Clair de Lune
Clair De Lune

Sjećate se foruma La Tua Cantante?Ako da,ovo je njegova bolja verzija.La Tua Cantante je imao 250 članova i preko 3o ooo postova.No,propao je te je zbrisan.No,mi ga opet dižemo na noge!Ovaj Twilight forum ima sve ono što i drugi Twilight forumi imaju,ali ovaj ima i-toplinu.Imamo igricu,novosti,off dio,zabavu.Razna takmičenja za pisanje pjesama,crtanje,razne nagrade.Dodjite i zabavite se!Svojom registracijom bi ste nam jako pomogli u podizanju ovog foruma na noge.Hvala unaprijed.


CDL ekipa.

You are not connected. Please login or register

Knjiga na našem forumu

Go to page : Previous  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Next

Go down  Poruka [Stranica 5 / 7.]

1 Knjiga na našem forumu on pon lip 20, 2011 6:33 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
First topic message reminder :

Na engleskom:
˝Twilight˝ - Stephanie Mayer

...UVOD...

Mojoj starijoj sestri Emily,
bez čijeg bi oduševljenja ova priča možda i danas bila nedovršena

__________________________________________

Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!
U onaj dan u koji s njega okusiš,
zacijelo ćeš umrijeti!
Knjiga postanka, 2:17

______________________________________________


UVOD


Nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću umrijeti – premda sam proteklih mjeseci imala sasvim
dovoljno razloga za to – ali sve i da jesam, ne bih smrt predočila ovako.
Gledala sam, ne dišući, preko duge prostorije u tamne oči lovca, koji me prijazno promatrao.
Nema sumnje da bi vrijedilo ovako umrijeti, stradati umjesto druge osobe, osobe koju volim. Čak bi se moglo reći da bi to bilo plemenito. Moralo bi nešto značiti.
Znala sam da se sad ne bih suočila sa smrću da uopće nisam otišla u Forks. Ali, ma kako prestravljena da sam bila, nisam se mogla prisiliti da zažalim zbog te odluke.
Ako ti život pruži san što toliko nadvisuje sva tvoja očekivanja, nije razumno tugovati kad mu dođe kraj.
Lovac se prijazno osmjehnuo kad je gipkim koracima krenuo da me ubije.

Korisnički profil

101 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:12 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Bok, Bella!”, rekla je Alice, priskočila mi i poljubila me u obraz. Ako su Carlisle i Esme prije izgledali oprezno, sad su djelovali zaprepašteno. I u mojim se očima vidio šok, ali ujedno mi je bilo vrlo drago što sam joj očito do te mjere po volji. Zaprepastila sam se osjetivši kako se Edward ukočio pokraj mene. Pogledala sam mu načas lice, ali izraz mu je bio čudan.
“Zbilja lijepo mirišeš, nisam to prije osjetila”, prokomentirala je, na moju krajnju nelagodu.
Niko drugi nije baš znao što da kaže, a onda se pojavio Jasper – visok, lavovski. Prožela me opuštenost, i odjednom sam se osjetila ugodno, bez obzira na to gdje sam se nalazila. Edward se zagledao u Jaspera i podigao obrvu, a ja sam se prisjetila onoga što on može.
“Zdravo, Bella”, rekao je Jasper. Ostao je podalje i nije mi pružio ruku. Ali bilo mi je nemoguće osjećati se nelagodno pokraj njega.
“Zdravo, Jaspere.” Stidljivo sam se nasmiješila prema njemu, a onda i prema ostalima. “Drago mi je što sam sve vas upoznala – kuća vam je prekrasna”, pristojno sam dodala.
“Hvala ti”, rekla je Esme. “Tako nam je drago što si došla.” Rekla je to srdačnim tonom, a ja sam shvatila da me smatra hrabrom.
Također sam shvatila da Rosalie i Emmett nisu nigdje na vidiku, i prisjetila se Edwardovog odviše nedužnog nijekanja kad sam ga upitala ima li koga od njegovih kome nisam po volji.
Carlisleov izraz lica prekinuo mi je razmišljanje u tom smjeru; značajno je gledao u Edwarda s napetim izrazom lica. Krajičkom oka opazila sam kako mu je Edward jedanput kimnuo.
Odvratila sam pogled, da budem pristojna. Oči su mi opet odlutale prema predivnom glazbalu na podiju pokraj vrata. Odjednom sam se sjetila kako sam u djetinjstvu snatrila o tome kako bih, kad bih dobila na lutriji, majci kupila koncertni glasovir. Nije bila zbilja dobra – svirala je samo za sebe na našem rabljenom pijaninu – ali obožavala sam je gledati kako svira. Postajala
je sretna, sva obuzeta – tada mi je izgledala kao neko novo, zagonetno biće, drugačije od one svakodnevne majke koju sam shvaćala zdravo za gotovo. Poslala me na satove, naravno, ali ja sam se bunila, kao i većina djece, sve dok mi nije dopustila da odustanem.
Esme je primijetila što mi je privuklo pažnju.
“Sviraš li?”, upitala me, nagnuvši glavu prema glasoviru.
Odmahnula sam glavom. “Nimalo. Ali tako je divan! Je li vaš?”
“Ne”, nasmijala se. “Edward ti nije rekao da ima dara za glazbu?”
“Ne.” Prostrijelila sam ga pogledom. Postao je sav nedužan.
“Samo, mogla sam misliti.”
Esme je zbunjeno podigla tanke obrve.
“Edward sve može, je l’ tako?”, objasnila sam joj.
Jasper se zločesto zahihotao, a Esme je uputila Edwardu prijekoran pogled.
“Nadam se da se nisi pravio važan – to je nepristojno”, upozorila ga je.
“Samo mrvicu”, opušteno se nasmijao. Lice joj se smekšalo na taj zvuk, pa su razmijenili kratak pogled koji nisam shvatila, premda je Esme djelovala gotovo gordo.
“Previše je skroman cijelo ovo vrijeme, zapravo”, ispravila sam ga.
“Pa, odsviraj joj nešto”, potaknula ga je Esme.
“Upravo si rekla da je nepristojno praviti se važan”, prigovorio je.
“Postoje iznimke za svako pravilo”, otpovrnula mu je.
“Voljela bih te čuti kako sviraš”, ubacila sam se.
“Onda smo se dogovorili.” Esme ga je gurnula prema glasoviru. Povukao me sa sobom i posjeo na klupu pokraj sebe.
Uputio mi je dug, napaćen pogled prije nego što se okrenuo prema klavijaturi.
A onda su mu prsti hitro potekli preko tipki, i prostoriju je ispunila tako složena, tako bujna skladba da je bilo nemoguće povjerovati da je izvodi samo jedan par ruku. Osjetila sam kako mi čeljust pada, a usta zijevaju od zaprepaštenja, i čula prigušen hihot kao reakciju iza sebe.
Edward me nehajno pogledao, dok je glazba bez prekida i dalje navirala oko nas, i namignuo mi. “Sviđa ti se?”
“Ti si to napisao?”, izrekla sam u čudu, shvativši.
Kimnuo je glavom. “Esme je obožava.”
Zažmirila sam i počela odmahivati glavom.
“Što je bilo?”
“Osjećam se iznimno beznačajno.”

Korisnički profil

102 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:13 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Glazba se usporila, pretvorivši se u nešto blaže, a ja sam iznenađeno otkrila da se melodija njegove uspavanke propliće kroz obilje nota.
“Ovu si ti nadahnula”, tiho je rekao. Glazba je postala nepodnošljivo slatka.
Nisam mogla ništa reći.
“Sviđaš im se, znaš”, kazao je onako usput. “Pogotovo se sviđaš Esme.”
Bacila sam pogled iza sebe, ali golema je prostorija sada bila prazna.
“Kamo su otišli?”
“Vrlo diskretno nam pružaju malo intime, pretpostavljam.”
Uzdahnula sam. “Sviđam se njima. Ali Rosalie i Emmettu…”
Ušutjela sam, ne znajući kako bih tačno iskazala svoje sumnje.
Namrštio se. “Pusti Rosalie”, rekao je i raširio oči, uvjeravajući me. “Naviknut će se ona.”
Sumnjičavo sam naškubila usne. “A Emmett?”
“Pa, tačno, on smatra da sam ja lud, ali nema ništa protiv tebe. Nastoji to objasniti Rosalie.”
“Što to njoj tako smeta?” Nisam bila sigurna želim li uopće čuti odgovor.
Duboko je uzdahnuo. “Rosalie se najviše muči s… onim što jesmo. Teško joj je prihvatiti da neko ko nije naš zna istinu. A i malo je ljubomorna.”
“Rosalie je ljubomorna na mene?”, upitala sam u nevjerici.
Pokušala sam zamisliti svijet gdje neko čudesan poput Rosie uopće ima razloga osjećati ljubomoru prema nekom poput mene.
“Ljudsko si biće.” Slegnuo je ramenima. “Žao joj je što ona to nije.”
“O”, promrsila sam, još uvijek zapanjena. “Samo, čak i Jasper…”
“Za to sam, ruku na srce, ja kriv”, rekao je. “Kazao sam ti da je on posljednji među nama oprobao naš način života. Upozorio sam ga da se drži na odstojanju.”
Pomislila sam na razlog za to i stresla se.
“Esme i Carlisle…?”, brzo sam pridometnula, da ne bi primijetio.
“Sretni su što me vide sretnog. Zapravo, Esme ne bi bilo briga da imaš tri oka i plivaće kožice. Cijelo ovo vrijeme brine se za mene, strahuje da možda nešto nije manjkavo u samoj suštini moje ličnosti, da sam bio premlad kad me Carlisle promijenio… Presretna je. Svaki
put kada te dotaknem, praktički počne grcati od zadovoljstva.”
“Alice mi djeluje vrlo… oduševljeno.”
“Alice gleda na stvari na vlastiti način”, rekao je kroz stisnute usne.
“A ti mi to nemaš namjeru objasniti, zar ne?”
Na trenutak smo samo šutke komunicirali. Shvatio je da mi je jasno da on nešto krije od mene. Ja sam pak shvatila da mi on ništa od toga ne namjerava odati. Ne još.
“I, što ti je Carlisle maloprije rekao?”
Vjeđe su mu se približile. “Opazila si to, je li?”
Slegnula sam ramenima. “Naravno.”
Nekoliko me sekundi zamišljeno promatrao prije nego što će mi odgovoriti. “Htio mi je kazati neke vijesti – nije znao je li to nešto što bih ja htio podijeliti s tobom.”
“Hoćeš li?”
“Moram, zato što ću biti pomalo… nesnosno zaštitnički nastrojen u idućih nekoliko dana – ili tjedana – i ne bih htio da pomisliš kako sam po prirodi tiranin.”
“Što nije u redu?”
“Ne bi se baš moglo reći da nešto nije u redu. Alice je samo vidjela da će nam uskoro doći neki posjetitelji. Oni znaju da smo ovdje, i znatiželjni su.”
“Posjetitelji?”
“Da… pa, nisu poput nas, naravno – hoću reći, barem što se lovačkih navika tiče. Vjerojatno uopće neće svratiti u mjesto, ali budi sigurna da te neću ispustiti iz vida sve dok ne odu.”
Protrnula sam.
“Konačno jedna racionalna reakcija!”, promrmljao je. “Već mi se polako činilo da u tebi nema nikakvoga nagona za samoočuvanjem.”

Korisnički profil

103 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:13 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Nisam na to reagirala. Odvratila sam pogled, a oči su mi opet odlutale po prostranoj sobi.
Opazio je kamo gledam. “Nije ono što si očekivala, je li?”, upitao me samodopadnim tonom.
“Nije”, priznala sam.
“Nema lijesova, nema lubanja naslaganih u kutovima; mislim da čak nemamo ni paučine… mora da ti je to silno razočaranje”, posprdno je dodao.
Prečula sam njegovo zadirkivanje. “Tako je svijetlo… tako otvoreno.”
Odgovorio mi je ozbiljnijim glasom. “To je jedino mjesto gdje se nikad ne moramo skrivati.”
Pjesma koju je i dalje svirao, moja pjesma, privela se kraju, a zadnji su akordi prešli u neki sjetniji tonalitet.
Zadnja je nota ostala dirljivo brujati u tišini.
“Hvala ti”, promrmljala sam. Shvatila sam da su mi oči pune suza. Postiđeno sam ih otrla.
Dotaknuo mi je kut oka, ulovivši jednu koja mi je promakla. Podigao je prst i udubio se u proučavanje kapljice.
Zatim je, tako brzo da nisam bila posve sigurna da je to uopće učinio, stavio prst u usta da je okusi.
Upitno sam ga pogledala, a on mi je uzvratio dugim zurenjem prije nego što je odgovorio.
“Hoćeš li vidjeti ostatak kuće?”
“Nema lijesova?”, provjerila sam. Nisam posve uspjela sarkazmom prikriti stvarnu strepnju.
Nasmijao se, primio me za ruku i odveo od glasovira.
“Nema lijesova”, obećao mi je.
Popeli smo se masivnim stubištem. Dodirivala sam rukohvat gladak poput satena. Dugi hodnik na vrhu stuba bio je obložen drvenim pločama boje meda, istovjetnim parketu.
“Soba Rosalie i Emmetta… Carlisleov ured… Alicina soba…” Pokazivao mi je vrata pokraj kojih smo prolazili.
Htio je nastaviti, ali ja sam stala u mjestu na kraju hodnika, gledajući u nevjerici ukras koji je visio sa zida iznad moje glave. Edward se zahihotao vidjevši kako sam smetena.
“Smiješ se nasmijati”, rekao je. “Zbilja je donekle ironično.”
Nisam se nasmijala. Ruka mi se automatski podigla, ispružena kažiprsta, kao da želi dotaknuti veliki drveni križ čija se tamna patina oštro ocrtavala spram svjetlije nijanse zida. Nisam ga dodirnula, premda me zanimalo bi li to starinsko drvo na dodir bilo onako glatko kako izgleda.
“Zacijelo je vrlo star”, pretpostavila sam.
Slegnuo je ramenima. “Negdje oko tisuću šesto trideset pete, okvirno govoreći.”
Odmaknula sam pogled od križa i zagledala se u njega.
“Zbog čega ga ovdje držite?”, upitala sam se.
“Iz sentimentalnih razloga. Pripadao je Carlisleovom ocu.”
“Skupljao je starine?”, sumnjičavo sam pretpostavila.
“Ne. Sâm ga je izdjeljao. Visio je na zidu iznad propovjedaonice u njegovom župnom dvoru.”
Nisam bila sigurna vidi li mi se zaprepašćenost na licu, ali za svaki slučaj nastavila sam promatrati taj jednostavni, prastari križ. Brzo sam obavila izračun u glavi; križ je bio star više od tristo sedamdeset godina. Tišina je potrajala dok sam pokušavala da u glavi prihvatim tolike godine.
“Jesi li dobro?” Zvučao je zabrinuto.
“Koliko je Carlisleu godina?”, tiho sam ga upitala,
zanemarivši njegov upit, ne odvajajući pogled od križa.
“Upravo je proslavio tristo šezdeset drugi rođendan”, rekao je Edward. Opet sam ga pogledala, s milijun pitanja u očima.

Korisnički profil

104 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:13 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Pažljivo me promatrao kad je progovorio.
“Carlisle je rođen u Londonu u tisuću šesto četrdesetima, kako vjeruje. Vrijeme se tada nije tako precizno bilježilo, bar ne za pučane. Bilo je to, ipak, baš uoči Cromwellove vladavine.”
Lice mi je ostalo sabrano, jer sam znala da me promatra dok slušam. Bit će mi lakše ne budem li nastojala povjerovati.
“Bio je sin jedinac anglikanskog pastora. Majka mu je umrla dok ga je rađala. Otac mu je bio netrpeljiv čovjek.
Kad su protestanti došli na vlast, gorljivo je stao progoniti rimokatolike i pripadnike drugih vjeroispovjesti.
Također je vrlo snažno vjerovao u stvarnost zla. Vodio je lov na vještice, vukodlake… i vampire.” Ukočila sam se na tu riječ. Bila sam sigurna da je to opazio, ali nastavio je bez stanke.
“Spalili su mnogo nevinih – jasno, pravi stvorovi koje je tražio nisu se dali tako lako uloviti.”
“Kad je pastor ostario, povjerio je svome poslušnom sinu vodstvo nad progonima. Carlisle je isprva razočarao; nije bio sklon ishitrenim optužbama, opažanju demona ondje gdje ih nema. Ali bio je uporan, a i bistriji od oca. Uspio je otkriti koven istinskih vampira koji su potajice živjeli u gradskom slivniku i izlazili samo noću u lov. U tim danima, kad nemani nisu bile tek mitovi i legende, tako je mnogo njih živjelo.
Ljudi su prikupili vile i baklje, naravno” – kratki mu je smijeh sada bio mračniji – “i postavili zasjedu tamo gdje je Carlisle vidio da nemani izlaze na ulicu. Napokon se jedan pojavio.”
Glas mu je postao vrlo tih. Morala sam dobro naćuliti uši.
“Zacijelo je bio prastar, i slab od gladi. Carlisle ga je čuo kako na latinskom zaziva ostale kad je osjetio miris svjetine. Potrčao je ulicama, a Carlisle – tada dvadesettrogodišnjak, i vrlo brz – izbio je na čelo potjere.
Stvor im je lako mogao pobjeći, ali Carlisle drži da je bio pregladan, pa se okrenuo i napao. Prvo je spopao Carlislea, ali drugi su im bili preblizu, pa se okrenuo da se obrani. Ubio je dva čovjeka i utekao s trećim, ostavivši Carlislea da krvari na ulici.”
Zastao je. Osjetila sam da nešto izbacuje, da mi nešto ne želi reći.
“Carlisle je znao što bi njegov otac učinio. Tijela će se spaliti – sve što je neman okužila mora se uništiti. Carlisle je postupio nagonski, da si spasi život. Otpuzao je iz uličice dok je svjetina slijedila zlotvora i njegovu žrtvu.
Sakrio se u jednom podrumu, zatrpao trulim krumpirima na tri dana. Pravo je čudo što je uspio ostati tih, ostati neotkriven.
Zatim je prestalo, a on je shvatio u što se to pretvorio.”
Nisam bila sigurna što se na licu otkrilo, ali odjednom je prekinuo priču.
“Kako se osjećaš?”, upitao me.
“U redu”, potvrdila sam. A premda sam se oklijevajući ugrizla za usnu, zacijelo je vidio da mi oči gore od znatiželje.
Nasmiješio se. “Pretpostavljam da imaš još nekoliko pitanja za mene.”
“Nekoliko.”
Osmijeh mu se raširio blistavim zubima. Krenuo je natrag niz hodnik, vukući me za ruku. “Dođi sa mnom, onda”, pozvao me. “Pokazat ću ti.”

Korisnički profil

105 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:13 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
16. CARLISLE

Odveo me natrag do sobe koju mi je opisao kao Carlisleov ured. Načas je zastao pred vratima.
“Uđite”, začuli smo Carlislea kako nas poziva iznutra.
Edward je otvorio vrata i uveo me u prostoriju visoka stropa i dugih prozora s pogledom na zapad. Zidovi su i ovdje bili prekriveni drvenim pločama, ali tamnijim – na mjestima gdje su se vidjele. Najveći dio zidnog prostora prekrivale su divovske police za knjige, više od moje glave, što su sadržavale više knjiga nego što sam ikad vidjela izvan knjižnice.
Carlisle je sjedio u kožnom naslonjaču za golemim pisaćim stolom od mahagonija. Obilježio je stranicu u
debeloj, tvrdo ukoričenoj knjizi koju je držao. Prostorija je izgledala onako kako sam uvijek zamišljala kabinete dekana – samo što je Carlisle izgledao premlado za taj poziv.
“Kako vam mogu pomoći?”, upitao nas je ugodnim tonom, ustavši iz naslonjača.
“Htio sam pokazati Belli dio naše povijesti”, rekao je Edward. “Pa, tvoje povijesti, zapravo.”
“Nismo vam htjeli smetati”, ispričala sam se.
“Nimalo mi ne smetate. Odakle ćete početi?”
“Od Waggonera”, odgovorio mu je Edward, lagano mi položio ruku na rame i okrenuo me natrag u smjeru vrata kroz koja smo upravo ušli. Kad god bi me dodirnuo, pa makar i najnehajnije, srce bi mi zvučno reagiralo.
Uz Carlislea mi je bilo još neugodnije zbog toga.
Zid prema kojemu smo sad gledali razlikovao se od drugih. Umjesto polica, prekrivale su ga uokvirene slike raznih veličina, neke živih boja, druge sumorno monokromatske.
Potražila sam neku logiku, neki zajednički motiv zbirke, ali letimičnim pregledom ništa nisam otkrila.
Edward me odvukao skroz na lijevu stranu i postavio pred malu sliku u ulju, kvadratna oblika, u drvenom okviru bez uresa. Nije se isticala među većim i jarkijim djelima; naslikana u raznim tonovima sepije, prikazivala je minijaturni grad pun strmih kosih krovova, s tankim zvonicima povrh mjestimičnih tornjića. Prednji plan je ispunjavala široka rijeka, preko koje je prelazio most prekriven građevinama koje su izgledale kao sićušne katedrale.
“London sredinom sedamnaestog stoljeća”, rekao je Edward.
“London moje mladosti”, dodao je Carlisle, stojeći na korak-dva iza nas. Trgnula sam se; nisam čula da nam se približio. Edward mi je stisnuo ruku.
“Hoćeš li ti ispričati priču?”, upitao ga je Edward.
Malo sam se okrenula da vidim kako će Carlisle reagirati.
Pogledao me i nasmiješio se. “Rado bih”, odgovorio je. “Ali zapravo već malo kasnim. Jutros su me zvali iz bolnice – doktor Snow je uzeo bolovanje. Uostalom, ti znaš te priče jednako dobro kao i ja”, dodao je, pritom se široko osmjehnuvši Edwardu.
Bilo mi je teško svariti tu čudnu kombinaciju – svakodnevne dužnosti mjesnoga liječnika usred rasprave o njegovim mladim danima u Londonu iz sedamnaestog stoljeća.
Također mi je bilo nelagodno shvatiti da je progovorio naglas samo zbog mene.
Uputivši mi još jedan topao osmijeh, Carlisle je izašao iz sobe.
Jedan dugi trenutak samo sam promatrala malu sliku Carlisleovog rodnog grada.
“Što je zatim bilo?”, naposljetku sam upitala Edwarda, koji me promatrao odozgo. “Nakon što je shvatio što mu se to dogodilo?”
Bacio je opet pogled prema slikama, a ja sam pogledala koji ga je to prizor sada zainteresirao. Radilo se o većem pejzažu tamnih, jesenjih boja – o praznom, sjenovitom šumskom proplanku s kamenitim gorskim vrhom u daljini.

Korisnički profil

106 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:14 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Kad mu je bilo jasno u što se pretvorio”, tiho je rekao
Edward, “pobunio se protiv toga. Pokušao se uništiti.
Ali to nije lako izvodivo.”
“Kako?” Nisam to namjeravala izreći na glas, ali riječ mi se otela od šoka.
“Skakao je s velikih visina”, kazao mi je Edward suzdržano. “Pokušao se utopiti u moru… ali bio je tek odskora u svom novom životu, tako da je bio vrlo jak.
Pravo je čudo da se uspio othrvati… hranjenju… dok je još bio tako nov. Poriv je tada snažniji i nadvladava sve ostale. Ali samome se sebi tako gadio da je imao snage da se pokuša ubiti gladovanjem.”
“Je li to moguće?” Glas mi je bio slab.
“Ne, ima vrlo malo načina na koje nas se može ubiti.”
Zaustila sam da ga pitam koji su to, ali progovorio je prije no što sam stigla išta kazati.
“I tako je strahovito izgladnio, a potom i oslabio.
Odlutao je što je dalje mogao od ljudskih nastambi, shvativši da mu je oslabila i snaga volje. Mjesecima je lutao noću, tražeći najsamotnija mjesta, grozeći se samoga ebe.
Jedne noći, pokraj njegova skrovišta prošlo je krdo jelena. Bio je tako mahnit od žeđi da ih je napao bez razmišljanja. Snaga mu se vratila, i shvatio je da postoji alternativa življenju poput grozomorne nemani, čega se bojao. Zar u bivšem životu nije jeo divljač? Narednih je mjeseci oblikovao svoju novu filozofiju. Mogao je postojati a da ne bude demon. Iznova se pronašao.
Počeo je bolje koristiti vrijeme. Oduvijek je bio inteligentan, željan učenja. Sad je pred njim stajalo neograničeno vrijeme. Noću je učio, danju planirao. Otplivao je u Francusku i – ”
“Otplivao je u Francusku?”
“Ljudi cijelo vrijeme plivaju preko La Manchea, Bella”, strpljivo me podsjetio.
“Tačno, valjda. Samo mi je zvučalo čudno u tom kontekstu. Nastavi.”
“Plivanje nam ne pada teško – ”
“Ništa vama ne pada teško”, poklopila sam ga.
Opet je pričekao, s posprdnim izrazom lica.
“Neću ti više upadati u riječ, obećavam.”
Mračno se zahihotao i dovršio rečenicu. “Zato što, tehnički gledano, ne moramo disati.”
“Ne morate – ”
“Ne, ne, obećala si.” Nasmijao se i blago mi stavio hladni prst na usne. “Da ti ispričam ili ne?”
“Ne možeš me iznenaditi jednom takvom izjavom i onda očekivati da ništa na to ne kažem”, promrmljala sam mu u prst.
Podigao je ruku i položio je na moj vrat. Bilo mi je reagiralo na to, ali ostala sam uporna.
“Ne morate disati?”, uporno sam ponovila.
“Ne, to nije nužno. Čista navika.” Slegnuo je ramenima.
“Koliko dugo možete izdržati… da ne dišete?”
“Neograničeno dugo, valjda; ne znam. Bude malo neudobno – jer se izgubi osjet njuha.”
“Malo neudobno”, ponovila sam za njim.
Nisam pazila na izraz svoga lica, ali nešto na njemu nagnalo ga je da se uozbilji. Spustio je ruku uz bok i posve se ukipio, i dalje me pozorno motreći. Šutnja se odužila. Lice mu je bilo mirno kao kamen.
“Što je bilo?”, prošaptala sam, dotaknuvši mu ukočeno lice.
Obraz mu se smekšao pod mojom rukom, i uzdahnuo je. “Samo čekam da se to dogodi.”
“Što da se dogodi?”
“Znam da će, u jednom trenutku, nešto što ću ti reći ili što ćeš vidjeti prevršiti mjeru. A onda ćeš pobjeći od mene, vrišteći od straha.” Blijedo se osmjehnuo, ali oči su mu bile ozbiljne. “Neću te zadržati. Želim da se to dogodi, jer želim da budeš sigurna. A ipak želim i biti s tobom. Te dvije želje je nemoguće pomiriti…” Ušutio je, zureći mi u lice. Čekajući.
“Neću ja nikamo pobjeći”, obećala sam mu.
“Vidjet ćemo”, rekao je i opet se osmjehnuo.
Mrko sam ga pogledala. “Onda, nastavi – Carlisle je upravo plivao u Francusku.”

Korisnički profil

107 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:14 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Zastao je, vraćajući se na priču. Oči su mu refleksno prešle na iduću sliku – najživopisniju među njima, najkićenije uramljenu i najveću; bila je dvostruko šira od vrata pokraj kojih je visila. Platno je vrvjelo prilikama jarkih boja u uskovitlanim odorama što im se ovijaju oko dugih stupova i padaju s mramornih balkona. Nisam mogla procijeniti je li to prikaz nekog prizora iz grčke mitologije, ili bi likovi što lebde na oblacima u vrhu slike trebali biti biblijski.
“Carlisle je otplivao u Francusku i nastavio putovati kroz Evropu, po tamošnjim sveučilištima. Noću je izučavao glazbu, prirodne znanosti, medicinu – i pronašao poziv, a pritom i pokoru, u spašavanju ljudskih života.”
Dobio je izraz uvažavanja, gotovo strahopoštovanja. “Ne mogu ti dostojno opisati njegovu muku; Carlisleu su trebala dva stoljeća tegoba kako bi usavršio svoju samokontrolu.
Sada je praktički imun na miris ljudske krvi, pa može obavljati posao koji voli bez teških patnji. Nalazi velik mir tamo, u bolnici…” Edward je na dugi trenutak samo buljio u prazno. Odjednom kao da se sjetio svog cilja. Kucnuo je prstom po golemoj slici pred nama.
“Studirao je u Italiji kad je tamo otkrio druge slične sebi. Bili su daleko civiliziraniji i obrazovaniji od utvara iz londonskih slivnika.”
Dotaknuo je razmjerno smireni četverac likova prikazanih kako s najvišeg balkona spokojno promatraju vrevu pod sobom. Pažljivo sam pregledala tu skupinu i shvatila, zaprepašteno se nasmijavši, da mi je zlatokosi muškarac poznat.
“Carlisleovi prijatelji dali su veliko nadahnuće Solimeni.
Često ih je prikazivao kao bogove”, zahihotao se Edward. “Aro, Marcus, Caius”, rekao je pokazavši mi ostalu trojicu. Dvojica su bila crnokosa, a jedan je imao snježnobijele sjedine. “Noćni mecene umjetnika.”
“Što je bilo s njima?”, upitala sam se naglas, držeći prst na centimetar od prilika na platnu.
“Još su tamo.” Slegnuo je ramenima. “Kao što su već ko zna koliko milenija. Carlisle je ostao s njima tek kratko vrijeme, samo nekoliko desetljeća. Veoma se divio njihovoj uljuđenosti i uglađenosti, ali oni su uporno pokušavali izliječiti njegovu odbojnost prema ‘svom prirodnom izvoru hrane’, kako su to zvali. Oni su pokušavali uvjeriti njega, a on je pokušavao uvjeriti njih,
bezuspješno. Na koncu je Carlisle odlučio okušati sreću u Novome svijetu. Sanjao je o tome da će naći druge slične sebi. Bio je vrlo usamljen, shvaćaš.
Nikoga još zadugo nije našao. Ali, kako su nemani prelazile u bajke, polako je otkrio da može stupati u odnose s ljudima kao da je jedan od njih, a da ništa ne naslute. Počeo se aktivno baviti medicinom. Ali nije nalazio društvo za kojim je žudio; nije se mogao usuditi na bliskost.
Kad je naišla epidemija gripe, radio je u noćnoj smjeni u bolnici u Chicagu. Jedna mu se ideja već godinama motala glavom, i gotovo da je donio odluku poslušati je – kad već ne može naći sudruga, stvorit će ga. Nije bio posve siguran kako je došlo do njegova preobražaja, tako da je oklijevao. A grozio se uzimanja tuđeg života onako kako je njegov ukraden. Obuzet takvim mislima, naišao je na mene. Nije mi više bilo nade; stavili su me na odjel s umirućima. Ranije se brinuo za moje roditelje, tako da je znao da sam ostao sam. Odlučio je pokušati…”
Govorio je šapatom, a sad je umuknuo. Tupo se zagledao kroz zapadne prozore. Upitala sam se koji mu to prizori prolaze glavom. Carlisleove uspomene, ili njegove.
Šutke sam pričekala.

Korisnički profil

108 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:14 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Kad mi se opet obratio, blagi, anđeoski osmijeh obasjao mu je lice.
“I tako smo zatvorili puni krug”, zaključio je.
“Jesi li, onda, cijelo vrijeme nakon toga bio s Carlisleom?”, zanimalo me.
“Gotovo cijelo vrijeme.” Lagano mi je stavio ruku na struk, privukao me sebi i prošao kroz vrata. Još sam gledala zid pun slika, pitajući se hoću li ikada uspjeti čuti ostale priče.
Edward ništa više nije rekao dok smo išli niz hodnik, pa sam ga upitala: “Skoro?”
Uzdahnuo je i odgovorio mi vidno nerado. “Pa, imao sam tipičan buntovni adolescentski ispad – nekih deset godina nakon što sam… rođen… stvoren, nazovi to kako hoćeš. Nisam vjerovao u njegov život odricanja i zamjerao sam mu što mi suzbija tek. Pa sam bio malo samostalan.”
“Zbilja?” To me zaintrigiralo, a ne zastrašilo, kao što me možda trebalo.
Shvatio je da je tako. Nejasno sam shvatila da smo krenuli prema idućem stubištu, ali nisam naročito marila za ono što me okružuje.
“To ti nije odbojno?”
“Ne.”
“Zašto ne?”
“Valjda zato… što mi zvuči shvatljivo.”
Prasnuo je u smijeh, glasniji nego prije. Stubištem smo se popeli u još jedan popločani hodnik.
“Još od svoga preporoda”, promrmljao je, “bio sam u prednosti jer sam znao što svi oko mene misle, kako ljudska, tako i neljudska bića. Zato mi je trebalo deset godina da se usudim suprotstaviti Carlisleu – bilo mi je jasno da je posve iskren, savršeno sam shvaćao zašto živi
tako kako živi.”
Trebalo mi je samo nekoliko godina da se vratim Carlisleu i iznova prihvatim njegovu viziju. Mislio sam da ću biti izuzet od… depresije… koja prati savjest. Zato što sam znao kako moj plijen misli, mogao sam zaobići nevine i progoniti samo zle. Pođem li za ubojicom niz mračnu uličicu u kojoj uhodi neku mladu djevojku – ako je spasim, onda zacijelo nisam tako grozan.”
Zadrhtala sam, predočivši si i prejasno to što je opisao – uličicu po noći, uplašenu djevojku, mračnog čovjeka iza nje. I Edwarda, Edwarda u lovu, grozna i veličanstvena poput mladoga boga, nezaustavljivog. Bi li mu ta djevojka bila zahvalna, ili bi se prepala i više nego prije?
“Ali, kako je vrijeme prolazilo, polako sam uviđao neman u svojim očima. Nisam mogao pobjeći od ceha stvorenog tolikim oduzimanjem ljudskih života, ma koliko opravdanog. Pa sam se vratio Carlisleu i Esme. Dočekali su me kao sina razmetnoga. Bilo je to više nego
što sam zaslužio.”
Zaustavili smo se pred zadnjim vratima u hodniku.
“Moja soba”, obavijestio me, otvorio vrata i proveo me kroz njih.
Soba mu je gledala na jug, s prozorom preko cijeloga zida kao i u velikoj prostoriji ispod nje. Cijela stražnja strana kuće zacijelo je bila ostakljena. Pogled je padao na zavojitu rijeku Sol Due i pružao se preko netaknute šume sve do lanca Olimpijskoga gorja. Gorje se nalazilo mnogo bliže nego što sam vjerovala.
Cijeli je zapadni zid bio prekriven policama i policama CD-a. Soba mu je bila bolje opskrbljena od glazbene prodavaonice. U kutu se nalazila očito izvanredna glazbena linija tako da sam se ustručavala da je dotaknem, jer sam bila sigurna da bih nešto slomila. Nije bilo kreveta, samo širok i primamljiv crni kožni kauč. Pod je prekrivao debeli tepih zlatne boje, a na zidove je bila
obješena teška tkanina malo tamnije nijanse.
“Dobra akustika?”, pretpostavila sam.
Zahihotao se i kimnuo mi glavom.
Uzeo je daljinski i uključio liniju. Glazba je bila tiha, ali blaga džez skladba zvučala je kao da je sastav u sobi s nama. Otišla sam pogledati njegovu zapanjujuću zbirku glazbe.

Korisnički profil

109 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:14 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Kako si ih svrstao?”, upitala sam ga, ne uspjevši uloviti slijed naslova ni za glavu ni za rep.
Nije obraćao pozornost.
“Ammm, po godištu, a onda po osobnoj privrženosti u tom okviru”, rastreseno je rekao.
Okrenula sam se i ugledala ga kako me gleda s neobičnim izrazom u očima.
“Što je?”
“Bio sam spreman osjetiti… olakšanje. Kad sve saznaš, kad više neću morati čuvati tajne pred tobom. Ali nisam očekivao osjetiti više od toga. To mi se sviđa. To me… usrećuje.” Slegnuo je ramenima i blago se nasmiješio.
“Drago mi je”, rekla sam i uzvratila mu osmijeh. Brinula sam se da bi mogao požaliti što mi je sve to rekao.
Bilo mi je drago saznati da to nije slučaj.
Ali onda, kad je raščlanio izraz moga lica, osmijeh mu je jenjao, a čelo mu se naboralo.
“Još čekaš da pobjegnem vrišteći od straha, zar ne?”, pretpostavila sam.
Blagi mu je osmijeh zatitrao na usnama, i kimnuo je.
“Žao mi je što ti moram razbiti iluzije, ali zbilja nisi tako strašan kao što misliš. Zapravo, meni nisi nimalo strašan”, slagala sam ležerno.
Zastao je i podigao obrve u čistoj nevjerici. Zatim me zabljesnuo širokim, zlobnim osmijehom.
“Zbilja to nisi trebala reći”, zahihotao se.
Zarežao je, ispustio potmuli zvuk iz dubine grla; usne su mu se zadigle nad savršene zube. Tijelo mu se naglo premjestilo u polučučanj, napeto poput lava prije skoka na lovinu.
Ustuknula sam od njega, strijeljajući ga pogledom.
“Ne bi se usudio.”
Nisam opazila kad je skočio na mene – bio je brži od moga oka. Samo sam se odjednom vinula u zrak, a onda smo se srušili na kauč, odbivši ga do zida. Cijelo to vrijeme njegove su ruke tvorile željezni zaštitni kavez oko mene – jedva da sam se protresla. Ali svejedno sam zijevala da dođem do zraka kad sam se pokušala uspraviti.
Nije mi to htio dopustiti. Sklupčao me o svoja prsa, držeći me čvršće od željeznih lanaca. Prepala sam se i oštro ga pogledala, ali izgledao je kao da sve drži pod nadzorom. Čeljust mu se opustila kad se široko osmjehnuo, a u očima mu je sjala jedino zaigranost.
“Što si ono rekla?”, veseljački je zarežao.
“Da si ti jedna vrlo, vrlo strašna neman”, rekla sam mu, premda mi je zadihanost pomalo pokvarila sarkazam.
“Tako je već mnogo bolje”, pohvalio me.
“Ovaj…” Počela sam se opirati. “Smijem li sada ustati?”
Samo se nasmijao.
“Možemo li ući?”, začuo se tihi glas iz hodnika.
Uskoprcala sam se da se oslobodim, ali Edward me samo premjestio tako da mu donekle pristojnije sjedim u krilu. Tada sam vidjela da to ulazi Alice, s Jasperom iza sebe u vratima. Obrazi su mi se zažarili, ali Edward je djelovao opušteno.
“Samo naprijed.” Edward se još potiho hihotao.
Alice kao da nije vidjela ništa čudno u našem zagrljaju; prošetala je – gotovo otplesala, jer su joj pokreti bili tako graciozni – do sredine sobe, gdje se gipko smjestila na pod. Jasper je, međutim, pričekao na vratima, s blago šokiranim izrazom. Zagledao se u Edwardovo lice, a ja
sam se upitala iskušava li on to atmosferu svojom neobičnom osjetljivošću.
“Zvučalo je kao da si odlučio ručati Bellu, pa smo došli vidjeti bi li podijelio objed s nama”, izjavila je Alice.
Na trenutak sam se ukočila, dok nisam shvatila da se Edward ceri – da li na njene riječi, ili na moju reakciju, to mi baš nije bilo jasno.
“Oprosti, ne vjerujem da će biti viška”, odvratio joj je, privivši me nesmotreno blizu sebi.
“Zapravo”, rekao je Jasper, ne mogavši se othrvati smiješku kad je ušao u sobu, “Alice kaže da će večeras biti prava oluja, a Emmettu se igra utakmica. Jesi li za?”
Sve su te riječi bile posve uobičajene, ali njihov sklop me zbunio. Samo, razabrala sam da je Alice mrvicu pouzdanija od meteorologa.
Edwardu su se zakrijesile oči, ali oklijevao je.
“Naravno da bi trebao povesti i Bellu”, dometnula je Alice cvrkutom. Učinilo mi se da sam uočila kako ju je Jasper na brzinu pogledao.
“Bi li htjela s nama?”, upitao me Edward uzbuđeno, sav žustar.
“Naravno.” Nisam mogla razočarati jedno takvo lice.
“Ovaj, kamo to idemo?”
“Moramo pričekati grmljavinu da zaigramo – vidjet ćeš zašto”, obećao mi je.
“Hoće li mi trebati kišobran?”
Svo troje su se glasno nasmijali.
“Hoće li joj trebati?”, upitao je Jasper Alice.
“Neće.” Izjavila je to s potpunom uvjerenošću. “Oluja će udariti nad gradom. Proplanak bi trebao ostati poprilično suh.”
“Dobro, onda.” Oduševljenje u Jasperovom glasu bilo je zarazno, naravno. Otkrila sam da sam željna,
umjesto da premirem od straha.
“Da vidimo hoće li i Carlisle s nama.” Alice je skočila na noge i odskočila do vrata na način koji bi svakoj balerini slomio srce.
“Kao da ne znaš”, žacnuo ju je Jasper, i brzo su pošli svojim putem. Jasper je uspio neupadljivo zatvoriti vrata za njima.
“Što ćemo to igrati?”, zanimalo me.
“Ti ćeš samo gledati”, pojasnio mi je Edward. “Igrat ćemo bejzbol.”
Zakolutala sam očima. “Vampiri vole bejzbol?”
“To je omiljena razbibriga Amerike”, rekao je s hinjenom ozbiljnošću.

Korisnički profil

110 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:15 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
17. UTAKMICA

Kišica je upravo počinjala rominjati kad je Edward skrenuo u moju ulicu. Sve do tog trenutka uopće nisam sumnjala da će ostati uz mene tijekom tih nekoliko međusati u stvarnome svijetu.
A onda sam opazila jedan crni auto, trošni ford, gdje stoji parkiran na Charliejevu prilaznom putu – i čula kako Edward gunđa nešto nerazumljivo prigušenim i oštrim tonom.
Nagnut unatrag da se zakloni od kiše pod plitkim prednjim trijemom, Jacob Black je stajao iza očevih kolica.
Billyjevo lice bilo je suzdržano i hladno kao kamen kad je Edward parkirao moj kamionet uz trotoar. Jacob je gledao u pod s prestravljenim izrazom lica.
Edwardov duboki glas zvučao je ljutito. “Sad su prevršili mjeru.”
“Došao je upozoriti Charlieja?”, iznijela sam pretpostavku, više užasnuta nego ljuta.
Edward je samo kimnuo, suženim očima uzvrativši pogled Billyju kroz kišu.
Osjetila sam slabost od olakšanja što Charlie još nije stigao kući.
“Pusti da ja to riješim”, predložila sam. Strepila sam od Edwardovog crnog sijevanja očima.
Iznenadio me pristankom. “Tako je vjerojatno najbolje. Samo, pazi se. Dijete pojma nema.”
Malo sam se nakostriješila na riječ dijete. “Jacob nije puno mlađi od mene”, podsjetila sam ga.
Nato me pogledao, a bijes mu je naglo okopnio. “O, znam”, potvrdio mi je iscerivši se.
Uzdahnula sam i primila kvaku.
“Navedi ih da uđu”, posavjetovao me, “da ja mogu otići. Vratit ću se negdje u smiraj dana.”
“Hoćeš moj kamionet?”, predložila sam mu, upitavši se usput kako bih to objasnila Charlieju.
Zakolutao je očima. “Pješice bih stigao kući brže od ovog kamioneta.”
“Ne moraš otići”, čeznutljivo sam kazala.
Osmjehnuo se na moj tmurni izraz lica. “Zapravo, moram. Nakon što ih se riješiš” – bacio je mračan pogled prema Blackovima – “još moraš pripremiti Charlieja na upoznavanje s tvojim novim dečkom.” Široko se iscerio, pokazavši sve svoje zube.
Prostenjala sam. “Baš ti hvala.”
Osmjehnuo se onim izvijenim smiješkom koji sam obožavala.
“Brzo ću se vratiti”, obećao je. Bacio je još jedan letimičan pogled na trijem, a onda se prignuo i brzo me poljubio odmah pod rub vilice. Srce mi je mahnito poskočilo, pa sam i sama pogledala prema trijemu. Billyjev izraz više nije bio suzdržan, a šake su mu se stezale oko naslona za ruke na kolicima.
“Brzo”, naglasila sam dok sam otvarala vrata i izlazila na kišu.
Osjećala sam njegov pogled na leđima dok sam gotovo trkom išla kroz kišicu do trijema.
“Bok, Billy. Bok, Jacobe.” Pozdravila sam ih što sam vedrije mogla. “Charlieja cijeli dan neće biti kod kuće – nadam se da niste dugo čekali.”
“Nismo dugo”, rekao je Billy odmjerenim tonom.
Probadao me crnim očima. “Samo sam vam htio donijeti ovo.” Pokazao je na smeđu papirnatu vrećicu koju je držao u krilu.
“Hvala”, rekla sam mu, iako pojma nisam imala što bi to moglo biti. “Dajte, uđite, osušite se.”
Pravila sam se da ne primjećujem kako me napeto promatra dok sam otključavala vrata i pokazivala im da uđu prije mene.
“Pusti, ja ću”, ponudila sam se i okrenula da zatvorim vrata. Dopustila sam sebi da još jedanput pogledam prema Edwardu. Čekao je, posve nepomičan, ozbiljnih očiju.
“Stavi to u hladnjak”, spomenuo je Billy kad mi je pružio paket. “To su domaće pržene ribe Harryja Clearwatera – Charlie ih obožava. U hladnjaku ostaju suhe.”
Slegnuo je ramenima.
“Hvala”, ponovila sam, ali ovaj put iskreno. “Već mi ponestaje načina za spravljanje ribe, a on će večeras sigurno donijeti kući novi ulov.”
“Opet je na pecanju?”, upitao me Billy s blagim sjajem u očima. “Dolje, na starom mjestu? Možda svratim onamo, da se vidimo.”
“Ne”, brzo sam slagala, a lice mi se uozbiljilo. “Išao je na neko novo mjesto… ali pojma nemam gdje je to.”
Opazio je promjenu moga izraza i zamislio se.

Korisnički profil

111 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:15 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Jake”, rekao je, još me odmjeravajući. “Daj skokni do auta i donesi onu novu Rebeccinu sliku. Da i nju ostavim Charlieju.”
“Gdje je?”, upitao ga je Jacob snuždeno. Bacila sam pogled prema njemu, ali on je piljio u pod, a vjeđe su mu se skupljale.
“Mislim da sam je vidio u prtljažniku”, rekao je Billy.
“Možda ćeš morati malo pročeprkati.”
Jacob se potišteno odvukao natrag na kišu. Billy i ja ostali smo se šutke gledati. Nakon nekoliko sekundi tišina je postala neugodna, pa sam se okrenula i pošla u kuhinju. Čula sam kako njegovi mokri kotači cvile po linoleumu za mnom.
Ugurala sam vrećicu na prepunu gornju policu hladnjaka i okrenula se natrag prema njemu. Izborano mu lice ništa nije otkrivalo.
“Charlie se još dugo neće vratiti.” Zvučala sam gotovo bezobrazno.
Potvrdno je kimnuo, ali ništa nije rekao.
“Hvala vam još jednom za prženu ribu”, napomenula sam.Nastavio je kimati. Uzdahnula sam i prekrižila ruke na prsima.
Očito je shvatio da sam odustala od ćaskanja. “Bella”, rekao je, a onda počeo oklijevati.
Pričekala sam.
“Bella”, opet je rekao, “Charlie mi je jedan od najboljih prijatelja.”
“Da.”
Svaku je riječ pažljivo izgovorio tim svojim brundavim glasom. “Primijetio sam da provodiš puno vremena s jednim od Cullenovih.”
“Da”, šturo sam ponovila.
Oči su mu se suzile. “Možda me se to ne tiče, ali ne bih rekao da ti je to naročito pametno.”
“U pravu ste”, složila sam se. “To vas se doista ne tiče.”
Podigao je sijede obrve na ton moga glasa. “Vjerojatno to ne znaš, ali obitelj Cullen je na neugodnom glasu u rezervatu.”
“Zapravo, znam to otprije”, obavijestila sam ga tvrdim glasom. To ga je iznenadilo. “Ali nije moguće da su zaslužili takav glas, zar ne? Jer Cullenovi nikad nisu stupili nogom u rezervat, je li tako?” Opazila sam da se lecnuo na moje ne baš uvijeno podsjećanje na sporazum koji u isti mah obavezuje i štiti njegovo pleme.
“To je tačno”, dodao je, oprezno me gledajući. “Imam dojam da si… dobro obaviještena o Cullenovima. Bolje obaviještena nego što sam očekivao.”
Tvrdoglavo sam ga pogledala. “Možda još bolje obaviještena od vas.”
Stisnuo je debele usne dok je razmišljao o tome.
“Možda”, priznao je, ali oči su mu bile lukave. “Je li Charlie jednako dobro obaviješten?”
Pronašao je slabu tačku u mome oklopu.
“Charlieju su Cullenovi jako dragi”, pažljivo sam kazala.
Jasno je shvatio moje okolišanje. Lice mu je postalo nesretno, ali ne i iznenađeno.
“To me se ne tiče”, rekao je. “Ali moglo bi se ticati Charlieja.”
“Premda se, opet, možda mene tiče odluka o tome tiče li se to Charlieja ili ne, je l’ tako?”
Upitala sam se je li uopće razumio moje pitanje, zamršeno od nastojanja da ne kažem ništa što bi me kompromitiralo. Ali izgleda da ga je shvatio. Počeo je razmišljati o njemu dok je kiša bubnjala o strop, kao jedini zvuk koji remeti tišinu.
“Da”, napokon se predao. “Valjda se i to tebe tiče.”
Odahnula sam. “Hvala, Billy.”
“Samo dobro razmisli o tome što radiš, Bella”, usrdno je dodao.
“Okej”, brzo sam se složila.
Namrštio se. “Htio sam zapravo reći ovo: ne radi to što radiš.”
Pogledala sam ga u oči, pune jedino zabrinutosti za mene, i ništa na to nisam mogla reći.

Korisnički profil

112 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:15 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
U tom trenutku ulazna su se vrata glasno zalupila, a na taj sam zvuk poskočila.
“Te slike nema baš nigdje u tom autu.” Jacobova pritužba doprla je do nas prije njega. Ramena košulje bila su mu mokra od kiše, a iz kose mu je kapalo kad se pojavio iza ugla.
“Hmm”, progunđao je Billy, odjednom odsutnim tonom, okrenuvši kolica prema sinu. “Valjda sam je ostavio kod kuće.”
Jacob je dramatično zakolutao očima. “Super.”
“Pa, Bella, reci Charlieju” – Billy je tu malo zastao – “da smo svratili, hoću reći.”
“Hoću”, promrsila sam.
Jacob se iznenadio. “Zar već idemo?”
“Charlie će biti vani do kasno”, objasnio je Billy dok je prolazio pokraj Jacoba.
“O.” Jacob je djelovao razočarano. “Pa, onda, vidimo se kasnije, Bella.”
“Svakako”, složila sam se.
“Čuvaj se”, upozorio me Billy. Nisam mu odgovorila. Jacob je pomogao ocu da prođe kroz vrata. Kratko sam im mahnula, načas pogledavši prema svome sada praznom kamionetu, a zatim zatvorila vrata dok su još bili pred njima.
Malo sam se zadržala u hodniku, slušajući kako im auto izlazi s mjesta gdje su se parkirali i udaljava se.
Ostala sam u mjestu, čekajući da se ozlojeđenost i strepnja u meni povuku. Kad mi se napetost napokon malo smirila, krenula sam na kat da se presvučem u nešto komotnije.
Isprobala sam par različitih gornjih dijelova odjeće, ne najući tačno što da večeras očekujem. Kad sam se usredotočila na ono što slijedi, to što se upravo zbilo postalo je beznačajno. Sad kad više nisam bila pod utjecajem Jaspera i Edwarda, počela sam nadoknađivati prijašnji nedostatak straha. Brzo sam odustala od izabiranja nečeg elegantno i bacila na sebe staru kariranu košulju i traperice, znajući da ću ionako cijele noći biti u kabanici.
Telefon je zazvonio i stuštila sam se u prizemlje da se javim. Samo sam jedan glas htjela čuti; svaki drugi bio bi razočaranje. Ali znala sam da bi se on, kad bi htio porazgovarati sa mnom, vjerojatno samo materijalizirao u mojoj sobi.
“Halo?”, zadihano sam upitala.
“Bella? Ja sam”, rekla je Jessica.
“O, hej, Jess.” Trebao mi je trenutak da se uspijem spustiti u stvarnost. Činilo mi se kao da su prošli mjeseci, a ne dani, otkako sam razgovarala s Jess. “Kako je bilo na plesu?”
“Tako smo se dobro proveli!”, oduševljeno me obavijestila.
Ne trebajući većeg povoda, Jessica je počela prepričavati sinoćnju večer iz minute u minutu. Govorila sam “Mmm” i “Aaa” gdje god je trebalo, ali nije mi se bilo lako usredotičiti. Jessica, Mike, ples, škola – sve mi je to trenutačno djelovalo tako nebitno. Neprestano sam pogledavala prema prozoru, nastojeći procijeniti koliko je još svjetla ostalo iza teških oblaka.
“Jesi li čula što sam rekla, Bella?”, upitala me ljutito Jess.
“Oprosti, što?”
“Kažem, Mike me poljubio! Možeš li vjerovati?”
“To je prekrasno, Jess”, rekla sam.
“Onda, što si ti jučer radila?”, izazvala me Jessica, kojoj je još bilo upadljivo krivo jer nisam pazila na ono što mi je govorila. Ili se možda naljutila što se nisam raspitivala za pojedinosti.
"Ništa, zapravo. Samo sam dosta vremena provela vani, da se naužijem sunca.”
Čula sam kako Charliejev auto ulazi u garažu.
“Jesi li se više čula s Edwardom Cullenom nakon onoga?”
Ulazna vrata su se zalupila i čula sam kako Charlie buči pod stubištem, ostavljajući pribor.
“Eh.” Nisam znala kako započeti, ne znajući više kako tačno glasi moja priča.
“Hej, zdravo, mala!”, dobacio mi je Charlie na ulazu u kuhinju. Mahnula sam mu.
Jess je čula njegov glas. “O, tata ti je stigao. Nema veze – pričat ćemo sutra. Vidimo se na trigonometriji.”
“Vidimo se, Jess.” Spustila sam slušalicu.
“Hej, tata”, rekla sam. Prao je ruke u sudoperu.
“Gdje su ribe?”
“Stavio sam ih u zamrzivač.”
“Uzet ću nekoliko komada prije nego što se smrznu – Billy nam je danas popodne donio nekoliko prženih
riba Harryja Clearwatera.” Trudila sam se da zvučim oduševljeno.
“Je li?” Charlieju su zasjale oči. “Obožavam ih.”

Korisnički profil

113 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:15 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Charlie se sredio dok sam spravljala večeru. Ubrzo smo sjeli za stol i počeli šutke jesti. Charlie je uživao u hrani, a ja sam se očajnički pitala kako da ispunim svoj zadatak, trudeći se smisliti način da potegnem tu temu.
“Čime si se ti danas bavila?”, upitao me, prekinuvši me u snatrenju.
“Pa, danas popodne sam samo visila po kući…”
Samo najskoriji dio popodneva, zapravo. Pokušala sam zvučati poletno, ali želudac mi se stezao. “A jutros sam bila kod Cullenovih.”
Charlie je ispustio vilicu.
“Bila si u kući doktora Cullena?”, zaprepašteno me upitao.
Pravila sam se da nisam primijetila njegovu reakciju.
“Aha.”
“Što si tamo radila?” Nije opet uzeo vilicu.
“Pa, eto, večeras izlazim s Edwardom Cullenom, pa me htio upoznati s roditeljima… tata?”
Imala sam dojam da je Charlieja pogodila srčana kap.
“Tata, jesi li dobro?”
“Izlaziš s Edwardom Cullenom?”, zagrmio je.
Ajoj. “Mislila sam da su ti Cullenovi dragi.”
“Prestar je za tebe”, započeo je tiradu.
“Oboje idemo u treći razred”, ispravila sam ga, iako je više bio u pravu nego što je sanjao.
“Čekaj…” Zastao je. “Koji od njih je Edwin?”
“Edward je najmlađi, onaj s crvenkastosmeđom kosom.”
Onaj prelijepi, onaj božanski…
“A, dobro, to je” – spetljao se – “već bolje, valjda.
Onaj krupni mi se baš ne sviđa. Siguran sam da je drag dečko i sve to, ali izgleda mi… prezrelo za tebe. Taj Edwin ti je dečko?”
“Zove se Edward, tata.”
“Je li?”
“Recimo da je, valjda.”
“Sinoć si mi rekla da te ne zanima nijedan dečko u mjestu.” Ali sad je opet uzeo vilicu, tako da mi je bilo očito da je najgore prošlo.
“Pa, Edward ne živi u mjestu, tata.”
Prijekorno me pogledao dok je žvakao.
“A, uostalom”, nastavila sam, “to je još u prilično ranoj fazi, znaš. Nemoj me osramotiti sa cijelom tom pričom o dečku, okej?”
“Kada će doći po tebe?”
“Stiže za nekoliko minuta.”
“Kamo te vodi?”
Glasno sam prostenjala. “Nadam se da ovime izbacuješ iz sebe potrebu za metodama španjolske inkvizicije. Idemo igrati bejzbol s njegovom obitelji.”
Lice mu se stisnulo, a onda se napokon zahihotao.
“Ti ćeš igrati bejzbol?”
“Pa, vjerojatno ću najveći dio vremena samo gledati.”
“Mora da ti se taj momak zbilja sviđa”, sumnjičavo je zamijetio.
Uzdahnula sam i zakolutala očima za njegov račun.
Čula sam brundanje vozila koje staje pred kućom.
Skočila sam i počela prati svoje posuđe.
“Pusti, mogu ja večeras oprati suđe. Previše me tetošiš.”
Oglasilo se zvono na vratima, pa je Charlie otišao da otvori. Bila sam pola koraka iza njega.
Nisam bila shvatila kako jako vani lije kiša. Edward je stajao u aureoli svjetiljke na trijemu poput manekena iz neke reklame za kabanice.
“Uđi, Edwarde.”
Odahnula sam kad mu je Charlie izgovorio ime kako treba.
“Hvala, načelniče Swan”, rekao je Edward pristojno.
“Samo ti mene zovi Charlie. Daj da ti uzmem jaknu.”
“Hvala, gospodine.”
“Možeš tu sjesti, Edwarde.”
Složila sam grimasu.
Edward je okretno sjeo u jedini naslonjač, prisilivši me da sjednem na kauč pokraj načelnika Swana. Načas sam mu uputila zločest pogled. Namignuo mi je iza Charliejevih leđa.
“Znači, čujem da vodiš moju malu da gleda bejzbol.”
Samo u državi Washington činjenica da vani lije kao iz kabla neće baš nikoga iznenaditi kad je riječ o igranju sporta na otvorenome.
“Da, gospodine, takav je dogovor.” Nije se iznenadio zbog toga što sam ocu rekla istinu. Samo, možda je prethodno prisluškivao.
“Pa, samo ti daj, što da ti kažem.”
Charlie se nasmijao, a Edward mu se pridružio.
“Okej.” Ustala sam. “Dosta šale na moj račun. Idemo.”
Otišla sam natrag u hodnik i obukla kabanicu.
Došli su za mnom.
“Nemoj se kasno vratiti, Bell.”
“Ne brinite, Charlie, rano ću je vratiti kući”, obećao mu je Edward.
“Čuvaj mi malu, dobro?”
Prostenjala sam, ali oni su me prečuli.

Korisnički profil

114 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:16 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Bit će sigurna uz mene, obećavam vam, gospodine.”
Charlie nije mogao posumnjati u Edwardovu iskrenost, koja mu je izbijala iz svake riječi.
Šmugnula sam iz kuće. Obojica su se nasmijali, a onda je Edward pošao za mnom.
Stala sam kao ukopana na trijemu. Ondje, iza moga kamioneta, stajao je divovski džip. Gume su mu bile više od moga struka. Metalni su štitnici prekrivali farove i stop-svjetla, a četiri velika reflektora bila su mu pričvršćena za sigurosnu šipku. Karoserija je bila jarkocrvena.
Charlie je potiho zazviždao.
“Samo se vežite”, rekao je.
Edward je otišao sa mnom do moje strane vozila i otvorio vrata. Procijenila sam udaljenost do sjedala i pripremila se skočiti na njega. Uzdahnuo je i zatim me podigao jednom rukom. Ponadala sam se da Charlie to nije primijetio.
Dok je odlazio oko auta do vozačke strane, normalnim, ljudskim korakom, pokušala sam staviti sigurnosni pojas. Ali bilo je previše kojekakvih kopči.
“Što je sve ovo?”, upitala sam ga kad je otvorio vrata.
“To ti je oprema za terensku vožnju.”
“Ajoj.”
Pokušala sam naći prave utore za sve raspoložive kopče, ali nije mi išlo naročito brzo. Opet je uzdahnuo i sagnuo se da mi pomogne. Bilo mi je drago što se od guste kiše Charlie jedva vidio na trijemu. Znači da nije mogao opaziti kako je Edward zadržao ruke na mom vratu, prešavši mi preko ključnih kostiju. Odustala sam od pripomaganja i posvetila se smirivanju disanja.
Edward je okrenuo ključ i motor je zaurlao. Odvezli smo se od kuće.
“Baš ti je… ovaj… velik taj tvoj džip.”
“Emmettov je. Nisam imao dojam da bi htjela cijeli put prijeći trkom.”
“Gdje držite ovu grdosiju?”
“Preuredili smo jedan od pratećih objekata u garažu.”
“Zar se nećeš vezati?”
Pogledao me u nevjerici.
Zatim mi je nešto doprlo do mozga.
“Prijeći cijeli put trkom? U smislu da svejedno moramo prijeći dio puta trkom?” Glas mi se digao za nekoliko oktava.
Oporo se iscerio. “Ti nećeš trčati.”
“Meni će pozliti.”
“Samo žmiri, i sve će biti u redu.”
Zagrizla sam usnu, opirući se naletu panike.
Prignuo se i poljubio me u tjeme, a zatim prostenjao.
Zbunjeno sam ga pogledala.
“Tako dobro mirišeš na kiši”, objasnio mi je.
“U pozitivnom ili u negativnom smislu?”, oprezno sam ga upitala.
Uzdahnuo je. “U oba, uvijek u oba.”
Ne znam kako je pronašao put po tmini i pljusku, ali nekako je izbio na jednu pokrajnju cestu - zapravo, prije brdsku stazu nego cestu. Dugo vremena nismo uopće mogli razgovarati, jer sam skakala gore-dolje po sjedalu kao pneumatski čekić. Samo, on je u vožnji vidno uživao,
smiješeći se cijelim putem od uha do uha.
A onda je pokrajnjoj cesti došao kraj; drveće je stvorilo zelene zidove s tri strane džipa. Kiša je sad tek sipila, sve slabije iz trenutka u trenutak, dok je nebo sjalo sve jače kroz oblake.
“Oprosti, Bella, odavde ćemo morati pješice.”
“Znaš što? Daj da te tu pričekam.”
“Gdje ti je nestala sva ona hrabrost? Jutros si bila izvanredna.”
“Još nisam zaboravila kako mi je bilo prošli put.” Zar je moguće da je to bilo tek jučer?
U tren oka stigao je do moje strane vozila. Počeo me otkopčavati.
“Ja ću to riješiti, samo ti kreni”, usprotivila sam se.
“Hmmm…”, zamislio se, brzo privodeći posao kraju.
“Očito ti moram preurediti pamćenje.”
Prije nego što sam se snašla, izvadio me iz džipa i stavio mi noge na zemlju. Jedva da je još padala najsitnija rosulja; ispostavit će se da je Alice imala pravo.
“Preurediti mi pamćenje?”, usplahireno sam ga upitala.
“Tako nekako.” Promatrao me napeto i pažljivo, ali duboko u očima titrao mu je smiješak. Položio je ruke na džip s obje strane moje glave i nagnuo se prema meni, prisilivši me da se pribijem leđima o vrata. Prignuo se još bliže, unijevši mi se u lice. Nisam imala kamo.

Korisnički profil

115 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:16 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“A sad”, dahnuo je, a sam njegov miris pobrkao mi je misli, “što to tebe tačno brine?”
“Pa, ovaj, udaranje u drvo – ”, progutala sam knedlu“ – i pogibanje. I zatim povraćanje.”
Suspregnuo je osmijeh. Zatim je sagnuo glavu i hladnim mi usnama meko dotaknuo jamicu u dnu vrata.
“I još uvijek se brineš?”, promrmljao mi je u kožu.
“Da.” Nastojala sam se usredotočiti. “Oko udaranja u drveće i povraćanja.”
Nosom je prešao po koži moga grla sve do vrška brade.
Škakljao me svojim hladnim dahom.
“A sada?”, prošaptale su njegove usne u moju vilicu.
“Drveće”, jedva sam uspjela reći. “Mučnina.”
Podigao je lice i poljubio mi kapke. “Bella, ne misliš valjda da bih udario u drvo, zar ne?”
“Ne, ali ja bih mogla.” Nisam zvučala nimalo samouvjereno.
Nanjušio je laku pobjedu.
Polako me počeo ljubiti niz obraz, zastavši tik u kutu ojih usana.
“Bih li dopustio drvetu da ti naudi?” Usta su mu jedva oticala moju uzdrhalu donju usnicu.
“Ne”, kazala sam ispod glasa. Znala sam da moja fenomenalna brana sadrži i drugi dio, ali nekako ga se nisam uspijevala sjetiti.
“Znaš”, rekao je, mičući usnama uz moje. “Nemaš se čega bojati, je l’ tako?”
“Ne”, uzdahnula sam, predavši se.
Zatim mi je gotovo grubo rukama primio lice i usrdno me poljubio, pomičući neumoljive usne.
Stvarno nisam mogla opravdati svoje ponašanje. Očito sam sad već trebala biti pametnija. Pa ipak, nisam se mogla spriječiti da ne reagiram tačno kao i prvi put.
Umjesto da ostanem na sigurnom, nepomična, podigla sam ruke i čvrsto mu ih ispreplela oko vrata, odjednom se stopivši s njegovom stamenom prilikom. Uzdahnula sam, a usne su mi se razdvojile.
Zateturao je unatraške, bez napora se otevši mome stisku.
“Prokletstvo, Bella!”, prekinuo se, dolazeći do zraka.
“Dokrajčit ćeš me, kunem se da hoćeš.”
Sagnula sam se, pridržavši se rukama za koljena da ne padnem.
“Neuništiv si”, promrmljala sam, pokušavajući doći do zraka.
“U to sam možda vjerovao prije nego što sam tebe upoznao. Daj, idemo odavde prije nego što učinim nešto zaista glupo”, zarežao je.
Bacio me na leđa kao i prošli put, a ja sam opazila da ulaže dodatan napor ne bi li uspio ostati nježan. Čvrsto sam ga obujmila nogama oko struka i daviteljski ga obgrlila oko vrata.
“Ne zaboravi zažmiriti”, strogo me upozorio.
Brzo sam zarila lice pod njegovu lopaticu, pod vlastitu ruku, i čvrsto sklopila oči.
I jedva sam opazila da se krećemo. Osjećala sam kako klizi poda mnom, ali kretao se toliko glatko da je jednako tako mogao šetati pločnikom. Došla sam u napast da provirim, čisto da provjerim hita li on to doista šumom onako kao prije, ali suzdržala sam se. Ne bi to vrijedilo
one grozne mučnine. Zadovoljila sam se osluškivanjem njegova ravnomjernog disanja.
Nisam bila sasvim sigurna da smo se zaustavili sve dok nije ispružio ruku i dotaknuo mi kosu.
“Prošlo je, Bella.”
Usudila sam se otvoriti oči i, nego što, nepomično smo stajali. Ukočeno sam mu prestala stezati tijelo i spuznula na zemlju, svalivši se na stražnjicu.
“Oh!”, propentala sam udarivši o mokro tlo.
Pogledao me u nevjerici, očito se ne mogavši odlučiti ljuti li se i dalje toliko da mu ne mogu biti smiješna.
Ali moj smeteni izraz odnio je prevagu, pa je prasnuo u grohotan smijeh.
Ustala sam, nastojeći ga zanemariti, i počela si otirati blato i paprat sa stražnje strane jakne. Od toga se samo još glasnije nasmijao. Srditim sam se koracima nato zaputila u šumu.

Korisnički profil

116 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:16 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Osjetila sam kako me obujmio oko struka.
“Kamo si pošla, Bella?”
“Gledati utakmicu bejzbola. Tebe igranje očito više ne zanima, ali sigurna sam da će se ostali dobro provesti i bez tebe.”
“Ideš u pogrešnom smjeru.”
Ne pogledavši ga, okrenula sam se na peti i udarila u suprotnom smjeru. Opet me ulovio.
“Ne ljuti se, nisam se mogao suzdržati. Da si samo vidjela kakvu si facu složila.” Zahihotao se prije nego što se uspio obuzdati.
“A da, ti si jedini koji se smije naljutiti?”, upitala sam ga, podigavši obrve.
“Nisam se naljutio na tebe.”
“‘Bella, dokrajčit ćeš me’?”, kiselo sam mu navela njegove vlastite riječi.
“To je jednostavno bila činjenična izjava.”
Pokušala sam se opet okrenuti od njega, ali čvrsto me primio.
“Naljutio si se”, ostala sam uporna.
“Jesam.”
“Ali upravo si rekao – ”
“Da se ne ljutim na tebe. Zar ti to nije jasno, Bella?”
Odjednom je postao napet, a svaki trag zadirkivanja se izgubio. “Zar ne shvaćaš?”
“Što mi to nije jasno?”, upitala sam ga, zbunjena njegovom naglom promjenom raspoloženja u istoj mjeri kao i njegovim riječima.
“Nikad se ne ljutim na tebe – kako bih se mogao?
Kad si tako hrabra, predana i… topla.”
“Zašto, onda?”, prošaptala sam, prisjetivši se naleta crnog raspoloženja koji su ga odbijali od mene, a ja sam ih uvijek tumačila kao posve opravdanu ogorčenost – ogorčenost mojom slabošću, mojom sporošću, mojim nesuvislim ljudskim reakcijama…
Pažljivo mi je stavio dlanove na obje strane lica.
“Strašno sam bijesan na samoga sebe”, blago mi je rekao.
“Jer se nikako ne uspijevam spriječiti da te ne ugrozim.
Samo moje postojanje dovodi te u pogibelj. Katkad se istinski mrzim. Morao bih biti jači, morao bih moći – ”
Stavila sam ruku preko njegovih usta. “Nemoj.”
Primio mi je ruku, odmaknuvši je od usana, ali privivši je uz svoje lice.
“Volim te”, rekao je. “Slaba je to isprika za ovo što radim, ali svejedno je istinita.”
To mi je prvi put rekao da me voli – tim riječima.
Možda to nije shvatio, ali ja svakako jesam.
“A sad, molim te, nastoj se suzdržati”, dodao je i sagnuo se da usnama meko dotakne moje.
Ostala sam dolično mirna. Zatim sam uzdahnula.
“Obećao si načelniku Swanu da ćeš me rano vratiti kući, sjećaš se? Bolje da krenemo.”
“Na zapovijed, gospodična.”
Sjetno se osmjehnuo i sasvim me pustio, izuzev jedne ruke. Odveo me nekoliko koraka kroz visoku, rosnu paprat i pokrove mahovine, a onda smo zaobišli jednu masivnu jelu i stigli na rub golema proplanka u jednoj udolini podno vrhova Olimpijskog gorja. Bio je dvostruko
veći od bilo kojeg terena za bejzbol.
Vidjela sam da su svi ostali već tu; Esme, Emmett i Rosalie bili su nam najbliži; sjedili su na izbočenoj goloj stijeni stotinjak metara od nas. Mnogo dalje opazila sam Jaspera i Alice, na razmaku od barem četiristo metara.
Izgledali su kao da se dobacuju, ali nisam opazila nikakvu lopticu. Činilo mi se da Carlisle obilježava baze, ali zar bi zaista mogle biti toliko razmaknute?
Kad smo izašli na vidjelo, ono troje je ustalo sa stijene.
Esme je krenula prema nama. Emmett je pošao za njom, nakon što je uputio dug pogled unatrag prema Rosalie; Rosalie je elegantno ustala i zaputila se prema polju, ni ne pogledavši nas. Želudac mi se na to nelagodno skvrčio.

Korisnički profil

117 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:16 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Jesmo li to tebe čuli, Edwarde?”, upitala ga je Esme kad nam se približila.
“Zvučalo je kao da se neki medvjed guši”, pojasnio je Emmett.
S oklijevanjem sam uputila Esme osmijeh. “To je bio on.”
“Bella je bila nehotice smiješna”, objasnio je Edward, brzo izjednačivši rezultat.
Alice je otišla sa svojeg položaja i potrčala, ili zaplesala, prema nama. Dojurila je i gipko se zaustavila pred našim nogama. “Vrijeme je”, dala nam je na znanje. Čim je to rekla, potmuli je grom protresao šumu iza nas, te odgrmio na zapad, prema mjestu.
“Da te žmarci prođu, je l’ tako?”, rekao je Emmett iskusnim tonom i namignuo mi.
“Idemo.” Alice je primila Emmetta za ruku, pa su pohitali prema prostranome terenu; trčala je kao gazela.
On je bio elegantan gotovo poput nje i jednako brz – pa ipak, Emmetta se nikad ne bi moglo usporediti s gazelom.
“Spremna si za malo igranja?”, upitao me Edward, očiju usrdnih i sjajnih.
Pokušala sam zvučati dolično oduševljeno. “Naprijed naši!”
Posprdno se nasmijao, promrsio mi kosu i pojurio za onim dvoma. Trčao je agresivnije, prije kao gepard nego kao gazela, pa ih je brzo pretekao. Oduzeo mi je dah svojom elegancijom i snagom.
“Da siđemo?”, upitala me Esme svojim blagim, pjevnim glasom, a ja sam shvatila da zurim i zijevam za njima.
Brzo sam zatvorila usta i kimnula. Esme je ostala na nekoliko koraka od mene, a ja sam se upitala pazi li ona i dalje na to da me ne prestraši. Ulovila je korak sa mnom a da pritom nisam stekla dojam da je nestrpljiva zbog sporosti.
“Ne igrate s njima?”, stidljivo sam je upitala.
“Ne, draže mi je suditi – volim pripaziti da igraju pošteno”, objasnila mi je.
“Znači, oni vole varati?”
“O, da – da samo čuješ kakve rasprave zapodijevaju!
Zapravo, nadam se da to nećeš čuti, jer bi pomislila da ih je odgojio čopor vukova.”
“Zvučite kao moja mama”, nasmijala sam se iznenađeno.
I ona se nasmijala. “Pa, doživljavam ih skoro u svakom smislu kao svoju djecu. Nikad nisam uspjela nadvladati svoje majčinske instinkte – je li ti Edward rekao da sam izgubila dijete?”
“Ne”, zaprepašteno sam promrmljala, upinjući se da shvatim kojeg se života ona to prisjeća.
“Da, moju prvu i jedinu bebu. Umro je samo nekoliko dana nakon rođenja, sirotan majušni”, uzdahnula je.
“To mi je slomilo srce – zato sam skočila s litice, znaš”, dodala je ravnodušno.
“Edward je samo rekao da ste p-pali”, zamucala sam.
“Oduvijek je bio kavalir.” Nasmiješila se. “Edward mi je bio prvi novi sin. Oduvijek tako gledam na njega, iako je stariji od mene, barem u jednom smislu.” Toplo mi se osmjehnula. “Zbog toga sam tako sretna što je tebe našao, dušo.” Taj izraz prisnosti vrlo joj je prirodno sišao s usana. “Već je stvarno predugo izdvojen; bilo mi je teško gledati ga samog.”
“Znači, to vas ne smeta?”, upitala sam je, opet oklijevajući.
“To što mu… nimalo nisam par?”
“Ne.” Zamislila se. “Ti si ono što on želi. Sve će se već nekako riješiti”, rekla je, premda joj se čelo naboralo od brige. Zakotrljala se još jedna grmljavina.

Korisnički profil

118 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:16 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Esme je na to zastala; očito smo stigli do ruba terena.
Po svemu sudeći, već su se podijelili u ekipe. Edward je bio isturen u lijevom dijelu polja, Carlisle je stajao između prve i druge baze, a Alice je držala lopticu, stojeći na tački koja je očito predstavljala bacačev humak.
Emmett je mahao aluminijskom palicom; fijukala je gotovo neopazivo kroz zrak. Čekala sam da dođe na kućnu bazu, ali onda, nakon što je zauzeo stav, shvatila sam da već stoji na njoj – udaljeniji od bacačeva humka nego što sam vjerovala da je moguće. Jasper je bio na nekoliko koraka iza njega, kao hvatač za suparničku momčad.
Jasno, nitko od njih nije nosio rukavice.
“Idemo”, objavila je Esme jasnim glasom, koji je, znala sam, čak i Edward mogao čuti, premda je bio tako daleko. “Udarač, spreman.”
Alice se uspravila, prijetvorno nepomična. Očito je igrala na prepad, umjesto na zastrašivanje teatralnim razmahivanjem. Primila je lopticu objema rukama pri struku, a zatim joj se, kao da to napada kobra, desna ruka naglo ispružila, a loptica je udarila u Jasperov dlan.
“Je li to bila dobra lopta?”, šapnula sam Esme.
“Ako je ne uspiju udariti, lopta se uvijek računa kao dobra”, kazala mi je.
Jasper je bacio lopticu natrag do Alice, koja ju je spremno ulovila. Dopustila si je da se načas isceri. A zatim je opet izbacila ruku.
Ovaj put je palica nekako zamahnula na vrijeme da opali nevidljivu lopticu. Sraz je prasnuo razorno, gomovito; odjeknuo je od gorja – smjesta sam shvatila zašto
im je oluja neophodna.
Loptica je frcnula preko polja kao meteor, odletjevši duboko u okolnu šumu.
“Home run”, promrmljala sam.
“Čekaj”, upozorila me Esme, pozorno osluškujući, podigavši ruku. Emmett je munjevito optrčavao baze dok ga je Carlisle slijedio u stopu. Shvatila sam da nema Edwarda.
“Aut!”, viknula je Esme jasnim glasom. Blenula sam u nevjerici kad je Edward iskočio iz ruba drveća, noseći lopticu u podignutoj ruci, cereći se tako široko da sam to i ja mogla vidjeti.
“Emmett najjače udara”, objasnila mi je Esme, “ali Edward najbrže trči.”
Krug razmjene nastavio se pred mojim zgranutim očima. Bilo je nemoguće pratiti brzinu kojom je loptica letjela, ritam kojim su njihova tijela sijevala terenom.
Saznala sam drugi razlog zbog kojeg su čekali grmljavinsku oluju da bi mogli igrati kad je Jasper, pokušavajući izbjeći Edwardovo nepogrešivo terensko hvatanje, udario loptu prema Carlisleu. Carlisle je natrčao na loptu, a zatim se dao u utrku s Jasperom prema prvoj bazi.
Kad su se sudarili, zvučalo je poput pada dvije masivne stijene. Zabrinuto sam skočila na noge, ali oni su nekako ostali bez i jedne ogrebotine.
“Spašena”, smireno je viknula Esme.
Emmettova momčad vodila je za jedan bod – Rosalie je uspjela optrčati baze nakon što ih je nakupila pri jednom od Emmettovih dugih letova – kad je Edward ulovio treći aut. Pritrčao mi je sav blistav od uzbuđenja.
“Što kažeš?”, upitao me.
“Jedno je sigurno, nikad više neću moći izdržati dosadni stari prvoligaški bejzbol.”
“A baš imam dojam da si se tome dosad često posvećivala”, nasmijao se.
“Malo sam razočarana”, žacnula sam ga.
“Zašto?”, zbunjeno me upitao.
“Pa, bilo bi lijepo kad bih mogla naći bar nešto što ne radiš bolje od svih ostalih na svijetu.”
Zabljesnuo me svojim jedinstvenim izvijenim osmijehom, oduzevši mi dah.
“Na redu sam”, rekao je i krenuo prema kućnoj bazi.
Igrao je inteligentno, držeći loptu nisko, izvan dosega Rosalijine vazda spremne ruke u vanjskom polju, munjevito osvojivši dvije baze prije nego što je Emmett uspio vratiti lopticu u igru. Carlisle je udario jednu tako daleko izvan terena – s praskom od kojeg su me zaboljele
uši – da su i on i Edward uspjeli optrčati baze. Alice je obojicu ljupko pljesnula po dlanu.

Korisnički profil

119 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:17 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Rezultat se neprestano mijenjao u nastavku igre, a oni su se izrugivali jedni drugima kao obični ulični igrači dok su naizmjence prelazili u vodstvo. Esme bi ih tu i tamo dovela u red. I dalje je grmjelo, ali kiša nas nije dostizala, kao što je Alice i predvidjela.
Carlisle je držao palicu, a Edward se spremao da uhvati loptu, kad je Alice odjednom zinula u čudu. Ja sam, kao i obično, promatrala Edwarda, i opazila sam da su mu se oči naglo svrnule prema njoj. Pogledi su im se susreli i nešto je na trenutak prostrujalo između njih.
Stvorio se kraj mene prije nego što su ostali stigli upitati Alice što nije u redu.
“Alice?”, Esme je zvučala napeto.
“Nisam dobro vidjela – nije mi bilo jasno”, prošaptala je.
Sad su se već okupili svi ostali.
“Što je bilo, Alice?”, upitao ju je Carlisle smirenim, autoritativnim glasom.
“Putovali su mnogo brže nego što sam mislila. Vidim da prije nisam pojmila perspektivu kako treba”, promrmljala je.
Jasper se zaštitnički nagnuo nad nju. “Što se promijenilo?”, upitao ju je.
“Čuli su nas kako igramo, pa su promijenili smjer”, rekla je pokajničkim tonom, kao da sebe smatra odgovornom za to što ju je već prepalo.
Sedam pari očiju na trenutak je sijevnulo prema meni.
“Koliko još vremena imamo?”, upitao je Carlisle, obrativši se Edwardu.
Izraz napete usredotočenosti prešao mu je licem.
“Manje od pet minuta. Trče – htjeli bi se pridružiti igri.” Namrštio se.
“Hoćeš li stići?”, upitao ga je Carlisle, opet načas pogledavši mene.
“Ne, ne dok nosim – ” Prekinuo se. “Uostalom, zadnje što nam treba bilo bi da je nanjuše i nadaju se u lov.”
“Koliko ih je?”, upitao je Emmett Alice.
“Troje”, šturo mu je odgovorila.
“Troje!”, prezrivo je rekao. “Neka dođu.” Čelični obruči mišića napeli su mu se po krupnim rukama.
Na djelić sekunde koji se doimao mnogo duljim nego što je zaista bio, Carlisle se premišljao. Samo je Emmett djelovao posve smireno; ostali su tjeskobno gledali u Carlislea.
“Nastavimo mi samo utakmicu”, naposljetku je odlučio Carlisle. Glas mu je bio smiren i ujednačen. “Alice kaže da su jednostavno radoznali.”
Sve to bilo je izrečeno u kovitlacu riječi koji je potrajao samo nekoliko sekundi. Pažljivo sam slušala i uspjela razabrati većinu toga što su rekli, premda nisam čula što je sad Esme upitala Edwarda nijemim vibriranjem usana.
Opazila sam samo da je on blago odmahnuo glavom, na što se na njezinu licu pojavio izraz olakšanja.
“Ti hvataj, Esme”, rekao je. “Ja ću sada suditi.” I čvrsto je stao preda me.
Ostali su se vratili na teren, oprezno prelazeći oštrim pogledima po mračnoj šumi. Alice i Esme kao da su se počele orijentirati prema mjestu na kojem sam stajala.
“Raspusti kosu”, rekao je Edward tihim, smirenim glasom.
Poslušno sam skinula gumicu iz kose i rastresla je oko sebe.
Izrekla sam ono što je bilo očito. “Stižu oni drugi.”
“Da, budi vrlo mirna, samo šuti i ne udaljavaj se od mene, molim te.” Dobro je prikrivao uzrujanost u glasu, ali razabirala sam je. Navukao mi je dugu kosu prema aprijed, preko lica.
“To neće pomoći”, blago je rekla Alice. “Nanjušila am je s druge strane polja.”
“Znam.” Tračak frustriranosti prožeo mu je glas.
Carlisle je stao na položaj, a ostali su se nevoljko pridružili gri.
“Što te Esme upitala?”, šapnula sam Edwardu.
Na sekundu je oklijevao prije nego što će mi odgovoriti.
“Jesu li žedni”, nevoljko je promrsio.
Sekunde su otkucavale; igra se sad nastavila apatično.
Niko se nije usuđivao udariti jako, već su samo kotrljali optice po terenu, dok su se Emmett, Rosalie i Jasper motali po unutarnjem polju. Tu i tamo, usprkos strahu od kojeg mi je otupio mozak, osjetila bih kako me Rosalie promatra. Oči su joj bile bezizražajne, ali nešto u držanju njenih usta kazivalo mi je da se ljuti.
Edward uopće više nije mario za igru. Očima i umom pretraživao je šumu.
“Žao mi je, Bella”, oštro je promrmljao. “Bilo je glupo, neodgovorno, ovako te izložiti. Tako mi je žao.”
Čula sam kako mu zastaje dah. Pogled mu se upro u desnu stranu polja. Zakoraknuo je za pola koraka, postavljajući se između mene i onoga što stiže.
Carlisle, Emmett i ostali okrenuli su se u istom smjeru, osluškujući zvukove dolaska previše tihe za moje uši.

Korisnički profil

120 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:17 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
18. LOV

Izbili su jedno po jedno s ruba šume, međusobno razmaknuti desetak metara. Prvi muškarac koji se našao na čistini smjesta se povukao, prepustivši čelno mjesto drugome muškarcu, visokom i tamnokosom, i postavivši se prema njemu na način koji je jasno davao do znanja ko je predvodnik čopora. Treća je bila žena; s ove razdaljine, uspijevala sam razabrati tek toliko da joj se kosa odlikuje zapanjujućom nijansom crvene boje.
Zbili su redove prije nego što su oprezno produžili prema Edwardovoj obitelji, iskazavši prirodnu uviđavnost grabežljivaca pri susretu s većom, nepoznatom grupom vlastite vrste.
Dok su prilazili, razaznala sam koliko su različiti od Cullenovih. Hodali su mačkasto, korakom koji mi je
izgledao kao da je neprestano na rubu prelaska u čučanj.
Bili su odjeveni u običnu planinarsku opremu: traperi ce i sportske košulje od teških, vodootpornih tkanina.
Samo, odjeća im je bila trošna i iznošena, a hodali su bosi. Oba muškarca bila su kratko podšišana, ali ženina jarkonarančasta kosa bila je puna lišća i trunja iz šume.
Oštrim su očima pažljivo promotrili uglađenije, urbanije držanje Carlislea, koji im je suzdržano iskoračio
u susret, s Emmettom i Jasperom uza se. Naizgled bez i tračka međusobnog komuniciranja, sve troje se uspravilo u nehajniji, uspravniji stav.
Muškarac na čelu bio je upadljivo najljepši, maslinaste kože pod tipičnim bljedilom, sjajne, crne kose. Bio je srednje građe, a mišići su mu bili čvrsti, naravno, ali ni blizu Emmettove razbacanosti. Opušteno se osmjehnuo, otkrivši pogledu bljesak blistavih bijelih zuba.
Žena je bila više divlja od njih. Pogled joj je nemirno prelazio od jednog do drugog muškarca pred njom, te po raštrkanoj skupini oko mene, dok joj je kaotična kosa podrhtavala na povjetarcu. Stav joj je bio izrazito mačkast.
Drugi se muškarac neupadljivo zadržao iza njih, vitkiji od predvodnika; ni svijetlosmeđa kosa ni pravilne
crte lica nisu mu se ni po čemu isticale. Njegove oči, premda posve nepomične, nekako su se doimale najpozornijima.
Razlikovali su se i po očima. Nisu im bile zlaćane ili crne, na što sam se već bila naviknula, nego su bile zagasite crvenkastosmeđe boje, uznemirujuće i zloslutne.
Tamnokosi je muškarac prišao Carlisleu, i dalje se osmjehujući.
“Učinilo nam se da čujemo utakmicu”, rekao je opušteno, s najslabijim tračkom francuskog izgovora. “Ja sam Laurent, a ovo su Victoria i James.” Pokazao je vampire pokraj sebe.
“Ja sam Carlisle. Ovo je moja obitelj, Emmett i Jasper, Rosalie, Esme i Alice, Edward i Bella.” Predstavio nas je u skupinama, namjerno ne privlačeći pozornost na pojedince. Osjetila sam šok kad je izgovorio moje ime.
“Imate li mjesta za još nekoliko igrača?”, upitao je Laurent druželjubivo.
Carlisle je odgovorio jednako prijaznim tonom. “Zapravo, upravo smo pri kraju. Ali svakako bi nam bilo
drago zaigrati nekom drugom prilikom. Planirate li dugo ostati u ovom području?”
“Putujemo na sjever, zapravo, ali zanimalo nas je vidjeti koga ima u susjedstvu. Već dugo nismo naišli ni na kakvo društvo.”
“Ne, u ovom području obično nema nikoga osim nas i povremenih namjernika, poput vas.”
Napeto ozračje polako se smirilo u opušten razgovor; slutila sam da se Jasper služi svojim osebujnim darom kako bi zadržao situaciju pod kontrolom.
“Koji vam prostor obuhvaća lovište?”, nehajno je upitao Laurent.
Carlisle je namjerno prečuo konotacije tog pitanja.
“Ove planine, Olimpijsko gorje, a katkad i Obalna gorja sjeverno i južno odavde. U blizini imamo stalno stanište.
Gore, blizu Denalija, nalazi se još jedna stalna nastamba poput naše.”
Laurent se blago zanjihao na petama.
“Stalno? Kako vam to polazi za rukom?” U glasu mu se čula istinska radoznalost.
“Dođite s nama u naš dom, pa da na miru možemo porazgovarati”, pozvao ga je Carlisle. “Priča je poprilično duga.”
James i Victoria razmijenili su iznenađen pogled na spomen riječi “dom”, ali Laurent je bolje obuzdao izraz svoga lica.
“To zvuči vrlo zanimljivo, a i dobrodošlo.” Srdačno se osmjehnuo. “Lovimo cijelim putem skroz od Ontarija, pa već neko vrijeme nismo dobili priliku da se malo sredimo.” Očima je pohvalno odmjerio Carlisleov profinjen izgled.
“Molim vas, nemojte se uvrijediti, ali bili bismo vam zahvalni kad biste se suzdržali od lova u neposrednoj okolici. Moramo ostati vrlo neupadljivi, shvaćate”, objasnio u je Carlisle.
“Naravno”, kimnuo je Laurent glavom. “Svakako nećemo posezati na vaš teritorij. Uostalom, upravo smo objedovali u blizini Seattlea”, nasmijao se. Trnci su mi prostrujali hrptom.
“Pokazat ćemo vam put ako želite potrčati s nama
– Emmette, Alice, vi možete s Edwardom i Bellom u džipu”, dodao je nehajno.

Korisnički profil

121 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:17 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Dok je Carlisle to izgovarao, tri su se stvari zbile istovremeno.
Povjetarac mi je zamrsio kosu, Edward se ukipio, a onaj drugi muškarac, James, odjednom je okrenuo glavu, raširio nosnice i naglo me počeo odmjeravati pogledom.
Svi su se u trenutku ukočili kad je James zakoraknuo i čučnuo. Edward je iskezio zube i spustio se u obrambeni čučanj, dok mu se iz grla otelo zvjersko režanje. Nimalo nije sličilo zaigranim zvukovima koje sam od njega jutros čula; nikad u životu nisam čula zvuk u kojem je
bilo više prijetnje, a srsi su me prošli od tjemena glave do najnižeg dijela peta.
“Što je to?”, uzviknuo je Laurent u neprikrivenu iznenađenju. Ni James ni Edward nisu opustili svoje agresivne stavove. James je izveo blagu bočnu fintu, a Edward se premjestio u odgovor na to.
“Ona je s nama.” Carlisleov čvrsti prijekor bio je upućen Jamesu. Činilo mi se da Laurent njuši moj miris slabije nego James, ali lice mu se sad ozarilo od shvaćanja.
“Poveli ste užinu?”, upitao ih je u nevjerici i nehotice zakoraknuo još jednom.
Edward je zarežao još zvjerskije, još okrutnije, a usna mu se izvinula visoko nad blistave, iskežene zube. Laurent je opet ustuknuo.
“Rekao sam da je ona s nama”, ispravio ga je Carlisle tvrdo.
“Ali ona je ljudsko biće”, usprotivio se Laurent. Riječi mu nisu zvučale ni najmanje agresivno, tek zaprepašteno.
“Jest.” Emmett je vrlo upadljivo stajao uz Carlislea, pogleda uprta u Jamesa. James se polako uspravio iz čučnja, ali ni na trenutak nije skinuo pogled s mene, nosnica i dalje raširenih. Edward je preda mnom ostao stajati napregnut poput lava.
Kad je Laurent progovorio, ton glasa bio mu je umirujući – nastojao je ublažiti iznenadno neprijateljstvo.
“Čini se da jedni o drugima štošta moramo naučiti.”
“Svakako.” Carlisleov glas i dalje je bio hladan.
“Ali rado bismo prihvatili vaš poziv.” Pogled mu je na trenutak skrenuo prema meni, pa se vratio na Carlislea.
“I, naravno, nećemo nauditi ljudskoj djevojci. Nećemo loviti na vašem teritoriju, kao što sam rekao.”
James je u nevjerici srdito pogledao prema Laurentu i razmijenio još jedan kratak pogled s Victorijom, čije su oči i dalje napeto prelazile s lica na lice.
Carlisle je časkom odmjerio Laurentov iskren izraz lica prije nego što će progovoriti. “Pokazat ćemo vam put. Jaspere, Rosalie, Esme?”, pozvao ih je. Okupili su se, zaklonivši me pritom od njihovih pogleda. Alice se smjesta našla kraj mene, a Emmett se polako udaljio, ne odmičući oči od Jamesa dok je unatraške hodao prema nama.
“Idemo, Bella.” Edwardov glas bio je dubok i sumoran.
Cijelo to vrijeme stajala sam kao ukopana, apsolutno nepomična od strave. Edward me morao ščepati za lakat i snažno povući ne bi li me prenuo iz transa. Alice i Emmett bili su tik iza nas, skrivajući me. Teturavo sam pošla s Edwardom, još ošamućena od straha. Nisam čula je li glavna skupina već otišla. Edwardova nestrpljivost bila je gotovo opipljiva dok smo se ljudskom brzinom kretali prema rubu šume.
Kad smo zašli među drveće, Edward me prebacio preko leđa, ne zastavši ni časka. Primila sam ga što sam čvršće mogla kad je potrčao, s ostalima tik za petama.
Pognula sam glavu, ali oči mi se, razrogačene od strave, nisu dale zatvoriti. Hitali su zamračenom šumom kao utvare. Od onog ushita koji je obično obuzimao Edwarda pri trku nije bilo ni traga. Zamijenio ga je gnjev koji ga je prožeo i još brže potjerao. Čak i sa mnom na leđima, drugi su zaostajali za njim.
Stigli smo do džipa u nemoguće kratkom vremenu, a Edward je jedva usporio kad me svalio na stražnje sjedalo.

Korisnički profil

122 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:17 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Veži je”, naredio je Emmettu, koji se smjestio do mene.
Alice je već bila na prednjem sjedalu, a Edward je palio motor. Silovito se pokrenuo, te smo se zanijeli unatrag, okrenuli u mjestu i usmjerili prema zavojitom putu.
Edward je nešto režao, tako brzo da se nije dalo jasno razabrati, ali zvučalo mi je kao niz teških psovki.
Drmusava vožnja bila je ovaj put mnogo gora, daleko strašnija sada kad se nadvio mrak. I Emmett i Alice samo su tvrdo gledali kroz bočne prozore.
Stigli smo na glavnu cestu, a premda nam se brzina povećala, tu sam već puno bolje vidjela kamo idemo. A zaputili smo se na jug, u smjeru suprotnom od Forksa.
“Kamo smo pošli?”, upitala sam.
Niko mi nije odgovorio. Niko me čak nije ni pogledao.
“Prokletstvo, Edwarde! Kamo me to vodiš?”
“Moramo te odvesti odavde – daleko odavde – odmah.”
Nije se osvrnuo, pogleda prikovana uz cestu. Brzinomjer je pokazivao sto sedamdeset kilometara na sat.
“Okreći se! Moraš me odvesti kući!”, viknula sam. Stala sam se boriti s glupom opremom, natezati joj pojaseve.
“Emmette”, mračno je rekao Edward.
A Emmett mi je čvrsto primio ruke svojim čeličnim stiskom.
“Ne! Edwarde! Ne, ne može ovako.”
“Mora se, Bella, pa samo šuti, molim te.”
“Neću! Moraš me vratiti – Charlie će pozvati FBI!
Spopast će tvoju obitelj uzduž i poprijeko – Carlislea i Esme! Morat će se izgubiti, skrivati se zauvijek!”
“Smiri se, Bella.” Glas mu je bio hladan. “Neće nam to biti prvi put.”
“E, nećete zbog mene! Nećete si sve upropastiti zbog mene!” Silovito sam se uskoprcala, od čega mi nije bilo nikakve vajde.
Alice se prvi put oglasila. “Edwarde, zaustavi auto.”
Ošinuo ju je tvrdim pogledom, a zatim ubrzao.
“Edwarde, daj da samo porazgovaramo o ovome.”
“Ne razumiješ”, ozlojeđeno je grmnuo. Nikad ga nisam ula da tako glasno govori; zaglušio me u tijesnom prostoru džipa. Brzinomjer se približavao brojci od sto devedeset. “On je tragač, Alice, jesi li ti to vidjela? Tragač je!”
Osjetila sam kako se Emmett ukočio pokraj mene, i upitala se zašto je tako reagirao na tu riječ. Njima troma značila je nešto više nego meni; htjela sam saznati o čemu se radi, ali nisam dobila priliku postaviti pitanje.
“Zaustavi, Edwarde.” Alice je govorila razboritim tonom, ali glas joj je odisao autoritetom koji nikad prije nisam čula.
Brzinomjer je polako prešao dvjesto kilometara na sat.
“Hajde, Edwarde.”
“Slušaj me, Alice. Vidio sam kakav mu je um. Traganje je njegova strast, njegova opsesija – a on je želi, Alice – nju, upravo nju. Noćas kreće u lov.”
“Ne zna kamo – ”
Upao joj je u riječ. “Što misliš, koliko će mu trebati da nabasa na njezin miris u mjestu? Čvrsto je skovao plan i prije nego što je Laurent stigao izgovoriti ono svoje.”
Zinula sam prestrašeno, znajući kamo će ga odvesti trag moga mirisa. “Charlie! Ne možeš ga ostaviti ondje!
Ne možeš ga ostaviti!” Počela sam se bacakati u pojasu.
“Ona ima pravo”, rekla je Alice.
Auto je blago usporio.
“Daj da na minutu razmotrimo mogućnosti kojima raspolažemo”, nagovarala ga je Alice dalje.

Korisnički profil

123 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:17 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Automobil je opet usporio, ovaj put zamjetnije, a onda su odjednom gume zacvilile i stali smo uz rub autoceste.
Nabila sam se o pojaseve, a zatim se naglo svalila natrag na sjedalo.
“Ne raspolažemo mi nikakvim mogućnostima”, prosiktao je Edward.
“Neću ostaviti Charlieja!”, proderala sam se.
Potpuno me prečuo.
“Moramo je odvesti natrag”, napokon je kazao Emmett.
“Ne.” Edward je zvučao neporecivo.
“Nije nam ravan, Edwarde. Neće je moći ni taknuti.”
“Pričekat će.”
Emmett se osmjehnuo. “Mogu i ja čekati.”
“Nisi ti to vidio – ne shvaćaš u čemu je stvar. Nakon što se odluči na lov, nepopustljiv je. Morali bismo ga ubiti.”
Emmetta ta ideja očito nije smetala. “To je jedna mogućnost.”
“I ženu. Ona je s njim. Ako dođe do sukoba, i vođa će im se pridružiti.”
“Nas ima dovoljno.”
“To je još jedna mogućnost”, tiho je rekla Alice.
Edward se bijesno okrenuo prema njoj i razjareno zaurlao.
“Nema – druge – mogućnosti!”
Emmett i ja zajedno smo ga pogledali u šoku, ali Alice kao da se nije iznenadila. Tišina je potrajala jednu dugu minutu dok su se Edward i Alice nadmetali pogledima.
Prekinula sam je. “Želi li neko čuti moj plan?”
“Ne”, zarežao je Edward. Alice ga je oštro pogledala, konačno isprovocirana.
“Slušaj”, unizno sam ga zamolila. “Odvedi me natrag.”
“Ne”, upao mi je u riječ.
Srdito sam ga pogledala i nastavila. “Odvedi me natrag.
Reći ću tati da hoću kući u Phoenix. Spakirat ću se. Pričekat ćemo dok nas taj tragač ne počne motriti, a onda pobjeći. Otići će za nama i ostaviti Charlieja na miru. Charlie neće pozvati FBI protiv vaše obitelji. A onda me slobodno odvedi u koju god prokletu zabit te
volja.”
Samo su ostali zaprepašteno gledati u mene.
“Zbilja, to uopće nije loš prijedlog.” Emmettovo iznenađenje definitivno me uvrijedilo.
“Možda upali – a oca joj naprosto ne možemo ostaviti nezaštićenog. To dobro znaš”, rekla je Alice.
Svi su pogledali Edwarda.
“Preopasno je – ne želim da on bude u krugu od dvjesto kilometara od nje.”
Emmett je bio pun nepokolebljiva samopouzdanja.
“Edwarde, on se neće probiti kroz nas.”
Alice je malo razmislila. “Ne vidim ga kako napada.
Htjet će pričekati da se odvojimo od nje.”
“Neće mu trebati dugo da shvati kako se to neće dogoditi.”
“Inzistiram da me odvedeš kući.” Pokušala sam zazvučati čvrsto.
Edward je pritisnuo prste o sljepoočnice i čvrsto zažmirio.
“Molim te”, rekla sam daleko tanušnijim glasom.
Nije me pogledao. Kad je progovorio, zvučao je iznureno.
“Odlaziš noćas, vidio te tragač ili ne. Reći ćeš Charlieju da ne možeš izdržati ni minute više u Forksu. Reci mu bilo što što će upaliti. Spakiraj prvo što ti padne pod ruku, a onda sjedni u svoj kamionet. Ne zanima me što će ti on na to reći. Imaš petnaest minuta. Jesi me čula?
Petnaest minuta od trenutka kad prijeđeš kućni prag.”

Korisnički profil

124 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:18 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Džip se opet brundavo upalio. Okrenuo ga je u suprotnom smjeru, zacvilivši gumama. Kazaljka brzinomjera počela se uzdizati po brojčaniku.
“Emmette?”, upitala sam ga i značajno pogledala svoje ruke.
“O, oprosti.” Pustio me.
Nekoliko minuta prošlo je u tišini, izuzev buke motora.
Zatim se Edward opet oglasio.
“Ovako ćemo. Kad stignemo do kuće, ako tragač ne bude ondje, otpratit ću je do vrata. Zatim ima petnaest minuta.” Oštro me pogledao iz retrovizora. “Emmette, ti pazi na kuću izvana. Alice, ti idi po kamionet. Ja ću biti unutra dokle i ona bude. Nakon što izađe, vas dvoje
možete odvesti džip kući i sve ispričati Carlisleu.”
“Nema šanse”, prekinuo ga je Emmett. “Ja ću s vama.”
“Razmisli malo, Emmette. Ne znam koliko me neće biti.”
“Sve dok ne znamo koliko će daleko ovo stići, ja ću s vama.”
Edward je uzdahnuo. “Bude li tragač ondje”, mračno je nastavio, “samo ćemo produžiti.”
“Stići ćemo onamo prije njega”, rekla je Alice sa samopouzdanjem.
Edward je to očito prihvatio. Ma što da ga je smetalo kod Alice, sad nije sumnjao u nju.
“Što ćemo s džipom?”, upitala ga je.
U glasu mu se osjećala grubost. “Odvest ćeš ga doma.”
“Ne, neću”, smireno je rekla.
Opet se začuo onaj niz nerazumljivih psovki.
“Ne stanemo svi u moj kamionet”, prošaptala sam.
Edward kao da me uopće nije čuo.
“Mislim da bi mi trebao dati da odem sama”, rekla sam još tiše.
To je pak čuo.
“Bella, molim te, daj da ovo izvedemo po mome, bar ovaj put”, rekao je kroz stisnute zube.
“Slušaj, Charlie nije malouman”, pobunila sam se.
“Ne budeš li sutra u gradu, posumnjat će.”
“To nije bitno. Pobrinut ćemo se za njegovu sigurnost, a jedino je to bitno.”
“A što je onda s tim tragačem? Vidio je kako si se večeras ponio. Mislit će da si sa mnom, ma gdje ti bio.”
Emmett me pogledao, opet uvredljivo iznenađen.
“Edwarde, poslušaj je”, usrdno mu je rekao. “Mislim da ima pravo.”
“Da, ima”, složila se Alice.
“Ne mogu ja to.” Edwardov glas bio je leden.
“I Emmett bi trebao ostati”, nastavila sam. “Definitivno je uspio dobro promotriti Emmetta.”
“Što?”, brecnuo se Emmett na mene.
“Imat ćeš bolju priliku da ga središ ako ostaneš”, složila se Alice.
Edward je u nevjerici blenuo u nju. “Hoćeš reći da bih je trebao pustiti da ode sama?”
“Naravno da ne”, rekla je Alice. “Odvest ćemo je Jasper i ja.”
“Ne mogu ja to”, ponovio je Edward, ali ovaj put u glasu mu se osjećao tračak poraza. Logika argumenata djelovala je na njega.
Pokušala sam biti uvjerljiva. “Zadrži se ovdje tjedan dana – ”, opazila sam kako me promatra iz retrovizora i ispravila se, “ – par dana. Daj da Charlie vidi kako me nisi oteo, i povedi tog Jamesa na krivi trag. Pobrini se da lovi u potpuno pogrešnom smjeru. Zatim se nađi sa mnom. Dođi potpuno zaobilaznim putem, naravno, a onda se Jasper i Alice mogu vratiti kući.”

Korisnički profil

125 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:18 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Vidjela sam da počinje razmišljati o tome.
“Gdje da se nađem s tobom?”
“U Phoenixu.” Jasno.
“Ne. Čut će da tamo ideš”, nestrpljivo je rekao.
“A ti ćeš se potruditi da to zvuči kao varka, naravno.
Znat će da mi znamo da on osluškuje. Nikad neće povjerovati da zaista idem onamo kamo kažem da idem.”
“Dijabolična je”, zahihotao se Emmett.
“A ako to ne upali?”
“U Phoenixu ima nekoliko milijuna ljudi”, obavijestila sam ga.
“Nije naročito teško naći telefonski imenik.”
“Neću otići doma.”
“O?”, podigao je obrve, s prijetećim prizvukom u glasu.
“Sasvim sam dovoljno odrasla da uzmem vlastiti stan.”
“Edwarde, mi ćemo biti s njom”, podsjetila ga je Alice.
“Ma što ćeš ti raditi u Phoenixu?”, prezrivo ju je upitao.
“Neću izlaziti.”
“Rekao bih da mi se to sviđa.” Emmett je zacijelo
smišljao kako da Jamesu stane na kraj.
“Daj šuti, Emmette.”
“Slušaj, ako ga pokušamo srediti dok je ona još tu, mnogo je veća mogućnost da neko strada – ona će stradati, ili pak ti, dok je budeš nastojao zaštititi. E sad, ako ga dobijemo samog…” Pustio je da mu rečenica ostane nedovršena i polako se osmjehnuo. Imala sam pravo.
Džip je vozio puževom brzinom dok smo ulazili u mjesto. Usprkos mojim hrabrim riječima, osjećala sam kako mi se dlačice na podlakticama ježe.
Pomislila sam na Charlieja, samoga u kući, i pokušala biti odvažna.
“Bella.” Edwardov glas bio je vrlo nježan. Alice i Emmett pogledali su svaki kroz svoj prozor. “Dopustiš li da ti se bilo što dogodi – ma bilo što – smatrat ću te osobno odgovornom. Jasno?”
“Jasno”, progutala sam knedlu.
Obratio se Alice.
“Može li Jasper izaći na kraj s ovime?”
“Budi malo fer prema njemu, Edwarde. Ide mu vrlo, vrlo dobro, kad se sve uzme u obzir.”
“Možeš li ti izaći na kraj s ovime?”, upitao ju je.
A mala graciozna Alice iskezila je zube u grozomornu grimasu i ispustila takvo grleno režanje iz sebe da sam se skutrila u sjedalu od strave.
Edward joj se osmjehnuo. “Ali zadrži svoja mišljenja za sebe”, odjednom je promrsio.

Korisnički profil

Sponsored content


[Vrh]  Poruka [Stranica 5 / 7.]

Go to page : Previous  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Next

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.