbor. Kako da bježiš, kako da se boriš, kada bi time naudila voljenoj osobi? Ako je vlastiti život sve što možeš dati voljenome, kako ga ne bi dala?
Ako je to netko koga istinski voliš?

Korisnički profil

26 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:33 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Ne znam, Sam. Ali dobro znam jedno—
Ustuknuo
je kad je osjetio težinu Alfe u mom glasu. Utjecala je na njega jace
nego što je njegova dirnula mene. Jer ja jesam bio roden da njega vodim.
Ja
cu stati izmedu vas i Cullenovih. Necu samo mirno gledati kako copor
ubija nedužne - bilo mi je teško primijeniti tu rijec na vampire, ali
bila je tocna - ljude. To je ispod casti ovog copora.
Vodi ih u pravom smjeru, Sam.
Okrenuo sam mu leda, a tuljenje uglas rasparalo je zrak oko mene.
Zarivajuci
nokte u zemlju, odjurio sam od halabuke koju sam izazvao. Nisam imao
mnogo vremena. Barem me jedino Leah uopce možda mogla preteci, a imao
sam prednost u trku.
Tuljenje se stišavalo s razdaljinom, a menije godilo što taj zvuk još uvijek para mirnu noc.
Davao mi je do znanja da još nisu krenuli za mnom.
Morao
sam upozoriti Cullenove prije nego što se copor pribere i sprijeci me.
Budu li Cullenovi spremni, to možda dade Samu razlog da ponovno
promisli o svemu ovom dok ne bude prekasno. Hitao sam prema bijeloj
kuci koju sam i dalje mrzio, ostavljajuci svoj dom iza sebe.
Dom mi više nije pripadao. Okrenuo sam mu leda.
A današnji mi je dan poceo kao svaki drugi. Vratio sam se kuci iz ophodnje u kišno svitanje,
doruckovao s Bilh/jem i Rachel, gledao bezvezne emisije, koškao se s Paulom... Kako se
uspio tako potpuno promijeniti, postati tako nadrealan? Kako se sve zbrkalo i izopacilo do te
mjere da sam, eto, sada tu sasvim sam, kao nehoticni Alfa odsjecen od brace, jer je izabrao vampire, a ne njih?
Zvuk
kojeg sam se pribojavao prekinuo me u ošamucenim mislima -meki topot
širokih šapa po zemlji, u potjeri za mnom. Bacio sam se u trk, u
bjesomucnu jurnjavu crnom šumom. Morao sam stici tek toliko blizu da mi
Edvvard cuje upozorenje u glavi. Leah me nece moci sama zaustaviti.
A onda sam razaznao raspoloženje misli iza sebe. Nisu bile bijesne, vec poletne. Nisu me
progonile... slijedile su me.
Noge su mi izgubile ritam. Dva sam koraka glavinjao prije nego što sam ga opet ulovio.
Daj me cekaj. Noge mi nisu duge kao tvoje.
SETH! Pa što ti to IZVODIŠ? BJEŽI KUCI!
Nije mi odgovorio, ali osjecao sam njegovo oduševljenje dok me uporno pokušavao sustici.
Vidio sam što vide njegove oci, kao što je on vidio što vide moje. Nocni je prizor meni bio
sumoran - pun beznada. Za njega je, s druge strane, bio pun nade.
Nisam shvatio da sam usporio, ali on mi se odjednom stvorio uz bok, trceci u formaciji uz
mene.
Ne šalim se, Seth! Nije ti tu mjesto. Gubi se.
Krakati svijetlo smedi vuk samo je frknuo na to. Cuvam ti leda, Jacobe. Mislim da si u pravu. A necu stajati iza Sama kad—
Ma nego što da ceš stajati iza Sama, vrag te odnio! Goni tu svoju dlakavu guzicu natrag u La Push i slušaj što ti Sam kaže.
Ne.
Bježi, Seth!
Je li to naredba, Jacobe?
Prenerazio me tim pitanjem. Naglo sam se zaustavio, a nokti su mi zabrazdili po blatu.
Nikome ništa ne naredujem. Samo ti govorim što znaš i sam.
Cucnuo je do mene. Da ti kažem što ja znam - znam da je grozno tiho. Nisi još primijetio?
Trepnuo sam. Rep mije uzrujano poceo mahati kad sam shvatio na što misli uz te rijeci. Nije
bilo tiho u jednom smislu. Tuljenje je i dalje paralo zrak, daleko zapadnije odavde.
Nisufazirali u ljudski lik, rekao je Seth.
To
sam znao. Copor je sada sigurno u stanju crvene pripravnosti. Služe se
umnom vezom da sve strane jasno sagledaju. Ali nisam cuo što misle. Cuo
sam jedino Setha. Nikoga drugog.
Meni to izgleda kao da zasebni copori nisu povezani. Vidi ti to. Valjda nije bilo povoda da to
naši
praoci prije doznaju. Jer prije nije bilo povoda za zasebne copore.
Nikad nije bilo dovoljno vukova za dva. Opa. Stvarno je tiho. Baš onako
jezivo. Ali u isti mah je i nekako zgodno, zar ne? Kladim se da je
ovako bilo lakše Ephraimu i Quilu i Leviju. Nije takva graja s
trojicom. Ili samo dvojicom.
Daj šuti, Seth.
Na zapovijed.
Daj dosta! Ne postoje dva copora. Postoji COPOR, i postojim ja. To je sve. Znaci, sad možeš doma.
Ako
ne postoje dva copora, zašto onda ti i ja cujemo jedan drugoga, ali ne
i ostale? Mislim da je to što si okrenuo leda Samu bio prilicno
znacajan potez. Promjena. A kad sam ja otišao za tobom, mislim da je i
to bilo znacajno.
To što kažeš ima smisla, priznao sam mu. Ali sve što se promijeni lako se može vratiti na
staro.
Ustao je i laganim koracima krenuo na istok. Nemamo sad vremena raspravljati o tome.
Trebali bismo samo ici svojim putem prije nego što Sam...
Tu
je bio u pravu. Nije bilo vremena za ovu raspravu. Ponovno sam se dao u
trk, ne tjerajuci se baš onoliko kao prije. Seth mi je ostao za petama,
na uvriježenom položaju Drugog uz moj desni bok.
Mogu ja otrcati drugamo, pomislio je i malo spustio nos. Ne slijedim te jer bih htio
promaknuce.
Trci kamo god hoceš. Uopce me ne zanima.
Nije
se cula nikakva potjera, ali obojica smo malo ubrzali u isti mah. Sad
sam se zabrinuo. Ako ne mogu pristupiti umu copora, ovo ce mi biti
teže. Necu saznati za napad ništa ranije od Cullenovih.
Trcat cemo u ophodnjama, predložio je Seth.
A što cemo ako nam se copor suprotstavi? Stisnuo sam oci. Napasti svoju bracu? Tvoju
sestru?
Ne - dat cemo znak za uzbunu i povuci se.
Dobar odgovor. Ali što cemo onda? Ne bih rekao...
Znam,
složio se. S manje samopouzdanja. Mislim da se ni ja ne bih mogao
boriti protiv njih. Ali ni njima nece biti ništa draže napasti nas nego
što je nama napasti njih. Vec bi to moglo biti dovoljno da ih natjera
da odustanu. K tome, sada ih je samo osmero.
Daj prestani biti tako... Trebala mi je minuta da nadem pravu rijec. Optimistican. Ideš mi na živce.
Nema problema. Hoceš da budem pun teške depre, ili da samo šutim?
Samo ušuti.
Nema beda.
Ma je li? Ne zvuci mi tako. Napokon je ušutio.
A onda smo prešli cestu i zašli u šumu oko kuce Cullenovih. Cuje li nas Edvvard vec odavde?
Možda bi nam bilo pametno da mislimo nešto u stilu: "Dolazimo u miru ".
Samo ti daj.
Edwarde? Oprezno ga je pozvao imenom. Edvvarde, jesi li tu? Okej, sad se osjecam pomalo
glupo.
A i zvuciš glupo.
Misliš da nas cuje?
Ostalo nam je još tek nešto više od kilometra. Mislim da nas cuje. Hej, Edvvarde. Ako me
cuješ - spremite se za opsadu, krvopije. Imate problem.
Mi imamo problem, ispravio me Seth.
Zatim
smo izbili iz šume na široku livadu. Kuca je bila zamracena, ali ne i
prazna. Edvvard je stajao na trijemu izmedu Emmetta i Jaspera. Bili su
snježnobijeli pod blijedim svjetlom.
"Jacobe? Seth? Što je bilo?"
Usporio
sam, a onda se vratio nekoliko koraka. Smrad mi je kroz ovaj nos bio
tako rezak da sam imao dojam da me istinski pece. Seth je tiho zatulio,
oklijevajuci, a onda se svrstao iza mene.
U odgovor na Edvvardovo pitanje, pustio sam da mi kroz misli prode sukob sa Samom,
unatraške. Seth je razmišljao uz mene, dopunjavajuci nedostatke, prikazujuci prizor iz drugog
kuta. Zaustavili smo se kad smo došli do onoga o "nakaznom", jer je Edvvard bijesno
prosiktao i skocio s trijema.
"Žele ubiti Bellu?" suho je zarežao.
Emmett
i Jasper, koji nisu culi prvi dio razgovora, shvatili su njegovo
nenaglašeno pitanje kao izjavu. U tren oka našli su se do njega, kezeci
zube dok su nam prilazili.
Hej, samo malo, pomislio je Seth, uzmicuci.
"Em, Jazz - ne oni! Ostali. Copor dolazi."
Emmett i Jasper zaljuljali su se unatrag na petama; Emmett se okrenuo prema Edvvardu, dok
nas je Jasper nastavio netremice promatrati. "Što sad njih muci?" strogo je upitao Emmett.
"Isto što i mene", oštro je prošaptao Edvvard. "Ali oni imaju vlastiti plan izlaženja nakraj s time.
Dovedite ostale. Zovite Carlislea! On i Esme moraju se smjesta vratiti ovamo."
Tiho sam zatulio od nelagode. Doista su razdvojeni.
"Nisu daleko", rekao je Edvvard istim onim mrtvim glasom kao i prije.
Idem baciti oko, rekao je Seth. Optrcati zapadni obod.
"Hoce li ti prijetiti opasnost, Seth?" upitao ga je Edvvard.
Seth i ja smo se pogledali.
Ne bih rekao, pomislili smo u isti mah. Ja sam još dodao: Ali možda da ja podem. Za svaki
slucaj...
Manje je vjerojatno da ce se suprotstaviti meni, istaknuo je Seth. Ja sam za njih samo klinac.
Ti si za mene samo klinac, klinac.
Idem ja. Ti se moraš dogovoriti s Cullenovima kako cete dalje.
Okrenuo se u suprotnom smjeru i jurnuo u mrak. Nisam htio naredivati Sethu, pa sam ga
pustio.
Edvvard i ja ostali smo stajati jedan naspram drugoga na mracnoj livadi. Cuo sam kako
Emmett
nešto mrmlja u mobitel. Jasper je motrio mjesto gdje je Seth išcezao u
šumi. Alice se pojavila na trijemu, odmjerila me dugim, zabrinutim
pogledom, te dolepršala do Jaspera.
Pretpostavio sam da je Rosalie unutra s Bellom. Da je i dalje cuva - od pogrešnih opasnosti.
"Ovo nije prvi put da ti dugujem zahvalnost, Jacobe", prošaptao je Edward. "Nikada se to ne
bih usudio zatražiti od tebe."
Prisjetio sam se što je ranije tijekom dana zatražio od mene. Kad je u pitanju bila Bella, nije
bilo te granice koju nije bio voljan prijeci. Da, nego što da bi.
Razmislio je o tome i kimnuo glavom. "Sve mi se cini da si tu u pravu." Teško sam uzdahnuo.
Pa, ovo nije prvi put da to ne radim zbog tebe. "Tocno", promrmljao je.
Zao mi je što danas nisam uspio pomoci. Rekao sam ti da me ona nece htjeti poslušati.
"Znam. Nikada nisam zaista vjerovao da hoce. Ali..."
Morao si pokušati. Kužim. Je li joj išta bolje?
Glas i oci postali su mu šuplji. "Gore", kazao je bezglasno.
Nisam htio dopustiti da mi ta rijec sjedne. Bio sam zahvalan Alice kad je progovorila.
"Jacobe, bi li ti bilo teško da promijeniš oblik?" upitala me Alice. "Htjela bih znati što se zbiva."
Odmahnuo sam glavom u isti mah kad joj je Edvvard odgovorio.
"Mora ostati povezan sa Sethom."
"Dobro, bi li onda ti bio ljubazan pa mi rekao što se zbiva?"
Objasnio joj je odsjecnim recenicama, lišenim emocija. "Copor smatra daje Bella postala
problem. Predvidaju mogucu opasnost od... od onoga
što nosi. Drže da su dužni ukloniti tu opasnost. Jacob i Seth istupili su iz copora kako bi
upozorili nas. Ostali nas namjeravaju nocas napasti."
Alice je prosiktala i odmaknula se od mene. Emmett i Jasper razmijenili su pogled, a onda su
ocima poceli pregledavati drvece.
Tu vani nema nikoga, izvijestio me Seth. Na zapadu ništa novo.
Možda krenu unaokolo.
Obici cu puni krug.
"Carlisle i Esme stižu", rekao je Emmett. "Dvadeset minuta, uvrh glave." "Trebali bismo
zauzeti obrambene položaje", rekao je Jasper. Edvvard je kimnuo. "Idemo unutra."
Ja idem optrcavati obod sa Sethom. Ako se previše udaljim da mi cuješ misli, nastoj cuti moj zov.
"Hocu."
Vratili su se unatraške u kucu, zvjerajuci ocima posvuda. Prije nego što su ušli, okrenuo sam se i potrcao prema zapadu.
Još
uvijek ne nalazim ništa narocitp, kazao mi je Seth. Preuzet cu pola
kruga. Kreci se brzo - da ne dobiju priliku krišom se provuci pokraj
nas.
Seth je jurnuo u iznenadnom naletu brzine.
Trcali smo šutke dok su minute promicale. Osluškivao sam šumove oko njega, provjeravajuci njegovu procjenu.
Hej - nešto brzo nailazi! upozorio me nakon petnaest minuta tišine.
Stižem!
Ostani gdje si - mislim da to nije copor. Drugacije mi zvuci. Seth—
Ali povjetarac je donio miris nailazecih do njega, a ja sam ga osjetio u njegovu umu.
Vampir. Kladim se da je Carlisle.
Seth, povuci se. Možda je netko drugi.
Ne, to su oni. Prepoznajem ih po mirisu. Pricekaj, fazirat cu se da im objasnim što je bilo.
Seth, mislim da ne—
Ali vec sam ga izgubio.
Zabrinuto sam nastavio trcati zapadnom medom. Zar ne bi bilo baš krasno
da ne uspijem sacuvati Setha ni jednu jedinu munjenu noc? Što da mu se
nešto dogodi dok sam odgovoran za njega? Leah bi me živog rastrancirala.
Mali barem nije duljio. Nisu prošle ni dvije minute kad sam ga opet zacuo u glavi.
Aha, Carlisle i Esme. Covjece, kako su se iznenadili što me vide! Vjerojatno su dosad vec
stigli u kucu. Carlisle ti zahvaljuje.
Dobar je on.
Je. Što je jedan od razloga zašto je ovo što radimo ispravno. Nadajmo se.
Zašto si tako potišten, Jake? Kladim se da Sam nece nocas dovesti copor. Nece ih potjerati u samoubilacku misiju.
Uzdahnuo sam. Više mi nije bilo bitno hoce li to ispasti ovako ili onako.
O. Ovdje se ne radi toliko o Samu, je li?
Okrenuo sam se na kraju trase svoje ophodnje. Nanjušio sam Setha na mjestu gdje se
posljednji put okrenuo. Nismo ostavljali nijedan procjep.
Misliš da ce Bella tako i tako umrijeti, prošaptao je Seth.
Da, hoce.
Siroti Edvvard. Sigurno silazi s uma. Doslovce.
Spomen Edwardova imena prizvao mi je druge uspomene u svijest. Seth ih je zgranuto
sagledao.
A zatim je poceo tuliti. Ma, covjece! Nema šanse! Pa nisi valjda! Ma to je stvarno totalna
koma, Jacobe! Sto dobro znaš! Ne mogu vjerovati da si mu rekao da bi ga ubio! Ma kakve su ti to fore? Moraš mu reci da neceš.
Daj šuti, šuti, debilu jedan! Mislit ce da copor stiže!
Ups! Prekinuo se usred tuljenja.
Okrenuo sam se na peti i poceo dugim koracima grabiti prema kuci. Samo se ne miješaj u
ovo, Seth. Preuzmi cijeli krug dok se ne vratim.
Seth se poceo pjeniti, a ja sam ga zanemario.
Lažna
uzbuna, lažna uzbuna, poceo sam misliti dok sam im se trkom
približavao. Ispricavam se. Seth je mlad. Zna se zaboraviti. Nitko ne
napada. Lažna uzbuna.
Kad sam stigao do livade, opazio sam Edwarda
kako zuri kroz zamracen prozor. Dotrcao sam do njega, kako bih se
uvjerio da je dobio poruku.
Tamo nema nicega - jesi li me cuo?
Kratko mi je kimnuo.
Ovo
bi išlo daleko lakše da se komuniciranje ne odvija jednosmjerno. S
druge strane, bilo mi je pomalo drago što ne cujem njegove misli.
Osvrnuo se natrag, u kucu, i primijetio sam da mu je cijelo tijelo zadrhtalo. Mahnuo mi je da
odem ne pogledavši opet prema meni, a onda mi je nestao s vidika.
Što se zbiva?
Baš, kao da mi namjerava odgovoriti.
Sjeo
sam vrlo mirno na livadu i poceo osluškivati. Ovim sam ušima gotovo cuo
meke Sethove korake, kilometrima dalje u šumi. Lako sam razaznavao
svaki zvuk u mracnoj kuci.
"Bila je to lažna uzbuna", objašnjavao je
Edvvard onim mrtvim glasom, samo ponavljajuci ono što sam mu rekao.
"Setha je uzrujalo nešto drugo, pa je zaboravio da ocekujemo znak. Vrlo
je mlad."
"Lijepo je što nam djecurlija cuva utvrdu", progundao je dublji glas. Emmettov, pretpostavio
sam.
"Veceras su nam ucinili veliku uslugu, Emmette", rekao je Carlisle. "Po cijenu velike osobne
žrtve."
"Ma da, znam. Samo sam ljubomoran. Volio bih biti na njihovu mjestu."
"Seth smatra da Sam nece sada napasti", mehanicki je rekao Edvvard. "S obzirom na to da
smo mi unaprijed upozoreni, a njemu nedostaju dva clana copora."
"Što misli Jacob?" upitao gaje Carlisle.
"Ne dijeli njegov optimizam."
Nitko
ništa nije rekao. Culo se nekakvo tiho kapanje koje nisam mogao
prepoznati. Cuo sam kako tiho dišu - i uspio razluciti Bellu od
ostalih. Disala je dublje, s vecim naporom. Dah joj je zapinjao i
prekidao se u cudnim ritmovima. Cuo sam joj srce. Kao daje kucalo...
prebrzo.
Poceo sam ga ravnati prema vlastitom bilu, ali nisam siguran je li to pravo mjerilo. Nije da je moje baš normalno.
"Ne diraj je! Probudit ceš je", prošaptala je Rosalie.
Netko je uzdahnuo.
"Rosalie", promrmljao je Carlisle.
"Da nisi opet poceo, Carlisle. Prije smo dale da bude po tvome, ali to je sve što cemo ti
dopustiti."
Cinilo se da i Rosalie i Bella sada o sebi govore u množini. Kao da su stvorile vlastiti copor.
Tiho
sam koracao pred kucom. Svakim sam prolaskom prilazio nešto bliže.
Mracni su prozori bili poput ukljucenog televizora u nekoj dosadnoj
cekaonici - bilo je nemoguce na dulje vrijeme odmaknuti pogled s njih.
Još nekoliko minuta, još nekoliko prolazaka, i krzno mi je pri hodu pocelo doticati rub trijema.
Vidio sam uvis kroz prozore - razaznavao vrhove zidova i strop, ugašeni luster koji ondje visi.
Bio sam dovoljno visok da bi mi bilo potrebno samo da malo protegnem vrat... i možda stavim jednu šapu na rub trijema...
Virnuo
sam u veliku, otvorenu ulaznu sobu, ocekujuci vidjeti nešto vrlo slicno
prizoru od danas popodne. Ali toliko se promijenio da sam se isprva
zbunio. Na sekundu sam pomislio da gledam u pogrešnu prostoriju.
Staklenog
zida više nije bilo - sada je izgledao metalno. A sav su namještaj
razmaknuli, dok se Bella nespretno skvrcila na uskom krevetu u sredini
otvorenog prostora. Ne na normalnom krevetu - na postelji s ogradom,
kao u bolnici. Na bolnicu su takoder podsjecali monitori prikopcani na
njezino tijelo, kao i cjevcice zabodene u njezinu kožu. Lampice na
monitorima bljeskale su, ali ništa se nije culo. Ono kapanje bilo je
intravenozni drip zaboden u pregib njezina lakta - nekakva gusta i
bijela, a ne bistra tekucina.
Malo se zagrcnula u nespokojnom snu, pa su i Edvvard i Rosalie zabrinuto stali nad nju.
Trznula se tijelom i tiho jauknula. Rosalie je prešla dlanom Belli preko cela. Edvvardovo se
tijelo
ukrutilo - bio mi je okrenut ledima, ali izraz lica sigurno mu je bio
upecatljiv, jer se Emmett ugurao izmedu njih prije nego što sam imao
vremena trepnuti. Podigao je ruke prema Edvvardu.
"Ne veceras, Edvvarde. Imamo drugih briga."
Edvvard
se okrenuo od njih, i vidio sam da je opet covjek na lomaci. Pogled mu
se na trenutak susreo s mojim, a onda sam se spustio natrag na sve
cetiri.
Otrcao sam natrag u mracnu šumu, hitajuci da se pridružim Sethu, hitajuci što dalje od onoga iza.
Gore. Da, bilo joj je gore.

Korisnički profil

27 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:34 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
5.Neki ljudi jednostavno ne shvataju šta znači biti nepoželjan

Bližio sam na samome rubu sna.
Sunce je prije sat vremena svanulo
iza oblaka - šuma je sada bila siva, a ne više crna. Seth se sklupcao i
utonuo u san oko jedan, a probudio sam ga u zoru da se zamijenimo. Cak
i nakon
što sam cijelu noc trcao, bilo mi je teško prisiliti mozak
da ušuti dovoljno dugo da mogu zaspati, ali pomagali su mi Sethovi
ritmicni koraci. Jedan, dva-tri, cetiri, jedan, dva-tri, cetiri - dam
dam-dam dam - tupi topot šapa po vlažnoj zemlji, u stalnom ponavljanju
optrcavanja široka kruga oko zemlje Cullenovih. Vec smo polako utirali
stazicu u tlu. Sethove su misli bile
prazne, tek mrlja zelenih i sivih nijansi dok je šuma prelijetala oko njega. To me smirivalo.
Pomagalo mi je ispuniti glavu onime što on vidi, umjesto da mi vlastiti prizori preuzmu glavnu rijec.
A onda je Sethovo prodorno tuljenje proparalo mir ranog jutra.
Naglo
sam ustao sa zemlje, a prednje su me noge povukle u trk prije nego što
su mi se stražnje odigle s tla. Jurnuo sam prema mjestu gdje je Seth
zastao kao ukopan, slušajuci zajedno s njim grabljenje šapa u trku
prema nama.
Jutro, decki.
Zgranuto cviljenje otelo se Sethu kroza zube. A onda smo obojica zarežali kad smo dublje išcitali misli novopridošlice.
Ma, covjece! Daj se gubi, Leah! prostenjao je Seth.
Zastao sam stigavši do Setha, koji je zabacio glavu, spreman opet zatuliti - ovaj put kao prigovor.
Daj se stišaj, Seth.
Tocno. Gah! Gahl Gahf Cvilio je i grebao po tlu, rujuci duboke brazde u zemlji.
Leah je lagano izašla na vidik, promicuci malim sivim tijelom kroz nisko raslinje.
Prestani cendrati, Seth. Koja si ti mala beba.
Zarežao sam na nju, priljubivši uši uz lubanju. Automatski je odskocila za korak.
Sto ti to sad izvodiš, Leah?
Otpuhnula
je težak udah. Pa to bi bar trebalo biti ocito, zar ne? Prilazim vašem
malom, šugavom coporu odmetnika. Vampirskim psima cuvarima. Nasmijala
se tihim, sarkasticnim lavežom.
Ne, neceš. Okreni se i odlazi dok ti nisam išcupao tetivu na nozi.
Baš, kao da bi me mogao uloviti. Iscerila se i napela tijelo za skok. Jesi li za utrku, o, dicni vodo?
Duboko
sam udahnuo, ispunjavajuci pluca sve dok mi bokovi nisu nabrekli. Zatim
sam, kad sam bio siguran da necu vrisnuti, naglo ispuhnuo taj zrak iz
sebe.
Seth, idi javi Cullenovima da je to samo tvoja glupa sestra— Pomislio sam te rijeci što sam grublje mogao. Ja cu to riješiti.
Samo reci! Seth je drage volje otišao. Izgubio se u pravcu kuce.
Leah
je zacviljela i nagnula se za njim, dok joj se krzno na ramenima
kostriješilo. I ti ceš dopustiti da on sam otrci vampirima?
Prilicno sam siguran da bi mu bilo draže da ga oni srede nego da još i minutu provede s tobom.
Daj šuti, Jacobe. Ups, ispricavam se - htjela sam reci, daj šuti, uzvišeni Alfa.
Zašto si dovraga došla?
Misliš da cu samo sjediti doma dok mi mladi brat dobrovoljno služi vampirima kao grickalica?
Seth ne želi tvoju zaštitu, niti mu je potrebna. Zapravo, nitko te ovdje ne želi.
Uuu, au, to ce me baš jako pogoditi. Ha, zalajala je. Reci mi želi li me itko, pa smjesta odlazim.
Znaci, ovdje se uopce ne radi o Sethu, je li?
Naravno
da se radi. Samo te podsjecam na to da mi nije prvi put da me ne žele.
Sto mi ne pruža baš narocitu motivaciju, ako shvacaš što ti želim reci.
Zaškrgutao sam zubima i pokušao razbistriti misli. Je li te Sam poslao?
Da sam došla amo po Samovu nalogu, ne biste me mogli cuti. Više nisam odana njemu.
Pažljivo
sam osluhnuo misli pomiješane s rijecima. Ako je ovo varka ili
smicalica, moram biti dovoljno pozoran da je razoblicim. Ali nije bilo
nicega. Njezina izjava bila je posve istinita.
Preko volje, gotovo zdvojno istinita.
Ti si to meni sada odana? upitao sam je s dubokim sarkazmom. Ma da. Baš.
Nemam baš neki izbor. Snalazim se s mogucnostima koje imam. Vjeruj mi kad ti kažem da mi ovo nije ništa ugodnije nego tebi.
To
nije bilo tocno. U svijesti joj je bilo pomalo napetog uzbudenja. Nije
bila sretna zbog ovoga, ali u isti mah je bila nekako cudno ushicena.
Poceo sam joj pretraživati svijest, ne bih li shvatio.
Narogušila se, ljuteci se što zadirem u nju. Obicno sam nastojao ne hajati za Leu - nikad je prije nisam pokušao dokuciti.
Prekinuo
nas je Seth, dok je mislima prenosio objašnjenje Edvvardu. Leah je
zabrinuto zacviljela. Edvvardovo lice, uokvireno istim prozorom kao i
sinoc, nije otkrivalo reakciju na vijest. Bilo je to prazno, mrtvo lice.
Opa,
baš loše izgleda, promrmljao je Seth za sebe. Vampir nije pokazao
reakciju ni na tu pomisao. Izgubio se u kuci. Seth se okrenuo i pošao
natrag prema nama. Leah se malo opustila.
Sto se zbiva? upitala me Leah. Reci mi što ima nova.
Cemu, kad neceš ostati s nama.
Zapravo,
hocu, gospon Alfa, hocu. Jer buduci da ocito moram pripadati nekome - a
nemoj misliti da se nisam pokušala osamostaliti, i sam dobro znaš kako
to ne ide - odlucila sam se za tebe.
Leah, ja ti nisam drag. Ti meni nisi draga.
Dobro jutro, hvala najljepša. To mi nije bitno. Ostat cu sa Sethom.
Nisu ti dragi ni vampiri. Zar nemaš dojam da vec tu imaš mali sukob interesa?
Vampiri nisu dragi ni tebi.
Alija sam se obavezao održati ovaj savez. Ti nisi.
Držat cu se podalje od njih. Mogu optrcavati ophodnje tu, na razdaljini, baš kao i Seth.
I htjela bi da pritom imam povjerenja u tebe?
Istegnula
je vrat i protegnula se na prste, ne bi li bila visoka poput mene kad
mi se zagledala u oci. Ja necu izdati svoj copor.
Došlo mi je da
zabacim glavu i zatulim, kao Seth maloprije. Ovo nije tvoj copor! Ovo
uopce nije copor. To sam samo ja, koji djelujem na svoju ruku! Što je s
vama Cleanvaterovima?
Zašto me nikako ne možete pustiti na miru?
Seth, koji nam je upravo prilazio otraga, zacvilio je; uvrijedio sam ga. Super.
Pa ja sam ti od koristi, zar ne, Jake?
Nisi
mi prenaporan, mali, ali ako ti i Leah dolazite u paketu - ako se nje
jedino mogu riješiti tako što ceš ti otici doma... Pa, možeš li me
kriviti za to što želim da odeš?
Gah, Leah. uvijek sve upropastiš!
Ma da, znam, kazala mu je, a misao je bila teška od bremena njezina beznada.
Osjetio sam bol u te tri male rijeci, snažniju nego što bih pretpostavio. Nisam to htio osjetiti.
Nisam
htio da mi bude teško zbog nje. Jasno, copor je bio grub prema njoj,
ali sama si je to zaradila gorcinom koja joj je prljala svaku misao i
pretvarala boravak u njezinoj glavi u nocnu moru.
I Setha je grizla savjest. Jake... Neceš me stvarno otjerati, je li? Nije Leah tako strašna.
Stvarno.
Ono, mislim, kad je ona vec tu, možemo proširiti obod. A Samu ih tako
ostaje svega sedam. Nema šanse da krene u napad kad su tako malobrojni.
Sto je vjerojatno i bolje...
Znaš da ne želim predvoditi copor, Seth. Onda nas nemoj predvoditi, predložila je Leah.
Frknuo
sam. Savršen prijedlog. Hajde sada, bježite kuci. Jake, pomislio je
Seth. Menije tu mjesto. Meni su vampiri dragi Cullenovi, harem. Oni su
za mene ljudi, i ja cu ih štititi, jer tako treba.
Tebi je možda tu mjesto, mali, ali tvojoj sestri nije. A ona ce ici kamo god ti—
Prekinuo sam se, jer sam na te rijeci nešto ugledao. Nešto o cemu je Leah nastojala ne misliti.
Leah nije imala namjeru otici.
Mislio sam da se ovdje radi o Sethu, kiselo sam pomislio. Lecnula se. Naravno da sam došla zbog Setha. I da se makneš od Sama.
Stisnula je celjust. Ne moram se ja tebi pravdati. Samo moram postupati kako mi se kaže.
Pripadam tvome coporu, Jacobe. Kraj price.
Udaljio sam se od nje, gundajuci.
Drek. Nikad je se necu riješiti. Ma koliko ja njoj ne bio drag, ma
koliko joj Cullenovi bili mrski, ma koliko da bi sretna bila da može
ovaj cas pobiti sve vampire, ma koliko da je jedi što ih umjesto toga
mora štititi - ništa od toga nije ni blizu njezina olakšanja zato što
se riješila Sama.
Ja Lei nisam drag, tako da je ne tišti narocito to što bih radije da je nema.
Ona voli Sama. I dalje. A nije bila voljna živjeti s bolnom spoznajom da bi on radije da je
nema,
narocito sad kad je dobila izbor. Radije bi pristala na bilo što drugo.
Cak i ako to znaci da se mora doseliti Cullenovima i postati njihov
pas-cuvar.
Ne znam baš da bih išla dotle, pomislila je. Pokušala je
zvucati cvrsto, agresivno, ali u nastupu joj je bilo krupnih pukotina.
Sigurna sam da bih se prije toga dobrih par puta pokušala ubiti.
Slušaj, Leah...
Ne,
ti slušaj, Jacobe. Prestani raspravljati sa mnom, jer neceš imati ništa
od toga. Klonit cu ti se s puta, okej? Radit cu što mi god kažeš. Samo
se necu vratiti u Samov copor i biti mu jadna bivša cura koju si ne
može skinuti s vrata. Ako želiš da odem - cucnula je i zagledala mi se
ravno u oci - morat ceš me natjerati.
Jednu dugu minutu samo sam
ljutito režao. Polako sam pocinjao osjecati izvjesno razumijevanje
prema Samu, usprkos svemu što je ucinio meni, a i Sethu. Nije ni cudo
da cijelo vrijeme nareduje coporu. Kako bi inace ikada uspio postici da
se išta obavi?
Seth, hoceš li se jako ljutiti na mene ako ti ubijem sestru?
Pretvarao se da malo razmišlja o tome. Pa, cuj... da, vjerojatno hocu.
Uzdahnuo sam.
Pa dobro, milostiva "Radim Što Mi Se God Svidi". A da budeš korisna i kažeš nam što znaš?
Sto se dogodilo nakon što smo sinoc otišli?
Naveliko se zavijalo. Ali vjerojatno ste to culi. Tulili su tako glasno da nam je trebalo neko
vrijeme
da shvatimo da više ne cujemo ni tebe ni njega. Sam se... Rijeci su je
izdale, ali u glavi smo vidjeli što je bilo. I Seth i ja smo se
lecnuli. Zatim je vrlo brzo postalo jasno da se plan mora promijeniti.
Sam je odlucio otici na razgovor s ostalim starješinama cim svane. Mi
smo se trebali naci i smisliti strategiju. Ipak, bilo mije jasno da
nece smjesta pokrenuti novi napad.
U ovom trenutku to bi bilo
samoubojstvo, nakon što ste se ti i Seth odvojili i upozorili krvopije.
Nisam sigurna što ce uciniti, ali ne bih sama lutala šumom da sam na
mjestu pijavica. Otvorena je sezona lova na vampove.
Odlucila si propustiti jutrošnji sastanak? upitao sam je.
Kad smo se sinoc dijelili na ophodnje, zatražila sam dopuštenje da odem kuci i kažem majci
što se dogodilo—
Kvragu! Rekla si mami? zarežao je Seth.
Seth, daj se malo strpi s tim bratskim prepucavanjima. Leah, nastavi.
Znaci,
nakon što sam se vratila u ljudski lik, uzela sam si malo vremena da
razmislim. Dobro, istini za volju, uzela sam si cijelu noc. Kladim se
da ostali misle da sam zaspala. Ali sve to s dva zasebna copora i dva
zasebna uma copora dalo mije hrpu materijala za mozganje. Na kraju sam
odvagnula Sethovu sigurnost i, eh, ostale prednosti naspram pretvaranja
u izdajicu i njušenja vampirskog smrada tko zna koliko dugo. Znaš što
sam odlucila. Mami sam ostavila poruku. Sve mi se cini da cemo cuti kad
Sam sazna za to...

Korisnički profil

28 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:34 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Leah je naculila uho prema zapadu.
Aha, i meni se cini, složio sam se.
Dakle, to bi bilo sve. Sto cemo sada? upitala je.
I ona i Seth pogledali su me s išcekivanjem.
Upravo sam takve situacije htio izbjeci.
Valjda cemo zasad samo biti na oprezu. Ništa drugo i ne možemo uciniti. Vjerojatno bi trebala malo odspavati, Leah.
Nisi spavao ništa više od mene.
Zar nisi rekla da ceš slušati što ti se kaže?
Baš. Ta ce ti se fora brzo izlizati, progundala je, a onda zijevnula. Dobro, što je, tu je. Briga
me.
Ja cu optrcati granicu, Jake. Ja uopce nisam umoran. Sethu je bilo tako drago što ih nisam
otjerao kuci daje prakticki skakutao od uzbudenja.
Jasno, jasno. Ja idem vidjeti što je s Cullenovima.
Seth se zaputio novom stazom utabanom u vlažnoj zemlji. Leah je zamišljeno pogledala za
njim.
Možda krug-dva prije corke... Hej, Seth, hoceš vidjeti koliko puta te mogu optrcati u krugu?
NE!
Cerekajuci se tihim lavežom, Leah je jurnula u šumu za njim.
Beskorisno sam zarežao. Toliko o miru i tišini.
Leah je ulagala napor - za svoje pojmove. Zadržala je podbadanja na minimumu dok je
optrcavala
krug, ali bilo je nemoguce ne osjetiti samodopadnost kojom odiše.
Sjetio sam se onog starog izraza "dvoje je vec društvo". Nije bio
stvarno primjenjiv, jer je meni vec i jedan bio sasvim dovoljan. Ali
ako nas vec mora biti troje, teško sam se mogao sjetiti nekoga za koga
je ne bih zamijenio.
Paul? predložila je.
Možda, dopustio sam joj.
Nasmijala se sebi u bradu, odviše ustreptala i nabrijana da bi se uvrijedila. Upitao sam se
koliko ce dugo potrajati njezin polet zbog toga što je izbjegla Samovo sažaljenje.
Onda ce mi to biti cilj - da budem manje iritantna od Paula.
Da, samo se ti trudi.
Pretvorio sam se u svoje drugo oblicje na nekoliko metara od livade. Nisam namjeravao da
ovdje provedem narocito mnogo vremena kao covjek. Ali nisam namjeravao ni imati Leu u
glavi. Navukao sam izlizane kratke hlace i krenuo travnjakom.
Vrata su se otvorila prije nego što sam došao do stubišta, i iznenadilo me što Carlisle, a ne
Edvvard izlazi da me doceka - lice mu je izgledalo iscrpljeno i poraženo. Srce mi se na
trenutak sledilo. Posustao sam i stao, nesposoban išta reci.
"Je li ti dobro, Jacobe?" upitao me Carlisle.
"Je li Belli?" protisnuo sam nekako.
"Njoj
je... uglavnom isto kao sinoc. Jesam li te prepao? Oprosti. Edvvard je
rekao da dolaziš u svom ljudskom liku, pa sam te izašao pozdraviti, jer
on nije htio otici od nje. Budna je."
A Edvvard nije htio izgubiti ni trenutka uz nju, jer mu nije preostalo još dugo. Carlisle nije to
naglas kazao, ali kao da jest.
Prošlo
je vec neko vrijeme otkako sam spavao - prije svoje posljednje
ophodnje. Sad sam to stvarno osjecao. Zakoraknuo sam, sjeo na stubište
trijema i svalio se na rukohvat.
Kretnjama tihim poput šapta, kakve
samo vampir može izvesti, Carlisle je sjeo na istu stubu, pokraj
rukohvata sa suprotne strane.
"Sinoc ti nisam imao prilike zahvaliti, Jacobe. Ne znaš koliko cijenim tvoju... suosjecajnost.
Znam
da ti je cilj bio zaštititi Bellu, ali dugujem ti i sigurnost ostatka
svoje obitelji. Edvvard mi je rekao što si morao uciniti..."
"Necemo o tome", promrsio sam.
"Ako tako želiš."
Šutjeli
smo i sjedili. Cuo sam ostale u kuci. Emmett, Alice i Jasper
razgovarali su prigušenim, ozbiljnim glasovima na katu. Esme je
pjevušila bez melodije u drugoj sobi. Rosalie i Edvvard disali su u
blizini - nisam uspijevao razaznati tko je tko, ali cuo sam razliku
Bellina napornog dahtanja. Cuo sam joj i srce. Djelovalo mije...
neravnomjerno.
Kao da se sudbina urotila da me natjera da ucinim sve ono što sam se zakleo da nikad necu
uciniti u tijeku dvadeset cetiri sata. I evo, sad sam samo dokono sjedio i cekao da ona umre.
Nisam to više htio slušati. Razgovaranje je bilo bolje od slušanja.
"Smatraš
je clanom svoje obitelji?" upitao sam Carlislea. To sam prije zapazio,
kad je rekao da sam pomogao i ostatku njegove obitelji.
"Da. Bella je vec moja kci. Voljena kci."
"Ali pustit ceš je da umre."
Tako je dugo šutio da sam ga pogledao. Lice mu je bilo vrlo, vrlo umorno. Znao sam kako mu je.
"Mogu zamisliti što misliš o meni zbog toga", napokon je rekao. "Ali ne mogu prijeci preko
onoga što sama želi. Ne bi bilo u redu donijeti takvu odluku u njezino ime, prisiliti je."
Htio
sam biti ljut na njega, ali nije mi to baš olakšavao. Kao da mi je
uzvracao mojim rijecima, samo zbrkanim. Prije su mi zvucale ispravno,
ali sad nisu mogle biti ispravne. Ne kad Bella umire. Ipak... Sjetio
sam se kakav je osjecaj biti slomljen na zemlji pred Samom - nemati
izbora nego postati ukljucen u ubojstvo voljene osobe. Samo, ovo nije
bilo jednako. Sam nije bio u pravu. A Bella je voljela osobe koje nije
trebala.
"Misliš da ima ikakvih izgleda da se izvuce? Mislim, ono, kao vampirica i sve to. Kazala mi je
što je bilo... što je bilo s Esme."
"Rekao
bih da su u ovom trenutku izgledi izjednaceni", tiho je odgovorio.
"Vidio sam vampirski otrov kako cudotvorno djeluje, ali ima okolnosti
koje cak ni otrov ne može nadvladati. Srce joj je sada pod pretjeranim
naporom; ako je izda... nikako joj necu moci pomoci."
Bellino bilo zabubnjalo je i posustalo, pružajuci nesnosan naglasak njegovim rijecima.
Možda se planet poceo okretati unatraške. Možda bi to moglo objasniti zašto je sve sada
suprotno
od onoga kakvo je jucer bilo - kako se sada mogu nadati u ono što mi je
svojedobno djelovalo kao upravo najgora stvar na svijetu.
"Što taj stvor njoj radi?" prošaptao sam. "Sinoc joj je bilo daleko gore. Vidio sam... cjevcice i sve to. Kroz prozor."
"Fetus ne odgovara njezinu tijelu. Presnažan je, kao prvo, ali to bi vjerojatno mogla neko
vrijeme izdržati. Veci problem leži u tome što joj ne dopušta da dode do potrebnih hranjivih
tvari. Tijelo joj odbija svaki oblik ishrane. Pokušavam je hraniti intravenozno, ali ona to
jednostavno ne upija. Sve je u njezinu stanju ubrzano. Promatram je - i ne samo nju, nego i
fetus
- kako iz sata u sat umire od gladi. Ne mogu to prekinuti, a ne mogu ni
usporiti. Ne mogu dokuciti što to stvorenje želi." Umorni mu je glas
prepukao na kraju.
Osjetio sam se jednako jucer, kad sam joj vidio crne mrlje na trbuhu - ljutito, i pomalo sludeno.
Cvrsto sam stisnuo šake kako bih im obuzdao drhtanje. Mrzio sam tog stvora koji joj nanosi
bol.
Cudovištu nije dovoljno što je iznutra tuce. Ne, još je i izgladnjuje.
Vjerojatno samo traži nešto u što bi žarilo zube - grlo koje bi
isisalo. Buduci da još nije dovoljno veliko da ubije nekog drugog,
zadovoljava se time što isisava život iz Belle.
Mogao sam im reci tocno što ono želi: smrt i krv, krv i smrt.
Koža mi se sva zažarila i pocela me svrbjeti. Duboko sam udahnuo i izdahnuo, usredotocujuci se na to ne bih li se smirio.
"Kad
bih bar stekao bolji pojam o tome što je to tocno", promrmljao je
Carlisle. "Fetus je dobro zašticen. Ne uspijevam dobiti ultrazvucnu
sliku. Sumnjam da postoji nacin da se posteljica probije iglom, ali
Rosalie mi ionako ne želi dopustiti da to pokušam."
"Iglom?" promumljao sam. "Kakve bi koristi od toga bilo?"
"Sto više znam o fetusu, to bolje mogu procijeniti za što je sve sposoban. Sto ne bih dao za
barem malo plodne vode. Kad bih znao broj kromosoma..."
"Ne pratim te više, doktore. Može li to malo jednostavnijim rjecnikom?"
Kratko se zahihotao - cak mu je i smijeh zvucao iscrpljeno.
"Pa dobro. Koji si stupanj biologije odslušao? Jeste li ucili o kromo-zomskim parovima?"
"Mislim da da. Mi imamo dvadeset tri, je 1' tako?"
"Toliko ljudi imaju."
Trepnuo sam. "A koliko ih vi imate?"
"Dvadeset pet."
Na sekundu sam se namrštio prema svojim šakama. "Što to znaci?"
"Mislio sam da znaci to da su naše vrste gotovo potpuno razlicite. Manje srodne od lava i
kucne
macke. Ali ovaj novi život - pa, navodi na zakljucak da smo genetski
kompatibilniji nego što sam mislio." Tužno je uzdahnuo. "Nisam znao da
ih treba upozoriti."
I ja sam uzdahnuo. Bilo mi je lako mrziti Edvvarda zbog istog tog
neznanja. Još uvijek sam ga mrzio zbog toga. Ali bilo mi je jednostavno
teško gajiti jednak stav prema Carlisleu. Možda zato što nisam gajio
deset vrsti ljubomore u slucaju Carlislea.
"Moglo bi koristiti da im saznamo broj - da vidimo je li fetus bliži nama ili njoj. Da znamo što
valja ocekivati." Zatim je slegnuo ramenima. "A možda to uopce ne bi koristilo. Valjda bih
samo htio dobiti nešto što se dade izucavati, naci si bilo kakvog posla."
"Pitam
se kakvi su moji kromosomi", promrmljao sam onako usput. Opet mije palo
na pamet ono olimpijsko testiranje na steroide. Obavljaju li se tamo i
pretrage DNK?
Carlisle se napadno nakašljao. "Ti imaš dvadeset cetiri para, Jacobe."
Polako sam se okrenuo i blenuo u njega podignutih obrva.
Bilo mu je vidljivo nelagodno. "Kad me... zanimalo. Dopustio sam si tu slobodu kad sam te
lijecio prošli lipanj."
Razmislio sam nacas o tome. "Mislim da bi me to trebalo razljutiti. Ali zapravo me nije briga."
"Ispricavam se. Trebao sam pitati."
"Sve pet, doktore. Nisi mislio ništa loše."
"Nisam. Obecavam ti da nisam mislio ništa loše. Kad mi je samo... tvoja vrsta fascinantna.
Valjda sam sastavnice vampirske prirode tijekom stoljeca poceo doživljavati kao nešto
svakodnevno. Odmak tvoje obitelji od ljudskosti daleko mi je zanimljiviji. Maltene magican."
"Ciribu-ciriba", promumljao sam. Bio je isti kao Bella sa svim tim bljezgarijama o magiji.
Carlisle se ponovno umorno nasmijao.
Zatim smo zaculi Edvvardov glas iz kuce, pa smo obojica zastali i osluhnuli.
"Odmah
se vracam, Bella. Htio bih popricati s Carlisleom. Zapravo, Rosalie, bi
li htjela poci sa mnom?" Edvvard je zvucao drugacije. U mrtvome mu se
glasu cula natruha života. Iskrica necega. Ne baš nadanja, ali možda
želje za nadanjem.
"Sto je, Edvvarde?" promuklo ga je upitala Bella.
"Ništa što bi te trebalo brinuti, ljubavi. Gotov sam za sekundu. Rose, molim te?"
"Esme?" pozvala je Rosalie. "Možeš li mi malo pripaziti na Bellu?"
Zacuo sam huk vjetra kad je Esme dolepršala stubištem. "Naravno", rekla je.
Carlisle
se premjestio, okrecuci se da pogleda vrata s išcekivanjem. Edward je
prvi izašao, s Rosalie tik za petama. Lice mu, kao i glas, više nije
bilo mrtvo. Djelovao je napeto
usredotoceno. Rosalie je izgledala sumnjicavo.
Edward je zatvorio vrata za njom.
"Carlisle", promrmljao je.
"Što je, Edwarde?"
"Možda
cijelo vrijeme imamo pogrešan pristup. Maloprije sam slušao tebe i
Jacoba, a kad ste razgovarali o tome što... fetus želi, Jacob je
pomislio nešto zanimljivo."
Ja? Što sam ja to pomislio? Po strani od
moje ocite mržnje prema stvoru? Barem u njoj nisam bio jedini. Bilo mi
je jasno da je Edvvardu teško služiti se tako blagim pojmom kao što je
fetus.
"Zapravo nismo primijenili taj pristup", nastavio je Edvvard.
"Nastojimo dati Belli ono što njoj treba. A njezino tijelo to prihvaca
otprilike jednako uspješno kao što bi i naša. Možda bismo prvo trebali
ispuniti potrebe... fetusa. Kad bismo njega zadovoljili, možda bismo
joj mogli uspješnije pružiti pomoc."
"Ne uspijevam te pratiti, Edvvarde", rekao je Carlisle.
"Razmisli malo, Carlisle. Ako je to stvorenje više vampirsko negoli ljudsko, zar ne možeš
pogoditi za cim žudi - i što ne dobiva? Jacob je pogodio."
Jesam li? Prevrtio sam si razgovor u glavi, nastojeci se sjetiti koje sam misli zadržao za sebe.
Sjetio sam se u isti mah kad je Carlisle shvatio.
"O", rekao je iznenadenim tonom. "Misliš daje... žedan?"
Rosalie je prosiktala sebi u bradu. Više nije bila sumnjicava. Njezino odurno savršeno lice
posve
je blistalo, ociju raširenih od uzbudenja. "Pa jasno", promrmljala je.
"Carlisle, imamo svu onu nula negativnu koju smo nabavili za Bellu. To
si se dobro sjetio", dodala je, ne gledajuci mene.
"Hmm." Carlisle se primio za bradu, duboko zamišljen. "Pitam se... I povrh toga, koji bi bio
najbolji nacin davanja..."
Rosalie je odmahnula glavom. "Nemamo vremena za kreativne ideje. Rekla bih da nam je
najpametnije poceti na tradicionalan nacin."
"Samo tren", prošaptao sam. "Stani malo. Ti to - ti to predlažeš da natjeramo Bellu da pije krvi"
"Ti si se toga sjetio, pseto", rekla je Rosalie i namrštila se na mene, a da me nije zapravo
pogledala.
Zanemario sam je i samo držao Carlislea na oku. Ista ona utvarna nada koja se vidjela na
Edwardovu licu sada je bila u doktorovim ocima. Stisnuo je usne, razmatrajuci.
"To je baš ono..." Nisam se mogao sjetiti prave rijeci.
"Cudovišno?" predložio je Edvvard. "Odurno?"
"Otprilike."
"Ali što ako joj pomogne?" prošaptao je.
Ljutito sam odmahnuo glavom. "Kako cete to izvesti? Zabiti joj cijev niz grkljan?"
"Namjeravam je pitati za mišljenje. Samo sam se prije toga htio posa-vjetovati s Carlisleom."
Rosalie
je kimnula. "Ako joj kažeš da bi to moglo pomoci bebi, bit ce voljna
pristati na sve. Cak i ako ih stvarno budemo morali hraniti kroz cijev."
U tom trenutku - kad sam cuo kako joj se glas sav raspekmezio pri izgovaranju rijeci beba -
shvatio
sam da ce Blondinka biti za sve što bi pomoglo malom cudovišnom
životopijcu. Zar je u tome stvar, je li to taj zagonetni cimbenik koji
spaja njih dvije? Zar Rosalie želi klinca?
Krajickom oka opazio sam kako Edvvard kratko kima glavom, odsutno, ne gledajuci prema
meni. Ali znao sam da odgovara na moja pitanja.
Ma
vidi ti to. Tko bi rekao da ledenohladna Barbika ima majcinsku stranu.
Toliko o tome kako ona štiti Bellu - Rosalie ce vjerojatno svojim
rukama zabiti cijev Belli niz grkljan.
Edvvardova su se usta stisnula u tvrdu crtu, i znao sam da sam ponovno pogodio.
"Pa, nemamo vremena za dokone rasprave o tome", rekla je Rosalie nestrpljivo. "Što kažeš, Carlisle? Da pokušamo?"
Carlisle je duboko udahnuo, a onda ustao. "Pitat cemo Bellu."
Blondinka se prepredeno osmjehnula - sigurna u to da ce, ako se Bellu pita, biti po njezinom.
Podigao sam se sa stubišta i otišao za njima kad su poceli ulaziti u kucu. Nisam tocno znao
zašto. Samo iz morbidne radoznalosti, možda. Bilo je kao u filmu strave. Krvi i cudovišta
posvuda.
Možda se naprosto nisam mogao oduprijeti još jednom šutu svoje sve mršavije zalihe droge.
Bella je ispruženo ležala na bolnickom krevetu, a trbuh joj je stršao kao planina pod plahtom.
Bila
je sva voštana - bezbojna i nekako prozirna. Cinilo bi se da je vec
mrtva, osim što su joj se prsa blago nadimala od plitka disanja. A i
oci su joj slijedile nas cetvero pune iscrpljene sumnjicavosti.
Ostali
su vec bili uz nju, lepršajuci prostorijom iznenadnim, hitrim
kretnjama. Bilo ih je jezovito gledati. Vukao sam se sporim koracima za
njima.
"Što je sada?" oštro ih je upitala Bella hrapavim šaptom.
Voštana joj se ruka trgnula uvis - kao da želi zaštititi svoj balon od
trbuha.
"Jacobu je na pamet palo nešto što bi ti moglo pomoci", rekao joj je Carlisle.
Bilo
bi mi drago da me nije umiješao u ovo. Nisam ja ništa predložio.
Zasluge treba pripisati, njezinu mužu-krvopiji, na pravu adresu. "Nece
ti biti... ugodno, ali—"
"Ali pomoci ce bebi", gorljivo mu je upala u rijec Rosalie. "Smislili smo bolji nacin da ga
nahranimo. Možda."
Bellini su kapci zatitrali. Zatim se nasmijala slabašnim kašljem. "Nece mi biti ugodno?"
prošaptala je. "Jao meni, koja ce to promjena biti." Bacila je pogled na cjevcicu utaknutu u
pregib svoga lakta i ponovno zakašljala.
Blondinka se nasmijala s njom.
Djevojka je izgledala kao da joj je preostalo tek nekoliko sati, i sigurno je trpjela bolove, ali
zbijala je šale. Tako tipicno za Bellu. Nastoji smanjiti napetost, olakšati situaciju svima
ostalima.
Edvvard je zaobišao Rosalie, a ni tracak osmijeha nije mu dotaknuo napeto lice. Bilo mi je
drago zbog toga. Pomagalo mi je, bar malcice, to što on pati više od mene. Primio ju je za
ruku, ne onu kojom je i dalje štitila nabrekli trbuh.
"Bella, ljubavi, zatražili bismo od tebe da uciniš nešto cudovišno", rekao je, služeci se istim
pridjevima koje je predložio meni. "Odurno."
Pa, barem joj je neuvijeno objasnio.
Plitko je, treperavo udahnula. "Koliko ružno?"
Odgovorio joj je Carlisle. "Mislimo da bi fetus mogao imati prehrambene potrebe slicnije
našima nego tvojima. Mislimo daje žedan."
Trepnula je. "O. O."
"Tvoje
stanje - stanje vas oboje - naglo se pogoršava. Ne smijemo gubiti
vrijeme, ne stignemo smisliti prihvatljivije nacine da to izvedemo.
Najbrži nacin iskušavanja teorije—"
"Moram je popiti", prošaptala
je. Odsjecno je kimnula-imala je jedva dovoljno energije da blago
zanjiše glavom. "Mogu ja to. Praksa za buducnost, je 1' tako?" Bezbojne
su joj se usne blijedo iscerile kad je pogledala Edvvarda. Nije joj
uzvratio osmijehom.
Rosalie je pocela nestrpljivo tapkati nogom. Taj zvuk mi je istinski išao na živce. Upitao sam
se kako bi reagirala kad bih je ovog trenutka bacio kroza zid.
"Dakle, tko ce mi uloviti grizlija?" prošaptala je Bella.
Carlisle i Edvvard razmijenili su kratak pogled. Rosalie je prestala tapkati.
"Što je?" upitala ih je Bella.
"Pokus ce biti djelotvorniji ako ne budemo škrtarili, Bella", rekao je Carlisle.
"Ako fetus žudi za krvlju," pojasnio joj je Edvvard, "onda ne žudi za životinjskom krvlju."
"Neceš osjetiti nikakvu razliku, Bella. Ne razmišljaj o tome", dala joj je Rosalie podstrek.
Bella je razrogacila oci. "Ciju?" bezglasno je kazala, a pogled joj je nacas pao na mene.
"Nisam
došao kao donator, Bells", progundao sam. "Uostalom, tom stvoru je
stalo do ljudske krvi, a ne bih rekao da se moja ubraja u—"
"Imamo
krvi pri ruci", kazala joj je Rosalie, upadajuci mi u rijec prije nego
što sam završio, kao da ne postojim. "Za tebe - za svaki slucaj. Nemoj
se ti uopce brinuti ni oko cega. Bit ce sve u redu. Imam dobar
predosjecaj, Bella. Mislim da ce to bebi itekako pogodovati."
Bella je prešla rukom preko trbuha.
"Pa", kazala je hrapavo, jedva cujno. "Ja gladujem, pa se kladim da isto vrijedi i za njega."
Opet u pokušaju zbijanja šale. "Hajdemo, onda. Moj prvi vampirski postupak."

Korisnički profil

29 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:36 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
6. Dobro je što nisam gadljiv

Carlisle i Rosalie krenuli su za tren oka,
odjurivši na kat. Cuo sam ih kako raspravljaju o tome bi lije možda
trebalo zagrijati za nju. Gah. Upitao sam se kakav još rekvizitarij
kuce strave imaju ovdje. Hladnjak pun krvi, tu je. Što još? Tamnica za
mucenje? Soba s lijesovima?
Edvvard je ostao, držeci Bellinu ruku.
Lice mu je opet bilo mrtvo. Kao da nije imao energije da zadrži cak ni
onaj tracak nade koji je prije imao. Gledali su se u oci, ali ne onako
sladunjavo.
Bilo je kao da vode razgovor. Pomalo su me podsjecali na Sama i Emily.
Ne, nisu bili sladunjavi, ali zbog toga mi ih je samo bilo teže gledati.
Znao
sam kako je Lei, koja je to stalno morala gledati. Slušati u Samovoj
glavi. Jasno, svima nam je bio bed zbog nje, nismo bili neljudi -
dobro, bar u tom smislu. Ali mislim da smo joj zamjerali kako se
postavlja. Kako se breca na svakoga, nastoji da se svi zajedno osjecamo
jednako jadno kao ona.
Nikad joj više necu to zamjeriti. Kako se itko može sprijeciti od širenja ovakve ojadenosti?
Kako bi se itko mogao ne pokušati riješiti bar djelica tereta prebacivanjem truncice na nekoga drugog?
A ako to znaci da moram imati copor, kako da joj zamjerim to što je narušavala moju slobodu?
I ja bih jednako postupio. Kad bi se nekako moglo pobjeci od ove boli, to bih takoder ucinio.
Rosalie
je za sekundu jurnula natrag u prizemlje, prohujala sobom kao oštar
povjetarac, nadižuci smrad paljevine. Zastala je u kuhinji, a ja sam
zacuo škripanje vrata ormarica.
"Ne prozirnu, Rosalie", promrmljao je Edvvard. Prevrnuo je ocima.
Bella gaje radoznalo pogledala, ali Edvvard joj je samo odmahnuo glavom.
Rosalie je odjurila natrag kroz prostoriju i ponovno se izgubila.
"Ti
si se ovoga sjetio?" prošaptala je Bella, zvuceci oporo dok se trudila
biti dovoljno glasna daje cujem. Zaboravljala je daje cujem sasvim
dobro. Nekako mi je godilo kako ocito cesto zaboravlja da nisam posve
ljudsko bice. Približio sam joj se, da se ne mora toliko naprezati.
"Nemoj na mene svaljivati krivnju. Tvoj vampir je samo probrao zlurade opaske iz moje glave."
Slabašno se osmjehnula. "Nisam te više ocekivala vidjeti."
"Aha, ni ja tebe", rekao sam.
Bilo
mi je cudno samo tu stajati, ali vampiri su razmaknuli sav namještaj da
postave medicinsku opremu. Slutio sam da im to ne smeta - nema neke
razlike izmedu sjedenja i stajanja kad si kamenit. Ne bi ni mene
narocito smetalo, samo da nisam bio tako iscrpljen.
"Edvvard mi je rekao što si morao uciniti. Žao mije."
"Nema frke. Prije ili poslije, morao sam puknuti zbog nekog Samova zahtjeva", slagao sam joj.
"I Seth", prošaptala je.
"Njemu je zapravo drago što je od pomoci."
"Mrzim ti stvarati probleme."
Kratko
sam se nasmijao - zvucalo je prije kao lavež negoli smijeh. Tiho je
uzdahnula. "Valjda to nije ništa novo, zar ne?" "Pa ne, baš i nije."
"Ne moraš ostati da ovo gledaš", rekla je, jedva oblikujuci rijeci ustima.
Mogao
sam otici. Vjerojatno bi mi to bilo pametno. Ali ako odem, s obzirom na
to kako ona sada izgleda, mogao bih propustiti posljednjih petnaest
minuta njezina života.
"Stvarno nemam kamo", rekao sam joj,
nastojeci suspregnuti emocije u glasu. "Daleko mi je manje ugodno biti
vuk otkako nam se Leah pridružila."
"Leah?" zgranula se.
"Nisi joj rekao?" upitao sam Edvvarda.
Samo
je slegnuo ramenima ne odmicuci oci s njezina lica. Bilo mi je jasno da
ga ta vijest nije narocito uzbudila, da je ne smatra vrijednom
prenošenja dok se odvijaju znacajnija zbivanja.
Bella to nije tako olako primila. Djelovalo mi je kao da je za nju to loša vijest.
"Zašto?" dahnula je.
Nisam htio ulaziti u podroban prozni prikaz.
"Da drži Setha na oku."
"Ali Leah nas mrzi", prošaptala je.
Nas. Krasno. Samo, bilo mi je ocito da se boji.
"Leah nikoga nece gnjaviti." Osim mene. "U mom je coporu" - mrštio sam se na te rijeci - "tako da sluša što joj ja kažem." Gah.
Nisam imao dojam da je Bella prihvatila to objašnjenje.
"Tebe plaši Leah, ali plavokosa psihopatica ti je najbolja frendica?"
S kata se zaculo tiho siktanje. Super, cula me.
Bella me mrko pogledala. "Nemoj. Rose... razumije."
"Ma da", progundao sam. "Razumije da ceš umrijeti i baš je briga, samo ako na kraju bude mogla dobiti svoj mutantni nakot."
"Prestani biti kreten, Jacobe", prošaptala je.
Nisam
se mogao ljutiti na nju dok je ovako slaba. Umjesto toga, pokušao sam
joj se nasmiješiti. "Ti to kažeš kao da je to moguce."
Bella je na
trenutak pokušala ne uzvratiti mi smiješkom, ali na koncu si nije mogla
pomoci; usnice boje krede razvukle su joj se u kutovima.
A onda su
se uz nas našli Carlisle i spomenuta psihopatica. Carlisle je donio
bijelu plasticnu šalicu - s poklopcem i savitljivom slamkom. A, tako
-ne prozirnu; sad sam shvatio. Edvvard nije htio bez potrebe podsjecati
Bellu na to što radi. Sadržaj šalice nije se vidio. Ali ja sam mu
osjecao miris.
Carlisle je oklijevao, napola ispruživši ruku sa šalicom. Bella ju je pogledala, ponovno u strahu.
"Mogli bismo pokušati nekom drugom metodom", rekao je Carlisle tiho.
"Ne", prošaptala je Bella. "Ne, najprije cu pokušati ovako. Nemamo vremena..."
Isprva
sam pomislio da joj je napokon došlo iz pete u glavu da bi se trebala
brinuti za sebe, ali onda joj je šaka slabašno zalepršala nad trbuhom.
Bella
je ispružila ruku i uzela šalicu od njega. Šaka joj je pomalo drhtala,
i zacuo sam buckanje iznutra. Pokušala se pridici na lakat, ali jedva
da je mogla dici glavu. Tracak jare liznuo mi je hrptom kad sam opazio
koliko je krhkija postala za manje od jednog dana.
Rosalie je pridržala Bellu ispod ramena, a i glavu, kao novorodence. Blondinka je bila sva u bebama.
"Hvala",
prošaptala je Bella. Prešla je drhtavim pogledom preko nas. Još uvijek
je bila dovoljno pri sebi da joj bude neugodno. Da nije bila tako
iscrpljena, kladim se da bi porumenjela.
"Pusti njih", promrmljala je Rosalie.
Postalo
mi je nelagodno. Trebao sam otici kad mi je Bella dala priliku. Nije mi
tu bilo mjesto, nisam tu pripadao. Došlo mi je da klisnem, ali onda sam
shvatio da bi tada samo bilo teže Belli - da bi još teže izašla nakraj
s ovim. Pomislila bi da ne mogu ostati jer mi se gadi. Sto je zamalo i
bilo tocno.
Svejedno. Premda nisam htio preuzeti odgovornost za ovu ideju, nisam je htio ni zacoprati.
Bella je prinijela šalicu licu i onjušila vrh slamke. Lecnula se, a onda složila facu.
"Bella, srce, možemo naci neki lakši nacin", rekao je Edvvard, pružajuci ruku prema šalici.
"Zacepi
nos", predložila joj je Rosalie. Prostrijelila je Edvvardovu ruku
pogledom kao da bije mogla zagristi. Da ju je bar. Kladim se da Edvvard
ne bi to podnio samo tako, a bilo bi mi silno drago vidjeti ga kako
Blondinki cupa ud iz ramena.
"Ne, nije u tome stvar. Nego samo što mi—" Bella je duboko usisala zrak u pluca. "Dobro mi miriše", priznala je sicušnim glasom.
Teško sam progutao, dajuci sve od sebe da mi se gadenje ne primijeti na licu.
"To je dobro", gorljivo je rekla Rosalie Belli. "Znaci da smo na pravom putu. Samo ti pokušaj."
S obzirom na novi izraz lica Blondinke, cudilo me što nije pocela skakati kao da je zabila gol.
Bella
je tutnula slamku medu usne, zažmirila i digla nos. Opet sam zacuo
buckanje krvi u šalici, jer joj se ruka tresla. Srknula je malo, a onda
tiho jauknula, ne otvarajuci oci.
Edvvard i ja prišli smo joj u isti mah. On joj je dotaknuo lice. Ja sam stisnuo šake iza leda.
"Bella, ljubavi—"
"Okej
mi je", prošaptala je. Otvorila je oci i zagledala se u njega. Na licu
je imala izraz... isprike. Molecivosti. Straha. "Još mije i ukusna."
Kiselina mi je bubrila u želucu, prijeteci da ce se preliti. Zaškrgutao sam zubima.
"To je dobro", ponovila je Blondinka, i dalje napaljena. "Dobar znak."
Edvvard joj je samo prislonio dlan uz obraz, svijajuci prste uz njezine krhke kosti.
Bella je uzdahnula i vratila usne na slamku. Ovaj put je pošteno
srknula. Ta gesta nije bila slaba kao sve ostalo na njoj. Kao da ju je
nadvladao neki nagon.
"Kako ti je želudac? Osjecaš li mucninu?" upitao ju je Carlisle. Bella je odmahnula glavom.
"Ne, nije mi muka", prošaptala je. "I to smo docekali, a?"
Rosalie se ozarila. "Izvrsno."
"Ne trcimo pred rudo, Rose", promrmljao je Carlisle.
Bella
je srknula još jedan gutljaj krvi. Zatim je iznenada pogledala
Edvvarda. "Hoce li mi ovo pokvariti zbroj?" prošaptala je. "Ili se
broji tek nakon što postanem vampirica?"
"Nitko ti ne broji, Bella. U svakom slucaju, ovo nitko nije platio glavom." Beživotno se
osmjehnuo. "Dosje ti je i dalje cist."
Više mi ništa nije bilo jasno.
"Poslije cu ti objasniti", rekao je Edvvard, tako tiho da su mu rijeci bile tek dah.
"Sto?" prošaptala je Bella.
"Samo pricam sam sa sobom", elegantno joj je slagao.
Ako mu ovo uspije, ako Bella preživi, Edvvard nece više moci izvoditi te finte, jer ce njezina
osjetila biti britka poput njegovih. Morat ce poraditi na vlastitoj iskrenosti.
Edvvardu su usne zatitrale, odupiruci se osmijehu.
Bella je strusila još nekoliko decilitara, gledajuci pokraj nas, prema prozoru. Vjerojatno se
pretvarala
da nas nema. Ili možda samo mene. Nikom drugom u ovom društvu ne bi se
gadilo to što ona radi. Baš naprotiv - vjerojatno su se jedva
suzdržavali da joj ne otmu šalicu iz ruke.
Edvvard je zakolutao ocima.
Pobogu, kako itko može podnijeti život s njim? Baš je šteta što ne može cuti Belline misli.
Onda bi i njoj poceo totalno ici na jetra, pa bi joj dojadio život s njim.
Edvvard se kratko zahihotao. Bella je smjesta svrnula pogled prema njemu i blago se
osmjehnula kad je vidjela da se smješka. Pretpostavio bih da takvo što vec dosta dugo nije
vidjela.
"Nešto je smiješno?" kazala je tiho.
"Jacob", odgovorio joj je.
Pogledala je ovamo s novim umornim smiješkom za mene. "Jake je prava provala", složila se.
Super, sad sam i dvorska luda. "Bada bing", promrsio sam, slabašno oponašajuci poentiranje gega.
Opet se osmjehnula, a onda opet potegnula iz šalice. Lecnuo sam se kad je slamka pocela
usisavati prazni zrak, stvarajuci glasan zvuk srkanja.
"Uspjela
sam", rekla je, ponosna na sebe! Glas joj je bio jasniji - i dalje
promukao, ali prvi put danas nije bio puki šapat. "Ako zadržim ovo u
sebi, Carlisle, hoceš li izvaditi igle iz mene?"
"Cim bude moguce", obecao joj je. "Da ti pravo kažem, ionako nemaš neke koristi od njih."
Rosalie je pomilovala Bellu po celu, i njih dvije su razmijenile pogled pun nade.
I
svakome je to bilo ocito - šalica ljudske krvi smjesta je donijela
promjenu. Boja joj se vracala - u voštanim joj se obrazima naslucivala
natruha rumenila. Vec se cinilo da joj Rosalieno podupiranje ne treba
toliko. Disala je lakše, a zakleo bih se i da joj je srce kucalo
snažnije i ravnomjernije.
Sve joj se ubrzalo.
Ona utvarna nada u Edwardovim ocima pretvorila se u stvarnu. "Bi li htjela još?" usrdno je
rekla Rosalie. Belli su se objesila ramena.
Edvvard je prostrijelio Rosalie pogledom prije nego što se obratio Belli. "Ne moraš odmah piti još."
"Ma da, znam. Ali... htjela bih", tmurno je priznala.
Rosalie je tankim, oštrim prstima prošla kroz Bellinu mlitavu kosu. "Nemoj da ti bude
neugodno
zbog toga, Bella. Tvoje tijelo ima prohtjeve. Svi to razumijemo." Ton
joj je isprva bio smirujuci, ali onda je oštro dodala: "Svatko kome to
nije jasno ne bi trebao biti tu."
To je ocito bilo upuceno meni, ali
nisam dopuštao da me Blondinka uzruja. Bilo mi je drago što je Belli
bolje. Pa što onda ako mi je razlog tome oduran? Nije da sam išta rekao.
Carlisle je uzeo šalicu Belli iz ruke. "Odmah se vracam."
Bella je zurila u mene nakon što se on izgubio.
"Jake, grozno izgledaš", zaškripala je.
"Gle tko se javlja."
"Ozbiljno ti kažem - koliko vec ima da nisi spavao?"
Razmislio sam malo o tome. "Ha. Nisam baš siguran."
"Ajoj, Jake. Sad još i tebi kvarim zdravlje. Ne budi blesav."
Zaškrgutao
sam zubima. Ona ima pravo ubiti sebe zbog jednog cudovišta, ali ja
nemam pravo propustiti nekoliko noci sna da je gledam kako to radi?
"Odmori se, molim te", nastavila je. "Na katu imaš nekoliko kreveta - slobodno uzmi koji
hoceš."
Izraz Rosaliena lica jasno mi je davao do znanja da barem jedan ne mogu slobodno uzeti.
Upitao sam se zbog toga zašto Besanoj Ljepotici uopce treba krevet. Zar joj je toliko stalo do rekvizita?
"Hvala ti, Bells, ali radije bih spavao na zemlji. Da se maknem od smrada, znaš."
Složila je grimasu. "Tocno."
Carlisle se uto vratio, a Bella je odsutno posegnula prema krvi, kao da joj je nešto drugo na
umu. S istim zamišljenim izrazom lica pocela ju je i srkati.
Stvarno je izgledala bolje. Pridigla se, pazeci na cjevcice, i odgurnula u sjedeci položaj.
Rosalie je bdjela nad njom, ruku spremnih da pridrže Bellu u slucaju da klone. Ali Belli nije
trebala. Duboko udišuci izmedu gutljaja, Bella je brzo iskapila drugu šalicu.
"Kako ti je sada?" upitao ju je Carlisle.
"Nije mi zlo. Nekako sam gladna... samo nisam sigurna jesam li gladna ili žedna, znaš?"
"Carlisle, samo je pogledaj", promrmljala je Rosalie, puna sebe kao macka koja je upravo
proždrla kanarinca. "Ovo je ocito to što joj tijelo traži. Trebala bi popiti još."
"Još
uvijek je ljudsko bice, Rosalie. Treba joj i hrana. Pricekajmo malo da
vidimo kako ce ovo djelovati na nju, pa možda možemo opet pokušati s
hranom. Jede li ti se nešto konkretno, Bella?"
"Jaja", smjesta je
rekla, a onda razmijenila pogled i smiješak s Edvvardom. Njegov je
osmijeh bio krhak, ali u licu mu je bilo više života nego prije.
Tada sam trepnuo, i zamalo zaboravio kako da opet otvorim oci.
"Jacobe",
promrmljao je Edvvard. "Stvarno ti treba sna. Kao što Bella kaže,
svakako slobodno možeš uzeti bilo koji prostor kod nas, premda bi ti
vjerojatno vani bilo udobnije. Ne brini ni zbog cega - obecavam ti da
cu te naci, bude li potrebe."
"Jasno, jasno", promumljao sam. Sad kad se cinilo da Bella ima još koji sat pred sobom,
mogao
bih pobjeci. Naci neko drvo i sklupcati se pod njim... Dovoljno daleko
odavde da miris ne dopre do mene. Krvopija ce me probuditi pode li
nešto ukrivo. Toliko mi duguje.
"Tocno", složio se Edward.
Kimnuo sam glavom, te stavio ruku na Bellinu. Njezina je bila ledeno hladna.
"Da ti barem bude bolje", rekao sam.
"Hvala, Jacobe." Okrenula je svoju šaku i stisnula moju. Osjetio sam kako joj tanki vjencani
prsten labavo landra na košcatom prstu.
"Dajte joj, ne znam, nekakvu deku", promrmljao sam kad sam krenuo prema vratima.
Prije
nego što sam stigao donde, dva su urlikanja proparala mirni jutarnji
zrak. Nije se moglo ne cuti neodložnost u njihovu tonu. Ovaj put nije
moglo biti nesporazuma.
"Kvragu", zarežao sam i bacio se kroz vrata.
Bacio sam se tijelom s trijema, puštajuci plamenu da me rastrga usred
skoka. Zaculo se oštro drapanje kad mi se odjeca rasparala. Drek. To mi
je bila jedina odjeca koju imam. A što sad. Sletio sam na šape i
pojurio prema zapadu.
Sto je bilo? viknuo sam u glavi.
Stižu, odgovorio mi je Seth. Barem trojica.
Jesu li razdvojeni?
Trcim pravocrtno prema Sethu brzinom svjetlosti, obecala mi je Leah. Osjetio sam kako joj
zrak puše kroz pluca dok se tjera do nevjerojatnog ubrzanja. Suma je šibala oko nje. Zasad
nema drugih tocaka napada.
Seth, da ih nisi izazivao. Pricekaj me.
Usporavaju. Gah - totalno mije cudno što ih ne mogu cuti. Mislim da... Što?
Mislim da su se zaustavili. Cekaju ostatak copora? Psst. Osjecaš to?
Upio sam njegove dojmove. Slab, bešuman treptaj u zraku.
Netko se fazira ?
Takav mije dojam, složio se Seth.
Leah je uletjela na malu cistinu gdje nas je cekao Seth. Proparala je kandžama po zemlji,
okrecuci se u mjestu kao trkaci auto.
Cuvam ti leda, buraz.
Stižu, rekao je Seth usplahireno. Polako. Išcekuju.
Samo
što nisam, rekao sam im. Nastojao sam letjeti kao Leah. Bilo mi je
grozno biti razdvojen od Setha i Lee dok je potencijalna opasnost bliža
njima nego meni. Loše. Trebao bih biti s njima, izmedu njih i toga što
vec nailazi.
Ma gle tko je sav pun ocinskih osjecaja, oporo je pomislila Leah. Drži situaciju na umu, Leah.
Cetvorica, zakljucio je Seth. Mali je imao dobre uši. Trojica kao vukovi, jedan kao covjek.
Tada sam izbio na malu cistinu i smjesta stao na celo. Seth je odahnuo i zatim se uspravio,
vec zauzevši mjesto pri mome desnom ramenu. Leah mi se svrstala uz lijevo s malo manje
oduševljenja.
Znaci, sad sam po cinu niža od Setha, progundala je sebi u bradu.
Tko prvi, uzima, pomislio je Seth, pun sebe. Uostalom, nisi jošbila Alfina Treca. Ipak
napreduješ.
Ne napredujem kad sam niža po položaju od svoga balavog brata.
Psst! potužio sam se. Baš me briga gdje stojite. Zacepite i pripremite se.
Izbili
su na vidik nekoliko sekundi nakon toga, hodom, kao što je Seth i
mislio. Jared prvi, kao covjek, podignutih ruku. Paul, Quil i Collin
cetveronoške iza njega. U držanju im nije bilo agresivnosti. Zadržali
su se iza Jareda, naculjenih ušiju, pozorni ali smireni.
Samo...
bilo mi je cudno da je Sam poslao Collina, a ne Embryja. Ja to ne bih
ucinio da šaljem diplomatsko izaslanstvo na neprijateljski teritorij.
Ne bih poslao klinca. Poslao bih iskusnog borca.
Finta? pomislila je Leah.
Jesu li Sam, Embry i Brady samostalno krenuli u napad? To mi se nije cinilo izglednim.
Hoceš da provjerim? Mogu optrcati crtu i vratiti se za dvije minute.
Da upozorim Cullenove? upitao se Seth.
Cemu, ako su nas htjeli razdvojiti? upitao sam ih. Cullenovi znaju da se nešto zbiva. Spremni su.
Sam
ne bi bio tako glup... prošaptala je Leah, uma rastrgana strahom.
Zamišljala je kako Sam napada Cullenove sa samo još dvojicom uza se.
Ne, ne bi, primirio sam je, premda je i meni došlo pomalo mucno od prizora u njezinoj glavi.
Cijelo to vrijeme, Jared i tri vuka samo su nas gledali i cekali. Bilo mi je jezovito ne cuti što
Quil, Paul i Collin govore jedan drugome. Izrazi su im bili prazni - necitljivi.
Jared se nakašljao, te kimnuo prema meni.
"Bijela zastava primirja, Jake. Došli smo na razgovor."
Misliš da je to istina? upitao me Seth.
Imalo bi smisla, ali...
Upravo tako, složila se Leah. Ali.
Nismo se opustili.
Jared se namrštio. "Bilo bi nam lakše razgovarati kad bih i ja vas cuo."
Odupro sam mu se pogledom. Nisam se namjeravao fazirati sve dok mi situacija ne postane
ugodnija. Sve dok mi ne bude imala smisla. Cemu Collin? Taj me dio najviše zabrinjavao.
"Okej. Onda cu samo ja govoriti, valjda", rekao je Jared. "Jake, htjeli bismo da nam se vratiš."
Quil je iza njega tiho zacvilio. Podržavajuci tu izjavu.
"Rastrgao si našu obitelj. Ne bi tako trebalo biti."
Nije da se nisam baš slagao s tim, ali teško da je u tome bila stvar. Izmedu Sama i mene
trenutacno je postojao izvjestan broj nerazriješenih razlika u stavovima.
"Znamo da imaš... stav o situaciji s Cullenovima. Znamo da je to problem. Ali ovo je
pretjerano."
Seth je zarežao. Pretjerano? A napasti naše saveznike bez upozorenja ne bi bilo pretjerano?
Seth, jesi li ikada cuo za pokerašku facu? Smanji doživljaj.
Oprosti.
Jared
je nacas pogledao u Setha, pa opet u mene. "Sam je voljan ne žuriti,
Jacobe. Smirio se, razgovarao s drugim starješinama. Odlucili su da
izravna reakcija više nikom nije u interesu."
U prijevodu: Vec su izgubili faktor iznenadenja, pomislila je Leah.
Cudilo me koliko su nam zajednicke misli zasebne. Copor nam je vec postao Samov copor,
vec
su nam se pretvorili u "njih". U nešto izvanjsko i tude. Narocito mi je
cudno bilo cuti kako Leah razmišlja na taj nacin -kako se cvrsto
svrstala uz "nas".
"Billy i Sue slažu se s tobom, Jacobe, da možemo pricekati da se Bella... izdvoji iz problema.
Nikome od nas ne bi bilo ugodno da je mora ubiti."
Premda
sam upravo oprao Setha zbog toga, nisam se mogao suzdržati da sada i
sam tiho ne zarežim. Znaci, njima baš ne bi bilo ugodno pociniti
umorstvo, a?
Jared je opet podigao ruke. "Mir, Jake. Znaš što hocu
reci. Stvar je u tome da cemo pricekati i vidjeti kako se situacija
mijenja. Naknadno odluciti postoji li problem sa... stvorom."
Ha, pomislila je Leah. Kako kenja.
Ne vjeruješ mu?
Znam što misle, Jake. Sto Sam misli. Klade se na to da ce Bella ionako umrijeti. A racunaju da ceš se onda tako razljutiti da...
Da cu sam biti na celu napada. Uši su mi se stisnule uz lubanju. Leina pretpostavka zvucala
mi je prilicno uvjerljivo. A i vrlo moguce. Kada... ako taj stvor ubije Bellu, bit ce mi lako
smetnuti s uma svoje sadašnje držanje prema Carlisleovoj obitelji. Oni ce mi vjerojatno
ponovno poceti izgledati kao neprijatelji - kao ništa više od pijavica i krvopija.
Podsjetit cu te, prišapnuo mi je Seth.
Znam da hoceš, mali. Pitanje je samo hocu li te htjeti cuti.
"Jake?" oslovio me Jared.
Teško sam uzdahnuo.
Leah, podi u obilazak - za svaki slucaj. Ja cu morati porazgovarati s njim, a hocu biti siguran
da se ništa drugo ne zbiva dok sam u fazi.
Daj, molim te, Jacobe. Možeš fazirati preda mnom. Usprkos mojim krajnjim naporima, vec
sam te vidjela golog - što mi nije narocito zanimljivo, pa bez brige.
Ne nastojim zaštititi nevinost tvojih ociju, nego naša leda. Briši.
Leah je kratko frknula i jurnula u šumu. Cuo sam kako joj se kandže zarivaju u tlo, tjeraju je brže.
Golotinja
je bila nezgodan, ali i neizbježan dio života copora. Nikome od nas
nije smetala prije nego što nam se Leah pridružila. Tada je postalo
nezgodno. Leah je imala prosjecnu
sposobnost vladanja svojom naravi -trebalo joj je uobicajeno vrijeme da prestane frcati iz
odjece
kad god zbog necega pošizi. Svi smo je imali priliku vidjeti. A nije da
nije bila vrijedna gledanja; samo totalno nije bilo vrijedno naci se
naknadno u situaciji da te ona ulovi kako razmišljaš o tome.
Jared i ostali opreznih su lica zurili u mjesto na kojem se izgubila u raslinju.
"Kamo je pošla?" upitao je Jared.
Precuo sam ga, zažmirio i opet se pribrao. Bilo mi je kao da zrak drhti oko mene, trese se s
mene u malim valovima. Pridigao sam se na stražnje noge i ulovio trenutak tocno tako da sam
se našao u posve uspravnom položaju kad sam se istitrao u ljudski lik.
"O", rekao je Jared. "Hej, Jake."
"Hej, Jared."
"Hvala što razgovaraš sa mnom." "Aha."
"Htjeli bismo da nam se vratiš, covjece." Quil je opet zacvilio.
"Ne znam baš mogu li samo tako, Jarede."
"Vrati se doma", rekao je, naginjuci se prema meni. Moleci me. "Možemo to riješiti. Nije ti
ovdje mjesto. Pusti i da se Seth i Leah vrate doma."
Nasmijao sam se. "Baš. Kao da ih od prvog trenutka ne preklinjem da to ucine."
Seth je frknuo iza mene.
Jared je razmislio o tome, ponovno me gledajuci s oprezom. "Onda, što cemo sada?"
Razmišljao sam o tome više od minute dok je cekao.
"Ne znam. Ali ionako nisam siguran da bi se to moglo vratiti na staro,
Jarede. Ne znam kako to ide - nemam dojam da mogu samo biti ili ne biti
Alfa kako mi se svidi. Cini mi se da je to trajno."
"Svejedno ti je mjesto uz nas."
Podigao sam obrve. "Dvama Alfama ne može biti mjesto u istom coporu, Jarede. Sjecaš se
kako nam je sinoc malo falilo? Suparnicki nagon je prejak."
"Znaci, ostatak života cete se samo družiti s parazitima?" oštro je upitao. "Ovdje nemate dom.
Vec ste ostali bez odjece", napomenuo je. "Cijelo vrijeme ceš biti vuk? Znaš da Leah ne voli
tako jesti."
"Leah može raditi što god hoce kad ogladni. Došla je svojom voljom. Ja nikome ne
naredujem."
Jared je uzdahnuo. "Samu je žao zbog onoga što ti je ucinio."
Kimnuo sam. "Ne ljutim se više."
"Ali?"
"Ali necu se vratiti, ne sada. Pricekat cemo i mi da vidimo kako ce biti. I cuvat cemo Cullenove
koliko god budemo smatrali da treba. Jer ovdje nije
samo stvar u Belli, što god vi mislili. Cuvamo one koje treba cuvati. A to se odnosi i na
Cullenove." Barem za dobar broj njih, u svakom slucaju.
Seth je tiho zaštektao, dajuci do znanja da se slaže.
Jared se namrštio. "Onda ti ocito ništa ne mogu reci."
"Ne sada. Vidjet cemo kako ce biti."
Jared se okrenuo prema Sethu, posvetivši se sada njemu po strani od mene. "Sue me
zamolila
da ti kažem - ne, da te kumim - da se vratiš kuci. Srce joj je
slomljeno, Seth. Sasvim je sama. Ne znam kako joj ti i Leah to možete
raditi. Ostaviti je ovako, netom nakon što vam je tata umro—"
Seth je zacvilio.
"Lakše malo, Jared", upozorio sam ga.
"Samo mu dajem do znanja kako stvari stoje."
Frknuo
sam svisoka. "Baš." Sue je bila najjaca osoba koju znam. Jaca od moga
tate, jaca od mene. Dovoljno jaka da igra na kartu osjecaja svoje djece
ako ce se zato vratiti doma. Ali nije bilo fer tako se poigravati sa
Sethom. "Koliko ono sati Sue zna za ovo? A vecinu tog vremena bila je
uz Billyja i Starog Quila i Sama? Ma da, siguran sam da naprosto
premire od samoce.
Jasno da slobodno smiješ otici ako tako želiš. Kao što dobro znaš."
Seth je šmrknuo.
Zatim je, sekundu poslije, naculio uho prema sjeveru. Leah je sigurno blizu. Pobogu, brza je.
Dva takta potom, Leah se naglo zaustavila u grmlju nekoliko metara od nas. Došetala je i
zauzela mjesto ispred Setha. Zadržala je nos u zraku, napadno ne gledajuci prema meni. Bio sam joj zahvalan.
"Leah?" upitao ju je Jared.
Pogledala ga je u oci i malcice iskezila zube.
Jareda njezino neprijateljsko držanje nije iznenadilo. "Leah, znaš da radije ne bi bila ovdje."
Zarežala je na njega. Nije opazila moj pogled upozorenja. Seth je zacvilio i bubnuo je
ramenom.
"Oprosti", rekao je Jared. "Necu te uzimati zdravo za gotovo. Ali tebe ništa ne veže uz
krvopije."
Leah je vrlo upadljivo pogledala svoga brata, a zatim mene.
"Znaci, želiš paziti na Setha, to kužim", rekao je Jared. Oci su mu prešle preko moga lica, a
onda
se vratile na njezino. Vjerojatno se pitao što joj taj drugi pogled
znaci - baš kao i ja. "Ali Jake nece dopustiti da mu se išta dogodi, a
on se ne boji biti tu." Jared je složio facu.
"Uglavnom, molim te, Leah. Htjeli bismo da nam se vratiš. Sam bi htio da nam se vratiš."
Leah je trznula repom.
"Sam mi je rekao da te preklinjem. Rekao mi je da doslovce kleknem ako budem morao. On bi
želio da se vratiš doma, Lee-lee, gdje ti je mjesto."
Opazio sam kako se Leah trgnula kad ju je Jared oslovio starim nadimkom kojim ju je Sam
zvao. A onda, kad je dodao te cetiri rijeci na kraju, nakostriješila se i pocela urlati kojekakva
rezanja kroza zube. Nisam joj morao biti u glavi da cujem psovke kojima ga obasipa, a to je
vrijedilo i za njega. Prakticki su se cule konkretne pogrde koje mu upucuje.
Pricekao sam da završi. "Usudit cu se pretpostaviti da je Lei mjesto gdje god sama želi biti."
Leah je zarežala, ali kako je strijeljala pogledom Jareda, procijenio sam da se slažemo.
"Cuj,
Jared, još uvijek smo obitelj, okej? Ova ce razmirica proci, ali dok
još traje, vjerojatno bi vam bolje bilo da se držite svoga teritorija.
Cisto zato da ne bi bilo nesporazuma. Nitko ne želi okršaj u obitelji,
je 1' tako? To ni Sam ne želi, zar ne?"
"Jasno da ne želi", brecnuo
se Jared. "Držat cemo se svoga teritorija. Ali koji je to tvoj
teritorij, Jacobe? Da nije možda vampirski teritorij?"
"Ne, Jarede. Zasad sam beskucnik. Ali bez brige - nece ni to trajati dovijeka." Morao sam
udahnuti. "Nije još dugo... preostalo. Okej? Onda ce Cullenovi vjerojatno otici, a Seth i Leah
se vratiti doma."
Leah i Seth zatulili su uglas, uskladeno okrecuci nosove prema meni.
"A ti, Jake?"
"Vracam se u šumu, mislim. Stvarno se ne mogu zadržati blizu La Pusha. Dva Alfe znacila bi
previše napetosti. Uostalom, ionako sam vec išao svojim putem. Prije ove nevolje."
"Što ako budemo htjeli razgovor?" upitao me Jared.
"Zatulite - ali pazite na crtu, okej? Doci cemo mi vama. A Sam vas ne mora slati u tolikom
broju. Nije nam do borbe."
Jared se namrštio, ali kimnuo je glavom. Nije mu se svidalo što postavljam Samu uvjete.
"Vidimo se još, Jake. Ili se ne vidimo." Mahnuo mi je preko volje.
"Cekaj malo, Jarede. Je li Embry dobro?"
Iznenaden izraz prešao mu je licem. "Embry? Jasno, dobro je. Zašto?" "Samo se pitam zašto
je Sam poslao Collina."
Pazio
sam kako ce reagirati, još uvijek sumnjajuci da se nešto zbiva. Vidio
sam bljesak znanja u njegovim ocima, ali izraz im nije bio onakav kakav
sam ocekivao.
"To te se stvarno više ne tice, Jake." "Ocito. Samo me zanimalo."
Krajickom
oka zapazio sam trzaj, ali nisam dao do znanja da sam ga vidio, jer
nisam htio odati Quila. Reagirao je na spomenutu temu.
"Prenijet cu
Samu tvoje... upute. Dovidenja, Jacobe." Uzdahnuo sam. "Aha. Bok,
Jarede. Hej, reci mome tati da sam dobro, može? I da se ispricavam, i
da ga volim."
"I to cu prenijeti." "Hvala."
"Idemo, decki", rekao je Jared. Okrenuo se i maknuo s vidika da se fazira jer je Leah bila tu.
Paul i Collin otišli su mu za petama, ali Quil je oklijevao. Tiho je ciknuo, a ja sam mu prišao
korak bliže.
"Ma da, i ti meni fališ, buraz."
Quil je doskakutao do mene potišteno spuštene glave. Potapšao sam ga po ramenu.
"Bit cu ja dobro."
Zacvilio je.
"Reci Embryju da mi vas dvojica nedostajete uz bok."
Kimnuo je i zatim pritisnuo nos na moje celo. Leah je frknula. Quil je podigao pogled, ali ne
prema njoj. Osvrnuo se prema mjestu kuda su ostali otišli.
"Ma da, idi doma", rekao sam mu.
Quil
je opet ciknuo i pošao za ostalima. Kladim se da ga Jared nije krajnje
strpljivo cekao. Cim je otišao, povukao sam toplinu iz sredine tijela i
pustio je da mi navre kroz udove. U bljesku jare opet sam se našao na
sve cetiri.
Mislila sam da cete vas dvojica zabrljati, podsmjehnula se Leah. Prešao sam preko toga.
Je
li to bilo okej? upitao sam ih. Brinulo me govoriti tako u njihovo ime,
kad nisam mogao cuti što tocno misle. Ništa nisam htio uzimati zdravo
za gotovo. Nisam u tom pogledu htio biti kao Jared. Jesam li rekao išta
što niste htjeli? Jesam li propustio reci nešto što sam trebao?
Super si bio, Jake! podupro me Seth.
Mogao si kresnuti Jareda, pomislila je Leah. Ne bih se bunila. Sad znamo zašto Embry nije
smio doci, pomislio je Seth. Nisam ga shvatio. Nije smio?
Jake, jesi vidio Quila? Prilicno je rastrgan, je V tako? Kladim se u deset prema jedan da je
Embry još više potresen. A Embry nema svoju Claire. Nema šanse da Quil samo tako ode iz
La
Pusha. Embry bi mogao. Zato Sam ne želi nimalo riskirati da ga
nagovoriš da dezertira. Ne želi da naš copor postane išta veci nego što
vec je.
Stvarno? Misliš da je tako? Sumnjam da bi se Embry protivio komadanju pokojeg Cullena.
Ali on ti je najbolji prijatelj, Jake. On i Quil radije bi stajali uz tebe nego se borili protiv tebe.
Pa, onda mi je drago što ga je Sam zadržao doma. Ovaj copor je vec dovoljno velik.
Uzdahnuo
sam. Dobro, onda. Znaci, zasad je sve okej. Seth, bi mogao malo držati
situaciju na oku? I Leah i ja trebamo malo ubiti oko. Ovo je djelovalo
pošteno, ali tko zna? Možda je bila pinta.
Nisam uvijek bio tako paranoican, ali sjecao sam se kako je Sam predan. Kako je posve
iskljucivo usmjeren na uništavanje opasnosti koju vidi. Hoce li iskoristiti cinjenicu da nam sada može lagati?
Nema problema1. Seth je jedva cekao uciniti sve što može. Hoceš da objasnim Cullenovima
što je bilo? Vjerojatno su još uvijek pomalo napeti.
Ja cu. Ionako bih htio vidjeti kako stoje stvari.
Primijetili su kovitlac prizora u mom sprženom mozgu.
Seth je iznenadeno zacvilio. Fuj.
Leah
je pocela mahati glavom, kao da želi istresti prizor iz svijesti. Vrag
te nece, to je svakako najodumija stvar koju sam u životu cula. Bljak.
Da imam išta u želucu, sad bih se izbljuvala.
Pa oni jesu vampiri, valjda, prihvatio je Seth nakon jedne minute, nastojeci potrti Leinu
reakciju. Hocu reci, to mi ima smisla. A ako ce pomoci Belli, onda je to dobro, je l' tako?
I Leah i ja zagledali smo se u njega.
Sto je sad?
Mami je cesto ispadao iz ruke dok je bio beba, rekla mi je Leah. Na glavu, ocito.
A i znao je glodati rešetku kolijevke. Premazanu olovnom bojom? Sudeci po priloženom,
pomislila je.
Seth je frknuo. Baš duhovito. A da vas dvoje ne začepite i zaspite?

Korisnički profil

30 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:37 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
7.Znaš da ne valja kada se osećaš krivim što si grub prema vampirima

Kad sam se vratio do kuce, nitko me nije docekao vani da cuje moj izvještaj. Još su pod uzbunom?
Sve je kako treba, umorno sam pomislio.
Oci
su mi brzo opazile sitnu promjenu u vec poznatom prizoru. Na donjoj
stubi trijema ležao je zavežljaj svijetlih tkanina. Prišao sam dugim
koracima da vidim što je to. Zadržavši dah, jer ne bi se vjerovalo
koliko jak smrad vampira ostaje u tkanini, gurnuo sam zavežljaj nosom.
Netko
mi je ostavio odjecu. Ha. Edvvard je ocito opazio moj trenutak
srditosti kad sam izjurio kroz vrata. Eto. To je bilo... lijepo od
njih. I cudno.
Oprezno sam uzeo odjecu ustima - gah - i odnio je
natrag u drvece. Cisto za slucaj da to nije neka šala plavokose
psihopatice, pa sada tu imam hrpu ženske robe. Kladim se da bi
obožavala ugledati izraz moga ljudskog lica dok stojim gol s ljetnom
haljinicom u rukama.
Pod okriljem šume ispustio sam smrdljivi
zavežljaj i vratio se u ljudski lik. Istresao sam odjecu i izlupao je o
deblo da istjeram bar dio smrada. Definitivno se radilo o muškoj robi -
drap hlacama i bijeloj košulji. Oboje mi je bilo prekratko, ali cinilo
mi se da cu stati u njih. Sigurno su
Emmettove. Podvrnuo sam rukave, ali s hlacama se ništa konkretno nije dalo uciniti. A što sad.
Morao
sam priznati da se ugodnije osjecam kad imam nešto vlastite odjece, pa
makar i smrdljive i ne baš pravog broja. Bilo mi je teško što ne mogu
samo trknuti doma i uzeti par starih hlaca od trenirke kad mi
zatrebaju. Opet to beskucništvo - kad se nemaš kamo vratiti.
Nemaš ni imovine, što me sada nije narocito tištalo, ali vjerojatno ce mi uskoro poceti ici na živce.
Sav
iscrpljen, polako sam se popeo na trijem Cullenovih u svojoj novoj
šminkerskoj odjeci iz druge ruke, ali zastao sam s oklijevanjem pred
vratima. Jesam li pokucao? Glupo, kad znaju da sam tu. Upitao sam se
zašto nitko to ne otkriva - ne govori mi ili da udem ili da se gubim. A
što sad. Slegnuo sam ramenima i sam ušao u kucu.
Nove promjene. Soba se vratila u normalno stanje - zamalo - u proteklih dvadeset minuta.
Veliki ravni ekran prikazivao je, ali stišan, neku romanticnu komediju koju nitko nije gledao.
Carlisle
i Esme stajali su uz stražnje prozore, opet otvorene prema rijeci.
Alice, Jasper i Emmett nisu bili na vidiku, ali cuo sam kako se
došaptavaju na katu. Bella je bila na kaucu kao jucer, s još samo
jednom cjevcicom zataknutom u sebe i intravenoznim dripom obješenim iza
naslona trosjeda. Umotali su je kao sarmu u par debelih pokrivaca, što
znaci da su barem
poslušali što sam im prije rekao. Rosalie je sjedila prekriženih nogu na podu do njezine glave.
Edward
je sjedio na suprotnom kraju kauca i držao sarmu od Bellinih nogu u
krilu. Pogledao je prema meni kad sam ušao i osmjehnuo mi se - tek
sitnim trzajem usana - kao da mu je drago zbog necega.
Bella me nije
cula. Pogledala me tek kada i on, a onda se i sama osmjehnula. Cijelo
joj se lice obasjalo stvarnom energijom. Nisam se sjecao kad joj je
posljednji put bilo tako drago što me vidi.
Pa što je njoj? Za ime
svega, u braku je! I to u sretnom braku - nije bilo spora oko toga da
voli svoga vampira preko granica zdravog razuma. I, povrh svega, još
ima trudnicki trbuh do zuba.
Zašto onda mora biti tako prokleto presretna što me vidi? Kao da sam joj uljepšao cijeli nesretni dan kad sam ušao u kucu.
Kad joj samo ne bi bilo stalo... Ili više od toga - kad stvarno ne bi htjela da budem u blizini.
Tada bi mi bilo nemjerljivo lakše držati se po strani.
Edvvard
kao da se slagao s mojim mislima - u posljednje vrijeme smo umobolno
cesto bili na istoj valnoj duljini. Sada se mrštio, išcitavajuci izraz
njezina lica dok me ozareno gledala.
"Samo su htjeli razgovor", promrmljao sam otegnuto od iscrpljenosti. "Nema napada na vidiku."
"Da", odgovorio mi je Edvvard. "Cuo sam najveci dio."
To me malo probudilo. Bili smo dobrih pet kilometara odavde. "Kako?"
"Jasnije
te cujem - to je pitanje bliskosti i usredotocenosti. Takoder, misli ti
je malcice lakše cuti kad si u ljudskom liku. Tako da sam uspio
pohvatati vecinu onoga što se tamo zbilo."
"O." Zasmetalo me, ali bez jaceg razloga, pa sam prešao preko toga. "Dobro. Mrzim se ponavljati."
"Rekla
bih ti da odeš spavati," rekla je Bella, "ali sve mi se cini da ceš se
skljokati na pod za otprilike šest sekundi, tako da vjerojatno nema
potrebe."
Nisam mogao vjerovati koliko bolje zvuci, koliko snažnije
izgleda. Osjetio sam miris svježe krvi i opazio da joj je šalica opet u
rukama. Koliko ce joj krvi trebati da nastavi ovako? Hoce li doci
vrijeme kad ce poceti pozivati susjede da svrate?
Krenuo sam prema vratima, brojeci joj sekunde u hodu. "Jedan, Mississippi... dva, Mississippi..."
"Gdje je poplava, mješanac?" promrsila je Rosalie.
"Znaš
kako ceš utopiti plavušu, Rosalie?" upitao sam je, ne zastajkujuci i ne
osvrcuci se prema njoj. "Zalijepi zrcalo na dno bazena."
Zacuo sam
Edwardov hihot dok sam zatvarao vrata za sobom. Raspoloženje kao da mu
se popravljalo u izravnom omjeru s poboljšanjem Bellina zdravlja.
"Vec sam cula tu foru", dobacila je Rosalie za mnom.
Odvukao
sam se niza stube, želeci se jedino odvuci dovoljno daleko u šumu da mi
zrak opet bude cist. Namjeravao sam odbaciti odjecu na prakticnoj
razdaljini od kuce za naknadnu uporabu umjesto daje zavežem za nogu,
tako da mi ni ona nece smrdjeti. Dok sam se baktao otkopcavanjem svoje
nove košulje, palo mije na pamet da medu vukodlacima gumbi nikad nece
doci u modu.
Zacuo sam glasove dok sam umorno prelazio livadu.
"Kamo ceš?" upitala je Bella.
"Zaboravio sam mu nešto reci."
"Pusti Jacoba da spava - nije hitno."
Da, molim te, pusti Jacoba da spava.
"Odmah sam gotov."
Polako sam se okrenuo. Edvvard je vec izašao iz kuce. Prilazio mi je s isprikom na licu.
"Pobogu, što je sada?"
"Ispricavam se", rekao je, a onda stao oklijevati, kao da ne zna pretociti u rijeci to što mu je na umu.
Što ti je u mislima, citatelju misli?
"Kad
si prije razgovarao sa Samovim izaslanstvom," promrmljao je, "prenosio
sam vaše rijeci Carlisleu i Esme i ostalima. Zabrinuli su se—"
"Slušaj, necemo spustiti gard. Ne morate imati povjerenja u Sama kao mi. Bez obzira na to, ostat cemo pozorni."
"Ne,
ne, Jacobe. Ne radi se o tome. Pouzdajemo se u tvoju prosudbu. Nego,
Esme je žalosna zbog muka koje tvoj copor zbog ovoga trpi. Zamolila me
da nasamo popricam s tobom o tome."
To me ulovilo na prepad. "Muka?"
"Narocito zbog beskucništva. Jako je nesretna zato što ste svi tako... u oskudici."
Podsmjehnuo sam se. Vampirska majka kvocka - bizarno. "Cvrsti smo mi. Reci joj da se ne brine."
"Svejedno, htjela bi uciniti koliko može. Stekao sam dojam da se Leah ne voli narocito hraniti u svome vucjem liku?"
"Pa?" priupitao sam ga.
"Znaš,
mi ovdje imamo normalne ljudske hrane, Jacobe. Zbog drugih ljudi, kao
i, naravno, zbog Belle. Leah slobodno može uzeti što god želi. Kao i
svi vi."
"Prenijet cu im to."
"Leah nas mrzi."
"Pa?"
"Pa, pokušaj joj prenijeti ponudu tako je da ozbiljno uzme u obzir, ako ti nije teško."
"Potrudit cu se."
"A tu je onda i pitanje odjece."
Pogledao sam onu na sebi. "A, da. Hvala." Vjerojatno ne bi bilo pristojno spomenuti koliko bazdi.
Osmjehnuo
se, tek malo. "Pa, lako vam možemo pomoci oko svih potreba te vrste.
Alice nam rijetko kad dopušta da istu stvar obucemo dvaput. Imamo hrpe
potpuno nove odjece predvidene za dobrotvorne svrhe, a imam dojam da
Leah nosi prilicno slican broj kao Esme..."
"Ne znam baš što ce reci na rabljenu robu krvopija. Nije ona tako prakticne naravi kao ja."
"Uvjeren sam da možeš predstaviti ponudu u najboljem mogucem svjetlu. Kao i ponudu
svakog materijalnog dobra koje vam zatreba, ili prijevoza, ili baš bilo cega drugog. Pa i
tuširanja, buduci da vam je draže spavati vani. Molim te... nemojte smatrati da ste lišeni
dobrobiti doma."
Ovo posljednje rekao je tiho - ovaj put ne zato da ga se ne bi culo, vec s nekim stvarnim
osjecajem.
Nacas sam se zagledao u njega, pospano trepcuci. "To je, ovaj, lijepo od vas. Reci Esme da
smo joj zahvalni što se, eh, sjetila. Ali naša ophodnja na nekoliko mjesta sijece rijeku, tako da se stalno peremo, hvala."
"Svejedno, ako ti ne bi bilo teško prenijeti ponudu."
"Jasno, jasno."
"Hvala ti."
Okrenuo sam se od njega, te odmah zastao kao ukopan, jer sam zacuo tih, bolan krik iz kuce.
Kad sam se stigao osvrnuti, njega više nije bilo.
Sto sad?
Pošao sam za njim, vukuci noge kao zombi. Služio sam se i otprilike istim brojem moždanih
stanica. Nije mi se cinilo da imam izbor. Nešto nije bilo u redu. Otici cu vidjeti o cemu se radi.
Nece biti nicega što bih mogao uciniti da pomognem. Pa ce mi samo biti još gore.
Cinilo mi se neizbježno da ce tako biti.
Opet
sam sam ušao. Bella je dahtala, zgrcena oko ispupcine nasred svoga
tijela. Rosalie ju je držala, dok su Edward, Carlisle i Esme zabrinuto
stajali. Opazio sam treptaj kretnje; Alice je bila na vrhu stuba i
zurila u sobu, cvrsto držeci ruke na sljepoocnicama. Cudno - kao da joj
nešto brani ulazak.
"Daj mi sekundu, Carlisle", propentala je Bella.
"Bella," zabrinuto je rekao doktor, "cuo sam daje nešto puklo. Moram pogledati."
"Prilicno
sam sigurna" - puf - "da je bilo rebro. Au. Aha. Tocno tu." Pokazala je
svoj lijevi bok, dobro pazeci da ga ne dotakne.
Stvor joj sada lomi kosti.
"Moram te snimiti rendgenom. Možda ima krhotina. Ne bi bilo dobro da išta probiju."
Bella je duboko udahnula. "Okej."
Rosalie je pažljivo podigla Bellu. Edvvard je djelovao kao da ce se pobuniti, ali Rosalie je
iskezila zube prema njemu i zarežala: "Vec je držim."
Znaci, Bella je sada ojacala, ali ojacao je i stvor. Jedno se nije moglo izgladniti a da se ne
izgladni i drugo, a s oporavkom je situacija bila jednaka. Nije bilo dobitne kombinacije.
Blondinka je brzo odnijela Bellu velikim stubištem, s Carlisleom i Edvvardom odmah za
petama. Nitko od njih nije ni primijetio da ošamuceno stojim na vratima.
Dakle, imaju / zalihu krvi / rendgen? Doktor ocito voli raditi svoj posao kod kuce.
Bio
sam preumoran da odem za njima, preumoran da se mrdnem. Naslonio sam se
na zid, a zatim spuznuo na pod. Vrata su ostala otvorena, pa sam
okrenuo nos prema njima, zahvalno udišuci svjež propuh. Oslonio sam
glavu na dovratak i poceo osluškivati.
Cuo sam rendgensku aparaturu
s kata. Ili sam barem pretpostavio da se o tome radi. A onda su se
stubištem spustili najlakši zamislivi koraci. Nisam se osvrnuo da vidim
koji bi to vampir bio.
"Hoceš jastuk?" upitala me Alice.
"Ne", promrmljao sam. Kakve su im to napadno domacinske fore? Ježio sam se od njih.
"Ne cini mi se da ti je udobno", primijetila je.
"I nije."
"Zašto se onda ne premjestiš?"
"Umoran
sam. Zašto ti nisi na katu s ostalima?" otpovrnuo sam joj. "Boli me
glava", odgovorila mi je. Okrenuo sam glavu da je pogledam.
Alice je
bila sitno stvorenjce. Otprilike velicine jedne moje ruke. Sada mi je
djelovala još sitnije, jer se nekako sva zgurila. Maleno joj se lice
stisnulo.
"Vampire boli glava?"
"Ne one normalne."
Podsmjehnuo sam se. Normalne vampire.
"Onda,
kako to da više nikad nisi s Bellom?" upitao sam je, pretvarajuci
pitanje u optužbu. Nije mi to prije palo na pamet, jer mi je glava bila
puna drugih gluposti, ali cudilo me što Alice nikad nije uz Bellu,
cijelo vrijeme otkako sam došao. Da je Alice uz nju, možda Rosalie ne
bi bila.
"Mislio sam da ste si vas dvije ovakve." Isprepleo sam dva prsta.
"Kao što sam rekla" - sklupcala se na plocicama na korak-dva od mene i obujmila mršava
koljena mršavim rukama - "boli me glava."
"Boli te glava zbog Belle?" "Da."
Namrštio
sam se. Bio sam prilicno siguran da sam preumoran za zagonetke. Pustio
sam da mi se glava prevrne natrag prema svježem zraku i sklopio oci.
"Ne zbog Belle, zapravo", ispravila se. "Zbog... fetusa."
Ah, još netko kome je kao meni. Lako se to dalo opaziti. Rekla je tu rijec preko volje, kao i
Edvvard.
"Ne
vidim ga", kazala mi je, premda je možda govorila samoj sebi. Nije
mogla znati da nisam vec zaspao. "Ne vidim ništa vezano uz njega. Isto
mi je kao i s tobom."
Lecnuo sam se, a onda zaškrgutao zubima. Nije mi bilo po volji što me usporeduje sa
stvorenjem.
"Bella
mi smeta. Sva se omotala oko njega, pa mi je... mutna. Kao loš prijem
na televizoru - kao kad se pokušavaš usredotociti na one zamucene ljude
koji se trzaju po ekranu. Ubija mi glavu kad je gledam. A ionako ne
mogu vidjeti više od nekoliko minuta unaprijed. Taj... fetus je
preveliki dio njezine buducnosti. U trenutku kad je odlucila... kad je
shvatila da ga želi, zamutila mi se i smjesta mi nestala s vidika.
Premrla sam od straha."
Pošutjela je trenutak, te dodala: "Moram priznati, lakše mije kad si mi blizu - premda smrdiš
kao mokar pas. Sve mi se izgubi. Kao da žmirim. Glavobolja mi otupi."
"Na službi, gospodicna", promumljao sam.
"Pitam se što mu je to zajednicko s tobom... zašto ste mi u tom pogledu isti."
Iznenadna jara bljesnula mi je u srži kostiju. Stisnuo sam šake da su-spregnem drhtaje.
"Nemam ja ništa zajednicko s tim životopijcem", procijedio sam kroza zube.
"Pa, tu ima necega."
Nisam odgovorio. Jara je vec izgarala. Bio sam previše krepan od umora da ostanem ljutit.
"Neceš se ljutiti ako sjedim tu do tebe, je li?" upitala me.
"Valjda necu. Ionako smrdi."
"Hvala", rekla je. "Ovo mi je najbolji lijek, cini mi se, kad vec ne mogu uzimati Aspirin."
"Može to malo tiše? Ima nas koji spavamo."
Nije mi odgovorila, smjesta ušutjevši. Zacorio sam za sekundu-dvije.
* * *
Sanjao sam da sam stvarno žedan. A preda mnom je bila velika caša vode - vrlo hladne,
vidjelo
se kako niz nju cure kondenzirane kapljice. Dohvatio sam cašu i otpio
golem gutljaj, te vrlo brzo otkrio da to uopce nije voda - nego cisti
klor. Naglo sam ga povratio, bljujuci
posvuda, a dosta mi je i izletjelo na nos. Peklo me. Nos mi je gorio...
Bol
u nosu dovoljno me razbudila da se sjetim gdje sam zaspao. Smrad je bio
prilicno žestok, imajuci u vidu da mi nos nije doslovce bio u kuci.
Gah. I još je bilo bucno. Netko se preglasno smijao. Smijeh mije bio
poznat, ali nije mi išao uz taj smrad. Nije pristajao uz njega.
Prostenjao
sam i otvorio oci. Nebo je bilo mutnosivo - bio je dan, ali nije se
dalo zakljuciti koje je doba. Možda blizu zalaska sunca - bilo je dosta
mracno.
"Bilo je i vrijeme", promumljala je Blondinka odnekud nedaleko. "Vec me pomalo zamaralo to oponašanje motorne pile."
Prevrnuo sam se i pridigao u sjedeci položaj. Pritom sam otkrio izvor smrada. Netko mi je
tutnuo široki pernati jastuk pod lice. Vjerojatno s dobrom namjerom, valjda. Osim ako to nije bila Rosalie.
Nakon što sam izvadio lice iz smrdljivog perja, osjetio sam i druge mirise. Poput slanine i
cimeta, potpuno izmiješanih s vampirskim vonjem.
Zatreptao sam, promatrajuci sobu.
Situacija se nije previše promijenila, osim stoje sada Bella sjedila nasred kauca, a
intravenozne više nije bilo. Blondinka joj je sjedila pri nogama, položivši glavu Belli na koljena.
Još sam se ježio kad sam vidio kako je nehajno doticu, premda je to bilo prilicno idiotski od
mene,
rekao bih, ako se sve ima u vidu. Edward joj je bio s jedne strane,
držao ju je za ruku. I Alice je bila na podu, kao Rosalie. Lice joj
sada nije bilo stisnuto. A lako se vidjelo i zašto - pronašla je drugo
sredstvo protiv bolova.
"Hej, Jake dolazi sebi!" kukuriknuo je Seth.
Sjedio je Belli s druge strane, nehajno je obgrlivši rukom, s tanjurom prepunim hrane u krilu.
Koji je sad ovo vrag?
"Došao te potražiti", rekao mi je Edvvard dok sam ustajao. "A Esme gaje nagovorila da ostane na dorucku."
Seth je opazio izraz mog lica, pa je brže-bolje objasnio. "Ma da, Jake - samo sam došao
vidjeti jesi li dobro, jer se poslije više nisi fazirao. Leah
se zabrinula. Rekao sam joj da si sigurno samo zaspao u ljudskom liku, ali znaš kakva je.
Nego, tu su imali svu ovu hranu, a, da znaš" - tu se obratio Edvvardu - "covjece, ti stvarno
znaš kuhati."
"Hvala", promrmljao je Edvvard.
Polako sam udahnuo, nastojeci razdvojiti zube. Nisam mogao odvojiti pogled od Sethove ruke.
"Belli je bilo hladno", tiho je rekao Edvvard.
Baš. Ne tice me se, ionako. Ona mi ne pripada.
Seth
je cuo Edvvardov komentar i pogledao moje lice, i odjednom su mu obje
ruke zatrebale za jelo. Maknuo je ruku s Belle i založio. Prišao sam
kaucu na nekoliko koraka, i dalje nastojeci doci sebi.
"Leah trci ophodnju?" upitao sam Setha. Glas mi je još uvijek bio mutan od sna.
"Aha", rekao je punim ustima. I Seth je nosio novu odjecu. Pristajala mu je bolje nego moja
meni. "Drži sve pod kontrolom. Bez brige. Zaurlat ce ako bude nešto. Zamijenili smo se oko
ponoci. Ja sam trcao dvanaest sati." Ponosio se time, što mu se culo u glasu.
"Ponoci? Samo malo - koliko je sada sati?"
"Otprilike je zora." Bacio je pogled prema prozoru, da provjeri.
Pa, kvragu. Prespavao sam ostatak dana i cijelu noc - zaribao sam. "Drek. Ispricavam ti se
zbog toga, Seth. Stvarno. Trebao si me kresnuti nogom i probuditi."
"Ma ne, stari, trebao si se naspavati. Kad si se prije toga odmorio? Noc uoci svoje zadnje
ophodnje za Sama? Prije cetrdesetak sati? Pedesetak? Nisi ti stroj, Jake. Uostalom, baš ništa nisi propustio."
Baš
ništa? Na trenutak sam pogledao Bellu. Opet je imala boju koju sam
pamtio. Blijedu, ali s rumenom podlogom. Usne su joj opet bile
ružicaste. Cak joj je i kosa izgledala bolje - sjajnije.
Primijetila je da je mjerkam i iscerila mi se.
"Kako rebro?" upitao sam je.
"Imam cvrst flaster preko njega. Uopce ga ne osjecam."
Prevrnuo sam ocima. Zacuo sam kako Edvvard škrguce zubima, i procijenio da ga njezino
olako prelaženje preko problema pogada jednako kao i mene.
"Sto ima za dorucak?" upitao sam pomalo sarkasticno. "0 negativna ili AB pozitivna?"
Isplazila
mi je jezik. Potpuno je bila ona stara. "Omlet", rekla je, ali nacas je
spustila pogled, i primijetio sam da joj šalica krvi stoji ugurana
izmedu njezine i Edvvardove noge.
"Idi uzmi nešto za dorucak, Jake", rekao je Seth. "Imaš hrpu u kuhinji. Sigurno crkavaš od
gladi."
Pogledao
sam kakva mu je to hrana u krilu. Izgledalo mi je kao pola omleta sa
sirom i zadnja cetvrtina žemlje s cimetom velicine frizbija. Želudac mi
je zakrulio, ali zanemario sam ga.
"Što ce Leah doruckovati?" kriticki sam upitao Setha.
"Cekaj malo, odnio sam joj hranu prije nego što sam išta pojeo", obranio se. "Rekla je da bi
radije jela strvine, ali kladim se da ce popustiti. Ove žemlje s cimetom..." Kao da mu je
ponestalo rijeci.
"Idem onda loviti s njom."
Seth je uzdahnuo kad sam se okrenuo da odem.
"Imaš trenutak, Jacobe?"
To me Carlisle upitao, pa mi je, kad sam se opet okrenuo, izraz vjerojatno bio manje prgav
nego da je u pitanju bilo tko drugi.
"Da?"
Carlisle
mi je prišao, dok je Esme kliznula prema drugoj sobi. Zastao je
korak-dva od mene, tek nešto dalje nego što to rade ljudi kad zapocinju
razgovor. Bio sam mu zahvalan što mi daje prostora.
"Kad smo kod
lova", progovorio je ozbiljno. "To ce biti problem mojoj obitelji.
Jasno mi je da naše ranije primirje trenutacno nije na snazi, pa sam te
htio pitati za savjet. Hoce li nas Sam loviti izvan oboda kruga koji si
stvorio? Ne želimo se izlagati riziku nanošenja ozljeda nikome iz tvoje
obitelji - ili gubitka nekoga iz naše. Da si na našemu mjestu, kako bi
postupio?"
Odmaknuo sam se, pomalo iznenaden tako izravnim pitanjem.
Odakle da znam kako je biti na prebogatom mjestu ovih krvopija? S druge
strane, ipak, znao sam Sama.
"Rizicno je", rekao sam, nastojeci zanemariti ostale oci koje sam osjecao na sebi i govoriti
samo
njemu. "Sam se pomalo smirio, ali prilicno sam siguran da sporazum više
ne vrijedi, što se njega tice. Dokle god bude smatrao da je pleme, ili
bilo koji drugi covjek, u stvarnoj
opasnosti, nece prvo postavljati
pitanja, ako znaš što hocu reci. Ali, imajuci to u vidu, La Push ce mu
biti najvažniji. Stvarno ih nema dovoljno da kako treba paze na
stanovnike i
istovremeno šalju lovce u dovoljno velikom broju da nanesu ozbiljniju štetu. Kladim se da se drži blizu kuce."
Carlisle je zamišljeno kimnuo glavom.
"Znaci, valjda bih rekao da odete zajedno, za svaki slucaj. I po mogucnosti danju, jer bi se
ocekivalo da cete ici nocu. Tradicionalno po vampirski. Brzi ste - prijedite planine i lovite
dovoljno daleko odavde da ne bude nikakve mogucnosti da pošalje nekoga tako daleko od
kuce."
"I da ostavimo Bellu za sobom, nezašticenu?"
Frknuo sam. "Što smo mi, luk i voda?"
Carlisle se nasmijao, a onda opet uozbiljio. "Jacobe, ne možeš se boriti protiv vlastite brace."
Stisnuo sam oci. "Ne kažem da ne bi bilo teško, ali kad bi stvarno došli u namjeri da je ubiju - mogao bih ih zaustaviti."
Carlisle
je zabrinuto odmahnuo glavom. "Ne, nisam htio reci da bi bio...
nesposoban. Ali to ne bi nipošto bilo kako treba. Ne mogu to nositi na
duši."
"Ne bi to ti nosio, doktore. Meni bi to išlo na dušu. A ja to mogu podnijeti."
"Ne, Jacobe. Pobrinut cemo se za to da svojim postupcima ne ucinimo to neizbježnim."
Zamišljeno se namrštio. "Ici cemo troje po troje", odlucio je trenutak potom. "Vjerojatno bolje ne možemo."
"Ne znam baš, doktore. Nije najpametnija strategija podijeliti se popola."
"Imamo
izvjesnih dodatnih sposobnosti koje ce izravnati odnose. Ako je Edvvard
jedan od njih troje, moci ce nam pružiti promjer sigurnosti dug
nekoliko kilometara."
Obojica smo se osvrnuli prema Edvvardu. Carlisle je od njegova izraza smjesta promijenio
pricu.
"Siguran
sam da ima i drugih nacina", rekao je Carlisle. Ocito, nije bilo te
tjelesne potrebe koja bi bila dovoljno jaka da sada odvoji Edvvarda od
Belle. "Alice, usudio bih se pretpostaviti da vidiš koji bi smjerovi
kretanja bili pogrešni?"
"Oni koji mi nestaju", rekla je Alice, kimajuci glavom. "To je bar lako."
Edvvard, koji se sav napeo zbog Carlisleova prvog plana, nato se opustio. Bella je nesretno
gledala u Alice, s onom malom borom izmedu ociju koju je dobivala kad se uzrujava.
"Pa dobro", rekao sam. "To smo riješili. Idem ja onda. Seth, ocekujem te da se vratiš
predvecer, pa se sjeti malo ubiti oko dok si tu, u redu?"
"Jasno, Jake. Fazirat cu se cim malo odspavam. Osim ako..." Oklijevao je, gledajuci Bellu.
"Jesam li ti potreban?"
"Ima ona deke", poklopio sam ga.
"Dobro mi je, Seth, hvala", brzo je rekla Bella.
A
onda je Esme ulepršala natrag u sobu s velikom, poklopljenom zdjelom u
rukama. Zastala je s oklijevanjem tik iza Carlisleova lakta, krupnih,
tamnozlatnih ociju uperenih u moje lice.
Pružila mi je zdjelu i stidljivo mi prišla za korak.
"Jacobe", rekla je tiho. Glas joj nije bio baš tako prodoran kao u ostalih. "Znam da tebi... ne
prija pojam objedovanja ovdje, gdje ti je miris tako neugodan. Ali bilo bi mi mnogo lakše da
poneseš
malo hrane sa sobom kad odeš. Znam da ne možeš kuci, a to je zbog nas.
Molim te - olakšaj mi malo grižnju savjesti. Uzmi nešto za jelo."
Pružila mije hranu, sva meka i moleciva u licu. Nisam znao kako joj to
uspijeva, jer nije djelovala starije od otprilike dvadeset pet, i još
je bila blijeda kao krpa, ali nešto u izrazu njezina lica odjednom me
podsjetilo na moju mamu.
Zaboga.
"Ovaj, jasno, jasno", promumljao sam. "Valjda. Možda je Leah još gladna, ne znam."
Ispružio sam ruku, njome uzeo hranu i zadržao je ispruženu, što dalje od sebe. Otici cu je
baciti pod neko drvo, ne znam. Nisam htio rastužiti Esme.
Onda sam se sjetio Edvvarda.
Da joj nisi ništa rekao! Pusti je da misli da sam pojeo.
Nisam ga pogledao da vidim slaže li se. Bolje bi mu bilo da se slaže. Krvopija mi je dužnik.
"Hvala, Jacobe", rekla mije Esme sa smiješkom. Kako to kameno lice uspijeva imati jamice, za ime svega?
"Ovaj, hvala tebi", rekao sam. Lice mi se žarilo - jace nego inace. U tome je problem kod
druženja s vampirima - navikneš se na njih. Pocnu ti brkati gledanje na svijet. Pocnu ti
djelovati kao prijatelji.
"Hoceš li se vratiti kasnije, Jake?" upitala me Bella kad sam pokušao klisnuti.
"Ovaj, ne znam."
Stisnula je usne, kao da se pokušava ne osmjehnuti. "Molim te? Možda mi bude hladno."
Duboko sam udahnuo kroz nos, a onda, prekasno, shvatio da mi to nije bilo pametno. Lecnuo sam se. "Možda."
"Jacobe?" oslovila me Esme. Ustuknuo sam prema vratima kad je nastavila; prišla mi je za
nekoliko koraka. "Ostavila sam košaru odjece na trijemu. Za Leu je. Netom sam je oprala -
nastojala sam je dirati što manje." Namrštila se. "Bi li ti bilo teško odnijeti joj odjecu?"
"Nema frke", promrsio sam, a onda šmugnuo kroz vrata dok me netko od njih
nije uspio još na nešto natjerati igranjem na kartu grižnje savjesti.

Korisnički profil

31 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:39 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
8. Tik-tok tik-tok tik-tok

Hej, Jake, mislio sam da si mi rekao da hoceš da
dodem predvecer. Kako to da nisi rekao Lei da me probudi prije nego što
je zaspala?
Jer mi nisi trebao. Mogu ja još.
Vec je krenuo preuzeti sjevernu polovicu kruga. Ima li cega? Ne. Iskljucivo ništa. Išao si malo u izvidanje?
Opazio je rub jednog od mojih skretanja s oboda. Pošao je novim putem.
Ma da - otišao sam u nekoliko strelica. Znaš, cisto zbog provjere. Ako Cullenovi misle u lov...
Dobro si se sjetio.
Seth se vratio u petlji na glavni krug obilaska.
Bilo
mi je lakše trcati s njim nego s Leom. Premda se trudila - i to svojski
- stalno je gajila primisli. Nije htjela biti tu. Nije htjela osjecati
smekšavanje prema vampirima koje mi se odvija
u glavi. Nije se htjela baviti Sethovim frendovskim zbližavanjem s njima, prijateljstvom koje samo jaca.
Ipak,
to mi je bilo cudno, jer sam mislio da cu joj najveci problem biti
naprosto ja. Uvijek smo si išli na živce dok smo bili u Samovu coporu.
Ali sad uopce nije osjecala antagonizam prema meni, samo prema
Culle-novima i Belli. Upitao sam se zašto. Možda iz ciste zahvalnosti
na tome što je ne tjeram da ode. Možda zbog toga što sada bolje shvacam
njezinu neprijaznost.
Kako god bilo, trcanje s Leom nije izdaleka bilo onako teško kako sam ocekivao.
Jasna
stvar, nije se baš toliko opustila. Hrana i odjeca koje joj je Esme
poslala upravo su putovale niz rijeku. Cak i nakon što sam pojeo svoj
dio - ne zato što mi je mirisalo iole neodoljivo nakon što sam se
odmaknuo od reskog vampirskog smrada, vec zato da primjerom pokažem Lei
što znaci žrtvovati se za ljubav snošljivosti - odbila je. Mali jelen
kojeg je ulovila
oko podneva nije joj potpuno utažio glad. Samo, još joj je više pokvario raspoloženje. Leah je mrzila sirovu hranu.
Možda da otrcimo pregledati istocnu stranu? predložio je Seth. Da odemo duboko, da vidimo cekaju li nas možda tamo.
Palo
mi je to na pamet, složio sam se. Ali pricekajmo dok ne budemo svi
budni. Ne bih htio da nam zaštita popusti. Samo, trebali bismo poci
prije nego što Cullenovi pokušaju. Uskoro.
Tocno.
To me natjeralo na razmišljanje.
Uspiju li Cullenovi sigurno izaci iz neposrednog okružja, stvarno bi trebali samo nastaviti.
Vjerojatno su trebali otputovati istog trenutka kad smo ih došli upozoriti. Sigurno su si u stanju
priuštiti
drugi stan. A imaju i prijatelje na sjeveru, je 1' tako? Neka onda
povedu Bellu i pobjegnu. Cinilo mi se da bi to bio ocit odgovor na
njihove probleme.
Vjerojatno bih im to trebao predložiti, ali bojao
sam se da ce me poslušati. A nisam htio da mi Bella nestane - da nikad
ne saznam je li se uspjela izvuci ili nije.
Ne, to bi bilo glupo.
Reci cu im da krenu. Nema smisla da ostaju, a za mene bi bilo bolje -
ne manje bolno, ali zdravije - kad bi Bella otišla.
Što je lako reci
sada, dok Bella nije preda mnom, dok nije sva presretna što me vidi i u
isti mah se noktima održava na golom životu...
O, vec sam ja to pitao Edvvarda, pomislio je Seth.
Sto si rekao?
Pitao sam ga zašto vec nisu otišli. Otputovali Tanyi ili na neko takvo mjesto. Gdje bi bilo predaleko da ih Sam ode tražiti.
Morao
sam se podsjetiti da sam upravo sam odlucio dati upravo taj savjet
Cullenovima. Daje tako najbolje. Pa se ne bih trebao ljutiti na Setha
zato što me riješio tog zadatka. Uopce ne bih.
I što ti je rekao? Cekaju Upravu priliku?
Ne. Ne misle otici.
A ovo mi ne bi trebalo zvucati kao dobra vijest. Zašto da ne? To je baš glupo.
Pa
i nije, rekao je Seth, sada ih braneci. Treba vremena da se stekne
takva dostupnost medicinske opreme i usluga kakvu Carlisle ovdje uživa.
Ima sve što mu je potrebno da se brine za Bellu, kao i ovlasti da
dobije još. To im je jedan od razloga za odlazak u lov. Carlisle smatra
da ce im uskoro zatrebati još krvi za Bellu. Troši svu 0 negativnu koju
su spremili za nju. Nije mu drago što ostaje bez zaliha. Namjerava
kupiti još. Jesi znao da se krv može kupiti? Ako si doktor.
Nisam
još bio spreman za logiku. Svejedno mi je glupo. Mogli bi glavninu
ponijeti sa sobom, je l' tako? I ukrasti što im treba, kamo god otišli.
Koga briga za glupe propise kad spadaš u neumrle?
Edvvard je ne želi izlagati riziku selidbe.
Bolje joj je nego prije.
I
to što kažeš, složio se Seth. U glavi je usporedivao moja sjecanja na
Bellu prikopcanu na cjevcice s posljednjim putom kad ju je vidio na
odlasku iz kuce. Osmjehnula mu se i mahnula.
Ali ne može se baš narocito kretati, znaš. Taj stvor je mrcvari ritanjem.
Progutao sam kiselinu koja mi se nadigla u grlu. Ma znam.
Slomio joj je još jedno rebro, ozbiljno mi je kazao.
Koraci
su mi posustali i nacas sam zateturao prije nego što sam opet ulovio
ritam. Carlisle ju je opet zalijepio. Samo još jedno naprsnuce, rekao
je. Onda je Rosalie spomenula kako se zna da i obicne ljudske bebe
znaju slomiti rebra. Edvvard je izgledao kao da ce joj otrgnuti glavu.
Šteta što nije.
Seth
je sada podnosio pravi izvještaj - znajuci da me sve to životno zanima,
premda nikad ne bih tražio da mi to isprica. Bella cijeli dan malo ima,
pa malo nema groznicu. Ništa ozbiljno - hvata je vrucica, pa zimica.
Carlisle ne zna kako bi to protumacio - možda je samo bolesna.
Teško da bi joj imunološki sistem mogao ovih dana biti u punoj formi.
Ma da, siguran sam da je to cista koincidencija.
Samo, dobre je volje. Cavrljala je s Charliejem, smijala se i sve to—
Charlie! Što?! Kako to misliš da je razgovarala s Charliejem?!
Sad je Seth zateturao; iznenadio ga je moj bijes. Izgleda da je svaki dan nazove da popricaju.
Kojiput je nazove i mama. Bella sad zvuci puno bolje, pa ga uvjerava da se oporavlja—
Da
se oporavlja? Koga vraga misle time postici?! Zar žele u Charlieju
pobuditi nade samo da ga njezina smrt zatim još gore smoždi? Mislio sam
da ga pripremaju na to! Da ga nastoje pripremiti! Zašto mu ona sad to
smješta?
Možda nece umrijeti, tiho je pomislio Seth.
Duboko sam
udahnuo, ne bih li se smirio. Seth. Cak i ako se izvuce, nece više biti
ljudska. Sto ona dobro zna, kao i ostali. Ako ne umre, morat ce
prilicno uvjerljivo oponašati truplo, mali. Ili to, ili ce morati
nestati. Mislio sam da pokušavaju olakšati Charlieju da to prebrodi.
Zašto... ?
Mislim da se Bella toga sjetila. Nitko joj ništa nije rekao, ali Edvvardu je na licu nekako bilo baš to što ti sada misliš.
I opet sam na istoj valnoj duljini s krvopijom.
Šutke smo trcali nekoliko minuta. Zaputio sam se novim smjerom, prodiruci na jug.
Ne udaljavaj se previše. Zašto?
Bella me zamolila da te pitam bi li svratio. Zubi su mi se stisnuli.
I
Alice bi htjela da dodeš. Kaže da joj je dojadilo visjeti na tavanu kao
vampirski šišmiš u zvoniku. Seth se roktavo nasmijao. Prije sam se
mijenjao s Edwardom. Nastojali smo uravnotežiti Bellinu temperaturu.
Hladno pa vruce, prema potrebi. Ako ne želiš, valjda bih se ja mogao
vratiti—
Ne. Mogu ja, poklopio sam ga.
Okej. Seth ništa više nije prokomentirao. Cvrsto se usredotocio na praznu šumu.
Nastavio
sam prema jugu, gledajuci ima li što novo. Okrenuo sam se kad sam se
primaknuo prvim tragovima nastambi. Nisam još bio blizu mjesta, ali
htio sam izbjeci ponovno stvaranje glasina o vukovima. Vec smo ugodno
dugo bili lijepo nevidljivi.
Prošao sam ravno kroz obod na povratku,
krecuci se prema kuci. Ma koliko da sam znao kako mi je to glupo, nisam
se mogao zaustaviti. Sigurno sam nekakav mazohist.
Ništa tebi ne fali, Jake. Ovo nije sasvim normalna situacija.
Daj zacepi, molim te, Seth.
Cepim.
Ovaj
put nisam zastao na vratima; samo sam ušao kao gazda. Racunao sam da cu
time razljutiti Rosalie, ali trud mi je bio uzaludan. Ni Rosalie ni
Bella nisu bile nigdje na vidiku.
Mahnito sam se poceo osvrtati, u nadi da sam ih nekako uspio ne primijetiti, dok mi se srce cudno, nelagodno tiskalo uz rebra.
"Dobro joj je", prošaptao je Edvvard. "Ili, trebao bih reci, isto joj je."
Edvvard
je sjedio na kaucu s licem u rukama; nije podigao glavu kad je
progovorio. Esme je sjedila do njega, cvrsto ga grleci jednom rukom oko
ramena.
"Zdravo, Jacobe", rekla je. "Tako mi je drago što si se vratio."
"I meni", rekla je Alice s dubokim uzdahom. Gizdavim je koracima sišla niza stube, slažuci facu. Kao da kasnim na dogovor.
"Hej, bok", rekao sam. Bilo mi je cudno nastojati biti pristojan. "Gdje je Bella?"
"U kupaonici", rekla mi je Alice. "Znaš vec, hrani se uglavnom tekucinom. K tome, cujem da tako bude kad si u drugom stanju."
"Ah."
Samo sam nespretno stajao, ljuljajuci se tamo-amo na petama.
"Ma prekrasno", progundala je Rosalie. Naglo sam
okrenuo glavu i ugledao je kako izlazi iz hodnika, napola skrivena iza
stubišta. Nježno je nosila Bellu u narucju, gledajuci me s grubim
prezirom na licu. "Znala sam da mi tu nešto gadno smrdi."
A Bellino se lice, baš kao prije, ozarilo kao u malog djeteta na božicno jutro. Kao da sam joj
donio najljepši poklon u životu.
Kako to nije bilo fer.
"Jacobe", kazala je bez daha. "Došao si."
"Bok, Bells."
Esme i Edvvard ustali su s kauca. Gledao sam kako Rosalie s velikom pažnjom poliježe Bellu.
Gledao
sam kako Bella, usprkos tome, postaje sva blijeda i zadržava dah - kao
da je cvrsto odlucila ne ispustiti ni glasa, bez obzira na to koliko je
boli.
Edvvard joj je prešao rukom preko cela, pa niz vrat. Pokušao se pretvarati kao da joj samo
odmice kosu, ali menije to izgledalo kao lijecnicki pregled.
"Je li ti hladno?" promrmljao je. "Dobro mi je."
"Bella, znaš što ti je Carlisle kazao", rekla je Rosalie. "Nemoj ništa umanjivati. To nam nece
pomoci da se pobrinemo ni za jedno od vas."
"Okej, malo mi je hladno. Možeš mi dodati onu deku, Edvvarde?"
Prevrnuo sam ocima. "Zar to nije, ono, razlog zašto sam došao?"
"Upravo
si ušao", rekla je Bella. "I to nakon što si cijeli dan trcao, kladim
se. Odmori se malo, digni noge. Vjerojatno cu se opet ugrijati za tili
cas."
Zanemario sam je i otišao sjesti na pod do kauca još dok mi je
govorila što da radim. Doduše, u tom trenutku nisam znao kako...
Izgledala je prilicno krhko, i bojao sam se pomaknuti je, cak i
zagrliti. I tako sam se samo oprezno naslonio uz nju, pustivši da mi
ruka cijelom dužinom padne uz njezinu i primio joj šaku. Zatim sam
drugi dlan prislonio uz njezino lice. Bilo mi je teško odrediti na
dodir je li hladnija nego inace.
"Hvala, Jake", rekla je, i osjetio sam kako se stresla.
"Aha", rekao sam.
Edward je sjeo na naslon za ruke kauca uz Belline noge, ne odmicuci pogled s njezina lica.
Nije imalo smisla nadati se, uza sav supersluh u ovoj prostoriji, da nitko nece opaziti kako mi kruli u želucu.
"Rosalie, a da odeš donijeti Jacobu nešto iz kuhinje?" rekla je Alice. Sada je nisam mogao
vidjeti, jer je mirno sjedila iza naslona kauca.
Rosalie se s nevjericom zagledala prema mjestu odakle je dopro Alicein glas.
"Neka,
hvala, Alice, ali mislim da mi se ne jede nešto u stoje Blondinka
pljunula. Kladim se da mi organizam ne bi baš blagonaklono reagirao na
vampirski otrov."
"Rosalie nikada ne bi posramila Esme iskazivanjem takve neprijaznosti prema gostu."
"Ma naravno da ne bih", rekla je Blondinka sladunjavim glasicem koji mi je smjesta bio
sumnjiv. Ustala je i lako poput lahora nestala iz prostorije.
Edward je uzdahnuo.
"Reci ceš mi ako mi donese otrov, je 1' tako?" upitao sam ga.
"Hocu", obecao mi je Edvvard.
A ja sam mu, ne znam ni sam zašto, povjerovao.
Iz kuhinje se zaculo silno lupanje, kao i - cemu sam se baš cudio -zvuk metala koji nesretno
škripi,
kao da ga se zlostavlja. Edvvard je opet uzdahnuo, ali malcice se i
osmjehnuo. Zatim se Rosalie vratila prije nego što sam stigao dodatno
razmisliti o tome. Smješkajuci se puna sebe, položila je srebrnu zdjelu
na pod pokraj mene.
"Dobar tek, mješanac."
To je prethodno
vjerojatno bila duboka zdjela za miješanje, ali savi-nula joj je
stijenke tako da je dobila gotovo tocan oblik zdjele za psecu hranu.
Nisam se mogao ne zadiviti rucnom radu
koji je na brzinu izvela.
Kao i njezinoj brizi za detalje. Sa strane je ugrebala rijec Fido. Izvrsnim rukopisom.
Buduci da mi je hrana izgledala dosta dobro - odrezak, ni više ni manje, s velikim pecenim
krumpirom i svim prilozima - rekao sam joj: "Hvala, Blondinka."
Otfrknula je.
"Hej, znaš kako se zove plavuša s mozgom?" upitao sam je, te istim dahom dodao: "Zlatni
retriver."
"Znam i tu foru", rekla je, ne smješkajuci se više.
"Trudit cu se ja i dalje", obecao sam joj, te prionuo na jelo.
Složila
je zgadenu facu i zakolutala ocima. Zatim je sjela u jedan od
naslonjaca i pocela vrtjeti kanale na velikom televizoru tako brzo da
nije bilo moguce da zaista traži nešto što bi gledala.
Hrana mi je godila, cak i uz vampirski smrad u zraku. Stvarno sam se vec navikavao na to.
Ha. Nije baš da mi je to bila namjera...
Kad
sam pojeo - premda mije došlo da poližem zdjelu, cisto da Rosalie ima
razloga prigovoriti - osjetio sam kako mi se Bellini hladni prsti
nježno provlace kroz kosu. Zagladila mi ju je uz zatiljak.
"Vrijeme je za šišanje, a?"
"Malo si se zapustio", rekla je. "Možda da—"
"Pusti da pogodim, netko od ukucana svojedobno je bio frizer u salonu u Parizu?"
Zahihotala se. "Lako moguce."
"Ne, hvala", rekao sam prije nego što mije zaista stigla ponuditi. "Izdržat cu još koji tjedan."
Nato sam se upitao koliko ce ona još izdržati. Pokušao sam smisliti pristojan nacin da je to
upitam.
"Onda... ovaj... kada je, je li, datum? Znaš, datum kad bi nam trebalo stici to tvoje
cudovištance."
Cušnula me otprilike jednako jako kao perce nošeno vjetrom, ali nije mi odgovorila.
"Ozbiljno
te pitam", rekao sam joj. "Zanima me kako cu dugo morati biti tu." Kako
ceš dugo ti još biti tu, dodao sam u mislima. Zatim sam se okrenuo daje
pogledam. Oci su joj bile zamišljene; borica briga ponovno joj se
pojavila izmedu vjeda.
"Ne znam", promrmljala je. "Bar ne tocno.
Ovdje ocito nije u pitanju devetomjesecni model, a ultrazvuk nam ne
pomaže, tako da Carlisle samo
nagada u kojem sam stadiju. Normalne žene trebale bi biti duge cetrdesetak centimetara
ovdje" - prešla je prstom po sredini svoga ispupcenog trbuha - "kad je beba spremna za
porodaj. Po jedan centimetar za svaki tjedan. Jutros sam bila duga trideset, a dobivam oko
dva centimetra dnevno, ponekad i više..."
Dva
tjedna po danu, a dani lete. Život joj hita u ubrzanom premotavanju.
Koliko joj je, znaci, dana preostalo, ako broji do cetrdeset? Cetiri?
Trebala mi je minuta da se sjetim kako se guta knedla.
"Jesi dobro?" upitala me.
Kimnuo sam, ne znajuci baš tocno kako bi mi glas zvucao.
Edvvardovo lice bilo je okrenuto od nas dok mi je slušao misli, ali vidio sam mu odraz u
staklenom zidu. Ponovno je bio covjek na lomaci.
Cudo
jedno kako mi je saznavanje roka otežalo razmišljanje o odlasku, svome
ili njezinu. Bilo mi je drago što im je Seth to spomenuo, tako da sam
znao da ostaju. Bilo bi nesnosno pitati se spremaju li se otici,
oduzeti mi jedan, ili dva, ili tri od ta cetiri dana. Moja cetiri dana.
Takoder mi je bilo cudno kako je, cak i kad sam saznao da je kraj blizu, njezina snaga nada
mnom
samo bivala sve teže raskidiva. Gotovo kao da je bila vezana uz njezin
sve veci trbuh - kao da je širenjem stjecala sve snažniju gravitacijsku
silu.
Nacas sam je pokušao sagledati s razdaljine, odvojiti se od
njezine sile teže. Znao sam da mi se ne cini da imam snažniju potrebom
za njom nego ikada. Zbog cega? Zato što ona umire? Ili zato što znam da
sve i da ne umre, ipak ce se - u najboljem slucaju - promijeniti u
nešto drugo što necu ni prepoznavati ni shvacati?
Prešla je prstima po jagodici moga obraza, a koža mi je bila vlažna tamo gdje ju je dotaknula.
"Bit
ce sve u redu", rekla je nekako pjevno. Nije bilo bitno što te rijeci
ništa ne znace. Kazala je to onako kako ljudi pjevaju besmislene
pjesmice djeci. Buji-paji.
"Baš", promrsio sam.
Sklupcala mi se uz ruku i položila glavu na moje rame. "Mislila sam da neceš doci. Seth je
rekao da hoceš, kao i Edvvard, ali nisam im vjerovala." "Zašto nisi?" upitao sam je otresito.
"Nisi sretan kad si tu. Ali svejedno si došao." "Htjela si da budem tu."
"Znam. Ali nisi morao doci, jer nije fer da tražim da dolaziš amo. A ja bih imala razumijevanja."
Zavladala je kratka tišina. Edward je pribrao izraz svoga lica. Gledao je u televizor dok je
Rosalie i dalje vrtjela kanale. Vec je prešla šestoti. Upitao sam se koliko joj još treba da se
vrati na pocetak.
"Hvala ti što si došao", prošaptala je Bella.
"Mogu te nešto pitati?" zamolio sam je.
"Naravno."
Edvvard je izgledao kao da uopce ne haje za nas, ali znao je koje joj pitanje namjeravam
postaviti, tako da me nije uspio zavarati.
"Zašto
uopce hoceš da budem tu? Seth te može grijati, a vjerojatno ti je i
lakše družiti se s tim balavim veselim skotom. Ali kad se ja pojavim na
vratima, osmjehneš se kao da sam ti
najdraži covjek na svijetu."
"Jedan si od njih."
"Što je koma, znaš."
"Znam." Uzdahnula je. "Oprosti."
"Ali, zašto? Nisi mi na to odgovorila."
Edvvard je opet pogledao u stranu, kao da gleda kroz prozore. Lice mu je u odrazu bilo
prazno.
"Osjecam
se... potpuno kad si tu, Jacobe. Kao da mi je cijela obitelj na broju.
Hocu reci, valjda mi je tako - nikad prije nisam imala veliku obitelj.
Lijepo mi je." Osmjehnula se na pola sekunde. "Ali jednostavno nije
cjelovito dok ti nisi tu."
"Nikad necu pripadati tvojoj obitelji, Bella."
A mogao sam. Bio bih dobar u toj ulozi. Ali to je bila tek daleka buducnost koja je zamrla
davno prije nego što je dobila priliku zaživjeti.
"Oduvijek si pripadao mojoj obitelji", usprotivila se.
Zubi su mi zaškrgutali. "Taj odgovor ti ništa ne valja."
"A koji bi valjao?"
"Recimo: 'Jacobe, baš mi je super kada patiš.'"
Osjetio sam kako se lecnula.
"To bi ti bilo draže?" prošaptala je.
"Lakše, u svakom slucaju. To bi mi još nekako išlo u glavu. S tim bih se mogao nositi."
Tada sam ponovno spustio pogled na njezino lice, tako blizu mojem. Žmirila je i mrštila se.
"Skrenuli
smo s puta, Jake. Izgubili smo ravnotežu. Ti bi trebao biti dio mog
života - ja to osjecam, a osjecaš i ti." Zastala je na trenutak ne
otvarajuci oci - kao da ceka da to poreknem.
Kad ništa nisam rekao,
nastavila je. "Ali ne ovako. Negdje smo pogriješili. Ne. Ja sam. Ja sam
negdje pogriješila, pa smo skrenuli s puta..."
Glas joj je utihnuo,
a mrštenje u licu opustilo se u puko malo škubljenje usana. Pricekao
sam da mi ulije još malo limunova soka u sitne posjekotine, ali onda
joj je iz dubine grla doprlo tiho
hrkanje.
"Iscrpljena je", promrmljao je Edvvard. "Dan joj je bio dug. Naporan. Mislim da bi vec prije bila zaspala, ali cekala je tebe."
Nisam ga pogledao.
"Seth kaže da joj je stvor slomio još jedno rebro."
"Da. To joj otežava disanje."
"Super."
"Javi mi kad je opet obuzme vrucica." "Aha."
Ruka
kojom nije dodirivala moju i dalje joj je bila naježena. Jedva da sam
podigao glavu da pogledom potražim deku kad je Edvvard dohvatio onu
prebacenu preko naslona za ruku kauca i bacio je tako da je legla preko
nje.
Tu i tamo, to njegovo citanje misli znalo je uštedjeti vrijeme.
Na primjer, možda ne bih trebao praviti veliku predstavu od optužbe
zbog toga što se zbiva s Charliejem. Zbog te nevolje.
Edvvard bi cuo do koje mjere sam bijesan—
"Da", složio se. "To nije pametno."
"Pa zašto, onda?" Zašto Bella govori ocu da se oporavlja kad ce mu zbog toga biti samo još teže?
"Ne može podnositi njegovu strepnju."
"Pa je onda bolje da—"
"Ne.
Nije bolje. Ali necu je više siliti da radi bilo što zbog cega bi bila
nesretna. Kako god bude, od ovoga joj je lakše. S ostalim cu poslije
izaci na kraj."
To mi nije zvucalo kako treba. Bella ne bi samo
prebacila Charliejevu bol za neki kasniji datum, za neciju tudu muku
suocavanja. Cak ni na samrti. Nije ona bila takva. Ako sam iole
poznavao Bellu, znao sam da sigurno ima nekakav drugi naum.
"Vrlo je sigurna u to da ce preživjeti", rekao je Edvvard.
"Ali ne kao ljudsko bice", pobunio sam se.
"Ne, ne kao ljudsko bice. Ali svejedno se nada da ce opet vidjeti Charlieja."
Ma, ovo je baš sve bolje i bolje.
"Vidjeti.
Charlieja." Napokon sam ga pogledao, iskolacenih ociju. "Poslije. Da ce
vidjeti Charlieja kad bude sva svjetlucavo bijela, kricavo-crvenih
ociju. Nisam krvopija, tako da mi neke stvari možda nisu jasne, ali
Charlie mi djeluje kao pomalo cudan odabir prvoga obroka."
Edvvard
je uzdahnuo. "Zna da mu barem godinu dana nece moci ni prici. Misli da
može odugovlaciti. Reci Charlieju da mora u posebnu bolnicu na drugom
kraju svijeta. Da ce telefonskim pozivima ostati u vezi..."
"To je suludo."
"Je."
"Charlie
nije glup. Cak i ako ga ona ne ubije, primijetit ce razliku." "Recimo
da ona upravo s tim i racuna." Nastavio sam zuriti, cekajuci da mi
objasni.
"Ona nece starjeti, naravno, tako da bi to postavilo
vremensko ogranicenje, cak i ako Charlie prihvati izgovor koji ona vec
smisli za promjene." Blijedo se osmjehnuo. "Sjecaš se kad si joj
pokušao povjeriti svoj preobražaj? Kako si je natjerao da pogada?"
Stisnuo sam slobodnu šaku. "Pricala ti je o tome?"
"Da.
Dok mije objašnjavala svoju... ideju. Znaš, ne smije kazati Charlieju
istinu - za njega bi to bilo vrlo opasno. Ali pametan je, praktican
covjek. Ona smatra da ce sam smisliti objašnjenje. I pretpostavlja da
nece biti tocno." Edvvard je frknuo. "Napokon, teško da odgovaramo
uvriježenom pojmu vampira. On ce nešto netocno zakljuciti o nama, poput
nje u pocetku, a mi
cemo se toga držati. Ona smatra da ce se moci vidati s njim... s vremena na vrijeme."
"Suludo", ponovio sam.
"Je", opet se složio.
Ponio se kao slabic kad joj je dopustio da u ovome bude po njezinom, samo da bi sada ostala sretna. Nece to izaci na dobro.
To
me pak navelo na pomisao da on vjerojatno ne ocekuje od nje da doživi
iskušavanje svoga ludog plana. Dodvorava joj se, kako bi bar još malo
bila sretna.
Recimo, još cetiri dana.
"Podnijet cu što god bude",
prošaptao je, okrenuvši lice naniže i u stranu, tako da mu nisam mogao
opaziti cak ni izraz. "Necu joj sada izazivati bol."
"Cetiri dana?" upitao sam ga.
Nije podigao pogled. "Otprilike." "A što nakon toga?" "Kako to tocno misliš?"
Pomislio
sam na ono što je Bella rekla. O tome kako je stvor cvrsto umotan u
nešto snažno, nešto slicno vampirskoj koži. Kako onda to ide? Kako ce
izaci iz nje?
"Iz ono malo informacija koje smo uspjeli prikupiti,
cini se da se stvorenja služe vlastitim zubima za bijeg iz maternice",
prošaptao je.
Morao sam zastati da potisnem kiselinu natrag niz jednjak.
"Informacija?" slabašno sam ga upitao.
"Zbog
toga ne vidaš Jaspera i Emmetta. Time se Carlisle sada bavi. Nastoje
dešifrirati prastare price i mitove, koliko god mogu iz one grade kojom
raspolažemo, ne bi li našli išta što bi nam pomoglo pri predvidanju
ponašanja stvorenja."
Price? Ako postoje mitovi, onda...
"Onda,
znaci, ovaj stvor nije prvi takav?" preduhitrio je Edvvard moje
pitanje. "Možda. Sve je vrlo opcenito. Lako je moguce da su mitovi tek
plod straha i mašte. Premda..." - zastao je, oklijevajuci - "vaši
mitovi su tocni, zar ne? Možda su i ovi. Dapace, cini se da su lokalni,
medusobno povezani..."
"Kako ste otkrili...?"
"Naišli smo na
jednu ženu u Južnoj Americi. Odrasla je uz predaju svoga naroda. Cula
je upozorenja o takvim stvorenjima, stare price što se prenose s
koljena na koljeno."
"Kakva to upozorenja?" prošaptao sam.
"Da se stvorenje mora smjesta ubiti. Prije nego što stigne steci previše snage."
Baš kao što je Sam mislio. Je li bio u pravu?
"Naravno, njihove legende isto to kažu i za nas. Da nas se mora uništiti. Da smo bešcutni ubojice."
I u tome se slažu.
Edvvard se kratko, tvrdo nasmijao.
"Sto njihove price govore o... majkama?"
Agonija
mu je proparala lice, a ja sam, kad sam se trgnuo i odmaknuo od njegove
boli, znao da mi nece odgovoriti. Nisam bio siguran u to da uopce može
govoriti.
Odgovor sam dobio od Rosalie - koja je bila tako mirna i tiha otkako je Bella zaspala da sam zamalo zaboravio da je tu.
Ispustila
je preziran zvuk iz dubine grla. "Naravno da nijedna nije preživjela",
rekla je. Nijedna nije preživjela, izravno i bešcutno. "Radanje usred
mocvare prepune zaraza, dok ti šaman maže slinu ljenivca po licu kako
bi otjerao zle duhove, nikad nije bila najsigurnija metoda. Cak su i
normalni porodaji polovicu vremena polazili po zlu. Nitko od njih nije
imao to što ova beba ima - skrbnike koji znaju koje su bebine potrebe,
koji nastoje ispuniti te potrebe. Doktora s posve jedinstvenim
poznavanjem prirode vampira. Smišljen plan za najsigurniji moguci
porodaj. Vampirski otrov koji ce popraviti sve što pode po krivu. Beba
ce biti dobro. A te druge majke vjerojatno bi preživjele da su to imale
- ako su uopce postojale. U što nisam posve uvjerena." Šmrknula je
svisoka.
Beba pa beba. Kao da je to jedino bitno. Bellin život za nju je bio minorna pojedinost - preko koje se lako može prijeci.
Edvvardovo
lice postalo je bijelo kao snijeg. Šake su mu se savile u kandže.
Potpuno egoisticno i nehajno, Rosalie se premjestila u stolici,
okrenuvši mu leda. Nagnuo se, prelazeci u cucanj.
Dopusti meni, predložio sam mu.
Zastao je i podigao obrvu.
Necujno
sam podigao svoju psecu zdjelicu s poda. Zatim sam je hitrim, snažnim
trzajem zapešca bacio u zatiljak Blondinkine glave tako silovito da se
- s nesnosno glasnim praskom - spljoštila prije nego što ce se odbiti
na suprotnu stranu sobe i odrubiti kuglasti vrh pocetnog
stupa rukohvata na dnu stubišta.
Bella se trgnula, ali nije se probudila.
"Glupa plavuša", promrsio sam.
Rosalie je polako okrenula glavu, a oci su joj plamtjele.
"Bacio. Si. Mi. Hranu. U. Kosu."
Tad više nisam mogao izdržati.
Prasnuo
sam u smijeh. Odmaknuo sam se od Belle da je ne tresem i tako se
kliberio da su mi suze potekle niz obraze. Cuo sam kako mi se Alicein
zvonki smijeh pridružuje s druge strane kauca.
Upitao sam se zašto
Rosalie nije skocila. Nekako sam to ocekivao. Ali onda sam shvatio daje
moj smijeh probudio Bellu, premda je pravu buku prespavala.
"Što je tako smiješno?" promumljala je.
"Bacio sam joj hranu u kosu", kazao sam joj i opet se poceo gušiti od smijeha.
"Necu
ti to zaboraviti, pseto", prosiktala je Rosalie. "Plavuši nije teško
izbrisati pamcenje", otpovrnuo sam. "Samo joj puhneš u uho."
"Nadi nove šale", poklopila me.
"Daj,
hajde, Jake. Pusti Rose na m—" Bella je ušutjela usred recenice i oštro
udahnula. Istog trena, Edward se nadnio preko mene i trzajem zbacio
deku s nje. Grcila se tako snažno da su joj se leda odizala s kauca.
"Samo se", propentala je, "rasteže."
Usne su joj bile bijele, a zubi cvrsto stisnuti, kao da pokušava zadržati vrisak u sebi.
Edvvard joj je obujmio lice dlanovima.
"Carlisle?" pozvao ga je napetim, prigušenim glasom.
"Tu sam", rekao je doktor. Nisam cuo kad je ušao.
"Okej",
rekla je Bella, i dalje dišuci teško i plitko. "Mislim daje prošlo.
Mali siromašak nema dovoljno mjesta, to je sve. Tako je vec velik."
Bilo mi je stvarno teško podnositi taj ton obožavanja kojim opisuje stvora koji je razdire iznutra.
Narocito nakon Rosaliene bezosjecajnosti. Došlo mi je da nešto bacim i u Bellu.
Nije opazila moju promjenu raspoloženja. "Znaš, Jake, podsjeca me na tebe" rekla je - privrženim tonom - i dalje dašcuci.
"Da me nisi usporedivala s tim stvorom", procijedio sam.
"Samo
mislim na tvoj nagli rast", rekla je, djelujuci kao da sam joj
povrijedio osjecaje. Neka. "Ti si strelovito rastao. Naocigled si iz
minute u minutu postajao sve viši. I on je takav. Raste tako brzo."
Pregrizao
sam jezik da ne kažem ono što sam htio reci - doslovce sam ga
pregrizao, tako da sam osjetio okus krvi u ustima. Naravno, zarast ce
prije nego što stignem progutati. To bi Belli trebalo. Da bude snažna
poput mene, da može zarastati...
Lakše je udahnula, a onda se ispružila na kancu i opustila cijelim tijelom.
"Hmm", promrmljao je Carlisle. Podigao sam pogled i vidio da me gleda.
"Što je?" priupitao sam.
Edvvard je nakrivio glavu, razmišljajuci o onome stoje Carlisleu upravo u glavi.
"Znaš da sam se pitao o genetici fetusa, Jacobe. O njegovim kromosomima."
"Što s njima?"
"Pa, ako uzmemo u obzir vaše slicnosti—" "Slicnost/?" zarežao sam, zamjerajuci mu na
množini.
"Ubrzani rast, kao i cinjenica da Alice ne vidi nijedno od vas."
Osjetio sam kako mi se lice skamenilo. Potpuno sam smetnuo s uma to
drugo.
"Eto, pitam se znaci li to da imamo odgovor. Ako su vam slicnosti na genetskoj dubini."
"Dvadeset pet parova", promrmljao je Edvvard ispod glasa.
"Ne možeš to znati."
"Ne. Ali zanimljivo je nagadati", rekao je Carlisle smirujucim glasom. "Ma da. Baš fascinantno."
Bella je ponovno tiho zahrkala, što je lijepo naglasilo moj sarkazam.
Zatim
su se uživjeli u razgovor, brzo dovodeci geneticka pitanja do razine na
kojoj sam u recenicama uspijevao još razumjeti samo clanove i veznike.
Kao i vlastito ime, jasno.
Pridružila im se i Alice, dajuci tu i tamo komentare svojim pticjim cvrkutom.
Premda
su razgovarali o meni, nisam nastojao dokuciti zakljucke koje izvode.
Imao sam drugih stvari na pameti, nekoliko cinjenica koje sam pokušavao
izmiriti.
Prva cinjenica: Bella je rekla da stvorenje štiti nešto
stoje snažno poput vampirske kože, nešto kroza što ne može prodrijeti
ultrazvuk, što ne mogu probiti igle. Druga cinjenica: Rosalie je rekla
da imaju plan za sigurno poradanje stvorenja. Treca cinjenica: Edvvard
je rekao da - u mitovima -druga ovakva cudovišta progrizu sebi put iz
vlastitih majki.
Zadrhtao sam.
A to mi je imalo nekakvog bolesnog
smisla, zbog cetvrte cinjenice: nema mnogo stvorova koji su u stanju
probiti nešto tako tvrdo kao što je vampirska koža. Zubi toga
polustvorenja dovoljno su snažni - barem tako tvrdi mit. Moji su zubi
dovoljno snažni.
I vampirski su zubi dovoljno snažni.
Bilo je
teško ne zapaziti ono ocigledno, ali bilo bi mi svakako drago da mi je
promaknulo. Jer imao sam prilicno dobar pojam o tome kako to tocno
Rosalie namjerava "sigurno" poroditi stvora.

Korisnički profil

32 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:40 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
9. Uzbuna,zbog previše informacija

Krenuo sam rano, mnogo prije izlaska sunca. Uspio sam tek malcice
nespokojno ubiti oko, oslonjen uz stranicu kauca. Edvvard me probudio
kad se Bella zajapurila u licu i preuzeo moje mjesto da je opet ohladi.
Protegnuo sam se i zakljucio da sam se odmorio dovoljno da krenem na
posao.
"Hvala ti", rekao je tiho Edvvard, uvidjevši moje nakane. "Ako je put cist, otici ce danas."
"Dat cu ti do znanja."
Godilo mi je vratiti se u svoj životinjski lik. Sav sam bio ukocen od tolikog sjedenja u mjestu.
Produžio sam korak, da se razgibam.
Jutro, Jacobe, pozdravila me Leah.
Dobro je, budna si. Kako dugo Seth vec spava?
Ne spavam još, pospano je pomislio Seth. Samo što nisam. Sto ti treba?
Misliš da bi mogao izdržati još sat vremena?
Svakako. Nema problema. Seth je smjesta ustao i protresao krzno.
Daj da otrcimo u dubinu, kazao sam Lei. Seth, preuzmi obod.
Može. Seth je potrcao laganim korakom.
Opet smo na vampirskom poslu, progundala je Leah.
Imaš nešto protiv?
Ma jasno da nemam. Baš obožavam tetošiti te mile pijavice. Dobro. Da vidimo koliko brzo možemo trcati. Okej, za to sam svakako!
Leah
je bila na suprotnom, zapadnom kraju oboda. Umjesto da presijece put
blizu kuce Cullenovih, zadržala se na krugu dok gaje optrcavala prema
meni. Ja sam pohitao ravno na istok, znajuci da ce me usprkos prednosti
uskoro preteci ako makar i na sekundu ublažim tempo.
Drži nos uz zemlju, Leah. Ovo nije utrka, nego izvidacki zadatak.
Mogu ja raditi ijedno i drugo, i svejedno cu te rasturiti.
To sam joj morao priznati. Znam.
Nasmijala se.
Krenuli
smo zavojitim putem kroz istocne planine. Poznavali smo tu trasu.
Trcali smo ovim planinama kad su vampiri bili otišli prije godinu dana,
ukljucivši ih u prostor naše ophodnje kako bismo bolje zaštitili mjesne
stanovnike. Nakon povratka Cullenovih vratili smo se na stare granice.
Ova je zemlja sporazumom pripala njima.
Ali ta cinjenica Samu sada
vjerojatno ništa nece znaciti. Sporazum je mrtav. Današnje pitanje
glasi do koje je mjere voljan razrijediti svoje snage. Ocekuje li da ce
poneki Cullen zabasati u krivolov na njihovoj zemlji ili ne? Je li
Jared rekao istinu ili je zloupotrijebio tišinu koja medu nama vlada?
Zalazili
smo sve dublje u planine, ne nailazeci ni na kakav trag copora. Starih
vampirskih staza bilo je posvuda, ali njihovi su nam mirisi sada bili
poznati. Udisao sam ih po cijele dane.
Pronašao sam gustu, donekle
nedavnu koncentraciju na jednoj konkretnoj stazi - svi su tuda dolazili
i odlazili, izuzev Edwarda. Imali su neki razlog za okupljanje koji su
zacijelo zaboravili nakon stoje Edvvard doveo kuci svoju trudnu ženu na
samrti. Zaškrgutao sam zubima. O cemu god da se radilo, to nije imalo
nikakve veze sa mnom.
Leah se nije probila pokraj mene na celo,
premda je sada mogla. Više sam pazio na svaki novi miris nego na
brzinsku utrku. Držala se moje desne strane i trcala sa mnom, umjesto
da se utrkuje.
Sad smo vec dosta daleko odmaknuti, prokomentirala je.
Aha. Da Sam lovi odbjegle Cullenove, sad bismo vec naišli na njegov trag.
Sada
mu je pametnije utaboriti se u La Pushu, pomislila je Leah. Zna da smo
krvopijama pružili tri dodatna skupa ociju i nogu. Nece ih moci uloviti
na prepad.
Ovo je bila samo predostrožnost, znaš.
Ne bismo htjeli da se naši predragi paraziti izlažu nepotrebnom riziku. Ne bismo, složio sam se, prelazeci preko sarkazma.
Jako si se promijenio, Jacobe. Stvarno za punih sto osamdeset.
Pa nisi ni ti baš ista ona Leah koju sam oduvijek znao i volio.
Istina. Idem li ti sada manje na živce od Paula?
Za divno cudo... da.
Ah, slatka li uspjeha.
Cestitam.
Nastavili
smo opet trcati šutke. Vjerojatno je bilo vrijeme da se okrenemo, ali
ni ona ni ja nismo to htjeli. Godilo nam je ovo trcanje. Vec smo
predugo zurili u jedan te isti mali, kružni put. Bilo nam je ugodno
protegnuti mišice i zaputiti se neutabanim stazama. Nije nam se
pretjerano žurilo, pa mi je palo na pamet da možda odemo u lov na
povratku. Leah je bila prilicno gladna.
Njam-njam, kiselo je pomislila.
Sve
ti je to u glavi, kazao sam joj. Tako se hrane vukovi. To je prirodno.
Okus je u redu. Da ne misliš na to iz ljudske perspektive—
Pusti nagovaranje, Jacobe. Lovit cu. Sto ne znaci da mi to mora biti drago.
Jasno, jasno, lako sam se složio. Ako sama sebi želi otežati situaciju, to me se ne tice.
Nekoliko minuta ništa više nije dodala; poceo sam razmišljati o povratku.
Hvala ti, odjednom mi je kazala Leah mnogo drugacijim tonom.
Na cemu?
Na tome što me puštaš. Na tome što mi daješ da ostanem. Ljubazniji si nego što sam ikako imala prava ocekivati, Jacobe.
Eh, nije problem. Zapravo, ozbiljno ti to kažem. Ne smeta me što si tu, premda sam to ocekivao.
Frknula je, ali zvucala je vedro. Ma kako svesrdna pohvala!
Ne daj da ti udari u glavu.
Okej
- ako ti ne budeš dao da tebi ovo udari u glavu. Nacas je zastala.
Mislim da si dobar kao Alfa. Ne na isti nacin kao što je Sam dobar,
nego na vlastiti. Zaslužuješ da te se slijedi, Jacobe.
Svijest mi se ispraznila od iznenadenja. Trebao mije trenutak da dodem k sebi i uspijem odgovoriti.
Ovaj, hvala. Makar ne znam baš hocu li moci sprijeciti da mi to ne udari u glavu. Otkud sad to?
Nije
mi smjesta odgovorila, pa sam poceo slijediti nijemi smjer njezinih
misli. Razmišljala je o buducnosti - o onome što sam na onom jutarnjem
sastanku rekao Jaredu. O tome kako ce uskoro doci vrijeme da se vratim
u šumu. O tome kako sam obecao da ce se ona i Seth vratiti u copor
nakon što Cullenovi odu...
Htjela bih ostati s tobom, kazala mi je.
Šok mi je sijevnuo kroz noge i ukocio zglobove. Projurila je pokraj mene i zatim tvrdo zakocila.
Polako se vratila do mjesta gdje sam stajao kao ukopan.
Necu
te gnjaviti, kunem se. Necu te stalno slijediti. Slobodno idi kamo god
hoceš, a i ja cu kamo ja hocu. Morat ceš me trpjeti samo dok smo oboje
vukovi. Koracala je amo-tamo preda mnom, mašuci uzrujano dugim, sivim
repom. A kako imam namjeru prekinuti s ovim cim budem mogla... možda to
i nece biti tako cesto.
Nisam znao što da kažem.
Vec godinama nisam bila tako sretna kao sada, kao pripadnica tvoga copora.
I ja bih ostao, tiho je pomislio Seth. Nisam shvatio da nas sluša dok optrcava krug. Volim ovaj copor.
Cekaj
malo! Seth, ovo nece još dugo biti copor. Pokušao sam pribrati misli ne
bi li mu bile uvjerljive. Sada imamo svrhu, ali kada... nakon što to
prode, ja jednostavno prelazim u vuka.
Seth, tebi treba cilj. Dobar
si decko. Jedan od onih ljudi koji uvijek imaju neku misiju. I nema
šanse da sada napustiš La Push. Maturirat ceš u gimnaziji i stvoriti
nešto od svoga života.
Brinut ceš se za Sue. Moji problemi nece osujetiti tvoju buducnost.
Ali—
Jacob ima pravo, poduprla me Leah. Slažeš se sa mnom?
Naravno.
Ali ništa od toga ne vrijedi za mene. Ionako sam bila na odlasku.
Zaposlit cu se negdje daleko od La Pusha. Možda ici na tecajeve u
vecernjoj školi. Baviti se jogom i meditiranjem da si obuzdam
karakterne probleme... 1 ostati u ovom coporu zbog vlastite mentalne
dobrobiti. Jacobe - jasno ti je da to ima smisla, zar ne? Ja te necu
gnjaviti, neceš ni ti mene, i svi ce biti sretni.
Okrenuo sam se i
poceo polagano grabiti prema zapadu. Malo mije teško to svariti, Leah.
Daj mi da razmislim, okej? Jasno. Samo ti daj.
Trebalo nam je više
vremena da dotrcimo natrag. Nije mi bilo do brzine. Samo sam nastojao
biti dovoljno pozoran da se ne zaletim glavom u drvo. Seth mi je malo
gundao u dnu misli, ali uspijevao sam ga zanemariti. Znao je da imam
pravo. Nije imao namjeru napustiti svoju mamu. Vratit ce se on u La
Push i štititi pleme, kao što i treba.
Ali nisam si mogao predociti da bi Leah tako postupila. A to mi je naprosto bilo strašno.
Copor
od nas dvoje? Bez obzira na tjelesni razmak, nisam mogao zamisliti...
intimu takvog odnosa. Upitao sam seje li ona zaista razmislila o tome
ili samo ocajnicki želi zadržati slobodu.
Leah je samo šutjela dok sam mozgao. Kao da mije time upravo htjela dokazati kako bi bilo posve lako da smo samo nas dvoje.
Naletjeli
smo na krdo crnorepih jelena baš kad je svanulo, tako da su se oblaci
iza nas donekle rasvijetlili. Leah je uzdahnula u sebi, ali nije
oklijevala. Skocila je cisto i sposobno - cak graciozno. Oborila je
najkrupnijega, predvodnika, dok zapanjena životinja nije posve ni
shvatila opasnost.
Da ne bih ispao gori od nje, obrušio sam se na
najvecu košutu i brzo joj celjustima slomio vrat, da ne trpi nepotrebnu
bol. Osjecao sam kako se gadenje bori s gladi u Lei i pokušao joj
olakšati stanje tako što sam dopustio da vuk u meni preuzme moje misli.
Toliko sam dugo živio samo kao vuk da sam znao kako potpuno biti
životinja, životinjskih nazora i životinjskih
misli. Pustio sam da
me obuzmu prakticni nagoni pa dopustio i njoj da to osjeti. Nacas je
oklijevala, ali onda kao da mi je oprezno prišla umom i pokušala
podijeliti moje motrište.
Osjecaj je bio vrlo cudan - umovi su nam bili bliskije povezani nego ikada prije, jer smo oboje nastojali razmišljati zajedno.
Cudan,
ali pomogao joj je. Zubi su joj zasjekli krzno i kožu ramena plijena,
te otrgnuli debeo komad krvava mesa. Umjesto da se zgrozi, kako su
htjele njezine ljudske misli, pustila je da joj vucja narav reagira
nagonski. Sto ju je nekako otupjelo, umrtvilo joj misli. Tako da je
mogla jesti na miru.
Meni je bilo lako izvesti isto. I bilo mi je drago što to nisam zaboravio. Uskoro cu opet tako živjeti.
Hoce li Leah biti dio takvog življenja? Prije tjedan dana, sama pomisao
na to bila bi mi više nego užasna. Ne bih je mogao podnijeti. Ali sada
sam je bolje poznavao. A nakon što se riješila neprestane boli, nije
više bila ista vucica. Niti ista djevojka.
Jeli smo zajedno sve dok se oboje nismo nasitili.
Hvala,
kazala mi je kasnije dok si je cistila njušku i šape o mokru travu. Ja
si nisam dao truda; kišica je upravo pocela, a u povratku cemo k tome
morati opet preplivati rijeku. Dovoljno cu se ocistiti. Nije bilo tako
strašno dok sam mislila kao ti.
Nema na cemu.
Seth se vukao kad
smo izbili na obod kruga. Kazao sam mu da ode spavati; Leah i ja
preuzet cemo ophodnju. Sethov um obesvijestio se vec nekoliko sekundi
nakon toga.
Ideš natrag do krvopija? upitala me Leah.
Možda.
Teško ti je biti kod njih, ali teško ti je i ne biti kod njih. Znam kako je to.
Znaš, Leah, možda ne bi bilo loše da malo razmisliš o buducnosti, o svojim stvarnim željama.
Moja ti glava nece biti najsretnije mjesto na svijetu. I morat ceš sve to propatiti zajedno sa
mnom.
Razmislila je o odgovoru. Joj, ovo ce zvucati baš loše. Ali, ruku na srce, lakše cu se nositi s
tvojom boli nego se suociti sa svojom.
Pošteno.
Znam da ce ti biti teško, Jacobe. Shvacam to - možda i bolje nego što misliš. Ona mi nije
draga, ali... ona je tvoj Sam. Ona je sve što želiš i sve što ne možeš imati.
Nisam joj mogao odgovoriti.
Znam
da je tebi teže. Sam je barem sretan. Barem jeziv i zdrav. Dovoljnoga
volim da mu to i želim. Htjela bih da ima što je najbolje za njega.
Uzdahnula je. Samo ne bih hjela da to moram gledati.
Baš moramo o tome?
Mislim
da moramo. Jer htjela bih da znaš da ti necu otežavati situaciju.
Kvragu, možda ti cak i pomognem. Nisam rodena kao bešcutna goropadnica.
Nekada sam bila pomalo draga, znaš.
Sjecanje mi ne seže toliko davno.
Oboje smo se kratko nasmijali.
Zao mi je zbog ovoga, Jacobe. Zao mije što trpiš. Zao mije što ti je sve gore, a ne bolje.
Hvala, Leah.
Razmišljala je o stvarima koje su sve gore, o crnim prizorima u mojoj glavi, dok sam je
nastojao ne pratiti, bez narocita uspjeha. Mogla ih je sagledati s izvjesne distance, iz izvjesne perspektive, a ja sam morao
priznati da to pomaže. Mogao sam zamisliti da cu ih i ja tako vidjeti, za koju godinu.
Ona je vidjela smiješnu stranu svakodnevnih iritiranja koja stvara druženje s vampirima.
Svidalo
joj se moje prepucavanje s Rosalie, pa se hihotala u sebi, te je cak
odvrtjela nekoliko viceva o plavušama koje bih mogao ubaciti. Ali zatim
su joj se misli uozbiljile, i zbunilo me kad su se zadržale na
Rosalienu licu.
Znaš jednu ludu stvar? upitala me.
Pa, ovih dana
je prakticki sve ludo. Na što konkretno misliš? Ta plavokosa vampirica
koju tako mrziš - potpuno shvacam njezino gledište.
Na trenutak sam pomislio da ona to zbija vrlo neukusnu šalu. A onda, kad sam shvatio da je
ozbiljna, bilo mi je teško obuzdati srdžbu koja je sijevnula kroza me. Sva sreca da smo se
razišli pri optrcavanju svoje smjene. Da je bila u dometu ugriza...
Smiri se! Daj da ti objasnim!
Ne zanima me. Idem ja odavde.
Cekaj! Cekaj! kumila me dok sam se nastojao dovoljno primiriti za faziranje. Ma daj, Jake!
Leah, ovo stvarno nije najbolji nacin da me nagovoriš da ubuduce provodim više vremena s
tobom.
Ajoo! Kako pretjeruješ. A nisi još ni cuo što ti hocu reci.
Pa što mi hoceš reci?
A onda je odjednom postala ona prijašnja, patnjom prekaljena Leah. Hocu ti reci da sam
genetska slijepa ulica, Jacobe.
Zatekla me nota žestine u njezinim rijecima. Nisam ocekivao od nje da nadmaši moju ljutnju.
Nije mi jasno.
Bilo bi ti, da nisi isti kao svi ostali. Da od mojih "ženskih stvari" - pomislila je te rijeci tvrdim,
sarkasticnim tonom - ne bježiš u zaklon kao svako drugo glupo muško, možda bi i mogao
zaista obratiti pažnju na stvarno znacenje svega toga.
O.
Da,
dobro, nitko od nas ne voli razmišljati o tim stvarima s njom. Tko i
bi? Naravno da sam se sjecao Leine panike u onih prvih mjesec dana
nakon što je pristupila coporu - kao što sam se sjecao da sam je se
zbog toga klonio, baš kao i svi ostali. Jer shvatila je da nije mogla
biti trudna - osim stvarno bizarnim bezgrešnim zacecem. Nije bila ni s
kim nakon Sama. A onda, kad su se tjedni rastegli, a ništa se pretopilo
u daljnje ništa, shvatila je da joj tijelo više ne slijedi ustaljene
obrasce. Koji užas - u što se ona to pretvorila? Je li joj se tijelo
promijenilo zato što je postala vukodlak? Ili je postala vukodlak zato
što joj tijelo nije u redu? Jedini ženski vukodlak od pamtivijeka. Je
li to zato što nerria one ženske osobine koje bi trebala imati?
Nijedan od nas nije se htio baviti tim slomom. Iz ocitih razloga nismo baš mogli suosjecati s
njom.
Znaš zašto Sam misli da se otiskujemo, pomislila je, primirivši se.
Jasno. Zbog produljivanja loze.
Tako je. Zbog radanja hrpe novih malih vukodlaka. Preživljavanje vrste, genetski imperativ.
Privuce te osoba koja ti pruža najbolju priliku za prenošenje vucjeg gena.
Cekao sam da mi kaže kamo sve ovo vodi.
Da sam išta valjala u tom pogledu, Sam bi bio naveden na mene.
Bol joj je bila tako snažna da su mi koraci posustali.
Ali nisam. Nešto nije u redu sa mnom. Izgleda da nemam sposobnost prenošenja toga gena,
usprkos svojim vrhunskim lozama. I tako sam postala nakaza - vukodlacica, od koje nema
nikak\>e druge koristi. Ja sam genetska slijepa ulica, što oboje dobro znamo.
Ne
znamo, usprotivio sam joj se. Tako samo Sam tvrdi. Otiskivanje se
dogada, ali ne znamo razlog. Billy smatra da je stvar u necem drugom.
Znam, znam. Misli da se otiskujete da biste stvorili snažnije vukove. Jer ti i Sam tako ste
ogromne nemani - veci ste od naših otaca. Ali kako god bilo, ja svejedno nisam medu
kandidatima. Ja sam... ja sam u menopauzi. Dvadeset mije godina i u menopauzi sam.
Gah. Tako mi se nije dalo razgovarati o tome. Ne možeš to znati, Leah. Vjerojatno je stvar
samo
u tom cijelom našem zamrzavanju u vremenu. Kad prestaneš biti vuk i
ponovno pocneš stariti, siguran sam da ce stvari... eh... smjesta
krenuti po starome.
U to bih možda i mogla vjerovati - samo što se
nitko ne otiskuje na mene, bez obzira na moje vrlo rodoslovlje. Znaš,
zamišljeno je dodala, kad tebe ne bi bilo, Seth bi vjerojatno polagao
najviše prava na status Alfe - barem temeljem krvi. Naravno, mene nitko
nikad ne bi uzeo u obzir...
Ti bi se stvarno htjela otisnuti, ili da se netko utisne u tebe, kako vec bude? oštro sam je
upitao.
Sto fali nacinu na koji se normalni ljudi zaljubljuju, Leah?
Otiskivanje je samo još jedan nacin gubljenja mogucnosti izbora.
Sam, Jared, Paul, Quil... nemam dojam da to njima smeta. Kad nitko od njih nema vlastitu
volju. Ti se ne bi htio otisnuti? Ne, dovraga!
Samo zato što vec voliš nju. To bi se izgubilo, znaš, da se otisneš. Ne bi više morao patiti
zbog nje.
Želiš li ti zaboraviti svoje osjecaje prema Samu?
Na trenutak je razmislila. Mislim da želim.
Uzdahnuo sam. Bila je u zdravijem stanju nego ja.
Ali,
vratimo se na moju prvotnu poantu, Jacobe. Shvacam zašto je tvoja
plavokosa vampirica tako hladna - u prenesenom smislu. Usredotocena je.
Samo joj je krajnji cilj bitan, je V tako?
Jer uvijek se upravo najviše želi ono što se nikad, baš nikad ne može dobiti.
Bi li ti postupila kao Rosalie? Bi li ti ubila nekoga - jer ona upravo to radi, pazi da nitko ne
stane na put Bellinoj smrti - samo da dobiješ bebu? Otkada je tebi razmnožavanje tako bitno?
Samo želim prilike koje nemam, Jacobe. Da je sve u redu sa mnom, možda ne bih ni pomislila na to.
Bila bi spremna ubiti zbog toga? ponovio sam pitanje, ne dopuštajuci joj da se izvuce.
Ne
možeš tako opisati njezine postupke. Prije bih rekla da se ona
projicira na Bellu. A... kad bi Bella mene zamolila da joj pomognem u
ovome... Zastala je, razmišljajuci. Premda nemam neko narocito
mišljenje o njoj, vjerojatno bih postupila jednako kao krvopija.
Glasno rezanje otelo mi se kroza zube.
Jer kad bi bilo obratno, htjela bih da Bella pomogne meni. Kao i Rosalie. Obje bismo tako
ucinile.
Gah! Nisi ništa bolja od njih!
Bude to tako kada znaš da nešto ne možeš imati. Obuzme te ocaj. I... to je moja granica.
Upravo to. Razgovor je završen. Pa dobro.
Nije bilo dovoljno što je pristala na prekid. Htio sam cvršci završetak.
Nalazio sam se samo kilometar i pol od mjesta gdje sam ostavio odjecu, pa sam se fazirao
natrag u covjeka i otišao pješice. Nisam razmišljao o našem razgovoru. Ne zato što nije bio
vrijedan
razmišljanja, nego zato što mi je bio nesnosan. Necu tako na to gledati
- ali teže sam odbijao takve nazore nakon što mi je Leah stavila misli
i osjecaje izravno u glavu.
Ma da, necu trcati s njom nakon što ovo prode. Neka slobodno ode patiti u La Push. Jedna
kratka zapovijed Alfe prije nego što zasvagda odem nece nikoga doci glave.
Bilo je vrlo rano kad sam došao do kuce. Bella je vjerojatno još spavala. Namjeravao sam
virnuti
unutra, vidjeti što se zbiva, dati im zeleno svjetlo za odlazak u lov i
zatim pronaci komad dovoljno meke trave za spavanje u ljudskom liku.
Necu se opet fazirati prije nego što Leah ne zaspi.
Ali u kuci se naveliko mrmljalo ispod glasa, pa možda Bella nije više
spavala. A onda sam opet s kata zacuo aparaturu - rendgen? Ma super.
Cetvrti dan odbrojavanja ocito pocinje bombasticno.
Alice mi je otvorila vrata prije nego što sam stigao uci.
Kimnula mi je glavom. "Hej, vucko."
"Hej, mrvice. Što se zbiva na katu?" Velika soba bila je prazna - sav mrmor dopirao je s kata.
Slegnula
je malim, oštrim ramenima. "Možda novi lom." Pokušala je nehajno to
reci, ali opazio sam joj plamen u samom dnu ociju. Nismo samo Edvvard i
ja gorjeli zbog ovoga. I Alice je voljela Bellu.
"Opet rebra?" promuklo sam je upitao.
"Ne. Ovaj put zdjelice."
Cudno kako me to stalno lupalo, kao da je svaki novi incident iznenadenje. Kad cu se vec
jednom prestati tome cuditi? Retrospektivno mi je svaka nova nesreca djelovala prilicno
ocekivano.
Alice mi je zurila u šake, gledajuci kako dršcu.
Zatim smo poceli slušati što Rosalie govori na katu.
"Vidiš, rekla sam ti da nisam cula pucanje. Trebao bi si pregledati uši, Edvvarde."
Nije dobila odgovor.
Alice
je složila facu. "Mislim da ce Edvvard na kraju rastrgati Rose na
komadice. Cudim se što ona to ne uvida. Ili možda misli da ce ga Emmett
uspjeti sprijeciti."
"Ja cu se pobrinuti za Emmetta", ponudio sam se. "A ti slobodno pomozi Edvvardu oko
trganja."
Alice se blijedo osmjehnula.
Povorka je uto sišla stubištem - ovaj put je Edvvard nosio Bellu. Ona je, sasvim blijeda,
objerucke cvrsto držala svoju šalicu krvi. Vidio sam da je pomicanje boli, premda je on
nastojao ublažiti cak i najsitniju kretnju svoga tijela kako je ne bi drmao.
"Jake", prošaptala je i nasmiješila mi se kroz bol. Samo sam je šutke gledao.
Edvvard
je pažljivo položio Bellu na kauc i sjeo na pod do njezine glave. Nacas
sam se upitao zašto je nisu ostavili na katu, te smjesta zakljucio da
je sigurno Bella tako tražila. Stalo joj je ponašati se kao da je
situacija normalna, izbjeci bolnicko okružje. A on joj ide niz dlaku.
Naravno.
Carlisle je polako sišao na zacelju, lica izborana od brige. Zbog toga je prvi put izgledao
dovoljno staro da bude doktor.
"Carlisle", rekao sam. "Otišli smo na pola puta do Seattlea. Ni traga coporu. Možete krenuti."
"Hvala, Jacobe. Baš u pravi trenutak. Štošta nam treba." Crne su mu oci nacas pobjegle
prema šalici koju je Bella tako cvrsto držala.
"Iskreno receno, mislim da bi vas bez problema moglo otici više nego troje. Prilicno sam
siguran da se Sam potpuno usredotocio na La Push."
Carlisle
je kimnuo, slažuci se. Iznenadio sam se koliko spremno prihvaca moje
savjete. "Ako ti tako kažeš. Poci cemo Alice, Esme, Jasper i ja. Zatim
Alice može povesti Emmetta i Rosa—"
"Nema šanse", prosikala je Rosalie. "Emmett može sada s vama."
"Trebala bi u lov", rekao je Carlisle blago.
Nije uspio smekšati i njezin ton. "Idem u lov kada i on ode", zarežala je, mahnula glavom
prema Edvvardu i zatim zabacila kosu.
Carlisle je uzdahnuo.
Jasper i Emmett su u tren oka sišli stubištem, a Alice im se iste sekunde pridružila pokraj
stražnjih staklenih vrata. Esme je dolepršala do Alice.
Carlisle mi je položio ruku na podlakticu. Ledeni dodir mi nije godio, ali nisam odmaknuo ruku.
Ostao sam miran, dijelom zbog iznenadenja, a dijelom zato što ga nisam htio uvrijediti.
"Hvala",
ponovio je, a onda naglo izletio kroz vrata s ostalih cetvero. Gledao
sam za njima dok su hitali livadom. Nestali su prije nego što sam
stigao opet udahnuti. Ocito osjecaju snažniju potrebu nego što sam
mislio.
Jednu je minutu vladala tišina. Osjecao sam da me netko strijelja pogledom, i znao tko.
Namjeravao sam se maknuti i malo ubiti oko, ali prilika da Rosalie upropastim jutro bila mi je neodoljiva.
I
tako sam prošetao do naslonjaca pokraj onoga u kojem se Rosalie
smjestila, te zavalio tako da mi je glava bila nagnuta prema Belli, a
lijevo se stopalo našlo blizu Rosaliena lica.
"Fuj. Dajte izbacite pseto iz kuce", promrmljala je, dižuci nos.
"Jesi li cula ovu, Psihopatice? Kako plavuši umiru moždane stanice?"
Ništa nije rekla.
"Pa?" upitao sam je. "Znaš kako ide fora ili ne?" Napadno je gledala televiziju i pretvarala se
da me nema. "Zna li kako ide?" upitao sam Edvvarda.
Na napetom mu licu nije bilo smiješka - nije odmaknuo pogled od Belle. Ali rekao je: "Ne."
"Super. Znaci da ce ti baš lijepo leci, krvopijo - plavuši moždane stanice umiru u samoci."
Rosalie me se i dalje nije udostojila pogledati. "Ubila sam ih stoput više nego ti, zvijeri jedna
odvratna. Da to nisi zaboravio."
"Jednoga dana, Mišice, umorit ceš se od praznih prijetnji. Da znaš da jedva cekam."
"Dosta, Jacobe", rekla je Bella.
Pogledao sam je i vidio da se mršti na mene. Jucerašnje raspoloženje kao da joj je davno
nestalo.
Pa, nisam joj htio ici na živce. "Bi li htjela da odem?" predložio sam joj.
Prije
nego što sam se stigao ponadati - ili pobojati - da sam joj napokon
dojadio, trepnula je, a mrštenje joj je nestalo. Posve se zgranula što
sam došao do takvog zakljucka. "Ne! Naravno da ne."
Uzdahnuo sam i cuo da Edvvard takoder vrlo tiho uzdiše. Znao sam da i on želi da ona
odustane od mene. Šteta što nikad ne bi od nje zatražio ništa što bi je moglo rastužiti.
"Izgledaš mi umorno", prokomentirala je Bella.
"Mrtav sam umoran", priznao sam joj.
"Bio bi ti mrtav, da meni padneš šaka", promrsila je Rosalie, pretiho da bi je Bella cula.
Samo sam se opuštenije razbaškario u naslonjacu. Bosu nogu smjestio sam bliže Rosalie,
koja
se ukrutila. Nakon nekoliko minuta, Bella je zamolila Rosalie da joj
dopuni šalicu. Osjetio sam vjetar kad je Rosalie jurnula na kat po još
krvi. Zavladala je potpuna tišina. Došlo mi je da zadrijemam.
A onda
je Edvvard zbunjeno kazao: "Nešto si rekla?" Cudno. Jer nitko ništa
nije rekao, a kako je Edvvardov sluh bio jednako dobar kao i moj, to je
trebao znati.
Zurio je u Bellu, a ona je zurila u njega. Oboje su izgledali smeteno.
"Ja?" upitala ga je trenutak potom. "Ništa nisam rekla." Kleknuo je i nagnuo se nad nju,
iznenada napet na posve drugaciji nacin. Upro joj je crne oci u lice.
"Što upravo sada misliš?" Blijedo ga je pogledala. "Ništa. Što je bilo?" "Što si maloprije
mislila?" upitao ju je. "Samo na... Esmin otok. I perje."
To
mi nije imalo nikakvog smisla, ali onda je porumenjela, pa sam
zakljucio da je bolje da ne znam. "Reci još nešto", prošaptao je. "Što,
na primjer? Edvvarde, što je bilo?"
Izraz mu se opet promijenio i
izveo je nešto od cega su mi se usta cujno objesila. Zacuo sam zgranut
uzdah iza sebe, i znao da se Rosalie vratila, i da je ošamucena baš kao
i ja.
Edvvard je vrlo nježno prislonio obje ruke na Bellin golemi, okrugli trbuh.
"Tvoj f—" Progutao je. "To u... tvoja beba voli zvuk tvoga glasa."
Uslijedio je kratak takt krajnje tišine. Nisam mogao ni mrdnuti, cak ni da trepnem. A onda—
"Majko mila, pa ti ga cuješ!" viknula je Bella. Sekundu potom, zgrcila se od boli.
Edvvard je premjestio dlan na vrh njezina trbuha i pomilovao je po mjestu gdje se stvor ocito ritnuo.
"Psst", promrmljao je. "Prepala si... ga."
Oci su joj se razrogacile u cudu. Potapšala se sa strane po trbuhu. "Oprosti, bebice."
Edvvard je napeto osluškivao, glave nakrivljene prema ispupcini.
"Što sada misli?" gorljivo ga je upitala.
"On...
ili ona... dijete je..." Zastao je i pogledao je u oci. Slicno se
udivljenje vidjelo i u njegovim ocima - samo što su bile opreznije i
suzdržanije. "Sretno", rekao je Edvvard, sav u nevjerici.
Rijeci su ga izdale, a njoj se u ocima nije mogao ne opaziti fanatican sjaj. Obožavanje i
predanost. Krupne, teške suze navrle su joj na oci i šutke se slile niz njezine obraze i
nasmiješene usne.
Dok je gledao u nju, u licu mu nije bilo ni straha, ni ljutnje, ni lomace, ni nijednog od onih
izraza koje je imao otkako su se vratili. Dijelio je njezino divljenje.
"Naravno da si sretna, bebice slatka, naravno da jesi", pjevušila je, trljajuci trbuh dok su joj
suze oblijevale lice. "Kako da ne budeš, kad si tako siguran, na toplom, okružen ljubavlju?
Tako te volim, mali E. J., pa jasno da si sretan."
"Kako si ga to nazvala?" znatiželjno ju je upitao Edward.
Opet je porumenjela. "Ma znaš, dala sam mu ime. Mislila sam da ti ne bi htio... ma, znaš."
"E. J.?"
"I tvoj se otac zvao Edward."
"Da, zvao se. Što—?" Zastao je, a onda rekao: "Hmm." "Što je?"
"Svida mu se i moj glas."
"Pa jasno." Maltene je zvucala kao da likuje. "Imaš najljepši glas u svemiru. Tko ga ne bi
volio?"
"Imaš
li pricuvni plan?" upitala ih je tada Rosalie, sagnuvši se preko
naslona kauca s jednakim izrazom cudenja i likovanja kakav je imala
Bella. "Što ako bude žensko?"
Bella je nadlanicom otrla vlažne
podocnjake. "Nekoliko mije imena palo na pamet. Poigravala sam se s
Renee i Esme. Mislila sam... Re-«ez-mej."
"Renezmej?"
"R-e-n-e-s-m-e-e. Previše cudno?"
"Ne, svida mi se", potvrdila joj je Rosalie. Glave su im bile jedna uz drugu, boja zlata i
mahagonija. "Prekrasno ime. A i jedinstveno, tako da u tom pogledu odgovara."
"Još uvijek mislim da je to mali Edvvard."
Edvvard je zurio u prazno, osluškujuci bezizražajna lica.
"Stoje?" upitala gaje Bella, dok joj je lice samo blistalo. "Što sada misli?"
Isprva joj nije odgovorio, a onda je - tako da smo svi mi ostali opet ispustili tri zasebna i
odvojena zgranuta uzdaha - nježno položio uho na njezin trbuh.
"Voli te", prošaptao je Edvvard, zvuceci ošamuceno. "Apsolutno te obožava."
U tom trenutku znao sam da sam sam. Potpuno sam.
Došlo mi je da se ugrizem kad sam shvatio kolike sam nade polagao u tog odurnog vampira.
Kako glupo - kao da se pijavici ikada može vjerovati? Jasna stvar da ce me na koncu izdati.
Racunao
sam s tim da ce biti na mojoj strani. Racunao sam s tim da ce patiti
više od mene. I, više od svega, racunao sam s tim da ce mrziti tog
odbojnog stvora koji ubija Bellu više nego ja.
Polagao sam svu svoju nadu u to.
No sada su bili zajedno, oboje nagnuti blistavih ociju nad tu nerodenu, nevidljivu neman, kao prava sretna obitelj.
A
ja sam bio sasvim sam sa svojom mržnjom i boli, što mi je bilo kao da
sam na mukama. Kao da me polagano povlace po strunjaci od britvi. Tako
me boljelo da bih sa smiješkom prihvatio smrt, samo da mi prode.
Vrelina mi je otpustila ukocene mišice, i našao sam se na nogama.
Sve tri njihove glave naglo su se podigle, i vidio sam kako moja bol titrajem prelazi preko
Edvvardova lica kad mi je opet neovlašteno pro-njuškao po glavi.
"Ahh", zagrcnuo se.
Nisam znao što radim; samo sam stajao i drhtao, spreman klisnuti prema prvome izlazu kojem se uspijem domisliti.
Pokrenuvši se poput zmije u napadu, Edvvard je priskocio do malog, rubnog stolica i naglo
izvadio nešto iz ladice. Dobacio mi je taj predmet, a ja sam ga refleksno ulovio.
"Idi, Jacobe. Makni se odavde." Nije to rekao grubo - dobacio mi je rijeci kao da su pojas za
spašavanje. Pomagao mi je pronaci taj izlaz koji mi je nasušno trebao.
Predmet u mojoj ruci bio je komplet kljuceva za automobil.

Korisnički profil

33 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:41 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
10.Na šta vam ja ličim?Na čarobnjaka iz Oza?

Imao sam svojevrstan plan dok sam trcao prema garaži Cullenovih. Drugi
mu se dio sastojao od toga da pri povratku napravim totalku na
krvopijinu autu.
Zato sam se smeo kad sam stisnuo tipku na
daljinskom bez kljuca, te opazio da mi to nije njegov Volvo zapištao i
bljesnuo farovima. Radilo se o drugom automobilu - jedinstvenom cak i u
dugom nizu vozila koja su uglavnom svako na svoj nacin zasluživala da
se nad njima slini.
Zar mi je on zaista htio dati kljuceve Aston Martin Vanquisha, ili je to bilo slucajno?
Nisam zastao da razmislim o tome, kao ni o utjecaju te geste na drugi dio moga plana. Samo
sam
se bacio na svilenkasto kožno sjedalo i upalio motor još dok su mi
koljena bila skvrcena pod upravljacem. Na zvuk predenja motora u drugoj
bih prilici možda prostenjao od zadovoljstva, ali sada sam se jedva
uspijevao usredotociti toliko da ga stavim u brzinu.
Pronašao sam polugu sjedala i odmaknuo ga kad mi je stopalo nagazilo na papucicu.
Automobil kao da se vinuo u zrak kad je poskocio.
Trebale
su mi samo sekunde da projurim uskim, zavojitim prilaznim putem. Auto
je reagirao kao da ga vozim mislima, a ne rukama. Kad sam
izletio iz zelenog tunela na autocestu, na trenutak sam opazio Leino sivo lice gdje s nelagodom viri iz paprati.
Na djelic sekunde upitao sam se što ce ona pomisliti, a onda shvatio da me nije briga.
Skrenuo
sam na jug, jer danas nisam imao živaca za trajekte ili prometnu gužvu
ili bilo što drugo što bi znacilo da moram podignuti nogu s papucice.
Na
neki bolestan nacin, bio mi je sretan dan. Ako se pod pojmom sretnog
misli na vožnju od tristo na sat prometnom autocestom a da se i ne
primijeti ijedan jedini murjak, cak i u mjestašcima gdje je brzina
lukavo ogranicena na pedeset. Možda bi bilo zgodno da dode do male
potjere, da i ne spominjem kako bi prijava registracijskih tablica
donijela malo frke pijavici
za vrat. Jasno, izvukao bi se novcem, ali svejedno bi mu bilo malcice nezgodno.
Jedini
trag nadzora na koji sam naišao bio je puki tracak tamnosmedeg krzna
što je trcao kroz šumu usporedno sa mnom nekoliko kilometara s južne
strane Forksa. Quil, kako mi se cinilo.
Sigurno je i on mene vidio,
jer nestao je nakon minute a da nije digao uzbunu. Ponovno sam se
zamalo upitao kakva ce njegova prica biti prije nego što sam se
prisjetio da me nije briga.
Jurio sam dugom, zavojitom autocestom prema najvecem gradu koji sam mogao pronaci. To je bio prvi dio moga plana.
Cinilo
mi se da put traje dovijeka, vjerojatno zato što sam još bio na
britvama, ali zapravo sam za manje od dva sata zašao u predgrada na
sjeveru, nejasno podijeljena izmedu Tacome i Seattlea. Tu sam usporio,
jer zapravo nisam namjeravao pregaziti nekog nedužnog prolaznika.
Baš
mi je plan bio glup. Nije imao izgleda za uspjeh. Ali kad sam se poceo
domišljati bilo kakvom nacinu da pobjegnem od boli, palo mi je na pamet
ono što mi je Leah danas rekla.
To bi se izgubilo, znaš, da se otisneš. Ne bi više morao patiti zbog nje.
Cinilo mi se da oduzimanje mogucnosti izbora možda i nije baš najgora stvar na svijetu.
Možda je osjecati se ovako baš najgora stvar na svijetu.
Ali vidio sam vec sve cure u La Pushu i u rezervatu Makaha i u Forksu. Trebalo mi je šire lovište.
Onda,
kako se nasumce traži srodna duša u gomili? Pa, prije svega mi je
trebala gomila. I tako sam se vozikao u potrazi za izglednim mjestom.
Prošao sam par shopping centara, koji bi vjerojatno bili prilicno dobra
mjesta za nalaženje djevojaka moje dobi, ali nisam se mogao natjerati
da stanem. Zar se želim otisnuti na neku curu koja po cijele dane visi u shopping centru?
Nastavio
sam ici na sjever, a gužva je bivala sve veca. Naposljetku sam pronašao
veliki park pun klinaca i obitelji i skejtera i biciklista i zmajeva i
izletnika, svega zajedno. Tek sam sada primijetio - lijep je dan.
Suncano i to. Ljudi su izašli naužiti se vedra neba.
Parkirao sam preko dva mjesta za hendikepirane - moleci da me se kazni - i ušao u gomilu.
Cinilo mi se da sam satima šetao onuda. Dovoljno dugo da je sunce promijenilo stranu neba.
Buljio
sam u lice svake djevojke koja bi mi prošla iole blizu, tjerajuci se da
ih zaista gledam, vidim koja je zgodna i koja ima plave oci i kojoj
dobro stoji ortodontski aparatic i koja nosi daleko previše šminke.
Nastojao sam u licu svake pronaci nešto zanimljivo, da bih bez dvojbe
znao da sam zaista pokušao. Nešto kao: ova ima stvarno ravan nos, ona
bi trebala maknuti
kosu s ociju, ova bi mogla snimati reklame za ruževe za usne kad bi joj ostatak lica bio savršen poput usta...
Ponekad
su mi uzvracale pogled. Katkad su djelovale preplašeno - kao da misle:
Tko je ovaj krupni manijak koji bulji u mene? Kojiput mi se ucinilo da
izgledaju pomalo zainteresirano, ali možda je tu samo bila stvar u mome
nesputanom egu.
Kako god bilo, ništa. Cak i kad mi je pogled pao na
djevojku koja je - bespogovorno - bila najbolji komad u parku, a
vjerojatno i u gradu, a ona mi ga je uzvratila s nagadanjem koje je
izgledalo kao interes, ništa nisam osjetio. Samo jednu te istu
ocajnicku potrebu da pronadem izlaz iz ove boli.
Kako je vrijeme
odmicalo, pocinjao sam primjecivati sve što ne treba. Sve što me
podsjeca na Bellu. Ova ima kosu iste boje. Ona ima oci otprilike istog
oblika. Ovoj jagodice sijeku lice baš na isti nacin. Onoj se izmedu
ociju stvara jednaka bora - pa sam se upitao što je to tako brine...
U
tom sam trenutku digao ruke. Jer bilo je više nego glupo misliti da sam
izabrao baš pravo mjesto i vrijeme, pa cu naprosto nabasati na srodnu
dušu samo zato što to tako ocajnicki želim.
Ionako ne bi imalo
smisla da je nadem ovdje. Ako Sam ima pravo, najbolje mjesto za
pronalaženje moga genetskog para bio bi La Push. A tamo, ocito, nijedna
ne odgovara uvjetima. Ako Billy ima pravo, onda tko zna? Što cini jaceg
vuka?
Prošetao sam natrag do auta, a onda se naslonio na haubu i poceo se poigravati kljucevima.
Možda
sam ono što Leah misli da je. Nekakav atavizam koji ne bi trebao
prijeci na novi naraštaj. Ili je možda stvar samo u tome da mi je život
veliki, okrutni vic cijoj se poanti ne može pobjeci.
"Hej, jesi dobro? Ahoj? Hej ti, s ukradenim autom."
Trebao mi je trenutak da shvatim da se glas obraca meni, i još jedan da odlucim podici glavu.
Djevojka
koju sam odnekud znao gledala me pomalo zabrinuto. Shvatio sam zašto mi
je poznata - vec sam joj klasificirao lice. Svijetla crvenka-stozlatna
kosa, blijeda put, obrazi i nos posuti pokojom pjegicom zlatne boje, i
oci boje cimeta.
"Ako te vec toliko grize savjest zbog mažnjavanja
auta," rekla je, osmjeh-nuvši se tako da joj se u bradi pojavila
jamica, "lako se možeš predati vlastima."
"Posuden je, a ne ukraden", obrecnuo sam se. Glas mije zvucao grozno - kao da sam plakao, ili nešto slicno. Sramota.
"Ma da, to ce sud svakako uvažiti."
Prostrijelio sam je pogledom. "Trebaš nešto?"
"Ne
baš. Šalim se za auto, znaš. Samo ti hocu reci da... izgledaš kao da te
nešto jako pogodilo. E da, hej, ja sam Lizzie." Pružila mi je ruku.
Gledao sam je sve dok nije pustila da joj padne.
"Uglavnom..."
nespretno je rekla, "samo me zanima mogu li ti nekako pomoci. Prije sam
imala dojam da tražiš nekoga." Mahnula je prema parku i slegnula
ramenima.
"Aha."
Pricekala je.
Uzdahnuo sam. "Ne treba mi pomoc. Ona nije tu."
"O. Žao mi je."
"I meni", promrsio sam.
Ponovno
sam pogledao djevojku. Lizze. Bila je zgodna. Dovoljno draga da pokuša
pomoci cangrizavom neznancu koji sigurno djeluje munjeno. Zašto ona ne
može biti prava? Zašto sve mora biti tako prokleto komplicirano? Draga
cura, zgodna, pa još duhovita. Zašto ne?
"Ovo je prekrasan auto",
rekla je. "Stvarno je sramota da se više ne proizvode. Hocu reci, i
Vantage ima prekrasno dizajniranu karoseriju, ali u Vanquishu
jednostavno ima necega..."
Draga cura koja se razumije u aute. Opa.
Jace sam se zagledao u njezino lice, svesrdno htijuci znati kako da to
izvedem. Ma daj, Jake - otisni se vec jednom.
"Kakav je u vožnji?" upitala me. "Ne bi vjerovala", kazao sam joj.
Uputila
mi je onaj svoj osmijeh s jednom jamicom, ocito zadovoljna što je iz
mene uspjela izvuci barem donekle pristojan odgovor, a ja sam joj
nevoljko uzvratio smiješkom.
Ali njezin osmijeh nimalo nije pomogao
britkim, parajucim oštricama koje su mi grebale tijelo uzduž i
poprijeko. Ma koliko da sam to želio, život mi se nece pribrati na
takav nacin.
Nisam bio u onom zdravijem stanju prema kojem Leah ide.
Necu se moci zaljubiti kao normalna osoba. Ne, sve dok krvarim zbog
druge. Možda bih - da je prošlo deset godina, da je Bellino srce vec
odavno mrtvo, da sam se provukao kroz cijeli proces tugovanja i nekako
uspio izvuci citav - možda bih tada mogao ponuditi Lizzie vožnju u
brzom autu i pricati s njom o markama i modelima i doznati nešto o njoj
i otkriti svida li mi se kao osoba. Ali to se sada
nece dogoditi.
Magija me nece spasiti. Jednostavno cu morati muški podnijeti mucenje. Pa što bude, bude.
Lizzie je cekala, možda u nadi da cu joj ponuditi tu vožnju. A možda i nije.
"Bolje da ja vratim ovaj auto tipu od koga sam ga posudio", promrmljao sam.
Opet se osmjehnula. "Drago mi je cuti da si odabrao ispravan put." "Aha, uvjerila si me."
Gledala
je kako ulazim u auto, i dalje s izvjesnom brigom. Vjerojatno sam
izgledao kao osoba koja se sprema sjuriti s litice. Što bih možda i
ucinio, kad bi takav potez djelovao na vukodlacima. Jedanput mi je
mahnula, prateci auto pogledom.
Isprva sam na povratku pribranije vozio. Nije mi se žurilo. Nisam htio ici tamo kamo idem.
Natrag u onu kucu, natrag u onu šumu. Natrag u bol od koje sam pobjegao. Natrag u potpuno samovanje u njoj.
Okej,
to je bilo melodramaticno. Necu biti potpuno sam, ali to je loše. Leah
i Seth morat ce patiti sa mnom. Bilo mi je drago što Seth nece morati
dugo patiti, Mali ne zaslužuje da mu se upropasti duševni mir. Ne
zaslužuje to ni Leah, ali barem shvaca takve stvari. Bol nije ništa
novo za Leu.
Teško sam uzdahnuo kad sam se sjetio što Leah želi od mene, jer sad sam
znao da ce to i dobiti. Još uvijek sam se ljutio na nju, ali nisam
mogao prijeci preko cinjenice da bih joj mogao olakšati život. A - sad
kad sam je bolje upoznao - mislio sam da bi i ona to ucinila za mene,
da je na mojem mjestu.
Bilo bi zanimljivo, u najmanju ruku, a i
cudno, imati Leu za družicu - za prijatelja. Stalno cemo si ulaziti pod
kožu, to sigurno. Ona mi prva nece dopustiti da grcam u svojoj boli,
ali bilo mije drago zbog toga. Vjerojatno ce me tu i tamo netko morati
ispljuskati. Ali kad se sve zbroji i oduzme, ona je stvarno bila jedini
prijatelj koji bi uopce mogao shvatiti što u ovim trenucima
proživljavam.
Sjetio sam se jutrošnjeg lova, velike bliskosti naših umova u tom jednom odsjecku vremena.
To nije bilo loše. Samo drugacije. Pomalo strašno, pomalo nezgodno. Ali na neki cudan nacin i lijepo.
Ne moram biti potpuno sam.
A znao sam da je Leah dovoljno jaka da se sa mnom suoci s mjesecima koji dolaze.
Mjesecima i godinama. Zamarala me sama pomisao na to. Imao sam dojam da gledam u
pucinu oceana koji cu morati preplivati od obale do obale prije nego što se opet budem mogao odmoriti.
Toliko
vremena sam cekao, a sad imam tako malo vremena prije nego što pocne.
Prije nego što budem bacen u taj ocean. Još tri i pol dana, a ja, evo,
tratim tu mrvicu vremena koju imam.
Opet sam poceo prebrzo voziti.
Vidio sam Sama i Jareda, svakog s jedne strane ceste poput mrtve straže, dok sam jurio
prema Forksu. Dobro su se sakrili u gustom granju, ali ocekivao sam ih i znao na što treba
paziti. Kimnuo sam glavom kad sam prohujao pokraj njih, ne trudeci se upitati kako tumace
moj jednodnevni izlet.
Kimnuo sam i Lei i Sethu kad sam zašao na prilaz Cullenovih. Polako se mracilo, a oblaci su
bili gusti na ovoj strani zaljeva, ali primijetio sam kako su im oci zasvjetlucale pod snopom
farova. Poslije cu im objasniti. Bit ce napretek vremena za to.
Iznenadilo
me što sam zatekao Edvvarda kako me ceka u garaži. Vec danima ga nisam
vidio podalje od Belle. Iz njegova mi je lica bilo jasno da joj se
ništa loše nije dogodilo. Zapravo, djelovao mi je smirenije nego prije.
Želudac mi se stisnuo kad sam se sjetio odakle taj mir dolazi.
Šteta
što sam - od silnih crnih misli - zaboravio slupati auto. A što sad.
Sva je prilika da bi mi ionako nanošenje ozljeda ovom autu bilo
nepodnošljivo. Možda je on to i uspio pogoditi, pa mi ga je zbog toga i
posudio.
"Nekoliko stvari, Jacobe", rekao je cim sam ugasio motor.
Duboko sam udahnuo i zadržao dah minutu. Zatim sam polako izašao iz auta i bacio mu
kljuceve.
"Hvala na posudbi", kiselo sam rekao. Ocito cu je morati uzvratiti. "Što sada hoceš?"
"Prije svega... Znam da nisi nimalo sklon služenju autoritetom u svome coporu, ali..."
Zatreptao sam, zaprepašten što mu je uopce palo na pamet to spomenuti. "Što?"
"Ako ne možeš ili ne želiš obuzdati Leu, onda cu—"
"Leu?" upao sam mu u rijec, govoreci kroza zube. "Što se dogodilo?"
Edvvardu je lice bilo tvrdo. "Svratila je da vidi zašto si tako naglo otišao. Pokušao sam joj
objasniti. Sve mi se cini da mi to baš nije uspjelo."
"Što je ucinila?"
"Fazirala se u ljudski lik i—"
"Stvarno?"
ponovno sam mu upao u rijec, ovaj put od šoka. Nije mi to išlo u glavu.
Da je Leah spustila gard u samom grotlu neprijateljske jazbine?
"Htjela je... razgovarati s Bellom." "S Bellom?"
Edvvard
je opet poceo siktati. "Ne dopuštam da se Bella opet tako uzruja. Baš
me briga koje sije Leah opravdanje zamislila! Nisam joj naudio -
naravno da ne bih - ali izbacit cu je iz kuce ako se to ponovi. Bacit
cu je skroz na suprotnu stranu rijeke—"
"Samo malo. Što je ona rekla?" Ništa od ovoga nije mi imalo nikakvog smisla.
Edvvard
je duboko udahnuo da se pribere. "Leah je bila nepotrebno gruba. Necu
se pretvarati da shvacam zbog cega te Bella ne može pustiti, ali dobro
znam da se ne ponaša tako zato što te želi povrijediti. Ona jako pati
zbog boli koju nanosi tebi, kao i meni, time što traži da ostaneš. To
što je Leah rekla nije bilo primjereno. Bella je plakala punih—"
"Samo malo - Leah se izderala na Bellu zbog mene?"
Kratko je, odsjecno kimnuo. "Itekako te gorljivo zagovarala."
Opala. "Nisam to tražio od nje."
"Znam da nisi."
Prevrnuo sam ocima. Naravno da zna. Sve on zna.
Ali to je zaista bila velika gesta od Lee. Tko bi povjerovao u to? U to da ce Leah u ljudskom
liku ušetati u nastambu krvopija ne bi li im prigovorila na ponašanju prema meni.
"Ne mogu ti obecati da cu obuzdati Leu", rekao sam mu. "To necu uciniti. Ali razgovarat cu s
njom, okej? A mislim da se to nece ponoviti. Leah se ne voli suzdržavati, pa joj je danas po
svoj prilici rekla sve što ju je tištalo."
"Imao sam takav dojam."
"Uglavnom, razgovarat cu i s Bellom o tome. Ne treba joj biti neugodno. To se tice mene."
"To sam joj vec rekao."
"Pa naravno da jesi. Je li ona okej?"
"Sada spava. Rose je s njom."
Znaci, psihopatica je sada "Rose". Potpuno je prešao na tamnu stranu.
Zanemario
je tu moju misao i nastavio mi upotpunjavati odgovor na pitanje. "Njoj
je... bolje u nekim pogledima. Bez obzira na Leinu tiradu i grižnju
savjesti koju je time izazvala u njoj."
Bolje. Jer Edvvard sad cuje cudovištance, pa je sve opet medeno i šecerno. Ma fantasticno.
"Stvar
je mrvicu krupnija", promrmljao je. "Sad kad mogu razabrati djetetove
misli, jasno mi je da on ili ona ima izuzetno razvijene mentalne
sposobnosti. Može nas razumjeti, u izvjesnoj mjeri."
Zinuo sam u cudu. "Ti to ozbiljno?"
"Da.
Cini se da sada ima nejasan pojam o tome što joj nanosi bol. Nastoji to
izbjeci koliko god može. On je... voli. Vec je voli."
Zurio sam u
Edvvarda, osjecajuci kao da bi mi oci mogle ispasti iz duplji. Podno te
nevjerice, smjesta sam uvidao daje ovo presudni cimbenik. Zbog ovoga se
Edvvard promijenio - zbog toga što ga je cudovište uvjerilo u tu
ljubav. On ne može mrziti nešto što voli Bellu. Vjerojatno zbog toga ne
može mrziti ni mene. Samo, tu postoji jedna velika razlika. Ja nju ne
ubijam.
Edvvard je nastavio, ponašajuci se kao da nije sve to cuo.
"Napredak je, vjerujem, veci nego što smo bili prosudili. Kad se
Carlisle vrati—"
"Nisu se još vratili?" oštro sam ga prekinuo. Sjetio sam se kako Sam i Jared stražare nad
cestom. Hoce li ih poceti zanimati što se zbiva?
"Vratili su se Alice i Jasper. Carlisle je poslao svu krv koju je uspio nabaviti, ali nije je bilo
koliko se nadao - kako joj potrebe rastu, Bella ce potrošiti tu zalihu za jedan dan. Carlisle je
ostao ne bi li nekako pronašao drugi izvor. Mislim da to više nije nužno, ali on bi htio pokriti
svaku mogucnost."
"Zbog cega to nije nužno? Ako joj zatreba još?"
Bilo mi je jasno da pažljivo motri i sluša moju reakciju dok mi je pojašnjavao. "Pokušavam
nagovoriti Carlislea da porodi bebu cim se vrati."
"Što?"
"Cini
se da dijete nastoji izbjegavati grube kretnje, ali teško mu je.
Postalo je preveliko. Suludo je cekati, kad se ocito razvilo povrh
Carlisleovih ocekivanja. Bella je krhka, ne smijemo odgadati."
Tlo
mi je stalno propadalo pod nogama. Prvo zato što sam toliko nade
polagao u Edvvardovu mržnju prema stvoru. A sad zato što sam shvatio da
sam smatrao ta cetiri dana sigurnom cinjenicom. Sve sam uložio u njih.
Beskrajna pucina oceana tuge prostrla se preda mnom.
Pokušao sam doci do daha.
Edvvard je cekao. Buljio sam u njegovo lice dok sam dolazio k sebi, i opazio da se opet
promijenilo.
"Misliš da ce se ona izvuci", prošaptao sam.
"Da. To je druga stvar o kojoj sam htio razgovarati s tobom."
Ništa nisam mogao reci. Malo je pricekao, pa nastavio.
"Da", ponovio je. "Naš postupak, cekanje da dijete bude spremno, bio je suludo opasan. U
svakom
je trenutku moglo biti prekasno. Ali budemo li se postavili poduzetno i
brzo reagirali, ne vidim zašto sve ne bi dobro prošlo. Ne možeš
vjerovati od kolike je koristi uvid u svijest djeteta. Na svu srecu,
Bella i Rose slažu se sa mnom. Sada, kad sam ih uvjerio da dijete nece
doci u opasnost ako to poduzmemo, nema više razloga da ne uspijemo."
"Kad ce se Carlisle vratiti?" upitao sam ga, šapcuci i dalje. Još uvijek nisam uspio povratiti
dah.
"Do sutra u podne."
Koljena
su me izdala. Morao sam se primiti za auto da se ne srušim. Edvvard je
ispružio ruke kao da me želi pridržati, ali onda se predomislio i
spustio ih.
"Zao mi je", prošaptao je. "Istinski mi je žao zbog boli koju osjecaš zbog ovoga, Jacobe.
Premda
me mrziš, moram ti priznati da ne osjecam isto prema tebi. Doživljavam
te kao... kao brata u mnogo pogleda. Kao suborca, u najmanju ruku.
Žalim zbog tvoje patnje više nego što shvacaš. Ali Bella ce doista
preživjeti" - kazao je to žestokim, cak nasilnim tonom - "a znam da je
tebi to najvažnije."
Vjerojatno je bio u pravu. Teško sam to mogao odrediti. U glavi mi se vrtjelo.
"Zato mi je grozno ovo što cu uciniti, dok te vec toliko toga tišti, ali bjelodano je da nema
vremena. Moram te nešto zamoliti - na koljenima, ako treba."
"Ništa mi više nije ostalo", nekako sam uspio izreci.
Opet je podigao ruku, kao mi je želi staviti na rame, ali onda ju je pustio da padne kao i prošli put, te uzdahnuo.
"Znam koliko si dao", tiho je rekao. "Ali ovo je nešto što ti, i samo
ti, ipak imaš. Molim te to kao istinskoga Alfu, Jacobe. Molim te to kao
Ephraimova nasljednika."
Bio sam vec daleko od mogucnosti da mu odgovorim.
"Htio bih tvoje dopuštenje za otklon od onoga što smo dogovorili u sporazumu s Ephraimom.
Htio
bih da nam dopustiš jednu iznimku. Htio bih tvoje dopuštenje da spasim
njezin život. Znaš da cu to tako i tako uciniti, ali ne bih htio
iznevjeriti tvoje povjerenje ako se to ikako može izbjeci. Nikada nam
nije bila namjera pogaziti danu rijec, što ni sada necemo olako
uciniti. Htio bih da ti to shvatiš, Jacobe, jer tocno znaš zbog cega to
radimo. Htio bih da savez naših obitelji preživi ovaj dogadaj."
Pokušao sam progutati. Sam, pomislio sam. Obrati se Samu.
"Ne.
Sam je svoj autoritet prisvojio. Zapravo pripada tebi. Nikad mu ga
neceš oduzeti, ali nitko nema istinsko pravo dopustiti to što tražim,
izuzev tebe."
Ne odlucujem ja o tome.
"Odlucuješ, Jacobe, i ti to znaš. Tvoj pravorijek ce nas ili osuditi ili osloboditi. Samo mi ti to
možeš dati."
Ne mogu misliti. Ne znam.
"Nemamo mnogo vremena." Osvrnuo se prema kuci.
Ne, uopce nema vremena. Mojih nekoliko dana postalo je nekoliko sati.
Ne znam. Pusti me da razmislim. Daj mi jednu minutu, dobro?
"Dobro."
Krenuo
sam prema kuci, a on je pošao za mnom. Kako mi je samo suludo lako bilo
hodati kroz mrak rame uz rame s vampirom. Nisam se zapravo osjecao
nesigurno, pa cak ni nelagodno.
Bilo mije kao da hodam rame uz rame s bilo kim. Dobro, s bilo kim tko smrdi.
Nešto
se pomaknulo u grmlju na rubu velike livade, a onda se zaculo prigušeno
cviljenje. Seth se provukao kroz paprat i dotrcao do nas.
"Hej, mali", promrmljao sam.
Pognuo je glavu, a ja sam ga potapšao po ramenu.
"Ma sve je u redu", slagao sam mu. "Poslije cu ti ispricati. Oprosti što sam vam onako
klisnuo." Široko mi se osmjehnuo.
"Nego, reci sestri da smiri živce, okej? Bilo je dosta." Seth je kratko kimnuo.
Sad sam mu odgurnuo rame. "Vrati se na posao. Uskoro cu te zamijeniti."
Seth se naslonio na mene, uzvracajuci mi guranje, a zatim je otrcao u šumu.
"On ima jedan od najcišcih, najiskrenijih, najdobrocudnijih umova koje sam u životu cuo",
promrmljao je Edvvard kad nam je Seth nestao s vidika. "Imaš srece što možeš dijeliti njegove misli."
"Znam ja to", progundao sam.
Krenuli smo prema kuci, i obojica naglo podigli glave kad smo zaculi zvuk srkanja kroz
slamku. Edvvarda je tada obuzela žurba. Odjurio je preko stuba na trijemu i nestao s vidika.
"Bella, ljubavi, mislio sam da spavaš", cuo sam ga kako govori. "Oprosti, inace ne bih otišao."
"Bez brige. Samo me obuzela strašna žed - probudila me. Sva sreca da mi Carlisle donosi još.
Trebat ce ovome malcu kad izade iz mene."
"Tocno. To dobro kažeš."
"Pitam se hoce li htjeti još nešto", kazala je zamišljeno. "Rekao bih da ce se to otkriti." Pojavio sam se na vratima.
Alice
je rekla: "Napokon", a Belline oci poletjele su prema meni. Lice joj se
na trenutak raširilo u onaj nesnosni, neodoljivi osmijeh. Ali nije ga
mogla zadržati, i sva se snuždila. Usnice su joj se stisnule kao da
pokušava suspregnuti plac.
Došlo mi je da kresnem Leu u njezinu glupu gubicu.
"Hej, Bells", brzo sam rekao. "Kako je?"
"Dobro mije", rekla je.
"Baš je danas veliki dan, a? Svašta se novo dogodilo." "Ne moraš to izvoditi, Jacobe."
"Ne znam što hoceš reci", kazao sam i otišao sjesti na naslon za ruke kauca pokraj njezine
glave. Edvvard je tamo vec zauzeo mjesto na podu.
Prijekorno me pogledala. "Tako mi je ž—" pocela je govoriti.
Stisnuo sam joj usne palcem i kažiprstom.
"Jake", promumljala je, nastojeci odmaknuti moju ruku. Pokušaj joj je bio tako slabašan da
sam teško mogao vjerovati da joj je namjera ozbiljna.
Odmahnuo sam glavom. "Smiješ govoriti kad ne budeš htjela pricati gluposti."
"Pa dobro, onda necu", ucinilo mi se da je promumljala.
Odmaknuo sam ruku.
"Zao!" brzo je dovršila, a onda se iscerila.
Zakolutao sam ocima i uzvratio joj smiješkom.
Kad sam je pogledao u oci, vidio sam sve za cim sam tragao u parku.
Ona
ce sutra biti netko drugi. Ali nadajmo se živa, a to je jedino bitno,
je P tako? Gledat ce me istim ovim ocima, manje-više. Smiješit ce se
istim ovim usnama, više-manje. I dalje ce me poznavati bolje od bilo
koga tko nema potpuni pristup unutrašnjosti moje glave.
Leah bi mogla biti zanimljiva družbenica, možda cak i prava prijateljica - koja bi držala moju
stranu.
Ali ona mi nije najbolja prijateljica, kao što mi je Bella. Po strani
od nemoguce ljubavi koju gajim prema Belli, postoji i ta druga spona, a
ona mi seže do koštane srži.
Sutra ce mi biti neprijateljica. Ili saveznica. A, po svemu sudeci, odluka o tome je moja.
Uzdahnuo sam.
Pa dobro! pomislio sam, odricuci se onoga zadnjeg što sam još mogao dati. Osjetio sam se
prazno.
Samo izvoli. Spasi je. Kao Ephraimov nasljednik, dajem ti svoje
dopuštenje, svoju rijec da ovime neceš prekršiti sporazum. Ostali ce
jednostavno morati svaliti krivnju na mene. Imao si pravo - oni ne mogu
osporiti moje pravo da na to pristanem.
"Hvala." Edvvard je to prošaptao tako tiho da Bella ništa nije cula. Ali rijeci su mu bile tako
usrdne da sam, krajickom oka, vidio kako se ostali vampiri okrecu i bulje.
"Onda", upitala me Bella, trudeci se zvucati nehajno. "Kako ti je prošao dan?"
"Super. Otišao sam u vožnju. Motao sam se po parku." "Zvuci lijepo." "Jasno, jasno."
Odjednom je složila facu. "Rose?" oslovila ju je. Zacuo sam Blondinkin hihot. "Opet?"
"Cini mi se da sam u ovih sat vremena popila osam litara", pojasnila mije Bella.
Edvvard i ja maknuli smo se kad je Rosalie došla dici Bellu s kauca i odnijeti je u kupaonicu.
"Smijem hodati?" zamolila ju je Bella. "Noge su mi strašno ukocene." "Jesi li sigurna?" upitao ju je Edvvard.
"Rose ce me uloviti ako se spotaknem. A to je lako moguce, s obzirom na to da ih ne vidim."
Rosalie je pažljivo osovila Bellu na noge, zadržavši ruke tik uz njezina ramena. Bella je
ispružila ruke preda se i malo se lecnula.
"To mi godi", uzdahnula je. "Ajoj, kako sam golema."
Stvarno je bila. Trbuh joj je bio zaseban kontinent.
"Još jedan dan", kazala je i potapšala se po trbuhu.
Nisam mogao sprijeciti bol koja je iznenada, oštro sijevnula kroza me, ali pokušao sam je
sprijeciti da mi ne dode do lica. Pa mogu je još jedan dan prikrivati, je 1' tako?
"Eto, onda, u redu. Ups - o, ne!"
Šalica koju je Bella ostavila na kaucu prevrnula se u stranu, a tamnocrvena krv prolila se po blijedoj tkanini.
Bella se automatski sagnula, premda su je tri tude ruke pretekle, pokušavajuci je uloviti.
Zacuo se silno cudan, prigušen zvuk drapanja iz sredine njezina tijela. "O!" zgranuto je zinula.
A
onda se potpuno otromboljila i pocela rušiti na pod. Rosalie ju je
pri-držala u istom trenutku, prije nego što je stigla pasti. Tu se
našao i Edvvard, ispruženih ruku, ne mareci više za nered koji se
stvorio na kaucu.
"Bella?" oslovio ju je, a onda su mu se oci zamutile i lice mu je oblila panika.
Pola sekunde nakon toga, Bella je vrisnula.
Nije
to bio tek vrisak, vec jezoviti krik krajnje agonije. Užasni se zvuk
prekinuo krkljanjem, a oci su joj se okrenule uvis u duplje. Tijelo joj
se trgnulo i iskrivilo unatrag u Rosalienu narucju, a onda je Bella
povratila mlaz krvi.

Korisnički profil

34 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:43 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
11. Za ovo ne postoje reči

Bellino tijelo, zaliveno crvenilom, pocelo se trzati i otimati u
Rosalienu narucju, kao da se trese na elektricnoj stolici. Lice joj je
pritom cijelo vrijeme bilo prazno - u nesvijesti. Gibala se od onog
mahnitog koprca-nja iz sredine tijela. Njezine je grceve pratilo oštro
unutarnje pucanje i lomljenje.
Rosalie i Edvvard ostali su ukipljeni
na najkracih pola sekunde, a onda su sijevnuli. Rosalie je smjesta
podigla Bellino tijelo u narucje, te su se ona i Edvvard vinuli
stubištem na kat, vicuci tako brzo da sam teško uspijevao razabrati
pojedine rijeci.
Jurnuo sam za njima.
"Morfija!" urliknuo je Edvvard prema Rosalie.
"Alice - nazovi Carlislea!" graknula je Rosalie.
Soba u koju sam ušao za njima izgledala je kao hitna služba postavljena usred knjižnice.
Rasvjeta
je bila jarka i bijela. Bella je ležala na bolnickom stolu pod tim
sjajem, kože utvarne pod reflektorima. Tijelo joj se koprcalo poput
ribe na pijesku. Rosalie je pritisnula Bellu na ležaj i trzanjem i
drapanjem smaknula odjecu s nje, dok joj je Edvvard zabijao injekciju u
nadlakticu.
Koliko sam je puta zamišljao golu? Sad nisam mogao gledati. Bojao sam se sjecanja koje bi mi se zadržalo u glavi.
"Pa što se zbiva, Edvvarde?"
"Dijete se guši!"
"Posteljica se sigurno odvojila!"
Tu je negdje Bella došla k sebi. Reagirala je na njihove rijeci krikom koji mi je proparao bubnjice.
"VADI ga!" vrisnula je. "Ne može DISATI! Vadi ga ODMAH!"
Vidio sam kako se stvaraju crvene tockice kad su joj od vriska popucale kapilare u ocnim jabucicama.
"Morfij—" zarežao je Edvvard.
"NE!
ODMAH— !" Novi nalet krvi iz grla ugušio je ostale rijeci koje je
htjela kriknuti. Podigao joj je glavu, ocajnicki joj nastojeci ocistiti
usnu šupljinu kako bi ponovno mogla disati.
Alice je uletjela u sobu
i zakvacila malu plavu slušalicu Rosalie pod kosu. Zatim se Alice
odmaknula, razrogacenih, gorucih zlatnih ociju, dok je Rosalie mahnito
siktala u telefon.
Pod jarkom svjetlošcu, Bellina je koža djelovala
prije modrikasto i crno negoli bijelo. Zagasito je crvenilo istjecalo
pod kožom preko goleme, uz-drhtale ispupcine njezina trbuha. Rosalie je
prinijela ruku sa skalpelom.
"Pusti da morfij pocne djelovati!" viknuo je Edvvard na nju.
"Nema vremena", prosiktala je Rosalie. "On umire!"
Spustila
je ruku na Bellin trbuh, i jarko je rumenilo briznulo iz prosjecene
kože. Kao da je izlila vjedro, odvrnula slavinu do kraja. Bella se
trznula, ali nije vrisnula. Još uvijek se gušila.
A nato se Rosalie
pomutilo u glavi. Primijetio sam kako joj se izraz lica mijenja, opazio
kako joj se usne zadižu nad zube, a crne se oci krijese od žedi.
"Ne, Rose!" urliknuo je Edvvard, ali ruke su mu bile potpuno zauzete pridržavanjem Belline glave, kako bi mogla disati.
Bacio
sam se na Rosalie, preskocivši stol a da se nisam pritom potrudio
fazirati. Kad sam udario u njezino kamenito tijelo i odbacio je prema
vratima, osjetio sam kako mi se skalpel u njezinoj ruci zabija duboko u
lijevu mišicu. Desnim sam je dlanom opalio po licu, što joj je
ukliještilo celjust i prekinulo dišne putove.
Kad sam joj vec primio
lice, odmaknuo sam joj tijelo da je mogu kako treba kresnuti nogom u
drob; bilo mi je kao da sam šutnuo beton. Rosalie je odletjela u
dovratak i razvalila mu jednu stranu. Mali zvucnik u uhu raspao joj se
u komadice. Zatim se tu našla Alice i odvukla je za grkljan u hodnik.
I
morao sam skinuti kapu Blondinki - nije se oduprla ni malim prstom.
Htjela je daje pobijedimo. Pustila mije daje tako izdevetam kako bi
spasila Bellu. Dobro, kako bi spasila stvora.
Išcupao sam si oštricu iz ruke.
"Alice, vodi je odavde!" viknuo je Edvvard. "Vodi je Jasperu i drži je tamo! Jacobe, trebaš mi!"
Nisam
gledao kako Alice dovršava posao. Okrenuo sam se na peti prema
operacijskom stolu, gdje je Bella postajala sva plava, iskolacenih
ociju.
"Reanimacija?" zarežao je Edvvard prema meni, zahtijevajuci brzi odgovor.
"Da!"
Na
brzinu sam procijenio izraz njegova lica, tražeci bilo kakvu naznaku da
bi mogao reagirati kao Rosalie. Nisam vidio ništa osim potpuno
usredotocene žestine.
"Riješi joj disanje! Moram ga izvuci prije nego što—"
Još
jedan prodoran lom u njezinu tijelu, najglasniji dosad, tako glasan da
smo se obojica zgranuto ukipila, cekajuci da ona odgovori krikom.
Ništa. Njezine noge, koje su joj dosad bile skvrcene od agonije, sada
su se objesile i raširile u neprirodan položaj.
"Njezina kralježnica", užasnuto je protisnuo.
"Vadi to iz nje!" zarežao sam i dobacio mu skalpel. "Više ništa nece osjetiti!"
I
onda sam se nagnuo nad njezinu glavu. Usna joj je šupljina izgledala
cisto, pa sam prislonio svoja usta na njezina i puhnuo zrak punim
plucima. Osjetio sam kako joj se drhtavo tijelo širi, tako da sam
zakljucio da joj u grlu nema prepreka.
Usne su joj imale okus krvi.
Cuo
sam kako joj srce neravnomjerno lupa. Samo tako, uputio sam joj usrdnu
misao i puhnuo još jedan nalet zraka u njezino tijelo. Obecala si mi.
Samo neka ti srce i dalje kuca.
Zacuo sam tih, vlažan potez skalpela preko njezina trbuha. Još se krvi izlilo na pod.
Sljedeci
me zvuk ošinuo, neocekivan, stravican. Rezak poput paranja metala.
Podsjetio me na borbu na cistini prije toliko mjeseci, na reski zvuk
komadanja novorodenih. Bacio sam pogled i vidio daje Edvvard prislonio
lice na ispupcinu. Vampirski zubi - siguran nacin paranja vampirske
kože.
Stresao sam se i puhnuo još zraka u Bellu.
Uzvratila mi je kašljem, trepcuci, obnevidjelo prevrcuci ocima.
"Da si ostala sa mnom, Bella!" viknuo sam na nju. "Cuješ me? Ostani! Da me nisi ostavila. Samo neka ti srce kuca!"
Oci su joj kolutale, nastojeci pronaci mene, ili njega, ali ništa ne za-pažajuci.
Svejedno sam zurio u njih, ne odmicuci pogled.
A
onda joj se tijelo odjednom ukocilo pod mojim dlanovima, premda joj se
disanje grubo vratilo, a srce joj je nastavilo lupati. Shvatio sam da
ta ukocenost znaci da je gotovo.
Unutarnjeg udaranja više nije bilo. Stvor je sigurno izvaden iz nje. I bio je.
Edvvard je prošaptao: "Renesmee."
Znaci,
Bella je pogriješila. Nije to bio djecak kojeg je zamišljala. Što me
nije narocito iznenadilo. U cemu to uopce ona dosad nije pogriješila?
Nisam odmaknuo pogled s njezinih podlivenih ociju, ali osjetio sam kako slabašno diže ruke.
"Daj mi..." zakreštala je prepuklim šaptom. "Daj mi da je primim."
Valjda
sam trebao znati da ce joj on uvijek dati ono što traži, bez obzira na
to koliko glup njezin zahtjev bio. Ali nisam ni sanjao da ce je sada
poslušati. Pa mi nije palo na pamet da ga sprijecim.
Nešto toplo dotaklo mi je ruku. Vec mi je to trebalo privuci pozornost. Meni ništa nije bilo toplo.
Ali
nisam mogao odmaknuti pogled od Bellina lica. Zatreptala je i zatim se
zagledala, jer su joj oci napokon progledale. Prostenjala je cudnim,
slabašnim tepanjem.
"Renes... mee. Tako je... prekrasna."
A onda je zinula - zinula od boli.
Kad
sam je napokon pogledao, bilo je prekasno. Edvvard joj je oteo toplo,
krvavo stvorenje iz onemocalih ruku. Oci su mi preletjele preko njezine
kože. Bila je crvena od krvi - krvi koja joj je istekla iz usta, krvi
kojom je cijeli stvor bio premazan, kao i svježe krvi koja je navirala
iz ranice
od ugriza u obliku dvostrukog polumjeseca, tik iznad njezine lijeve dojke.
"Ne, Renesmee", promrmljao je Edvvard, kao da uci cudovištance bontonu.
Nisam pogledao ni njega ni stvora. Gledao sam samo Bellu dok su joj se oci obrtale u dupljama.
Sa završnim, tupim ga-hamp, srce joj je posustalo i utihnulo.
Promaknulo
je možda pola jednog otkucaja, a onda su mi se ruke našle na njezinim
grudima, dajuci joj reanimaciju. Brojio sam u glavi, nastojeci zadržati
ravnomjeran ritam. Jedan. Dva.
Tri. Cetiri.
Odmaknuo sam se na trenutak i opet puhnuo puna pluca zraka u nju.
Više
ništa nisam vidio. Oci su mi bile suzne i mutne. Ali bio sam
hipersvjestan zvukova u prostoriji. Nevoljkoga glu-glu njezina srca pod
usrdnim
pritiskom mojih ruku, nabijanja moga vlastitog srca, te još jednog -
treperavih otkucaja koji su bili prebrzi i prelagani. Nisam ih
uspijevao prepoznati.
Upuhnuo sam još zraka Belli niz grlo.
"Pa što cekaš?" zadihano sam procijedio, ponovno joj tiskajuci srce. Jedan. Dva. Tri. Cetiri.
"Preuzmi
bebu", užurbano je rekao Edvvard. "Baci je kroz prozor." Jedan. Dva.
Tri. Cetiri. "Daj je meni", zvonko je prošaptao glas s vrata. Edvvard i
ja zarežali smo u isti mah. Jedan. Dva.
Tri. Cetiri.
"Obuzdala sam se", obecala je Rosalie. "Daj mi bebu, Edvvarde. Brinut cu se za nju dok Bella ne..."
Ponovno sam pružio dah Belli dok se odvijala primopredaja. Treperavo tumpa-tumpa-tumpa izgubilo se u daljini.
"Odmakni ruke, Jacobe."
Podigao
sam pogled s Bellinih bijelih ociju, i dalje joj pumpajuci srce.
Edvvard je u ruci držao injekciju - sasvim srebrnkastu, kao da je
izradena od celika.
"Što ti je to?"
Kamenom je rukom odbio moju
od sebe. Zaculo se tiho hrskanje kad mije udarcem slomio mali prst.
Iste je sekunde zabio iglu ravno u njezino srce.
"Moj otrov", odgovorio mi je i utisnuo klip do kraja.
Zacuo sam trzaj u njezinu srcu, kao da joj je dao elektrošok.
"Pumpaj dalje", naredio mije. Zvucao je ledeno, mrtvo. Gorljivo, lišen misli. Kao daje stroj.
Zanemario
sam bolove u prstu koji mi je zarastao i poceo joj opet tiskati srce.
Išlo mi je teže, kao da joj se u njemu gruša krv - sve gušca i sporija.
Dok sam joj tjerao sada viskoznu krv kroz arterije, promatrao sam što on radi.
Izgledalo je kao da je ljubi, prelazi joj usnama preko grla, preko
zapešca, preko pregiba s unutarnje strane lakta. Ali cuo sam socno
drapanje njezine kože dok ju je probijao i probijao zubima, tjerajuci
joj otrov u organizam na što je moguce više mjesta. Vidio sam kako mu
blijedi jezik prelazi preko posjeklina koje krvare, ali prije nego što
me zbog toga stigla obuzeti muka ili ljutnja, shvatio sam što radi. Na
mjestima gdje je jezikom premazao otrov preko njezine kože, cvrsto ju
je zalijepio. Time je zadržao i otrov i krv u njezinu tijelu.
I
dalje sam joj puhao zrak u usta, ali tu više nije bilo nicega. Samo
odgovora u vidu beživotna podizanja njezinih prsa. Nastavio sam joj
pumpati srce i brojiti, dok je on bjesomucno radio na njoj, nastojeci
je ponovno sastaviti. Ali što sudbina rastavi...
Jer tu više nije bilo nicega, samo on, samo ja. Trudili smo se oko trupla.
Jer samo je to ostalo od djevojke koju smo obojica voljeli. Ovo slomljeno, iskrvareno,
izmoždeno truplo. Nismo više mogli sastaviti Bellu.
Znao sam da je prekasno. Znao sam da je mrtva. Znao sam to sa sigurnošcu, jer me ništa
više nije vuklo prema njoj. Nisam osjecao nikakav razlog da budem tu uz nju. Ona više nije
bila tu. Zato me ovo tijelo više nije privlacilo. Bezumna potreba da budem blizu nje sada je
išcezla.
Ili se, tocnije receno, možda preselila. Kao da sam sada osjecao privlacenje iz suprotnog
smjera. S druge strane vrata, iz prizemlja. Žudnju da odem odavde i nikad se, baš nikad, više ne vratim.
"Idi,
onda", podviknuo je i ponovno mi udarcem odmaknuo ruke, preuzimajuci
ovaj put moje mjesto. Sudeci prema osjecaju, slomio mi je tri prsta.
Otupjelo sam ih izravnao, ne hajuci za tupu bol. Tjerao joj je mrtvo srce brže nego ja do
maloprije. "Nije ona mrtva", zarežao je. "Bit ce ona dobro." Nisam bio siguran da se i dalje
obraca meni.
Okrenuvši
se, ostavljajuci ga sa svojom mrtvom ženom, polako sam prošetao do
vrata. Tako polako. Nisam mogao natjerati noge da se brže krecu.
To
je to, znaci. Ocean boli. Druga obala tako daleka sa suprotne strane
uskovitlane pucine da je ne mogu niti zamisliti, a kamoli vidjeti.
Opet sam se osjetio prazno, sad kad sam izgubio svoju svrhu. Spašavanje Belle vec je tako
dugo bila moja borba. A ona nece biti spašena. Dobrovoljno se žrtvovala da je rastrga to
cudovišno mladunce, i tako je borba bila izgubljena. Sve je bilo gotovo.
Zadrhtao sam na zvuk koji je dopirao iza mene dok sam teškim koracima silazio stubištem -
zvuk mrtva srca koje se silom tjera da kuca.
Došlo mi je da si nekako ulijem klor u glavu i pustim da mi sprži mozak. Da mi spali slike
zaostale za Bellinim završnim minutama. Pristajem na
trajno
oštecenje mozga ako se uspijem toga riješiti - vrištanja, krvarenja,
nesnosnog pucanja i lomljenja dok ju je novorodena neman razdirala
iznutra...
Došlo mi je da otrcim odande, da preskacem deset po deset
stuba i izjurim iz kuce, ali stopala su mi bila teška kao željezo, a
tijelo umornije nego što je ikada prije bilo. Vukao sam se niz stubište
poput starog bogalja.
Zadržao sam se na najnižoj stubi, prikupljajuci snagu da prodem kroz vrata.
Rosalie
je sjedila na neumrljanom kraju bijeloga kauca, okrenuta ledima prema
meni, i tepala je i mrmorila stvoru umotanom u dekicu u svome narucju.
Sigurno je cula kako sam zastao, ali nije marila za mene, zaokupljena
svojim trenutkom izgubljenog majcinstva. Možda ce sada biti sretna.
Rosalie je dobila što je htjela, a Bella se više nikad nece vratiti da
joj oduzme to stvorenje. Upitao sam se nije li se ova otrovna plavuša
upravo tome cijelo vrijeme nadala.
Držala je nešto tamno u rukama, a sicušni ubojica u njezinu narucju ispuštao je zvukove
pohlepnog sisanja.
Miris krvi u zraku. Ljudske krvi. Rosalie ju je time hranila. Pa jasno da želi krv. Cime li se
drugim
može hraniti neman koja je u stanju brutalno unakaziti vlastitu majku?
Jednako je tako slobodno mogla piti Bellinu krv. Možda je tako i bilo.
Snaga mi se vratila dok sam slušao kako se mala krvnica hrani.
Snaga i mržnja i jara - rumena jara koja mi je oblila glavu, pekuci me, ali ništa ne brišuci.
Prizori
u mojoj glavi bili su joj gorivo, koje je raspirivalo požar, ali
odbijalo izgorjeti. Osjecao sam kako me podrhtavanje potresa od glave
do pete, i nisam ga pokušao zaustaviti.
Rosalie je bila potpuno zaokupljena stvorenjem i uopce nije obracala pažnju na mene. Tako
obuzeta, nece biti dovoljno brza da me zaustavi.
Sam je imao pravo. Stvor je bio protuprirodan - samo se njegovo postojanje protivilo prirodi.
Bio je crn, bezdušan demon. Nešto što nema pravo postojati.
Nešto što se mora uništiti.
Ucinilo
mi se da me ono privlacenje ipak nije vodilo prema vratima. Sada sam ga
osjetio, kako me bodri, kako me tjera dalje. Kako me sili da dovršim
ovo, da ocistim svijet od ove nakaze.
Rosalie ce me pokušati ubiti nakon što ubijem stvorenje, a ja cu joj se oduprijeti. Nisam bio
siguran hocu li je stici dokrajciti prije nego što joj ostali priteknu u pomoc. Možda hocu, a
možda i necu. Kako god ispadne, bilo me baš briga.
Bilo
me baš briga hoce li vukovi, bez obzira na copor, osvetiti moju
pogibiju, ili prozvati pravdu Cullenovih poštenom. Ništa od toga nije
mi bilo bitno. Jedino mije bilo stalo do moje vlastite pravde. Do moje
osvete. Stvor koji je ubio Bellu nece živjeti ni minute dulje.
Da je Bella preživjela, mrzila bi me zbog ovoga. Htjela bi me ubiti vlastitim rukama.
Ali bilo me baš briga. Nju nije bilo briga zbog onoga što je meni ucinila
- što je dopustila da bude preklana kao životinja. Zašto da onda uzimam njezine osjecaje u
obzir?
Tu
je onda bio i Edvvard. Sigurno je sada previše zauzet - previše
izgubljen u svome suludom nijekanju i pokušajima da reanimira tijelo -
da bi osluškivao moje namjere.
I tako necu dobiti priliku da održim
obecanje koje sam mu dao, osim ako - a u tu okladu ja ne bih uložio
novac - ne uspijem pobijediti u okršaju protiv Rosalie, Jaspera i
Alice, troje na
jednoga. Ali cak i ako odnesem pobjedu, nisam vjerovao da bih bio u stanju ubiti Edvvarda.
Jer nisam imao dovoljno suosjecanja za to. Zašto da mu omogucim bijeg od onoga što je
ucinio? Zar ne bi bilo poštenije - i meni prihvatljivije - pustiti ga da živi bez icega, bez upravo icega?
Zamalo sam se osmjehnuo, bez obzira na mržnju koja me ispunjavala, kad sam si to predocio.
Bez Belle. Bez ubilackog nakota. Pa još i bez onoliko clanova obitelji koliko budem uspio
posmicati. Naravno, njih ce vjerojatno moci ponovno sastaviti, jer necu biti u prilici da ih
spalim. Za razliku od Belle, koja više nikada nece biti cijela.
Upitao
sam se može li se stvor opet sastaviti. Sumnjao sam u to. Dijelom je
potjecao od Belle - pa je sigurno naslijedio dio njezine ranjivosti.
Cuo sam to u sitnom, ritmicnom kucanju njegova srca.
Stvoru je srce kucalo. Njoj nije.
Protekla je samo sekunda dok sam donosio te lake odluke.
Drhtanje mi je bivalo sve žešce i jace. Napeo sam se, pripremajuci se skociti na plavokosu
vampiricu i zubima joj istrgnuti ubitacno stvorenje iz narucja.
Rosalie je opet nešto zatepala stvorenju, odložila praznu metalnu nazovi-bocicu i podigla
nakazu u zrak da joj licem pomiluje obraz.
Savršeno.
Taj novi položaj bio mi je savršen za napad. Nagnuo sam se i osjetio
kako me jara pocinje mijenjati, dok je privlacenje prema ubojici jacalo
- bilo je snažnije nego ikada prije, tako snažno da me podsjetilo na
zapovijed Alfe, kao da ce me smožditi ako ga ne poslušam.
Ovaj put sam ga htio poslušati.
Ubojica je pogledala preko Rosaliena ramena u mene, ocima usredotocenim onako kako oci
nijednog novorodenog stvorenja ne bi smjele biti.
Toplim, smedim ocima, boje mlijecne cokolade - upravo iste boje koju su imale Belline.
Drhtanje mi se naglo prekinulo; oblila me vrucina, snažnija nego prije, ali više to nije bila ona jara - više nisam izgarao.
Blistao sam.
Sve se u meni rastavljalo dok sam gledao u porculansko lišce napola vampirske, napola
ljudske bebe. Sve spone koje su me spajale s dotadašnjim životom raskinule su se u brzim
rezovima,
kao kad se sijeku uzice što drže hrpu balona. Sve zbog cega sam bio to
što sam bio - moja ljubav prema mrtvoj djevojci kat više, moja ljubav
prema ocu, moja ljubav prema novome coporu, ljubav prema ostaloj braci,
mržnja prema mojim neprijateljima, moj dom, moje ime, moje ja - u tom
se trenutku odvojilo od mene - rec, rec, rec - i odlebdjelo u prazninu.
Nisam odlebdio sa svim tim. Nova me uzica zadržala u mjestu.
I
to ne jedna, vec milijun njih. Ne uzica, vec celicnih kabela. Milijun
celicnih kabela zajedno me vezivalo za jedno stvorenje - za samo
središte svemira.
Sada sam to uvidio - kako se svemir okrece oko upravo ove tocke. Nikad prije još nisam
razaznao simetriju svega što postoji, ali sada mi je bila bjelodana.
Zemljina sila teža više me nije vezivala za mjesto na kojem stojim.
Ne, to me majušna djevojcica u narucju plavokose vampirice sada držala ovdje.
Renesmee.
Odozgo je dopro nov zvuk. Jedini zvuk koji me mogao dirnuti u ovom beskrajnom trenutku.
Mahnito lupanje, žustro kucanje...
Srce što se mijenja.

Korisnički profil

35 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:46 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
TREĆA KNJIGA:BELLA

1. Gorenje

Bol me potpuno zbunila.
Upravo tako - bila sam u potpunom cudu. Nisam mogla shvatiti, nisam mogla dokuciti što se zbiva.
Tijelo
mi je nastojalo odbiti bol, pa me iznova i iznova uvlacilo u crnilo
koje mi je dokidalo cijele sekunde ili možda cak minute agonije, što mi
je pak samo dodatno otežavalo pracenje stvarnosti.
Pokušala sam ih razluciti.
Nestvarnost je bila crna i nije me tako boljela.
Stvarnost
je bila crvena i boljela me kao da me pile popola, kao da padam pod
autobus, kao da me mlati boksacki prvak, kao da me gaze bikovi, kao da
me uranjaju u kiselinu, a sve to u isti mah.
Stvarnost je bila osjecaj kako mi se tijelo izvija i prevrce dok se ne mogu ni mrdnuti zbog boli.
Stvarnost je bila spoznaja da postoji nešto daleko važnije od sve ove muke, i nesposobnost da se prisjetim što bi to moglo biti.
Stvarnost je naišla tako brzo.
U
jednom trenutku sve je bilo kako treba. Okruživali su me voljeni.
Smiješili smo se. Imala sam dojam da cu nekako, ma koliko to
nevjerojatno bilo, dobiti sve za što sam se cijelo vrijeme borila.
A onda je jedna sitna, sporedna stvar pošla krivo.
Gledala
sam kako mi se šalica naginje, kako se tamna krv razlijeva u mrlju na
savršenoj bjelini i refleksno sam se nagnula prema nezgodi. Primijetila
sam tude, brže ruke, ali tijelo mi se nastavilo pružati, protezati...
U meni je nešto naglo potegnulo u suprotnom smjeru. Rastrgalo. Slomilo. Stvorilo agoniju.
Mrak
me nadvladao, a onda se povukao pred valom muka. Nisam mogla disati -
vec sam se jedanput utapala, a ovo je bilo drugacije; u grlu mi je bilo
previše vrelo.
Komadi mene razbijali su se, pucali, komadali...
Opet crnilo.
Bol se vratila, ovaj put uz glasove, uz povike. "Posteljica se sigurno odvojila!"
Proparalo
me nešto oštrije od noževa - te rijeci, jer sam ih shvatila usprkos
svim drugim mukama. Odvojena posteljica - znala sam što to znaci. Znaci
da moja beba umire u meni.
"Vadi ga!" vrisnula sam na Edvvarda. Zašto to još nije ucinio? "Ne može disati! Vadi ga odmah!"
"Morfij—"
"Ne! Odmah—" Zagrcnula sam se i nisam mogla dovršiti.
Crne tocke prekrivale su svjetlo u sobi kad mi se hladna tocka nove boli ledeno zabila u trbuh.
To
me zabrinulo - automatski sam pokušala zaštititi svoju maternicu, svoju
bebu, svoga maloga Edvvarda Jacoba, ali bila sam slaba. Pluca su me
zaboljela, kisik je izgarao.
Bol je opet jenjala, premda sam se sada držala za nju. Moja beba, moja beba, umire...
Koliko
je prošlo? Sekunde ili minute? Boli više nije bilo. Otupjela sam. Ništa
više nisam osjecala. Još uvijek nisam ništa više ni vidjela, ali mogla
sam cuti. U plucima mi je opet bilo zraka, grebao me grubim mjehuricima
uz grlo i niz grlo.
"Da si ostala sa mnom, Bella! Cuješ me? Ostani! Da me nisi ostavila. Samo neka ti srce kuca!"
Jacob? Jacob, još je tu, još me nastoji spasiti.
Pa jasno, htjela sam mu reci. Pa jasno da ce mi srce i dalje kucati. Zar to nisam obojici obecala?
Pokušala sam napipati svoje srce, pronaci ga, ali bila sam tako izgubljena u vlastitom tijelu.
Nisam
osjecala ono što sam trebala i ništa mi nije bilo gdje bi trebalo biti.
Zatreptala sam i pronašla svoje oci. Ugledala sam svjetlost. Nisam to
tražila, ali bolje išta nego ništa.
Dok su mi se oci upinjale prilagoditi, Edvvard je prošaptao: "Renesmee."
Renesmee?
Ne onaj blijedi, savršeni sincic kojeg sam zamišljala? Nacas me obuzeo šok. A zatim nalet topline.
Renesmee.
Primorala
sam usne da mi se pokrenu, primorala sam mjehurice zraka da mi se
pretvore u šapat na jeziku. Prisilila sam otupjele ruke da mi se
ispruže.
"Daj mi... Daj mi daje primim."
Svjetlost je plesala u
odbljescima s Edvvardovih kristalnih ruku. Svjetalca su imala nijansu
crvene, nijansu krvi koja mu je prekrivala kožu. A u rukama mu je bilo
još nešto crveno. Nešto
malo, što se upinjalo, obliveno krvlju.
Prinio je toplo tjelešce mojim slabim rukama, gotovo kao da je ja
držim. Mokra joj je koža bila vrela - vrela poput Jacobove.
Oci su mi se fokusirale; odjednom mi je sve postalo apsolutno bistro.
Renesmee
nije zaplakala, vec je disala brzim, zapanjenim dahtajima. Oci su joj
bile otvorene, a lice joj je bilo tako zgranuto da je izgledala maltene
smiješno. Savršeno okruglu glavicu prekrivao joj je gust sloj
slijepljenih, krvavih kovrcica. Šarenice su joj bile poznate - ali meni
zaprepašcujuce - cokoladno smede boje. Koža joj je kroz krv djelovala
blijedo, kremaste boje
bjelokosti. Svuda osim na obrašcicima, koji su se žarili bojom.
To majušno lice bilo je tako apsolutno savršeno da me ošamutilo. Bila je ljepša cak i od svoga oca. Nevjerojatno. Nemoguce.
"Renesmee", prošaptala sam. "Tako je... prekrasna."
To
nemoguce lišce odjednom se raširilo - u širok, hotimican smiješak.
Ispod usnica boje racjeg mesa nalazila su se puna usta snježnobijelih
mlijecnih zubica.
Sagnula je glavicu i naslonila mi je na prsa,
uvlaceci se prema toplini. Koža joj je bila topla i svilenkasta, ali
nije popuštala na pritisak kao moja.
Zatim sam opet osjetila bol - samo u jednom toplom ubodu. Zinula sam.
A onda je nestala. Moje bebice andeoskog lica nije bilo nigdje. Nisam je ni vidjela ni osjecala.
Ne! došlo mi je da vrisnem. Vratite mije!
Ali
slabost me nadvladala. Ruke su mi na trenutak bile poput praznih
gumenih crijeva, a onda više u njima nisam imala nikakav osjecaj. Nisam
ih osjecala. Nisam osjecala sebe.
Gušce nego prije, crnilo mi je
preplavilo oci. Poput debelog poveza, neprozirnog i cvrstog. Nije mi
prekrilo samo oci, vec i mene samu, težinom
koja me zdrobila. Bilo
mi je prenaporno odgurivati je. Znala sam da bi mi bilo nemjerljivo
lakše popustiti. Dopustiti da me crnilo tjera sve niže i niže i niže,
prema mjestu gdje nema boli i nema umora i nema briga i nema straha.
Da
se radilo samo o meni, ne bih se mogla dugo opirati. Bila sam samo
ljudska, snage ne vece od ljudske. Predugo sam se nastojala nositi s
natprirodnim, kao što je Jacob rekao.
Ali tu se nije radilo samo o meni.
Kad bih sada pošla lakšim putem, pustila da me crno ništavilo izbriše, nanijela bih im bol.
Edvvardu.
Edvvardu. Moj i njegov život upleteni su u jednu nit. Presijeci jedno,
presjeci ceš nas oboje. Da njega nema, ne bih to mogla preživjeti. Da
mene nema, ni on to ne bi mogao preživjeti. A svijet bez Edvvarda
djelovao mi je potpuno besmisleno. Edvvard mora postojati.
Jacobu -
koji se opet i opet opraštao sa mnom, ali stalno se vracao kad mi je
trebao. Jacobu, kojega sam ranila toliko puta da sam zaslužila robiju.
Hocu li
ga opet ozlijediti, teže nego ikada prije? Ostao je zbog mene, usprkos svemu. A sada samo traži da ja ostanem zbog njega.
Ali
tu mije bilo tako mracno da nijednom od njih nisam mogla vidjeti lice.
Ništa mi nije izgledalo stvarno. A zbog toga mi je bilo teško ne
predati se.
Ipak, i dalje sam odgurivala crnila, gotovo refleksno.
Nisam ga nastojala odmaknuti. Samo sam mu se odupirala. Nisam mu
dopuštala da me potpuno zdrobi. Nisam bila Atlas, a crnilo mi je
djelovalo teško poput planeta; nisam ga mogla prebaciti na pleca. Samo
sam mogla prijeciti da me ne smrska.
To mi je bio svojevrstan
lajtmotiv u životu - nikad nisam bila dovoljno snažna da se nosim sa
stvarima izvan svoje moci, da napadam ili pretjecem neprijatelje. Da
izbjegavam bol. Uvijek sam bila ljudska i slaba, pa sam jedino još
mogla ici dalje. Izdržavati. Preživljavati.
To je bilo dovoljno do ovog trena. I danas ce morati biti dovoljno. Izdržat cu dok ne stigne pomoc.
Znala sam da Edvvard sada daje sve od sebe. On nece odustati. Pa necu ni ja.
Zadržavala sam crnilo nepostojanja na centimetar-dva od sebe.
Samo,
to nije bilo dovoljno - ta odlucnost. Kako se vrijeme otezalo i
otezalo, a mrak mi se bližio milimetric po milimetric, trebalo mi je
nešto jace iz cega bih crpila snagu.
Nisam si cak mogla predociti
Edvvardovo lice. Ni Jacobovo, ni Aliceino ni Rosalieno ni Charliejevo
ni Reneeino ni Carlisleovo ni Esmino... Nijedno. To me prestravilo, i
upitala sam se nije li prekasno.
Osjecala sam kako proklizavam - ni za što se više nisam uspijevala primiti.
Ne! Moram ovo preživjeti. Edvvard ovisi o meni. Kao i Jacob. I Charlie Alice Rosalie Carlisle Renee Esme...
Renesmee.
A
onda, premda i dalje ništa nisam vidjela, odjednom sam nešto osjetila.
Poput fantomskih udova, zamislila sam da opet osjecam ruke. A u njima,
nešto maleno i tvrdo i vrlo, vrlo toplo.
Moju bebu. Moju malu ritalicu.
Uspjelo
mi je. Usprkos svemu, bila sam dovoljno snažna da preživim Renesmee, da
je zadržim sve dok nije postala dovoljno snažna za život bez mene.
To
vrelo mjesto u mojim fantomskim rukama djelovalo mi je tako stvarno.
Cvršce sam ga prigrlila. Nalazilo se tocno na mjestu gdje bi mi srce
trebalo biti. Dok sam se cvrsto držala za toplu uspomenu na svoju kcer,
znala sam da cu se moci odupirati mraku dokle god bude trebalo.
Toplina
uz moje srce bivala je sve stvarnija, sve toplija. Vrela. Vrelina je
bila tako stvarna da mi je bilo teško vjerovati da mi se samo
pricinjava.
Još vrelija.
Postala je neugodna. Prevrela. Pre, pre prevrela.
Kao da sam primila elektricni uvijac za kosu s
pogrešne strane - automatska reakcija bila mi je da ispustim to što mi
pece ruke. Ali ništa nisam imala u rukama. Ruke mi nisu bile privijene
uz prsa. Ruke su mi bile mrtvo meso što leži negdje pokraj mene.
Vrelina je potjecala iz mene.
Peklo me još jace - raslo je do vrhunca, pa opet raslo, sve dok nije nadišlo sve što sam ikad osjetila.
Osjetila sam kucanje kroz požar što mi je sada buktao u prsima i shvatila da sam ponovno
našla svoje srce, upravo na vrijeme da poželim da nisam. Da poželim da sam prigrlila crnilo
dok sam još imala tu mogucnost. Došlo mi je da podignem ruke i rastrgam si prsa i išcupam
srce iz njih - bilo što, samo da se riješim ove muke. Ali nisam osjecala ruke, nisam mogla
pomaknuti ni jedan jedini išcezli prst.
James, dok mi je stopalom slamao nogu. To nije bilo ništa. To je bila meka pocivaljka na
prostirci od perja. Sada bih to prihvatila, stoput radije. Stotinu lomova. Prihvatila bih ih sa
zahvalnošcu.
Beba, dok mi je nogama lomila rebra, probijala se kroz mene kost po kost. To nije bilo ništa.
To je bilo plutanje u bazenu svježe vode. Tisucu bih puta to radije prihvatila. Prihvatila sa
zahvalnošcu.
Požar se razbuktao i došlo mi je da zaurlam. Da preklinjem da me ubiju, da ne moram
proživjeti više ni sekunde u ovoj boli. Ali nisam mogla pomaknuti usne. Težina je još bila tu,
tištala me.
Shvatila sam da me to ne pritišce mrak, vec vlastito tijelo. Tako teško. Da me pokapa u
plamenu što mi se sada proždrljivo širi iz srca, progara mi ramena i trbuh uz nemogucu bol,
vrelo mi paluca uz grlo, oblizuje mi lice.
Zašto se ne mogu ni mrdnuti? Zašto ne mogu vrisnuti? Price ovo nisu spominjale.
Svijest
mi je bila nesnosno bistra - izoštrena žestokom boli - i uvidjela sam
odgovor gotovo u isti mah kad sam uspjela uobliciti pitanje.
Zbog morfija.
Cinilo mi se da je milijun smrti prošlo otkako smo razgovarali o tome - Edvvard, Carlisle i ja.
Edvvard i Carlisle nadali su se da bi dovoljna kolicina sedativa pomogla u borbi protiv boli
otrova.
Carlisle je to pokušao s Emmettom, ali požar otrova proširio se prije
lijeka i hermeticki mu zatvorio žile. Nije bilo vremena da se proširi.
A ja sam zadržala mirno lice i kimnula glavom i zahvalila svojim nimalo cesto sretnim
zvijezdama da mi Edvvard ne može citati misli.
Jer imala sam vec morfij i otrov u organizmu u isti mah, i znala sam istinu. Znala sam da je
tupost
od lijeka potpuno beznacajna dok otrov prži kroz žile. Ali nije bilo
šanse da spomenem tu cinjenicu. Da ne bih rekla nešto zbog cega bi
postao još manje voljan da me promijeni.
Nisam pretpostavila da ce morfij djelovati ovako - da ce me sapeti i ugušiti. Da ce me držati u paralizi dok gorim.
Znala sam sve price. Znala sam daje Carlisle ostao tako tih da ga nisu otkrili dok je gorio.
Znala
sam da, kako je tvrdila Rosalie, nema koristi od vrištanja. I nadala
sam se da cu možda moci biti poput Carlislea. Da cu vjerovati
Rosalienim rijecima i zadržati jezik za zubima. Jer znala sam da bi
svaki vrisak koji mi se otme s usana Edwardu bio nesnosan.
A sad mi je ispunjavanje vlastite želje izgledalo kao grozomorna šala.
Ako ne mogu vrištati, kako da im kažem da me ubiju?
Samo
sam htjela skoncati. Željela sam da se nikad nisam ni rodila. Moje
cijelo postojanje nije pretegnulo spram ove boli. Nije vrijedilo
proživjeti više ni jedan jedini otkucaj srca ovako.
Daj da umrem, daj da umrem, daj da umrem.
I tijekom beskrajnog razmaka, samo je to postojalo. Samo plamena muka i moji bezglasni
krici, dok sam kumila smrt da dode. Niceg drugog nije bilo, cak ni vremena. Tako da je bilo
beskonacno, bez pocetka i bez kraja. Jedan bezgranican trenutak boli.
Jedina
je promjena nastala kad mi se odjednom, nepojmljivo, bol udvostrucila.
Donji dio moga tijela, umrtvljen još i prije morfija, odjednom je
takoder planuo. Neka slomljena spona mi je zacijeljela - plameni prsti
požara ponovno su je svezali.
Beskrajno izgaranje palilo me dalje.
Možda su protekle sekunde ili dani, tjedni ili godine, ali vrijeme mi je napokon opet dobilo
smisla.
Tri su se stvari zbile u isti mah, izrasle jedna iz druge tako da znala nisam koja je bila prva:
vrijeme je ponovno poteklo, težina morfija jenjala je, a ja sam postala snažnija.
Osjecala sam kako mi se sposobnost upravljanja tijelom vraca u sitnim razmacima, a ti
razmaci su mi bili prvi tragovi prolaska vremena. Spoznala sam to kad sam uspjela trgnuti
nožnim prstima i stisnuti šake. Spoznala sam to, ali nisam ništa poduzela.
Premda se plamen nije smanjio ni za najmanji stupanj - zapravo, pocela sam stjecati novu
sposobnost doživljavanja boli, novu osjetljivost razabi-ranja, zasebnog, svakog vrelog
plamenog jezika što mi je palucao kroz žile - otkrila sam da mogu razmišljati bez obzira na to.
Mogla sam se sjetiti zašto ne bih smjela vrisnuti. Mogla sam se prisjetiti razloga zašto sam
odlucila istrpjeti ovu nepodnošljivu agoniju. Mogla sam se prisjetiti da, premda mi je to sada
djelovalo nemoguce, postoji nešto vrijedno ovih muka.
To se dogodilo taman na vrijeme da se obuzdam kad su mi se utezi maknuli s tijela. Da me
netko
promatrao, ne bi opazio nikakvu promjenu. Ali ja sam, dok sam s naporom
susprezala vrištanje i koprcanje zarobljeno u tijelu, gdje nije moglo
nikome drugom nanijeti bol, imala dojam da više nisam zavezana za
lomacu na kojoj gorim, nego se sad držim za lomacu ne bih li ostala u
vatri.
Imala sam tek toliko snage da nepomicno ležim i dalje dok se živa pržim.
Sluh mi je bivao sve bistriji i bistriji, pa sam se mogla poslužiti mahnitim, teškim otkucajima
svoga srca za mjerenje vremena.
Mogla sam brojiti plitke udisaje koji su mi na mahove prolazili kroza zube.
Mogla sam brojiti duboke, ravnomjerne udisaje što su dopirali odnekud blizu mene. Oni su
prolazili najsporije, pa sam se usredotocila na njih. Oni su oznacavali najveci protok vremena.
Dulji cak i od njihanja klatna zidnog sata, ti su me udisaji držali dok sam prolazila kroz
plamene sekunde prema kraju.
Tijelo mi je bivalo sve jace, misli sve bistrije. Kad su nastali novi šumovi, mogla sam ih slušati.
Zacula sam lake korake, šapat zraka poremecenog otvaranjem vrata. Koraci su prišli bliže i
osjetila sam pritisak na unutarnjoj strani zglavka. Nisam mogla osjetiti hladnocu tih prstiju.
Plamen mije spržio svaku uspomenu na hladnocu.
"Još nema promjene?"
"Nikakve."
Najslabiji moguci pritisak, dah na mojoj spaljenoj koži.
"Nije preostao ni tracak mirisa morfija."
"Znam."
"Bella? Cuješ li me?"
Znala
sam, izvan svake sumnje, da bih pukla kad bih razdvojila zube - kricala
bih i kreštala i koprcala se i bacakala. Kad bih otvorila oci, kad bih
makar trgnula prstom - bilo kakva
promjena znacila bi kraj moje sposobnosti obuzdavanja.
"Bella? Bella, ljubavi? Možeš li otvoriti oci? Možeš li mi stisnuti ruku?"
Stisak
mojih prstiju. Bilo mije teže ne odgovoriti ovom glasu, ali ostala sam
paralizirana. Znala sam da ova sadašnja bol u njegovu glasu nije ništa
u usporedbi s onom koju bi mogao osjetiti.
U ovom trenutku samo se bojao da patim.
"Možda... Carlisle, možda sam zakasnio." Glas mu je bio prigušen; prepukao je na rijeci
zakasnio.
Odlucnost mi se poljuljala na trenutak.
"Osluhni joj srce, Edvvarde. Snažnije je nego što je cak i Emmettovo bilo. Nikada nisam cuo
ništa tako vitalno. Bit ce ona savršena."
Aha, dobro da nisam reagirala. Carlisle ce ga primiriti. Nije potrebno da on pati sa mnom.
"A njezina - njezina kralježnica?"
"Ozljede joj nisu bile mnogo gore od Esminih. Otrov ce je izlijeciti, kao što je izlijecio Esme."
"Ali tako je nepomicna. Sigurno sam negdje pogriješio."
"Ili
si nešto pogodio, Edvvarde. Sine, ucinio si sve što sam ja mogao, i
više. Ne znam baš bih li ja imao upornosti i vjere nužne da je se
spasi. Prestani se gristi. S Bellom ce sve biti u redu."
Slomljeni šapat. "Sigurno je u agoniji."
"Ne možemo to znati. Dobila je toliko morfija u organizam. Ne znam kakav ce ucinak to imati na njezino iskustvo."
Blagi pritisak na unutrašnjost moga lakta. Opet šapat. "Bella, volim te. Bella, oprosti mi."
Toliko sam mu htjela odgovoriti, ali nisam dala da mu se bol pogorša. Dokle god budem imala snage da ostanem nepomicna.
Cijelo to vrijeme plamene su me muke nemilosrdno pekle. Ali u glavi mi je sada bio toliki
prostor.
Bilo je mjesta za razmišljanje o njihovu razgovoru, mjesta za
prisjecanje na ono što se dogodilo, mjesta za promišljanje buducnosti,
uz još nemjerljivo mnogo preostalog mjesta za patnje.
Kao i mjesta za brige.
Gdje mi je bebica? Zašto nije ovdje? Zašto je ne spominju?
"Ne, ostat cu upravo tu", prošaptao je Edvvard u odgovor na neizrecenu misao. "Riješit ce to oni."
"Zanimljiva situacija", odvratio mu je Carlisle. "A ja sam mislio da sam vec prakticki sve vidio."
"Poslije cu to riješiti. Poslije cemo to riješiti." Nešto mi je nježno dotaknulo dlan pun plikova.
"Siguran sam da nas petero zajednickim snagama možemo sprijeciti izbijanje krvoprolica."
Edvvard je uzdahnuo. "Ne znam na ciju bih stranu stao. Volio bih ih oboje izbicevati. No,
kasnije."
"Pitam se što ce Bella misliti - na ciju ce stranu stati", zamišljeno je rekao Carlisle.
Jedan prigušen, usiljen hihot. "Siguran sam da ce me iznenaditi. Uvijek me iznenadi."
Carlisleovi
koraci opet su se izgubili u daljini, a ja sam ostala frustrirana
nedostatkom daljnjeg objašnjenja. Jesu li vodili tako zagonetan
razgovor samo zato da bi meni išli na živce?
Vratila sam se mjerenju vremena brojenjem Edvvardovih udisaja.
Nakon deset tisuca devetsto cetrdeset tri udisaja, drugaciji par koraka šaptom je ušao u sobu.
Bili su lakši. Nekako... ritmicniji.
Cudo jedno kako sam mogla razaznati najsitnije razlike izmedu koraka, koje nikada prije
današnjeg dana nisam uopce uspijevala cuti.
"Koliko još?" upitao je Edvvard.
"Nece još dugo", rekla mu je Alice. "Vidiš kako mi bistra postaje? Cujem je daleko bolje."
Uzdahnula je.
"Još uvijek si malo ogorcena?"
"Da, hvala ti najljepša što si to spomenuo", progundala je. "I ti bi se smrtno prestravio da
shvatiš kako te vlastita priroda sapela. Najbolje vidim vampire, jer im pripadam; ljude vidim
sasvim
dobro, jer sam im pripadala. Ali te cudne polutane uopce ne vidim, jer
nikad još nisam imala posla ni sa cim slicnim njima. Bah!"
"Priberi se, Alice."
"Tocno. Bellu sada gotovo prelako vidim."
Nastala je duga šutnja, a onda je Edvvard uzdahnuo. Bio je to nov, sretniji zvuk.
"Stvarno ce joj biti dobro", odahnuo je.
"Pa naravno da hoce."
"Prekjucer nisi bila tako staložena."
"Prekjucer je nisam vidjela. Ali sad kad su mi se s nje maknule sve slijepe tocke, to je macji kašalj."
"Možeš li mi se malo usredotociti? Prema satu - daj mi procjenu."
Alice je uzdahnula. "Kako si nestrpljiv. Pa dobro. Daj mi tren—"
Tiho disanje.
"Hvala, Alice." Zvucao je vedrije.
Koliko još? Zar mi to nisu bar mogli kazati naglas? Zar previše tražim? Koliko cu još sekundi
gorjeti? Deset tisuca? Dvadeset? Još jedan dan -osamdeset šest tisuca cetiristo? Dulje od
toga?
"Bit ce zasljepljujuce lijepa."
Edvvard je tiho zarežao. "Oduvijek je bila."
Alice je frknula. "Znaš što hocu reci. Ma gledaj je."
Edvvard joj nije odgovorio, ali Aliceine rijeci dale su mi nadu da možda ne slicim ugljenom
briketu, kako sam se osjecala. Cinilo mi se da bih sada vec morala biti puka hrpa spaljenih
kostiju. Svaka stanica u mome tijelu bila je spržena u pepeo.
Cula sam kako Alice u dašku vjetra izlazi iz sobe. Cula sam sušanj njezine odjece dok se
trljala
uz nju. Cula sam tiho zujanje svjetiljke obješene sa stropa. Cula sam
slabašni povjetarac što je puhnuo uz procelje kuce. Cula sam sve.
U prizemlju je netko gledao utakmicu baseballa. Marinersi su vodili za dva runa.
"Ja sam na redu", cula sam kako se Rosalie breca na nekoga i zauzvrat dobiva potmulo
rezanje.
"Dajte, ono", upozorio ih je Emmett. Netko je prosiktao.
Osluškivala sam dalje, ali nisam cula ništa osim utakmice. Baseball mi nije bio dovoljno
zanimljiv da smetnem bol s uma, pa sam opet pocela slušati Edvvardove udisaje i odbrojavati sekunde.
Nakon dvadeset jednu tisucu devetsto sedamnaest i pol sekundi, bol se promijenila.
Gledano s dobre strane, pocela mi se gubiti iz vrhova prstiju na rukama i nogama. Gubiti se
polako, ali barem se dogadalo nešto novo s njom. Sigurno je to to. Bol je pocela uzmicati...
A tu je bila i loša strana. Požar u mome grlu nije bio isti kao prije. Ne samo da sam gorjela
nego sam sada i skapavala. Bila sam suha kao kost. Tako žedna. Sparušena od vatre i
sparušena od žedi...
Još jedna loša strana: požar u mome srcu se razbuktao.
Kako je to uopce moguce?
Otkucaji moga srca, ionako prebrzi, ubrzali su se - požar ih je ubrzao u novi, mahniti ritam.
"Carlisle",
pozvao je Edvvard. Glas mu je bio prigušen, ali jasan. Znala sam da ce
ga Carlisle cuti ako se nalazi u kuci ili blizu nje.
Vatra mi se
povukla iz dlanova, ostavljajuci ih blaženo lišene boli, hladne. Ali
povukla mi se srce, koje je buknulo vrelo poput sunca i zabubnjalo
sumanutom novom brzinom.
Carlisle je ušao u sobu s Alice uza se. Koraci su im se tako razlikovali da sam cak mogla
odrediti kako je Carlisle s desne strane i korak ispred Alice.
"Slušajte", rekao im je Edvvard.
U sobi se najglasnije culo mahnitanje moga srca, dok je tuklo ritmom požara.
"Ah", rekao je Carlisle. "Samo što nije."
Olakšanje koje me oblilo na njegove rijeci zasjenila mi je nesnosna bol u srcu.
Ipak, zapešca su mi bila slobodna, kao i gležnjevi. Vatra se u njima potpuno ugasila.
"Uskoro", žustro se složila Alice. "Idem po ostale. Da kažem Rosalie da...?"
"Da - neka ne donosi bebu."
Što? Ne. Ne! Kako to misli, da ne donosi moju bebu? Kako može to reci?
Prsti
su mi se trznuli - ljutnja mi je probila savršenu vanjštinu. U sobi je
zavladao muk, izuzev tutnjave moga srca, kad su svi reagirali tako što
su na sekundu prestali disati.
Necija mi je ruka stisnula zloceste prste. "Bella? Bella, ljubavi?"
Mogu
li mu odgovoriti a da ne zavrištim? Razmislila sam nacas o tome, a onda
mi se požar još vrelije proširio prsima, uvlaceci mi se iz laktova i
koljena. Bolje da ne riskiram.
"Odmah cu ih dovesti", rekla je Alice s trackom žurbe, i zacula sam huk vjetra kad je
šmugnula.
A onda - o!
Srce mi je provalilo, šibajuci kao elisa helikoptera, stvarajuci gotovo jednu jedinu, cjelovitu
notu;
imala sam dojam da ce mi proparati rebra. Vatra mije buknula u sredini
prsa, usisavajuci posljednje preostatke požara iz ostatka tijela kako
bi potpalila dosad najžešcu buktinju. Bol je bila dovoljna da me
ošamuti, da slomi željezni stisak kojim sam se držala za lomacu. Leda
su mi se izvila, i iskrivila sam se kao da me požar drži za srce i
povlaci naviše.
Nisam dopustila nijednom drugom dijelu svoga tijela da se pomakne kad mi se torzo svalio
natrag na operacijski stol.
U meni se povela bitka - užurbano srce nadmetalo se s napadima plamena. Obje strane su
gubile.
Požar je bio osuden na propast, jer je proždro sve što je moglo
izgorjeti; moje srce je pak strelovito jurilo prema svome završnom
otkucaju.
Vatra se sabila, usredotocivši se u tom jedinom preostalom ljudskom organu u konacnom,
nesnosnom
naletu. Tom je naletu odgovorio dubok, nekako šupalj udarac. Srce mi je
dvaput štucnulo, a onda je opet tiho lupilo samo još jedanput.
Više nije bilo zvuka. Nije bilo disanja. Cak ni mojeg.
Na trenutak sam samo mogla shvatiti da boli više nema.
A onda sam otvorila oci i puna divljenja pogledala uvis.

Korisnički profil

36 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:47 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
2. Nova

Sve mi je bilo tako bistro. Oštro. Razluceno.
Blistavo
svjetlo nada mnom i dalje je zasljepljujuce sjalo, a ipak sam bjelodano
vidjela užarene niti unutar žarulje. Vidjela sam svaku duginu boju u
bijeloj svjetlosti, kao i, na samome rubu spektra, osmu boju kojoj
nisam znala ime.
Iza te svjetlosti mogla sam razaznati pojedine
godove u tamnoj drvenoj oplati stropa. Ispred nje vidjela sam trunke
prašine u zraku, strane koje im svjetlost dotice i strane koje su u
mraku,
jasne i razdvojene. Vrtjele su se kao mali planeti, kružeci jedne oko drugih u nebeskom plesu.
Prašina
je bila tako prekrasna da sam zgranuto udahnula; zrak mi je fijuknuo
niz grlo, stvarajuci vrtlog medu trunkama. Nešto mi tu nije bilo u
redu. Razmislila sam i shvatila da si tim potezom nisam donijela
olakšanje. Zrak mi nije trebao. Pluca mi ga nisu išcekivala.
Nezainteresirano su reagirala na dotok.
Zrak
mi nije trebao, ali svidao mi se. U njemu sam osjecala okus sobe oko
sebe - okus ljupkih trunaka prašine, mješavinu ustajala zraka i pritoka
nešto svježijega kroz otvorena vrata. Okus bogata daška svile. Okus
blage natruhe necega toplog i poželjnog, necega što bi trebalo biti
vlažno, ali nije... Od te arome grlo me suho zapeklo, slabim odjekom
izgaranja od otrova, premda je aromu kvarilo nagrizanje klora i
amonijaka. A iznad svega bio je okus što me
aromom gotovo podsjetio na med, ljiljane i sunce, snažniji od svega, bliži od svega ostaloga.
Cula
sam zvuk ostalih, koji su ponovno disali sada kad sam i ja disala. Dah
im se miješao s aromom koja je bila tek malcice drugacija od meda,
ljiljana
i sunca, unoseci nove okuse. Cimeta, zumbula, kruške, morske vode,
krušnog tijesta, borovine, vanilije, kože, mahovine, lavande,
cokolade... u glavi sam imala desetke usporedbi, ali nijednoj nije
posve odgovarala. Tako slatka i ugodna.
Televizor u prizemlju se stišao i cula sam kako netko - Rosalie? - premješta težinu na prvi kat.
Takoder sam cula nejasni, nabijajuci ritam, s glasom koji je ljutito vikao u taktu. Rap glazba?
Nacas sam se potpuno zbunila, a onda se zvuk izgubio, kao da je prošao auto spuštenih prozora.
Prenula sam se, shvativši da je možda upravo tako bilo. Zar mogu cuti sve do autoceste?
Nisam
shvatila da me netko drži za ruku sve dok mi je ta osoba nije lagano
stisnula. Kao i prije, kad je prikrivalo bol, moje se tijelo ponovno
ukocilo od iznenadenja. Nisam ocekivala takav dodir. Koža je bila
savršeno glatka, ali temperatura joj je bila pogrešna. Nije bila hladna.
Nakon te prve skamenjene sekunde šoka, tijelo mi je na taj nepoznati dodir reagiralo na nacin koji me još više zgranuo.
Zrak
mi je šiknuo uz grlo i procijedio mi se kroz stisnute zube s potmulim,
prijetecim zvukom, poput roja pcela. Prije nego što je zvuk prošao,
mišici su mi se zgrcili i napeli, odmicuci se od neznanoga. Skocila sam
s leda u tako naglom okretu da mi je soba trebala izgledati nepojmljivo
mutno - ali nije. Vidjela sam svaku trunku prašine, svaki iver u
drvenoj oplati zidova, svako zasebno vlakno mikroskopski precizno dok
su mi u vrtnji prolazili pred ocima.
I tako, kad sam se našla u
obrambenom cucnju uza zid - otprilike šesnaestinku sekunde kasnije -
vec mi je bilo jasno što me to prepalo, kao i da sam pretjerano
reagirala.
O. Pa jasno. Edvvard mi ne bi bio hladan na dodir. Sada smo oboje iste temperature.
Zadržala sam se u stavu još osminu sekunde, navikavajuci se na prizor pred sobom.
Edvvard je stajao nagnut preko operacijskog stola koji mi je bio lomaca, ruke ispružene prema meni, zabrinuta izraza lica.
Edvvardovo
je lice bilo najvažnije, ali um mi je popisao sve ostalo na rubu vidnog
polja, za svaki slucaj. Pokrenuo mi se neki nagon za obranu, pa sam
automatski tražila bilo kakav znak opasnosti.
Moja vampirska obitelj
oprezno je cekala uza suprotni zid pokraj vrata, s Emmettom i Jasperom
na celu. Kao da opasnosti ima. Raširila sam nosnice, tražeci prijetnju.
Nisam osjetila nikakav neprimjeren miris. Ona nejasna aroma necega
slasnog - ali nagrdenog reskim kemikalijama - opet mi je poškakljala
grlo, tako da me zaboljelo i zapeklo.
Alice je virnula iza Jasperova
lakta s golemim osmijehom na licu; svjetlo se odbljesnulo od njezinih
zuba u još jednoj osmobojnoj dugi.
Osmijeh me smirio, a onda su mi
se sastavnice složile. Jasper i Emmett postavili su se na celo da
zaštite ostale, kao što sam i pretpostavila. Ali nije mi smjesta bilo
jasno to da sam ja ta opasnost.
Sve je to bilo usputno. Veci dio mojih osjecaja i moga uma i dalje je bio posvecen Edvvardovu licu.
Nikad ga nisam vidjela do ove sekunde.
Koliko
sam puta zurila u Edvvarda i divila se njegovoj ljepoti? Koliko sam
sati - dana, tjedana - svoga života provela u snivanju o onome što sam
tada smatrala savršenstvom? Mislila sam da mu lice poznajem bolje nego
vlastito. Bila sam uvjerena da je to jedina sigurna tjelesna stvar u
cijelom mojem svijetu: besprijekornost Edvvardova lica.
Jednako sam tako mogla biti slijepa.
Prvi
put sam mu vidjela lice sada, kad su mi koprena sjena i sputava-juca
slabost ljudskosti spale s ociju. Zinula sam, a onda se pocela muciti s
rjecnikom, jer nisam mogla pronaci prave izraze. Trebale su mi bolje
rijeci.
U tom trenutku onaj drugi dio moje pozornosti ustvrdio je da
tu nema nikakve opasnosti osim mene, pa sam se automatski uspravila iz
cucnja; prošla je gotovo puna sekunda otkako sam bila na stolu.
Nacas
sam se zauzela nacinom pokretanja svojega tijela. U trenutku kad sam
odlucila uspravno stati, vec sam se ispravila. Nije postojao kratak
odsjecak vremena u kojem se ta radnja zbila; promjena se dogodila
trenutno, kao da pokreta nije ni bilo.
Nastavila sam zuriti u Edvvardovo lice, ponovno nepomicna.
Polako
je pošao oko stola - za svaki korak trebalo mu je gotovo pola sekunde,
svaki mu je korak tekao gipko kao prelijevanje rijecne vode preko
glatkog kamenja - nastavljajuci pružati ruke.
Gledala sam eleganciju njegova prilaženja, upijala je svojim novim ocima.
"Bella?" oslovio me tihim, smirujucim tonom, ali briga u njegovu glasu prožela je moje ime napetošcu.
Nisam
mu smjesta mogla odgovoriti, onako izgubljena u baršunastim pregibima
njegova glasa. Bila je to najsavršenija simfonija, simfonija u jednom
glazbalu, najprofinjenijem koje je ljudska ruka stvorila...
"Bella, ljubavi? Oprosti, znam da si dezorijentirana. Ali s tobom je sve u redu. Sve je kako treba."
Sve?
Misli su mi se odvrtjele, zavojito se vracajuci na moj zadnji ljudski
sat. Uspomena mi je vec djelovala mutno, kao da gledam kroz gusti,
tamni veo - jer su moje ljudske oci bile poluslijepe. Sve mi je bilo
tako zamuceno.
Kad je rekao da je sve kako treba, je li u to ukljucio i Renesmee? Gdje je ona? S Rosalie?
Pokušala
sam se sjetiti njezina lica - znala sam da mi je bila prekrasna - ali
jedilo me nastojanje da vidim kroz svoje ljudske uspomene. Lice joj je
bilo obavijeno tamom, tako loše osvijetljeno...
Što je s Jacobom? Je
li on kako treba? Mrzi li me sada moj napaceni najbolji prijatelj? Je
li se vratio u Samov copor? Jesu li se i Seth i Leah?
Jesu li
Cullenovi sigurni, ili je moja preobrazba raspirila rat s coporom?
Pokriva li Edvvardova opcenita izjava sve to? Ili me on samo hoce
primiriti?
A Charlie? Što cu mu sada reci? Sigurno je zvao dok sam gorjela. Što su mu kazali? Što on misli da mi se dogodilo?
Dok
sam u sicušnom odsjecku sekunde razmišljala koje pitanje da prvo
postavim, Edvvard je oprezno ispružio ruku i vršcima prstiju prešao po
mome obrazu. Glatkima poput satena, mekima poput pera, a sada i potpuno
uskladenima s temperaturom moje kože.
Kao da mi je njegov dodir
prošao ispod površine kože, kroz same kosti moga lica. Osjecaj je bio
pucketav, elektrican - sijevnuo mi je kroz kosti, pa niz kralježnicu, i
zadrhtao mi u želucu.
Cekaj, pomislila sam kad mi se drhtanje
rascvalo u toplinu, u žudnju. Zar nisam trebala to izgubiti? Zar nije
odricanje od ovog osjecaja bilo ukljuceno u pogodbu?
Bila sam
novorodena vampirica. Suha, vrela bol u grlu to mi je dokazivala. A
znala sam što znaci pripadati novorodenima. Ljudske emocije i žudnje
vratit ce mi se kasnije u nekom obliku, ali vec sam prihvatila da ih
isprva necu osjecati. Samo žed. To je bio dogovor, cijena. Pristala sam
je platiti.
Ali kad se Edvvardova ruka oblikovala prema konturama
mojeg lica poput celika presvucenog satenom, strast je pohitala mojim
isušenim žilama, pjevajuci mi od vrha glave do dna pete.
Podigao je savršenu obrvu, cekajuci da progovorim.
Bacila sam mu se u zagrljaj.
Ponovno
nije bilo pokreta. U jednom trenutku stajala sam uspravno i mirno kao
kip; u istom tom trenutku, on mi se našao u zagrljaju.
Topao - ili
sam ga barem ja tako doživjela. Sa slatkim slasnim mirisom koji nikad
nisam zapravo mogla opaziti svojim tupim ljudskim osjetilima, ali koji
je bio stopostotno Edvvardov.
Pritisnula sam lice uz njegova glatka prsa.
A
onda je nelagodno premjestio težinu. Odmaknuo se od mog zagrljaja.
Podigla sam pogled prema njegovu licu, zbunjena i preplašena tim
odbijanjem.
"Ovaj... pripazi, Bella. Au."
Naglo sam odmaknula ruke i sklopila ih iza leda cim sam shvatila.
Bila sam presnažna.
"Ups", bezglasno sam izgovorila.
Uputio mi je osmijeh kakav bi mi zaustavio srce, da je još kucalo.
"Bez panike, ljubavi", rekao je i podigao ruku da mi dotakne usne, razmaknute od užasa.
"Samo si trenutacno mrvicu snažnija od mene."
Obrve
su mi se skupile. I to sam znala, ali to mi je bilo nadrealnije od svih
ostalih dijelova ovoga vrhunski nadrealnog trenutka. Bila sam snažnija
od Edvvarda. Natjerala sam ga da kaže au.
Njegova mi je ruka opet
pomilovala obraz, a ja sam zamalo zaboravila svoju zgranutost kad mi je
još jedan val strasti prostrujao nepomicnim tijelom.
Ove su emocije
bile toliko snažnije od dosadašnjih da mi je bilo teško zadržati cvrst
slijed misli, usprkos dodatnom prostoru u glavi. Nadjacavao me svaki
novi osjet. Sjetila sam se da je Edvvard jednom rekao - njegov mi je
glas u glavi bio slabašna sjena naspram kristalne, glazbene bistrine
koju sam sada cula - da njegovu soju, našem soju, lako odluta pažnja.
Bilo mi je jasno i zašto.
Najozbiljnije sam se usredotocila. Nešto sam mu morala reci. Ono najvažnije.
Vrlo
oprezno, tako oprezno da mi se kretnja cak dala razabrati, izvukla sam
desnu ruku iza leda i primaknula je njegovu obrazu da ga dotaknem.
Nisam dopustila da mi pažnju odvuce ni biserna boja moje šake, ni
glatka svila njegove kože, ni promjena koja mi je zujala u vršcima
prstiju.
Zagledala sam mu se u oci i prvi put zacula vlastiti glas.
"Volim te", rekla sam, ali zvucalo je kao pjesma. Glas mi je jecao i treperio poput zvona.
Osmijeh kojim mije odgovorio zabljesnuo me više nego ikada dok sam bila ljudska; sada sam ga zaista mogla vidjeti.
"Kao što ja volim tebe", kazao mi je.
Primio
mi je lice dlanovima i primaknuo mi svoje - dovoljno polagano da me
podsjeti na to da budem oprezna. Poljubio me, isprva paperjasto meko, a
onda odjednom snažnije, žešce.
Pokušala sam se podsjetiti da budem
pažljiva prema njemu, ali bilo mi je vrlo teško sjetiti se bilo cega u
naletu dojmova, vrlo teško zadržati bilo kakvu suvislu misao.
Bilo mi je kao da me nikad prije nije poljubio - kao da nam je ovo prvi poljubac. A, istini za
volju, nikad me prije nije ovako poljubio.
Gotovo da me obuzela grižnja savjesti zbog toga. Pa sigurno ovime kršim ugovor. Nije
moguce da mi je dopušteno imati i ovo.
Premda mi kisik nije trebao, disanje mi se ubrzalo, pojurilo jednako brzo kao i dok sam
izgarala. Ovo je bila drugacija vrsta plamena.
Netko se nakašljao. Emmett. Smjesta sam prepoznala taj duboki zvuk, u isti mah i šaljiv i srdit.
Bila sam smetnula s uma da nismo sami. A onda sam shvatila da nacin na koji sam se sada
oplela oko Edwarda nije baš pristojan u društvu.
Od sramote sam se odmaknula za pola koraka još jednom trenutnom kretnjom.
Edvvard se zahihotao i zakoraknuo sa mnom, nastavljajuci me cvrsto držati oko struka. Lice
mu je blistalo - kao da mu je bijeli plamen gorio ispod dijamantne kože.
Nepotrebno sam udahnula da se primirim.
Kako
je drugacije bilo ovo ljubljenje! Išcitavala sam izraz njegova lica dok
sam usporedivala svoje nejasne ljudske uspomene s ovim bistrim, snažnim
osjecajem. Izgledao je... pomalo samodopadno.
"Pa ti si se sve dosad suzdržavao sa mnom", optužila sam ga pjevnim glasom i malcice
stisnula oci.
Prasnuo
je u smijeh, zraceci olakšanjem zbog toga što je sve prošlo -strah,
bol, neizvjesnosti, cekanje, što je sve to sada iza nas. "Recimo da je
tada to bilo nužno", podsjetio me. "Sada je na tebi red da ne slomiš
mene." Ponovno se nasmijao.
Namrštila sam se dok sam razmišljala o tome, a onda Edvvard više nije bio jedini koji se smije.
Carlisle
je obišao Emmetta i prišao mi hitrim koracima; oci su mu bile tek
mrvicu oprezne, ali Jasper ga je pratio ukorak. Nikada prije nisam
vidjela ni Carlisleovo lice, ne zaista. Dobila sam cudnu potrebu da
trepnem - kao da sam pogledala u Sunce.
"Kako se osjecaš, Bella?" upitao me Carlisle.
Razmislila sam o tome na šezdesetcetvrtinku sekunde.
"Prepuna dojmova. Ima ih toliko..." Ušutjela sam, opet osluškujuci zvonki zvuk svoga glasa.
"Da, može to prilicno zbuniti."
Kratko sam, trzavo kimnula glavom. "Ali osjecam se kao ja. Recimo. Nisam to ocekivala."
Edvvardove ruke lagano su me stisnule oko struka. "Rekao sam ti", prišapnuo mi je.
"Prilicno dobro vladaš sobom", zamišljeno je rekao Carlisle. "Više nego što sam ja ocekivao,
cak i ako se uzme u obzir vrijeme koje si imala da se mentalno pripremiš za ovo."
Sjetila sam se divljih promjena raspoloženja i teškoca s pribranošcu, te šapnula: "Ne znam
baš."
Ozbiljno
je kimnuo glavom, a onda su mu dragulji od ociju zasjali sa zanimanjem.
"Cini se da smo ovaj put ucinili nešto kako treba s morfijem. Reci,
cega se sjecaš iz procesa
preobrazbe?"
Oklijevala sam, silno svjesna kako mi Edvvardov dah dodiruje obraz i šalje mi trnce kroz kožu.
"Sve mi je... prije bilo vrlo nejasno. Sjecam se da beba nije mogla disati..."
Pogledala sam Edvvarda, nacas prestrašena tim sjecanjem.
"Renesmee
je zdrava i dobro se osjeca", obecao mi je sa sjajem u ocima koji nikad
prije nisam vidjela. Izgovorio je njezino ime sa suzdržanim žarom. Sa
strahopoštovanjem. Onako kako vjernici govore o svojim bogovima. "Cega
se sjecaš nakon toga?"
Usredotocila sam se na svoje pokeraško lice.
Laganje mi nikad nije narocito išlo. "Teško mi se sjetiti. Prije mi je
bilo tako mracno. A onda... otvorila sam oci i sve sam vidjela."
"Cudesno", kazao je Carlisle ispod glasa, a oci su mu se zakrijesile.
Obuzela me nelagoda, pa sam pricekala da mi se obrazi zažare i izdaju me. A onda sam se
sjetila da više nikada necu porumenjeti. Možda ce to zaštititi Edvvarda od istine.
Samo, morat cu naci nacina da dadem to Carlisleu do znanja. Jednog dana. Ako opet bude
morao stvoriti vampira. Mogucnost za to bila je vrlo mala, zbog cega mi je bilo manje
neugodno lagati.
"Htio
bih da razmisliš - da mi kažeš sve cega se sjecaš", uzbudeno je ostao
uporan Carlisle, a ja nisam mogla sprijeciti grimasu koja mi je nacas
prešla licem. Nisam htjela samo lagati i lagati, jer bi mi nešto moglo
pobjeci. A nisam htjela ni razmišljati o izgaranju. Za razliku od
ljudskih sjecanja, taj mi je dio bio savršeno bistar i otkrila sam da
ga se mogu prisjetiti nesnosno precizno.
"O, tako mi je žao, Bella", smjesta se ispricao Carlisle. "Pa jasno da ti je žed sada vrlo
neugodna. Možemo mi o tome i naknadno."
Sve dok to nije spomenuo, žed mi zapravo nije bila nepodnošljiva. U glavi mi je bilo toliko
prostora.
Zaseban dio mojega mozga gotovo je refleksno pratio što se zbiva s
grlom koje me pece. Onako kako se moj bivši mozak bavio disanjem i
treptanjem.
Ali Carlisleova pretpostavka podsjetila me na to koliko
me pece. Odjednom više nisam mogla misliti ni o cemu drugome osim o toj
suhoj boli, a što sam više mislila na nju, više me boljelo.
Ruka mi
je poletjela prema grlu da ga primi, kao da mogu izvana utrnuti vatru.
Koža na vratu bila mi je cudna pod prstima. Tako glatka da je bila
nekako meka, premda je takoder bila tvrda kao kamen.
Edvvard je spustio ruke i primio me za drugu šaku, nježno me povlaceci. "Idemo u lov, Bella."
Jace sam raširila oci, a bol žedanja mi se povukla, nadomještena šokom. Ja? U lov? S
Edvvardom? Ali... kako? Nisam znala kako.
Primijetio mi je na licu da sam se prepala, pa me obodrio smiješkom. "Sasvim je lako, ljubavi.
Ide
to nagonski. Bez brige, pokazat cu ti." Kad se nisam pomaknula, uputio
mi je svoj izvijeni osmijeh i podigao obrve. "A imao sam dojam da si
oduvijek željela vidjeti kako lovim."
Kratko sam se nasmijala (dio
mene u cudu je cuo taj zvonki zvuk) jer mi je bilo smiješno kad me tim
rijecima podsjetio na naše maglovite ljudske razgovore. A onda mi je
trebala cijela sekunda da u glavi na brzinu odvrtim te prve dane s
Edvvardom - pravi pocetak moga života - kako ih nikada ne bih
zaboravila. Nisam ocekivala da ce mi prisjecanja biti tako nelagodna.
Kao
da škiljim ne bih li nešto vidjela kroz posve mutnu vodu. Iz Rosaliena
iskustva znala sam da necu postupno izgubiti svoje ljudske uspomene
budem li dovoljno mislila na njih. Nisam htjela zaboraviti ni minutu
provedenu uz Edvvarda, cak ni sada, kad se vjecnost prostrla ispred
nas. Morat cu se pobrinuti za to da mi se te ljudske uspomene cvrsto
usijeku u nepogrešivi vampirski um.
"Hocemo li?" upitao me Edvvard. Primio mi je ruku koju sam još držala na vratu. Prstima je
prešao
preko stupa moga vrata, gladeci ga. "Ne bih želio da trpiš", tiho mi je
prišapnuo. Tako tiho da ga prije ne bih uopce mogla cuti.
"Dobro
mije", rekla sam od zaostale ljudske navike. "Cekaj. Najprije." Bilo je
toliko toga. Nisam ni stigla postaviti pitanja. Bilo je bitnijih stvari
od ove žedi.
Sada se oglasio Carlisle. "Da?" "Htjela bih vidjeti nju. Renesmee."
Bilo mi je neobicno teško izgovoriti njezino ime. Moju kcer, te mi je rijeci bilo još teže pomisliti.
Sve
mije to djelovalo tako daleko. Pokušala sam se sjetiti kako mi je bilo
prije tri dana i ruke su mi se automatski istrgnule iz Edvvardovih i
spustile na trbuh.
Ravan. Prazan. Zgrabila sam blijedu svilu što mi
je prekrivala kožu, ponovno uspanicena, dok je beznacajan dio moje
svijesti zapažao kako me to sigurno Alice odjenula.
Znala sam da
ništa nije preostalo u meni, i nejasno sam se sjecala krvavog prizora
porodaja, ali fizicki dokaz i dalje mi je teško išao u glavu. Malu sam
ritalicu samo znala voljeti u sebi.
Izvan mene, cinila mi se kao nešto što sam sigurno izmislila. San koji blijedi - san koji je
napola bio mora.
Dok sam se pokušavala nositi sa zbunjenošcu, opazila sam da su Edvvard i Carlisle
suzdržano razmijenili poglede.
"Što?" oštro sam ih upitala.
"Bella",
rekao mi je Edvvard smirujucim tonom. "To ne bi baš bilo pametno.
Napola je ljudska, ljubavi. Srce joj kuca, a žilama joj tece krv. Sve
dok ne budemo posve sigurni da si obuzdala žed... Ne bi je željela
dovesti u opasnost, zar ne?"
Namrštila sam se. Pa jasno da to sigurno ne želim.
Zar ne mogu obuzdavati samu sebe? Zbunjena sam, da. Lako izgubim pozornost, da. Ali
opasna? Za nju? Za svoju kcer?
Nisam mogla biti sigurna da je odgovor nijecan. Zato cu se morati strpjeti. To mije zvucalo
teško. Jer, sve dok je ponovno ne vidim, nece biti stvarna. Samo sve bljedi san... o neznanki...
"Gdje je?" Naculila sam uši, te razabrala srce koje kuca kat ispod mene. Cula sam disanje
više
od jedne osobe - i to tiho, kao da i oni osluškuju. Takoder se cuo neki
treperav zvuk, neko prebiranje koje nisam uspijevala prepoznati...
A zvuk kucanja srca bio je tako socan i privlacan da mi je slina potekla na usta.
Znaci, svakako cu morati nauciti loviti prije nego što vidim nju. Svoju bebicu neznanku.
"Je li Rosalie s njom?"
"Da", odsjecno mi je odgovorio Edvvard, i uvidjela sam da mu smeta nešto na što je pomislio.
Mislio sam da su on i Rose prešli preko svoje razmirice. Zar je neprijateljstvo opet planulo?
Prije nego što sam stigla pitati, odmaknuo mi je ruke sa spljoštenog trbuha i opet ih blago
povukao.
"Cekaj", ponovno sam se pobunila, nastojeci se usredotociti. "Sto je s Jacobom? I Charliejem?
Reci mi sve što sam propustila. Koliko sam dugo bila... u nesvijesti?"
Edvvard
kao da nije primijetio moje oklijevanje s tom završnom rijeci. Umjesto
toga, razmijenio je još jedan oprezan pogled s Carlisleom.
"U cemu je problem?" prošaptala sam.
"Ni u cemu nije problem", kazao mi je Carlisle,
neobicno naglasivši zadnju rijec. "Ništa se nije narocito promijenilo,
zapravo - nisi bila pri svijesti tek nešto više od dva dana. Prošlo je
vrlo brzo, kako to inace zna biti. Edvvard je izvrsno obavio posao.
Vrlo inovativno - sam se sjetio dati ti otrov injekcijom ravno u srce."
Zastao je da uputi ponosan osmijeh sinu, a onda je uzdahnuo. "Jacob je
još uvijek tu, a Charlie vjeruje da si bolesna. Misli da si u ovom
trenutku na pretragama u CDC-u u Atlanti. Dali smo mu netocan broj
telefona, što ga frustrira. Cesto razgovara s Esme."
"Trebala bih ga nazvati..." promrmljala sam sebi u bradu, ali dok sam slušala vlastiti glas,
shvatila sam nove poteškoce. Njemu ovaj glas nece biti poznat. Nece ga smiriti. A onda sam
se sjetila što me prije toga iznenadilo. "Samo malo - Jacob je još uvijek tu?"
Razmijenili su još jedan letimican pogled.
"Bella", brzo je rekao Edvvard. "Mnogo toga valja raspraviti, ali najprije bismo se trebali
pobrinuti za tebe. Sigurno trpiš bolove..."
Kad mi je to spomenuo, prisjetila sam se kako me grlo pece i grcevito progutala. "Ali Jacob—"
"Imamo sve vrijeme svijeta za objašnjenja, ljubavi", nježno me podsjetio.
Naravno.
Mogu još malo pricekati na odgovor; bit ce mi lakše slušati nakon što
mi silovita bol plamene žedi više ne bude raspršivala pozornost. "Okej."
"Cekaj, cekaj, cekaj", zacvrkutala je Alice s vrata. Plesno je prešla prostoriju, sneno elegantna.
Kao i kod Edvvarda i Carlislea, osjetila sam izvjestan šok kad sam joj prvi put zaista vidjela
lice. Kako krasno. "Obecala si da cu biti uz tebe prvi put! Sto ako vas dvoje protrcite pokraj
svoga odraza?"
"Alice—", pobunio se Edvvard.
"Za sekundu sam gotova!" I s tim je rijecima Alice šmugnula iz sobe. Edvvard je uzdahnuo. "O cemu ona to govori?"
Ali Alice se vec vratila, donoseci golemo zrcalo u pozlacenom okviru iz Rosaliene sobe,
gotovo dvostruko više od sebe, a i nekoliko puta šire.
Jasper je cijelo to vrijeme bio tako miran i tih da ga nisam zapazila otkako je ušao iza
Carlislea.
Sad se opet pomaknuo, da zaštitnicki stane nad Alice, netremice
promatrajuci izraz mojega lica. Jer ja sam ovdje bila opasnost.
Znala
sam da zacijelo provjerava i raspoloženje koje me okružuje, tako da je
zacijelo osjetio kako sam se naglo zgranula pri pogledu na njegovo
lice, kad sam ga prvi put istinski
promotrila.
Ožiljci preostali iz njegova prethodnog života s vojskama novorodenih na Jugu bili su
uglavnom
nevidljivi mojim coravim ljudskim ocima. Uspijevala sam razaznati da
uopce postoje tek pri jarkom svjetlu, koje je reljefno isticalo njihove
blago izbocene oblike.
Sad kad sam progledala, ti su mi ožiljci bili
najistaknutija Jasperova osobina. Bilo mi je teško odmaknuti pogled s
njegova izmrcvarena vrata i celjusti - teško povjerovati da bi cak i
vampir mogao preživjeti ugrize tolikih zubala na svome grkljanu.
Nagonski
sam se obrambeno napela. Svaki vampir koji bi vidio Jaspera jednako bi
reagirao. Ti su ožiljci bili poput obasjana jumbo-plakata. Opasan je,
izvikivali su. Koliko je vampira pokušalo ubiti Jaspera? Stotine?
Tisuce? Jednako onoliko koliko ih je u tom pokušaju poginulo.
Jasper je i vidio i osjetio moje procjenjivanje, moj oprez, i oporo se osmjehnuo.
"Edvvard mije spocitao što te nisam stavila pred zrcalo prije vjencanja", rekla je Alice,
odvracajuci mi pažnju od svoga zastrašujuceg ljubavnika. "Necu da mi opet dade takve
jezikove juhe."
"Jezikove juhe?" sumnjicavo je upitao Edvvard, zadižuci obrvu.
"Možda malo preuvelicavam", odsutno je promrmljala i okrenula zrcalo prema meni.
"A možda i ovime iskljucivo udovoljavaš svojim voajerskim potrebama", otpovrnuo joj je.
Alice mu je namignula.
Bila sam svjesna ovog prepucavanja samo manjim dijelom svoje pozornosti. Veci dio je
potpuno zaokupila prilika u odrazu.
Prva reakcija bila mije zadovoljstvo bez razmišljanja. Tudinsko stvorenje u ogledalu
neprijeporno
je bilo prekrasno, u svakom pogledu lijepo poput Alice ili Esme. Bila
je gipka cak i dok je stajala nepomicno, a besprijekorno joj je lice
bilo blijedo kao Mjesec spram okvira tamne, teške kose. Udovi su joj
bili glatki i snažni, a koža joj se blago ljeskala, svjetlucava poput
bisera.
Druga mi je reakcija bila užasnutost.
Pa tko je ona? Na
prvi pogled nisam uspjela pronaci svoje lice bilo gdje u glatkim,
savršenim površinama koje su tvorile njezino.
A tek oci! Iako sam znala da ih valja ocekivati, od njezinih sam se ociju svejedno stresla od
straha.
Cijelo
vrijeme dok sam je proucavala i reagirala, lice joj je bilo savršeno
pribrano, skulptura božice na kojoj se nije vidio ni tracak previranja
u meni. A onda su joj se pune usne pomaknule.
"Oci?" prošaptala sam, ne želeci reci moje oci. "Koliko još?"
"Promijenit ce se za nekoliko mjeseci", rekao mije Edvvard tihim, smi-rujucim glasom.
"Životinjska krv razblaži boju brže od prehrane ljudskom krvlju. Prvo ce postati jantarne, a
zatim zlatne."
Oci ce mi plamtjeti poput svirepih crvenih plamenova još nekoliko mjeseci?
"Mjeseci?"
Glas mi se sada pojacao od stresa. Onoj u odrazu, pak, savršene obrve
podigle su se u nevjerici nad zažarenim, žestokocrvenim ocima -
jarkijim od svih koje sam dotad vidjela.
Jasper je koraknuo prema meni, ustrašen snagom moje iznenadne tjeskobe. I predobro je
poznavao mlade vampire; je li ova emocija pretkazivala neki pogrešan korak koji cu uciniti?
Nitko
mi nije odgovorio na pitanje. Pogledala sam u stranu, prema Edvvardu i
Alice. Oboma su oci bile blago nefokusirane - zbog reakcije na
Jasperovu nelagodu. Osluškivali su koji joj je uzrok, predvidali
neposredan razvoj zbivanja.
Još jedanput sam duboko, nepotrebno udahnula.
"Ne,
dobro mi je", obecala sam im. Oci su mi nacas pale na neznanku u
zrcalu. "Samo kad... moram puno toga prihvatiti u isti mah."
Jasperu se celo naboralo, što mu je istaknulo dva ožiljka iznad lijevog oka.
"Ne znam", promrmljao je Edvvard.
Žena u zrcalu se namrštila. "Koje mi je to pitanje promaknulo?" Edvvard se iscerio. "Jasperu
nije jasno kako to izvodiš."
"Kako što izvodim?"
"Kako obuzdavaš svoje emocije, Bella", odgovorio mije Jasper. "Nikad nisam vidio nijednog
novorodenog
koji bi mogao to izvesti - tako zaustaviti emociju u punom jeku. Bila
si uzrujana, ali kad si opazila da smo se zabrinuli, zauzdala si taj
osjecaj i iznova ovladala sobom. Bio sam spreman pružiti ti pomoc, ali
nije ti trebala."
"To nije u redu?" upitala sam. Tijelo mi se automatski ukipilo dok sam cekala njegovu presudu.
"Ma ne", rekao je, ali zvucao je nesigurno.
Edward me pomilovao niz ruku, kao da me potice da prestanem biti ukocena. "Jako nas se
dojmilo, Bella, ali ne shvacamo o cemu je rijec. Ne znamo koliko to može istrajati."
Razmislila sam o tome na djelic sekunde. Hocu li svaki cas puknuti? Pretvoriti se u cudovište?
Nisam osjecala da to nailazi... Možda nema nacina da se takvo što predvidi.
"Ali, što kažeš?" upitala me Alice, sada pomalo nestrpljivo, i pokazala \ prema zrcalu.
"Nisam sigurna", odvagnula sam odgovor, ne želeci priznati koliko sam se zaista prestrašila.
Zurila sam u tu ljepoticu stravicnih ociju, ne bih li ugledala neki dio sebe. Bilo je necega u
obliku njezinih usana - kad bi se zanemarila zapanjujuca ljepota, stajala je tvrdnja da joj je
gornja
usnica pomalo neuravnotežena, mrvicu previše puna da bi odgovarala
donjoj. Malcice mi je laknulo kad sam pronašla taj poznati sitni
nedostatak. Možda je i ostatak mene tu negdje.
Pokusno sam podigla ruku, a žena u odrazu izvela je isti pokret i takoder dotaknula svoje lice.
Oprezno me gledala grimiznim ocima.
Edvvard je uzdahnuo.
Okrenula sam se od nje da pogledam njega, podigavši obrvu. "Razocaran si?" upitala sam ga.
Zvonki mi je glas zvucao suzdržano. Nasmijao se. "Da", priznao je.
Osjetila sam šok kroz krinku pribranosti na svome licu, a smjesta za njim i povrijedenost.
Alice je zarežala. Jasper se opet nagnuo, samo cekajuci da puknem.
Ali
Edvvard ih je zanemario, rukama cvrsto obujmio moje odnedavna ukipljeno
tijelo i pritisnuo usne na moj obraz. "Da znaš da sam se nadao da cu
moci cuti tvoj um, sad kad je slicniji mome", prišapnuo mi je. "A evo,
osujecen sam kao i uvijek, i pitam se što li se to tebi mota po glavi."
Smjesta mi je laknulo.
"A
cuj", kazala sam vedro, s olakšanjem zbog toga što su moje misli i
dalje moje. "Izgleda da mi mozak nikada nece raditi kako treba. Barem
sam zgodna."
Kako sam se prilagodavala, bivalo mi je sve lakše šaliti se s njim, razmišljati pravocrtno. Biti svoja.
Edvvard mi je zarežao na uho. "Bella, ti nikad nisi bila samo zgodna."
Zatim je odmaknuo lice od mojega i uzdahnuo. "Da, dobro, dobro", rekao je nekome.
"Što je?" upitala sam ga.
"Jasper je zbog tebe iz sekunde u sekundu sve napetiji. Možda se malo opusti kad se vratiš iz lova."
Pogledala sam Jasperovo zabrinuto lice i kimnula. Nisam htjela puknuti ovdje, ako mi se to
sprema. Bolje da sam okružena drvecem nego obitelji.
"Okej. Idemo u lov", složila sam se, a želudac mije zadrhtao od napetosti živaca i išcekivanja.
Odmaknula sam Edvvardove ruke sa sebe, zadržavši jednu njegovu ruku, i okrenula leda toj cudnoj ljepotici u zrcalu.

Korisnički profil

37 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:48 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
3. Prvi lov

Kroz prozor?" upitala sam ga, gledajuci s prvog kata.
Nikada
me ozbiljno nije plašila visina kao takva, ali mogucnost mi je sada
djelovala manje privlacno, jer sam svaku sitnicu vidjela tako jasno.
Rubovi kamenja tamo dolje bili su oštriji nego što sam mislila.
Edvvard se osmjehnuo. "To je najprakticniji izlaz. Ako se bojiš, mogu te ponijeti."
"Imamo cijelu vjecnost, a ti se brineš zbog vremena koje bismo utrošili na odlazak do stražnjih vrata?"
Blago se namrštio. "Renesmee i Jacob su u prizemlju..."
"O."
Tocno.
Sada sam ja cudovište. Moram se kloniti mirisa koji bi mogli probuditi
moju divlju stranu. Narocito ljudi koje volim. Ukljucujuci cak i one
koje zapravo još ne poznajem.
"Je li Renesmee... okej... dok je
Jacob tamo?" prošaptala sam. Sa zakašnjenjem sam shvatila da je ono što
sam cula odozdo zacijelo bilo Jacobovo srce. Opet sam pažljivo
osluhnula, ali cula sam samo to jedno, postojano bilo. "Njemu ona nije
baš draga."
Edvvard je nekako cudno stisnuo usne. "Vjeruj mi, posve je sigurna. Znam tocno što Jacob misli."
"Naravno", promrmljala sam i opet pogledala prema zemlji.
"Odugovlaciš?" izazvao me.
"Malo. Ne znam kako..."
I
postala sam vrlo svjesna obitelji koja me šutke gleda odostraga.
Uglavnom šutke. Emmett se vec jedanput zahihotao sebi u bradu.
Pogriješim li
jedan jedini put, pocet ce se valjati po podu. A onda ce poceti podbadanja
0 jedinoj nespretnoj vampirici na svijetu...
A
ova haljina - u koju me Alice obukla bez moga znanja, sigurno negdje u
vrijeme dok sam bila izgubljena u izgaranju - nije bila odjeca koju bih
izabrala ni za skakanje ni za lov. Pripijena ledenoplava svila? Odakle
joj pomisao da bi mi takvo što trebalo? Zar je poslije cocktail-party?
"Gledaj mene", rekao je Edvvard. A onda je vrlo opušteno iskoracio kroz visoki, otvoreni prozor i propao.
Pažljivo
sam ga promatrala, analizirajuci kut pod kojim je savio koljena da
ublaži doskok. Zvuk njegova slijetanja bio je vrlo slab - prigušeni
tresak koji je mogao potjecati od tihog zatvaranja vrata, ili nježna
odlaganja knjige na stol.
Nije mi izgledalo teško.
Stišcuci zube od koncentriranja, pokušala sam oponašati njegov nehajan iskorak u prazninu.
Ha!
Zemlja kao da mi se približila tako sporo da mi nije bio nikakav
problem namjestiti stopala - u kakve me to cipele Alice obula? U
stiletice? Pa sišla je s uma - tako da moje blesave cipele zauzmu tocno
pravi položaj
1 da mi doskok ne bude ništa drugaciji od koraka na ravnoj površini.
Primila
sam udar prednjim dijelom stopala, da mi tanke potpetice ne puknu.
Imala sam dojam da sam sletjela jednako tiho kao on. Široko sam mu se
osmjehnula.
"Imaš pravo. Baš lako."
Uzvratio mi je osmijehom. "Bella?"
"Da?"
"To je bilo vrlo graciozno - cak i za vampirske pojmove."
Razmislila
sam nacas o tome, a onda se osmjehnula od uha do uha. Daje to rekao tek
tako, Emmett bi prasnuo u smijeh. Ali njegova opaska nikom nije bila
smiješna, pa je ocito bila tocna. Mene je to prvi put netko opisao
rijecju graciozno u cijelom životu... ili, dobro, postojanju, uglavnom.
"Hvala ti", rekla sam mu.
A
onda sam izula srebrnkaste satenske cipelice jednu po jednu i zajedno
ih bacila natrag kroz otvoreni prozor. Možda malcice prejako, ali cula
sam da ih je netko ulovio prije nego što su stigle oštetiti drvene
panele.
Alice je progundala: "Smisao za modu nije joj se poboljšao toliko koliko smisao za ravnotežu."
Edvvard
me primio za ruku - nisam se mogla prestati diviti glatkoci, ugodnoj
temperaturi njegove kože - i jurnuo stražnjim dvorištem prema obali
rijeke. Bez napora sam pratila njegov korak.
Sve što ima veze s tjelesnošcu djelovalo mi je vrlo jednostavno.
"Preplivat cemo je?" upitala sam ga kad smo zastali pred vodom.
"Pa da ti upropastimo tu lijepu haljinu? Ne. Preskocit cemo je."
Stisnula sam usne, razmišljajuci. Rijeka je na ovome mjestu bila široka pedesetak metara.
"Idi prvi", rekla sam.
Dotaknuo
mi je obraz, brzo se vratio za dva koraka, te pretrcao ta dva koraka i
odrazio se s plosnata kamena cvrsto usadena u obalu. Pažljivo sam
pratila bljesak pokreta dok je u luku letio preko vode, prevrnuvši se
na kraju preko glave prije nego što ce nestati u gustom drvecu na
drugoj strani rijeke.
"Pravi se važan", promrsila sam i zacula njegov nevidljivi smijeh.
Uzmaknula sam pet koraka, za svaki slucaj, i duboko udahnula.
Odjednom
me opet obuzela strepnja. Ne zato što bih mogla pasti i ozlijediti se -
više me brinulo to što bih mogla ozlijediti šumu.
Polako mi je naišla, ali sada sam je osjecala - sirovu, masivnu snagu što mi pršti u udovima.
Iznenada
sam bila sigurna da kad bih poželjela prokopati tunel ispod rijeke,
rovanjem ili nabijanjem probiti put sve do stijene, ne bih na to
utrošila previše vremena. Predmeti oko mene - drvece, grmlje,
kamenje... kuca - svi su mi poceli djelovati vrlo lomljivo.
Usrdno
se nadajuci da Esme nije narocito privržena nijednom konkretnom stablu
na suprotnoj strani rijeke, zakoraknula sam. A onda sam naglo zastala
kad mi se napeti saten rasparao za više od pedlja uz bedro. Alice!
Pa,
Alice se uvijek odnosila prema odjeci kao da je to potrošna roba,
namijenjena jednokratnoj uporabi, tako da joj ovo ne bi trebalo
smetati. Sagnula sam se da oprezno vršcima prstiju primim porub na
neoštecenom desnom šavu, te najslabijim mogucim povlacenjem rastrgnula
haljinu sve do vrha bedra. Zatim sam popravila suprotnu stranu da pristaje.
Mnogo bolje.
Cula
sam prigušeni smijeh iz kuce, cak i nekoga tko škrguce zubima. Smijeh
je dopirao i s kata i iz prizemlja, a vrlo sam lako prepoznala i mnogo
drugaciji, grubi, grleni hihot s donje razine.
Znaci, i Jacob me
promatra? Nisam si mogla predociti što on sada misli, ili što još
uvijek tu radi. Dosad sam zamišljala kako ce se naš ponovni
sastanak
- bude li mi on ikada mogao oprostiti - zbiti u nekom dalekom trenutku
u buducnosti, kad postanem stabilnija, a vrijeme izlijeci rane koje sam
nanijela njegovu srcu.
Nisam se okrenula da ga sada pogledam, na
oprezu zbog moguceg hira. Ne bi valjalo da dopustim bilo kojoj emociji
da mi presnažno obuzme raspoloženje. I zbog Jasperovih strahovanja bila
sam sva napeta. Morat cu u lov prije bavljenja bilo cim drugim. Htjela
sam smetnuti sve ostalo s uma kako bih se mogla usredotociti.
"Bella?" pozvao me Edvvard iz šume, sve bližim glasom. "Bi li htjela opet vidjeti?"
Ali
svega sam se savršeno sjecala, naravno, a nisam htjela pružiti Em-mettu
razlog da mu moje obrazovanje bude još smješnije. Ovo je bilo tjelesno
- pa bi trebalo ici nagonski. I tako sam duboko udahnula i potrcala
prema rijeci.
Kako mi haljina više nije smetala, trebao mi je samo
jedan dug odskok da stignem do obale vode. Tek osamdesetcetvrtinka
sekunde, a vremena je ipak bilo napretek - oci i misli kretale su mi se
tako brzo da mi je jedan korak bio dovoljan. Bilo mi je jednostavno
postaviti desno stopalo baš kako treba na plosnati kamen i uložiti
primjeren pritisak da mi se tijelo vine u zrak.
Više sam marila za
ciljanje nego za silu, pa sam pogriješila u kolicini potrebne sile -
ali barem nisam pogriješila u smislu koji bi znacio pljusak u vodu.
Širina od pedeset metara bila mi je malciceprelaka...
Osjetila sam se cudno, ushiceno, nabijeno
energijom, ali trajalo je kratko. Morala je proci još cijela jedna
sekunda, a onda sam se našla na suprotnoj strani.
Ocekivala sam da
ce mi gusto drvece biti problematicno, ali neocekivano mi je pomoglo.
Bilo mi je jednostavno ispružiti jednu sigurnu ruku kad sam pocela
padati natrag prema zemlji duboko u šumi i uloviti se za zgodno
postavljenu granu; lagano sam se prebacila s grane na granu i sletjela
na vrške prstiju, još uvijek udaljena pet metara od tla na širokom
izboju debla sitkine smreke.
Bilo je fenomenalno.
Kroz odzvanjanje moga oduševljenog smijeha cula sam kako Edvvard hita da me pronade.
Skok mi je bio dvostruko dulji od njegovoga. Kad je stigao do moga stabla, oci su mu bile
razrogacene. Vješto sam skocila s grane do njega i opet se bešumno docekala prednjim
dijelom stopala.
"Je li bilo dobro?" zanimalo me, dok sam od uzbudenja ubrzano disala.
"Vrlo dobro." Uputio mije pohvalan osmijeh, ali tako nehajan ton nije odgovarao iznenadenom izrazu njegovih ociju.
"Hocemo opet?"
"Usredotoci se, Bella - krenuli smo u lov." "A da, tocno." Kimnula sam glavom. "Lov."
"Slijedi me... ako možeš." Iscerio se, odjednom me podrugljivo pogledao i naglo potrcao.
Bio je brži od mene. Pojma nemam kako je uspijevao pokretati noge tako zasljepljujucom
brzinom, ali bila je nadmocna mojoj. Medutim, bila sam snažnija, pa sam svakim svojim
korakom
prelazila koliko on sa svoja tri. I tako sam letjela s njim kroz mrežu
živoga zelenila, njemu uz bok, nipošto ga ne slijedeci. Nisam si mogla
pomoci a da se tiho ne nasmijem od uzbudenja kojim me to proželo;
smijeh me nije usporio, niti mi je poremetio usredotocenost.
Napokon
sam mogla shvatiti zašto se Edvvard nikad nije sudarao s drvecem u trku
- a to me pitanje oduvijek kopkalo. Radilo se o osebujnom osjecaju, o
ravnoteži brzine i bistrine. Jer, dok sam jezdila gustim labirintom
boje zada, preko njega, ispod njega i kroz njega tempom koji je trebao
svesti sve oko mene na razmazanu mrlju zelenila, jasno sam razabirala
svaki listic na svakoj grancici svakog nebitnog grma pokraj kojeg sam
prolazila.
Brzina mi je stvarala vjetar na kojem su mi vijorile kosa i podrapana haljina, i koji mi je
djelovao
toplo na koži, premda sam znala da ne bi trebao. Baš kao što mi neravno
šumsko tlo ne bi trebalo djelovati meko kao baršun pod bosim tabanima,
a šibanje granja po koži ne bi trebalo djelovati poput milovanja perjem.
U šumi je bilo daleko više života nego što sam pojma imala - kojekakva stvorenjca za koja
nisam ni slutila da postoje vrvjela su lišcem oko mene. Sva bi utihnula od našeg prolaska,
dišuci
brže u strahu. Životinje ocito daleko mudrije reagiraju na naš miris
nego ljudi. Na mene je svakako djelovao upravo suprotno.
Stalno sam cekala da ostanem bez daha, ali disala sam bez napora. Cekala sam i da me
mišici pocnu peci, ali snaga kao da mi se samo povecavala kako sam se privikavala na ovaj
korak. Sve sam dulje grabila u trku, pa se on uskoro poceo truditi da održi moj tempo. Opet
sam se ushiceno nasmijala kad sam cula kako zaostaje. Sad su mi bose noge tako rijetko
doticale zemlju da sam imala dojam prije da letim negoli da trcim.
"Bella", suho me pozvao ravnim, lijenim glasom. Ništa drugo nisam više cula; stao je.
Na trenutak sam razmislila o pobuni.
Ali okrenula sam se, s uzdahom, i lagano skoknula do njega, stotinjak metara otraga.
Pogledala sam ga s išcekivanjem. Smješkao se, podignute obrve. Bio je tako lijep da sam
samo mogla buljiti.
"Jesi li mislila ostati u ovoj zemlji?" upitao me zabavljeno. "Ili si mislila danas produžiti u
Kanadu?"
"Ovdje
je u redu", složila sam se, obracajuci manje pozornosti na ono što mi
govori, a više na hipnoticko gibanje njegovih usana pri govoru. Bilo mi
je teško sprijeciti da me snažne nove oci stalno ne zbunjuju svježim
pogledima. "Sto lovimo?"
"Sjeverne jelene. Mislio sam da za prvi put izaberemo nešto lagano..." Ušutio je kad su mi se oci stisnule na rijec lagano.
Ali
nisam mislila raspravljati; bila sam odviše žedna. Cim sam pocela
misliti na to kako me grlo suho pece, samo sam na to mogla misliti.
Nema sumnje, pogoršava mi se. Osjecaj u ustima bio mi je kao cetiri
popodne vruceg lipanjskog dana u Dolini smrti.
"Gdje?" upitala sam
ga, nestrpljivo pregledavajuci drvece. Sad kad sam se posvetila žedi,
kao da mi se svaka misao u glavi prožela njome, kao da mi je prožela
ugodnije pomisli na trcanje i Edvvardove usne i ljubljenje i... žestoku
žed. Nisam je se mogla riješiti.
"Umiri se na trenutak", rekao je i
lagano mi položio ruke na ramena. Neodgodivost moje žedi trenutno se
povukla od njegova dodira.
"Sada sklopi oci", prošaptao je. Kad sam ga poslušala, prinio je ruke mome licu i poceo mi
milovati jagodice. Osjetila sam kako mi se disanje ubrzava i opet nacas pricekala rumenilo
koje nece doci.
"Osluhni", dao mi je Edvvard naputak. "Sto cuješ?"
Sve, mogla sam mu reci; njegov savršeni glas, njegov dah, doticanje njegovih usana pri
govoru, ptice što šapatno bišcu perje u krošnjama, njihovo treperavo bilo, sušanj javorova
lišca
dok se tare, tiho kuckanje koraka mrava što slijede jedan drugoga u
dugoj vrsti uz koru najbližeg stabla. Ali znala sam da misli na nešto
konkretno, pa sam osluhnula u daljinu, tražeci nešto drugacije od
sitnih šumova života što me okružuju. Blizu nas se nalazila cistina -
vjetar je drugacije mrmorio kroz travu na otvorenom - s potocicem,
kamenita korita. I tu, blizu klokotanja vode, culo se buckanje jezika
što lapcu, glasno nabijanje teških srdaca što pumpaju guste mlazove
krvi...
Bilo mi je kao da su se stijenke moga grla slijepile usisavanjem.
"Uz potok, prema sjeveroistoku?" upitala sam, ne otvarajuci oci.
"Da." Ton mu je bio pohvalan. "A sad... pricekaj novi dah povjetarca i... koji miris osjecaš?"
Uglavnom njegov - njegov cudni miomiris meda, ljiljana i sunca. Ali i bogat, zemljani vonj
truleži i mahovine, smole u zimzelenom drvecu, toplu,
gotovo orašastu aromu malih glodavaca što su se šcucurili pod korijenjem stabala. A onda,
opet
pomirisavši u daljinu, cisti miris vode, neobicno neprivlacne usprkos
mojoj žedi. Usmjerila sam se prema vodi i pronašla miris koji zacijelo
prati zvuk laptanja i nabijanje srdaca. Još jedan topao miris, bogat i
rezak, snažniji od ostalih. Pa ipak, gotovo jednako neprivlacan kao i
miris potocica. Namreškala sam nos.
Zahihotao se. "Znam - treba vremena da se na to navikneš."
"Tri su?" pokušala sam pogoditi.
"Pet. Još dva su u drvecu iza njih."
"Što da sada radim?"
Glas mu je zvucao kao da se smiješi. "Što ti se radi?"
Razmislila sam o tome, ne otvarajuci oci dok sam osluškivala i mirisala. Još jedan nalet
goruce
žedi nametnuo se mojoj svijesti, i odjednom mi taj topli, reski vonj
nije bio tako neprihvatljiv. Barem ce biti nešto toplo i vlažno u mojim
sparušenim ustima. Oci su mi se naglo otvorile.
"Ne razmišljaj o tome", predložio mi je, odmaknuo ruke s moga lica i ustuknuo za korak.
"Samo slijedi nagone."
Pustila
sam se da otplovim prema mirisu, jedva svjesna svoga kretanja dok sam
utvarno klizila niz kosinu prema uskome proplanku kroz koji je tekao
potocic. Tijelo mi se automatski prignulo u niski cucanj dok sam
oklijevala na rubu šume, obraslom paprati. Vidjela sam kapitalca na
rubu potoka, s krunom od dvaput po dvanaest parožaka, kao i sjenama
umrljane prilike još cetiriju košuta kako opuštenim koracima idu na
istok u šumu.
Usredotocila sam se na miris mužjaka, na vrucu tocku u
njegovu kuš-travom vratu odakle je toplina najsnažnije pulsirala.
Dijelilo nas je tek trideset metara - dva-tri skoka. Napela sam se za
prvi.
Ali kad su mi se mišici zgrcili u pripremi, vjetar je promijenio smjer i sada puhnuo jace, i s juga.
Nisam zastala razmisliti, vec sam se bacila iz šume smjerom okomitim na onaj koji sam
prvotno
odredila, prestrašivši krdo u šumu i pohitavši za novom aromom, tako
privlacnom da mi nije ostavila mogucnost izbora. Bila je prinudna.
Ta aroma je posve ovladala mnome. Nisam imala drugih misli dok sam je pratila, svjesna
samo žedi i tog novog mirisa koji ju je obecavao utažiti. Žedanje mi se pogoršalo, postalo je
sada tako bolno da mi je zbrkalo sve ostale misli i pocelo me podsjecati na ono kako me otrov pekao u žilama.
Samo je jedna stvar iole imala mogucnost da sada prodre kroz moju žudnju, nagon jaci i
iskonskiji od potrebe da ugasim tu vatru - nagon da se zaštitim od opasnosti. Samoobrana.
Odjednom
sam postala svjesna da me netko prati. Privlacenje neodoljivog mirisa
uhvatilo se u meni u koštac s porivom da se okrenem i obranim svoje
pravo na lovinu. Mjehur zvuka stvorio mi se u prsima, usne su mi se
zadigle same od sebe da mi otkriju zube kao upozorenje.
Stopala su mi se usporila, a potreba da zaštitim leda pocela se nadmetati sa žudnjom da
utažim žed.
A
onda sam zacula kako mi se progonitelj približava, pa je samoobrana
prevagnula. Kad sam se okrenula na peti, nabubreli zvuk probio mi se iz
grla i odjeknuo.
Životinjsko rezanje što je doprlo iz mojih vlastitih usta bilo je tako neocekivano da me
zgranulo. Smelo me i razbistrilo mi nacas glavu -smucenost od žedi povukla se, iako je žed
gorjela i dalje.
Vjetar
je ponovno promijenio smjer, zapuhnuvši mi lice mirisima zemlje i
nadolazece kiše, što mi je dodatno oslobodilo svijest plamenog stiska
drugog mirisa - arome tako slasne da je mogla biti iskljucivo ljudska.
Edvvard
je oklijevao na nekoliko koraka od mene, ruku podignutih kao da me želi
zagrliti - ili sputati. Lice mu je bilo napeto i oprezno kad sam se
zgroženo ukocila.
Shvatila sam da sam se spremala napasti ga. Tvrdim
trzajem ispravila sam se iz obrambenog cucnja. Zadržala sam dah dok sam
se pribirala, u strahu od moci mirisa što nadire s juga.
Vidio je da mi se razboritost vraca u lice i prišao mi za korak, spuštajuci ruke.
"Moram odavde", procijedila sam kroza zube, služeci se onim dahom koji sam imala u sebi.
Sok mu je prešao licem. "Možeš li se udaljiti?"
Nisam
imala vremena da ga pitam što time misli. Znala sam da ce mi sposobnost
uracunljivog razmišljanja potrajati tek toliko dok se budem mogla
sprecavati da ne mislim na—
Opet sam se nadala u trk, u žestoki sprint ravno na sjever, misleci tek na neugodan osjecaj
izostanka
dojmova, ocito jedinu reakciju svoga tijela na manjak zraka. Iskljucivi
mi je cilj bio otrcati dovoljno daleko da se miris iza mene posve
izgubi. Da ga nikako ne mogu naci cak i ako se predomislim...
I ponovno sam shvatila da me netko slijedi, ali ovaj put sam bila pri sebi. Oduprla sam se
nagonskoj potrebi da udahnem - da aromama u zraku provjerim je li to Edvvard. Nisam se
morala
dugo opirati; premda sam trcala brže nego ikada prije, sijevala kao
komet najizravnijim putem kroz drvece koji sam mogla pronaci, Edvvard
me sustigao ni za minutu.
Na pamet mi je pala nova pomisao, pa sam zastala u mjestu, cvrsto osovljena na noge. Bila
sam sigurna da ovdje svakako ne prijeti opasnost, ali zadržala sam dah za svaki slucaj.
Edvvard
je prohujao pokraj mene, iznenaden mojim iznenadnim zaustavljanjem.
Okrenuo se na peti i našao u sekundi pokraj mene. Stavio mi je ruke na
ramena i zagledao mi se u oci, dok mu je zgranutost i dalje bila glavna
emocija na licu.
"Kako si to izvela?" usrdno me upitao.
"Prije si me pustio da te pobijedim, je 1' tako?" usrdno sam i ja upitala njega, zanemarujuci
njegovo pitanje. A vec sam mislila da mi tako dobro ide!
Kad sam otvorila usta, osjetila sam okus zraka - sada više nije bio onecišcen, nije imao ni
tracka one nesnosno privlacne arome koja bi mi mucila žed. Oprezno sam udahnula.
Slegnuo je ramenima i odmahnuo glavom, odbijajuci promijeniti temu. "Bella, kako si to
izvela?"
"Kako sam pobjegla? Zadržala sam dah."
"Ali kako si prestala loviti?"
"Kad si mi prišao s leda... strašno mi je žao zbog toga."
"Zašto se ispricavaš meni? Ja sam taj koji je bio grozno nesmotren. Pretpostavio sam da
nikoga
nece biti ovako daleko od planinarskih staza, ali trebao sam najprije
provjeriti. Glupe li greške! Ti se nemaš na cemu ispricavati."
"Ali zarežala sam na tebe!" I dalje sam se užasavala što sam uopce bila sposobna za takvo
svetogrde.
"Pa naravno da jesi. To je posve prirodna reakcija. Ali ne mogu shvatiti kako si pobjegla."
"Što sam drugo mogla?" upitala sam ga. Njegovo me držanje zbunilo - pa što je htio da se
dogodi? "Mogao je to biti netko koga znam!"
Zapanjio me, odjednom prasnuvši u glasan, grcevit smijeh, zabacivši glavu i puštajuci da se
taj zvuk odbija od krošanja.
"Zašto mi se smiješ?"
Smjesta je prestao i vidjela sam da je opet oprezan.
Samo
se obuzdavaj, opomenula sam se. Morala sam paziti na svoje izljeve
bijesa. Baš kao da sam mlada vukodlacica, a ne vampirica.
"Ne smijem se tebi, Bella. Smijem se zato što sam u šoku. A u šoku sam zbog toga što sam
potpuno zaprepašten."
"Zašto?"
"Ne
bi smjela biti u stanju izvesti išta od ovoga. Ne bi smjela biti
tako... tako racionalna. Ne bi smjela biti u stanju stajati tu i tako
smireno i staloženo raspravljati o ovome sa mnom. I, iznad svega toga,
ne bi smjela biti u stanju prekinuti lov dok traje, a miris ljudske
krvi je u zraku. Cak i zrelim vampirima to nije lako - uvijek pazimo
gdje lovimo, da se ne bismo doveli u iskušenje.
Bella, ponašaš se kao da su iza tebe desetljeca, a ne dani."
"O." Ali znala sam da ce biti teško. Zato sam se tako i cuvala. Unaprijed sam ocekivala da mi nece biti lako.
Ponovno mi je stavio ruke na lice, a oci su mu bile u cudu. "Sto ne bih dao da samo ovog
trenutka budem u stanju prozreti tvoj um."
Tako
mocni osjecaji. Bila sam pripravna na ono žedanje, ali ne i na ovo.
Bila sam tako sigurna da mi nece biti isto kad me dotakne. Pa, istini
za volju, i nije mi bilo isto.
Bilo mi je jace.
Podigla sam ruku da prijedem preko površina njegova lica; prsti su mi zastali na njegovim
usnama.
"Mislila sam da se još dugo necu ovako osjecati?" Nesigurnost mi je pretvorila te rijeci u
pitanje. "Ali još uvijek te želim."
Zgranuto je zatreptao. "Kako uopce možeš misliti na to? Zar nisi nepodnošljivo žedna?"
Naravno da sam sada bila, sada kad je to opet spomenuo!
Pokušala sam progutati, a onda uzdahnula, sklapajuci oci kao prije ne bih li se usredotocila.
Pustila sam da mi osjetila pregledaju sve uokolo, ovaj put napeta za slucaj ponovnog naleta te neodoljive, zabranjene arome.
Edvvard je spustio ruke, niti ne dišuci dok sam osluškivala sve dalje i dalje u mrežu zelenog
života,
prosijavajuci mirise i zvukove ne bih li našla nešto što ne bi bilo
posve odbojno mojoj žedi. Našla sam natruhu necega drugacijeg, nejasni
put na istocnoj strani...
Naglo sam otvorila oci, ali ostala sam usredotocena na oštrija osjetila kad sam se okrenula i
necujno
šmugnula na istok. Zemlja se gotovo smjesta pocela strmo uzdizati, a ja
sam trcala u lovackom cucnju, nisko nad tlom, prelazeci u krošnje kad
je to bilo lakše. Više sam osjecala nego cula Edvvarda uza sebe, kako
tiho lebdi šumama, kako me pušta da vodim.
Raslinje se rijedilo što
smo se više uspinjali; miris sokova i smole bivao je sve snažniji, kao
i trag koji sam slijedila - bio je to topao miris, oštriji od vonja
jelena, a i primamljiviji. Nakon još nekoliko sekundi, zacula sam
prigušeno gibanje golemih šapa, itekako suptilnije od drobljenja koje
stvaraju papci. Zvuk je stizao odozgo - iz krošanja, a ne sa zemlje.
Automatski sam se i sama uspela u granje i strateški zauzela viši
položaj na polovici debla orijaške srebrne jele.
Meki topot šapa nastavio se sada prikradati poda mnom; izdašnije miris bio vrlo blizu. Uocila
sam
kretnju vezanu uz taj zvuk i ugledala smeckastu kožu mužjaka pume koji
se gipko krece širokom granom omorike tek nešto niže lijevo od moga
položaja. Bio je krupan - barem cetiri puta teži od mene. Oci su mu
bile uprte prema dolje, prema zemlji; velika je macka takoder bila u
lovu. Nanjušila sam nešto manje, bljutavo spram arome moga plijena,
skriveno u grmlju ispod stabla. Mužjak pume grcevito je trzao repom dok
se pripremao da zaskoci žrtvu.
S laganim odrazom vinula sam se u
zrak i sletjela na puminu granu. Osjetio je drhtaj drveta i naglo se
okrenuo, zašištavši od iznenadenja i prkosa. Zamahnuo je kandžom kroz
prostor izmedu nas, ociju jarkih od bijesa. Napola sludena od žedi,
zanemarila sam iskežene ocnjake i svinute kandže i bacila se na njega,
tako da smo se oboje strmoglavili na šumsko tlo.
Borba nije bila narocita.
Grebanje njegovih kandži slobodno je moglo biti milovanje jagodica prstiju, s obzirom na
ucinak
koji je imalo na mojoj koži. Zubi mu nisu uspijevali naci uporište na
mojim ramenima ili grlu. Težina mu je bila ništavna. Moji su zubi
nepogrešivo tragali za njegovim vratom, a nagonski otpor koji je pružao
bio je žalosno slabašan u usporedbi s mojom snagom. Celjust mi se s
lakocom sklopila tocno oko mjesta na kojemu se stapao protok vrucine.
Bilo
mi je lako kao da sam zagrizla u maslac. Zubi su mi bili celicne
britve; progrizli su krzno i mast i ligamente kao da ih nema.
Okus
mi nije baš odgovarao, ali krv je bila vrela i vlažna, i utažila je
paranje i svrbež moje žedi kad sam je pocela piti željnom žustrinom.
Opiranje velike macke sve je više slabjelo, i krici mužjaka ugušili su
se u krkljanju. Toplina krvi proširila mi se cijelim tijelom,
zagrijavajuci mi cak vrške prstiju na rukama i nogama.
Dokrajcila
sam pumu prije nego svoju žed. Potreba mije opet buknula kad je
presušio, pa sam zgadeno zbacila njegovu lešinu sa svoga tijela. Kako
to da sam i dalje žedna nakon svega toga?
Brzim sam se pokretom
naglo uspravila. Stojeci na nogama, shvatila sam da sam se malcice
uneredila. Obrisala sam lice podlakticom i pokušala popraviti haljinu.
Kandže koje su bile tako nedjelotvorne na mojoj koži imale su veceg
uspjeha s tankim satenom.
"Hmm", rekao je Edward. Podigla sam glavu i ugledala ga gdje opušteno stoji naslonjen na
obližnje deblo i zamišljeno me promatra.
"Rekla
bih da sam to mogla i bolje izvesti." Bila sam sva puna zemlje,
rašcupana, haljine pune krvavih mrlja i razderane u krpe. Edvvard se
nije vracao iz lova u ovakvom izdanju.
"Savršeno si dobro to
izvela", primirio me. "Stvar je samo u tome... bilo mi je daleko teže
dok sam te gledao nego što mi je trebalo biti."
Zbunjeno sam podigla obrve.
"Neprirodno mi je", pojasnio je, "puštati te da se hrvaš s pumama. Cijelo vrijeme sam
proživljavao napad tjeskobe."
"Baš si blesav."
"Znam. Stare navike teško zamiru. Premda mi se svidaju poboljšanja tvoje haljine."
Da sam mogla porumenjeti, porumenjela bih. Promijenila sam temu. "Zašto sam i dalje
žedna?" "Zato što si mlada."
Uzdahnula sam. "A slutim da u blizini nema drugih puma."
"Ali jelena ima u izobilju."
Složila sam facu. "Oni mi ne mirišu tako dobro."
"Biljojedi su. Miris mesojeda slicniji je ljudskom", objasnio je.
"Nije baš toliko slican ljudskom", usprotivila sam se, nastojeci se ne prisjecati.
"Mogli
bismo se vratiti", ozbiljno je rekao, ali oko mu se zakrijesilo
zadirkivanjem. "Ma tko da je bio taj pokraj kojega smo prošli, ako je
muškarac, vjerojatno se baš i ne bi protivio smrti kad bi mu je ti
donijela." Pogledom je ponovno prešao preko moje upropaštene haljine.
"Zapravo, cim bi te ugledao, pomislio bi da je vec umro i otišao na
sedmo nebo."
Prevrnula sam ocima i frknula. "Daj, idemo u lov na smrdljive biljojede."
Pronašli
smo veliko krdo mazgolikih jelena dok smo se trkom vracali kuci. Ovaj
put je lovio sa mnom, jer sam sada pokopcala kako se to radi. Oborila
sam krupnog mužjaka, gotovo se jednako pritom uneredivši kao i s pumom.
On je dokrajcio dva komada prije nego što sam ja privela kraju prvoga,
a da mu se ni vlas nije zamrsila, da mu ni mrljica nije nastala na
bijeloj košulji. Tjerali smo raštrkano i prestravljeno krdo, ali
umjesto da se opet bacim na hranjenje, ovaj put sam pažljivo
promatrala, da vidim kako mu tako uredan lov polazi za rukom.
Svaki put dosad kad sam poželjela da me Edvvard ne mora ostavljati pri odlasku u lov,
potajice
sam osjecala sasvim malo olakšanje. Jer bila sam sigurna da bih se
prestravila da to vidim svojim ocima. Da bih se užasnula. Da bi mi
napokon izgledao kao vampir kad bih ga vidjela kako lovi.
Naravno, to je bilo daleko drugacije s ovog motrišta, nakon što sam i sama postala vampirica.
Ali nisam bila sigurna da bi ljepota ovoga pro-maknula cak i mojim bivšim, ljudskim ocima.
Promatranje
Edvvarda pri lovu bilo mije iznenadujuce senzualno iskustvo. Gipki
odrazi bili su mu poput vijugavih napada zmije; ruke su mu bile tako
sigurne, tako snažne, tako potpuno neizbježne; pune su mu usne bile
savršene dok su se graciozno širile preko blistavih zuba. Bio je
velicanstven. Iznenada sam se trgnula, osjetivši ponos i požudu u isti
mah. On je moj. Ništa ga više nikada nece moci odvojiti od mene. Odviše
sam snažna da bi me se moglo otrgnuti od njega.
Bio je vrlo hitar. Okrenuo se prema meni i zacudeno gledao u moj izraz naslade.
"Nisi više žedna?" upitao me.
Slegnula sam ramenima. "Odvratio si mi pozornost. To ti ide mnogo bolje nego meni."
"Kad imam stoljeca prakse." Osmjehnuo se. Oci su mu sada imale tako krasnu nijansu
medeno zlatne boje da sam se sva pogubila.
"Samo jedno", ispravila sam ga.
Nasmijao se. "Jesi li gotova za danas? Ili si mislila nastaviti?"
"Gotova
sam, mislim." Bila sam vrlo sita, cak mi se malo buckalo u želucu.
Nisam bila sigurna koliko bi mi još tekucine stalo u tijelo. Ali
izgaranje u grlu samo mi se prigušilo. S druge strane, otprije sam
znala da je žed samo neizbježan dio ovoga života.
I da ga vrijedi trpjeti.
Osjecala
sam da mogu vladati sobom. Možda moj pojam sigurnosti nije bio
najbolji, ali zaista mi je bilo prilicno drago zbog toga što danas
nikoga nisam ubila. Ako se vec mogu oduprijeti potpuno ljudskim
neznancima, zar necu uspjeti izaci na kraj s vukodlakom i
poluvampirskim djetetom koje volim?
"Htjela bih vidjeti Renesmee",
rekla sam. Sad kad sam ukrotila žed (ako je vec nipošto nisam i
dokinula), teže sam mogla zaboraviti svoje prijašnje brige. Htjela sam
poistovjetiti tu neznanku koja mi je kci sa stvorenjem koje sam voljela
prije tri dana. Bilo mi je tako cudno, tako pogrešno što je više nemam
u sebi. Odjednom sam se osjetila prazno i nelagodno.
Ispružio je ruku prema meni. Prihvatila sam ga, i osjetila da mu je koža toplija nego prije.
Obrazi su mu se blago rumenjeli, a podocnjaci su mu prakticki išcezli.
Nisam se mogla suzdržati da mu opet ne pomilujem lice. I opet.
Recimo da sam zaboravila kako cekam na odgovor na svoj zahtjev dok sam netremice
promatrala njegove treperavo zlatne oci.
Bilo
mi je gotovo jednako teško kao i kad sam se okrenula od mirisa ljudske
krvi, ali nekako sam zadržala potrebu za oprezom cvrsto u glavi kad sam
se protegnula na nožne prste i obujmila ga rukama. Nježno.
Njegove kretnje nisu bile tako prožete oklijevanjem; ruke su mu se neraskidivo sklopile oko
moga
struka i cvrsto me privukle uz svoje tijelo. Pritisnuo je usne o moje,
ali bile su mi mekane na dodir. Moje se usne više nisu ugibale pod
njegovima; cvrsto su se držale u srazu.
Kao i prije, bilo mi je kao da dodir njegove kože, njegovih usana, njegovih dlanova prodire
ravno
kroz moju glatku, tvrdu kožu, sve do mojih novih kostiju. Do same srži
mojega tijela. Ni na kraj pameti nije mi bilo da bih ga mogla voljeti
više nego dosad.
U moj dosadašnji um jednostavno nije moglo stati ovoliko ljubavi. Moje dosadašnje srce nije
bilo dovoljno snažno da je podnese.
Možda je to bio dio mene koji sam iznijela u prvi plan, koji ce mi se pojacati u novome životu.
Poput
suosjecanja kod Carlislea, ili predanosti kod Esme. Vjerojatno nikada
necu biti u stanju raditi bilo što zanimljivo ili posebno, kao što to
mogu Edvvard, Alice i Jednooki. Možda cu samo voljeti Edvvarda više
nego što je itko ikoga volio otkako je svijeta.
Mogla bih živjeti s time.
Sjecala
sam se ponekih dijelova ovoga - uplitanja prstiju u njegovu kosu,
prelaženja dlanovima po plohama njegovih prsa - ali drugi su mi
dijelovi bili potpuno novi. On mi je bio nov. Iskustvo mi je bilo
potpuno drugacije sada kad me Edvvard ljubio tako neustrašivo, tako
silovito.
Odgovorila sam na njegovu gorljivost istom mjerom, a onda smo odjednom oboje pali.
"Ups", rekla sam, a on se nasmijao poda mnom. "Nisam te namjerno oborila. Jesi okej?"
Pomilovao me po licu. "Malcice bolje nego okej." A onda mu je zbunjen izraz prešao licem.
"Renesmee?" upitao me nesigurno, pokušavajuci utvrditi što bih u ovome trenutku najviše
željela. Bilo mi je vrlo teško odgovoriti na to pitanje, jer sam toliko toga željela u isti mah.
Uvidala
sam da nije baš nesklon odugovlacenju s povratkom, a i bilo mi je teško
razmišljati o bilo cemu drugome doli o njegovoj koži na svojoj - od
haljine stvarno nije više mnogo ostalo. Ali uspomena na Renesmee, i
prije i poslije njezina rodenja, postajala mije sve slicnija i slicnija
snu. Sve manje uvjerljiva. Sve su mi uspomene na nju bile ljudske
uspomene; obavijala ih je aura patvorenosti. Ništa što nisam vidjela
ovim ocima i dotaknula ovim rukama nije mi djelovalo stvarno.
Iz minute u minutu, stvarnost postojanja te male neznanke bivala mi je sve nedohvatljivija.
"Renesmee", složila sam se, sažalno, i skocila natrag na noge, povukavši ga za sobom.

Korisnički profil

38 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:48 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
4. Obećanje

Razmišljanje o Renesmee dovelo ju je na središnje mjesto u mome cudnom, novom i
prostranom, ali ne baš pretjerano usredotocenom umu. Toliko pitanja.
"Pricaj mi o njoj", usrdno sam zamolila kad me primio. Držanje za ruke jedva da nas je
usporilo.
"Na svijetu joj nema ravne", kazao mi je, a u glasu mu se opet zaculo gotovo vjersko štovanje.
Osjetila sam oštar ubod ljubomore zbog te neznanke. On je poznaje, a ja ne. Nije fer.
"Koliko ti slici? Koliko slici meni? Ili, barem, onoj nekadašnjoj meni." "Cini se da je prilicno
ravnomjerno podijeljena." "Toplokrvna je", prisjetila sam se.
"Da. Ima bilo, premda nešto brže od ljudskog. I temperatura joj je nešto viša od normalne.
Spava."
"Stvarno?"
"Prilicno dobro, za novorodence. Jedini smo roditelji na svijetu kojima san ne treba, a naše
dijete vec uspijeva prospavati cijelu noc." Zahihotao se.
Svidjelo mi se kako je rekao naše dijete. Od tih mi je rijeci bila stvarnija.
"Oci su joj baš tvoje boje - tako da se to ipak nije izgubilo." Osmjehnuo mi se. "Kako su
krasne."
"A vampirska polovica?" upitala sam ga.
"Koža joj je neprobojna otprilike kao i naša, cini se. Jasno, nikom ne pada na pamet da to
provjeri."
Zatreptala sam prema njemu, u blagom šoku.
"Naravno da to nitko ne bi pokušao", opet me primirio. "Što se prehrane tice... pa, najviše voli
piti krv. Carlisle je i dalje uporno nagovara da kuša i umjetno mlijeko, ali nije joj narocito po
volji. Ne mogu reci da je krivim - stvarno smrdljiva tekucina, cak i za mjerila ljudske hrane."
Sada sam otvoreno blenula u njega. Rekao je to kao da razgovaraju s njom. "Uporno je
nagovara?"
"Inteligentna je, u zapanjujucoj mjeri, a napreduje pregolemom brzinom. Premda ne govori -
zasad - sasvim ucinkovito komunicira."
"Ne govori. Zasad."
Dodatno je usporio naše korake, puštajuci me da to upijem.
"Kako to misliš da ucinkovito komunicira?" priupitala sam ga.
"Mislim da ce ti biti lakše shvatiti ako to... sama vidiš. Nije to baš lako opisati."
Razmislila sam o tome. Znala sam da štošta moram vidjeti vlastitim ocima prije nego što mi
postane stvarno. Nisam bila sigurna za koliko sam još toga spremna, pa sam promijenila
temu.
"Zašto je Jacob i dalje tu?" upitala sam ga. "Kako to može izdržati? A i zašto bi?" Moj zvonki
glas blago je zadrhtao. "Zašto bi on morao još više patiti?"
"Jacob ne pati", rekao je cudnim novim tonom. "Premda ne bih imao ništa protiv da mu
promijenim stanje", dodao je Edvvard kroza zube.
"Edvvarde!" prosiktala sam, zaustavivši ga trzajem (i osjetivši sitan ushit likovanja jer to
mogu). "Kakve su ti to rijeci? Jacob se svega odrekao da nas zaštiti! Što je sve pretrpio zbog
mene—!" Zgrozila sam se od nejasne uspomene na sramotu i grižnju savjesti. Sada me cudilo
što mi je tada tako trebao. Izgubio mi se onaj pojam manjka dok njega nema; zacijelo se radilo
o ljudskoj slabosti.
"Vidjet ceš tocno kakve su mi to rijeci", promrsio je Edvvard. "Obecao sam mu da cu mu pustiti
da ti objasni, ali sumnjam da ceš zauzeti bitno drugaciji stav od mojega. Naravno, cesto se
prevarim u pogledu toga što misliš, zar ne?" Stisnuo je usne i odmjerio me pogledom.
"Što da mi objasni?"
Edvvard je odmahnuo glavom. "Obecao sam mu. Premda ne znam dugujem li ja njemu više
išta..." Zubi su mu zaškrgutali.
"Edvvarde, nije mi jasno." Frustracija i zgražanje ovladali su mi glavom.
Pomilovao me po obrazu i onda se blago nasmiješio kad mi se lice u odgovor izravnalo, jer mi
je strast nacas nadvladala srditost. "Teže ti je nego što daješ naslutiti, znam. Sjecam se."
"Ne volim biti zbunjena."
"Znam. Da mi tebe zato odvedemo kuci, pa da sve lijepo sama vidiš." Pogled mu je prešao
preko ostataka moje haljine kad je spomenuo odlazak kuci, i namrštio se. "Hmm." Nakon pola
sekunde razmišljanja, otkopcao je bijelu košulju i pridržao mi je da je obucem.
"Zar je tako strašno?"
Iscerio se.
Uvukla sam ruke u njegove rukave i onda je hitro zakopcala preko rasparane potkošulje.
Naravno, time je ostao gol do pojasa, što mi nije moglo ne odvuci pažnju.
"Da se utrkujemo," rekla sam, a onda ga upozorila, "da mi ovaj put nisi popuštao!"
Ispustio mije ruku i opet se iscerio. "Priprema..."
Bilo mi je lakše pronaci put do mog novog doma nego otpješaciti Charliejevom ulicom do
moga starog. Naš je miris ostavio jasan trag koji mi je bilo lako pratiti, cak i dok sam trcala iz
sve snage.
Edvvard je prednjacio sve dok nismo izbili na rijeku. Riskirala sam i ranije skocila,
pokušavajuci iskoristiti prednost u snazi kako bih pobijedila.
"Ha!" ushiceno sam kliknula kad sam cula da su moja stopala prva dotaknula travu.
Osluškujuci njegovo prizemljenje, cula sam nešto neocekivano. Nešto glasno i uvelike
preblisko. Srce koje snažno kuca.
Edvvard se našao do mene iste te sekunde, i cvrsto mi položio ruke na vrh nadlaktica.
"Ne udiši", upozorio me u hitnji.
Pokušala sam se ne uspaniciti kad sam se skamenila usred udisaja. Na meni su se još samo
micale oci, nagonski se okrecuci ne bi li pronašle odakle taj zvuk dopire.
Jacob je stajao na crti gdje šuma dotice travnjak Cullenovih, ruku prekriženih preko tijela,
cvrsto stisnute celjusti. Sada sam iz drveca iza njega zacula dva krupnija srca, zakrivena od
pogleda, i tiho gnjecenje paprati pod koracanjem golemih šapa.
"Oprezno, Jacobe", rekao je Edvvard. Rezanje iz šume odisalo je istom zabrinutošcu. "Možda
ovo nije najbolji nacin—"
"Misliš da bi bilo bolje prvo je pripustiti bebi?" upao mu je Jacob u rijec. "Sigurnije je vidjeti
kako ce Bella izaci na kraj sa mnom. Ja brzo zarastam."
Ovo je kušnja? Da se vidi hocu li uspjeti ne ubiti Jacoba prije nego što pokušam ne ubiti
Renesmee? Smucilo mi se na krajnje cudan nacin - nije to imalo veze s mojim želucem, samo
s mojom glavom. Je li se Edvvard sjetio ovoga?
Bacila sam zabrinut pogled na njegovo lice; Edvvard kao da se nacas premišljao, a onda mu
se izraz promijenio iz zabrinutosti u nešto drugo. Slegnuo je ramenima, a u glasu mu se cula
natruha neprijateljstva kad je rekao: "Pa, o tvojoj se glavi radi, valjda."
Rezanje iz šume ovaj put je bilo ljutito; Leah, nisam ni najmanje sumnjala.
Što je došlo Edvvardu? Nakon svega što smo prošli, zar ne bi trebao osjecati barem malo
naklonosti prema mome najboljem prijatelju? Mislila sam - možda glupo - da je i Edvvard sada
nekako postao Jacobov prijatelj. Sigurno sam ih pogrešno protumacila.
Ali što to Jacob radi? Zbog cega nudi sebe kao kušnju kako bi zaštitio Renesmee?
To mi uopce nije imalo smisla. Cak i ako je naše prijateljstvo uspjelo preživjeti...
A kad mi se pogled susreo s Jacobovim, pomislila sam da možda i jest tako. I dalje mi je
izgledao kao najbolji prijatelj. Ali nije on taj koji se promijenio. Kako ja izgledam njemu?
Zatim mi se onako poznato osmjehnuo, kao srodna duša, i bila sam sigurna da nam je
prijateljstvo ostalo netaknuto. Bilo je baš kao i prije, kad smo se družili u njegovoj sklepanoj
garaži, kao dvoje prijatelja koji samo ubijaju vrijeme. Lako i normalno. Opet sam opazila da je
mi ona cudna potreba za njim koju sam imala prije promjene posve nestala. Bio mi je samo
prijatelj, kao što i treba biti.
Samo, još mi nije imalo smisla to što sada radi. Zar je zaista tako nesebican da bi me zaštitio -
i to životom - od nesmotrena poteza u djelicu sekunde zbog kojeg bih zauvijek gorko žalila u
agoniji? To bi daleko nadilazilo puko podnošenje ovoga što sam postala, a i cudo što mi je
ostao prijatelj. Jacob je jedna od najboljih osoba koje poznajem, ali ni od koga ne bih mogla
prihvatiti baš ovoliko.
Osmijeh mu se raširio, i blago je zadrhtao. "Moram ti to reci, Bells. Izgledaš stvarno
cudovišno."
Uzvratila sam mu širokim osmijehom, lako se vracajuci na staro. Ovu sam njegovu stranu
shvacala.
Edvvard je zarežao. "Pazi što govoriš, mješanac."
Vjetar mi je puhnuo s leda, pa sam na brzinu udahnula siguran zrak punim plucima da mogu
progovoriti. "Ne, u pravu je. Oci su stvarno totalno spaljene, je 1' tako?"
"Totalno jezive. Ali nisi tako grozna kao što sam mislio da ceš biti."
"Ma joj - hvala na prekrasnom komplimentu!"
Prevrnuo je ocima. "Znaš što hocu reci. I dalje izgledaš kao ti - otprilike. Možda nije stvar toliko
u izgledu koliko u tome što... jesi Bella. Nisam mislio da cu imati dojam da si i dalje tu."
Ponovno mi se osmjehnuo bez i najmanjeg tracka gorcine ili zamjeranja u licu. Zatim se
zahihotao i rekao: "Uglavnom, mislim da cu se sasvim brzo naviknuti i na te oci."
"Hoceš?" zbunjeno sam ga upitala. Bilo mije prekrasno što smo i dalje prijatelji, ali to ne znaci
da cemo ne znam koliko vremena provoditi zajedno.
Krajnje cudan izraz prešao mu je licem, izbrisavši osmijeh. Gotovo slican... priznavanju
krivnje? Zatim mu je pogled prešao na Edvvarda.
"Hvala", rekao je. "Nisam znao hoceš li to moci tajiti od nje, bez obzira na obecanje. Obicno joj
samo daješ sve što poželi."
"Možda se nadam da ce se razljutiti i otrgnuti ti glavu s ramena", predložio je Edvvard.
Jacob je frknuo.
"Što je sad ovo? Zar vas dvojica cuvate neke tajne od mene?" oštro sam ih upitala u nevjerici.
"Poslije cu ti objasniti", rekao je Jacob napadno - kao da zapravo i nece. Onda je promijenio
temu. "Prvo, pocnimo s predstavom." Osmijeh mu je postao izazovan kad je polako krenuo
prema nama.
Iza njega se zaculo cviljenje negodovanja, a onda je Leino sivo tijelo bešumno izašlo iz drveca
iza njega. Viši, krzna boje pijeska, Seth je naišao odmah iza nje.
"Mir, narode", rekao je Jacob. "Ne miješajte se u ovo."
Bilo mi je drago da ga nisu poslušali, nego su ga samo nastavili malo sporije slijediti.
Vjetar je sada utihnuo; nece otpuhati njegov miris od mene.
Prišao je dovoljno blizu da mije zrak prenio jaru njegova tijela. Grlo me zapeklo u odgovor.
"Hajde, Bells. Ne štedi se."
Leah je prosiktala.
Nisam htjela disati. Nije bilo u redu iskoristiti tako opasnu prednost nad Jacobom, cak i ako je
sam nudi. Ali nisam mogla poreci tu logiku. Kako bih inace bila sigurna da necu nauditi
Renesmee?
"Daj više, Bella, starim", izazivao me Jacob. "Dobro, formalno ne, ali kužiš me. Hajde, onjuši
me."
"Pridrži me", rekla sam Edvvardu i grcevito mu se privila natrag uz prsa. Cvršce mi je stisnuo
nadlaktice.
Ukocila sam mišice, nadajuci se da cu ih moci zadržati nepomicnima. Odlucila sam se
pokazati barem u jednako dobrom izdanju kao i pri lovu. U najgorem slucaju, prestat cu disati i
dati se u bijeg. Plaho sam udahnula najmanji dah na nos, pripravna na sve.
Malo me zaboljelo, ali grlo me ionako otprije tupo peklo. Jacob mi nije mirisao narocito
ljudskije od pume. U krvi mu je bilo životinjske arome koja me smjesta odbijala. Premda me
mamilo glasno, socno kucanje njegova srca, od vonja koji gaje pratio nos mi se namreškao.
Od mirisa mi je zapravo postalo lakše ublažiti svoju reakciju na zvuk i vrucinu njegova
snažnog krvotoka.
Opet sam udahnula i opustila se. "Ha. Sada vidim zašto svi to stalno govore. Smrdiš, Jacobe."
Edvvard je prasnuo u smijeh; spustio je ruke s mojih ramena i obujmio me oko struka. Seth se
poceo kliberiti tihim lavežom zajedno s Edvvardom; malo nam je prišao, dok se Leah povukla
za nekoliko koraka. A onda sam shvatila da publike ima još, jer sam zacula Emmettovo tiho,
prepoznatljivo cerekanje, tek blago prigušeno staklenim zidom koji nas dijeli.
"Gle tko se javlja", rekao je Jacob i teatralno zacepio nos. Uopce se nije skiselio kad me
Edvvard zagrlio, cak ni kad se Edvvard pribrao i šapnuo mi "Volim te" u uho. Jacob se i dalje
samo smješkao. Od toga sam osjetila nadu da ce izmedu nas ipak biti sve kako treba, onako
kako vec dugo nije bilo. Možda sada uspijem zaista biti njegova prijateljica, kad sam mu vec
fizicki toliko odurna da me ne može više voljeti onako kao prije. Možda je samo to bilo
potrebno.
"Okej, znaci prošla sam, je 1' tako?" rekla sam. "Hoceš li mi sada reci u cemu je ta velika
tajna?"
Jacobovo je lice prožela teška uzrujanost. "Ne moraš se baš ove sekunde zamarati time..."
Ponovno sam zacula Emmettov hihot - zvuk išcekivanja.
Ostala bih uporna, ali dok sam slušala Emmetta zacula sam i druge zvukove. Disanje
sedmero ljudi. Jedan par pluca gibao se brže od ostalih. Samo je jedno srce titralo kao krila
pticice, lagano i hitro.
To mi je potpuno odvratilo pozornost. Moja se kci nalazila odmah sa suprotne strane te tanke
staklene stijenke. Nisam je mogla vidjeti - svjetlost
se zrcalno odbijala s prozorskih površina. Samo sam vidjela sebe, kako izgledam vrlo cudno -
tako bijela i nepokretna - u usporedbi s Jacobom. Ili kako, u usporedbi s Edvvardom, izgledam
upravo kako treba.
"Renesmee", prošaptala sam. Od stresa sam se opet pretvorila u kip. Renesmee mi nece
smrdjeti kao životinja. Hocu li je dovesti u opasnost?
"Dodi da vidiš", prišapnuo mi je Edvvard. "Znam da ti to možeš." "Pomoci ceš mi?" prošaptala
sam kroz nepomicne usne. "Naravno da hocu." "A Emmett i Jasper - za svaki slucaj?"
"Pobrinut cemo se mi za tebe, Bella. Bez brige, bit cemo pripravni. Nitko od nas ne bi izložio
Renesmee opasnosti. Mislim da ceš se iznenaditi kad vidiš do koje je mjere sve nas vec
smotala oko malog prsta. Bit ce savršeno sigurna, ma što da se dogodi."
Žudnja da je vidim, da shvatim odakle potjece to obožavanje u njegovu glasu, slomila mi je
skamenjenu pozu. Prišla sam mu korak bliže.
A onda mi se Jacob našao na putu, lica pretvorana u masku brige.
"Jesi li siguran, krvopijo?" napeto je upitao Edvvarda, gotovo molecivim glasom. Nikad ga još
nisam cula da se tako obraca Edvvardu. "Ne svida mi se to. Možda bi bilo bolje da priceka—"
"Dobio si svoju kušnju, Jacobe."
To je bila Jacobova kušnja?
"Ali—" zaustio je Jacob.
"Ništa ali", rekao je Edvvard, odjednom izgubivši strpljenje s njim. "Bella mora vidjeti našu
kcer. Mici joj se s puta."
Jacob mi je uputio cudan, mahnit pogled, a onda se okrenuo i gotovo odjurio u kucu prije nas.
Edvvard je zarežao.
Njihov mi sukob nije imao smisla, a nisam se mogla ni usredotociti na njega. U glavi mi je
jedino bilo ono mutno dijete iz uspomena i borba protiv nejasnog pamcenja, u nastojanju da se
tocno prisjetim njezina lica.
"Hocemo li?" upitao me Edvvard, ponovno zvuceci blago.
Nervozno sam kimnula glavom.
Primio me za ruku i poveo u kucu. Cekali su me poredani u nasmiješenu vrstu, ujedno i
pozdravnu i obrambenu. Rosalie je stajala nekoliko koraka iza ostalih, blizu ulaznih vrata. Bila
je sama sve dok joj se Jacob nije
pridružio i postavio se ispred nje, bliže nego što bi bilo normalno. U toj bliskosti se nije
naslucivala nikakva ugodnost; cinilo mi se da se oboje groze zbog premalog razmaka.
Netko vrlo majušan naginjao se iz Rosaliena narucja, vireci pokraj Jacoba. Smjesta mi je
apsolutno zaokupila pozornost i svaku moju misao, ovladavši njima kao nitko i ništa od
trenutka u kojem sam otvorila oci.
"Nisam bila pri sebi samo dva dana?" zabezeknuto sam rekla.
Maloj neznanki u Rosalienu narucju moralo je biti nekoliko tjedana, ako vec ne i mjeseci. Bila
je možda dvostruko veca od bebe koje sam se nejasno sjecala, i cinilo se da s lakocom drži
svoje tjelešce u uspravnom položaju dok se protezala prema meni. Sjajna kosa broncane boje
padala joj je u kovrcicama niže od ramena. Cokoladno smede oci proucavale su me sa
zanimanjem koje nije bilo ni najmanje djecje; bile su zrele, svjesne i inteligentne. Podigla je
jednu rucicu, pružila je na trenutak prema meni, a onda je vratila i dodirnula Rosalieno grlo.
Da joj lice nije bilo nevjerojatno lijepo i savršeno, ne bih mogla povjerovati da je to isto ono
dijete. Moje dijete.
Ali Edvvarda je bilo u crtama tog lica, kao i mene u boji njezinih ociju i obraza. Cak se i za
Charlieja našlo mjesta u njezinim gustim kovrcama, premda su bojom odgovarale
Edvvardovim. Sigurno je naša. Nemoguce, ali svejedno tocno.
Samo, ta neocekivana malena djevojcica nije mi postala manje stvarna nakon što sam je
ugledala. Dapace, samo mi je postala fantasticnija.
Rosalie ju je primila za rucicu, potapšala se njome po vratu i prošaptala: "Da, to je ona."
Renesmee me nastavila netremice promatrati. Zatim mi se, kao i svega nekoliko sekundi
nakon svoga krvavog porodaja, osmjehnula. Blistavim bljeskom sicušnih, savršeno bijelih
zuba.
Sva ošamucena, nesigurno sam zakoraknula prema njoj.
Svi su se vrlo brzo pokrenuli.
Emmett i Jasper našli su se tocno preda mnom, rame uz rame, spremno podignutih ruku.
Edvvard me primio odostraga, ponovno mi stisnuvši vrhove ramena prstima. Cak su se i
Carlisle i Esme postavili tako da cuvaju bokove Emmetta i Jaspera, dok je Rosalie uzmaknula
prema vratima, cvrsto privijajuci Renesmee uza se. I Jacob se premjestio, zauzevši zaštitnicki
stav pred njima.
Alice je jedina ostala na mjestu.
"Ma dajte, nemojte je toliko podcjenjivati", podsmjehnula im se. "Nije imala nikakve zle
namjere. I vi biste je na njezinu mjestu htjeli malo bolje pogledati."
Alice je imala pravo. Znala sam što radim. Bila sam pripravna na sve - na miris koji me mami
onoliko nesnosno kao ljudska aroma u šumi. Ovo iskušenje nije se zapravo dalo usporediti.
Miomiris kojim je odisala Renesmee bio je savršeno uravnotežen na samoj razdjelnici mirisa
najdivnijeg parfema i arome najslasnije hrane. Bilo je dovoljno slatkog vampirskog mirisa da
mi ljudska polovica ne bi bila nepodnošljiva.
Mogla sam ga podnijeti. Bila sam sigurna u to.
"Dobro mi je", obecala sam i potapšala Edvvardovu ruku na svojoj nadlaktici. Zatim sam, u
nedoumici, dodala: "Ostanite ipak blizu, za svaki slucaj."
Jasperove oci bile su cvrste, usredotocene. Znala sam da provjerava moje emocionalno
ozracje, pa sam se potrudila dovesti se u stanje postojane smirenosti. Osjetila sam kako mi
Edvvard pušta ruke kad je išcitao Jasperovu procjenu. Ali Jasper nije bio baš tako siguran,
iako ju je primao iz prve ruke.
Kad je zaculo moj glas, pretjerano svjesno djetešce pocelo se koprcati u Rosalienu narucju,
pružajuci rucice prema meni. Uspjela je nekako postici da joj lice poprimi nestrpljiv izraz.
"Jazz, Em, pustite nas da prodemo. Bella ima sve pod kontrolom."
"Edvvarde, rizik je—" rekao je Jasper.
"Minimalan. Slušaj, Jaspere - dok smo bili u lovu, osjetila je miris nekih planinara koji su se
našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme..."
Cula sam kako je Carlisle zgranuto usrknuo dah. Esmino lice odjednom je preplavila
zabrinutost pomiješana sa suosjecajnošcu. Jasper je raširio oci, ali malcice je kimnuo, kao da
su Edvvardove rijeci odgovorile na neko pitanje u njegovoj glavi. Jacob je iskrivio usta u
grimasu gadenja. Emmett je slegnuo ramenima. Rosalie je djelovala još manje zabrinuto od
Emmetta dok je nastojala zadržati u narucju dijete koje joj se otimalo.
Na Aliceinu sam licu vidjela da ju nije prevario. Stisnute su joj oci, žestoko usredotocene na
moju posudenu košulju, iznad svega bile zabrinute oko toga što sam ucinila sa svojom
haljinom.
"Edvvarde!" prekorio ga je Carlisle. "Kako si mogao biti tako neodgovoran?"
"Znam, Carlisle, znam. Bio sam baš potpuno glup. Trebao sam uzeti vremena da provjerim
jesmo li u sigurnoj zoni prije nego što cu joj dopustiti da se razmaše."
"Edvvarde", promumljala sam, puna nelagode zbog njihova zurenja u mene. Bilo mi je kao da
baš nastoje uociti žarkije crvenilo u mojim ocima.
"Apsolutno je u pravu što me kori, Bella", rekao je Edvvard i iscerio se. "Strašno sam
pogriješio. Cinjenica da si snažnija od svih koje sam ikada poznavao ništa tu ne mijenja na
stvari."
Alice je zakolutala ocima. "Vrlo ukusna šala, Edvvarde."
"Nisam se šalio. Samo hocu objasniti Jasperu zašto mislim da Bella može izaci na kraj s ovim.
Nisam ja kriv što su svi naprecac donijeli zakljucak."
"Cekaj malo", zgranuo se Jasper. "Nije krenula u lov na ljude?"
"Krenula je", kazao je Edvvard, ocito uživajuci u poigravanju njima. Zaškrgutala sam zubima.
"Bila je potpuno usredotocena na lov."
"Što je onda bilo?" ubacio se Carlisle. Oci su mu odjednom zasjale, a na licu mu se poceo
stvarati zaprepašten osmijeh. Podsjetio me na izraz koji je imao prije, kad je htio saznati sve o
mome iskustvu preobražavanja. Na ushit zbog stjecanja novih informacija.
Edvvard se uživljeno nagnuo prema njemu. "Cula me iza sebe i obrambeno je reagirala. Cim
sam joj svojim progonom poremetio usredotocenost, smjesta se prenula. Nikad nisam vidio
ništa ravno njoj. Isti cas je shvatila što se dogodilo, a onda je... zadržala dah i pobjegla
odande."
"Opa", prošaptao je Emmett. "Ozbiljno?"
"Ne prica on to kako treba", promrsila sam. Bilo mi je još neugodnije nego prije. "Propustio je
spomenuti da sam zarežala na njega."
"Jesi ga uspjela i kojiput pošteno potkvaciti?" živahno me upitao Emmett.
"Ne! Naravno da nisam."
"Ne, stvarno nisi? Zaista ga nisi napala?"
"Emmette!" pobunila sam se.
"Ajoj, koja šteta", prostenjao je Emmett. "A vjerojatno si jedina od svih nas ovdje koja bi ga
mogla srediti - jer ti ne može prodrijeti u glavu da bi varao - i još si imala savršen izgovor."
Uzdahnuo je. "A umirem od želje da vidim kako bi se snašao bez te prednosti."
Ošinula sam ga ledenim pogledom. "Ne bih ja nikad."
Jasperovo mrštenje privuklo mije pozornost; djelovao je još uzrujanije nego prije.
Edvvard je lagano bubnuo Jaspera šakom u rame, onako iz fore. "Vidiš što ti hocu reci?"
"Nije to prirodno", promrsio je Jasper.
"Mogla se okomiti na tebe - stara je tek nekoliko sati!" prekorila gaje Esme, stavljajuci si ruku
na srce. "O, trebali smo ici s vama."
Nisam više narocito obracala pozornost, sad kad je Edvvard dovršio poantu svoje šale. Zurila
sam u prekrasno dijete pokraj vrata, koje je i dalje zurilo u mene. Pružala je bucmaste rucice
prema meni kao da zna tocno tko sam. Ruke su mi se automatski podigle, oponašajuci njezinu
gestu.
"Edvvarde", rekla sam, naginjuci se oko Jaspera da je bolje vidim. "Molim te."
Jasper je cvrsto stisnuo zube; nije se ni mrdnuo.
"Jazz, nije to ni najmanje slicno bilo cemu što si vec vidio", rekla je Alice tiho. "Vjeruj mi."
Pogledi su im se susreli na djelic sekunde, a onda je Jasper kimnuo glavom. Maknuo mi se s
puta, ali stavio mi je jednu ruku na rame i kretao se ukorak sa mnom dok sam polako prilazila.
Razmišljala sam o svakom koraku unaprijed, proucavajuci svoje raspoloženje, gorucu žed u
grlu, položaj ostalih oko sebe. Koliko se snažnom osjecam nasuprot tome koliko bi me
uspješno oni mogli obuzdati. Bila je to polagana procesija.
A onda je beba u Rosalienu narucju, koja se cijelo ovo vrijeme upinjala i protezala dok joj je
lice postajalo sve ozlojedenije, prodorno, zvonko zajecala. Svi su reagirali kao da - poput
mene - nikad prije nisu culi njezin glas.
U tren oka sjatili su se oko nje i ostavili me samu, skamenjenu u mjestu. Zvuk Renesmeeina
placa probio me cijelu i pribio uz pod. Oci su me nevjerojatno cudno zapekle, kao da žele
zaplakati.
Cinilo mi se kao da su svi stavili ruku na nju, da je tapšu i smiruju. Svi osim mene.
"Što je bilo? Je li ozlijedena? Što se dogodilo?"
Jacobov je glas najglasnije odjeknuo, zabrinuto preglasavši ostale. Zgranuto sam ga gledala
kako poseže za Renesmee, a onda me obuzeo krajnji užas kad mu ju je Rosalie predala bez
borbe.
"Ne, dobro je ona", umirila ga je Rosalie.
Rosalie je umirila Jacoba?
Renesmee je sasvim voljno pristala da je Jacob primi, gurnula mu obraz rucicom i onda se
obrnula koprcanjem da se može opet ispružiti prema meni.
"Vidiš?" rekla mu je Rosalie. "Ona bi samo htjela Bellu."
"Htjela bi mene?" prošaptala sam.
Renesmeeine oci - moje oci - nestrpljivo su buljile u mene. Edvvard je skocio natrag do mene.
Lagano mi je stavio ruke na nadlaktice i gurnuo me naprijed.
"Ceka te vec gotovo puna tri dana", kazao mi je.
Sada smo bili samo nekoliko pedalja od nje. Kao da je drhtajima oda-šiljala vrelinu da me
dotakne.
Ili je to možda Jacob drhtao. Vidjela sam kako mu ruke dršcu kad sam se primaknula. A ipak,
usprkos njegovoj ocitoj strepnji, vec dugo nisam primijetila da mu je lice ovoliko spokojno.
"Jake - dobro mi je", kazala sam mu. Pri pogledu na Renesmee u njegovim drhtavim rukama
obuzimala me panika, ali davala sam sve od sebe da ostanem pribrana.
Pogledao me mrko i cvrsto, kao da ga jednako toliko straši pomisao na Renesmee u mome
narucju.
Renesmee je željno zacviljela i nastavila se pružati, stišcuci i stišcuci rucice u šake.
Nešto je u meni tada sjelo kako treba. Kako mi je zvucao njezin plac, kako su mi poznato
djelovale njezine oci, kako je još nestrpljivije od mene htjela da se napokon opet dodirnemo -
sve se to isplelo u najprirodniji moguci odnos dok je grabila po zraku izmedu nas. Odjednom
mi je postala apsolutno stvarna, i naravno da sam je poznavala. Bilo je savršeno prirodno da
prijedem taj zadnji, laki korak i primim je, stavim ruke tocno tamo gdje najbolje pristaju i nježno
je povucem prema sebi.
Jacob je protegnuo duge ruke kako bih je mogla priviti uza se, ali nije ju pustio. Kad smo se
dotakli kožom, blago se stresao. Njegova koža i prije mi je bila vrlo topla, a sad mi je bila vrela
kao otvoren plamen. Bila je gotovo iste temperature kao i Renesmeeina. Možda stupanj-dva
drugacija.
Renesmee nije hajala za hladnocu moje kože, ili je barem bila vrlo naviknuta na nju.
Podigla je pogled i opet mi se nasmiješila, otkrivajuci cetvrtaste zubice i dvije jamice. Zatim je,
vrlo promišljeno, ispružila ruke prema mome licu.
Cim je to ucinila, sve su se ruke na meni stisnule, išcekujuci moju reakciju. Jedva da sam to
opazila.
Zijevala sam u cudu, ošamucena i preplašena cudnim, zastrašujucim prizorom koji mi se
našao u svijesti. Cinio mi se kao vrlo snažna uspomena
- oci su mi i dalje vidjele dok sam ga promatrala u glavi - ali bio mi je potpuno nepoznat. Zurila
sam kroz njega u Renesmeeino lice puno ocekivanja, nastojeci shvatiti što mi se to zbiva,
ocajnicki nastojeci zadržati smirenost.
Uz to što je bio šokantan i nepoznat, prizor mi je bio i nekako pogrešan - zamalo da sam u
njemu prepoznala vlastito lice, bivše lice, ali krivo, naopako. Brzo sam dokucila da ja to
gledam svoje lice onako kako ga drugi vide, a ne obrnuto u zrcalnom odrazu.
Moje je lice u uspomeni bilo izvijeno, izmuceno, prekriveno znojem i krvlju. Usprkos tome,
izraz mu se u viziji pretvorio u osmijeh obožavanja; smede su mi oci sjale iznad dubokih
podocnjaka. Prizor se uvecao, lice mi je prišlo bliže neprikazanome motrištu, a onda je
iznenada nestalo.
Renesmee je spustila ruku s moga obraza. Sire se nasmiješila, ponovno s jamicama.
U prostoriji je zavladao potpun tajac, izuzev kucanja srdaca. Nitko osim Jacoba i Renesmee
nije ni disao. Muk je potrajao; stekla sam dojam da oni to cekaju da ja prva nešto kažem.
"Stoje... bilo... to?" uspjela sam nekako propentati.
"Što si vidjela?" znatiželjno me upitala Rosalie, naginjuci se iza Jacoba, koji mi je trenutacno
itekako smetao i djelovao kao da mu tu nije mjesto. "Što ti je pokazala?"
"Ona mi je to pokazala?" prošaptala sam.
"Kažem ti da je teško objasniti", promrmljao mi je Edvvard na uho. "Ali vrlo je djelotvorno kao
nacin komuniciranja."
"Što si vidjela?" upitao me Jacob.
Brzo sam nekoliko puta trepnula. "Ovaj. Sebe. Mislim. Ali užasno sam izgledala."
"To joj je jedina uspomena na tebe", pojasnio mi je Edvvard. Bilo je ocito da je vidio ono što mi
je pokazivala dok joj je to bilo u mislima. Još se grozio; glas mu je bio hrapav dok se toga
prisjecao. "Daje ti do znanja da te prepoznala iz tog prizora, da zna tko si."
"Ali kako je to izvela?"
Renesmee ocito nije hajala za moje iskolacene oci. S blagim mi je smiješkom natezala uvojak
kose.
"Kako ja cujem misli? Kako Alice vidi buducnost?" retoricki je upitao Edvvard, te slegnuo
ramenima. "Darovita je."
"Zanimljiv obrat", kazao je Carlisle Edvvardu. "Kao da joj je umijece upravo suprotno od
tvojega."
"Zanimljivo", složio se Edvvard. "Pitam se..."
Znala sam da oni tako nagadaju, ali nije me bilo briga. Gledala sam najljepše lice na svijetu.
Bila mi je vrela u narucju, što me podsjetilo na trenutak kad je crnilo gotovo odnijelo pobjedu,

kad mi više na svijetu nije ostalo ništa za što bih se držala. Ništa dovoljno snažno da me
provuce kroz drobljenje mraka. Na trenutak kad sam se sjetila Renesmee i pronašla nešto što
nikad ne bih pustila.
"Sjecam se i ja tebe", tiho sam joj kazala.
Bilo mi je vrlo prirodno nagnuti se i priljubiti usne uz njezino celo. Mirisala je prekrasno. Grlo
me zapeklo od arome njezine kože, ali to mi je bilo lako zanemariti. Nije mi oduzelo radost
trenutka. Renesmee je bila stvarna i poznavala sam je. Bila je ista ona za koju sam se borila
od samog pocetka. Moja mala ritalica, ona koja me i iznutra voljela. Napola Edvvard, savršena
i krasna. I napola ja - što ju je zacudno unaprijedilo, umjesto da je unazadi.
Cijelo ovo vrijeme imala sam pravo. Vrijedilo je boriti se za nju.
"Dobro je ona", prišapnula je Alice, vjerojatno Jasperu. Osjecala sam kako se nadvijaju nad
nas, jer nemaju povjerenja u mene.
"Zar nije bilo dovoljno eksperimentiranja za danas?" upitao je Jacob mrvicu piskutavijim
glasom nego inace, od uzrujavanja. "Okej, Belli ide super, ali bolje da ne pretjerujemo."
Prostrijelila sam ga istinski ozlojedenim pogledom. Jasper se nelagodno promeškoljio pokraj
mene. Svi smo se tako natisnuli jedni uz druge da je svaki sitni pokret djelovao vrlo krupno.
"Što tebe muci, Jacobe?" oštro sam ga upitala. Blago sam povukla Renesmee prema sebi, ali
nije ju pustio, samo se primaknuo bliže. Sada se priljubio sasvim uz mene, tako da je
Renesmee dodirivala i moja i njegova prsa.
Edvvard je prosiktao na njega. "Samo zato što te shvacam, ne znaci da te necu izbaciti,
Jacobe. Bella se izuzetno dobro drži. Nemoj joj upropastiti ovaj trenutak."
"Pomoci cu mu da te izbaci, pseto", obecala mu je Rosalie glasom koji je kiptio. "Dužna sam ti
dobar pogodak nogom u trbuh." U tom odnosu ocito nije bilo promjene, osim ako se nije
pogoršao.
Ljutito sam buljila u Jacobovo zabrinuto, napola ljutito lice. Netremice je promatrao
Renesmeeino lice. S obzirom na to koliko smo se stiskali, zacijelo je u tom trenutku dodirivao
bar šest razlicitih vampira, a cinilo se da mu to cak niti ne ide na jetra.
Zar bi on zaista trpio sve to samo da me zaštiti od mene same? Što se to moglo dogoditi u
vrijeme moga preobražaja - moga mijenjanja u nešto što mu je mrsko - da tako smekša
njegovo držanje prema razlogu te promjene?
Razbijala sam time glavu, gledajuci kako zuri u moju kcer. Kako zuri u nju kao... kao da je
slijepac koji prvi put u životu vidi sunce.
"Ne!" zgranula sam se.
Jasperu su se stisnuli zubi, a Edvvardove su mi se ruke omotale oko prsa, stišcuci me kao
udavi. U istom trenu Jacob mi je oduzeo Renesmee iz narucja, a ja je nisam pokušala
zadržati. Jer osjecala sam kako to stiže - to pucanje na koje su svi samo cekali.
"Rose", procijedila sam, vrlo polako i vrlo razgovijetno. "Uzmi Renesmee."
Rosalie je ispružila ruke, a Jacob joj je smjesta predao moju kcer. Oboje su ustuknuli od
mene.
"Edvvarde, ne bih te htjela ozlijediti, tako da bih te molila da me pustiš." Oklijevao je.
"Idi stani pred Renesmee", predložila sam mu. Razmislio je o tome, a onda me pustio.
Prignula sam se u lovacki cucanj i polako prišla Jacobu za dva koraka. "Nisi valjda", zarežala
sam na njega.
Odmicao se podignutih dlanova, nastojeci me urazumjeti. "Znaš daje to jace od mene."
"Pseto jedno šugavo! Kako si mogao? Na moju bebu!" Primicala sam mu se i dalje, pa je
ustuknuo kroz glavna vrata i napola strcao stubama unatraške. "Nisam ja to tako htio, Bella!"
"Držala sam je u narucju jedan jedini put, a ti vec misliš da imaš nekakvo debilno vucje pravo
na nju? Ona je moja."
"Možemo je dijeliti", molecivo je rekao dok se povlacio travnjakom.
"Hajde, plati", cula sam kako kaže Emmett iza mene. Djelic moga mozga upitao se tko se to
kladio da ishod nece biti ovakav. Nisam utrošila previše misli na to. Osjecala sam preveliku
srdžbu.
"Kako se usuduješ otisnuti na moju bebu? Zar si sišao s uma?"
"Nije bilo namjerno!" branio se, uzmicuci medu drvece.
Zatim odjednom više nije bio sam. Ponovno su se pojavila ona dva golema vuka i postavila
njemu s lijeve i desne strane. Leah je škljocnula zubima prema meni.
Uzvratila sam joj strahovitim rezanjem koje mi se otelo kroza zube. Zabrinuo me taj zvuk, ali
ne toliko da bi mi sprijecio napredovanje.
"Bella, bi li me pokušala saslušati na jednu jedinu sekundu? Molim te?" kumio me Jacob.
"Leah, daj se makni", dodao je.
Leah je iskrivila gornju usnu prema meni i ostala na mjestu.
"Zašto da te saslušam?" prosiktala sam. Srdžba mi je vladala glavom. Sve mi je ostalo bilo
mutno.
"Zato što si ti ta koja mi je to kazala. Sjecaš se? Rekla si mi da pripadamo jedno drugome u
život, je 1' tako? Da smo si rod. Rekla si da tako to izmedu tebe i mene mora biti. Eto... sada i
jesmo. Tako si i htjela da bude."
Ošinula sam ga bijesnim pogledom. Zaista, nejasno sam se sjecala tih rijeci. Ali moj novi, brzi
mozak bio je dva koraka ispred njegovih besmislica.
"Pa ti mi misliš postati rod kao zet!" zakreštala sam. Moj zvonki glas strelovito se uzdigao za
dvije oktave i svejedno uspio zvucati melodicno.
Emmett je prasnuo u smijeh.
"Zaustavi je, Edvvarde", prošaptala je Esme. "Bit ce nesretna ako mu ucini nešto nažao."
Ali nisam osjetila da mi se itko primice odostraga.
"Ne!" uporno je kazao Jacob u isti mah. "Kako uopce možeš tako na to gledati? Pa ona je još
mala beba, za ime svega!"
"Pa to ti i kažem!" zaurlala sam.
"Znaš da ne gledam tako na nju! Zar misliš da bi mi Edvvard dopustio da ostanem na životu
kad bi bilo tako? Ja samo želim da ona bude sigurna i sretna - zar je to tako loše? Tako
razlicito od onoga što ti želiš?" Sad je i on meni odgovarao vikanjem.
Više nisam bila u stanju ništa reci, pa sam resko zarežala na njega.
"Zar nije fenomenalna?" cula sam kako je promrmljao Edvvard.
"Ni jedan jedini put nije krenula šcepati ga za grkljan", složio se Carlisle, zvuceci ošamuceno.
"Pa dobro, u tome ti pobjeduješ", preko volje je rekao Emmett.
"Više joj neceš prici ni blizu", prosiktala sam Jacobu u njušku.
"Pa ne mogu!"
Kroza zube: "Trudi se. Pocevši od ovog trena."
"To nije moguce. Sjecaš se koliko si žarko željela da budem uz tebe prije tri dana? Kako ti je
bilo teško kad nismo bili jedno uz drugo? To ti se sada izgubilo, je F tako?"
Strijeljala sam ga pogledom, ne znajuci što time želi reci.
"To je bilo zbog nje", kazao mi je. "Od samog pocetka. Morali smo biti zajedno, cak i tada."
Prisjetila sam se, a onda sam shvatila; malenom dijelu mene laknulo je što se to ludilo
objasnilo. Ali od tog olakšanja samo sam se nekako još više razljutila. Zar je ocekivao da ce
mi to biti dovoljno? Da ce mi zbog jednog malog pojašnjenja sve ovo postati normalno?
"Bježi dok još možeš", priprijetila sam mu.
"Ma daj, Bells! Da znaš da sam i ja drag Nessie", ostao je uporan.
Skamenila sam se. Prestala sam disati. Odostraga sam zacula nestanak svih zvukova, nacin
na koji su zabrinuto reagirali.
"Kako... sije to nazvao?"
Jacob je ustuknuo još za korak, uspijevajuci izgledati postideno. "Pa," promumljao je, "to ime
koje si joj dala ne ide baš lako preko jezika, pa sam—"
"Dao si mojoj kceri nadimak po cudovištu iz Loch Nessa?n vrisnula sam. A onda sam mu se
bacila na grkljan.

Korisnički profil

39 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:49 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
5. Sećanja

Strašno mi je žao, Seth. Trebao sam biti bliži."
Edvvard se i dalje ispricavao, što mi nije bilo ni pošteno ni primjereno. Napokon, nije Edward
potpuno i nedopustivo izgubio živce. Nije Edvvard pokušao otrgnuti Jacobu glavu s ramena -
Jacobu, koji se nije cak ni htio fazirati da se zaštiti - i onda slucajno slomio Sethu ramenu i
kljucnu kost kad se ovaj umiješao. Nije Edvvard zamalo ubio svog najboljeg prijatelja.
Ne kažem da doticni najbolji prijatelj nije imao nekoliko razloga za polaganje racuna, ali, ocito,
ništa stoje Jacob ucinio ne bi moglo opravdati nacin na koji sam se ponijela.
Znaci, ne bih li se ja sada trebala ispricavati? Pokušala sam ponovno.
"Seth, ja—"
"Budi bez brige, Bella, potpuno mi je dobro", kazao je Seth u isti mah kad je Edvvard rekao:
"Bella, ljubavi, nitko te ne osuduje. Tako ti dobro ide."
Dosad mi nisu dopustili da dovršim ni jednu jedinu recenicu.
Bilo mi je još teže jer se Edvvard jedva suzdržavao od smješkanja. Znala sam da Jacob nije
zaslužio moju pretjeranu reakciju, ali Edvvardu je u njoj ocito nešto odgovaralo. Možda bi mu
samo bilo drago da i sam ima izgovor da je novorodeni, pa da može fizicki dati Jacobu do
znanja kako ga ljuti.
Pokušala sam posve izbrisati ljutnju iz organizma, ali bilo mi je teško, jer sam znala da je
Jacob u ovom trenutku vani s Renesmee. Da je cuva od mene, sludene novorodene.
Carlisle je pricvrstio još jedan komad udlage Sethu uz ruku, a Seth se lecnuo od boli.
"Oprosti, oprosti!" promumljala sam, znajuci da nikad necu stici izgovoriti cjelovitu ispriku.
"Ne šizi, Bella", rekao je Seth i potapšao me po koljenu dobrom rukom, dok me Edvvard s
druge strane dragao po ruci.
Sethu kao da nije bilo odbojno to što sjedim pokraj njega na kaucu dok ga Carlisle povija.
"Zarast ce mi u roku od pola sata", nastavio je, tapšuci me i dalje po koljenu kao da ne osjeca
koliko je hladno i tvrdo. "Svatko bi tako postupio da vidi kako Jake i Ness—" Ušutio je u pola
rijeci i brže-bolje promijenio temu. "Hocu reci, barem me nisi ugrizla, ono. To bi baš bilo
koma."
Zarila sam lice u dlanove i stresla se na tu pomisao, na tu vrlo stvarnu mogucnost. Do toga je
tako lako moglo doci. A vukodlaci ne reagiraju na vampirski otrov kao ljudi, što su mi tek sada
kazali. Njih on istinski truje.
"Ne vrijedim kao osoba."
"Naravno da vrijediš. Nisam smio—" zapoceo je Edvvard.
"Prekini", uzdahnula sam. Nisam htjela da krivnju i za ovo svali na sebe, kao što to uvijek radi.
"Sva sreca da Ness - Renesmee nije otrovna", rekao je Seth nakon sekunde nelagodne tišine.
"Jer Jakea grize cijelo vrijeme."
Ruke su mi se objesile. "Stvarno?"
"Nego što. Kad god joj on i Rose ne tutnu obrok u usta na vrijeme. Rose se drapa od smijeha
na to."
Blenula sam u njega od šoka, a i od grižnje savjesti, jer sam morala priznati da mi je to
malcice smiješno, i to u zluradom smislu.
Jasno, vec sam znala da Renesmee nije otrovna. Bila sam prva osoba koju je ugrizla. Nisam
naglas iznijela tu opasku, jer sam se pretvarala da se uopce ne sjecam tih nedavnih dogadaja.
"Eto, Seth", rekao je Carlisle, uspravio se i odmaknuo od nas. "Mislim da je to sve što mogu
uciniti. Nastoj se ne micati, eh, sat-dva, valjda." Carlisle se zahihotao. "Kad bi bar lijecenje
ljudi tako brzo urodilo plodom." Nacas je položio dlan Sethu na crnu kosu. "Miruj", naredio mu
je i nestao na katu. Cula sam kako se vrata ordinacije zatvaraju, i upitala se jesu li vec uklonili
dokaze moga boravka.
"Cini mi se da bih mogao malo mirovati", složio se Seth nakon što je Carlisle vec otišao, a
onda široko zijevnuo. Oprezno, pazeci na to da si ne iskrivi rame, spustio je glavu na naslon
kauca i sklopio oci. Nekoliko sekundi nakon toga, usta su mu se objesila.
Još sam se minutu mrštila na njegovo spokojno lice. Kao i Jacob, Seth je ocito bio u stanju
zaspati kad poželi. Znajuci da se još neko vrijeme necu moci ponovno ispricati, ustala sam;
kretnja nije ni najmanje zaljuljala kauc. Sve što ima veze s tjelesnošcu bilo mi je tako lako. Ali
ostalo...
Edvvard je otišao za mnom do stražnjih prozora i primio me za ruku.
Leah je koracala uz rijeku, zastajkujuci svako malo da pogleda kucu. Lako se vidjelo kad
nastoji ugledati brata, a kad mene. Oci su joj zabrinuto pogledavale, pa ubitacno strijeljale.
Cula sam kako se Jacob i Rosalie tiho prepiru vani na ulaznim stubama oko toga tko je na
redu da nahrani Renesmee. Antagonizam im je bio nepromijenjen; sada su se slagali jedino
oko toga da me se treba držati podalje od moje bebe sve dok se sto posto ne oporavim od
živcanog ispada. Edvvard se protivio njihovoj presudi, ali ja nisam. I sama sam htjela biti
sigurna. Samo, brinula sam se da bi mojih sto posto sigurnosti i njihovih sto posto sigurnosti
mogle biti dva vrlo razlicita pojma.
Po strani od njihova prepucavanja, Sethova spora disanja i Leina živcanog dahtanja, bilo je
vrlo tiho. Emmett, Alice i Esme bili su u lovu. Jasper je ostao kod kuce, da me drži na oku.
Sada je neupadljivo stajao uz pocetni stup rukohvata, nastojeci ne biti iritantan.
Iskoristila sam mir da razmislim o svemu što su mi Edvvard i Seth ispricali dok je Carlisle
stavljao Sethu udlagu. Svašta sam propustila dok sam izgarala, a tek sam sada dobila priliku
uloviti korak.
Glavna vijest bila je kraj razmirice sa Samovim coporom - zbog cega su ostali smatrali da je
opet sigurno dolaziti i odlaziti po volji. Primirje je bilo cvršce nego ikad. Ili ih je, moglo bi se
reci, snažnije obavezivalo, ovisno o tocki gledišta.
Obavezivalo, jer najapsolutniji zakon copora glasi da nijedan vuk nikad ne smije ubiti onu na
koju se drugi vuk otisnuo. Bol necega takvog bila bi nesnosna cijelome coporu. Odgovornost
se, bila namjerna ili slucajna, ne bi mogla oprostiti; ti bi se vukovi borili do smrti - druge
mogucnosti ne bi bilo. To se dogodilo jedanput u davnini, kazao mije Seth, ali posve slucajno.
Nijedan vuk nikada ne bi namjerno na taj nacin uništio brata.
I tako je Renesmee postala nedodirljiva zbog toga što Jacob sad prema njoj osjeca. Pokušala
sam se usredotociti na olakšanje sadržano u toj cinjenici, a ne na odbojnost, ali nije mi bilo
lako. U glavi mi je bilo dovoljno mjesta da intenzivno osjecam obje emocije u isti mah.
A ni Sam se nije mogao ljutiti zbog mog preobražaja, jer ga je dopustio Jacob - u svojstvu Alfe
po pravu. Jedilo me stalno shvacati koliko toga dugujem Jacobu kad sam se samo htjela ljutiti
na njega.
Namjerno sam preusmjerila misli kako bih ovladala osjecajima. Razmislila sam o još jednom
zanimljivom fenomenu; premda se zatišje izmedu zasebnih copora nastavilo, Jacob i Sam
otkrili su da se Alfe mogu obracati jedan drugome u vucjem oblicju. Nije to bilo kao prije; nisu
si culi svaku misao, kao prije raskola. Seth je objasnio da je to slicnije razgovoru naglas. Sam
sad cuje samo one misli koje Jacob želi podijeliti s njim, i obratno. Otkrili su i to da mogu
uspostaviti komunikaciju na vecoj udaljenosti, sad kad su ponovno poceli razgovarati.
Sve to su otkrili tek nakon što je Jacob otišao sam - uz prigovore Setha i Lee - da objasni
Samu što mu se dogodilo s Renesmee; jedino je tada napustio Renesmee otkako ju je prvi put
ugledao.
Nakon što je Sam shvatio koliko se korjenito sve promijenilo, vratio se s Jacobom
porazgovarati s Carlisleom. Razgovor su vodili u ljudskom liku (Edvvard je odbio napustiti me
da bi im prevodio) i obnovili sporazum. Odnos im, doduše, možda nikad više nece odisati
onakvim prijateljstvom.
Jedna krupna briga manje.
Ali postojala je još jedna koja mi je, premda fizicki ne tako opasna kao copor bijesnih vukova,
svejedno djelovala neodgodivije.
Charlie.
Ranije jutros razgovarao je s Esme, ali to ga nije sprijecilo da opet nazove, dvaput, prije samo
nekoliko minuta dok je Carlisle stavljao udlagu Sethu. Carlisle i Edvvard pustili su telefon da
zvoni.
Što bi mu bilo ispravno reci? Jesu li Cullenovi u pravu? Bi li bilo najbolje i najobzirnije reci mu
da sam umrla? Bih li mogla nepomicno ležati u lijesu dok on i moja majka placu nada mnom?
Nije mi to djelovalo ispravno. Ali dovesti Charlieja ili Renee u opasnost zbog opsjednutosti
Voltura tajnovitošcu bjelodano nije dolazilo u obzir.
Tu je i dalje bila moja ideja - pustiti Charlieja da me vidi, kad budem spremna za to, i dopustiti
mu da sam donese netocne zakljucke. Formalno, vampirska pravila ostala bi netaknuta. Ne bi
li bilo bolje za Charlieja da zna kako sam živa - recimo - i sretna? Sve i ako sam cudna i
drugacija i, lako moguce, stravicna u njegovim ocima?
Moje su oci pogotovo u ovom trenutku bile itekako prestravicne. Koliko ce još proci prije nego
što mi sposobnost obuzdavanja same sebe i boja ociju budu spremne za Charlieja?
"Što je, Bella?" tiho me upitao Jasper, išcitavajuci moju sve vecu napetost. "Nitko nije ljut na
tebe" - nato mu se usprotivilo potmulo rezanje s rijeke, ali zanemario ga je - "niti je zaista
iznenaden. No dobro, moglo
bi se reci da se jesmo iznenadili. Iznenadili što si tako brzo uspjela doci sebi. Bila si dobra.
Bolja nego stoje itko ocekivao."
Dok je govorio, u prostoriji je zavladala velika smirenost. Sethovo disanje prešlo je u prigušeno
hrkanje. Osjetila sam se smirenije, ali nisam zaboravila na svoje strepnje.
"Razmišljala sam o Charlieju, da ti pravo kažem."
Rasprava pred kucom naglo se prekinula.
"Ah", promrmljao je Jasper.
"Stvarno moramo otici, zar ne?" upitala sam ga. "Na neko vrijeme, u najmanju ruku. Pretvarati
se da smo, ne znam, u Atlanti."
Osjecala sam da me Edvvard netremice promatra, ali pogledala sam Jaspera. Upravo mi je on
i odgovorio, ozbiljnim tonom.
"Da. Jedino se tako može zaštititi tvoj otac."
Nacas sam se snuždila. "Tako ce mi nedostajati. Svi ce mi odavde nedostajati."
Jacob, pomislila sam i preko volje. Premda mi je ta cežnja i išceznula i objasnila se - zbog
cega mi je silno laknulo - i dalje mi je bio prijatelj. Koji zna pravu mene i prihvaca je. Cak i kao
cudovište.
Sjetila sam se onoga što je Jacob rekao dok me kumio prije nego što sam ga napala. Rekla si
mi da pripadamo jedno drugome u život, je /' tako? Da smo si rod. Rekla si da tako to izmedu
tebe i mene mora biti. Eto... sada i jesmo. Tako si i htjela da bude.
Ali osjecaj mi nije bio onakav kakav sam htjela. Ne sasvim. Prisjetila sam se necega davnijeg,
mutnih, slabih uspomena na svoj ljudski život. Prisjetila sam se upravo najtežih uspomena -
vremena bez Edvvarda, vremena tako mracnog da sam ga htjela pokopati u glavi. Nisam se
doslovce sjecala rijeci; samo sam pamtila kako sam htjela da mi je Jacob brat, pa da se
možemo voljeti bez ikakve zbrke ili boli. Da smo si rod. Ali nikad prije u tu jednadžbu nisam
uvrstila kcer.
Sjetila sam se necega mrvicu kasnijeg - jedne od mnogih prilika u kojoj sam rekla Jacobu
zbogom i naglas se upitala s kojom ce završiti, koja ce mu ispraviti život nakon onoga što sam
mu ucinila. Rekla sam nešto u stilu da koja god to bude bila, nece biti dovoljno dobra za njega.
Podsmjehnula sam se, a Edvvard je upitno podigao obrvu. Samo sam mu odmahnula glavom.
Ali ma koliko ce mi prijatelj možda nedostajati, znala sam da postoji veci problem. Jesu li Sam,
Jared ili Quil ikada proveli cijeli dan a da nisu vidjeli
predmet svoje fiksacije, Emily, Kim ili Claire? Mogu li? Što bi odvojenost od Renesmee ucinila
Jacobu? Bi li mu nanijela bol?
U meni je još uvijek bilo dovoljno sitne pakosti da bi mi bilo drago, ne zato što on pati, nego
zbog toga što Renesmee nece biti uz njega. Kako bih ja trebala podnositi to što ona pripada
Jacobu kad jedva da bi se moglo reci da pripada meni?
Zvuk pokreta na prednjem trijemu prenuo me iz razmišljanja. Cula sam kako ustaju, a onda su
ušli. U upravo istom trenutku Carlisle je sišao s kata, ruku punih cudnih stvari - vrpce za
mjerenje, vage. Jasper mi je priskocio. Kao na neki signal koji mije promaknuo, cak je i Leah
vani sjela i pocela gledati kroz prozor, izgledajuci kao da ocekuje nešto u isti mah i poznato i
potpuno nezanimljivo.
"Sigurno je šest sati", rekao je Edward.
"Pa?" upitala sam ga, netremice gledajuci Rosalie, Jacoba i Renesmee. Stajali su na vratima,
dok je Rosalie nosila Renesmee. Rose je izgledala nepovjerljivo. Jacob je izgledao zabrinuto.
Renesmee je izgledala prelijepo i nestrpljivo.
"Vrijeme je da izmjerimo Ness - ovaj, Renesmee", pojasnio mi je Carlisle.
"O. To svaki dan radite?"
"Cetiri puta dnevno", ispravio me usput Carlisle dok je pokazivao ostalima da odu na kauc.
Ucinilo mi se da sam primijetila kako je Renesmee uzdahnula.
"Cetiri puta? Svakodnevno? Zašto?"
"I dalje brzo raste", prišapnuo mi je Edvvard, tiho i napeto. Stisnuo mi je šaku, a drugom me
rukom cvrsto obgrlio oko struka, gotovo kao da mu treba potpora.
Nisam mogla odvojiti oci od Renesmee da provjerim kakav mu je izraz lica.
Izgledala je savršeno, apsolutno zdravo. Koža joj je sjala poput alaba-stera u kontrasvjetlu;
obrašcici su joj spram nje imali boju ružinih latica. Nije moguce da nešto s tako blistavom
ljepotom nije u redu. Pa valjda u njezinu životu ne postoji ništa opasnije od njezine majke.
Postoji li?
Razlika izmedu djeteta koje sam rodila i djeteta koje sam ponovno upoznala prije sat vremena
bila bi ocigledna svakome. Razlika izmedu Renesmee otprije sat vremena i Renesmee sada
bila je nešto istancanija. Ljudske je oci nikada ne bi opazile. Ali postojala je.
Tijelo joj je bilo nešto dulje. Tek mrvicu vitkije. Lice joj nije bilo toliko bucmasto; bilo je ovalnije
za djelic stupnja. Kovrcice su joj visjele milimetar
i pol niže niz ramena. Susretljivo se protegnula u Rosalienu narucju dok je Carlisle rastezao
vrpcu za mjerenje niz nju i zatim joj njome obavijao glavu. Nije ništa zapisivao; savršeno
pamcenje.
Bila sam svjesna da Jacob drži prekrižene ruke na prstima jednako cvrsto kao i Edvvard svoje
oko mene. Teške su mu se obrve sabile u jednu crtu nad duboko usadenim ocima.
Razvila se iz jedne stanice u bebu normalne velicine tijekom nekoliko tjedana. Vec par dana
nakon rodenja cinilo se da bi uskoro mogla prohodati. Zadrži li takav tempo rasta...
Mome vampirskom umu nije bilo teško obaviti proracun.
"Što da radimo?" užasnuto sam prošaptala.
Edvvard me primio još cvršce. Shvatio je tocno što ga pitam. "Ne znam." "Usporava se",
promrsio je Jacob kroza zube.
"Trebat ce nam još nekoliko dana mjerenja da utvrdimo trend, Jacobe. Ništa ne mogu
obecati."
"Jucer je porasla za pet centimetara. Danas je manje."
"Tricetvrt milimetra manje, ako su moja mjerenja savršena", tiho je rekao Carlisle.
"Budite savršeni, doktore", rekao je Jacob, izgovarajuci to gotovo kao prijetnju. Rosalie se
ukrutila.
"Znaš da cu dati sve od sebe", zajamcio mu je Carlisle.
Jacob je uzdahnuo. "Valjda više od toga ne mogu tražiti."
Opet sam osjetila ljutnju, kao da Jacob krade moj tekst - i potpuno ga pogrešno izgovara.
Kao da se i Renesmee ljutila. Pocela se meškoljiti, a zatim je zapovjedno ispružila rucicu
prema Rosalie. Rosalie se nagnula da joj Renesmee dotakne lice. Trenutak potom, Rose je
uzdahnula.
"Što hoce?" smjesta je upitao Jacob, opet prisvojivši moj tekst.
"Bellu, naravno", kazala mu je Rosalie, a od njezinih rijeci utroba mi se malcice ugrijala. Zatim
me pogledala. "Kako se osjecaš?"
"Zabrinuto", priznala sam joj, a Edvvard me stisnuo.
"Svi smo zabrinuti. Ali nisam na to mislila."
"Vladam sobom", obecala sam joj. Žed mije u ovom trenutku bila vrlo nisko na popisu potreba.
K tome, Renesmee mije lijepo mirisala u nimalo prehrambenom smislu.
Jacob se ugrizao za usnu, ali nije ni pokušao sprijeciti Rosalie kad mi je ponudila Renesmee.
Jasper i Edvvard nadvili su se nad nas, ali dopustili
su to. Vidjela sam kako je Rose napeta, pa sam se upitala kako je Jasperu ovog trenutka u
prostoriji. Ili je toliko usredotocen na mene da ostale ne može osjetiti?
Renesmee je posegnula prema meni kada i ja prema njoj, a lice joj je obasjao zasljepljujuce
sjajan osmijeh. Lako se smjestila u moje narucje, kao da je oblikovano baš za nju. Smjesta je
stavila vrelu rucicu na moj obraz.
Premda sam bila pripravna, svejedno sam zinula u cudu kad sam ugledala to sjecanje kao
viziju u glavi. Tako živopisnu i šarenu, a ipak potpuno prozirnu.
Sjecala se kako sam gonila Jacoba preko tratine, sjecala se kako je Seth skocio izmedu nas.
Sve je to savršeno jasno vidjela i cula. Ta graciozna grabežljivica koja skace na plijen kao
strijela odapeta iz luka nije slicila meni. Morala je to biti neka druga. Zbog toga mi se grižnja
savjesti mrvicu umanjila dok je Jacob samo nezašticeno stajao s rukama ispred sebe. Ruke
mu nisu drhtale.
Edvvard se zahihotao, promatrajuci Renesmeeine misli zajedno sa mnom. A onda smo se
oboje lecnuli kad se zaculo pucanje Sethovih kostiju.
Renesmee se blistavo osmjehnula, a njezine oci u uspomeni nisu silazile s Jacoba kroz cijelu
gungulu koja je uslijedila. Osjetila sam novi okus u sjecanju - ne posve zaštitnicki, prije
posjednicki - dok je promatrala Jacoba. Stekla sam izricit dojam da joj je drago što se Seth
isprijecio na putu mojega skoka. Nije htjela da Jacob nastrada. Jer je njezin.
"Ma, prekrasno", prostenjala sam. "Savršeno."
"Samo zato što joj je ukusniji od nas ostalih", primirio me Edvvard, zvuceci kruto, jer se i sam
jedio.
"Kažem ti da sam i ja njoj drag", podbo me Jacob s druge strane sobe, ociju uprtih u
Renesmee. Nije bio sasvim uživljen u šalu; obrve su mu zadržale napeti položaj.
Renesmee me nestrpljivo potapšala po licu, tražeci da pazim. Još jedno sjecanje: Rosalie joj
nježno provlaci cetku kroz svaki kovrcavi uvojak. To joj je bilo lijepo.
Carlisle i vrpca za mjerenje, kad je znala da se treba rastegnuti i mirno ležati. To ju nije
zanimalo.
"Izgleda da ce ti dati sažetak svega što si propustila", prokomentirao mi je Edvvard na uho.
Nos mi se naborao kad me lupila sljedecom. Od vonja poteklog iz cudne metalne šalice -
dovoljno tvrde da se ne može lako progristi - munjevito me zapeklo cijelo grlo. Jao.
A onda sam izgubila Renesmee iz ruku, koje su mi se našle sputane iza leda. Nisam se
odupirala Jasperu; samo sam gledala Edvvarda u prestrašeno lice.
"Što sam ucinila?"
Edvvard je pogledao Jaspera iza mene, a zatim ponovno mene.
"Ali prisjecala se žedi", promrsio je Edvvard, a celo mu se naboralo. "Sjecala se okusa ljudske
krvi."
Jasper mi je cvršce sputao ruke. Dijelom svijesti zamijetila sam da mi to nije narocito
neugodno, a kamoli bolno, kao što bi bilo covjeku. Samo mi je išlo na živce. Bila sam sigurna
da se mogu oteti njegovu stisku, ali nisam mu se oduprla.
"Da", složila sam se. "I?"
Edvvard se još sekundu mrštio na mene, a onda mu se lice opustilo. Kratko se nasmijao. "I
baš ništa, prema svemu sudeci. Ja sam taj koji je ovaj put pretjerano reagirao. Pusti je, Jazz."
Nestalo je stiska koji me sputavao. Posegnula sam prema Renesmee cim me oslobodio.
Edvvard mi ju je urucio bez oklijevanja.
"Nije mi to jasno", rekao je Jasper. "Ne mogu ja to podnijeti."
Iznenadeno sam vidjela kako Jasper išetava kroz stražnja vrata. Leah se odmaknula da mu
pruži širok razmak dok je koracao do rijeke i zatim se jednim skokom bacio na suprotnu
stranu.
Renesmee mije dotaknula vrat i smjesta mi ponovila taj prizor odlaska, kao daje prevrtjela
snimku. Osjetila sam pitanja u njezinim mislima, odjek mojega.
Vec me bio prošao šok zbog njezina cudnog malog dara. Cinio mi se posve prirodnim dijelom
nje, necim što bi se gotovo trebalo i ocekivati. Možda sad, nakon što sam i sama postala dio
natprirodnog, nikad više necu biti skeptik.
Ali što je bilo Jasperu da onako ode?
"Vratit ce se on", rekao je Edvvard, možda meni, možda Renesmee. "Samo mu treba trenutak
samoce da si prilagodi gledanje na život." Kutovi usana prijetili su razvuci mu se u osmijeh.
Još jedna ljudska uspomena - Edvvard mi govori kako ce Jasperu biti lakše u vlastitoj koži
"ako se budem teško navikavala" na vampirski bitak. Kazao je to u kontekstu rasprave o tome
koliko cu ljudi ubiti u prvih godinu dana kao novorodena.
"Ljuti se na mene?" tiho sam upitala.
Edvvard je raširio oci. "Ne. Zašto bi se ljutio?"
"Što mu je, onda?"
"Ljut je na sebe, ne na tebe, Bella. Brine ga... što je odgovoran za ostvarivanje vlastitih crnih
slutnji, kako bi se valjda moglo reci."
"U kom smislu?" upitao ga je Carlisle prije nego što sam ja stigla.
"Pita seje li ludilo novorodenih zaista tako teško kao što smo oduvijek mislili, ili bi se svatko, uz
prave nazore i stav, mogao snaci jednako dobro kao Bella. Cak i sada - možda mu je tako
teško samo zato što vjeruje da je to prirodno i neizbježno. Možda bi, kad bi više ocekivao od
sebe, uspio i udovoljiti tim ocekivanjima. Tjeraš ga na preispitivanje niza duboko usadenih
predrasuda, Bella."
"Ali to nije fer", rekao je Carlisle. "Svatko je drugaciji; svatko ima vlastite izazove. Možda to što
Bella postiže nadilazi prirodne sposobnosti. Možda u tome leži njezin dar, da tako kažem."
Skamenila sam se od iznenadenja. Renesmee je osjetila tu promjenu i dotaknula me. Prisjetila
se prethodne sekunde i zanimao ju je razlog.
"To je zanimljiva teorija, i posve vjerojatna", rekao je Edvvard.
Na sitan sam se trenutak razocarala. Što? Ni magicnih vizija, ni strašnih umijeca napadanja
poput, ma, sijevanja munjama iz ociju ili neceg takvog? Nemam baš ništa što bi bilo korisno ili
cool?
A onda sam shvatila što bi moglo znaciti da moja "supermoc" nije više od iznimne
samokontrole.
Prije svega, barem imam sebi svojstven dar. Mogla sam ne imati nikakav.
Ali, što je mnogo bitnije, ako je Edvvard u pravu, onda mogu smjesta preskociti onaj dio koji
me strašio daleko više od svih ostalih.
Što ako ne moram biti novorodena? Barem ne u smislu sludenog stroja za ubijanje. Što ako
bih se mogla od prvoga dana normalno uklopiti medu Cullenove? Što ako se necemo morati
godinu dana skrivati u nekoj zabiti dok "sazrijevam"? Što ako, poput Carlislea, nikad ne budem
morala ubiti ni jednu jedinu osobu? Što ako bih od samog pocetka mogla biti dobra vampirica?
Mogla bih se vidjeti s Charliejem.
Uzdahnula sam cim mi se stvarnost probila kroz nadu. Ne mogu se smjesta vidjeti s
Charliejem. Oci, glas, usavršeno lice. Što bih mu zapravo mogla reci; kako bih uopce pocela?
Potajice mi je bilo drago što imam odredenu izliku da to odgodim na neko vrijeme; ma koliko
da sam htjela pronaci neki nacin da zadržim Charlieja u svome životu, stravicno sam se bojala
tog prvog susreta. Vidjeti kako ce iskolaciti oci pri pogledu na moje novo lice, moju novu kožu.
Znati da je prestrašen. Pitati se kakvo ce mu se mracno objašnjenje oblikovati u glavi.
Bila sam dovoljno velika kukavica da pricekam godinu dana da mi oci prestanu gorjeti. A baš
sam mislila da cu biti potpuno neustrašiva nakon što postanem neuništiva.
"Jesi li ikada vidio dar usporediv sa samokontrolom?" upitao je Edvvard Carlislea. "Misliš li
stvarno da je to dar, ili tek plod svih njezinih priprema?"
Carlisle je slegnuo ramenima. "Donekle je slican onome stoje Siobhan oduvijek bila u stanju
izvoditi, premda ona to ne bi nazvala darom."
"Siobhan, tvoja prijateljica iz onog irskog kovena?" upitala gaje Rosalie. "Nisam znala da ona
može išta posebno. Mislila sam da je u toj ekipi Maggie ta koja je nadarena."
"Da, Siobhan dijeli to mišljenje. Ali ona je u stanju odluciti što joj je cilj i zatim ga gotovo...
voljno pretvoriti u stvarnost. Pripisuje to dobrom planiranju, ali oduvijek se pitam nije li to i
nešto više. Na primjer, kad je prihvatila Maggie. Liam je vrlo ljubomorno cuvao svoj posjed, ali
Siobhan je htjela da se to razriješi, pa se i razriješilo."
Edvvard, Carlisle i Rosalie smjestili su se u naslonjace kad su nastavili s raspravom. Jacob je
zaštitnicki sjeo pokraj Setha, djelujuci kao da mu je dosadno. Vjede su mu se tako objesile da
sam bila sigurna da ce se zacas obeznaniti.
Slušala sam, ali podijeljene pažnje. Renesmee mije i dalje prepricavala svoj dan. Držala sam
je uz prozorsku stijenku, automatski je ljuljajuci u narucju dok smo se netremice gledale u oci.
Shvatila sam da ostali nemaju razloga sjesti. Stajanje mije bilo savršeno ugodno. Jednako
sam se odmarala kao i da ležim protegnuta na krevetu. Znala sam da bih tjedan dana mogla
ovako stajati i ne pomaknuti se, a po isteku tih sedam dana osjecala bih se jednako odmorno
kao i na pocetku.
Sigurno sjede iz navike. Ljudi bi zapazili nekoga tko satima stoji a da i ne prebaci težinu na
drugu nogu. Cak i sad, primijetila sam kako Rosalie prstima popravlja kosu, a Carlisle križa
noge. Sitne kretnje da ne bi djelovali premirno, prevampirski. Morat cu promatrati što oni rade i
poceti vježbati.
Premjestila sam težinu natrag na lijevu nogu. Bilo mije pomalo glupo.
Možda mi samo žele dati da malo budem sama sa svojom bebom -odnosno sama koliko je
sigurno.
Renesmee mi je prepricala svaki, najsitniji dogadaj u danu, a iz tona njezinih malih prica stekla
sam osjecaj da joj je stalo da ih saznam u istoj mjeri u kojoj sam i ja to željela. Brinula se da su
mi neke stvari promaknule
- poput vrabaca koji su skakutali sve bliže i bliže dok ju je Jacob nosio, a oboje su stajali vrlo
mirno pokraj jedne od onih velikih jela; pticice nisu htjele prici Rosalie. Ili one odurno bljak
bijele tekucine - umjetnog mlijeka - koju joj je Carlisle stavio u šalicu; smrdjela je po kiseloj
prašini. Ili pjesme koju joj je Edvvard pjevušio, tako savršene da mi ju je Renesmee dvaput
odvrtjela; iznenadilo me što se nalazim u pozadini te uspomene, savršeno nepokretna ali još
prilicno izubijana. Stresla sam se, sjetivši se tog vremena sa svog motrišta. One grozomorne
vatre...
Nakon gotovo sat vremena - ostali su još bili duboko uživljeni u razgovor, Seth i Jacob uglas
su hrkali na kaucu - Renesmeeine price iz uspomena pocele su se usporavati. Blago su se
zamutile oko rubova i izgubile cvrsto žarište prije nego što su došle na izmak. Namjeravala
sam u panici upasti Edvvardu u rijec - zar nešto nije u redu s njom? - kad su joj kapci
zatreperili i sklopili se. Zijevnula je, rastegnuvši rumene, bucmaste usnice u okruglo O, i oci joj
se više nisu otvorile.
Rucica joj je spala s moga lica kad je utonula u san - poledina kapaka bila joj je blijede boje
lavande, poput rijetkih oblaka prije svitanja. Pazeci da je ne probudim, vratila sam tu rucicu
sebi na kožu i znatiželjno je tu zadržala. Isprva nije bilo nicega, a onda, nakon nekoliko
minuta, zatreptale su boje, kao da joj se šaka leptira razlijece iz svijesti.
Opcinjeno sam gledala njezine snove. Nisu imale nikakva smisla. Samo boje, oblici i lica. Bilo
mi je drago kako se cesto moje lice - oba moja lica, odvratno ljudsko i prelijepo besmrtnicko -
javlja u njezinim nesvjesnim mislima. Cešce nego Edvvard ili Rosalie. Bila sam rame uz rame
s Jacobom; nastojala sam ne dopustiti da me to pogodi.
Tad sam prvi put shvatila kako me Edvvard mogao promatrati dok spavam iz noci u dosadnu
noc, samo da me cuje kako govorim u snu. Mogla bih dovijeka gledati Renesmee kako sanja.
Promjena u Edvvardovu tonu privukla mi je pažnju kad je rekao: "Napokon" i okrenuo se baciti
pogled kroz prozor. Vani je bila duboka, zagasitoljubicasta noc, ali pogled mi je sezao jednako
daleko kao prije. Mrak mi ništa nije skrivao; sve mi je samo promijenilo boju.
Leah je, i dalje strijeljajuci pogledom, ustala i prikrila se u grmlju upravo kad je Alice izbila na
vidik sa suprotne strane rijeke. Alice se zaljuljala tamo-amo s grane kao artist na trapezu,
nožnim prstima dodirujuci šake, prije nego što ce se baciti tijelom u graciozan salto preko
rijeke. Esme je izvela tradicionalniji skok, dok je Emmett jurnuo ravno kroz rijeku, pljuskajuci
vodu tako daleko da su kapi poprskale stražnje prozore. Na moje iznenadenje, za njima je
stigao Jasper, ciji je sposobni skok djelovao neupadljivo, cak prikriveno spram ostalih.
Široki osmijeh koji se protezao na Aliceinu licu djelovao mi je poznato na nejasan, cudan
nacin. Svi su mi se odjednom poceli smiješiti - Esme slatko, Emmett uzbudeno, Rosalie
pomalo nadmeno, Carlisle s popustlji-vošcu, a Edvvard s išcekivanjem.
Alice je doskakutala u sobu prije svih ostalih, ruke ispružene preda se dok je nestrpljivost
stvarala gotovo vidljivu auru oko nje. Na dlanu joj je bio obicni mjedeni kljuc, oko kojega je bila
privezana velika mašna od ružicastog satena.
Pružila mi je kljuc, a ja sam automatski cvršce primila Renesmee desnom rukom kako bih
mogla otvoriti lijevu. Alice je spustila kljuc u nju.
"Sretan rodendan!" ciknula je.
Zakolutala sam ocima. "Nitko ne pocinje brojiti na sam dan rodenja", podsjetila sam je. "Prvi
rodendan obilježava se kad istekne godine dana, Alice."
Osmijeh je postao samodopadan. "Ne slavimo tvoj vampirski rodendan. Zasad. Trinaesti je
rujna, Bella. Sretan ti devetnaesti rodendan!"

Korisnički profil

40 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:49 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
6. Iznenađenje

Ne. Nema šanse!" Žestoko sam odmahnula glavom, a onda ošinula pogledom smiješak
mojega sedamnaestogodišnjeg supruga punog sebe. "Ne, ovo se ne racuna. Prestala sam
stariti prije tri dana. Zauvijek ce mi biti osamnaest."
"Nema veze", rekla je Alice, odbacujuci moj prigovor kratkim slijeganjem ramenima. "Svejedno
slavimo, žalim slucaj."
Uzdahnula sam. Rijetko kad je imalo smisla raspravljati s Alice. Osmijeh joj se raširio do
nemogucih razmjera kad mi je ugledala privolu u ocima.
"Jesi li spremna otvoriti poklon?" zapjevala je Alice.
"Poklone", ispravio ju je Edvvard, te izvadio još jedan kljuc - ovaj je bio duži i srebrni, s manje
razmetljivom plavom mašnom - iz džepa.
S mukom sam se suzdržala da ne prevrnem ocima. Smjesta sam znala cemu taj kljuc pripada
- autu za "poslije". Upitala sam se bih li trebala osjetiti uzbudenje. Cini se da mi pretvaranje u
vampiricu nije podarilo nikakvo nenadano zanimanje za sportske automobile.
"Prvo moj", rekla je Alice, te isplazila jezik, predvidjevši njegov odgovor.
"Moj je bliži."
"Ali vidi kako je odjevena." Alice je gotovo prostenjala te rijeci. "To me cijeli dan ubija. Ovo je
ocito prioritetno."
Obrve su mi se skupile kad sam se upitala na koji nacin me kljuc može obuci u novu odjecu.
Zar mi je kupila punu škrinju stvari?
"Znam - igrat cemo, pa tko pobijedi", predložila je Alice. "Kamen, škare, papir."
Jasper se zahihotao, a Edvvard je uzdahnuo.
"A da mi samo kažeš tko ce pobijediti?" oporo je rekao Edvvard.
Alice se ozarila. "Ja cu. Izvrsno."
"Ionako bi po svoj prilici bilo bolje da pricekam do jutra." Edvvard mi je uputio izvijeni smiješak,
a onda kimnuo prema Jacobu i Sethu, koji su izgledali kao da ce prespavati ostatak noci;
upitala sam se koliko su dugo ovaj put ostali budni. "Mislim da bi bilo više fora da Jacob bude
budan za veliko otkrivanje, slažeš se? Tako da bude bar nekoga tko ce izraziti primjerenu
razinu oduševljenja?"
Uzvratila sam mu širokim osmijehom. Dobro me poznavao.
"Jej", zapjevala je Alice. "Bella, daj da Rosalie uzme Ness— Renesmee."
"Gdje ona inace spava?"
Alice je slegnula ramenima. "U Roseinom narucju. Ili Jacobovom. Ili Esminom. Shvacaš. U
životu je nitko nije spustio. Bit ce najrazmaženija poluvampirica na svijetu."
Edvvard se nasmijao, a Rosalie je strucno preuzela Renesmee. "Ona je takoder
najrcerazmaženija poluvampirica na svijetu", rekla je Rosalie. "U tome je car jedinstvenosti."
Rosalie mi se iscerila, a meni je bilo drago vidjeti da se naša novostecena bliskost još vidi u
njezinu osmijehu. Nisam bila posve sigurna da ce se zadržati nakon što Renesmeein život
više ne bude vezan uz moj. Ali možda smo dovoljno dugo vremena provele kao suborci da
cemo sada zauvijek ostati prijateljice. Napokon sam odabrala onako kako bi i ona, da je na
mojem mjestu. To kao da je iz nje ispralo sve zamjeranje prema mojim ostalim odlukama.
Alice mi je tutnula kljuc s masnicom u ruku, te me šcepala za lakat i odvela prema stražnjim
vratima. "Idemo, idemo", cvrkutala je.
"Je li vani?"
"Recimo", kazala je Alice i gurnula me dalje.
"Uživaj u daru", rekla je Rosalie. "Od svih nas ti je. Narocito od Esme."
"Zar necete i vi doci?" Shvatila sam da se nitko nije pomaknuo.
"Dat cemo ti priliku da se sama naužiješ", rekla je Rosalie. "Možeš nam reci kako je bilo...
kasnije."
Emmett je provalio u smijeh. Zbog necega u njegovu cerekanju došlo mi je da porumenim,
premda nisam tocno znala u cemu je stvar.
Shvatila sam da se mnogo mojih osobina - poput istinske mržnje prema iznenadenjima i ne
narocito vece ljubavi prema darovima kao takvim - nije
nimalo promijenilo. Bilo mi je olakšanje i otkrivenje spoznati koliko se mojih temeljnih
karakternih crta preselilo sa mnom u ovo novo tijelo.
Nisam ocekivala da cu ostati ja. Široko sam se nasmiješila.
Alice me povukla za rame, i nisam se mogla prestati smiješiti kad sam otišla za njom u
ljubicastu noc. Samo je Edvvard krenuo s nama.
"Eto gorljivosti koju sam tražila", promrmljala je Alice pohvalno. Zatim mi je ispustila ruku,
dvaput okretno skocila i prebacila se preko rijeke.
"Dodi, Bella", doviknula mi je sa suprotne strane.
Edvvard je skocio istodobno kad i ja; bilo mi je u svakom pogledu jednako zabavno kao i
danas popodne. Možda i mrvicu zabavnije, jer je noc podarila svemu nove, bogate boje.
Alice je krenula s nama na petama, ravno na sjever. Bilo je lakše slijediti šapatni sušanj
njezinih koraka po zemlji i svježi trag njezina mirisa, nego je držati na oku kroz gusto raslinje.
Bez meni vidljiva povoda, naglo se okrenula na peti i dotrcala do mjesta gdje sam zastala.
"Nemoj me napasti", upozorila me i skocila na mene.
"Što ti to radiš?" ozbiljno sam je upitala, meškoljeci se dok mi se penjala na leda i obavijala
dlanove oko lica. Osjetila sam potrebu da je zbacim sa sebe, ali suzdržavala sam se.
"Sprecavam te da vidiš."
"Mogu se ja pobrinuti za to bez teatralnih gesta", ponudio se Edvvard.
"Lako je moguce da bi je pustio da vara. Primi je za ruku i povedi je." "Alice, ma—"
"Ne trudi se, Bella. Ovo cemo izvesti kako ja kažem."
Osjetila sam kako Edvvard ispreplice prste kroz moje. "Samo još nekoliko sekundi, Bella.
Onda ce ona otici maltretirati nekog drugog." Povukao me dalje. Lako sam ga pratila. Nisam
se bojala sudara s drvetom; drvo ce u tom slucaju jedino nastradati.
"Mogao bi biti malo zahvalniji", prekorila ga je Alice. "Ovo je za tebe jednako koliko je i za nju."
"Istina. Ponovno ti hvala, Alice."
"Ma da, ma da. Okej." Alice je naglo podigla glas od uzbudenja. "Stani tu. Okreni je mrvicu
udesno. Da, tako. Okej. Jesi li spremna?" ciknula je.
"Spremna sam." Tu je bilo novih mirisa koji su mi zagolicali zanimanje i pojacali radoznalost.
Mirisa kojima nije mjesto u dubokoj šumi. Kozje
krvi. Dima. Ruža. Piljevine? A i nekakve kovine. Zasicena mirisa duboke zemlje, iskopane i
izložene. Nagnula sam se prema zagonetki.
Alice je saskocila s mojih leda i otkrila mi oci.
Zagledala sam se u ljubicasti mrak. Ondje je, smještena na maloj šumskoj cistini, stajala
sicušna kamena koliba, sive boje lavande pod svjetlošcu zvijezda.
Tako joj je apsolutno tu bilo mjesto da se cinilo kao daje morala izrasti iz stijene, biti djelo
prirode. Kozja krv uspinjala se uz jedan zid poput cipke, izvijajuci se sve do debelih drvenih
crepova i preko njih. Kasne ljetne ruže cvale su u vrticu velicine rupca pod tamnim, duboko
usadenim prozorima. Puteljak od kamenih ploca, boje ametista u noci, vodio je do starinskih,
lucnih drvenih vrata.
Sklopila sam šaku oko kljuca u njoj, sva u šoku.
"Sto kažeš?" Alice je to kazala tiho; glas joj je odgovarao savršenoj tišini prizora iz slikovnice.
Otvorila sam usta, ali ništa nisam rekla.
"Esme je smatrala da bi nam se svidjelo neko vrijeme negdje zasebno živjeti, ali nije htjela da
smo predaleko", prišapnuo mi je Edvvard. "A obožava svaku izliku da se lati renoviranja. Ova
kucica je samo propadala barem stotinu godina u ovoj zabiti."
Nastavila sam zuriti, zijevajuci ustima kao riba.
"Zar ti se ne svida?" Alice je objesila lice. "Mislim, ono, sigurna sam da je možemo drugacije
srediti, ako hoceš. Emmett je žarko želio dodati nekoliko stotina cetvornih metara, kat, stupove
i toranj, ali Esme je smatrala da bi ti se najviše svidala u izvornom obliku." Glas joj je postajao
viši i ubrzaniji. "Ako nije imala pravo, možemo natrag na posao. Nece trebati dugo da—"
"Psst!" uspjela sam nekako reci.
Stisnula je usne i pricekala. Trebalo mi je nekoliko sekundi da dodem k sebi.
"Dajete mi kucu za rodendan?" prošaptala sam.
"Nama", ispravio me Edvvard. "A ovo je obicna koliba. Mislim da rijec kuca naznacuje više
prostora za noge."
"Nemoj protiv moje kuce", otpovrnula sam mu šaptom.
Alice se ozarila. "Svida ti se."
Odmahnula sam glavom.
"Obožavaš je?"
Kimnula sam.
"Jedva cekam da kažem Esme!" "Zašto nije i ona došla?"
Alicein osmijeh blago je izblijedio, tek se mrvicu iskrivio od onoga što je bio, kao da je teško
dati odgovor na moje pitanje. "Ma, znaš... svi se sjecaju kakva si kad je o poklonima rijec. Nisu
te htjeli dovoditi pod preveliki pritisak da ti se svidi."
"Ali jasna stvar daje obožavam. Kako ne bih?"
"To ce im se svidjeti." Potapšala me po nadlaktici. "Nego, plakar ti je napunjen. Mudro ga
koristi. I... to bi valjda bilo sve."
"Zar neceš uci s nama?"
Nehajno se vratila za nekoliko koraka. "Edvvard se zna snaci. Svratit cu... kasnije. Zovi ako ne
budeš mogla dobro spariti odjecu." Sumnjicavo me pogledala, pa se osmjehnula. "Jazz bi u
lov. Vidimo se."
Strelovito se izgubila medu drvecem kao da pleše najgraciozniji balet.
"Kako cudno", rekla sam kad je šum njezina odlaska minuo. "Zar sam baš tako grozna? Nisu
morali ne doci. Sada me pece savjest. Nisam joj ni zahvalila kako treba. Trebamo se vratiti,
reci Esme—"
"Bella, ne govori gluposti. Nitko ne misli da si toliko nerazumna."
"Pa zašto onda—"
"Vrijeme za samo nas dvoje njihov je drugi dar. Alice ti je to nastojala suptilno dati do znanja."
"O."
Samo je to bilo potrebno da mi kuca nestane. Jednako smo tako mogli biti bilo gdje. Nisam
vidjela ni drvece ni kamenje ni zvijezde. Nego samo Edvvarda.
"Da ti pokažem što su napravili", rekao je i povukao me za ruku. Zar nije osjetio da mi struja
nabija kroz tijelo poput krvi prožete adrenalinom?
Ponovno sam se osjetila neobicno neuravnoteženo, cekajuci reakcije za koje moje tijelo više
nije bilo sposobno. Srce mi je trebalo grmjeti kao parna lokomotiva koja samo što nije udarila u
nas. Zaglušno. Obrazi su mi trebali biti jarko rumeni.
Kad smo vec kod toga, trebala sam biti iscrpljena. Ovo mi je bio najdulji dan u životu.
Prasnula sam u smijeh - tek jedanput, tiho, u šoku - kad sam shvatila da ovom danu nece biti
kraja.
"Smijem li cuti što je smiješno?"
"Nije narocito smiješno", kazala sam mu dok me vodio do malih zaobljenih vrata. "Samo si
mislim - danas mi je prvi i posljednji dan vjecnosti. Malo mi to teško ide u glavu. Cak i s ovoliko
dodatnog prostora u njoj."
Ponovno sam se nasmijala.
Zahihotao se sa mnom. Ispružio je ruku prema kvaki, cekajuci da iskoristim svoje pravo.
Stavila sam kljuc u bravu i okrenula ga.
"Tako ti prirodno ide, Bella; lako smetnem s uma kako ti sve ovo mora biti silno neobicno. Kad
bih bar to mogao cuti." Sagnuo se i dignuo me u narucje tako brzo da nisam ni vidjela što mi
se sprema - a to je zaista bilo nešto iznimno.
"Hej!"
"Pragovi su u opisu moga posla", podsjetio me. "Ali nešto me zanima. Reci mi o cemu
razmišljaš upravo u ovom trenutku."
Otvorio je vrata - raskrilila su se s jedva cujnim škripanjem - i ušao u malu, kamenitu dnevnu
sobu.
"O svemu", rekla sam mu. "O svemu u isti mah, znaš. O lijepim stvarima i stvarima zbog kojih
se brinem i stvarima koje su nove. O tome kako stalno koristim previše superlativa u glavi.
Upravo sada razmišljam o tome da je Esme umjetnica. Tako je savršeno!"
Soba u kolibici bila je kao iz bajke. Pod je bio poplocen razbarušenim uzorkom glatkih
kamenih ploca. Pod niskim su se stropom protezale duge, otkrivene grede o koje bi netko
visok poput Jacoba sigurno udario glavom. Zidovi su na nekim mjestima bili od topla drveta, a
na drugima od kamenih mozaika. U kaminu oblika košnice u kutu polako su tinjali ostaci
vatrice. Bila je naložena naplavnim drvetom - sitni plamicci bili su modrikasti i zelenkasti od
soli.
Namještaj je bio kojekakav, nijedan komad nije odgovarao drugome, ali svejedno su bili
skladni. Jedna je stolica djelovala pomalo srednjovjekovno, dok je niska pocivaljka pokraj
kamina bila suvremenija, a polica puna knjiga pri suprotnom prozoru podsjecala me na filmove
cija se radnja dogada u Italiji. Svaki je komad nekako pristajao uz ostale poput velike
trodimenzionalne slagalice. Poneka mi je slika na zidovima bila poznata - bilo je tu meni
upravo najmilijih djela iz velike kuce. Dragocjenih originala, bez sumnje, ali nekako je i njima tu
bilo mjesto, kao i svemu ostalome.
Na ovome bi mjestu svatko mogao vjerovati da magija zaista postoji. Ovdje bi se samo tako
moglo ocekivati da se Snjeguljica svaki cas pojavi na vratima s jabukom u ruci, ili da svrati
jednorog i pocne brstiti ružine grmove.
Edvvard je oduvijek mislio da pripada u svijet prica strave. Naravno, ja sam znala da teško
griješi. Bilo je bjelodano da pripada ovdje. U bajku.
A sada sam se i ja našla s njim u toj prici.
Spremala sam se iskoristiti cinjenicu da me još nije stigao spustiti na noge i daje njegovo
umobolno prelijepo lice tek pedalj-dva od mojega kad je rekao: "Imamo srece što se Esme
sjetila dodati još jednu sobu. Nitko nije predvidio Ness— Renesmee."
Namrštila sam se na njega, jer mije razmišljanje teklo manje ugodnim putem.
"Nisi valjda i ti poceo", potužila sam se.
"Oprosti, ljubavi. Cijelo vrijeme im to cujem u mislima, znaš. Pa mi ulazi u naviku."
Uzdahnula sam. Moja beba, jezerska neman. Možda se tu ništa ne da uciniti. Samo, ja
nemam namjeru popustiti.
"Sigurna sam da jedva cekaš otici u plakar. Ili, barem cu reci Alice da si bila, da joj bude
lakše."
"Imam li razloga za strah?"
"Za prestravljenost."
Poveo me uskim kamenitim hodnikom s malenim svodovima, kao da smo u vlastitom
minijaturnom dvorcu.
"Tu ce biti Renesmeeina soba", rekao je, kimnuvši prema praznoj sobici s bijelim drvenim
podom. "Nisu je stigli ne znam kako urediti, s obzirom na ljutite vukodlake..."
Tiho sam se nasmijala, zaprepaštena brzinom kojom se sve okrenulo kako treba, kad je prije
samo tjedan dana sve izgledalo kao potpuna nocna mora.
Goni Jacoba zato što je sve morao dovesti do savršenstva na ovakav nacin.
"Evo naše sobe. Esme nam je ovdje pokušala stvoriti dio otocnog ozracja. Pretpostavila je da
cemo se vezati uz njega."
Krevet je bio golem i bijel, s oblacima koprena što su se slijevali s baldahina na pod. Svijetli
drveni pod odgovarao je onome u drugoj sobi, a sad sam shvatila da mu je boja upravo
jednaka netaknutoj plaži. Zidovi su bili one gotovo bijele plave boje blistavo vedra dana, a u
stražnjem su zidu bila velika staklena vrata što su vodila u mali, skriveni vrt. Ruže penjacice i
okruglo jezerce, glatko kao zrcalo i obrubljeno sjajnim kamenovima. Maleno mirno more za
nas.
Uspjela sam reci samo: "O." "Znam", šapnuo je.
Minutu smo samo tako stajali i prisjecali se. Premda su uspomene bile ljudske i mutne,
potpuno su mi obuzele svijest.
Osmjehnuo se širokim, blistavim osmijehom, te glasno nasmijao. "Ova dvostruka vrata vode
do plakara. Moram te upozoriti - prostraniji je od ove sobe."
Nisam cak ni bacila pogled prema vratima. Na svijetu za mene ponovno nije bilo nicega osim
njega - njegovih ruku svijenih poda mnom, njegovih usana tek na koji centimetar od mojih - i
nije bilo nicega što bi mi sada moglo odvratiti pozornost, bez obzira na to što sam novorodena
vampirica.
"Reci cemo Alice da sam otrcala ravno u plakar", šapnula sam, uplela mu prste u kosu i
privukla lice njegovome. "Reci cemo joj da sam satima unutra isprobavala odjecu. Lagat cemo
joj."
U tren oka je preuzeo moje raspoloženje, ili ga je možda vec nosio u sebi, i samo mi je
nastojao omoguciti da se pošteno naužijem rodendanskog poklona, kao gospodin. Privukao je
moje lice svojemu s naglom žestinom, tiho, grleno prostenjavši. Kad sam to cula, tijelom mije
sijevnula struja od koje sam gotovo pomahnitala, kao da se necu moci dovoljno brzo priviti uz
njega.
Zacula sam kako nam se tkanina drapa pod rukama, i bilo mi je drago da je barem moja
odjeca vec upropaštena. Za njegovu je bilo prekasno. Bilo je gotovo bezobrazno zanemariti
krasni bijeli krevet, ali naprosto nije bilo moguce da se stignemo premjestiti cak dotle.
Ovaj drugi medeni mjesec nije nam bio kao prvi.
Vrijeme koje smo proveli na otoku bio mi je vrhunac ljudskog života. Ono najbolje u njemu.
Bila sam tako spremna rastezati svoje ljudsko vrijeme, ne bih li samo još malo zadržala to što
imam s njim. Jer sam vjerovala da mi ovaj tjelesni dio nikad više nece biti isti.
Trebala sam pretpostaviti, nakon ovakvog dana, da ce mi biti bolji.
Sada sam ga mogla stvarno doživjeti - svojim novim, snažnim ocima mogla sam vidjeti kako
treba svaku prekrasnu crtu njegova savršenog lica, njegova dugog, besprijekornog tijela, svaki
njegov kut i svaku njegovu površinu. Mogla sam ocutjeti njegovu cistu, živopisnu aromu na
jeziku i osjetiti nevjerojatnu svilenkastost njegove mramorne kože pod osjetljivim jagodicama
svojih prstiju.
A i moja je koža bila tako osjetljiva pod njegovim rukama.
Bio je posve nov, drugacija osoba, dok su nam se tijela elegantno ispre-plitala ujedno na
pješcano blijedom podu. Bez opreza, bez suzdržavanja. Bez straha - narocito bez toga. Mogli
smo se voljeti zajedno - biti sada oboje aktivni sudionici. Napokon ravnopravni.
Kao i naši poljupci prije, svaki je dodir bio više od onoga na što sam bila naviknuta. Toliko je
toga u sebi dosad susprezao. Tada je to bilo nužno, ali nisam mogla vjerovati koliko mi se
uskracivao.
Nastojala sam imati na umu da sam snažnija od njega, ali bilo mi je teško usredotociti se na
bilo što uz ovako intenzivne dojmove što mi svake sekunde odvlace pozornost na milijun
razlicitih mjesta u tijelu; ako sam ga i ozlijedila, nije se bunio.
Vrlo, vrlo malen dio moje svijesti razmislio je o zanimljivom paradoksu koji ova situacija nosi.
Nikad se necu umoriti, a nece ni on. Ne moramo dolaziti do daha, ni odmarati se, ni jesti, pa
cak ni odlaziti u kupaonicu; više nemamo svakodnevnih ljudskih potreba. Imao je najljepše,
najsavršenije tijelo na svijetu, a ja sam imala njega cijeloga za sebe, i nisam imala dojam da
cu ikada doci do tocke kad cu pomisliti: E, sad mi je dosta za danas. Uvijek cu htjeti još. A
današnjem danu nikada nece biti kraja. Pa onda, u takvoj situaciji, kako da ikada prekinemo?
Uopce me nije bilo briga što nemam odgovora na to.
Nekako sam primijetila kad se pocelo razdanjivati. Maleno more u vrtu prešlo je iz crne u sivu
boju, a negdje vrlo blizu pocela je pjevati ševa -možda je savila gnijezdo u ružama.
"Nedostaje li ti?" upitala sam ga kad je pjesma završila. Nije to bilo prvi put da smo progovorili,
ali nije baš ni da smo vodili razgovor.
"Što da mi nedostaje?" promrmljao je.
"Sve to - toplina, mekoca kože, ukusan miris... Meni se baš ništa nije izgubilo, pa sam te samo
htjela pitati jesi li možda malo tužan zbog toga što se tebi izgubilo."
Nasmijao se, tiho i blago. "Teško bi se našao netko manje tužan od mene sada. Nemoguce,
usudio bih se reci. Rijetko tko dobije baš sve što želi, a i sve što se nije sjetio tražiti, u jednom
danu."
"Ti mi to izbjegavaš odgovoriti na pitanje?"
Pritisnuo je dlan na moje lice. "Ti mi jesi topla", kazao mi je.
Na neki nacin, to je bilo tocno. Meni je njegov dlan bio topao. Nije mi bilo isto kao dodir
Jacobove plameno vrele kože, ali bilo mi je i ugodnije. Prirodnije.
Zatim je vrlo polako spustio prste niz moje lice, lagano mi prelazeci s celjusti na grlo, na dolje
do struka. Oci su mi se nato malcice zavrnule u glavu.
"Ti mi jesi meka."
Dodir njegovih prstiju bio mi je poput satena na koži, tako da sam shvacala što želi reci.
"A što se mirisa tice, pa, ne mogu reci da mi to nedostaje. Sjecaš se kako su oni planinari
zamirisali dok smo bili u lovu?"
"Ulažem krajnje napore u to da se ne sjecam."
"Zamisli sada da se ljubiš s tim."
Grlo mi je buknulo, kao da je balon na vruci zrak u kojem je netko povukao uzicu.
"O."
"Upravo tako. Znaci, odgovor je nijecan. Pun sam ciste radosti, jer mi ništa ne nedostaje. Nitko
nema više nego što ja imam sada."
Spremala sam se obavijestiti ga da postoji jedna iznimka u toj izjavi, ali usne su mi odjednom
dobile pregršt posla.
Kad je bazencic poprimio bisernu boju od izlaska sunca, sjetila sam se još jednog pitanja za
njega.
"Koliko ce ovo još potrajati? Hocu reci, Carlisle i Esme, Em i Rose, Alice i Jasper - oni ne
provode cijele dane zakljucani u svojim sobama. Cijelo vrijeme su vani, u javnosti, potpuno
odjeveni. Hoce li ova... nasušna potreba ikada popustiti?" Privila sam se cvršce uz njega - što
je, zapravo, bilo poprilicno dostignuce - kako bi mu bilo jasno na što mislim.
"Teško je reci. Svatko je razlicit, a, eto, zasad si ti uvelike najrazlicitija uopce. Prosjecni je
mladi vampir u izvjesnom razdoblju previše opsjednut žedanjem a da bi mogao opažati
narocito više od toga. Cini se da to ne vrijedi za tebe. Samo, prosjecnom se vampiru nakon tih
prvih godinu dana pocnu otkrivati i druge potrebe. Ni žed ni bilo koja druga žudnja nikada
zaista ne izblijedi. Stvar je jednostavno u tome da ih treba nauciti dovoditi u ravnotežu,
odredivati prioritete i nositi se..."
"Koliko još?"
Osmjehnuo se, pri cemu mu se nos blago naborao. "Rosalie i Emmett bili su najgori. Trebalo
mi je puno desetljece da napokon mogu podnijeti boravak u krugu od osam kilometara od njih.
Cak je i Carlisleu i Esme bilo naporno svariti ih. Naposljetku su sretnome paru dali nogu.
Esme je i njima sagradila kucu. Bila je raskošnija od ove, ali treba imati u vidu da Esme zna
što se Rose svida, kao što zna što se tebi svida."
"Znaci, onda, nakon deset godina?" Bila sam prilicno sigurna da se Rosalie i Emmett nipošto
ne mogu mjeriti s nama, ali mogla bih ispasti prepotentna ako nastavim dulje od deset godina.
"Svi budu ponovno normalni? Kao što su sada?"
Edvvard se opet osmjehnuo. "Pa, nisam siguran na što misliš kad kažeš normalni. Vidjela si
kako mi obitelj prolazi kroz životne situacije na prilicno ljudski nacin, ali nocu si spavala."
Namignuo mi je. "Preostaje ti strahovito mnogo vremena kad ne moraš spavati. Tako da je
potpuno lako uravnotežiti svoje... interese. Postoji razlog zašto sam najbolji glazbenik u
obitelji, zašto sam - izuzev Carlislea - procitao najviše knjiga, izucio najviše znanosti, tecno
progovorio najvecim brojem jezika... Emmett bi te pokušao uvjeriti da sam takav sveznadar
zato što mogu citati misli, ali prava istina glasi da sam jednostavno imao slobodnog vremena u
izobilju."
Zajedno smo se nasmijali, a kretnje koje su nam popratile smijeh zanimljivo su djelovale na
nacin na koji su nam tijela bila pripojena, što je donijelo nepobitan kraj tom razgovoru.

Korisnički profil

41 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:50 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
7. Usluga

Kratko vrijeme potom Edvvard me podsjetio na moje prioritete. Za to mu je trebala samo jedna
rijec. "Renesmee..."
Uzdahnula sam. Uskoro ce se probuditi. Sigurno je skoro sedam sati. Hocu li joj trebati?
Odjednom mi se tijelo pocelo kociti od necega bliskog panici. Kako ce ona danas izgledati?
Edvvard je osjetio da sam se potpuno smela od stresa. "Sve je u redu, ljubavi. Obuci se, pa
cemo za dvije sekunde biti u kuci."
Vjerojatno sam izgledala kao lik iz crtica kad sam skocila na noge, pogledala u njega -
dijamantno mu je tijelo blago svjetlucalo pod difuznim svjetlom - pa na zapad, gdje me cekala
Renesmee, pa opet u njega, pa opet prema njoj, tako da mi se glava u sekundi pet-šest puta
okrenula lijevo--desno. Edvvard se osmjehnuo, ali nije se nasmijao; bio je on snažan.
"Cijela stvar je u ravnoteži, ljubavi. Tako ti dobro sve ovo ide da sam uvjeren kako ti nece
dugo trebati da sve sagledaš s pravog motrišta." "A i cijela je noc pred nama, je 1' tako?"
Sire se osmjehnuo. "Misliš da bih podnio dopustiti ti da se sada obuceš kada ne bi bilo tako?"
To ce mi morati biti dovoljno da izdržim dnevne sate. Primirit cu ovu nadmocnu, razornu strast
u sebi kako bih mogla biti dobra— Teško sam mogla pomisliti tu rijec. Premda mi je
Renesmee bila vrlo stvarna i neophodna u životu, svejedno sam se teško doživljavala kao
majku. Samo, valjda bi se svaka tako osjecala na mome mjestu, lišena devet mjeseci za
navikavanje na taj pojam. I obdarena djetetom koje se mijenja iz sata u sat.
Pomisao na Renesmeein ubrzani život za tili cas me ponovno uzrujala. Nisam cak ni zastala
pred bogato izrezbarenim dvostrukim vratima da dodem do daha prije nego što cu otkriti što je
Alice tu izvela. Samo sam banula kroz njih u namjeri da obucem prve stvari koje mi padnu pod
ruku. Trebala sam znati da mi to nece tako lako ici.
"Koje su stvari moje?" prosiktala sam. Nisu lagali, plakar je bio veci od naše spavace sobe.
Lako je moguce da je bio veci i od ostatka kucice zajedno, ali morala bih ga premjeriti
koracima da to tocno utvrdim. Nacas mi se pred ocima našla Alice kako nastoji nagovoriti
Esme da zanemari klasicne proporcije i dopusti ovu monstruoznost. Upitala sam se kako je
Alice uspjela tu prevagnuti.
Sve je bilo umotano u vrece za odjecu, posve nove i bijele, red za redom za redom.
"Koliko sam uspio shvatiti, sve izuzev ove vješalice ovdje" - dotaknuo je šipku koja se
protezala polovicom zida s lijeve strane vrata - "pripada tebi."
"Sve ovo?"
Slegnuo je ramenima.
"Alice", rekli smo uglas. On je izgovorio njezino ime kao objašnjenje; ja sam ga izgovorila kao
psovku.
"Pa dobro", promrsila sam i povukla zatvarac na najbližoj vreci. Zarežala sam sebi u bradu
kad sam u njoj ugledala svilenu opravu dugu do poda - djecje ružicaste boje.
Mogla bih cijeli dan utrošiti na pronalaženje nekakve normalne odjece!
"Da ti pomognem", ponudio se Edvvard. Pažljivo je onjušio zrak, a onda otišao za nekim
mirisom u dno dugacke prostorije. Tamo je stajala zidna komoda. Opet je onjušio, a onda
otvorio ladicu. S pobjedonosnim osmijehom izvadio je iz nje elegantno izlizane plave traperice.
Dolepršala sam do njega. "Kako ti je to uspjelo?"
"Denim ima svoj miris, baš kao i sve ostalo. A sada... rastezljivi pamuk?"
Otišao je za nosom do vješalice duge polovicu zida i iz nje uspio iskopati bijelu majicu dugih
rukava. Dobacio mi ju je.
"Hvala", usrdno sam mu kazala. Omirisala sam svaku vrstu tkanine, pamteci je za buduce
potrage po ovoj ludoj kuci. Upamtila sam svilu i saten; njih cu izbjegavati.
Trebale su mu tek sekunde da nade vlastitu odjecu - da ga nisam vidjela razodjevenog,
zaklela bih se da nema niceg ljepšeg od Edvvarda u kaki-hlacama i svijetlom bež puloveru - a
onda me primio za ruku. Jurnuli
smo skrivenim vrtom, lagano preskocili kameni zid i uletjeli u šumu trceci iz petnih žila. Pustila
sam mu ruku da se možemo utrkivati na povratku. Ovaj put je bio brži od mene.
Renesmee je bila budna; sjedila je uspravno na podu dok su Rose i Emmett pazili na nju, i
igrala se krivljenjem hrpice srebrnog pribora za jelo. Cim me opazila kroz staklo, bacila je žlicu
na pod - gdje je ostavila udubinu u parketu - i zapovjedno pokazala na mene. Njezina se
publika nasmijala; Alice, Jasper, Esme i Carlisle sjedili su na kaucu i gledali je kao da je
najzanimljiviji moguci film.
Prošla sam kroz vrata prije nego što su se jedva stigli poceti smijati, skocila kroz prostoriju i u
istom trenutku je podigla s poda. Široko smo se osmjehnule jedna drugoj.
Promijenila se, ali ne narocito. Opet se malo produljila, proporcijama se mijenjajuci iz bebe u
dijete. Kosa joj je bila dulja za šest milimetara, a kovrcice su joj se ljuljale kao opruge pri
svakoj kretnji. Pri povratku sam pustila da mi mašta slobodno divlja, i zamišljala sam da ce biti
gore. Zahvaljujuci mojim pretjeranim strahovanjima, ove sitne promjene gotovo da su mi došle
kao olakšanje. Cak i bez Carlisleova mjerenja bila sam sigurna da su se promjene usporile u
odnosu na jucerašnje.
Renesmee me potapšala po obrazu. Lecnula sam se. Ponovno je bila gladna.
"Koliko je vec dugo budna?" upitala sam kad je Edvvard nestao kroz kuhinjska vrata. Bila sam
sigurna da je otišao po njezin dorucak, vidjevši maloprije njezinu misao jednako bistro kao i ja.
Upitala sam se bi li on uopce primijetio njezinu malu osebujnost da ju je jedini imao prilike
upoznati. Njemu bi to vjerojatno djelovalo kao slušanje bilo koga.
"Samo nekoliko minuta", rekla je Rose. "Mislili smo te uskoro pozvati. Tražila te - možda bi bilo
bolje reci zahtijevala. Esme je žrtvovala svoj drugi najbolji komplet srebrnine da zabavi to
cudovištance." Rose je uputila Renesmee osmijeh pun tako ponosne privrženosti da kritika u
njezinim rijecima nije imala baš nimalo težine. "Nismo vas htjeli... ovaj, smetati."
Rosalie se ugrizla za usnu i odmaknula pogled, nastojeci ne prasnuti u smijeh. Osjecala sam
Emmettov necujni smijeh iza sebe, jer su temelji kuce vibrirali od njega.
Zadržala sam podignutu bradu. "Smjesta cemo ti urediti sobu", rekla sam Renesmee. "Svidjet
ce ti se u kolibi. Carobno je." Pogledala sam Esme. "Hvala, Esme. Najiskrenije. Apsolutno je
savršena."
Prije nego što je Esme stigla odgovoriti, Emmett se opet nasmijao - ovaj put ne necujno.
"Znaci, još uvijek stoji?" uspio je procijediti izmedu dviju provala cerekanja. "A mislio sam da
ste je vas dvoje dosad vec pretvorili u ruševine. Što ste sinoc radili? Raspravljali o državnom
dugu?" Prasnuo je u grohotan smijeh.
Zaškrgutala sam zubima i podsjetila se na neugodne posljedice koje su nastale kad sam si
jucer dopustila da izgubim živce. Naravno, Emmett nije tako lomljiv kao Seth...
Pri pomisli na Setha, nešto sam se upitala. "Gdje su danas vukovi?" Bacila sam pogled kroz
stakleni zid, ali niti pri dolasku nije bilo ni traga od Lee.
"Jacob je jutros prilicno rano otišao", rekla mije Rosalie, a sitna joj se bora namreškala na
celu. "Seth je izašao za njim."
"Što ga je tako uzrujalo?" upitao ju je Edvvard, vrativši se u sobu s Renesmeeinom šalicom.
Zacijelo je vidio više u Rosalienu pamcenju nego ja u izrazu njezina lica.
Ne udišuci, predala sam Renesmee u ruke Rosalie. Možda se i odlikujem izvrsnom
samokontrolom, ali nema šanse da je mogu hraniti. Zasad nipošto.
"Ne znam - niti me briga", progundala je Rosalie, ali iscrpnije je odgovorila na Edvvardovo
pitanje. "Gledao je Nessie kako spava i pritom idiotski zijevao kao i obicno, a onda je samo
skocio na noge bez ikakva povoda - bar meni primjetnog - i izjurio van. Meni je bilo drago što
sam ga se riješila. Što više vremena provodi ovdje, to je manja vjerojatnost da cemo uspjeti
istjerati njegov smrad."
"Rose", nježno ju je prekorila Esme.
Rosalie je zabacila kosu. "A valjda nije bitno. Necemo još tako dugo ostati ovdje."
"Još tvrdim da bi trebalo otici ravno u New Hampshire da organiziramo stvari", rekao je
Emmett, ocito nastavljajuci prijašnji razgovor. "Bella je vec prijavljena na Dartmouth. Izgleda
da joj nece baš dugo trebati da postane sposobna nositi se sa školom." Osvrnuo se prema
meni i posprdno iscerio. "Siguran sam da ceš rasturiti kolegije... kad ocito nocu nemaš druge
razonode osim ucenja."
Rosalie se zahihotala.
Ne gubi živce, ne gubi živce, ponavljala sam si. A onda sam osjetila ponos jer sam sacuvala
glavu.
Tako da sam bila prilicno iznenadena što Edvvard nije.
Zarežao je - iznenadnim, šokantnim hrapavim zvukom - i najcrnja srdžba pocela mu se valjati
licem poput olujnih oblaka.
Prije nego što je itko od nas stigao reagirati, Alice se našla na nogama.
"Pa što to on radi? Što to taj pas radi da mi je izbrisao cijeli dnevni raspored? Ništa ne vidim!
Ne!" Uputila mi je izmucen pogled. "Gledaj kakva si! Trebam te uputiti u služenje svojim
plakarom."
Na sekundu sam osjetila zahvalnost Jacobu na tome što je vec ucinio.
A onda je Edvvard stisnuo šake i režeci objasnio: "Razgovarao je s Charliejem. Misli da
Charlie ide za njim. Da dolazi ovamo. Danas."
Alice je kazala jednu rijec koja je zazvucala vrlo cudno, onako izgovorena njezinim cvrkutavim,
damskim glasicem, a onda se zamutila od nagle kretnje, šmugnuvši kroz stražnja vrata.
"Rekao je Charlieju?" zgranula sam se. "Ali - zar mu nije jasno? Kako je to mogao uciniti?"
Charlie ne smije saznati za mene! Za vampire! To bi ga dovelo na popis za odstrel od kojega
ga cak ni Cullenovi ne bi mogli spasiti. "Ne!"
Edvvard je progovorio kroza zube. "Jacob upravo stiže."
Istocno od nas sigurno je pocelo padati. Jacob se pojavio na vratima, tresuci mokrom kosom
kao pas, raspršujuci kapljice po tepihu i kaucu, gdje su stvorile sitne sive mrljice na bjelini.
Zubi su mu se bjelasali spram tamnih usana; oci su mu se krijesile od uzbudenja. Hodao je
istrzanim kretnjama, kao da je sav pun sebe zbog toga što je uništio život mome ocu.
"Hej, narode", pozdravio nas je, cereci se.
Zavladao je potpun tajac.
Leah i Seth tiho su ušli za njim, u ljudskim likovima - zasad; oboma su se ruke tresle od
napetosti koja je vladala u prostoriji.
"Rose", rekla sam i ispružila ruke. Rosalie mi je šutke predala Renesmee. Pritisnula sam je uz
svoje nepomicno srce, držeci je kao talisman protiv ishitrenih reakcija. Držat cu je u narucju
sve dok ne budem sigurna da mi odluka da ubijem Jacoba potjece iz posve razumskog suda,
a ne iz srdžbe.
Bila je vrlo mirna, promatrala je i slušala. Koliko je zapravo toga shvacala?
"Charlie ce uskoro doci", opušteno mi je rekao Jacob. "Samo da te upozorim. Pretpostavljam
da ce ti Alice dati suncane naocale ili nešto takvo?"
"Previše ti toga pretpostavljaš", procijedila sam kroza zube. "Što. Si. To. Ucinio?"
Jacobu se osmijeh poljuljao, ali i dalje je bio previše nabrijan za ozbiljan odgovor. "Blondinka i
Emmett jutros su me probudili pricama i pricama o
vašoj selidbi na drugi kraj zemlje. Kao da bih vas mogao pustiti da odete. Tu je najveca frka
bila oko Charlieja, je F tako? Pa, riješen problem."
"Shvacaš li ti uopce što si ucinio? U koliku si ga opasnost doveo?"
Frknuo je. "Nisam ga doveo u opasnost. Osim od tebe. Ali ti se odlikuješ nekakvom
natprirodnom samokontrolom, je F tako? Nije baš ravna citanju misli, ako mene pitaš. Mnogo
manje uzbudljiva."
Edvvard je uto naglo sijevnuo preko prostorije i unio se Jacobu u lice. Premda je bio pola
glave niži od Jacoba, Jacob se odmaknuo od njegova zapanjujuceg bijesa kao da se Edvvard
nadvio nad njim.
"To je samo teorija, mješanac", zarežao je. "Misliš da je treba iskušati na Charlieju? Jesi li
uzeo u obzir fizicku bol koju ovime nanosiš Belli, cak i ako joj se bude mogla oduprijeti? Ili
emocionalnu bol, u suprotnom? Ocito te što ce biti s Bellom više nije briga!" Tu posljednju rijec
je procijedio.
Renesmee mi je zabrinuto pritisnula prstice uz obraz, sva zabrinuta puštajuci reprizu u glavi.
Edvvardove rijeci napokon su uspjele prodrijeti kroz Jacobovo neobicno naelektrizirano
raspoloženje. Usta su mu se namršteno objesila. "Bella ce trpjeti bol?"
"Kao da si joj zabio potpuno usijani žarac u grlo!" Lecnula sam se, prisjetivši se mirisa ciste
ljudske krvi. "Nisam to znao", prošaptao je Jacob.
"Onda si možda trebao najprije pitati", odvratio mu je Edvvard rezanjem kroza zube.
"Kad biste me sprijecili."
"Trebalo te sprijeciti—"
"Nije tu rijec o meni", upala sam im u rijec. Stajala sam vrlo mirno, cvrsto se držeci i
Renesmee i svoje prisebnosti. "Rijec je o Charlieju, Jacobe. Kako si ga mogao ovako dovesti
u opasnost? Shvacaš li ti da sad i on mora umrijeti ili postati vampir?" Glas mi je zadrhtao od
suza koje mi oci više nisu mogle isplakati.
Jacoba su još tištale Edvvardove optužbe, ali moje kao da mu nisu smetale. "Opusti se, Bella.
Nisam mu rekao ništa što mu sama nisi namjeravala reci."
"Ali stiže ovamo!"
"Pa da, to je poanta. Zar nije cijela ta taktika 'daj da on donese pogrešne pretpostavke' bila
tvoja? Mislim da sam ga vrlo zgodno naveo na pogrešan trag, ako smijem sam to reci."
Prsti su mi se odmaknuli od Renesmee. Podvila sam ih natrag pod nju, da ne bude nezgoda.
"Reci mi bez uvijanja, Jacobe. Nemam živaca za ovo."
"Ništa mu nisam otkrio o tebi, Bella. Ne baš. Otkrio sam mu o sebi. Dobro,pokazao je
vjerojatno primjereniji glagol."
"Fazirao se pred Charliejem", prosiktao je Edvvard.
Prošaptala sam: "Što si se?"
"Hrabar je. Hrabar kao i ti. Nije se onesvijestio, ni povratio, ništa. Moram ti reci, dojmio me se.
Samo, da si mu vidjela lice kad sam se poceo skidati. Neusporedivo", zacerekao se Jacob.
"Koji si ti apsolutni kreten! Mogao je dobiti infarkt zbog tebe!"
"Charlie je dobro. Otporan je. Daj mi samo minutu, pa ceš vidjeti da sam ti ovime ucinio
uslugu."
"Imaš polovicu tog vremena, Jacobe." Glas mi je bio plošan i celican. "Imaš trideset sekundi
da mi prepricaš svaku pojedinu rijec dok nisam Renesmee predala Rosalie i otrgnula ti tu
bijednu glavu s ramena. Seth me ovaj put nece moci sprijeciti."
"Ma joj, Bells. Nekada nisi bila tako melodramaticna. Je li to neka vampirska stvar?"
"Dvadeset šest sekundi."
Jacob je prevrnuo ocima i svalio se u najbliži naslonjac. Njegov mu je mali copor stao uz
bokove, nipošto opušten onako kako je on djelovao; Leah me držala na oku, blago iskeženih
zuba.
"I tako sam jutros pokucao Charlieju na vrata i pozvao ga u šetnju. Zbunio se, ali kad sam mu
rekao da se radi o tebi i da si se vratila u mjesto, otišao je sa mnom skroz do šume. Rekao
sam mu da više nisi bolesna, i da je situacija pomalo cudna, ali dobra. Spremao se krenuti da
te obide, ali rekao sam mu da mu najprije nešto moram pokazati. A onda sam se fazirao."
Jacob je slegnuo ramenima.
Imala sam dojam da mi škripac steže zube. "Da cujem svaku rijec, cudovište jedno."
"Pa rekla si da imam samo trideset sekundi - okej, okej." Izraz moga lica sigurno ga je uvjerio
da nisam raspoložena za podbadanje. "Da vidim... Opet sam se fazirao i obukao, a onda, kad
je opet poceo disati, rekao sam nešto u stilu: 'Charlie, ne živiš u svijetu u kojem si mislio da
živiš. Dobra vijest je to da se ništa nije promijenilo - osim što sada to znaš. Život ce se
nastaviti kao i dosad. Slobodno se smjesta vrati na pretvaranje da ne vjeruješ ni u što od
ovoga.'
Trebalo mu je malo da se pribere, a onda ga je zanimalo što se zapravo zbiva s tobom, kakva
je to ta rijetka bolest zapravo. Rekao sam mu da si bila bolesna, ali sad si dobro - samo što si
se u postupku oporavka morala malcice promijeniti. Zanimalo ga je što mi znaci to 'promijeniti',
a ja sam mu rekao da sada daleko više sliciš na Esme nego na Renee."
Edvvard je prosiktao dok sam ja užasnuto buljila; ovo se kretalo u opasnom smjeru.
"Nakon nekoliko minuta, upitao me, vrlo tiho, pretvaraš li se i ti sada u životinju. A ja sam mu
rekao: 'Voljela bi ona da je tako cool!" Jacob se zahihotao.
Rosalie je zgadeno promrmljala.
"Poceo sam mu dalje objašnjavati o vukodlacima, ali nisam ni jednu cijelu rijec uspio izgovoriti
- Charlie me prekinuo i kazao da 'radije ne bi znao pojedinosti'. Zatim me pitao jesi li znala u
što si se uvalila udajom za Edvvarda, a ja sam rekao: 'Jasno, zna ona sve o tome vec
godinama, još otkako je došla u Forks.' To mu se nije jako svidjelo. Pustio sam ga da drži
tiradu sve dok nije sve zajedno izbacio iz sebe. Nakon što se smirio, zatražio je samo dvije
stvari. Htio te vidjeti, a ja sam mu rekao da bi bilo bolje kad bi mi dao da odem prvi i objasnim
situaciju."
Duboko sam udahnula. "A što je to drugo što je htio?"
Jacob se osmjehnuo. "Svidjet ce ti se. Glavni mu je zahtjev da mu se o svemu ovome kaže
što manje. Ako nije apsolutno presudno da nešto zna, zadrži to za sebe. Reci mu samo
najnužnije."
Laknulo mi je prvi put otkako je Jacob ušao. "To bi se dalo izvesti."
"Izuzev toga, samo se želi pretvarati da je sve kao i prije." Jacobov je osmijeh postao
samodopadan; sigurno je naslutio da cu tu negdje vec poceti osjecati prve natruhe
zahvalnosti.
"Što si mu rekao o Renesmee?" Mucila sam se zadržati britki, prijekorni ton, odupiruci se
nevoljkoj potrebi za naklonošcu. Bila je preuranjena. Toliko toga u ovoj situaciji i dalje nije bilo
u redu. Sve i ako je Jacobova intervencija polucila bolju reakciju od Charlieja nego što sam se
ikada nadala...
"A, da. I tako sam mu rekao da ste ti i Edvvard naslijedili nova ustašca koja treba hraniti."
Bacio je pogled na Edvvarda. "Ona je siroce za koje se skrbite - kao Bruce Wayne za Dicka
Graysona." Jacob je frknuo. "Mislio sam da ti nece smetati ta laž. Sve je to dio igre, zar ne?"
Edvvard nije reagirao ni na koji nacin, pa je Jacob nastavio. "Charlieja sad vec više ništa nije
moglo šokirati, ali ipak je pitao hocete li je usvojiti. 'Kao kcer? Kao
da sam ja svojevrstan djed?' Upravo se tako izrazio. Rekao sam mu da je tako. 'Cestitam,
deda' i sve to. Cak se malcice osmjehnuo."
Oci su me opet pocele peckati, ali ovaj put ne zbog straha ili strepnje. Charlie se nasmiješio
na vijest da ce postati djed? Charlie želi upoznati Renesmee?
"Ali ona se tako brzo mijenja", prošaptala sam.
"Rekao sam mu da je izuzetnija od svih nas zajedno", tiho je kazao Jacob. Ustao je i otišao
ravno do mene, mahnuvši Lei i Sethu da ne prilaze kad su krenuli za njim. Renesmee je
pružila rucice prema njemu, ali samo sam je cvršce privila uza se. "Rekao sam mu: 'Vjeruj mi
na rijec, bolje ti je da ne znaš za to. Ali ako možeš zanemariti sve stoje tu cudno, zaprepastit
ceš se. Ona je najcudesnija osoba na cijelom svijetu.' A onda sam mu rekao da ako se bude
mogao nositi s tim, svi cete se još neko vrijeme tu zadržati, pa ce je imati priliku upoznati. Ali
ako to bude previše za njega, otici cete. Rekao je da ce se nekako snaci dokle god ga nitko ne
bude tjerao da sluša neželjene informacije."
Jacob me pogledao s poluosmijehom i pricekao.
"Ne mislim ti se zahvaliti", rekla sam mu. "Svejedno dovodiš Charlieja u golemu opasnost."
"Stvarno mi je žao što te to boli. Nisam znao da je to tako. Bella, stvari sada s nama drugacije
stoje, ali zauvijek ceš mi biti najbolja prijateljica, i zauvijek cu te voljeti. Ali sada cu te voljeti
kako treba. Napokon se uspostavila ravnoteža. Oboje imamo ljude bez kojih ne možemo
živjeti."
Uputio mije svoj baš najjacobovskiji osmijeh. "Još uvijek smo prijatelji?"
Ma koliko da sam se trudila oduprijeti, morala sam mu uzvratiti. Naj-suzdržanijim smiješkom.
Pružio mi je ruku: kao ponudu.
Duboko sam udahnula i prebacila Renesmeeinu težinu na jednu ruku. Rukovala sam se
lijevom s njim - nije ni trepnuo na dodir moje hladne kože. "Ako veceras ne ubijem Charlieja,
razmislit cu o tome da ti oprostim zbog ovoga."
"Kada veceras ne ubiješ Charlieja, bit ceš mi ogroman dužnik." Zakolutala sam ocima.
Pružio je drugu ruku prema Renesmee, ovaj put kao molbu. "Smijem?"
"Zapravo, držim je kako mi ruke ne bi bile slobodne da te ubijem, Jacobe. Možda poslije."
Uzdahnuo je, ali nije navaljivao. Što mu je bilo mudro.
Alice je tada utrcala natrag kroz vrata, punih ruku i s obecanjem nasilja u licu.
"Ti, ti i ti", brecnula se na vukodlake, strijeljajuci ih pogledom. "Ako morate ostati, idite u kut i
posvetite se tome da tamo i ostanete neko vrijeme. Moram vidjeti. Bella, radije mu predaj
bebu, kad smo vec kod toga. Ionako ce ti trebati slobodne ruke."
Jacob se iscerio, likujuci.
Nerazblaženi strah proparao mije želudac kad su me opalili pregolemi razmjeri toga što se
spremam uciniti. Namjeravam se kladiti na svoju nestabilnu samokontrolu, s mojim iskljucivo
ljudskim ocem kao pokusnim kunicem. Edvvardove ranije rijeci opet su mi odjeknule u ušima.
Jesi li uzeo u obzir fizicku bol koju ovime nanosiš Belli, cak i ako joj se bude mogla oduprijeti?
Ili emocionalnu bol, u suprotnom?
Nisam mogla zamisliti bol neuspjeha. Disanje mi se pretvorilo u dahtanje.
"Uzmi je", prošaptala sam i prebacila Renesmee Jacobu u narucje.
Kimnuo je, cela namreškana od brige. Mahnuo je ostalima i svi su otišli u suprotni kut sobe.
Seth i Jake smjesta su se spustili na pod, ali Leah je odmahnula glavom i stisnula usne.
"Smijem ja otici?" potužila se. Cinilo se da joj je neugodno u ljudskom tijelu, odjevenoj u istu
onu prljavu majicu i pamucne kratke hlace koje je imala na sebi kad se neki dan došla derati
na mene, dok joj je kratka kosa stršala u nepravilnim pramenovima. Ruke su joj se i dalje
tresle.
"Naravno", rekao je Jake.
"Ostani istocno odavde, da ne izbiješ Charlieju na put", dodala je Alice.
Leah nije pogledala Alice; šmugnula je kroz stražnja vrata i odmarširala u grmlje da se fazira.
Edvvard se opet našao uz mene i pomilovao me po licu. "Možeš ti to. Znam da možeš.
Pomoci cu ti; svi cemo ti pomoci."
Pogledala sam Edvvarda u oci s vriskom panike na licu. Je li dovoljno snažan da me sprijeci
ako izvedem neku pogrešnu kretnju?
"Kad ne bih vjerovao da se možeš snaci, danas bismo nestali. Vec u ovom trenutku. Ali možeš
ti to. A bit ceš sretnija budeš li mogla imati Charlieja u svome životu."
Pokušala sam usporiti svoje disanje.
Alice je ispružila ruku prema meni. Na dlanu joj je bila bijela kutijica. "Iritirat ce ti oci - nece te
boljeti, ali zamutit ce ti vid. Iritantno je.
Takoder nece odgovarati bivšoj boji tvojih ociju, ali i to je svejedno bolje od jarkocrvene, je 1'
tako?"
Bacila je kutijicu s kontaktnim lecama u zrak, a ja sam je ulovila.
"Kada si—"
"Prije nego što ste otišli na medeni mjesec. Pripremila sam se za više mogucih buducnosti."
Kimnula sam i otvorila kutijicu. Nikad prije nisam nosila lece, ali to nije moglo biti tako teško.
Izvadila sam malu smedu cetvrtinu sfere i pritisnula je na oko, konkavnom stranom prema
unutra.
Trepnula sam, i skrama mi je prekrila vid. Naravno, vidjela sam kroz nju, ali vidjela sam i
teksturu tankoga zaslona. Oko mi se stalno fokusiralo na mikroskopske ogrebotine i iskrivljene
dijelove.
"Vidim što hoceš reci", promrmljala sam kad sam stavljala i drugu. Ovaj put sam pokušala ne
trepnuti. Oko mi je automatski dobilo potrebu da ukloni prepreku.
"Kako izgledam?"
Edvvard se nasmiješio. "Prekrasno. Naravno—"
"Da, da, ona ti uvijek izgleda prekrasno", nestrpljivo je Alice dovršila njegovu misao. "Bolje su
od crvenih, ali to je najveca pohvala koju ti mogu dati. Blatno smede. Tvoje smede bile su
daleko ljepše. Imaj na umu da lece nece trajati dovijeka - otrov u tvojim ocima rastopit ce ih za
nekoliko sati. Znaci, ostane li Charlie dulje od toga, morat ceš se ispricati i otici ih zamijeniti.
Sto bi ionako bilo pametno, jer ljudi trebaju odlaziti na zahod." Odmahnula je glavom. "Esme,
daj joj nekoliko uputa o oponašanju ljudi dok ja opskrbljujem toaletne prostorije zalihom leca."
"Koliko vremena imam?"
"Charlie stiže za pet minuta. Ne kompliciraj."
Esme je kratko kimnula i došla me primiti za ruku. "Najhitnije je ne sjediti previše nepomicno i
ne kretati se previše naglo", objasnila mi je.
"Sjedni ako i on sjedne", ubacio se Emmett. "Ljudi ne vole samo stajati u mjestu."
"Pusti da ti pogled odluta svakih tridesetak sekundi", dodao je Jasper. "Ljudi ne zure predugo
u jednu te istu stvar."
"Drži prekrižene noge otprilike pet minuta, zatim se prebaci na prekrižene gležnjeve u iducih
pet", rekla je Rosalie.
Kimnula sam glavom jedanput na svaki od tih prijedloga. Primijetila sam jucer da izvode neke
od tih stvari. Imala sam dojam da bih mogla oponašati njihove postupke.
"I trepci barem triput u minuti", rekao je Emmett. Namrštio se, te skocio do daljinskog
upravljaca na rubnom stolicu. Ukljucio je televizor, našao utakmicu fakultetskog footballa i
kimnuo sam sebi.
"Mici i rukama. Zagladi si kosu, ili se pretvaraj da se ceškaš", rekao je Jasper.
"Rekla sam Esme", prigovorila je Alice kad se vratila. "Zbunit cete je."
"Ne, mislim da sam sve pokopcala", rekla sam. "Da sjedim, osvrcem se, trepcem, meškoljim
se."
"Upravo tako", potvrdila je Esme. Zagrlila me oko ramena.
Jasper se namrštio. "Zadržavat ceš dah najviše što možeš, ali morat ceš malo pomicati
ramena kako bi izgledalo kao da dišeš."
Jedanput sam udahnula, te ponovno kimnula glavom.
Edvvard me zagrlio sa slobodne strane. "Možeš ti to", ponovio je, pri-šapnuvši mi ohrabrenje
na uho.

"Dvije minute", rekla je Alice. "Možda da pocneš tako što ceš vec ležati na kaucu. Napokon,
bila si bolesna. Tako te nece morati od samog pocetka vidjeti kako se kreceš kako treba."
Alice me odvukla na kauc. Pokušala sam se polako kretati, natjerati svoje udove da budu
kilaviji. Prevrnula je ocima, tako da mi ocito nije narocito uspjelo.
"Jacobe, treba mi Renesmee", rekla sam.
Jacob se namrštio i nije se pomaknuo.
Alice je odmahnula glavom. "Bella, to mi nece pomoci da vidim."
"Ali treba mi. Ona me smiruje." U glasu mi se cuo nepogrešiv prizvuk panike.
"Pa dobro", prostenjala je Alice. "Drži je što mirnije možeš, a ja cu nastojati vidjeti preko nje."
Umorno je uzdahnula, kao da se od nje traži da radi prekovremeno na godišnjem. I Jacob je
uzdahnuo, ali donio mi je Renesmee, a onda se brzo povukao od Aliceina prodorna pogleda.
Edvvard je sjeo na mjesto do mene i primio Renesmee i mene u zagrljaj. Nagnuo se i vrlo
ozbiljno pogledao Renesmee u oci.
"Renesmee, netko poseban dolazi posjetiti tebe i tvoju majku", rekao je svecanim tonom, kao
da ocekuje od nje da ce shvatiti svaku rijec. Je li tako i bilo? Uzvratila mu je pogled bistrim,
ozbiljnim ocima. "Ali on nije poput nas, cak ni poput Jacoba. Moramo biti vrlo oprezni uz njega.
Ne bi trebala razgovarati s njim kao što razgovaraš s nama."
Renesmee mu je dotaknula lice.
"Upravo tako", rekao je. "I bit ceš žedna od njega. Ali ne smiješ ga ugristi. Nece zarasti kao
Jacob."
"Razumije li te?" prošaptala sam.
"Razumije. Bit ceš oprezna, zar ne, Renesmee? Pomoci ceš nam?"
Renesmee ga je ponovno dotaknula.
"Ne, ne smeta mi ako ugrizeš Jacoba. To je u redu."
Jacob se zahihotao.
"Možda bi trebao otici, Jacobe", hladno je rekao Edvvard, strijeljajuci pogledom prema njemu.
Edvvard nije oprostio Jacobu, jer je znao da cu trpjeti bol ma što se sada dogodilo. Ali rado cu
pretrpjeti tu gorucu žed ako to bude najgora stvar s kojom cu se veceras suociti.
"Rekao sam Charlieju da cu biti ovdje", rekao je Jacob. "Treba mu moralna podrška."
"Moralna podrška", prezirno je rekao Edvvard. "Koliko Charlie zna, ti si najodurnije cudovište
medu svima nama."
"Najodurnije?" pobunio se Jake, a onda se tiho nasmijao sebi u bradu.
Cula sam kako gume skrecu s ceste na tihu, vlažnu zemlju prilaznog puta Cullenovih, i disanje
mi se opet ubrzalo. Da mi je srce radilo, ceki-calo bi. Zbog toga sam se zabrinula da mi tijelo
nece imati odgovarajuce reakcije.
Usredotocila sam se na postojano bilo Renesmeeina srca da se smirim. Prilicno brzo mi je
uspjelo.
"Svaka cast, Bella", pohvalno je prošaptao Jasper.
Edvvard me cvršce stisnuo oko ramena.
"Siguran si?" upitala sam ga.
"Potpuno. Možeš uciniti sve što želiš." Osmjehnuo se i poljubio me.
Nije to baš bila puka pusa u usne, i moje divlje vampirske reakcije opet su me ulovile
nespremnu. Edvvardove usne bile su mi kao doza neke kemikalije koja stvara ovisnost,
ubrizgane ravno u živac. Smjesta sam poželjela još. Morala sam uložiti punu pozornost u to da
ne zaboravim na bebu u narucju.
Jasper je osjetio kako mi se raspoloženje mijenja. "Ovaj, Edvvarde, možda bi bilo bolje da joj u
ovom trenutku ne odvracaš tako pažnju. Morat ce biti u stanju usredotociti se."
Edvvard se odmaknuo. "Ups", rekao je.
Nasmijala sam se. To je bila moja replika od samog pocetka, od prvog, najprvijeg poljupca.
"Poslije cemo", rekla sam, a želudac mi se skvrcio od išcekivanja. "Usredotoci se, Bella",
opomenuo me Jasper.
"Tocno." Odagnala sam drhtave osjecaje. Charlie, to je sada glavno. Po-brini se za to da
Charlie danas ostane siguran. Imat cemo cijelu noc...
"Bella."
"Oprosti, Jaspere." Emmett se nasmijao.
Zvuk Charliejeva vozila prilazio je sve bliže. Sekunda vedrine je prošla, i svi su se umirili.
Prekrižila sam noge i pocela uvježbavati treptanje.
Auto se zaustavio pred kucom i nekoliko sekundi ostao u leru. Upitala sam se je li Charlie
uzrujan koliko i ja. Zatim se motor ugasio i zalupila su se vrata. Tri koraka prešla su preko
trave, a onda su stopala osam puta s potmulim odjecima nagazila drvene stube. Još cetiri
potmula koraka prošla su trijemom. Zatim tišina. Charlie je dvaput duboko udahnuo.
Kuc, kuc, kuc.
Udahnula sam, lako je moguce, posljednji put. Renesmee mi se uvukla dublje u narucje i
sakrila glavicu u moju kosu.
Carlisle je otvorio vrata. Strepnja na njegovu licu trenutno se pretvorila u izraz dobrodošlice,
kao da se promijenio televizijski kanal.
"Zdravo, Charlie", rekao je, djelujuci primjereno postideno. Napokon, mi smo navodno trebali
biti u CDC-u, Centru za kontrolu zaraznih bolesti u Atlanti. Charlie je znao da smo mu lagali.
"Carlisle", ukoceno gaje pozdravio Charlie. "Gdje je Bella?"
"Tu sam, tata."
Gah! Glas mi je zvucao tako pogrešno. K tome, iskoristila sam dio zalihe zraka u plucima. Na
brzinu sam progutala još, sretna što Charliejeva aroma još nije prožela zrak u sobi.
Charliejev tupi pogled dao mije do znanja koliko krivo zvucim. Upro je oci u mene i razrogacio ih.
Išcitavala sam emocije koje su mu pocele prelaziti licem.
Šok. Nevjerica. Bol. Gubitak. Strah. Ljutnja. Sumnjicavost. Daljnja bol.
Ugrizla sam se za usnu. Osjecaj je bio cudan. Novi su mi zubi bili oštriji na granitnoj koži nego
što su mi ljudski zubi bili na mekim ljudskim usnama.
"Jesi li ti to, Bella?" prošaptao je.
"Da." Zgrozila sam se kad mi je glas zazvucao kao vjetrena zvonca. "Bok, tata."
Duboko je udahnuo da se smiri.
"Hej, Charlie", pozdravio gaje Jacob iz kuta. "Što ima?"
Charlie je kratko prostrijelio Jacoba pogledom, stresao se od sjecanja, pa opet zagledao u
mene.
Charlie je polako prošao kroz prostoriju, sve dok nije došao na korak--dva od mene. Nacas je
uputio prijekoran pogled Edvvardu, a onda su mu se oci treptajem vratile na mene. Toplina
njegova tijela oplakivala me sa svakim otkucajem njegova srca.
"Bella?" ponovno me upitao.
Progovorila sam dubokim glasom, nastojeci da mi ne zvoni toliko. "To sam stvarno ja."
Celjust mu se cvrsto stisnula.
"Oprosti, tata", rekla sam.
"Jesi li dobro?" ozbiljno me upitao.
"Stvarno i potpuno super", obecala sam mu. "Zdrava kao konj." Toliko o mom kisiku.
"Jake mi je rekao da je ovo bilo... neophodno. Da si bila na samrti." Izgovorio je te rijeci kao da
ni najmanje ne vjeruje u njih.
Pripremila sam se na najgore, usredotocila na toplu težinu Renesmee, oslonila cvršce o
Edvvarda, i duboko udahnula.
Charliejeva aroma bila je šaka plamenova što me opalila ravno niz grlo. Ali bilo je u njoj daleko
više od boli. Bilo je tu i vrelog probadanja želje. Charlie je imao slasniji miris od bilo cega što
sam u životu mogla zamisliti. Koliko god da su me bezimeni planinari privukli u vrijeme lova,
Charlie me doveo u dvostruko vecu napast. A nalazio se tek na nekoliko koraka od mene, dok
se iz njega u suhi zrak cijedila nesnosno ukusna vrucina i vlaga.
Ali sad nisam bila u lovu. A ovo mi je bio otac.
Edvvard mi je suosjecajno stisnuo ramena, a Jacob me pogledao pun isprike s druge strane
sobe.
Pokušala sam se pribrati i zanemariti bol i žudnju žedi. Charlie je cekao da mu odgovorim.
"Jacob ti je kazao istinu."
"Barem da je jedno od vas", zarežao je Charlie.
Ponadala sam se da Charlie može kroz promjene u mome novom licu išcitati izraz iskrenog
kajanja.
Pod mojom kosom, Renesmee je pocela njuškati, jer je i sama osjetila Charliejevu aromu.
Cvršce sam je privila uza se.
Charlie je opazio kako sam zabrinuto nacas spustila pogled, pa je usmjerio oci u istom smjeru.
"O", rekao je, i sva ljutnja nestala mu je s lica, ostavljajuci za sobom samo zaprepaštenost.
"Pa to je ona. To siroce za koje mi je Jacob rekao da ste je posvojili."
"Moja necakinja", slagao je Edvvard elegantno. Sigurno je zakljucio da su Renesmee i on
preslicni da bi se to moglo zanemariti. Najpametnije je na samom pocetku izjaviti da su u rodu.
"Mislio sam da si izgubio obitelj", rekao je Charlie, ponovno s optuživanjem u glasu.
"Izgubio sam roditelje. Stariji mi je brat bio posvojen, kao i ja. Nakon toga ga više nikad nisam
vidio. Ali sud mi je ušao u trag nakon što su on i njegova supruga stradali u prometnoj nesreci,
ostavivši za sobom kcer jedinicu bez ikakve druge rodbine."
Kako je to Edvvardu dobro išlo. Glas mu je bio smiren, sa taman pravom mjerom nedužnosti.
Trebala mi je praksa da bih i sama to mogla izvesti.
Renesmee mi je provirila ispod kose i opet onjušila. Stidljivo je pogledala Charlieja ispod dugih
trepavica, a onda se opet sakrila.
"Ona je... a cuj, ona je, je li, ljepotica."
"Je", složio se Edvvard.
"Samo, to je prilicno velika odgovornost. A vas dvoje ste tek na pocetku."
"Sto smo drugo mogli?" Edvvard je lagano prešao prstima po njezinu obrazu. Vidjela sam
kako joj je tek na tren dotaknuo usnice - daje podsjeti. "Bi li je ti mogao odbiti?"
"Hmf. A cuj." Zamišljeno je odmahnuo glavom. "Jake kaže da ste je nazvali Nessie?"
"Ne, nismo", rekla sam, preoštrim i preprodornim tonom. "Ona se zove Renesmee."
Charlie se opet posvetio meni. "Kako ti gledaš na to? Možda bi Carlisle i Esme mogli—"
"Moja je", prekinula sam ga. "Želim je."
Charlie se namrštio. "Tako mladog ceš me pretvoriti u dedu?"
Edvvard se osmjehnuo. "I Carlisle je djed."
Charlie je uputio pogled pun nevjerice prema Carlisleu, koji je i dalje stajao pokraj ulaznih
vrata; izgledao je kao Zeusov mladi, zgodniji brat.
Charlie je frknuo, a onda se nasmijao. "Pa rekao bih da mi je stvarno nekako malo lakše zbog
toga." Oci su mu odlutale natrag do Renesmee. "Stvarno ju je lijepo vidjeti." Njegov je topli dah
lagano puhnuo preko prostora izmedu nas.
Renesmee se nagnula prema mirisu, otresla moju kosu sa sebe i prvi put ga pogledala izravno
u oci. Charlie je zinuo u cudu.
Znala sam što je ugledao. Moje oci - svoje oci - savršeno preslikane na njezino savršeno lice.
Charlie je poceo ubrzano disati. Usne su mu pocele drhtati, i mogla sam iz njih išcitati brojeve
koje nijemo izgovara. Brojio je unatrag, nastojeci stisnuti devet mjeseci u jedan. Nastojeci si to
sravniti u glavi, ali ne uspijevajuci natjerati dokaz pred vlastitim ocima da poprimi bilo kakav
smisao.
Jacob je ustao, došao do Charlieja i potapšao ga po ledima. Nagnuo se prema njemu da mu
nešto šapne na uho; samo što Charlie nije znao da svi to možemo cuti.
"Samo najnužnije, Charlie. Sve je u redu. Obecavam ti."
Charlie je progutao i kimnuo glavom. A onda su mu oci planule kad se primaknuo korak bliže
Edvvardu, cvrsto stisnuvši šake.
"Ne želim sve znati, ali laži mi je dosta!"
"Žao mi je," rekao je Edvvard, "ali trebaš znati pricu za javnost više nego što trebaš znati
istinu. Ako vec sudjeluješ u ovoj tajni, bitna ti je prica za javnost. Ona štiti Bellu i Renesmee,
jednako kao i nas ostale. Možeš li pristati na laži njima za ljubav?"
Prostorija je postala puna kipova. Prekrižila sam gležnjeve.
Charlie je kratko otpuhnuo, te mrko pogledao u mene. "Mogla si me nekako upozoriti, mala."
"Zar bi ti tada ovo bilo išta lakše?"
Namrgodio se, a onda kleknuo na pod preda me. Vidjela sam kretanje krvi ispod kože u
njegovu vratu. Osjecala sam kako toplo vibrira.
Osjecala je to i Renesmee. Osmjehnula se i ispružila ružicasti dhn prema njemu. Zadržala
sam je. Drugim je dlanom uprla u moj vrat, sa žedi, znatiželjom i Charliejevim licem u mislima.
U poruci je postojao istancan prizvuk koji me naveo na pomisao daje savršeno shvatila
Edvvardove rijeci; priznavala je da je žedna, ali istom je mišlju susprezala svoju žed.
"Opa", zadivio se Charlie, gledajuci njezine savršene zube. "Koliko je stara?"
"Ovaj..."
"Tri mjeseca," rekao je Edvvard, te polako dodao, "tocnije, velika je kao tromjesecno dijete,
više-manje. U nekim je pogledima mlada, u nekima pak zrelija."
Vrlo odmjerenim pokretima, Renesmee mu je mahnula. Charlie je preneraženo trepnuo.
Jacob ga je bubnuo laktom. "Pa rekao sam ti da je izuzetna, zar ne?" Charlie se zgroženo
odmaknuo od njegova dodira. "Ma daj, Charlie", prostenjao je Jacob. "Ista sam osoba koja
sam oduvijek bio. Samo se pretvaraj da se ovo danas nije dogodilo."
Charlieju su usne pobijeljele kad ga je podsjetio na to, ali kratko je kimnuo glavom. "Koja je
tocno tvoja uloga u svemu ovome, Jake?" upitao ga je. "Koliko Billy zna? Zbog cega si ovdje?"
Pogledao je Jacoba u lice, koje je ozareno promatralo Renesmee.
"Pa, mogao bih ti sve natenane ispricati - Billy zna apsolutno sve - ali u pitanju je mnogo toga
vezanog uz vukodl—"
"Ajoj!" pobunio se Charlie i prekrio uši. "Nema veze."
Jacob se iscerio. "Sve ce biti super, Charlie. Samo se trudi ne vjerovati ni u što što vidiš."
Moj tata je promumljao nešto nerazgovijetno.
"To!" grmnuo je odjednom Emmett svojim dubokim basom. "Naprijed Gatori!"
Jacob i Charlie su poskocili. Mi ostali smo se ukocili.
Charlie je došao k sebi, a onda se osvrnuo prema Emmettu. "Florida vodi?"
"Upravo su izveli prvo polaganje", potvrdio mu je Emmett. Na brzinu je bacio pogled prema
meni, mrdajuci obrvama kao vodviljski zlikovac. "Bilo je i vrijeme da netko ovdje napokon
nešto zabije."
Nekako sam se suzdržala da ne prosiktam. Pred Charliejem? Ovo je stvarno bilo neukusno.
Ali Charlie više nije bio u stanju primijetiti dvosmislenosti. Ponovno je duboko udahnuo,
uvlaceci zrak kao da ga nastoji usisati sve do nožnih prstiju. Pozavidjela sam mu. Naglo je
ustao, obišao Jacoba i napola se svalio u slobodan naslonjac. "Pa," uzdahnuo je, "izgleda da
bi trebalo vidjeti mogu li oni zadržati vodstvo."

Korisnički profil

42 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:51 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
8. Blistavo

Ne znam koliko bi trebalo reci Renee o svemu ovome", kazao je Charlie, oklijevajuci s jednom
nogom izvan vrata. Protegnuo se, a onda mu je želudac zakrulio.
Kimnula sam glavom. "Znam. Ne bih je htjela isprepadati. Bolje da je zaštitimo. Ovakve stvari
nisu za ljude slabih živaca."
Usne su mu se sažalno izvile u stranu. "Bio bih i ja tebe pokušao zaštititi, samo da sam znao
kako. Ali ti se valjda nikada nisi mogla ubrojiti medu ljude slabih živaca, zar ne?"
Uzvratila sam mu osmijeh, uvlaceci plameni udisaj kroza zube.
Charlie se odsutno potapšao po trbuhu. "Smislit cu vec nešto. Imamo vremena da se
dogovorimo oko toga, je 1' tako?"
"Tako je", obecala sam mu.
U nekim je pogledima dan bio vrlo dug, a u drugima tako kratak. Charlie je kasnio na veceru -
Sue Cleanvater kuhala ju je za njega i Bilh/ja. To ce biti baš nezgodno vecernje druženje, ali
barem ce pojesti obrok prave hrane; bilo mi je drago što se netko brine za to da on ne umre od
gladi zbog toga što ne zna kuhati.
Cijeloga dana minute su sporo protjecale zbog napetosti; Charlie ni trenutka nije opustio
ukoceno držanje svojih ramena. Ali nije mu se ni žurilo da ode. Odgledao je dvije cijele
utakmice - na svu srecu tako udubljen u svoje misli da uopce nije primjecivao Emmettove
sugestivne pošalice koje su bivale sve socnije i sve manje vezane uz nogomet sa svakom
opaskom - a onda i komentare nakon utakmica, kao i vijesti. Nije se maknuo sve dok ga Seth
nije podsjetio na to koliko je sati.
"Zar ceš pustiti da te Billy i moja mama cekaju, Charlie? Daj, hajde. Bella i Nessie bit ce tu i
sutra. Idemo baciti nešto u kljun, može?"
U Charliejevim se ocima jasno vidjelo da nije imao povjerenja u Sethovu procjenu, ali pustio je
da ga Seth izvede iz kuce. Nepovjerenje se još vidjelo u njemu sad kad je zastao. Oblaci su se
rijedili, kiša je prestala. Možda cak grane i sunce, netom prije nego što ce zaci.
"Jake kaže da ste mi mislili otperjati", sada mije promrmljao.
"Nisam to htjela uciniti dokle god postoji nacin da se to izbjegne. Zbog toga smo još uvijek tu."
"Rekao je da možete ostati još neko vrijeme, ali samo ako budem bio dovoljno jak, i ako
budem u stanju držati jezik za zubima."
"Da... ali ne mogu ti obecati da nikad necemo otici, tata. Stvar je prilicno složena..."
"Samo najnužnije", podsjetio me.
"Tocno."
"Doci ceš mi u posjet, ipak, ako budete morali otici?"
"Obecavam ti, tata. Sada kada znaš taman dovoljno, mislim da ovo može funkcionirati. Bit cu
ti onoliko blizu koliko želiš."
Pola sekunde je grizao donju usnu, a onda se polako nagnuo prema meni, oprezno pružajuci
ruke. Prebacila sam Renesmee - koja je sada drijemala - na lijevu ruku, cvrsto sklopila zube,
zadržala dah i desnom ga rukom vrlo lagano obujmila oko toplog, mekanog struka.
"Budi mi vrlo blizu, Bells", promumljao je. "Vrlo blizu."
"Volim te, tata", prošaptala sam kroza zube.
Zadrhtao je i odmaknuo se. Pustila sam mu struk.
"Volim i ja tebe, mala. Ma što da se drugo promijenilo, ovo se nije." Jednim je prstom
dotaknuo Renesmee po rumenom obrašcicu. "Da znaš da ti stvarno slici."
Zadržala sam nehajan izraz lica, premda se nisam osjecala ni najmanje nehajno. "Više slici
Edvvardu, mislim." Oklijevala sam, a zatim dodala: "Kovrcava je kao ti."
Charlie se lecnuo, a onda je frknuo. "Ha. Vidi, pa stvarno. Ha. Deda." Sumnjicavo je
odmahnuo glavom. "Hocu li je ikada smjeti primiti?"
Zgranuto sam trepnula, a onda se pribrala. Razmislivši u pola sekunde i procijenivši kako se
Renesmee drži - cinilo mi se da cvrsto spava - zakljucila sam da bih baš i mogla do kraja
iskušati srecu, kad mi danas vec sve tako dobro ide...
"Evo", rekla sam i pružila mu je. Automatski je savio ruke u nezgrapnu kolijevku, u koju sam
meko položila Renesmee. Koža mu nije bila baš tako vrela kao njezina, ali grlo me pocelo
peckati kad sam osjetila toplinu što
zraci ispod tanke opne. Naježio se na mjestima gdje ga je dotaknula moja bijela koža. Nisam
bila sigurna je li to zbog moje nove temperature, ili je reagirao posve psihološki.
Charlie je tiho prostenjao kad je osjetio njezinu težinu. "Malo je... cvršca."
Namrštila sam se. Meni je bila perolaka. Možda sam izgubila mjerila.
"Neka je cvršca", rekao je Charlie, vidjevši izraz moga lica. Zatim je promrsio sebi u bradu: "I
bolje da je cvršca, koliko je ludosti okružuje." Nježno ju je zaljuljao u narucju, blago se njišuci
lijevo-desno. "Najljepša beba koju sam u životu vidio, ukljucujuci tebe, mala. Zao mi je, ali to je
istina."
"Znam daje."
"Slatka beba", ponovio je, ali ovaj put je to zvucalo više kao tepanje.
Vidjela sam mu to na licu - vidjela sam kako buja u njemu. Charlie je bio jednako bespomocan
pred njezinom magijom kao i mi ostali. Nakon dvije sekunde u njegovu narucju vec je vladala
njime.
"Smijem li se sutra vratiti?"
"Jasno, tata. Svakako. Bit cemo tu."
"I bolje bi vam bilo", rekao je strogim tonom, ali oci su mu i dalje meko gledale u Renesmee.
"Vidimo se sutra, Nessie."
"Nemoj sad još i ti!"
"A?"
"Ona se zove Renesmee. Kao Renee i Esme zajedno. Bez varijacija." Uznastojala sam se
ovaj put primiriti bez dubokih udisaja. "Bi li htio cuti njezino srednje ime?"
"Jasno."
"Carlie. Piše se sa C. Kao Carlisle i Charlie zajedno."
Charlieju se lice obasjalo osmijehom od kojeg su mu se oci naborale, što me ulovilo
nespremnu. "Hvala ti, Bells."
"Hvala tebi, tata. Toliko se toga tako brzo promijenilo. Nije mi se prestalo vrtjeti u glavi. Kad te
sada ne bih imala, ne znam kako bih zadržala svoj pojam - pojam stvarnosti." Namjeravala
sam reci svoj pojam toga tko sam. A to bi vjerojatno bilo više nego što mu je potrebno.
Charlieju je zakrulio trbuh.
"Idi na veceru, tata. Bit cemo tu." Sjetila sam se kako je meni bilo pri tom prvom neugodnom
uranjanju u fantastiku - kako sam imala dojam da ce se sve rasplinuti na svjetlosti izlazeceg
sunca.
Charlie je kimnuo glavom, a onda mi je nevoljko vratio Renesmee. Bacio je pogled pokraj
mene u kucu; oci su mu na trenutak djelovale pomalo unezvjereno dok je razgledavao veliku,
svijetlu sobu. Svi su i dalje bili u njoj, izuzev Jacoba, kojega sam cula kako hara po hladnjaku
u kuhinji; Alice se odmarala u dnu stubišta s Jasperovom glavom u krilu; Carlisleu je glava bila
nagnuta nad debelu knjigu koju je položio u krilo; Esme je tiho pjevušila i risala u blok, dok su
Rosalie i Emmett pod stubištem postavljali temelje monumentalne kule od karata; Edvvard je
odlutao do svoga glasovira i svirao vrlo tiho, za sebe. Ni iz cega se nije dalo naslutiti da je dan
na izmaku, da bi moglo biti vrijeme za objed ili promjenu aktivnosti zbog priprema za vecer.
Nešto se neopipljivo promijenilo u ozracju. Cullenovi si nisu davali onoliko truda kao inace -
izigravanje ljudi tek malcice im je popustilo, dovoljno da Charlie osjeti razliku.
Zadrhtao je, odmahnuo glavom i uzdahnuo. "Vidimo se sutra, Bella." Namrštio se, te dodao:
"Hocu reci, nije da ne izgledaš... dobro. Naviknut cu se."
"Hvala, tata."
Charlie je kimnuo glavom i zamišljeno otišao do auta. Gledala sam ga kako se odvozi; tek
nakon što sam zacula kako mu gume izlaze na cestu shvatila sam da sam uspjela. Doista sam
uspjela provesti cijeli dan a da ne naudim Charlieju. I to sama samcata. Sigurno imam
supermoc!
To mi se cinilo predobrim da bi bilo istinito. Zar bih zaista mogla imati i svoju novu obitelj i
pojedine clanove svoje stare? A mislila sam da mi je jucerašnji dan bio savršen.
"Opa", prošaptala sam. Trepnula sam i osjetila kako se treci par kontaktnih leca rastace.
Zvuk glasovira se prekinuo, i Edvvardove su mi se ruke našle oko struka, a njegova mi se
brada oslonila na rame.
"Uzela si mi rijec ravno iz usta."
"Edvvarde, uspjela sam!"
"Jesi. Bila si nevjerojatna. Koliko smo se samo brinuli što ce biti s tobom kad postaneš
novorodena, a onda si sve to jednostavno zaobišla." Tiho se nasmijao.
"Nisam uopce siguran da je ona prava vampirica, a kamoli novorodena", • dobacio je Emmett
iz podnožja stubišta. "Previše je pitoma."
Opet sam u ušima zacula sve neugodne komentare koje je izvalio pred mojim ocem, pa je
vjerojatno bilo bolje za njega što sam držala Renesmee. Kako se nisam mogla potpuno
sprijeciti da ne reagiram, zarežala sam ispod glasa.
"Uuuu, baš se bojim", nasmijao se Emmett.
Prosiktala sam, a Renesmee mi se promeškoljila u narucju. Trepnula je nekoliko puta, pa
pogledala oko sebe, sva zbunjena. Onjušila je, a onda pružila rucicu prema mome licu.
"Charlie ce se sutra vratiti", primirila sam je.
"Ma super", rekao je Emmett. Rosalie se ovaj put nasmijala zajedno s njim.
"Nisi baš pametan, Emmette", rekao je Edvvard s prezirom, ispruživši ruke da preuzme
Renesmee od mene. Namignuo mi je kad sam zastala u nedoumici, pa sam mu je dala,
pomalo zbunjena.
"Kako to misliš?" otpovrnuo mu je Emmett.
"Zar nemaš dojam daje pomalo glupo izazivati neprijateljstvo najjaceg vampira u ovoj kuci?"
Emmett je zabacio glavu i frknuo. "Daj, molim te!"
"Bella," prišapnuo mi je Edvvard dok je Emmett pažljivo osluškivao, "sjecaš li se kad sam te
prije nekoliko mjeseci zamolio da mi uciniš jednu uslugu nakon što postaneš besmrtna?"
To mi je zazvucalo odnekud poznato. Pocela sam kopati po svojim mutnim ljudskim
razgovorima. Trenutak potom, prisjetila sam se i zgranuto rekla: "O!"
Alice je zacvrkutala dugim, zvonkim smijehom. Jacob je provirio iza kuta kuhinje usta punih
hrane.
"Što?" zarežao je Emmett.
"Stvarno?" upitala sam Edvvarda.
"Vjeruj mi", rekao je.
Duboko sam udahnula. "Emmette, što kažeš na jednu malu okladu?"
Smjesta se našao na nogama. "Zakon. Samo dajte."
Nacas sam se ugrizla za usnu. Bio je naprosto tako golem.
"Osim ako te nije previše strah...?" priupitao je Emmett.
Isprsila sam se. "Ti. I ja. Obaranje ruku. Za blagovaonickim stolom. Smjesta."
Emmettu se lice rastegnulo u širok osmijeh.
"Ovaj, Bella," brzo je pridometnula Alice, "mislim daje Esme prilicno privržena tom stolu.
Antikvitetan je."
"Hvala", bezglasno joj je kazala Esme.
"Nema problema", rekao je Edvvard, kezeci se od uha do uha. "Dodi ovamo, Bella."
Otišla sam za njim iza kuce, prema garaži; cula sam kako svi ostali idu za nama. Blizu rijeke
se iz nakupine kamenja izdvajala povelika gromada granita, prema kojoj je Emmett ocito išao.
Premda je veliki kamen bio pomalo zaobljen i nepravilan, sasvim je odgovarao svrsi.
Emmett je postavio lakat na kamen i mahnuo mi da pridem.
Ponovno me obuzela nedoumica dok sam gledala kako se Emmettu napinju mišici u ruci, ali
nisam dopustila da mi se to opazi na licu. Edward mi je bio obecao da cu neko vrijeme biti jaca
od bilo koga. Djelovao je posve siguran u to, a i osjecala sam se snažno. Toliko snažno?
upitala sam se pri pogledu na Emmettove bicepse. Samo, nisam bila stara još ni dva dana, a
to bi trebalo nešto znaciti. Osim ako baš ništa na meni nije normalno. Možda nisam snažna
poput normalne novorodene. Možda mi samokontrola upravo zbog toga tako lako polazi od
ruke.
Nastojala sam djelovati kao da mi je svejedno kad sam postavila lakat na kamen.
"Okej, Emmette. Ako ja pobijedim, ne smiješ više reci ni rijec o mome spolnom životu nikome,
pa cak ni Rose. Nikakvih aluzija, nikakvih sugestija - nicega."
Oci su mu se stisnule. "Dogovoreno. Ako ja pobijedim, bit ce daleko gore."
Cuo je kako mi je zastao dah, pa se zlobno iscerio. U ocima mu nije bilo naznake da blefira.
"Tako ceš mi lako popustiti, mala sestro?" podrugnuo mi se Emmett. "Nema nicega narocito
divljeg u tebi, zar ne? Kladim se da na onoj kolibici nema ni jedne jedine ogrebotine."
Nasmijao se. "Je li ti Edvvard rekao koliko smo kuca Rose i ja razvalili?"
Zaškrgutala sam zubima i šcepala njegovu rucerdu. "Jedan, dva—"
"Tri", prostenjao je i upro o moju ruku.
Ništa se nije dogodilo.
O, osjecala sam ja silu koju ulaže. Mome novom umu ocito su prilicno dobro išli svakojaki
proracuni, tako da sam mogla procijeniti da bi njegova ruka, kad ne bi naišla ni na kakav otpor,
bez ikakvih problema probila kamen do suprotnog kraja. Pritisak se pojacao, pa sam se
nasumce upitala bi li kamion-miješalica za beton što se spušta strminom pri brzini od
osamdeset kilometara na sat imala snagu slicnu ovoj. Devedeset kilometara na sat? Sto?
Vjerojatno više.
To nije bilo dovoljno da me pomakne. Ruka mu je razornom silom upirala o moju, ali nije mi
bilo neugodno. Cak mi je godilo, na neki cudan
nacin. Bila sam tako jako oprezna još od zadnjeg budenja, toliko sam se trudila ništa ne
slomiti. Neobicno mi je laknulo što se mogu služiti svojim mišicima. Pustiti svojoj snazi da tece,
umjesto da ulažem krajnji napor u to da je obuzdam.
Emmett je prostenjao; celo mu se naboralo, a cijelo tijelo napelo u krutu crtu prema prepreci
moje nepomicne ruke. Pustila sam ga da se na trenutak preznojava - u prenesenom smislu -
dok sam uživala u osjecaju mahnite sile što mi struji rukom.
Samo, nakon nekoliko sekundi to mije postalo pomalo dosadno. Napela sam mišic; Emmett je
izgubio dva centimetra.
Nasmijala sam se. Emmett je grubo zarežao kroza zube.
"Samo drži jezik za zubima", podsjetila sam ga, a onda raspalila njegovom šakom po gromadi.
Zaglušan je prasak odjeknuo od krošanja. Kamen je zadrhtao, i jedan se komad - otprilike
osmina ukupne mase - otkinuo duž nevidljiva rasjeda i svalio na zemlju. Pao je Emmettu na
stopalo, našto sam se zacerekala. Cula sam kako se Jacob i Edvvard prigušeno smiju.
Emmett je šutnuo komad kamena na suprotnu stranu rijeke. Presjekao je mladi javor napola
prije nego stoje opalio u dno debla krupne omorike, koja se zanjihala, te svalila na drugo
stablo.
"Revanš. Sutra."
"Nece mi se to tako brzo izgubiti", kazala sam mu. "Možda bi bilo bolje da pricekaš mjesec
dana."
Emmett je zarežao, otkrivajuci zube. "Sutra."
"Ma nema beda, samo da si ti meni sretan, veliki brate."
Kad se okrenuo da ode teškim koracima, Emmett je opalio granit šakom, odronivši lavinu
krhotina i prašine. Što je bilo pomalo fora, na djetinjast nacin.
Fascinirana nepobitnim dokazom da sam jaca od najjaceg vampira kojeg sam u životu
upoznala, postavila sam dlan, širom razmaknutih prstiju, na gromadu. Zatim sam polako zarila
prste u kamen, drobeci ga, a ne kopajuci; njegova me gustoca podsjetila na tvrdi sir. Dobila
sam punu šaku šljunka.
"Cool", promrmljala sam.
Osmjehnuvši se od uha do uha, naglo sam se okrenula na peti i karate--udarcem opalila po
kamenu bridom šake. Gromada je ciknula i prostenjala i - s velikim oblakom prašine - raskolila
se nadvoje.
Pocela sam se hihotati.
Nisam narocito marila za cerekanje iza sebe dok sam rukama i nogama rasturala ostatak
gromade na kamencice. Previše me to veselilo, pa sam se cijelo vrijeme zdušno kliberila. Tek
nakon što sam cula novi, maleni hihot, zvon sitnih zvonaca, okrenula sam se i prekinula svoju
šašavu igricu.
"To se ona upravo nasmijala?"
Svi su buljili u Renesmee s istim zaprepaštenim izrazom koji je zacijelo nosilo i moje lice.
"Da", rekao je Edvvard.
"Tko se nije smijao?" promrmljao je Jake i prevrnuo ocima.
"Samo mi još reci da si ti nisi dao malo oduška pri svome prvom trku, psu", podbo ga je
Edvvard, ali u glasu mu nije bilo ni trunke suparništva.
"To je drugo", rekao je Jacob, a ja sam se iznenadila vidjevši kako je iz šale bubnuo Edvvarda
u rame. "Bella je navodno odrasla osoba. Udana i majka i sve to. Zar se ne bi trebala ponašati
dostojanstvenije?"
Renesmee se namrštila i dotaknula Edvvardovo lice.
"Što hoce?" upitala sam ga.
"Manje dostojanstva", rekao je Edvvard, cereci se. "Gotovo je jednako uživala kao i ja dok te
gledala kako si daješ oduška."
"Jesam li ti smiješna?" upitala sam Renesmee, skoknula natrag i pružila ruke prema njoj u isti
mah kad je ona posegnula prema meni. Preuzela sam je iz Edvvardova narucja i ponudila joj
krhotinu kamena u svojoj ruci. "Hoceš pokušati?"
Svjetlucavo se osmjehnula i primila kamen objerucke. Stisnula ga je, a izmedu obrva joj se
stvorila mala udubina od usredotocenosti.
Zaculo se tiho krckanje i nastalo je malo prašine. Namrštila se i pružila mi krhotinu.
"Ja cu", rekla sam i palcem i kažiprstom iskrunila kamen.
Pljesnula je rucicama i nasmijala se; taj prekrasni zvuk sve nas je natjerao da se pridružimo.
Sunce je odjednom granulo kroz oblake, bacajuci duge zrake boje rubina i zlata na nas
desetero, a ja sam se smjesta izgubila u ljepoti svoje kože pri svjetlosti zalaska sunca.
Omamila me.
Renesmee me pomilovala po glatkim, dijamantno sjajnim odbljesci-ma, a onda položila svoju
ruku uz moju. Koža joj se tek blago ljeskala, istancano i zagonetno. Nije to bilo ništa zbog
cega ne bi smjela izlaziti po suncanom danu, za razliku od moje blistave iskricavosti.
Dotaknula mi je lice, razmišljajuci o razlici i osjecajuci se pomalo razocarano.
"Ti si najljepša", potvrdila sam joj.
"Nisam siguran da se mogu složiti s tim", rekao je Edvvard, a kad sam se okrenula da mu
odgovorim, odsjaj sunca s njegova lica tako me ošamutio da sam ušutjela.
Jacob je podigao ruku pred lice, pretvarajuci se da štiti oci od blještavila. "Munjena Bella",
prokomentirao je.
"Koje je ona cudesno stvorenje", promrmljao je Edvvard, gotovo se slažuci s njim, kao da je
Jacob izrekao svoj komentar kao kompliment. U isti mah je bio zasljepljujuci i zaslijepljen.
Bio mi je cudan osjecaj - što me valjda nije trebalo iznenaditi, buduci da mi je sve sada
djelovalo cudno - što mi nešto ide samo od sebe. Dok sam bila ljudska, nikad ni u cemu nisam
bila najbolja. Ophodenje s Renee išlo mi je u redu, ali mnogi su vjerojatno mogli to izvesti i
bolje; Phil kao da je uspijevao držati svoju stranu. Bila sam dobra ucenica, ali nikada najbolja
u razredu. Iz ocitih razloga na mene se nije moglo racunati ni u jednom sportu. Nisam imala ni
likovnog dara ni sluha, nikakve nadarenosti kojom bih se mogla ponositi. Nitko nikada nije
dijelio pokale za citanje knjiga. Nakon osamnaest godina prosjecnosti, vec sam se bila prilicno
naviknula na to da sam osrednja. Sada sam shvatila da sam odavno digla ruke od svih
nastojanja da u bilo cemu zablistam. Samo sam se snalazila koliko mogu s onim što imam, i
nikada nisam sasvim pristajala u svoj svijet.
Tako da mi je ovo bilo istinski drugacije. Sada sam bila zadivljujuca - i njima i sebi. Bilo je kao
da sam rodena da budem vampirica. Od te mi je pomisli došlo da se glasno nasmijem, ali i da
glasno zapjevam u isti mah. Pronašla sam svoje istinsko mjesto u svijetu, mjesto na koje
pristajem, mjesto na kojem blistam.

Korisnički profil

43 Re: Knjiga na našem forumu on sri lip 22, 2011 5:52 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
KRAJ

Korisnički profil

Sponsored content


[Vrh]  Poruka [Stranica 2 / 2.]

Go to page : Previous  1, 2

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.