Clair de Lune
Clair De Lune

Sjećate se foruma La Tua Cantante?Ako da,ovo je njegova bolja verzija.La Tua Cantante je imao 250 članova i preko 3o ooo postova.No,propao je te je zbrisan.No,mi ga opet dižemo na noge!Ovaj Twilight forum ima sve ono što i drugi Twilight forumi imaju,ali ovaj ima i-toplinu.Imamo igricu,novosti,off dio,zabavu.Razna takmičenja za pisanje pjesama,crtanje,razne nagrade.Dodjite i zabavite se!Svojom registracijom bi ste nam jako pomogli u podizanju ovog foruma na noge.Hvala unaprijed.


CDL ekipa.

You are not connected. Please login or register

22. poglavlje

Go down  Poruka [Stranica 1 / 1.]

1 22. poglavlje on čet lip 23, 2011 11:14 am

Hope :)

avatar
Administrator
Administrator
Demetri nas je ostavio u veselo uređenoj, raskošnoj
prijemnoj sobi, gdje je ona žena Gianna i dalje stajala za
ulaštenim pultom. Vedra, bezopasna glazba cvrkutala je
iz skrivenih zvučnika.
“Ne odlazite prije mraka”, upozorio nas je.
Edward mu je kimnuo, a Demetri se žurno udaljio.
Gianna se nije ni najmanje iznenadila time što čuje i
vidi, iako je promućurnim pogledom odmjerila Edwardov
posuđeni ogrtač.
“Jesi li u redu?”, upitao me Edward ispod glasa, pretiho
da nas ljudska žena čuje. Glas mu je bio grub – ako
baršun može biti grub – od strepnje. Još je uzrujan zbog
okolnosti, pretpostavila sam.
“Bolje joj daj da sjedne dok nije pala”, rekla je Alice.
“Sva se raspada.”
Tek sam tada shvatila da se tresem, snažno tresem,
447
da mi cijelo tijelo podrhtava tako da mi zubi počinju
cvokotati, a prostorija oko mene zanositi se i mutiti pred
mojim očima. U jednoj sumanutoj sekundi upitala sam
se osjeća li se Jacob ovako prije nego što će prasnuti u
vukodlaka.
Začula sam zvuk koji nije imao smisla, čudno trganje
u kontrapunktu s inače vedrom pozadinskom glazbom.
Obuzeta drhtavicom, nisam mogla odrediti odakle dopire.
“Psst, Bella, psst”, rekao je Edward i odvukao me do
kauča najdaljeg od radoznale žene za pultom.
“Mislim da ima histerični napadaj. Možda bi je trebao
ošamariti”, predložila mu je Alice.
Edward ju je ošinuo žestokim pogledom.
Zatim sam shvatila. Oh. Ja stvaram taj zvuk. To trganje
su jecaji što mi naviru iz grudi. To me trese.
“Sve je u redu, na sigurnom si, sve je u redu”, ponavljao
je i ponavljao, ritmički. Stavio me sebi u krilo
i umotao me u debeli vuneni ogrtač, da me zaštiti od
svoje hladne kože.
Znala sam da je glupo ovako reagirati. Ko zna koliko
ću još moći gledati njegovo lice? Spašen je, i ja sam spašena,
i može me ostaviti čim dospijemo na slobodu. Dopustiti
da mi se oči ispune suzama tako da mu ne mogu
jasno promatati lice bila je čista rasipnost – bezumlje.
Ali negdje iza mojih očiju nalazio se prizor koji suze
nisu mogle saprati, prizor uspaničenog lica one sitne
žene s krunicom.
“Svi oni ljudi”, zajecala sam.
“Znam”, šapnuo mi je.
“Kako je to grozno.”
“Da, jest. Volio bih da to nisi morala vidjeti.”
448 Oslonila sam glavu na njegova hladna prsa i debelim
ogrtačem obrisala oči. Nekoliko puta sam duboko udahnula,
ne bih li se pribrala.
“Mogu li vam što donijeti?”, pristojno nas je upitao
jedan glas. Bila je to Gianna, koja se nagnula Edwardu
preko ramena s ujedno zainteresiranim i u isti mah profesionalno
suzdržanim pogledom. Kao da je nije smetalo
što joj je lice tek pedalj udaljeno od neprijateljski nastrojenog
vampira. Ili uopće nije shvaćala opasnost, ili je
bila vrlo dobra u svome poslu.
“Ne”, hladno joj je odgovorio Edward.
Kimnula je glavom, nasmiješila mi se, te otišla.
Pričekala sam da se udalji toliko da me više ne može
čuti. “Zna li ona što se ovdje zbiva?”, ozbiljno sam ga
upitala tihim i promuklim glasom. Polako sam se obuzdavala.
Disanje mi se ujednačavalo.
“Da. Ona sve zna”, kazao mi je Edward.
“Zna li ona da će je jednoga dana ubiti?”
“Zna da je to moguće”, rekao je.
To me iznenadilo.
Bilo mi je teško protumačiti izraz Edwardova lica.
“Nada se da će odlučiti da je zadrže.”
Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica. “Ona želi
postati poput njih?”
Kratko je kimnuo, oštro mi promatrajući lice, gledajući
kako ću reagirati.
Stresla sam se. “Kako može tako nešto htjeti?”, prošaptala
sam, prije sama sebi, nego zato što sam doista htjela
čuti odgovor. “Kako može gledati one ljude kako mirno
odlaze u onu odurnu odaju i htjeti sudjelovati u tome?”
Edward mi nije odgovorio. Lice mu se zgrčilo u odgovor
na nešto što sam rekla.
449
Dok sam gledala to nesnosno lijepo lice ne bih li
shvatila promjenu, odjednom me pogodilo: doista sam
tu, u Edwardovu zagrljaju, makar nakratko, i – bar u
ovome trenutku – ne prijeti nam pogibija.
“O, Edwarde”, jauknula sam i opet stala jecati. Kako
glupa reakcija. Suze su mi tako gusto tekle da mu više
nisam mogla vidjeti lice, a to je bilo neoprostivo. Sa sigurnošću
mogu računati samo s vremenom do zalaska
sunca. Kao da sam opet u bajci, s rokom kada čarolija
okončava.
“Što je bilo?”, upitao me, i dalje sav brižan, dok mi je
blago trljao leđa.
Zagrlila sam ga oko vrata – što je najgore što mi može
učiniti? Samo me odgurnuti – i privila se uz njega. “Je li
jako bolesno od mene što sam sada sretna?”, upitala sam
ga. Glas mi je dvaput pukao.
Nije me odgurnuo. Čvrsto me prigrlio uz svoja ledeno
tvrda prsa, tako čvrsto da sam jedva disala, makar su
mi pluća sad bila cijela, na sigurnom. “Tačno znam na
što misliš”, šapnuo mi je. “Ali imamo obilje razloga za
sreću. Prije svega, živi smo.”
“Da”, složila sam se. “Ta ti je dobra.”
“I skupa smo”, dahnuo je. Dah mu je bio tako sladak
da mi se u glavi zavrtjelo.
Samo sam kimnula glavom, sigurna da ne pridaje takav
značaj tom razlogu kao ja.
“I, uz malo sreće, sutra ćemo i dalje biti živi.”
“Nadajmo se”, rekla sam s nelagodom.
“Izgledi su nam dosta dobri”, potvrdila mi je Alice.
Bila je tako mirna da sam gotovo zaboravila da je tu.
“Vidjet ću se s Jasperom za manje od dvadeset četiri
sata”, dodala je zadovoljno.
450 Sretnica Alice. Ona se može uzdati u svoju budućnost.
Nisam mogla dugo ne gledati Edwarda u lice. Promatrala
sam ga, želeći više od svega da se budućnost nikada
ne dogodi. Da ovaj trenutak potraje zauvijek, ili, ako to
nije moguće, da prestanem postojati kada do te budućnosti
dođe.
I Edward je promatrao mene, toplim, tamnim očima,
i bilo mi je lako umišljati si da on dijeli moje osjećaje.
Pa sam tako i učinila. Umišljala sam, da mi trenutak
bude slađi.
Vršcima prstiju prešao mi je preko podočnjaka.
“Izgledaš mi strašno umorno.”
“A ti meni izgledaš žedno”, došapnula sam mu, promatrajući
mu modrice pod crnim šarenicama.
Slegnuo je ramenima. “Nije to ništa.”
“Jesi li siguran? Mogu ja sjesti s Alice”, predložila sam
mu nevoljko; bilo bi mi draže da me sada ubije nego da
se pomaknem i za milimetar dalje od njega.
“Ne pričaj gluposti.” Uzdahnuo je; slatkim mi je dahom
pomilovao lice. “Nikada nisam bolje vladao tom
stranom svoje prirode nego u ovom trenu.”
Imala sam milijun pitanja za njega. Jedno od njih
sada mi je navrlo na usne, ali zadržala sam jezik za zubima.
Nisam htjela upropastiti trenutak, makar i ovako
nesavršen, tu, u ovoj mučnoj prostoriji, pod očima žene
koja želi biti čudovište.
Tu, u njegovu naručju, lako sam mogla uobraziti da
me on želi. Nisam htjela više misliti o njegovim porivima
– o tome ponaša li se on ovako da me smiri dok
nam još prijeti opasnost, ili tek osjeća grižnju savjesti
zbog toga gdje smo, pa mu je lakše zato što ipak neće
biti odgovoran za moju pogibiju. Možda smo dovoljno
451
dugo vremena proveli jedno bez drugoga da mu zasad
još nisam dosadna. Ali ništa mi od toga nije bilo bitno.
Umišljanje mi je donosilo daleko više sreće.
Mirno sam ležala u njegovu naručju, iznova pamteći
svaku crtu njegova lica, umišljajući si...
Gledao mi je lice kao da i sâm radi jedno te isto, dok
su on i Alice raspravljali o povratku kući. Govorili su
tako brzo i tiho da sam znala kako ih Gianna ne može
razumjeti. I samoj mi je pola toga promaklo. Činilo mi
se, ipak, da će opet pribjeći krađi. Upitala sam se, onako
usput, jesu li već uspjeli vratiti onaj žuti porše njegovom
vlasniku.
“Što im je značila sva ona priča o pjevačicama?”, upitala
ga je Alice u jednom trenutku.
“La tua cantante”, rekao je Edward. Izgovorene njegovim
glasom, te su riječi zvučale kao glazba.
“Da, to”, rekla je Alice, a ja sam načas naćulila uši. I
sama sam se tada upitala o čemu se tu radi.
Osjetila sam kako Edward sliježe ramenima dok me
grli. “To je njihov pojam za osobu koja miriši onako
kako Bella miriši meni. Zovu je mojom pjevačicom – jer
njezina krv meni pjeva.”
Alice se nasmijala.
Bila sam dovoljno umorna da zaspim, ali opirala sam
se snu. Nisam imala namjeru propustiti ni sekunde vremena
uz njega. Tu i tamo, pri razgovoru s Alice, iznenada
bi se prignuo i poljubio me – dotičući mi usnama
glatkim poput stakla kosu, čelo, vršak nosa. Svaki put
mi je bilo kao da primam strujni udar u odavna obamrlo
srce. Tuklo je tako glasno da mi se činilo kako cijela
prostorija ječi.
Bila sam u raju – ravno posred pakla.
452 Potpuno sam izgubila pojam o vremenu. I zato sam
se uspaničila kad me Edward čvršće uhvatio, a i on i Alice
oprezno su pogledali prema dnu prostorije. Stisnula
sam se uz Edwardova prsa kad je Alec – čije su oči sada
sjale rubinski crvenom bojom, ali čije je svijetlosivo odijelo
i dalje izgledalo besprijekorno, usprkos popodnevnom
obroku – prošao kroz dvostruka vrata.
Donio je dobru vijest.
“Slobodno možete ići”, kazao nam je Alec tako srdačno
kao da smo svi mi prijatelji od malih nogu. “Samo
bismo vas zamolili da se ne zadržavate u gradu.”
Edward se nije pretvarao pri odgovoru; glas mu je bio
hladan kao led. “To neće biti problem.”
Alec se osmjehnuo, kimnuo glavom i opet se izgubio.
“Pođite desnim hodnikom. Iza ugla vam stoji prvi
par dizala”, kazala nam je Gianna dok mi je Edward pomagao
da ustanem. “Predvorje je dva kata niže, s izlazom
na ulicu. Do viđenja”, ljubazno je dodala. Upitala
sam se hoće li sva ta njezina sposobnost biti dovoljna da
je spasi.
Alice ju je ošinula mračnim pogledom.
Laknulo mi je što postoji drugi izlaz; nikako mi se
nije milila još jedna šetnja podzemljem.
Izašli smo kroz ukusno uređeno, luksuzno predvorje.
Jedino sam se ja osvrnula prema srednjevjekovnom
dvorcu u kojem se nalazi paravan poslovnog prostora.
Odavde se nije vidio toranj, na čemu sam bila zahvalna.
Na ulicama je veselje još bilo u punom jeku. Svjetiljke
su se upravo palile dok smo brzo prolazili uskim
potaracanim uličicama. Nebo nad nama bilo je sivo i sve
bljeđe, ali kuće su se tako tijesno tiskale oko ulica da se
činilo kao da je mračnije.
453
Mračnije se i veselilo. Edwardov do poda dugi ogrtač
možda bi se isticao neke normalne večeri u Volterri, ali
sada se nije. Bilo je tu još ljudi u plaštevima od crnog
satena, a plastična zubala poput onoga koje sam danas
vidjela na onom djetetu na trgu bila su očito vrlo popularna
među odraslima.
“Koješta”, jedanput je promrsio Edward.
Nisam opazila kad je Alice šmugnula. Pogledala sam
prema njoj da je nešto pitam, i nije je bilo.
“Gdje je Alice?”, uspaničeno sam prošaptala.
“Otišla je donijeti tvoju prtljagu s mjesta gdje ga je
jutros sakrila.”
Već sam bila zaboravila da mi je na raspolaganju četkica
za zube. To me uvelike oraspoložilo.
“A usput će i ukrasti neki auto, zar ne?”, pretpostavila
sam.
Iscerio se. “Neće dok smo još u gradu.”
Činilo mi se da nikako ne uspijevamo stići do tog
izlaza. Edwardu je bilo jasno da sam na izmaku snaga;
čvrsto me obavio rukom oko struka i nosio najveći dio
moje težine pri hodu.
Zadrhtala sam kad me proveo kroz tamni kameni
luk. Golema, prastara rešetkasta pregrada što je visila u
njemu podsjetila me na vrata kaveza što prijete pasti na
nas, zarobiti nas ovdje.
Poveo me prema tamnom automobilu što nas je
čekao na sjenovitom mjestu desno od dveri, upaljena
motora. Iznenadila sam se kad je sjeo otraga sa mnom,
umjesto da zatraži da vozi.
Alice se ispričavala. “Žao mi je.” Neodređeno je mahnula
prema upravljačkoj ploči. “Nisam imala naročit izbor.”
454 “U redu je, Alice.” Široko se osmjehnuo. “Ne može
svaki biti 911 Turbo.”
Uzdahnula je. “Mislim da ću morati zakonito doći
do jednog takvog. Bio mi je fenomenalan.”
“Poklonit ću ti ga za Božić”, obećao joj je Edward.
Alice se ozareno okrenula prema njemu, što me zabrinulo,
jer smo pritom već punom brzinom hitali niz
mračni obronak pun serpentina.“Žuti”, rekla mu je.
Edward me čvrsto držao u naručju. Bilo mi je toplo i
udobno u sivom ogrtaču. Više nego udobno.
“Slobodno sada spavaj, Bella”, promrmljao je. “Gotovo
je.”
Znala sam da misli na opasnost, na moru u drevnome
gradu, ali svejedno sam morala progutati knedlu
prije nego što ću mu odgovoriti.
“Ne želim spavati. Nisam umorna.” Samo je ovo drugo
bila laž. Nisam imala namjeru sklopiti oči. Jedino
svjetlo u autu dopiralo je s upravljačke ploče, ali bilo mi
je dovoljno da mu vidim lice.
Prislonio je usne u udubinu ispod moga uha. “Pokušaj”,
zamolio me.
Odmahnula sam glavom.
Uzdahnuo je. “Još uvijek si jednako tvrdoglava.”
Bila sam tvrdoglava; uhvatila sam se u koštac s teškim
vjeđama i odnijela pobjedu. Na tamnoj cesti bilo mi je
najteže; pod jarkim svjetlima zračne luke u Firenzi već
mi je bilo lakše, kao i od prilike da operem zube i presvučem
se u čisto; Alice je tada i Edwardu kupila novu
odjeću, pa je ostavio tamni ogrtač na hrpi smeća u nekom
prilazu. Let do Rima bio je tako kratak da nije bilo
ni prilike da me iscrpljenost nadvlada. Znala sam da će
455
putovanje od Rima do Atlante biti posve drugačija stvar,
pa sam zamolila stjuardesu da mi donese koka-kolu.
“Bella”, prijekorno je rekao Edward. Znao je kako
slabo podnosim kofein.
Alice je sjedila iza nas. Čula sam kako prigušenim
glasom telefonira s Jasperom.
“Ne želim spavati”, podsjetila sam ga. Pružila sam
mu uvjerljiv izgovor, zato što je bio tačan. “Ako sada
sklopim oči, vidjet ću stvari koje radije ne bih vidjela.
Imat ću noćne more.”
Nakon toga mi više nije proturječio.
Bilo bi mi to vrlo dobro vrijeme za razgovor, za dobivanje
odgovora koji mi trebaju – koji mi trebaju, ali koje
zapravo ne želim; pomisao na ono što bih mogla čuti već
me tjerala u očaj. Pred nama je bio neprekinut komad
vremena, a on neće moći pobjeći od mene iz aviona –
pa, barem ne s lakoćom. Niko nas neće čuti, izuzev Alice;
bilo je već kasno, i putnici su uglavnom gasili svjetla
i ispod glasa tražili jastuke. Razgovor bi mi pomogao da
se oduprem iscrpljenosti.
Ali, iz nekog izopačenog razloga pregrizla sam jezik i
othrvala se bujici pitanja. Umor mi je valjda utjecao na
moć rasuđivanja, ali nadala sam se da ću odgađanjem
rasprave moći kupiti još nekoliko sati s njim u nekom
kasnijem trenutku – da ću protegnuti to na još jednu
noć, poput Šeherezade.
I tako sam nastavila piti kolu i odupirati se noći i potrebi
da trepćem. Edwardu je očito bilo posve dovoljno
da me samo drži u naručju i neprestano prstima prelazi
preko moga lica. Doticala sam i ja njegovo lice. Nisam
se mogla spriječiti, premda sam se bojala da će me to boljeti
poslije, kada opet budem sama. Stalno me ljubio u
456 kosu, čelo, zapešća... ali nikad u usne, što je bilo dobro.
Napokon, na koliko se načina jedno srce može izmožditi,
a da se od njega i dalje traži da kuca? Preživjela sam u
ovih nekoliko štošta što me trebalo dokrajčiti, ali nisam
se zbog toga osjećala snažnom. Umjesto toga, osjećala
sam se užasno ranjivom, kao da bi me jedna riječ mogla
razbiti.
Edward ništa nije govorio. Možda se nadao da ću zaspati.
Možda mi ništa nije imao reći.
Pobijedila sam svoje teške vjeđe. Bila sam budna kad
smo stigli do zračne luke u Atlanti, i čak sam gledala
kako zora rudi iznad gustih oblaka nad Seattleom prije
nego što je Edward spustio poklopac na prozoru. Ponosila
sam se sama sobom. Nijedna mi minuta nije promakla.
Ni Alice ni Edward nisu se iznenadili dočekom u
zračnoj licu Sea-Tac, ali ja ga nisam očekivala. Prvo sam
ugledala Jaspera – koji kao da me nije ni primijetio. Vidio
je jedino Alice. Ona mu je brzo prišla; nisu se zagrlili
kao drugi okolni parovi. Samo su se stali duboko gledati,
ali taj trenutak je, nekako, bio tako intiman da sam
ipak osjetila potrebu da pogledam u stranu.
Carlisle i Esme čekali su nas u mirnom kutku daleko
od reda za sigurnosni pregled, u sjeni široka stupa. Esme
me uzela u naručje i čvrsto, premda nespretno zagrlila,
jer me Edward i dalje grlio.
“Od srca ti hvala”, rekla mi je u uho.
Zatim je zagrlila i Edwarda, izgledajući kao da bi se
rasplakala, samo kad bi mogla.
“Nikad mi više nećeš priuštiti nešto takvo”, gotovo
je zarežala.
Edward se pokajnički osmjehnuo. “Oprosti, mama.”
457
“Hvala ti, Bella”, rekao je Carlisle. “Tvoji smo dužnici.”
“Teško”, promrsila sam. Besana noć odjednom me
svladala. Glava kao da mi se odvojila od tijela.
“Pa ona je mrtva umorna, a hoda”, prekorila je Esme
Edwarda. “Daj da je brzo odvedemo kući.”
Ne znajući tačno je li dom ono što ovog časa želim,
poluslijepo sam proteturala aerodromom, dok me
Edward vukao s jedne, a Esme s druge strane. Nisam
znala jesu li Alice i Jasper iza nas, ili više nisu, ali bila
sam tako iznurena da se nisam mogla osvrnuti.
Mislim da sam uglavnom spavala, premda i dalje u
hodu, kad smo stigli do njihovog auta. Pomalo sam oživjela
kad sam vidjela Emmetta i Rosalie gdje stoje naslonjeni
na crni sedan pod slabim svjetlima parkirališne
garaže. Edward se ukočio.
“Nemoj”, šapnula mu je Esme. “Grozno joj je krivo.”
“I treba joj biti”, rekao je Edward, ne trudeći se prigušiti
glas.
“Nije ona kriva”, rekla sam, frfljajući od iscrpljenosti.
“Dopusti joj da ti se iskupi”, zamolila ga je usrdno
Esme. “Mi ćemo se voziti s Alice i Jasperom.”
Edward je mračno pogledao apsurdno ljupku plavokosu
vampiricu koja nas je čekala.
“Molim te, Edwarde”, rekla sam mu. Nije mi se išlo
u auto s Rosalie ništa više nego, očito, njemu, ali dotad
sam već bila izazvala više nego dovoljno nesloge u njegovoj
obitelji.
Uzdahnuo je i povukao me prema autu.
Emmett i Rosalie šutke su sjeli na prednja sjedala,
dok me Edward opet smjestio otraga. Znala sam da se
više neću moći odupirati vjeđama, pa sam poraženo po458
ložila glavu na njegova prsa i pustila ih da se sklope.
Osjetila sam kako se auto pali i počinje presti.
“Edwarde”, oslovila ga je Rosalie.
“Znam.” Edwardov odsječan ton nije bio susretljiv.
“Bella?”, blago me pozvala Rosalie.
Ošamućeno sam otvorila vjeđe. Bilo je to prvi put
uopće da mi se ona izravno obraća.
“Da, Rosalie?”, upitala sam je s oklijevanjem.
“Strašno mi je žao, Bella. Grozno mi je zbog svega što
se dogodilo, i silno sam ti zahvalna što si imala hrabrosti
otići da mi spasiš brata nakon onoga što sam učinila.
Molim te, reci da mi opraštaš.”
Riječi su joj zvučale nespretno, ukočeno od sramote,
ali djelovale su mi iskreno.
“Naravno, Rosalie”, promumljala sam, hvatajući se
prve prilike da je bar malo udobrovoljim. “Nisi ti uopće
bila kriva. Ja sam ta koja je skočila s vražije stijene. Naravno
da ti opraštam.”
Riječi su mi se sve ispreplitale.
“Ne računa se dok nije pri svijesti, Rose”, zahihotao
se Emmett.
“Pri svijesti sam”, rekla sam; zvučalo je kao nesuvisli
uzdah.
“Pustite je da spava”, naložio im je Edward, ali malo
toplijim glasom.
Tada je sve utihnulo, osim blagog brujanja motora.
Zacijelo sam zaspala, jer mi se činilo da je tek pokoja
sekunda prošla prije nego što su se vrata otvorila, a
Edward me iznio iz auta. Oči mi se nisu htjele otvoriti.
Isprva sam pomislila da smo još u zračnoj luci.
A onda sam začula Charlieja.
“Bella!”, viknuo je s određene daljine.
459
“Charlie”, promrmljala sam, nastojeći se otresti obamrlosti.
“Psst”, prošaptao je Edward. “Sve je u redu; kod kuće
si, na sigurnom. Samo spavaj.”
“Ne mogu vjerovati da imaš petlje primirisati ovamo”,
urliknuo je Charlie na Edwarda. Glas mu je sada
bio mnogo bliži.
“Prekini, tata”, prostenjala sam. Nije me čuo.
“Što joj se dogodilo?”, strogo je upitao Charlie.
“Samo je jako umorna, Charlie”, tiho ga je pokušao
smiriti Edward. “Molim te, pusti je da se odmori.”
“Nemoj ti meni govoriti što da radim!”, viknuo je
Charlie. “Daj mi je. Miči ruke s nje!”
Edward me pokušao predati Charlieju u naručje, ali
ja sam se grčevitim, upornim prstima držala za njega.
Osjetila sam kako me tata poteže za ruku.
“Pusti ga, tata”, rekla sam mu glasnije. Uspjela sam
nekako nategnuti vjeđe i iznureno se zabuljiti u Charlieja.
“Ljuti se na mene.”
Bili smo pred mojom kućom. Ulazna su vrata stajala
otvorena. Pokrov oblaka iznad nas bio je tako gust da
nisam mogla pretpostaviti koje je doba dana.
“U to budi sigurna”, obećao mi je Charlie. “Ulazi u
kuću.”
“Dobro. Spusti me”, uzdahnula sam.
Edward me spustio. Vidjela sam da stojim uspravno,
ali nisam osjećala noge. Svejedno sam počela glavinjati,
sve dok mi pločnik nije poletio prema licu. Edwardove
ruke poduhvatile su me prije nego što sam se stigla razbiti
o beton.
“Samo mi dopustite da je odnesem u sobu”, rekao je
Edward. “Onda ću otići.”
460 “Ne”, uspaničeno sam kriknula. Nisam još dobila
odgovore koje mi duguje. Pa valjda može ostati barem
toliko dugo, zar ne?
“Neću biti daleko”, obećao mi je Edward, prišapnuvši
mi to tako tiho na uho da ga Charlie nikako nije mogao
čuti.
Nisam čula što mu je Charlie odgovorio, ali Edward
je ušao u kuću. Uspjela sam držati otvorene oči samo do
podnožja stubišta. Zadnje što sam osjetila bilo je kako
mi Edward hladnim rukama odvaja zgrčene prste od
svoje košulje.

Korisnički profil http://clairdelune.forumcroatian.com

[Vrh]  Poruka [Stranica 1 / 1.]

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.