Clair de Lune
Clair De Lune

Sjećate se foruma La Tua Cantante?Ako da,ovo je njegova bolja verzija.La Tua Cantante je imao 250 članova i preko 3o ooo postova.No,propao je te je zbrisan.No,mi ga opet dižemo na noge!Ovaj Twilight forum ima sve ono što i drugi Twilight forumi imaju,ali ovaj ima i-toplinu.Imamo igricu,novosti,off dio,zabavu.Razna takmičenja za pisanje pjesama,crtanje,razne nagrade.Dodjite i zabavite se!Svojom registracijom bi ste nam jako pomogli u podizanju ovog foruma na noge.Hvala unaprijed.


CDL ekipa.

You are not connected. Please login or register

Knjiga na našem forumu

Go to page : Previous  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Next

Go down  Poruka [Stranica 6 / 7.]

1 Knjiga na našem forumu on pon lip 20, 2011 6:33 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
First topic message reminder :

Na engleskom:
˝Twilight˝ - Stephanie Mayer

...UVOD...

Mojoj starijoj sestri Emily,
bez čijeg bi oduševljenja ova priča možda i danas bila nedovršena

__________________________________________

Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!
U onaj dan u koji s njega okusiš,
zacijelo ćeš umrijeti!
Knjiga postanka, 2:17

______________________________________________


UVOD


Nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću umrijeti – premda sam proteklih mjeseci imala sasvim
dovoljno razloga za to – ali sve i da jesam, ne bih smrt predočila ovako.
Gledala sam, ne dišući, preko duge prostorije u tamne oči lovca, koji me prijazno promatrao.
Nema sumnje da bi vrijedilo ovako umrijeti, stradati umjesto druge osobe, osobe koju volim. Čak bi se moglo reći da bi to bilo plemenito. Moralo bi nešto značiti.
Znala sam da se sad ne bih suočila sa smrću da uopće nisam otišla u Forks. Ali, ma kako prestravljena da sam bila, nisam se mogla prisiliti da zažalim zbog te odluke.
Ako ti život pruži san što toliko nadvisuje sva tvoja očekivanja, nije razumno tugovati kad mu dođe kraj.
Lovac se prijazno osmjehnuo kad je gipkim koracima krenuo da me ubije.

Korisnički profil

126 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:18 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
19. RASTANCI

Charlie je ostao budan i čekao me. Sva svjetla u kući su gorjela. Glava mi je bila prazna dok sam se pokušavala sjetiti kako bih ga nagnala da me pusti. Ovo neće biti ugodno.
Edward je polako parkirao džip, ostavivši dosta razmaka između njega i moga kamioneta. Sve troje bili su napeti kao puške; sjedili su uspravno na mjestima i osluškivali svaki zvuk iz šume, pregledavali svaku sjenku, njušili svaki miris, tražili sve što ne bi bilo kako treba.
Motor se ugasio, a ja sam ostala nepomična dok su oni nastavili pozorno slušati.
“Nije ovdje”, rekao je Edward nervozno. “Idemo.”
Emmett se prignuo do mene i pomogao mi da se riješim pojasa. “Ne brini ti ništa, Bella”, rekao je dubokim, ali vedrim glasom, “brzo ćemo mi tu sve riješiti.”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama kad sam pogledala Emmetta. Jedva da sam ga znala, a ipak me iz nekog razloga silno tištala spoznaja da ne znam kad ću ga opet vidjeti nakon ove večeri. Znala sam da je to tek prva natruha rastanaka koje ću morati pretrpjeti u idućih sat vremena, a od te pomisli suze su mi počele curiti niz obraze.
“Alice, Emmette.” Edward je to izrekao kao zapovijed. Bešumno su se iskrali u tamu i smjesta nestali.
Edward mi je otvorio vrata i primio me za ruku, a zatim privukao u zaštitnički zagrljaj oko ramena. Brzo me otpratio do kuće, očima neprestano pregledavajući noć.
“Petnaest minuta”, upozorio me ispod glasa.
“Mogu ja to.” Šmrcnula sam. Suze su me nadahnule novom idejom.
Zastala sam na trijemu i primila mu lice rukama. Silovito sam ga pogledala u oči.
“Volim te”, rekla sam dubokim, usrdnim glasom.
“Uvijek ću te voljeti, ma što sada bilo.”
“Ništa tebi neće biti, Bella”, rekao je jednako silovito.
“Samo se drži plana, u redu? Čuvaj mi Charlieja.
Neću mu biti naročito draga nakon ovoga, pa bih htjela dobiti priliku da mu se kasnije ispričam.”
“Ulazi, Bella. Moramo požuriti.” Zvučao je nestrpljivo.
“Još jedna stvar”, strasno sam prošaptala. “Ne mari ni za jednu riječ koju večeras više kažem!” Stajao je prignut meni, pa sam se samo trebala propeti na nožne prste da ga iz sve snage poljubim u iznenađene, sleđene usne.
Zatim sam se okrenula i udarcem noge otvorila vrata.
“Gubi se, Edwarde!”, izderala sam se na njega, utrčala u kuću i zalupila mu vrata pred još uvijek ošamućenim nosom.
“Bella?” Charlie se dotad motao po dnevnoj sobi, i već je skočio na noge.
“Pusti me na miru!”, vrisnula sam na njega kroz suze, koje su mi sad nezaustavljivo tekle. Otrčala sam stubama u svoju sobu, čvrsto zatvorila vrata i zaključala ih. Pritrčala sam krevetu i bacila se na pod da uzmem platnenu torbu. Brzo sam zabila ruku između madraca i podnice, te izvadila zavezanu staru čarapu u kojoj se nalazila moja tajna zaliha gotovine.
Charlie mi je lupao na vrata.
“Bella, jesi li dobro? Što je bilo?” Čula sam mu strah u glasu.
“Idem kući”, viknula sam, a glas mi je pukao tačno na savršenom mjestu.
“Je li te povrijedio?” Ton mu je sad bio mrvicu ljući.
“Ne!”, ciknula sam nekoliko oktava reskije. Okrenula sam se prema komodi, a Edward se već našao pokraj nje, šutke i nasumce izvlačeći naramke odjeće i dobacujući mi ih.
“Je li prekinuo s tobom?” Charlie se sav smeo.
“Ne!”, zaurlala sam, malo teže dolazeći do daha dok sam sve to trpala u torbu. Edward mi je dobacio sadržaj još jedne ladice. Torba je sad bila više-manje puna.
“Što se dogodilo, Bella?”, viknuo je Charlie kroz vrata i opet zalupao.
“Ja sam prekinula s njim!”, doviknula sam mu, natežući cif na torbi. Edwardove sposobne ruke odgurnule su moje i glatko zatvorile torbu. Pažljivo mi je stavio naramenicu preko ruke.
“Bit ću u kamionetu – idi!”, šapnuo je i gurnuo me prema vratima. Izgubio se kroz prozor.
Otključala sam vrata, grubo se probila kraj Charlieja i stuštila se s teškom torbom niza stube.
“Što je bilo?”, viknuo je. Slijedio me u korak. “Mislio sam da ti se on sviđa.”
Primio me za lakat u kuhinji. Premda je i dalje bio zbunjen, stisak mu je bio čvrst.
Okrenuo me na peti da ga pogledam, a ja sam mu u licu vidjela da nema namjeru pustiti me da odem. Padao mi je na pamet samo jedan način bijega, a on je tražio da ga toliko povrijedim da sam se mrzila što uopće razmišljam o tome. Ali nije bilo vremena, a morala sam ga zaštititi.

Korisnički profil

127 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:18 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Srdito sam pogledala oca, s novim suzama u očima zbog onoga što smjeram učiniti.
“Sviđa mi se – u tome i jest problem. Ne mogu više ovako! Ne mogu više tu puštati korijenje! Ne želim ostati zarobljena u ovom glupom, dosadnom mjestu kao mama! Neću učiniti jednu te istu glupu grešku kao i ona. Ovdje mi je odurno – ja tu ne mogu više ni trenutka ostati!”
Ruka mu je pala s moje nadlaktice kao da sam ga opržila strujom. Okrenula sam se od njegovog šokiranog, povrijeđenog lica i krenula prema vratima.
“Bells, ne možeš sada otići. Noć je”, prošaptao je iza mene.
Nisam se okrenula. “Spavat ću u kamionetu ako se umorim.”
“Daj se strpi još tjedan dana”, zamolio me, i dalje ošamućen. “Renée će se do tada vratiti.”
To me potpuno smelo. “Što?”
Charlie se gotovo ustrtljao od olakšanja kad sam zastala.
“Nazvala je dok si bila vani. Ne ide im baš dobro na Floridi, a ako Phil ne potpiše ugovor do kraja tjedna, vraćaju se u Arizonu. Pomoćni trener Sidewindersa rekao je da možda imaju još jedno mjesto za kratkog stopera.”
Odmahnula sam glavom, ne bih li nekako opet složila svoje sad posve zbrkane misli. Iz sekunde u sekundu Charlie je dolazio u sve veću opasnost.
“Imam ključ”, promrsila sam i primila kvaku. Bio mi e preblizu, pružao je ruku prema meni, sav zaprepašten.
Nisam više smjela gubiti vrijeme na rasprave. Morat ću a još jače povrijediti.
“Samo me pusti da odem, Charlie.” Ponovila sam zadnje iječi koje je moja majka kazala dok je izlazila kroz sta ova vrata prije toliko godina. Izgovorila sam ih što am bješnje mogla, te širom otvorila vrata. “Nije nam uspjelo, okej? Zbilja, zbilja mrzim Forks!”
Okrutnim sam riječima postigla željeni učinak – Charlie je ostao skamenjen na pragu od šoka dok sam istrčavala u noć. Strahovito sam se bojala praznoga dvorišta. Mahnito sam potrčala prema kamionetu, predočavajući si tamnu sjenku iza sebe. Bacila sam torbu otraga i trzajem otvorila vrata. Ključ me čekao u bravi za paljenje.
“Nazvat ću te sutra!”, dobacila sam mu, želeći više od svega da mu na licu mjesta sve mogu objasniti, znajući da nikada to neću moći. Nagazila sam na gas i klisnula odande.
Edward me primio za ruku.
“Stani sa strane”, rekao je kad su se kuća, i Charlie, izgubili iza nas.
“Mogu voziti”, rekla sam kroz suze koje su mi se slijevale niz obraze.
Dugim me rukama neočekivano primio oko struka, a svojim je stopalom odgurnuo moje s papučice. Povukao me sebi preko krila, otrgnuvši mi ruke od volana, i odjednom se našao na vozačkom sjedalu. Kamionet se pritom nije zanio ni centimetra.
“Ne bi znala pronaći kuću”, objasnio je.
Odjednom su iza nas zasjali farovi. Pogledala sam kroz stražnji prozor, razrogačena od straha.
“To je samo Alice”, smirio me. Opet me primio za ruku.
Nisam se mogla riješiti prizora Charlieja na kućnim vratima. “A tragač?”
“Čuo je završni dio tvoje predstave”, sumorno je rekao Edward.
“Charlie?”, upitala sam sa strepnjom.
“Tragač nas je nastavio slijediti. Upravo trči za nama.”
Tijelo mi se ohladilo.
“Možemo li ga preteći?”
“Ne.” Ali ubrzao je kad je to rekao. Motor kamioneta pobunio se cviljenjem.
Plan mi odjednom više nije djelovao naročito genijalno.
Netremice sam gledala otraga, prema Alicinim farovima, kad se kamionet zatresao, a tamna je sjenka skočila pred prozor.
Moj prestravljeni vrisak potrajao je djelić sekunde prije nego što mi je Edward pritisnuo usta.
“To je Emmett!”
Maknuo mi je ruku s usta i obgrlio me oko struka.
“U redu je, Bella”, obećao mi je. “Bit ćeš na sigurnom.”
Jurili smo usnulim gradićem prema sjevernoj autocesti.
“Nisam primijetio da ti je život u malome mjestu još uvijek tako dosadan”, rekao je onako usput. Znala sam da mi želi odvratiti misli. “Činilo mi se da si se prilično dobro prilagodila – pogotovo u zadnje vrijeme. Možda sam samo laskao sebi da ti činim život zanimljivijim.”

Korisnički profil

128 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:18 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Nisam bila obzirna”, priznala sam mu, zanemarivši njegov pokušaj da promijeni temu, gledajući u koljena.
“Isto to mu je rekla moja mama kad ga je ostavila. Moglo bi se reći da sam ga odlučila udariti ispod pojasa.”
“Ne brini. Oprostit će ti.” Blago se osmjehnuo, ali samo ustima, ne i očima.
Pogledala sam ga zdvojno, a on mi je opazio golu paniku u očima.
“Bella, sve će biti u redu.”
“Ali neće biti u redu kad ne budem uz tebe”, prošaptala sam.
“Opet ćemo biti zajedno za koji dan”, čvršće me zagrlio.
“Ne zaboravi da si se ti toga sjetila.”
“To je bio najbolji prijedlog – naravno da je bio moj.”
Odgovorio mi je blijedim smiješkom koji se smjesta izgubio.
“Zbog čega se ovo dogodilo?”, upitala sam ga, a grlo mi se stegnulo. “Zašto baš mene?”
Tupo se zagledao u cestu pred sobom. “Ja sam kriv – bio sam budala kad sam te tako izložio.” Gnjev u njegovu glasu bio je usmjeren prema njemu samome.
“Nisam na to mislila”, tvrdoglavo sam ponovila. “Bila sam tamo, pa što. To nije smetalo onim drugim dvoma.
Zašto je taj James odlučio ubiti mene? Ljudi ima posvud, zašto baš mene?”
Oklijevao je, razmišljajući prije nego što će odgovoriti.
“Večeras sam mu uspio dobro pogledati u svijest”, počeo je dubokim glasom. “Nisam siguran je li uopće bilo načina da se ovo izbjegne nakon što te opazio. Doista si ti djelomično kriva za to.” Ton mu je postao opor.
“Da nemaš tako zamamno opojan miris, možda si ne bi dao truda. Ali kad sam stao u tvoju obranu… pa, to je itekako pogoršalo stvari. Nema naviku ostajati osujećen, ma kako beznačajna stvar bila u pitanju. Smatra se lovcem i ničim više. Cijeli mu je bitak posvećen traganju, a od života traži jedino izazove. Odjednom smo pred njega postavili prekrasan izazov – velik klan snažnih lovaca čvrsto odlučnih da zaštite svoju jedinu ranjivu pripadnicu.
Ne bi vjerovala koliko je sad euforičan. To mu je omiljena igra, a mi smo je upravo pretvorili u najuzbudljiviju igru njegovog života.” Glas mu je bio prepun nušanja.
Ušutio je na trenutak.
“A da sam ostao po strani, ubio bi te na licu mjesta”, azao je beznadno isfrustriranim tonom.
“Mislila sam… da ostalima ne mirišem… jednako ao tebi”, rekla sam s oklijevanjem.
“Ne mirišeš. Ali to ne znači da svejedno svakoga od jih ne dovodiš u iskušenje. Da si tragaču – ili bilo kome od njih – bila privlačna onako kao meni, okršaj bi izbio istog trenutka.”
Stresla sam se.
“Mislim da mi sad nema druge nego da ga ubijem”, promrsio je. “Carlisleu to neće biti drago.”
Čula sam kako gume prelaze preko mosta, premda se u mraku rijeka nije vidjela. Znala sam da smo blizu.
Morala sam ga sada pitati.
“Kako se to može ubiti vampir?”
Načas me pogledao zamućenim pogledom a glas mu je odjednom postao grub. “Možemo biti sigurni da smo ga ubili samo ako ga potpuno raskomadamo i zatim spalimo ostatke.”
“A ono drugo dvoje će se boriti uz njega?”
“Žena hoće. Nisam siguran za Laurenta. Nisu naročito jako vezani – uz njih je samo zato što mu tako odgovara.
Bilo mu je neugodno zbog Jamesovog ponašanja na livadi…”
“Ali James i ona žena – oni će te pokušati ubiti?”, upitala sam ga hrapavim glasom.
“Bella, da se nisi usudila tratiti vrijeme brinući se za mene. Jedino trebaš paziti na to da sama ostaneš sigurna i da – molim te, molim te – nastojiš da ne postupaš nesmotreno.”
“Još je iza nas?”
“Da. Samo, neće napasti kuću. Ne večeras.”
Skrenuo je na nevidljivi prilazni put, a Alice je nastavila za nama.

Korisnički profil

129 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:19 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Dovezli smo se ravno do kuće. Unutra su svjetla jarko gorjela, ali jedva su uspijevala odagnati tminu nadiruće šume. Emmett mi je otvorio vrata dok se kamionet još nije zaustavio; izvukao me sa sjedala, privio kao loptu u pozamašna njedra i utrčao sa mnom kroz ulazna vrata.
Banuli smo u veliku bijelu prostoriju s Edwardom i Alice kraj sebe. Svi su već bili unutra; ustali su kad su nas čuli da stižemo. Laurent je stajao u sredini. Čula sam kako duboko u Emmettovu grlu bruji potmulo režanje dok me spuštao pokraj Edwarda.
“Na tragu nam je”, dao im je Edward do znanja i ogorčeno se zabuljio u Laurenta.
Laurent je izgledao ojađeno. “Toga sam se i bojao.”
Alice je doplesala do Jaspera i nešto mu šapnula u uho; usne su joj podrhtavale od brzine tihog govora.
Skupa su pohitali na kat. Rosalie ih je ispratila pogledom, a onda brzo prišla Emmettu. Lijepe su joj oči bile napete i – kad su nehotice na trenutak pogledale mene – ljutite.
“Što će učiniti?”, upitao je Carlisle Laurenta ledenim tonom.
“Žao mi je”, odvratio je. “Kad ju je vaš dečko obranio, strahovao sam da će ga to podbosti.”
“Možete li ga zaustaviti?”
Laurent je odmahnuo glavom. “Ništa ne može zaustaviti Jamesa kad se jednom pokrene.”
“Mi ćemo ga zaustaviti”, obećao je Emmett. Nije bilo dvojbe oko toga na što misli.
“Ne možete mu stati na kraj. U svojih tristo godina nikad nisam vidio nijednog poput njega. Apsolutno je smrtonosan. Zbog toga sam se i pridružio njegovom kovenu.”
Njegovom kovenu, pomislila sam. Jasno. Predvodnički nastup na čistini bio je samo to, nastup.
Laurent je samo odmahivao glavom. Zbunjeno je pogledao u mene, a onda opet u Carlislea. “Sigurni ste da je vrijedna toga?”
Edwardov bijesni urlik ispunio je prostoriju; Laurent je prepadnuto ustuknuo.
Carlisle je ozbiljno pogledao Laurenta. “Žao mi je, ali morat ćete napraviti odabir.”
Laurent je shvatio. Načas se premišljao. Promotrio je svako lice, a zatim i cijelu svijetlu sobu.
“Zanimljiv mi je taj život koji ste ovdje stvorili. Ali neću stati između vas. Nijednom od vas ništa ne zamjeram, ali ne želim se usprotiviti Jamesu. Mislim da ću na sjever – do onoga klana u Denaliju.” Malo je oklijevao.
“Ne potcjenjujte Jamesa. Ima briljantan um i neusporediva osjetila. U ljudskom se svijetu snalazi u svakom pogledu s jednakom lakoćom kao i, očito, vi, a neće vas napasti direktno… Žao mi je što se ovdje situacija otela kontroli. Istinski mi je žao.” Pognuo je glavu, ali opazila
sam kako mi je uputio još jedan zbunjen pogled.
“Pođite s mirom”, službeno mu je odgovorio Carlisle.
Laurent je još jedanput dobro pogledao oko sebe, a zatim je požurio van.
Tišina je potrajala kraće od sekunde.
“Koliko nam je blizu?”, pogledao je Carlisle Edwarda.
Esme se već pokrenula; rukom je dotaknula neupadljivu tipkovnicu na zidu i, uz potmulu škripu, golemi su metalni zaklopci počeli pregrađivati stakleni zid. Blenula sam.
“Oko pet kilometara odavde, iza rijeke; kruži kako bi se susreo sa ženom.”
“Koji nam je plan?”
“Odvest ćemo ga u krivom smjeru, a zatim će je Jasper i Alice brzo prevesti na jug.”
“A onda?”
Edward je progovorio smrtonosnim tonom. “Čim Bella bude na sigurnom, krećemo u lov.”
“Valjda nam nema druge”, složio se smrknuto Carlisle.
Edward se okrenuo prema Rosalie.
“Povedi je gore i zamijenite odjeću”, naložio joj je.
Pogledala ga je u ogorčenoj nevjerici.
“Zašto bih?”, prosiktala je. “Što mi je ona? Osim prijetnje – opasnosti koju si svima nama odlučio natovariti na vrat.”
Ustuknula sam od otrova u njenome glasu.
“Rose…”, promrmljao je Emmett i stavio joj ruku na rame. Otresla ju je sa sebe.

Korisnički profil

130 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:19 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Ali ja sam pomno promatrala Edwarda, znajući njegovu narav, brinući se kako će reagirati.
Iznenadio me. Odmaknuo je pogled od Rosalie kao da ništa nije rekla, kao da ne postoji.
“Esme?”, smireno je upitao.
“Naravno”, prošaptala je Esme.
Našla se kraj mene za pola otkucaja srca. S lakoćom me uzela u naručje i vinula se stubama na prvi kat prije nego što sam stigla zinuti od šoka.
“Čemu sve ovo?”, upitala sam je zadihano kad me pustila u neku mračnu sobu uz onaj hodnik.
“Da pobrkamo mirise. Neće potrajati, ali možda ti omogne pri bijegu.” Čula sam pad odjeće.
“Mislim da ne mogu stati u to…”, stala sam dvojiti, ali naglo mi je skinula košulju preko glave. Brzo sam sama svukla traperice. Pružila mi je nešto, neku majicu. Pokušala sam gurnuti ruke u prave otvore. Čim sam je obukla, dala mi je svoje hlače. Obukla sam ih, ali noge nisam mogla provući; bile su mi preduge. Spretno ih je par puta odvrnula da mogu stajati. Nekako se već našla u mojoj odjeći. Izvukla me van na stubište, gdje nas je čekala Alice s kožnom torbicom u ruci. Svaka me uzela za po jedan lakat i napola trkom ponijele stubama do prizemlja.
Izgleda da se u prizemlju sve riješilo dok nas nije bilo. Edward i Emmett bili su spremni za polazak; Emmett je preko ramena nosio tešku naprtnjaču. Carlisle je pružio neki mali predmet Esme. Okrenuo se i pružio isti takav i Alice – sićušni srebrni mobitel.
“Esme i Rosalie uzet će tvoj kamionet, Bella”, rekao mi je u prolazu. Kimnula sam glavom i oprezno bacila pogled prema Rosalie. Ogorčeno je strijeljala Carlislea pogledom.
“Alice, Jaspere – uzmite mercedes. Trebat će vam zatamnjena stakla na jugu.”
I oni su kimnuli.
“Mi ćemo uzeti džip.”
Iznenadilo me to što Carlisle namjerava poći s Edwardom.
Odjednom sam shvatila, uz nagli ubod straha, da su time oblikovali lovačku skupinu.
“Alice”, upitao ju je Carlisle, “hoće li se oni uloviti na mamac?”
Svi su počeli promatrati Alice kad je zažmirila i nevjerojatno se umirila.
Napokon je otvorila oči. “Slijedit će vaš trag. Žena će poći za kamionetom. Nakon toga bismo trebali biti u prilici da odemo.” U glasu joj se osjećala sigurnost.
“Idemo.” Carlisle je krenuo prema kuhinji.
Ali Edward se smjesta našao pokraj mene. Primio me u čeličan zagrljaj i snažno privio uza se. Nimalo nije mario za obitelj koja ga gleda kad je priljubio lice uz moje i odigao mi noge s poda. Na jednu najkraću sekundu ledenim je usnama čvrsto pritisnuo moje. Zatim je to prošlo. Spustio me, još mi držeći lice, paleći mi oči svojim veličanstvenim pogledom.
Oči su mu postale prazne, čudnovato mrtve, kad se okrenuo od mene.
I onda su otišli.
Ostali smo samo stajati, a ostali su gledali u stranu dok su mi suze bešumno klizile niz lice.
Trenutak šutnje se otegao, a onda je mobitel zavibrirao u ruci Esme. Začas ga je prinijela uhu.
“Sada”, rekla je. Rosalie se iskrala kroz ulazna vrata ne uputivši više nijedan pogled prema meni, ali Esme mi je dotaknula obraz u prolazu.
“Budi sigurna.” Njezin se šapat zadržao za njima dok su kradomice izlazili kroz vrata. Čula sam kako mi se kamionet gromovito pali, a zatim se gubi u daljini.
Jasper i Alice su pričekali. Alice kao da je prinijela mobitel uhu prije nego što je zazujao.
“Edward kaže da žena ide za Esme. Idem po auto.”
Nestala je u sjenama u Edwardovu smjeru.
Jasper i ja pogledali smo se. Stajao je sa suprotne strane ulaza od mene… na oprezu.
“Nemaš pravo, da znaš”, tiho je rekao.
“U čemu?”, procijedila sam.
“Osjećam što sada misliš – i da znaš da jesi vrijedna toga.”
“Nisam”, promumljala sam. “Dogodi li im se bilo što, bit će to posve zaludu.”
“Nemaš pravo”, ponovio je, osmjehnuvši mi se blagonaklono.
Ništa nisam čula, ali onda je Alice ušla na ulazna vrata i prišla mi raširenih ruku.
“Smijem?”, upitala me.
“Prva si koja traži dopuštenje.” Suho sam se osmjehnula. Podigla me tankim rukama s jednakom lakoćom kao i Emmett prije nje, a onda me zaštitnički obgrlila i izletjele smo kroz vrata, ostavivši blistava svjetla za sobom.

Korisnički profil

131 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:19 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
20. NESTRPLJIVOST

Probudila sam se sva zbunjena. Misli su mi bile smetene, još uvijek pomiješane sa snovima i noćnim
morama; trebalo mi je dulje nego inače da shvatim gdje se to nalazim.
Ova je prostorija bila tako bezlična da nije mogla pripadati ničemu negoli hotelu. Svjetiljke kraj uzglavlja,
pričvršćene za stoliće, smjesta su to odavale, jednako kao i duge zavjese skrojene od istog materijala kao i prekrivka za krevet, te klišeizirane reprodukcije akvarela na zidovima.
Pokušala sam se sjetiti kako sam to dospjela ovamo, ali isprva mi je pamćenje bilo prazno.
Jesam, sjećala sam se onog otmjenog crnog automobila, prozorskih stakala tamnijih nego na limuzini. Motor mu je bio gotovo nečujan, premda smo jurili mračnim međudržavnim cestama brzinom više nego dvostrukom od najviše dopuštene.
I sjećala sam se kako je Alice bila otraga sa mnom na sjedalu s tamnim kožnim presvlakama. Glava mi se, tijekom te duge noći, nekako našla položena na njen granitni vrat. Moja bliskost kao da joj nimalo nije smetala, a njezina studena, tvrda koža neobično me smirivala. Tanka pamučna košulja bila joj je sprijeda hladna i mokra od suza što su mi istjecale iz očiju sve dok mi, crvene i bolne, nisu presušile.
San mi nije padao na oči; onako iscrpljene, nekako su uspjele ostati otvorene čak i nakon što se noć pretopila u praskozorje što je granulo nad nekim niskim orskim hrptom u Kaliforniji. Siva me svjetlost, kad se razlila vedrim nebom, zapekla za oči. Ali nisam ih mogla sklopiti; kad god bih to učinila, pod kapcima bi mi, poput slajdova, stali promicati nesnosni prizori. Charliejevo shrvano lice – Edwardovo brutalno režanje iskeženih zuba – Rosalijino prezrivo buljenje u mene - oštrooko motrenje tragača – mrtvački pogled u Edwardovim očima nakon što me onaj posljednji put poljubio… Nisam mogla podnijeti pogled na sve to. I tako sam se opirala umoru, a sunce je odskočilo na nebu.
Bila sam još budna kad smo prešli nizak prijevoj, a sunce se, sad već iza nas, ljeskalo s crijepa na krovovima Sunčane doline. Nije mi preostalo dovoljno emocija da se iznenadim zato što smo trodnevni put prešli u jednom danu. Tupo sam zurila u široko, ravno prostranstvo što je pucalo preda mnom. Phoenix – palme, žbunje kreozota, nasumični potezi iskrižanih autocesta, zeleni potezi terena za golf i tirkizne mrlje bazena – sve je to bilo uronjeno u rijedak smog i obavijeno niskim, stjenovitim grebenovima, nedovoljno velikim da bi se nazvali planinama.
Sjene palminih krošanja padale su preko ceste – jasne, oštrije ocrtane nego što sam pamtila, bljeđe nego
što bi trebale biti. Ništa se nije moglo sakriti u tim sjenama.
Svijetla, otvorena autocesta nije djelovala nimalo prijeteće. Ali nisam osjetila olakšanje, spokoj povratka
kući.
“Kuda se ide za aerodrom, Bella?”, upitao me tada Jasper, a ja sam se trznula, iako mu je glas bio posve blag,
bez i tračka uzbunjenosti. Bio je to prvi zvuk, izuzev predenja automobila, koji je prekinuo dugu noćnu tišinu.
“Ostani na cesti I-10”, automatski sam mu odgovorila.
“Proći ćemo tačno pokraj njega.”
Mozak mi se na to sporo probio kroz bunovnu izmaglicu.
“Idemo nekamo avionom?”, upitala sam Alice.
“Ne, ali bolje da budemo blizu, za svaki slučaj.”
Sjećala sam se kako smo ušli na petlju kraj aerodroma
Sky Harbor International… ali ne i kako smo sišli s nje.
Valjda sam na tom mjestu konačno zaspala.
Samo, sad kad sam ušla u trag sjećanjima, ipak sam nejasno pamtila izlazak iz auta – sunce je upravo zapadalo za obzor – jedna mi je ruka bila prebačena oko Alicinih ramena, a ona me čvrsto držala oko struka i vukla sa sobom dok sam teturala kroz tople, suhe sjene.
Uopće se nisam sjećala ove sobe.
Pogledala sam digitalni sat na noćnom stoliću. Crvene su brojke tvrdile da su tri sata, ali nisu davale do
znanja je li noć ili dan. Ni tračak svjetlosti nije prodirao kroz debele zastore, ali soba je bila dobro osvijetljena svjetiljkama.
Ukočeno sam ustala, odglavinjala do prozora i razmaknula zavjese.
Vani je bio mrak. Znači, tri su sata ujutro. Soba mi je imala pogled na prazan komad autoceste i novu garažu za dugoročno parkiranje kraj aerodroma. Donekle me smirilo to što mogu tačno odrediti vrijeme i mjesto.
Promotrila sam se. Još sam na sebi imala Esminu odjeću, koja mi uopće nije pristajala. Bacila sam pogled po sobi i obradovala se ugledavši svoju platnenu torbu na niskoj komodi.

Korisnički profil

132 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:20 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Krenula sam da nađem novu odjeću kad se na vratima začulo blago kucanje. Trgla sam se.
“Smijem li ući?”, upitala me Alice.
Duboko sam udahnula. “Jasno.”
Ušetala je i oprezno me odmjerila pogledom. “Izgledaš kao da bi još mogla spavati”, rekla je.
Samo sam odmahnula glavom.
Bešumno je prišla zavjesama i dobro ih navukla prije nego što će se opet okrenuti prema meni.
“Morat ćemo ostati unutra”, kazala mi je.
“Okej.” Bila sam promukla; glas mi je pucao.
“Žedna si?”, upitala me.
Slegnula sam ramenima. “Neka, u redu sam. Kako si ti?”
“Snalazim se.” Osmjehnula se. “Naručila sam ti hranu, čeka te u glavnoj sobi. Edward me podsjetio na to da moraš jesti mnogo češće nego mi.”
Smjesta sam postala pozornija. “Zvao je?”
“Ne”, rekla je, i pogledala kako mi se lice objesilo.
“Rekao je to prije nego što smo otišli.”
Pažljivo me uzela za ruku i povela kroz vrata u dnevnu sobu hotelskog apartmana. Čula sam tiho zujanje glasova s televizora. Jasper je nepomično sjedio za pisaćim stolom u kutu. Piljio je u vijesti bez i tračka zanimanja u očima.
Sjela sam na pod pokraj stolića za kavu, gdje me čekao pladanj hrane, i počela je zobati ni ne primjećujući što to jedem.
Alice je sjela na naslon za ruke kauča i prazno se zagledala u televizor, poput Jaspera.
Jela sam polako, promatrajući je, bacajući tu i tamo brze poglede prema Jasperu. Počela sam uviđati da su odviše mirni. Ni na trenutak nisu odmaknuli pogled od ekrana, premda su sada na programu bile reklame. Odgurnula sam pladanj, jer mi je hrana odjednom prisjela.
Alice me pogledala odozgor.
“Što nije u redu, Alice?”, upitala sam je.
“Sve je u redu.” Oči su joj bile široke, iskrene… i nisam im nimalo vjerovala.
“Što ćemo sada?”
“Pričekat ćemo da Carlisle nazove.”
“A je li on već trebao nazvati?” Bilo mi je jasno da sam blizu istine. Alicin pogled načas je pao na mobitel, smješten na vrhu njezine kožne torbice, a onda me opet pogledala.
“Što to znači?” Glas mi je zadrhtao, i s naporom sam ga obuzdala. “To što još nije nazvao?”
“To samo znači da nam nemaju što reći.” Ali ton glasa bio joj je napadno uravnotežen, a zrak se sad teže disao.
Jasper se odjednom našao pokraj Alice, bliže meni nego obično.
“Bella”, rekao je sumnjivo umilnim glasom. “Nemaš se zašto brinuti. Ovdje si posve sigurna.”
“Znam ja to.”
“Zašto se onda bojiš?”, zbunjeno me upitao. Možda je osjećao opći dojam mojih emocija, ali nije mogao pročitati razloge koji su ih stvarali.
“Čuli ste što je Laurent rekao.” Govorila sam pukim šapatom, ali bila sam sigurna da me čuju. “Rekao je da je James smrtonosan. Što ako nešto pođe po krivu, pa se razdvoje? Ako se išta dogodi bilo kome od njih, Carlisleu, Emmettu… Edwardu…” Progutala sam knedlu.
“Ako ona divlja žena naudi Esme…” Glas mi se povisio, uz sve jasniju notu histerije. “Kako da živim sa sobom, kad sam ja tu kriva? Niko od vas ne bi se smio dovoditi u opasnost zbog mene – ”
“Bella, Bella, prestani”, prekinuo me, a zatim su riječi iz njega potekle tako brzo da sam ih jedva razabirala. “Brineš se zbog svega što je nebitno, Bella. Vjeruj mi kad ti to kažem – niko od nas nije u pogibelji. Ionako si pod prevelikim pritiskom; ne uvećavaj ga posve nepotrebnim
brigama. Slušaj me!”, naredio mi je, jer sam odvratila pogled. “Obitelj nam je jaka. Jedino se bojimo toga da tebe ne izgubimo.”
“Ali zbog čega bi vama – ”
Ovaj put mi je Alice upala u riječ, dodirnuvši mi obraz hladnim prstima. “Već skoro punih sto godina Edward je sâm. Sad je našao tebe. Ti ne vidiš mijene koje mi vidimo, mi koji smo već tako dugo s njim. Zar misliš da ga iko od nas želi gledati u oči još sto godina ako te izgubi?”
Osjećaj krivnje u meni polako se povukao dok sam gledala u njezine tamne oči. Ali, još dok se spokoj širio mnome, znala sam da se ne mogu uzdati u svoje osjećaje dok je tu Jasper.
Dan se strahovito otegnuo.
Ostali smo u sobi. Alice je nazvala recepciju i zamolila da nam zasad ne šalju sobarice. Prozori su ostali zatvoreni, a televizor upaljen, iako ga niko nije gledao.

Korisnički profil

133 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:20 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Hranu su mi dostavljali u redovitim razmacima. Srebrni mobitel položen na Alicinu torbu kao da se povećavao kako su sati odmicali.
Moji bebisiteri bolje su podnosili neizvjesnost od mene. Dok sam se vrpoljila i šetala po sobi, oni su jednostavno postajali sve mirniji, kao dva kipa koji me neprimjetno prate očima u hodu. Da odvratim misli, posvetila sam se pamćenju sobe; boja na prugastom uzorku kaučeva, bež, breskve, krem, mutnozlatne, a onda opet bež. Katkad sam zurila u apstraktne reprodukcije, pronalazeći nasumične prizore u tim oblicima, kao kad sam pronalazila slike u oblacima kad sam bila mala. Otkrila sam obris modre ruke, žene koja se češlja, mačke koja se proteže. Ali kad se blijedi crveni krug pretvorio u oko koje me netremice motri, odvratila sam pogled.
Kako je poslijepodne odmicalo, vratila sam se u krevet, jednostavno da nešto učinim. Nadala sam se da ću se sama, u tami, moći predati groznim strahovima koji su mi se motali po rubu svijesti, jer ih je Jasperova pažljiva paska sprečavala da se probiju.
Ali Alice je nehajno pošla za mnom, kao da joj je nekom slučajnošću istovremeno dosadila glavna soba. Počela sam se pitati kakve joj je to tačno naputke Edward dao. Legla sam preko kreveta, a ona je sjela prekriženih nogu do mene.
Isprva sam je ignorirala, odjednom dovoljno umorna da zaspim.
Ali, nakon nekoliko minuta, ona panika koja se suzdržavala uz Jaspera počela je dolaziti do izražaja. Na to sam brzo odustala od spavanja i sklupčala se, obgrlivši si noge.
“Alice?”, upitala sam je.
“Da?”
Pazila sam da mi glas bude vrlo smiren. “Što misliš da oni sad rade?” “Carlisle je htio odvesti tragača što dalje na sjever bude mogao, pričekati da se približi, a onda se okrenuti i postaviti mu zasjedu. Esme i Rosalie trebale su ići na zapad dokle god budu mogle zadržati ženu iza sebe. Ako se okrene, trebale su krenuti natrag u Forks i držati tvoga tatu na oku. Stoga pretpostavljam da stvari idu kako treba, ako ne mogu nazvati. To znači da im je tragač dovoljno blizu da ne žele da ih čuje.”
“A Esme?”
“Mislim da se po svoj prilici vratila u Forks. Neće nas nazvati ako postoji i najmanja mogućnost da je žena čuje. Pretpostavljam da su svi samo vrlo oprezni.”
“Zbilja misliš da im nije ništa?”
“Bella, koliko ti puta moramo reći da mi nismo ni u kakvoj opasnosti?”
“Ipak, bi li mi time rekla istinu?”
“Da. Uvijek ću ti reći istinu.” Zvučala je iskreno. Na trenutak sam se premišljala, a onda zaključila da ona to zaista misli.
“Reci mi, onda… kako se postaje vampir?”
Moje ju je pitanje ulovilo nespremnu. Ušutjela je.
Prevalila sam se na drugu stranu da je mogu vidjeti. Bilo je očito da se nećka.
“Edward ne želi da ti to kažem”, čvrsto je rekla, ali osjetila sam da se sama ne slaže s time.
“To nije fer. Mislim da imam pravo znati.”
“Znam.”
Pogledala sam je, čekajući.
Uzdahnula je. “Izuzetno će se naljutiti.”
“Ne tiče ga se. To je između tebe i mene. Alice, kumim te kao prijateljicu.” A sad i jesmo bile prijateljice, nekako – kao što je cijelo vrijeme ona zacijelo i znala da će biti.
Pogledala me svojim veličanstvenim, mudrim očima… donoseći odluku.
“Ispričat ću ti mehaničku stranu postupka”, napokon je rekla, “ali sama ga se ne sjećam, niti sam ga ikada izvela ili vidjela kako se izvodi, pa imaj na umu da ti mogu kazati samo teoriju.”
Pričekala sam.
“Kao grabežljivci, raspolažemo obiljem oružja u svome osobnom arsenalu – mnogo, mnogo većim brojem nego što je zaista nužno. Snagom, brzinom, oštrim osjetilima, da ne spominjem one među nama poput Edwarda, Jaspera i mene, koji uz to imaju i dodatna osjetila.
A još smo i, poput cvijeta ljudožderke, fizički privlačni svome plijenu.”
Bila sam vrlo mirna, prisjećajući se kako mi je jasno Edward predočio isti taj pojam na čistini.
Osmjehnula se širokim, zloslutnim smiješkom.
“Imamo još jedno, prilično suvišno oružje. Uz to smo i otrovni”, rekla je, a zubi su joj se zasjali. “Taj otrov ne ubija – samo onesposobljava. Djeluje polako, šireći se krvotokom, pa naš plijen nakon ugriza trpi tako jaku bol da nije u stanju pobjeći. Što je uglavnom suvišno, kao što sam rekla. Ako smo mu tako blizu, plijen nikad ne pobjegne. Naravno, uvijek postoje iznimke. Primjerice "Carlisle.”
“Znači… ako se otrovu pusti da se proširi…”, promrmljala sam.
“Potrebno je nekoliko dana da preobrazba postane potpuna, ovisno o tome koliko je otrova u krvotoku i koliko blizu srca je otrov ušao u tijelo. Sve dok srce i dalje kuca, otrov se širi, liječeći i mijenjajući tijelo dok kola njime. Naposljetku srce stane, a preobrazba se dovrši. Ali cijelo to vrijeme, iz minute u minutu, žrtva bi sve dala samo da može umrijeti.”

Korisnički profil

134 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:20 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Stresla sam se.
“Nije to ugodno, znaš.”
“Edward je rekao da je to vrlo teško izvesti… Nije mi sasvim jasno”, rekla sam.
“Na neki način smo i kao morski psi. Kad jedanput okusimo krv, ili je čak samo onjušimo, kad sam već kod toga, bude nam vrlo teško suzdržati se od hranjenja.
Katkad nemoguće. Stoga bismo, znaš, da nekoga zaista ugrizemo, da osjetimo okus krvi, smjesta pomahnitali.
Teško je s obje strane – u jednu ruku zbog pomame za krvlju, u drugu ruku zbog užasne boli.”
“Što misliš, zbog čega se ti ne sjećaš?”
“Ne znam. Svima ostalima je bol preobražaja najoštrija uspomena iz njihovog ljudskog života. Ja se uopće ne sjećam kako mi je bilo dok sam bila čovjek.” Glas joj je bio čeznutljiv.
Šutke smo ležale, svaka udubljena u vlastita promišljanja.
Sekunde su otkucavale, a ja sam gotovo zaboravila da je ona tu, koliko su me obuzele misli.
Zatim je, bez ikakva upozorenja, Alice skočila s kreveta, dočekavši se lako na noge. Naglo sam digla glavu, prepadnuto je pogledavši.
“Nešto se promijenilo.” Zvučala je uzbuđeno, a te riječi više nisu bile upućene meni.
Stigla je do vrata istodobno kad i Jasper. Očito je čuo naš razgovor i njezin iznenadni povik. Položio joj je ruke na ramena, odveo je natrag do kreveta i posjeo na njegov rub.
“Što to vidiš?”, napeto ju je upitao, pomno je gledajući u oči. Pogled joj je bio usredotočen na nešto vrlo daleko. Sjela sam blizu nje i prignula se da joj uspijem razabrati dubok, brz glas.
“Vidim prostoriju. Duga je, a zrcala su posvuda. Na podu je parket. On je u prostoriji, i čeka. Jedna zlatna… jedna zlatna pruga ide preko zrcala.”
“Gdje je ta prostorija?”
“Ne znam. Nešto nedostaje – neka druga odluka nije još donesena.”
“Koliko je vremena preostalo?” “Malo. Stići će do zrcala danas, ili možda sutra. Sve ovisi. Čeka nešto. A sad je u mraku.”
Jasperov glas bio je smiren i metodičan dok ju je uvježbano ispitivao. “Što on to radi?”
“Gleda televiziju… ne, pregledava videosnimku, u mraku, negdje drugdje.”
“Vidiš li gdje se to nalazi?”
“Ne, premračno je.”
“A prostorija sa zrcalima, čega još ima u njoj?”
“Samo zrcala, i to zlato. Zlatni obruč oko cijele prostorije.
Uz to i crni stol s velikom linijom, i televizor. On i tu barata videorekorderom, ali ne gleda snimku onako kao u mračnoj sobi. U ovoj prostoriji on čeka.” Oči su joj odlutale, a zatim se uperile u Jasperovo lice.
“Nema ničeg više?”
Odmahnula je glavom. Pogledali su se, nepomični.
“Što to znači?”, upitala sam ih.
Isprva nisam dobila odgovor, a onda me Jasper pogledao.
“Znači da su se tragačevi planovi promijenili. Donio je odluku koja će ga dovesti do prostorije sa zrcalima, kao i do mračne sobe.”
“Ali ne znamo gdje su te prostorije?”
“Ne.”
“Ali znamo da neće biti u planinama sjeverno od države Washington, u progonu. Umaknut će im.” Alice je progovorila sumornim glasom.
“Da ih nazovemo?”, upitala sam. Razmijenili su ozbiljan pogled, neodlučni.
A mobitel je zazvonio.
Alice je skočila na drugu stranu sobe prije nego što sam stigla podići pogled prema njemu.
Pritisnula je tipku i prinijela mobitel uhu, ali nije prva progovorila.
“Carlisle”, procijedila sam. Nije odisala iznenađenjem ili olakšanjem, za razliku od mene.
“Da”, rekla je, pogledavši me na trenutak. Zatim je dugo samo slušala.
“Upravo sam ga vidjela.” Opet je opisala viđenje koje je upravo imala. “Koji god da ga je razlog nagnao da sjedne u taj avion… vodio ga je prema onim sobama.”
Zastala je. “Da”, rekla je Alice u telefon, a onda mi se obratila. “Bella?”
Pružila mi je telefon. Pritrčala sam mu.
“Halo?”, izgovorila sam zadihano.
“Bella”, rekao je Edward.
“O, Edwarde! Tako sam se brinula.”
“Bella”, frustrirano je uzdahnuo, “rekao sam ti da se ne brineš ni za što osim za sebe.” Bilo mi je tako nevjerojatno dobro čuti mu glas. Oblak očaja koji se cijelo vrijeme nadvijao nad mene odigao se i otplovio s njegovim riječima.
“Gdje si?”
“Pokraj Vancouvera smo. Bella, žao mi je – izgubili smo ga. Imam dojam da sumnja u nas – pazi da ostane taman toliko daleko da ne mogu čuti što on to misli. Ali sad ga više nema – čini se da je sjeo na avion. Mislimo da je krenuo natrag u Forks da počne iz početka.” Čula sam
kako Alice prenosi vijesti Jasperu iza mene, a brze joj se riječi stapaju u prigušeno brujanje.

Korisnički profil

135 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:20 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Znam. Alice je vidjela da je umaknuo.”
“Samo, ništa se ti ne brini. Neće naći nikakav trag koji bi ga odveo tebi. Moraš samo ostati ondje i pričekati dok ga opet ne pronađemo.”
“Bit ću ja u redu. Je li Esme s Charliejem?”
“Je – žena je bila u gradu. Došla je do kuće, ali dok je Charlie bio na poslu. Nije mu se niti približila, pa se ne boj. Na sigurnom je sve dok Esme i Rosalie paze na njega.”
“Što ta žena radi?”
“Vjerojatno nastoji opet pronaći trag. Noću je prešla mjesto uzduž i poprijeko. Rosalie joj je slijedila trag kroz aerodrom, sve okolne ceste, školu… ruje ona, Bella, ali ništa neće naći.”
“I siguran si da Charlie nije u opasnosti?”
“Da, Esme ga ne pušta iz vida. A mi stižemo uskoro.
Priđe li tragač iole blizu Forksu, naš je.”
“Nedostaješ mi”, prošaptala sam.
“Znam, Bella. Vjeruj mi, znam. Kao da si odnijela polovicu mene sa sobom.”
“Dođi onda po nju”, izazvala sam ga.
“Ubrzo ću, čim budem mogao. Pobrinut ću se da prvo budeš sigurna.” Zvučao je tvrdo.
“Volim te”, podsjetila sam ga.
“Možeš li vjerovati da, usprkos svemu što sam ti prouzročio, i ja tebe volim?”
“Da, zapravo mogu.”
“Brzo ću doći po tebe.”
“Čekat ću te.”
Čim se linija prekinula, oblak depresije počeo se opet natkradati nad mene.
Okrenula sam se da vratim mobitel Alice i zatekla nju i Jaspera nagnute nad stolom, gdje je Alice risala na hotelskom papiru za pisma. Naslonila sam se na stražnju stranu kauča i pogledala joj preko ramena.
Nacrtala je prostoriju: dugu, pravokutnu, s tanjim, četvrtastim prostorom otraga. Parket koji je prekrivao pod protegao se uzduž preko prostorije. Niz zidove spustile su se crte, označavajući razmake između zrcala. A zatim se oko zidova obavila duga pruga u visini struka.
Pruga za koju je Alice kazala da je zlatna.
“To je baletni studio”, rekla sam, odjednom prepoznavši poznate obrise.
Iznenađeno su me pogledali.
“Poznaješ ovu prostoriju?” Jasper je zvučao smireno, ali u glasu mu je bio prizvuk nečega što nisam mogla odrediti. Alice je sad prionula crtanju, prignuvši glavu, prelijećući rukom preko papira; obris izlaza za slučaj nužde uobličio se na stražnjem zidu, a u prednjem desnom kutu našli su se glazbena linija i televizor na niskome stolu.
“Izgleda kao dvorana u kojoj sam pohađala satove plesa – s osam ili devet godina. Bila je istog takvog oblika.”
Dotakla sam papir na mjestu gdje je istureni četvrtasti zid sužavao stražnju stranu prostorije. “Tu su bili tuševi – izlazi su vodili kroz drugi plesni prostor. Ali glazbena linija je bila tu” – pokazala sam na lijevi kut – “i bila je starija, a televizora nije bilo. U čekaonici se nalazio prozor – gledano kroz njega, prostorija se vidjela iz ove perspektive.”
Alice i Jasper su samo buljili u mene.
“Sigurna si da je to ta ista prostorija?”, upitao me Jasper, i dalje mirno.
“Ne, uopće nisam – većina plesnih studija zacijelo izgleda više-manje isto – zrcala, rukohvat.” Prešla sam prstom preko drške za plesače pričvršćene preko zrcala.
“Samo mi se obris učinio poznatim.” Dotakla sam vrata, smještena na tačno istom mjestu kao ona koja sam pamtila.
“Bi li imala ikakvog razloga sada otići onamo?”, prenula me Alice pitanjem.
“Ne. Nisam tamo bila već skoro deset godina. Bila sam grozna u plesanju – na nastupima su me uvijek stavljali u pozadinu”, priznala sam im.
“Znači, nema načina da te se dovede u vezu s tim mjestom?”, upitala me Alice napeto.
“Ne, mislim da se čak i vlasnik promijenio. To je sigurno neki drugi studio, negdje drugdje.”
“Gdje se nalazio taj studio kamo si ti išla na ples?”, upitao me Jasper opuštenim glasom.
“Odmah iza ugla gdje stanuje moja mama. Obično sam išla pješke onamo poslije škole…”, rekla sam i pustila da mi rečenica ostane nedovršena. Nije mi promaknuo pogled koji su razmijenili.
“Znači, ovdje u Phoenixu?” Glas mu je i dalje bio ležeran.
“Da”, prošaptala sam. “Na uglu Pedeset osme ulice i avenije Cactus.”
Svi smo samo šutke sjedili i promatrali crtež.
“Alice, je li linija na tom mobitelu sigurna?”
“Jest”, potvrdila mi je je. “Broj bi samo pokazao da smo još u Washingtonu.” ridi, ili o predsezonskim treninzima – o štrajkovima ili uraganima ili terorističkim napadima – o bilo čemu što bi ih moglo nagnati da se ranije vrate kući.
Besmrtnost zacijelo sa sobom donosi bezgraničnu strpljivost. Ni Jasper ni Alice očito nisu imali potrebu da se pozabave bilo čim. Alice je neko vrijeme još risala nejasni obris mračne sobe iz svoje vizije, koliko je uopće mogla vidjeti pri svjetlosti televizora. Ali, nakon što je završila, jednostavno je sjela i zagledala se u prazne zidove svojim svevremenskim očima. Ni Jasperu nije došlo da se ushoda, proviri kroz zavjese ili pobjegne vrišteći kroz vrata, za razliku od mene.
Zacijelo sam zaspala na kauču dok sam čekala da telefon opet zazvoni. Hladni dodir Alicinih ruku nakratko me probudio kad me odnijela u krevet, ali opet sam se obeznanila prije nego što mi je glava pala na jastuk.

Korisnički profil

136 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:21 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
21. TELEFONSKI POZIV

Osjećala sam da je opet prerano kad sam se probudila, i shvatila sam da mi se raspored dana i noći polako obrće. Ostala sam ležati u krevetu i osluškivati glasove Alice i Jaspera u drugoj sobi. Bilo mi je čudno što su uopće dovoljno glasni da ih čujem. Prevrnula sam se, spustila noge na pod i zatim oteturala do dnevne sobe.
Sat na televizoru pokazivao je da je netom prošlo dva ujutro. Alice i Jasper zajedno su sjedili na kauču; Alice je opet risala, dok joj je Jasper gledao preko ramena. Nisu me pogledali kad sam ušla, odviše zaokupljeni Alicinim radom.
Prikrala sam se Jasperu i bacila pogled.
“Je li još nešto vidjela?”, tiho sam ga upitala.
“Da. Iz nekog razloga vratio se u sobu s videom, ali u njoj je sada svijetlo.”
Promatrala sam kako Alice crta četvrtastu sobu s tamnim gredama na niskome stropu. Zidovi su bili pre kriveni drvenim pločama, malo pretamnim, zastarjelim.
Na podu je ležao taman tepih s uzorkom. U južnome se zidu nalazio velik prozor, a otvor u zapadnom zidu vodio je u dnevnu sobu. Jedna strana tog prolaza bila je kamena – velik kamin od svijetlosmeđeg kamena gledao je na obje prostorije. Žarište sobe s ovog motrišta, televizor i videorekorder, postavljeni na premali drveni stalak, nalazilo se u jugozapadnome kutu prostorije. Trošna, zavojita garnitura za sjedenje stajala je pred televizorom, a ispred nje je bio okrugli stolić za kavu.
“Telefon tu stoji”, šapnula sam i pokazala.
Dva para vječnih očiju zagledala su se u mene.
“To je kuća moje majke.”
Alice je već sišla s kauča, dohvatila mobitel i stala tipkati broj. Buljila sam u taj precizni prikaz obiteljske
sobe moje majke. Nekarakteristično za njega, Jasper se premjestio bliže meni. Blago mi je dotaknuo rame, a od tjelesnog dodira njegov je blagotvorni utjecaj postao jači. Panika je ostala zapretena u meni, nesuvisla.
Alicine usne drhtale su od brzine njezinih riječi, tihog, nerazgovjetnog zujanja. Nisam mogla pratiti to što govori.
“Bella”, rekla je Alice. Tupo sam je pogledala.
“Bella, Edward stiže po tebe. Da te on, Emmett i Carlisle negdje sakriju na neko vrijeme.”
“Edward stiže?” Riječi su mi bile kao pojas za spašavanje koji mi drži glavu iznad potopa.
“Da, dolazi prvim letom iz Seattlea. Idemo pred njega na aerodrom, pa ćeš otići s njim.”
“Ali, moja majka… došao je amo po moju majku, Alice!” Usprkos Jasperu, histerija mi je navrla u glas.
“Jasper i ja ostat ćemo ovdje sve dok ne bude bila sigurna.”
“Ne mogu izaći iz ovoga kao pobjednik, Alice. Ne možete dovijeka čuvati svakoga koga poznajem. Zar vam nije jasno što on to radi? Uopće ne traga za mnom. Pronaći će nekoga, naudit će nekome ko mi je drag… Alice, ne mogu – ”
“Ulovit ćemo ga, Bella”, samouvjereno mi je kazala.
“A što ako vi nastradate, Alice? Misliš da bi mi bilo svejedno? Misliš da mi može nauditi samo putem moje ljudske obitelji?”
Alice je značajno pogledala Jaspera. Shrvala me duboka, teška magla letargije, i oči su mi se sklopile bez
moga dopuštenja. Svijest mi se oprla magli, shvativši što se zbiva. Natjerala sam se da opet progledam i ustala, odmaknuvši se od Jasperove ruke.
“Ne želim natrag na spavanje”, brecnula sam se.
Otišla sam u svoju sobu i zatvorila vrata, zapravo zalupila njima, da mogu slobodno i na miru puknuti.
Ovaj put Alice nije došla za mnom. Tri i pol sata zurila sam u zid, sva sklupčana, njišući se tamo-amo. Misli su mi se vrtjele u krugu ne bi li našle neki izlaz iz ove noćne more. Nije bilo bijega, nije bilo odgode. Vidjela sam da u mojoj budućnosti mračno vreba samo jedan mogući ishod. Jedino je pitanje bilo koliko će drugih ljudi nastradati prije nego što taj trenutak kucne.
Jedina utjeha, jedina nada koja mi je preostajala, bila je spoznaja da ću ubrzo vidjeti Edwarda. Možda bih, kad bih mu samo opet vidjela lice, vidjela i rješenje koje mi sada izmiče.
Kad je telefon zazvonio, vratila sam se u glavnu sobu, pomalo postiđena svojim ponašanjem. Nadala sam se da nisam uvrijedila nijedno od njih, da znaju koliko sam im zahvalna na svim žrtvama koje podnose za moj račun.

Korisnički profil

137 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:21 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Alice je govorila brzo kao i uvijek, ali pažnju mi je rivuklo to što Jasper prvi put nije bio u sobi. Pogledala sam na sat – bilo je pet i trideset ujutro.
“Upravo ulaze u avion”, kazala mi je Alice. “Slijeću u devet i četrdeset pet.” Još samo nekoliko sati moram disati dok on ne stigne.
“Gdje je Jasper?”
“Otišao je u izviđanje.”
“Nećete ovdje ostati?”
“Ne, selimo se bliže kući tvoje majke.”
Želudac mi se stisnuo od nelagode na njezine riječi. Ali tada je mobitel opet zazvonio, prenuvši me. Iznenađeno me pogledala, ali ja sam puna nade već krenula prema njoj, ispruživši ruku da mi preda telefon.
“Halo?”, upitala je Alice. “Ne, tu je.” Pružila mi je mobitel. Tvoja majka, bezglasno je rekla.
“Halo?”
“Bella? Bella?” Bio je to glas moje majke; govorio je onim poznatim tonom koji sam čula tisuću puta kao mala, kad god bih prišla preblizu rubnom kamenu ili joj se izgubila vida negdje u gužvi. Odisao je panikom.
Uzdahnula sam. To sam i očekivala, iako sam dala sve od sebe da mi poruka zvuči što je manje moguće alarmantno, a da pritom ne smanjim njezinu neodgodivost.
“Smiri se, mama”, pokušala sam je umiriti najbolje što sam mogla, polako se udaljavajući od Alice. Nisam bila sigurna mogu li jednako uvjerljivo lagati dok me ona promatra. “Sve je u redu, okej? Daj me samo pusti da ti kažem što trebam i sve ću ti objasniti, obećajem.”
Pričekala sam, iznenađena time što mi još nije upala u riječ.
“Mama?” “Dobro pazi da ne izgovoriš ništa dok ti ja ne kažem.” Glas koji sam čula nisam poznavala u istoj mjeri u kojoj ga nisam ni očekivala. Bio je to muški tenor, vrlo ugodan, neosoban glas – onakav kakvim govore spikeri u reklamama za luksuzne automobile. Govorio je vrlo brzo.
“Dakle: ne želim nauditi tvojoj majci, pa prema tome postupaj tačno onako kako ti kažem, i ništa joj se neće dogoditi.” Načas je zastao, dok sam ga slušala nijema od strave. “Svaka čast”, čestitao mi je. “Sad ponavljaj za mnom, i potrudi se da zvučiš prirodno. Molim te, reci:
‘Ne, mama, ostani gdje jesi.’”
“Ne, mama, ostani gdje jesi.” Govorila sam jedva glasnije od šapata.
“Vidim da ovo neće glatko ići.” Zvučao je posprdno, i dalje ležerno i prijazno. “Sad radije prijeđi u drugu sobu da izrazom lica sve ne upropastiš. Nema razloga da ti majka pretrpi patnje. Dok budeš hodala, molim te, reci: ‘Mama, saslušaj me, molim te.’ Reci to sada.”
“Mama, saslušaj me, molim te”, molećivo sam kazala.
Vrlo sporim korakom otišla sam do svoje spavaće sobe, osjećajući Alicin zabrinut pogled na leđima. Zatvorila sam vrata za sobom i pokušala suvislo razmisliti u stravi koja mi je obuzela mozak.
“Tako, dakle, jesi li sada sama? Samo odgovori s da ili ne.”
“Da.”
“Ali i dalje te mogu čuti, jamačno.”
“Da.”
“U redu, onda”, nastavio je ljubazni glas, “reci: ‘Mama, imaj povjerenja u mene.’”
“Mama, imaj povjerenja u mene.”
“Ovo je ispalo čak i bolje nego što sam očekivao. Bio sam pripravan na čekanje, ali majka ti je stigla kući prije vremena. Tako je lakše, zar ne? Manje neizvjesnosti, manje strepnje za tebe.”
Samo sam nastavila čekati.
“Sad me vrlo pažljivo saslušaj. Htio bih da se razdvojiš od svojih prijatelja; što misliš, je li to moguće?
Odgovori mi s da ili ne.”
“Ne.”
“Žao mi je što to čujem. Nadao sam se da ćeš biti malo kreativnija od toga. Misliš li da bi se mogla razdvojiti od njih kad bi život tvoje majke ovisio o tome? Odgovori s da ili ne.”
Moralo je biti nekog načina. Sjetila sam se da trebamo otići na aerodrom. U aerodrom Sky Harbor International: pretrpanu, zbunjujuće razmještenu…
“Da.”
“Tako je već bolje. Siguran sam da neće biti lako, ali opazim li i najmanju natruhu mogućnosti da imaš nekoga uza se, a čuj, to će biti vrlo loše po tvoju majku”, obećao mi je prijazni glas. “Sad već zacijelo znaš dovoljno o nama da shvatiš koliko bih brzo saznao jesi li pokušala povesti bilo koga sa sobom. I koliko bi mi malo trebalo da dokrajčim tvoju majku ispostavi li se da je tako. Razumiješ li što ti kažem? Odgovori s da ili ne.”
“Da.” Glas mi je prepukao.
“Vrlo dobro, Bella. Dakle, postupi ovako. Otiđi u majčinu kuću. Naći ćeš broj kraj telefona. Nazovi ga, a ja ću ti reći kamo da odeš odande.” Već sam znala kamo ću otići, i gdje će sve ovo završiti. Ali slijedit ću njegove naputke u cijelosti. “Možeš li to? Odgovori mi s da ili ne.”
“Da.”

Korisnički profil

138 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:21 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Prije podneva, molim te, Bella. Ne mogu čekati cijeli dan”, pristojno je rekao.
“Gdje je Phil?”, oporo sam ga upitala.
“A, samo oprezno, Bella. Pričekaj da zatražim da nešto kažeš, molim te.”
Pričekala sam.
“Važno je, prema tome, da tvoji prijatelji ništa ne posumnjaju kad im se vratiš. Reci im da te nazvala majka i da si je uspjela nagovoriti da se zasad ne vrati. Sad ponovi sa mnom: ‘Hvala, mama.’ Reci to sada.”
“Hvala, mama.” Suze su mi navirale na oči. Pokušala sam im se oduprijeti.
“Reci: ‘Volim te, mama, brzo se vidimo.’ Reci to sada.”
“Volim te, mama.” Grlo mi je bilo stisnuto. “Brzo se vidimo”, obećala sam.
“Do viđenja, Bella. Jedva čekam naš sljedeći susret.”
Spustio je slušalicu.
Zadržala sam mobitel uz uho. Zglobovi su mi se ukočili od strave – nisam mogla izravnati prste da ga ispustim iz ruke.
Znala sam da moram razmisliti, ali u glavi mi je odjekivala panika moje majke. Sekunde su otkucavale dok sam se upinjala obuzdati sebe.
Polako, polako, misli su mi se počele probijati kroz taj cigleni zid boli. Da skujem plan. Jer sad mi je preostalo tek jedno: otići u prostoriju sa zrcalima i poginuti.
Nisam imala garancije, ničega što bih mogla dati da održim svoju majku na životu. Mogla sam se samo nadati da će James biti zadovoljan što je pobijedio u igri, da će mu Edwardov poraz biti dovoljan. Spopao me očaj; nije bilo načina da se cjenkam, nije bilo ničega što bih mu mogla ponuditi ili uskratiti kako bih odnijela prevagu.
Ali svejedno nisam imala izbora. Morala sam pokušati.
Odagnala sam stravu od sebe najbolje što sam znala.
Donijela sam odluku. Nikakve vajde neće biti u trošenju vremena na zdvajanje nad ishodom. Morala sam suvislo razmisliti, jer su me Alice i Jasper čekali; bilo je presudno bitno da im izmaknem, a i apsolutno nemoguće.
Odjednom mi je postalo drago što se Jasper nekamo izgubio. Da je bio ovdje da osjeti moju tjeskobu u proteklih pet minuta, kako bih ih spriječila da nešto ne posumnjaju? Prigušila sam strepnju i tjeskobu u sebi, pokušala ih suzbiti. Nisam ih sada sebi mogla priuštiti.
Nisam znala kad će se on vratiti.
Usredotočila sam se na svoj bijeg. Morala sam se nadati da će mi poznavanje aerodroma dati presudnu prednost. Nekako sam morala zadržati Alice što dalje od sebe…
Znala sam da me Alice znatiželjno čeka u drugoj sobi. Ali morala sam još nešto riješiti nasamo, prije nego to se Jasper vrati.
Morala sam prihvatiti činjenicu da više nikad neću vidjeti Edwarda, da mu više neću vidjeti lice niti jedan jedini put, bar da ga ponesem sa sobom u prostoriju a zrcalima. Povrijedit ću ga, a ne mogu se ni rastati s jim. Pustila sam valovima patnje da me obliju, da neko rijeme rade sa mnom što ih je volja. Zatim sam i njih otjerala od sebe i otišla se suočiti s Alice. Jedini izraz lica koji sam uspjela složiti bio je tup i mrtav. Vidjela sam kako se prepala, pa nisam čekala da mi postavi pitanje. Imala sam samo jedan tekst, a sad mi improviziranje nikako ne bi pošlo za rukom.
“Mama mi se brine, hoće da dođem kući. Ali nema problema, uvjerila sam je da se ne vraća kući.” Zvučala sam beživotno.
“Pobrinut ćemo se da joj ništa ne bude, Bella, ne brini se.”
Okrenula sam se od nje; nisam joj mogla dopustiti da mi vidi lice.
Pogled mi je pao na prazan list hotelskog papira na pisaćem stolu. Polako sam mu prišla, dok mi se u glavi stvarao plan. Do njega je stajala i omotnica. Dobro će mi doći.
“Alice”, polako sam je upitala, ne okrenuvši se, zadržavši ravnomjeran ton glasa. “Napišem li pismo svojoj majci, bi li joj ga dala? Ostavila joj ga u kući, hoću reći.”
“Naravno, Bella.” Zvučala je oprezno. Vidjela je da pucam po šavovima. Morala sam zadržati svoje osjećaje pod suvislijom kontrolom.
Otišla sam natrag u svoju sobu i kleknula pokraj stolića uz uzglavlje da mogu pisati.
“Edwarde”, napisala sam. Ruka mi je drhtala, slova su bila jedva čitljiva.


Volim te. Tako mi je žao. On drži moju mamu, pa moram pokušati. Znam da mi možda neće uspjeti. Tako mi je strašno, strašno žao.
Ne ljuti se na Alice i Jaspera. Ako im uspijem pobjeći, to će biti pravo čudo. Zahvali im se u moje ime. Pogotovo Alice, molim te. I molim te, molim te, ne idi za njim. To on i želi, mislim.
Ne bih mogla podnijeti da iko više strada zbog mene, pogotovo ti.
Molim te, to je jedino što sada mogu tražiti od tebe. Za mene.
Volim te. Oprosti mi.
Bella.



Pažljivo sam presavila pismo, pohranila ga u omotnicu i zalijepila je. Prije ili poslije, naći će je. Samo sam se nadala da će shvatiti i barem me ovaj put poslušati.
A onda sam pažljivo pohranila svoje srce.

Korisnički profil

139 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:22 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
22. IGRA SKRIVAČA

Potrajalo je mnogo kraće nego što sam mislila – sva ta strava, očajanje, razaranje moga srca. Minute su
otkucavale sporije nego inače. Jaspera još nije bilo kad sam se vratila do Alice. Bojala sam se biti u istoj sobi s njom, bojala sam se da će pogoditi… i bojala sam se skrivati od nje iz istog razloga.
Mislila sam da je vrijeme u kojemu bi me išta moglo iznenaditi već davno iza mene, da su mi misli izmučene i nestabilne, ali iznenadila sam se kad sam ugledala kako Alice stoji nagnuta nad pisaćim stolom i objema rukama čvrsto steže njegov rub.
“Alice?”
Nije reagirala kad sam je pozvala po imenu, ali glava joj se blago ljuljala lijevo-desno, i opazila sam joj lice.
Oči su joj bile prazne, obeznanjene… Smjesta sam pomislila na majku. Da nisam već zakasnila?
Brzo sam joj prišla i automatski joj krenula dotaknuti ruku.
“Alice!”, šapnuo je Jasperov glas, a onda se našao tik iza nje, primivši joj šake i odmaknuvši ih od stola. Na suprotnoj strani sobe vrata su se polako zatvorila, prigušeno škljocnuvši.
“Što je bilo?”, odsječno je upitao.
Okrenula je lice od mene i zarila ga u njegova prsa.
“Bella”, rekla je.
“Evo me, tu sam”, odgovorila sam joj.
Glava joj se okrenula, oči uprle ravno u moje, i dalje neobično prazna pogleda. Smjesta sam shvatila da se to nije obratila meni, da je odgovarala na Jasperovo pitanje.
“Što si to vidjela?”, rekla sam joj – a u mome ravnom, nemarnom glasu nije bilo pitanja.
Jasper me oštro pogledao. Zadržala sam prazan izraz lica i pričekala. Zbunjeno je pogledao prvo Alicino lice, pa moje, osjetivši kaos… jer sad sam pretpostavljala što je to Alice vidjela.
Osjetila sam kako se spokoj spušta oko mene. Bilo mi je drago što me obuzeo, što mi pomaže da zadržim svoje emocije pod paskom, obuzdane.
I Alice je uspjela doći sebi.
“Ništa, zapravo”, napokon je odgovorila upadljivo spokojnim i uvjerljivim glasom. “Samo istu onu prostoriju kao i prije.”
Napokon me pogledala, glatka i suzdržana izraza lica.
“Jesi li htjela doručkovati?”
“Ne, jest ću na aerodromu.” I ja sam bila vrlo spokojna. Otišla sam u kupaonicu da se otuširam. Kao da
sam posudila Jasperovo čudno dopunsko čulo, osjetila sam Alicinu očajnu i divlju – premda dobro prikrivenu – želju da se maknem iz sobe, da ostane sama s Jasperom, kako bi mu mogla reći da u nečemu griješe, da će doživjeti neuspjeh…
Metodično sam se spremila, posvetivši se svakom malom zadatku. Raspustila sam kosu, tako da se uskovitla oko mene i prekrije mi lice. Spokojno raspoloženje koje je Jasper stvorio proželo me i razbistrilo mi misli.
Pomoglo mi da sve isplaniram. Pretražila sam torbu i pronašla čarapu punu novca. Ispraznila sam je u džep. Jedva sam čekala da stignemo na aerodrom, pa mi je bilo drago kad smo krenuli prije sedam. Sjedila sam ovaj put sama na stražnjem sjedalu tamnoga auta. Alice je bila naslonjena na vrata, okrenuta licem prema Jasperu, ali svakih nekoliko sekundi pogledavala je prema meni iza tamnih naočala.
“Alice?”, nezainteresirano sam je upitala.
Odgovorila mi je oprezno. “Da?”
“Kako to funkcionira? Te stvari koje vidiš?” Gledala sam kroz bočni prozor i zvučala kao da se dosađujem.
“Edward je rekao da to nije definitivno… da se stvari promijene?” Bilo mi je teže izreći njegovo ime nego što sam mislila. To je zacijelo upozorilo Jaspera, tako da je svjež val spokoja ispunio unutrašnjost automobila.
“Da, stvari se mijenjaju…”, promrmljala je – nadam se da je tako, pomislila sam. “Neke stvari su izvjesnije od drugih… poput vremenskih prilika. S ljudima je teže. Vidim smjer kojim se kreću samo dok idu njime. Nakon što se predomisle – donesu novu odluku, ma koliko malu – cijela se budućnost promijeni.”
Zamišljeno sam kimnula glavom. “Znači, nisi mogla vidjeti Jamesa u Phoenixu dok nije odlučio doći ovamo.”
“Da”, potvrdila mi je, opet oprezno.
I nije me vidjela u sobi sa zrcalima uz Jamesa sve dok nisam donijela odluku da se susretnem ondje s njime. Pokušala sam ne razmišljati o svemu što je još možda vidjela. Nisam htjela da panikom izazovem još veću sumnjičavost u Jamesu. Sada, nakon Alicine vizije, ionako će me dvostruko pažljivije promatrati. Ovo će biti nemoguće.
Stigli smo na aerodrom. Sreća me htjela, ili su mi možda samo slučajnosti bile naklonjene. Edwardov avion slijetao je na četvrti, najveći terminal, gdje dolazi većina letova – tako da nije bilo iznenađujuće što je i njegov među njima. Ali taj mi je terminal i trebao: najveći, najsloženiji. A na drugom katu nalazila su se vrata koja bi mi mogla pružiti jedinu priliku.
Parkirali smo se na trećem katu goleme garaže. Povela sam ih, bar ovaj put bolje poznavajući okoliš od njih.
Sišli smo dizalom na drugi kat, gdje su izlazili putnici.
Alice i Jasper dugo su promatrali monitor s letovima u odlasku. Čula sam ih kako raspravljaju o vrlinama i manama
New Yorka, Atlante, Chicaga. Mjesta koja nikad nisam vidjela. I koja nikad neću ni vidjeti.
Čekala sam svoju priliku, sva nestrpljiva, ne mogavši spriječiti tapkanje nožnim prstima. Sjeli smo na dugi red stolica kraj detektora metala; Jasper i Alice pretvarali su se da promatraju ljude, ali zapravo su promatrali mene.
Svaki milimetar moga premještanja na sjedalu popratio je brzi pogled iz krajička njihovih očiju. Nije bilo nikakve nade. Da potrčim? Bi li me se usudili fizički zaustaviti na ovako javnom mjestu? Ili bi jednostavno pošli za mnom?
Izvadila sam neobilježenu omotnicu iz džepa i stavila je na Alicinu crnu kožnu torbicu. Pogledala me.
“Moje pismo”, rekla sam. Kimnula je i stavila ga pod gornji poklopac. On će je tu lako naći.
Minute su prolazile, a Edwardov se let sve više bližio.
Zaprepastilo me kako mi svaka stanica u tijelu nekako zna da on stiže, žudi za njegovim pristizanjem. To mi je jako otežalo situaciju. Otkrila sam kako pokušavam smisliti izlike da ostanem, da prvo njega vidim i onda se dam u bijeg. Ali znala sam da je to nemoguće, ako želim imati ikakve prilike da im umaknem.
Alice mi je nekoliko puta ponudila da mi donese doručak. Kasnije, rekla sam joj, ne još.
Zurila sam u monitor s popisom dolazaka, gledajući kako let za letom stiže na vrijeme. Let iz Seattlea primicao se sve bliže vrhu popisa.
A onda, kad mi je preostalo samo trideset minuta za bijeg, brojevi su se promijenili. Avion će mu stići deset minuta prije predviđenog termina. Nisam više imala vremena.
“Mislim da bih sada doručkovala”, brzo sam kazala.
Alice je ustala. “Idem s tobom.”
“Imaš nešto protiv da Jasper pođe umjesto tebe?”, upitala sam je. “Malo mi je…” Nisam dovršila rečenicu.
Pogled mi je bio dovoljno mahnit da prenese to što želim reći.
Jasper je ustao. Alice me gledala zbunjeno, ali ne i – opazila sam s olakšanjem – sumnjičavo. Zacijelo pripisuje promjenu svoje vizije nekom tragačevu potezu, a ne mome izdajstvu.

Korisnički profil

140 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:23 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Jasper je šutke hodao uz mene, držeći mi ruku na atiljku, kao da me vodi. Pretvarala sam se da me prvih nekoliko aerodromskih bistroa ne zanima, pogledom tražeći ono što sam zapravo htjela. I opazila sam ga, iza ugla, izvan oštrog Alicinog pogleda: ženski toalet na trećem
katu.
“Smijem?”, upitala sam Jaspera kad smo prolazili onuda. “Odmah se vraćam.”
“Čekam te ovdje.”
Čim su se vrata zatvorila za mnom, potrčala sam. Sjetila sam se kako sam se jedanput izgubila u ovom toaletu, jer iz njega vode dva izlaza.
Nakon vrata s druge strane trebalo je pretrčati samo kratku razdaljinu do dizala, a ako je Jasper ostao tamo gdje je rekao, nijednom mu se neću naći na vidiku. Nisam se osvrtala u trku. Ovo mi je bila jedina prilika, a sve i da me opazi, morat ću samo nastaviti. Ljudi su blenuli u mene, ali zanemarila sam ih. Iza ugla čekala su me dizala, pa sam se bacila naprijed i umetnula ruku u vrata punog dizala koje se spuštalo. Ugurala sam se među ozlojeđene putnike i provjerila je li dugme za prizemlje stisnuto. Već je bilo upaljeno, a vrata su se zatvorila.
Čim su se vrata otvorila potrčala sam dalje, praćena zvukom srditog žagora iza sebe. Usporila sam pokraj zaštitara smještenih oko pokretnih traka za prtljagu i opet se dala u trk kad su mi izlazna vrata izbila na vidik. Nisam mogla znati je li Jasper već krenuo u potragu za mnom. Imala bih samo nekoliko sekundi da je pošao mojim tragom. Iskočila sam kroz automatska vrata, gotovo se odalamivši o staklo kad su se presporo otvorila.
Duž cijelog pločnika prepunog ljudi nije bilo nijednog taksija na vidiku.
Nisam imala vremena. Alice i Jasper ili samo što nisu shvatili da sam nestala, ili već jesu. Naći će me za tren oka.
Minibus za Hyatt upravo je zatvarao vrata nekoliko koraka iza mene.
“Čekajte!”, doviknula sam vozaču, potrčavši i mahnuvši rukama.
“Ovo je minibus za Hyatt”, zbunjeno je rekao vozač kad mi je otvorio vrata.
“Da”, uspuhano sam mu odvratila, “tamo i idem.”
Brzo sam se popela unutra.
Iskosa me pogledao onakvu lišenu prtljage, ali zatim je slegnuo ramenima, jer ga se to nije ticalo u dovoljnoj mjeri da me krene ispitivati.
Sjedala su uglavnom bila prazna. Sjela sam što sam dalje mogla od drugih putnika i gledala kroz prozor dok su najprije pločnik, a zatim i aerodrom, nestajali u daljini.
Nisam se mogla obuzdati da ne zamislim Edwarda kako stoji na rubu ceste nakon što je pronašao mjesto na kojem se moj trag gubi. Ne mogu još zaplakati, kazala sam sebi. Još me čeka dug put.
Imala sam i dalje sreće. Pred Hyattom je jedan umorni bračni par upravo vadio zadnji kufer iz prtljažnika taksija. Iskočila sam iz minibusa i otrčala u taksi, uskočivši na sjedalo iza vozača. Umorni par i vozač minibusa blenuli su u mene.
Kazala sam zbunjenome taksistu adresu moje majke.
“Moram što prije stići onamo.”
“To je u Scottsdaleu”, potužio se.
Bacila sam mu četiri dvadesetice preko sjedala.
“Hoće li to biti dovoljno?”
“Jasno, mala, nema problema.”
Zavalila sam se na sjedalo i prekrižila ruke u krilu.
Poznati je grad počeo promicati oko mene, ali nisam gledala kroz prozore. Natjerala sam se da se smirim.
Čvrsto sam odlučila da se neću izgubiti u ovom trenu, sad kad sam uspješno sprovela plan u djelo. Nije bilo smisla predavati se novoj stravi, novoj strepnji. Put mi je bio zacrtan. Sad sam ga samo trebala slijediti.
Tako sam, umjesto da paničarim, zažmirila i provela dvadesetominutnu vožnju uz Edwarda.
Zamislila sam da sam ostala na aerodromu da dočekam Edwarda. Dočarala sam sebi kako bih stala na prste da mu što prije vidim lice. Kako bi se brzo, kako graciozno on probio kroz gužvu što nas razdvaja. A onda bih pretrčala tih posljednjih nekoliko koraka što nas razdvajaju – nesmotrena kao i uvijek – i našla se u njegovim mramornim rukama, napokon na sigurnom.
Upitala sam se kamo bismo otišli. Nekamo na sjever, da on može izlaziti danju. Ili možda na neko vrlo zabačeno mjesto, da opet možemo zajedno ležati na suncu.
Zamislila sam ga uz obalu, dok mu koža svjetluca kao more. Ne bi bilo bitno koliko se dugo moramo skrivati.
Biti zarobljena s njim u hotelskoj sobi bilo bi svojevrsno sedmo nebo. Toliko sam mu pitanja još htjela postaviti.
Mogla bih dovijeka razgovarati s njim, nikad ne zaspati, nikad se ne udaljiti.
Sad sam mu tako jasno mogla vidjeti lice… gotovo mu čuti glas. I načas sam, usprkos svom tom užasu i beznađu, bila sretna. Tako sam se zanijela u eskapistička snatrenja da sam posve izgubila pojam o sekundama što hitro protječu.
“Hej, koji je ono bio kućni broj?”
Vozačevo pitanje proparalo mi je uobrazilju, ispustivši sve boje iz mojih šarenih obmana. Strah, sumoran i tvrd, čekao je da ispuni prazninu koja je ostala za njima.
“Pet osam dva nula.” Zvučala sam kao da se gušim.
Taksist me pogledao, bojeći se da nisam dobila nekakav napadaj.
“Evo nas, onda.” Jedva je čekao da me se riješi, vjerojatno u nadi da neću tražiti ostatak.
“Hvala”, prošaptala sam. Nema potrebe da se plašim, podsjetila sam se. Kuća je prazna. Moram požuriti; mama me čeka, sva u strahu, ovisna o meni.
Pritrčala sam ulazu i automatski dohvatila ključ ispod strehe. Otključala sam vrata. Unutra je bilo mračno, prazno, normalno. Dotrčala sam do telefona, usput upalivši svjetlo u kuhinji. Tamo, na bijeloj ploči za poruke, stajao je desetoznamenkasti broj, napisan sitnim, čitkim rukopisom. Prsti su mi se ušeprtljali na tipkovnici, griješeći. Morala sam prekinuti vezu i opet ga otipkati.
Ovaj put sam se usredotočila jedino na tipke, pažljivo ih stišćući redom. Uspjelo mi je. Drhtavom sam rukom prinijela slušalicu uhu. Zvonilo je samo jednom.
“Zdravo, Bella”, javio mi se onaj opušteni glas. “Bila si vrlo brza. Svaka ti čast.”
“Je li mi mama dobro?”
“Savršeno je u redu. Ništa ne brini, Bella, s njom nemam spora. Izuzev u slučaju da nisi došla sama, naravno.”
Ležerno, s visine.
“Sama sam.” Nikad u životu nisam bila sama kao sada.
“Tako treba. Dakle, znaš li onaj baletni studio odmah iza ugla tvoje kuće?”
“Da. Znam kako se ide onamo.”
“Dobro, onda, vidimo se vrlo skoro.”
Spustila sam slušalicu.
Istrčala sam iz kuhinje, kroz ulazna vrata, na dnevnu žegu.Nije bilo vremena da se osvrćem prema svojoj kući, a nisam je ni htjela vidjeti takvu kakva je sada – praznu, kao simbol straha, umjesto utočišta. Posljednja osoba koja je prošla tim znanim prostorijama bio je moj neprijatelj.
Krajičkom oka gotovo sam vidjela svoju majku gdjestoji u sjeni velikog stabla eukaliptusa pokraj kojeg sam se igrala kao mala. Ili kleči kraj male lijehe uz poštanskisandučić, groblja svega cvijeća koje je pokušala uzgojiti.
Te uspomene bile su bolje od svake stvarnosti koju ću danas vidjeti. Ali pobjegla sam od njih, prema uglu, ostavljajući sve za sobom.
Osjećala sam se tako tromo, kao da trčim po mokrom pijesku – nikako nisam mogla dovoljno jako uprijeti o beton. Nekoliko puta sam se spotakla, jedanput pala, dočekavši se rukama i ogrebavši ih na pločniku, a zatim se pridigavši i opet pojurivši. Ali naposljetku sam stigla do ugla. Sad mi je ostala još samo jedna ulica; potrčala sam, znojna u licu, uspuhana. Sunce mi je pržilo kožu, prejarko se odbijalo o bijeli beton i zasljepljivalo me.
Osjećala sam se opasno izloženom. Žešće nego što sam i sanjala da mogu, žudjela sam za zelenim, zaštitničkim šumama Forksa… svoga doma.
Kad sam skrenula za zadnji ugao, na Cactus, ugledala sam studio. Izgledao je baš onako kako sam ga se i sjećala.
Parkiralište pred njim bilo je prazno, trakasti zastori na svim prozorima bili su navučeni. Nisam više mogla trčati – nisam mogla disati; napor i strah nadvladali su me. Pomisao na majku održavala mi je stopala u kretanju, u stavljanju jednog pred drugo.

Korisnički profil

141 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:23 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Približivši se, opazila sam natpis u vratima. Bio je napisan rukom na jarkoružičastom papiru; pisalo je da je plesni studio zatvoren preko proljetnih praznika. Dotakla sam kvaku, oprezno je povukla. Nije bila zaključana.
S naporom sam došla do daha i otvorila vrata.
Predvorje je bilo tamno i prazno, prohladno, s drndanjem klimatizacije. Stolci od lijevane plastike stajali su uza zidove, a tapison je mirisao po šamponu. Zapadni plesni prostor bio je u mraku, što se vidjelo kroz otvoreni prozor za promatranje. Istočni plesni prostor, veća od dviju prostorija, bio je osvijetljen. Ali rolete na prozoru bile su spuštene.
Strava me tako snažno ščepala da me doslovce sputala.
Nisam mogla pokrenuti noge.
A onda me pozvao glas moje majke.
“Bella? Bella?” Isti onaj ton histerične panike. Pritrčala sam vratima, zvuku njezinoga glasa.
“Bella, prepala si me! Nemoj mi to više nikada učiniti!”
Glas joj se nastavio dok sam utrčavala u dugu prostoriju s visokim stropom.
Pogledala sam oko sebe, ne bih li otkrila odakle se to čuje njezin glas. Čula sam je kako se smije i okrenula se na peti na taj zvuk.
Ugledala sam je na ekranu televizora kako mi mrsi kosu s olakšanjem. Bio je Dan zahvalnosti, a meni je bilo dvanaest godina. Bile smo u posjetu mojoj baki u Kaliforniji, godinu dana prije nego što će umrijeti.
Jednoga dana otišle smo na plažu, a ja sam se previše nagnula preko ruba mola. Vidjela je kako mi noge lamataju dok pokušavam uloviti ravnotežu. “Bella? Bella?”, zazvala me u strahu.
A zatim je ekran televizora poplavio.
Polako sam se okrenula. Stajao je vrlo mirno uz stražnji izlaz, tako mirno da ga isprva nisam uočila. U ruci je držao daljinski. Jedan dugi trenutak smo se promatrali, a onda se nasmiješio.
Krenuo je prema meni, prošao vrlo blizu, a onda me mimoišao i spustio daljinski upravljač kraj videa. Pažljivo sam se okrenula da ga dobro mogu vidjeti.
“Ispričavam se zbog ovoga, Bella, ali zar nije bolje da tvoja majka zapravo nije morala biti uključena u sve ovo?” Glas mu je bio uljudan, srdačan.
I odjednom mi je sinulo. Majka mi je na sigurnom.
Još uvijek je na Floridi. Uopće nije dobila moju poruku.
Uopće je nisu prestravile tamnocrvene oči na tom neprirodno blijedom licu što sada stoji preda mnom. Ostala je na sigurnom.
“Da”, odgovorila sam mu glasom prožetim olakšanjem.
“Ne zvučiš mi ljutito zbog toga što sam te nasamario.”
“Ne ljutim se.” Nenadani ushit ulio mi je hrabrost.
Kakve to sad veze ima? Još malo, pa je sve gotovo. Charlie i mama neće nastradati, a neće ni strahovati. Osjetila sam se skoro razdragano. Neki analitički dio svijesti opomenuo me da sam se opasno primaknula pucanju od stresa.
“Baš čudno. Ti to ozbiljno govoriš.” Odmjerio me tamnim očima sa zanimanjem. Šarenice su im bile gotovo crne, tek s tračkom boje rubina oko rubova. Gladne.
“Ovo ću priznati tvome osebujnom kovenu: vi ljudi znate biti prilično interesantni. Imam dojam da uviđam šta ljude privlači da te posmatraju. Čudesno – neki od vas kao da uopće ne poimaju vlastiti interes.”
Stajao je prekriženih ruku na nekoliko koraka od mene i radoznalo me nastavio promatrati. Ni u licu ni u držanju nije mu bilo prijetnje. Izgledao je tako strašno prosječno, bez bilo čega iznimnog u licu ili tijelu. Samo ta bijela koža, ti podočnjaci na koje sam se već odavno navikla. Na sebi je imao blijedomodru košulju dugih rukava i izlizane plave traperice.
“Sad ćeš mi vjerojatno reći da će te tvoj dečko osvetiti?”, upitao je, i to s nadom, učinilo mi se.
“Ne, ne bih rekla. U svakom slučaju, zamolila sam ga da to ne učini.”
“A kako je on na to odgovorio?”
“Ne znam.” Bilo je iznenađujuće lako voditi razgovor s ovim uljuđenim lovcem. “Ostavila sam mu pismo.”
“Kako romantično, oproštajno pismo. A smatraš li da će ga on poštovati?” Glas mu je sada postao tek mrvicu grublji, a tračak sarkazma okaljao mu je pristojan ton govora.
“Nadam se.”
“Hmmm. Pa, onda se naše nade razlikuju. Znaš, sve je ovo bilo malčice prelako i prebrzo. Da ti sasvim iskreno kažem, razočarao sam se. Očekivao sam mnogo veći izazov. A, naposljetku, bilo mi je potrebno tek da mi se sasvim malo posreći.”
Šutke sam ostala čekati.
“Kad Victoria nije mogla doprijeti do tvoga oca, kazao sam joj da sazna više o tebi. Nije bilo smisla da trčim po cijelom planetu u lovu za tobom kad bih ugodno mogao čekati da dođeš na mjesto koje sam sâm odabrao.
Stoga sam, nakon razgovora s Victorijom, odlučio otići u posjet tvojoj majci u Phoenixu. Čuo sam kako si rekla da ideš kući. Isprva mi nije ni na kraj pameti bilo da ti to ozbiljno misliš. Ali onda sam počeo dvojiti. Ljudi znaju biti vrlo predvidljivi; vole biti na nekom poznatom, sigurnom mjestu. A zar ne bi bila savršena varka otići na zadnje mjesto gdje bi trebala biti kad se skrivaš – na mjesto gdje si rekla da ćeš se nalaziti.

Korisnički profil

142 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:23 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Ali, naravno, nisam bio siguran, a to mi je bila samo slutnja. Obično dobijem pojam o plijenu koji lovim, nekim šestim čulom, da tako kažem. Poslušao sam tvoju poruku kad sam došao u kuću tvoje majke, ali, jasno, nisam mogao biti siguran odakle si to nazvala. Bilo je vrlo korisno imati tvoj broj, ali prema mojim saznanjima mogla si se nalaziti i na Antarktiku, a igra ne bi imala uspjeha ukoliko nisi negdje u blizini.
Zatim se tvoj dečko ukrcao na let za Phoenix. Victoria ih je pratila za moj račun, naravno; u igri s ovoliko igrača nisam mogao djelovati samostalno. I time su mi rekli ono što sam se i nadao da hoće, da si ti ipak ovdje.
Bio sam spreman; već sam pregledao tvoje šarmantne kućne snimke. A onda je jednostavno preostalo blefiranje.
Vrlo lako, znaš, ne baš na razini mojih standarda. I tako se, dakle, nadam da nisi u pravu što se tvoga dečka tiče. Zove se Edward, zar ne?”
Nisam mu odgovorila. Drskost je kopnila. Osjećala sam da mu se naslada bliži kraju. Ionako nije bila namijenjena meni. Nije bilo slave u pobjedi nada mnom, slabim ljudskim bićem.
"Bi li ti jako smetalo da ostavim jedno vlastito pisamce za Edwarda?”
Odmaknuo se za korak i dotaknuo videokameru veličine dlana, pažljivo postavljenu na glazbenu liniju.
Crvena lampica pokazivala je da već snima. Podesio je nekoliko parametara na njoj, proširio kadar. Užasnuto sam zurila u njega.
“Žao mi je, ali držim da se naprosto neće moći spriječiti da ne krene u lov na mene nakon što ovo vidi. A ne bih htio da mu išta promakne. Sve je ovo bilo zbog njega, naravno. Ti si samo ljudsko biće koje se nažalost našlo na pogrešnome mjestu u pogrešno vrijeme, a i u neosporno pogrešnom društvu, ako smijem dodati.”
Zakoraknuo je prema meni, smješkajući se. “Prije nego što počnemo…”
Osjetila sam stisak mučnine u dnu trbuha kad je to rekao. Ovome se nisam nadala.
“Htio bih još malo zapapriti, još samo malo. Odgovor je cijelo vrijeme bio tu, pa sam se tako plašio da će ga Edward vidjeti i upropastiti mi zabavu. To se zbilo jedanput, o, jako davno. Bio je to prvi i zadnji put da mi je plijen umaknuo.
Znaš, vampir koji je bio tako blesavo privržen dotičnoj maloj žrtvi donio je odabir za koji je tvoj Edward bio preslab. Kad je stari shvatio da gonim njegovu malu družicu, oteo ju je iz umobolnice u kojoj je radio – nikad mi neće biti jasna opsjednutost koja se u nekih vampira
rađa prema vama ljudima – i čim ju je oslobodio, osigurao ju je. Kao da nije ni zamijetila bol, sirotica mala.
Predugo je bila zatvorena u onu crnu rupu od ćelije. Sto godina prije toga spalili bi je na lomači zbog njezinih vizija. U tisuću devetsto dvadesetima zaradila je umobolnicu i šok-terapiju. Kad je otvorila oči, onako snažna, u naponu mladosti, bilo je kao da nikad prije nije vidjela sunce. Stari vampir pretvorio ju je u snažnu novu vampiricu, a tada više nije bilo razloga da je diram.” Uzdahnuo je. “Uništio sam staroga iz osvete.”
“Alice”, procijedila sam zapanjeno.
“Da, tvoja mala prijateljica. Da znaš da sam se iznenadio kad sam je vidio na čistini. Stoga bi, po svoj prilici, njezin koven morao biti u stanju izvući svojevrsnu utjehu iz ovog iskustva. Ja dobijam tebe, ali oni su dobili nju. Jedinu žrtvu koja mi je umakla, što je zbilja poprilična čast.

Korisnički profil

143 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:23 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
A kako je samo slasno mirisala! Još mi je krivo što je nisam dobio priliku okusiti… Mirisala je još bolje od tebe. Oprosti – ne želim te vrijeđati. Mirišiš vrlo lijepo. Nekako cvjetno…”
Prišao mi je još za korak, primaknuvši mi se na svega pedalj-dva. Primio mi je uvojak kose i pažljivo ga onjušio.
Zatim mi je nježno zataknuo pramen natrag za uho.
Osjetila sam hladne vrškove njegovih prstiju na svome grlu. Palcem mi je brzo prešao preko obraza, znatiželjno me promatrajući. Silno sam htjela pobjeći, ali ukočila sam se. Nisam se mogla čak ni lecnuti.
“Ne”, promrsio je sebi u bradu kad je spustio ruku, “nije mi jasno.” Uzdahnuo je. “Pa, rekao bih da bi bilo najbolje da stavimo tačku na sve ovo. A onda ću nazvati tvoje prijatelje i kazati im gdje da te pronađu, zajedno s mojom malom porukom.” Sad mi je definitivno bilo muka. Sprema mi se bol, to sam vidjela iz njegovih očiju. Neće mu biti dovoljno da pobijedi, da se nahrani i ode. Neće biti brzoga svršetka na kakav sam računala. Koljena su mi se počela tresti, i uplašila sam se da ću pasti.
Odmaknuo se i počeo kružiti oko mene, opušteno, kao da razgledava kip u muzeju. Lice mu je i dalje bilo otvoreno i prijazno dok je donosio odluku odakle da počne.
Zatim se prignuo u čučanj koji sam prepoznala, a srdačni mu se osmijeh polako počeo širiti i rasti, sve dok više uopće nije bio osmijeh, već izobličenje zuba, iskeženih i svjetlucavih.
Nisam se mogla spriječiti – pokušala sam pobjeći. Ma koliko da sam znala da od toga neće biti vajde, panika me nadvladala i šmugnula sam prema požarnom izlazu.
Stvorio se preda mnom za tren oka. Nisam opazila je li izbacio ruku ili nogu, bio je prebrz. Strahovito me udario u prsa – osjetila sam kako letim nauznak, a zatim čula lom kad mi je glava udarila u zrcala. Staklo je popustilo, krhotine se razasule i razbile po podu kraj mene. Bila sam tako ošamućena da nisam osjećala bol. Još nisam mogla disati.
Polako mi je prišao.
“Vrlo efektan prizor”, rekao je opet prijaznim tonom, promatrajući rasuto staklo. “Smatrao sam da bi ova prostorija dala vizualno dramatičan naboj mome filmiću.
Zato sam se odlučio ovdje naći s tobom. Savršeno mjesto, zar ne?”
Prečula sam ga, uspjela se nekako osoviti na ruke i koljena i četveronoške poći prema suprotnim vratima.
Smjesta se stvorio nada mnom i čvrsto mi nagazio na potkoljenicu. Čula sam odurno pucanje prije nego što sam ga osjetila. Ali onda sam ga osjetila, i nisam mogla suzdržati bolan vrisak. Skvrčila sam se da se uhvatim za nogu, a on je samo stajao iznad mene i smješkao se.
“Bi li htjela promijeniti svoj posljednji zahtjev?”, upitao me ugodnim glasom. Nožnim prstima gurnuo mi je slomljenu nogu i začula sam prodoran urlik. U šoku sam shvatila da je moj.
“Zar ne bi radije htjela da mi Edward pokuša ući u trag?”, predložio mi je.
“Ne!”, procijedila sam. “Ne, Edwarde, nemoj – ” A onda me nešto opalilo u lice, odbacivši me natrag u razbijena zrcala.
Kroz bol u nozi osjetila sam i oštro paranje na tje menu, ondje gdje mi ga je staklo zasjeklo. A onda mi se nešto toplo i mokro počelo zastrašujućom brzinom razlijevati kosom. Osjetila sam kako mi natapa ramena majice, čula kako kapa na pod poda mnom. Želudac mi e okrenuo od tog mirisa.
U mučnini i vrtoglavici opazila sam nešto što mi je alo nenadani, konačni tračak nade. Njegove oči, dotad tek odlučne, sad su se žarile od neobuzdane potrebe.
Žeđ za krvlju – koja se grimizno širila mojom bijelom majicom i hitro slijevala u lokvu na podu – raspametila ga je. Kakve god da su mu prvotne namjere bile, više nije bio u stanju dugo odugovlačiti s ovim.
Neka se sve sad samo brzo skonča, jedino sam se mogla ponadati kad je otjecanje krvi iz moje glave sa sobom ponijelo i moju svijest. Oči su mi se sklapale.
Čula sam, kao odnekud pod vodom, završno lovčevo režanje. Vidjela sam, kroz duge tunele u koje mi se pogled pretvorio, kako mi se približava njegovo tamno obličje. Posljednjim sam naporom nagonski podigla ruku da zaštitim lice. Oči su mi se sklopile, i izgubila sam se.

Korisnički profil

144 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:24 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
23. ANĐEO

Onako izgubljena, sanjala sam.
Ondje gdje sam plutala, pod mračnom vodom, čula sam najsretniji nevjerovatan zvuk – divan i poticajan koliko i grozan. Još jedno režanje; potmulije, razjarenije režanje, riku čiste srdžbe.
Natrag, skoro do same površine, vratila me oštra bol koja mi je posjekla podignutu ruku, ali nisam uspjela pronaći put izlaska što bi me doveo dovoljno daleko da otvorim oči.
A onda sam znala da sam mrtva.
Jer, kroz tu tešku vodu, čula sam anđela kako me zove po imenu, zove u jedini raj koji želim.
“O ne, Bella, ne!”, kriknuo je užasnuto taj anđeoski glas.
Iza tog žuđenog glasa počivao je još jedan zvuk – užasna gungula koju mi svijest nije htjela čuti. Opako potmulo režanje, šokantno lomljenje i resko, naglo prekinuto zapomaganje…
Pokušala sam se umjesto toga usredotočiti na anđelov glas.
“Bella, molim te! Bella, čuj me, molim te, molim te, Bella, molim te!”, preklinjao me.
Da, htjela sam reći. Bilo što. Ali nisam mogla pronaći svoje usne.
“Carlisle!”, pozvao je anđeo savršenim glasom punim agonije. “Bella, Bella, ne, o, molim te, ne, ne!” I anđeo je stao jecati, sav shrvan, bez suza.
Anđeo ne bi smio plakati, to nije u redu. Pokušala sam ga naći, kazati mu da je sve kako treba, ali voda je bila silno duboka, tištala me, i nisam mogla disati.
Osjećala sam tačku pritiska na glavi. Boljela me. Zatim, kad se ta bol probila kroz mrak do mene, javile su se druge, jače boli. Jauknula sam, loveći zrak, izranjajući iz mračne mlake.
“Bella!”, kriknuo je anđeo.
“Izgubila je nešto krvi, ali rana na glavi nije duboka”, obavijestio me jedan smiren glas. “Pazi joj samo na
nogu, slomljena je.”
Ljutiti urlik prigušio se na anđelovim usnama. Osjetila sam oštar ubod u boku. Nije moguće da je
ovo raj, zar ne? Bol je prejaka za to. “Kao i nekoliko rebara, čini mi se”, nastavio je taj
metodični glas.
Ali oštri su se bolovi gubili. Osjetila sam novu bol, vrelu bol u ruci koja je potirala sve ostale.
Nešto me peklo.
“Edwarde.” Pokušala sam mu reći, ali glas mi je bio tako težak i spor. Nisam razumjela sebe.
“Bella, bit će sve u redu s tobom. Čuješ li me, Bella? Volim te.”
“Edwarde”, pokušala sam opet. Glas mi je bio malo jasniji.
“Da, ovdje sam.”
“Boli me”, jauknula sam.
“Znam, Bella, znam” – a onda, nekome pokraj mene, shrvano – “zar joj ne možeš pomoći?”
“Dodaj mi moju torbu, molim te… Zadrži dah, Alice, pomoći će”, obećao je Carlisle.
“Alice?”, prostenjala sam.
“Ovdje je, znala je gdje ćemo te naći.”
“Boli me ruka”, pokušala sam mu reći.
“Znam, Bella. Carlisle će ti dati nešto, prestat će.”
“Ruka me peče!”, vrisnula sam, napokon se probivši kroz posljednje ostatke mraka, zatreptavši i otvorivši oči.
Nisam mu vidjela lice, nešto tamno i toplo zaklanjalo mi je pogled. Zbog čega oni ne mogu vidjeti tu vatru i ugasiti je?
Zvučao je preplašeno. “Bella?”
“Vatra! Dajte više ugasite vatru!”, zavrištala sam dok me peklo.
“Carlisle! Njezina ruka!”
“Ugrizao ju je.” Carlisleov glas više nije bio smiren, bio je zgrožen. Čula sam kako Edward užasnuto zadržava dah.
“Edwarde, moraš.” To je rekla Alice, negdje uz mene. Hladni su mi prsti otrli vlagu iz očiju.
“Ne!”, zaurlao je.
“Alice”, prostenjala sam.
“Možda još ima izgleda”, rekao je Carlisle.
“Ma što to moram?”, molećivo je kazao Edward.
“Vidi možeš li isisati otrov. Rana je prilično čista.”
Kad je Carlisle to rekao, osjetila sam jači pritisak na glavi; nešto me ubadalo u tjeme i povlačilo ga. Vatrena patnja potrla je tu bol.
“Hoće li to uspjeti?”, Alice je zvučala napeto.
“Ne znam”, rekao je Carlisle. “Ali moramo požuriti.”
“Carlisle, ja…”, oklijevao je Edward. “Ne znam mogu li.” Divni mu je glas opet bio izmučen.
“Odluka je na tebi, Edwarde, kakva god bila. Ne mogu ti pomoći. Moram joj zaustaviti ovo krvarenje ako joj kaniš isisati krv iz ruke.”
Koprcala sam se u stisku plamenih muka, a od pokreta mi je bol u nozi mučno buknula.
“Edwarde!”, vrisnula sam. Shvatila sam da opet žmirim.
Otvorila sam oči, očajnički nastojeći pronaći njegovo lice. I našla sam ga. Napokon sam mogla vidjeti
kako gleda u mene, savršeno, ali iskrivljeno u masku neodlučnosti i boli.
“Alice, dodaj mi nešto da joj poduprem nogu!” Carlisle je bio nagnut nada mnom i obrađivao mi glavu.
“Edwarde, moraš to učiniti odmah, ili će biti prekasno.”
Edwardu se lice objesilo. Gledala sam mu oči kad mu je dvojbe odjednom zamijenila gorljiva odlučnost. Čeljust mu se stisnula. Osjetila sam njegove hladne, snažne prste na ruci koja me pekla. Čvrsto su je primili. Zatim je prignuo glavu i pritisnuo studene usne na moju kožu.
Isprva je bol postala još gora nego prije. Derala sam se i opirala stisku hladnih ruku koje mi nisu dale ni da se pomaknem. Čula sam kako mi Alice govori nešto da me smiri. Nešto teško spustilo mi se na nogu i pribilo je uz pod, a Carlisle mi je obujmio glavu, zarobivši je u škripac svojih kamenih ruku.
Zatim se, polako, moje koprcanje počelo smirivati kako mi je ruka sve više trnula. Vatra me pekla sve tuplje, sažimajući se u sve manju tačku.
Osjetila sam kako mi se svijest gubi s ublaživanjem boli. Bojala sam se opet pasti u one crne vode, bojala sam se da ću ga izgubiti u tom mraku.
“Edwarde”, pokušala sam izgovoriti, ali nisam čula vlastiti glas. Oni su me čuli.
“Tu je, pokraj tebe, Bella.”
“Ostani, Edwarde, ostani sa mnom…”
“Hoću.” Glas mu je bio izmučen, ali ujedno i nekako pobjedonosan.
Zadovoljno sam uzdahnula. Vatra je nestala, a druge je bolove ublažila pospanost koja mi je stala prožimati tijelo.
“Jesi li sve izvukao?”, upitao je Carlisle odnekud izdaleka. “Krv joj ima čist okus”, tiho je rekao Edward. “Osjećam morfij u njoj.”
“Bella?”, zazvao me Carlisle. Pokušala sam mu odgovoriti. “Mmmmm?”
“Je li vatra nestala?”
“Je”, uzdahnula sam. “Hvala ti, Edwarde.”
“Volim te”, odgovorio mi je.
“Znam”, bezglasno sam rekla, tako umorna. Čula sam meni najdraži zvuk na svijetu: Edwardov prigušeni smijeh, slab od olakšanja.
“Bella?”, upitao me opet Carlisle.
Namrštila sam se; htjela sam zaspati. “Što?”
“Gdje ti je majka?”
“Na Floridi”, uzdahnula sam. “Nasamario me, Edwarde. Gledao je naše videosnimke.” Zgražanje u mome glasu bilo je žalosno slabašno.
Ali to me podsjetilo.
“Alice.” Pokušala sam otvoriti oči. “Alice, na snimci – poznavao te, Alice, znao je odakle si.” Htjela sam to reći neodgodivim tonom, ali glas mi je bio jadan. “Smrdi mi po benzinu”, dodala sam, iznenađena usprkos izmaglici u svome mozgu.
“Vrijeme je da je odnesemo”, rekao je Carlisle.
“Ne, spava mi se”, potužila sam se.
“Samo ti spavaj, srce, ponijet ću te”, umirio me Edward. I našla sam se u njegovu naručju, privijena uz njegova prsa – u zraku, lišena svake boli.
“Spavaj sad, Bella”, bile su posljednje riječi koje sam čula.

Korisnički profil

145 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:24 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
24. PAT-POZICIJA

Prvo što su mi oči ugledale bila je jarka, bijela svjetlost. Nalazila sam se u nekoj nepoznatoj sobi, bijeloj
sobi. Zid do mene prekrivali su dugi, trakasti zastori; nad glavom su mi blještale svjetiljke, zasljepljujući me. Sjedila sam u tvrdoj, neravnoj postelji – krevetu sa šinama. Jastuci su bili pljosnati i grudičasti. Odnekud izbliza dopiralo je nekakvo neugodno pištanje. Nadala sam se da to znači da sam još živa. Smrt ne bi smjela biti ovoliko neudobna. Ruke su mi bile obavijene prozirnim cjevčicama, a nešto mi je bilo zalijepljeno preko lica, pod nosom. Podigla sam ruku da to strgnem sa sebe.
“E, nećeš.” I hladni su mi prsti ulovili ruku.
“Edwarde?” Blago sam okrenula glavu i opazila njegovo jedinstveno lice tek na pedalj-dva od moga, brade položene na rub moga jastuka. Opet sam shvatila da sam živa, ovaj put sa zahvalnošću i ushitom. “O, Edwarde, tako mi je žao!”
“Ššššš”, umirio me. “Sada je sve u redu.”
“Što se dogodilo?” Nisam se jasno sjećala, a pamćenje mi se pobunilo kad sam se pokušala prisjetiti.
“Skoro sam zakasnio. Mogao sam zakasniti”, prošaptao je izmučenim glasom.
“Bila sam tako glupa, Edwarde. Mislila sam da on ima moju mamu.”
“Sve nas je nasamario.”
“Moram nazvati Charlieja i mamu”, shvatila sam kroz omamljenu izmaglicu.
“Alice ih je nazvala. Renée je tu – pa, tu je u bolnici.
Upravo je otišla nešto pojesti.”
“Tu je?” Pokušala sam se uspraviti, ali u glavi mi se samo još jače zavrtjelo, a on me rukom nježno gurnuo natrag na jastuke.
“Brzo će se vratiti”, obećao mi je. “A ti trebaš mirovati.”
“Ali što ste joj rekli?”, uspaničila sam se. Nije mi bilo stalo do tješenja. Mama mi je tu, a ja se oporavljam od napada vampira. “Zašto ste joj rekli da sam ovdje?”
“Pala si niz dva stubišta, pa kroz prozor.” Pričekao je.
“Moraš priznati, to je sasvim moguće.”
Uzdahnula sam, a to me zaboljelo. Pogledala sam svoje tijelo pod plahtama, golemu kvrgu na mjestu gdje je nekad bila moja noga.
“Koliko sam stradala?”, upitala sam ga.
“Slomljena ti je noga, slomljena su ti četiri rebra, lubanja ti je malo napukla na nekoliko mjesta, modrice ti prekrivaju svaki pedalj kože i izgubila si puno krvi. Dali su ti nekoliko transfuzija. To mi nije bilo drago – od toga si neko vrijeme mirisala skroz pogrešno.”
“Ta ti je promjena zacijelo ugodno pala.”
“Ne, meni se sviđa tvoj miris.”
“Kako ste to izveli?”, tiho sam ga upitala. Smjesta je shvatio što ga to pitam.
“Nisam siguran.” Odvratio je pogled od mojih ljubopitljivih očiju, podigao mi ruku umotanu u gazu s
postelje i nježno je primio, pazeći da ne poremeti žicu koje me spajala s aparatom.
Strpljivo sam pričekala ostatak.
Uzdahnuo je ne uzvrativši mi pogled. “Bilo je to nemoguće… spriječiti”, prošaptao je. “Nemoguće. Ali
uspio sam.” Napokon me pogledao, napola nasmiješen.
“Mora da te volim.”
“Zar nemam jednako dobar okus kao i miris?”, uzvratila sam mu osmijeh. Lice me zaboljelo.
“Još bolje – bolje nego što sam zamišljao.”
“Oprosti”, ispričala sam se.
Podigao je pogled prema stropu. “Od svega za što bi se imala razloga ispričati.”
“Za što da ti se ispričam?”
“Za to što si mi zamalo zauvijek oduzela sebe.”
“Oprosti”, opet sam se ispričala.
“Znam zašto si to učinila.” Glas mu je bio utješan.
“Svejedno je bilo nerazumno, naravno. Trebala si me pričekati, trebala si mi reći.”
“Ne bi me pustio da odem.”
“Ne”, složio se mračnim tonom, “ne bih.”
Počela su mi se vraćati neka vrlo neugodna sjećanja. Stresla sam se, a onda i lecnula.
Smjesta se zabrinuo. “Bella, što je?”
“Što je bilo s Jamesom?”
“Nakon što sam ga maknuo s tebe, Emmett i Jasper u se pobrinuli za njega.” U glasu mu se čuo tračak žestokog žaljenja.
To me zbunilo. “Nisam ondje vidjela Emmetta i Jaspera.”
“Morali su izaći iz prostorije… bilo je puno krvi.”
“Ali ti si ostao.”
“Da, ostao sam.”
“A Alice, i Carlisle…?”, rekla sam u čudu.
“I oni te vole, znaš.”
Bljesak bolnih prizora iz mog zadnjeg susreta s Alice podsjetio me na nešto. “Je li Alice vidjela snimku?”, upitala sam ga sa strepnjom.
“Je.” Nov mu je prizvuk zatamnio glas, ton čiste mržnje.
“Stalno je bila u mraku, zato se nije sjećala.”
“Znam. Sad joj je jasno.” Glas mu je bio uravnotežen, ali lice mu je bilo crno od gnjeva.
Pokušala sam mu dotaknuti lice slobodnom rukom, ali nešto me spriječilo. Spustila sam pogled i opazila
kako mi intravenozna cjevčica povlači ruku.
“Auh.” Lecnula sam se.
“Što je sad?”, upitao me strepeći – odvratila sam mu misli, ali nedovoljno. Sumornost mu se nije posve izgubila iz očiju.
“Igle”, objasnila sam mu, odmaknuvši pogled od one u svojoj ruci. Usredotočila sam se na jednu iskrivljenu stropnu ploču i nastojala duboko disati usprkos tupoj boli pod rebrima.
“Boji se igle”, promrsio je u bradu i odmahnuo glavom.
“O, sadistički vampir koji je kani mučiti do smrti, to može, nema frke, otrčat će mu u susret. A intravenozna, s druge strane…”
Zakolutala sam očima. Bilo mi je drago otkriti da je barem njegova reakcija bila lišena boli. Odlučila sam
promijeniti temu.
“Zašto si ti ovdje?”, upitala sam ga.
Zagledao se u mene, a očima su mu promakle prvo zbunjenost, a zatim i povrijeđenost. Vjeđe su mu se stisnule kad se namrštio. “Želiš li da odem?”
“Ne!”, pobunila sam se, užasnuta tom pomišlju. “Ne, htjela sam reći, iz kojeg razloga moja majka misli da si ti tu? Moram jasno shvatiti kako glasi moja priča dok se još nije vratila.”
“O”, rekao je, a čelo mu se opet izgladilo u mramor.
“Došao sam u Phoenix da ti pokušam utuviti pamet u glavu, da te nagovorim da se vratiš u Forks.” Raširene su mu oči bile tako iskrene i uvjerljive da sam mu gotovo i sama povjerovala. “Pristala si da se nađeš sa mnom, te si se odvezla u hotel u kojem sam odsjeo s Carlisleom i Alice – naravno, došao sam s roditeljskim dopuštenjem”, dodao je kreposno, “ali spotaknula si se na stubištu dok si išla do moje sobe i… pa, ostatak znaš. Samo, nisi se dužna sjećati nijedne pojedinosti; imaš dobar izgovor da
ti sitniji detalji budu malo mutni u glavi.”
Načas sam promislila. “Priča ti ima nekoliko manjkavosti.
Recimo, nema slomljenih prozora.”
“Ne baš”, rekao je. “Alice je dala malo previše oduška pri lažiranju dokaza. Sve je to vrlo uvjerljivo sređeno – vjerojatno bi mogla tužiti hotel, kad bi htjela. Nemaš razloga za brigu”, obećao mi je i pomilovao mi obraz najmekšim dodirom. “Sad ti je jedina dužnost da se oporaviš.”
Bolovi i sedativi nisu me tako ošamutili da ne bih reagirala na njegov dodir. Piskutanje aparata odjednom je pomahnitalo – on više nije bio jedini koji čuje kako mi se srce joguni.
“To će biti malo sramotno”, promrmljala sam u bradu.
Zakikotao se, a u oku mu je sinuo proračunat pogled.
“Hmm, pitam se…”

Korisnički profil

146 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:24 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Polako se prignuo; piskovi su podivljali prije nego što su me njegove usne i dotakle. Ali nakon što se to dogodilo, iako je pritisak bio najblaži mogući, piskutanje je potpuno prestalo.
Naglo se odmaknuo od mene, a prestravljenost se pretopila u olakšanje na njegovu licu kad je aparat objavio ponovno pokretanje moga srca.
“Izgleda da ću morati biti još pažljiviji s tobom nego inače.” Namrštio se.
“Nisam te izljubila do kraja”, prigovorila sam mu.
“Ne tjeraj me da dolazim do tebe.”
Iscerio se i sagnuo da usnama blago takne moje. Aparat je poludio.
Ali onda su mu se usne zategnule. Odmaknuo se unatrag.
“Mislim da ti čujem majku”, rekao je i opet se iscerio.
“Ne ostavljaj me”, ciknula sam, prožeta naletom iracionalne panike. Nisam ga mogla pustiti – mogao bi mi se opet izgubiti.
Na jednu kratku sekundu očitao je stravu u mojim očima. “Neću”, svečano mi je obećao, a onda se osmjehnuo. “Malo ću dremnuti.”
Premjestio se sa stolca od tvrde plastike kraj moga uzglavlja na tirkizni naslonjač od skaja pri dnu postelje, spustio naslon do kraja i zažmirio. Posve se umirio.
“Ne zaboravi disati”, došapnula sam mu sarkastično.
Duboko je udahnuo, žmireći i dalje. Sad sam već čula majku. Razgovarala je s nekim,
možda medicinskom sestrom, i zvučala umorno i uzrujano.
Došlo mi je da iskočim iz kreveta i otrčim do nje, da je smirim, da joj dam riječ da je sve u redu. Ali nisam bila u stanju skakati, pa sam je nestrpljivo pričekala.
Vrata su se odškrinula, i provirila je kroz njih.
“Mama!”, pozdravila sam je šapatom, puna ljubavi i olakšanja.
Opazila je nepomičnog Edwarda u naslonjaču i prišla mi na prstima.
“Nikad te ne napušta, je li?”, promrmljala je, više za sebe.
“Mama, tako mi je drago što te vidim!”
Sagnula se da me nježno zagrli, a ja sam osjetila kako mi se tople suze slijevaju niz obraze.
“Bella, bila sam sva izvan sebe!”
“Oprosti, mama. Ali sada je sve u redu, nije ništa strašno.” Stala sam je tješiti.
“Ma samo sam sretna što te napokon vidim s otvorenim očima.” Sjela je u dno postelje.
Odjednom sam shvatila da pojma nemam koji je ovo dan. “Koliko su bile zatvorene?”
“Petak je, dušo, dosta dugo si bila u nesvijesti.”
“Petak?” Zgranula sam se. Pokušala sam se sjetiti koji je dan ono bio kad sam… ali nisam htjela razmišljati o tome.
“Morali su te neko vrijeme držati pod sedativima, srećo – sva si puna ozljeda.”
“Znam.” Osjećala sam ih.
“Imaš sreću što je doktor Cullen bio na licu mjesta.
Tako drag čovjek… samo, vrlo mlad. I izgleda mi više kao maneken nego kao liječnik.”
“Upoznala si Carlislea?”
“I Edwardovu sestru Alice. Krasna djevojka.”
“Nego što”, zdušno sam se složila.
Bacila je pogled preko ramena prema Edwardu, koji je ležao sklopljenih očiju u naslonjaču. “Nisi mi rekla da imaš tako dobre prijatelje u Forksu.”
Zgrozila sam se, a onda i prostenjala.
“Što te boli?”, ustrašeno me upitala i opet se okrenula prema meni. Edward me načas pogledao.
“Sve je u redu”, smirila sam ih. “Samo dok pazim da se ne mičem.” Vratio se u lažni drijemež.
Iskoristila sam trenutnu majčinu smetenost da zadržim razgovor podalje od mojeg ne posve iskrenog ponašanja.
“Gdje je Phil?”, upitala sam je.
“Na Floridi – o, Bella! Nikad nećeš pogoditi! Baš kad smo mislili otići, najbolje vijesti!”
“Phil je potpisao ugovor?”, pretpostavila sam.
“Da! Kako si pogodila! Za Sunse, možeš li ti to vjerovati?”
“Baš super, mama”, rekla sam što sam oduševljenije mogla, iako baš nisam znala što to znači.
“A tebi će se Jacksonville jako svidjeti”, zanijeto je dodala dok sam tupo buljila u nju. “Malo sam se brinula kad je Phil počeo pričati o Akronu, zbog snijega i svega toga, jer znaš koliko ne volim hladnoću, ali sad Jacksonville!
Uvijek je sunčano, a vlaga zbilja nije tako strašna. Našli smo preslatku kućicu, žutu, s bijelim obrubima, i s trijemom tačno kao u starim filmovima, i s golemim hrastom, i još je na samo nekoliko minuta od okeana, a ti ćeš imati vlastitu kupaonicu – ”
“Čekaj, mama!”, upala sam joj u riječ. Edward je još žmirio, ali izgledao je odviše napeto da bi iko povjerovao da spava. “O čemu ti to? Ne idem na Floridu. Ja živim u Forksu.”
“Ali više ne moraš, budalice”, nasmijala se. “Phil će sad moći daleko češće biti s nama… puno smo pričali o tome, a ja imam namjeru napraviti kompromis što se njegovih gostovanja tiče, pola puta ću biti s tobom, a pola s njim.”
“Mama.” Malo sam se premišljala kako da to najtaktičnije kažem. “Ja želim živjeti u Forksu. Već sam se udomaćila u školi, imam i nekoliko prijateljica” – opet je bacila pogled na Edwarda kad sam je podsjetila na prijatelje, tako da sam povela temu u drugom smjeru – “a Charlie me treba. Da znaš kako je on sâm tamo gore, a kuhati ne zna baš nimalo.”
“Željela bi ostati u Forksu?”, upitala me zbunjeno. Već sam taj pojam bio joj je nezamisliv. A onda je pogled opet načas pao na Edwarda. “Zašto?”
“Rekla sam ti – škola, Charlie – au!” To sam slegnula ramenima. Što mi nije bilo pametno.
Ruke su joj bespomoćno zatitrale iznad mene dok je pokušavala naći neko mjesto koje bi bezbolno mogla potapšati. Zadovoljila se mojim čelom; nije bilo previjeno.
“Bella, srećo, pa ti mrziš Forks”, podsjetila me.
“Nije tamo tako loše.”
Namrštila se i počela naizmjence gledati Edwarda pa mene, ovaj put vrlo značajno.
“Je li to zbog ovog dečka?”, prišapnula mi je.
Zaustila sam da slažem, ali pomno mi je promatrala lice, pa sam znala da bi me prozrela.
“Djelomično”, priznala sam joj. Nije bilo potrebe da joj povjeravam veličinu njegova udjela. “Onda, jesi li imala prilike porazgovarati s Edwardom?”, upitala sam je.
“Jesam.” Zastala je, gledajući ga posve nepomičnog.
“I htjela bih popričati s tobom o tome.”

Korisnički profil

147 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:24 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Ajoj. “O čemu to?”
“Mislim da je taj dečko zaljubljen u tebe”, optužila ga je, govoreći i dalje prigušeno.
“I ja mislim da je”, povjerila sam joj se.
“A što ti osjećaš prema njemu?” Vrlo je slabo prikrila razmahanu radoznalost u svome glasu.
Uzdahnula sam i pogledala u stranu. Ma koliko da sam voljela mamu, ovaj razgovor s njom nisam htjela voditi. “Moglo bi se reći da sam luda za njim.” Eto – to je zvučalo kao nešto što bi jedna tinejdžerka mogla reći za svoga prvog dečka.
“Pa, djeluje mi vrlo simpatično, a k tome je, tako mi svega, i nevjerojatno zgodan, ali ti si tako mlada, Bella…”
Čula sam joj nesigurnost u glasu; koliko me pamćenje služi, to je bilo prvi put od moje osme godine života da je ona pokušala nastupiti i s trunkom roditeljskog autoriteta.
Prepoznala sam taj razboriti, ali čvrsti ton iz razgovora o muškarcima koje sam vodila s njom.
“Znam ja to, mama. Ne brini ti ništa. Samo sam se malo zatelebala”, utješila sam je.
“Ma tako je”, složila se. Nije joj trebalo puno da se smiri.
Zatim je uzdahnula i s krivnjom se u očima osvrnula prema velikom, okruglom zidnom satu.
“Moraš ići?”
Zagrizla se za usnu. “Phil bi me uskoro trebao nazvati… Nisam znala kad ćeš se probuditi…”
“Nema frke, mama.” Pokušala sam smiriti olakšanje, da je ne uvrijedim. “Neću biti sama.”
“Brzo ću se vratiti. Spavala sam ovdje, znaš”, dala mi je do znanja, sva ponosna na sebe.
“O, mama, ma ko te na to tjera! Spavaj ti – neću to ni primijetiti.” Komešanje sedativa u mozgu čak mi je i sada otežavalo koncentriranje, iako sam, izgleda, spavala danima.
“Previše me bilo strah”, plaho mi je priznala. “U susjedstvu se dogodio nekakav zločin, a znaš da ne volim tamo biti sama.”
“Zločin?”, upitala sam je ustrašeno.
“Neko je provalio u onaj plesni studio iza ugla i spalio ga do temelja – nije baš ništa ostalo od njega! A pred njim je ostavio ukradeni auto. Sjećaš se kad si tamo plesala, dušo?”
“Sjećam se.” Stresla sam se i lecnula.
“Mogu ostati s tobom, maleno moje, ako me trebaš.”
“Ne, mama, bit će sve u redu sa mnom. Edward će biti uz mene.”
Imala sam dojam da upravo zato i želi ostati. “Vratit ću se večeras.” To mi je zvučalo u isti mah i kao prijetnja i kao obećanje, a dok je to govorila, opet je bacila pogled prema Edwardu.
“Volim te, mama.”
“Volim i ja tebe, Bella. Samo pripazi malo dok hodaš, srećo, ne želim te izgubiti.”
Edwardove oči ostale su sklopljene, ali širok mu se osmijeh načas pojavio na licu.
Nato je jedna medicinska sestra užurbano ušla da mi provjeri sve cjevčice i žice. Majka me poljubila u čelo, potapšala mi previjenu ruku i otišla.
Bolničarka je provjeravala papirnati ispis moga elektrokardiografa.
“Plašiš se nečega, srce? Bilo ti se tu na jednom mjestu podosta ubrzalo.”
“Sve je u redu”, potvrdila sam joj.
“Reći ću tvojoj dežurnoj sestri da si se probudila. Svratit će da te obiđe za koju minutu.”
Čim je zatvorila vrata, Edward se našao uz mene. “Ukrali ste auto?” Podigla sam obrve. Osmjehnuo se bez i trunke kajanja. “Bio je to dobar auto, vrlo brz.”
“Kako ti je proteklo drijemanje?”, upitala sam ga.
“Zanimljivo.” Oči su mu se suzile.
“Što je?”
Spustio je pogled dok mi je odgovarao. “Iznenađen sam. Mislio sam da su Florida… i tvoja majka… pa, mislio sam da je to ono što si htjela.”
Blenula sam u njega u nevjerici. “Ali ti na Floridi po cijele dane ne bi smio van iz kuće. Mogao bi izaći samo noću, baš kao pravi vampir.”
Gotovo se osmjehnuo, ali ne sasvim. A onda mu se lice uozbiljilo. “Ostao bih u Forksu, Bella. Ili na nekom takvom mjestu”, objasnio mi je. “Negdje gdje ti više ne bih mogao nauditi.”
Nisam isprva shvatila što mi želi reći. Nastavila sam ga blijedo gledati dok su mi se te riječi jedna po jedna sastavljale u glavi poput neke grozne slagalice. Jedva da sam bila svjesna toga da mi srce počinje sve jače tući; samo sam, dok mi se disanje panično ubrzavalo, osjetila
da me pod ozlijeđenim rebrima sve jače boli.
Ništa nije rekao; oprezno mi je promatrao lice dok je bol koja nije imala nikakve veze sa slomljenim kostima, jedna nemjerljivo jača bol, prijetila da me smoždi.
A zatim je druga bolničarka odlučno ušla u sobu. Edward je ostao sjediti mirno kao kamen dok mi je uvježbanim okom promotrila izraz lica prije nego što će se okrenuti aparatima.
“Je li vrijeme za još sedativa, srce?”, brižno me upitala, potapšavši intravenozni drip.
“Ne, ne”, promrmljala sam, nastojeći da mi se shrvanost ne čuje u glasu. “Ništa mi ne treba.” Nisam sada mogla dopustiti da zažmirim.
“Nema potrebe da se junačiš, dušo. Bolje je da se previše ne uzrujavaš; moraš se odmoriti.” Pričekala je, ali ja sam samo odmahnula glavom.
“U redu”, uzdahnula je. “Imaš tipku kojom ćeš me pozvati kad budeš spremna.”
Uputila je strog pogled Edwardu i još jednom zabrinuto pogledala aparate prije no što će otići.
Hladne su mu se ruke našle na mome licu; zagledala sam se mahnito u njega.
“Pssst, Bella, smiri se.”
“Ne ostavljaj me”, počela sam ga kumiti slomljenim glasom.
“Neću”, obećao mi je. “Daj se sada odmori dok ti nisam pozvao sestru da ti dade sedative.”
Ali srce mi se nije moglo usporiti.
“Bella.” Zabrinuto mi je podragao lice. “Nikamo ne idem. Bit ću uz tebe dokle god ti trebam.”
“Kuneš se da me nećeš ostaviti?”, prošaptala sam. Pokušala sam obuzdati barem pokušaje da dođem do zraka.
Pod rebrima me je probadalo.
Obujmio mi je obraze rukama i unio mi se u lice, otvorenih i ozbiljnih očiju. “Kunem ti se.”
Miris njegova daha smirio me. Nekako mi je ublažio tupu bol disanja. Nastavio me gledati u oči dok mi se tijelo polako opuštalo, a piskanje se vraćalo u uobičajeni ritam. Oči su mu danas bile tamne, bliže crnoj nego zlaćanoj boji.

Korisnički profil

148 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:24 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Bolje?”, upitao me.
“Da”, oprezno sam mu odgovorila.
Odmahnuo je glavom i promrsio nešto nerazgovjetno u bradu. Učinilo mi se da čujem riječ “pretjerivanje”.
“Zašto si to rekao?”, šapnula sam, trudeći se da mi glas ne drhti. “Umorio si se od potrebe da me cijelo vrijeme spašavaš? Želiš li da odem?”
“Ne, ne želim biti bez tebe, Bella, naravno da ne. Budi razumna. A nemam ništa protiv ni da te spašavam – da nije činjenice da te upravo ja dovodim u opasnost… da sam ja razlog što si tu.”
“Da, ti si razlog.” Namrštila sam se. “Ti si razlog što sam tu – živa.”
“Jedva.” Govorio je pukim šapatom. “Umotana u zavoje i gips, jedva pokretna.”
“Nisam mislila na svoje najskorije iskustvo bliske smrti”, rekla sam, već pomalo srdita. “Nego na ostala – slobodno izaberi koje god želiš. Da nije tebe, već bih trunula na groblju u Forksu.”
Lecnuo se na moje riječi, ali teret krivnje nije mu se izgubio iz očiju.
“Samo, to nije ono najgore”, nastavio je šaptati. Ponašao se kao da ništa nisam rekla. “Ni to što sam te vidio tamo na podu… svaljenu i slomljenu.” Grlo mu se stegnulo.
“Ni to što sam pomislio da sam zakasnio. Čak ni to što sam te čuo kako vrištiš od boli – sva ta nesnosna sjećanja koja ću ostatak vječnosti nositi sa sobom. Ne, ono najgore bio je osjećaj… spoznaja da se neću moći spriječiti. Uvjerenost da ću te osobno ubiti.”
“Ali nisi.”
“Mogao sam. S takvom lakoćom.”
Znala sam da moram ostati smirena… ali on je pokušavao nagovoriti samoga sebe da me ostavi, a panika mi je treperila u plućima, ne bi li nekako izašla.
“Obećaj mi”, prošaptala sam.
“Što?”
“Znaš ti što.” Polako sam se već ljutila. Tako se tvrdoglavo htio zadržavati na negativnostima.
Opazio je promjenu u mome glasu. Oči su mu se stisle. “Očito nisam dovoljno jak da se držim podalje od tebe, pa će po svemu sudeći biti po tvome… ubilo te to ili ne”, grubo je dodao.
“Tako treba.” Samo, nije mi dao obećanje – što mi nije promaklo. Jedva sam susprezala paniku u sebi – nisam više imala snage da obuzdavam bijes. “Rekao si mi kako si se zaustavio… sada bih voljela da mi kažeš zašto”, oštro sam ga upitala.
“Zašto?”, oprezno je ponovio za mnom.
“Zašto si to učinio. Zašto nisi samo pustio da se otrov proširi? Sad bih već bila poput tebe.”
Edwardove oči kao da su postale mutnocrne, a ja sam se sjetila da mi to nikad nije kanio reći. Alice je zacijelo bila obuzeta stvarima koje je saznala o sebi… ili je vrlo dobro pazila na svoje misli u njegovoj blizini – jer očito nije pojma imao da mi je ona pojasnila tehniku nastanka
vampira. Iznenadio se i rasrdio. Nosnice su mu se raširile, a usta se ukrutila kao u kipa.
Nije mi imao namjeru odgovoriti, to je bilo posve jasno.
“Prva ću priznati da nemam iskustva u vezama”, rekla sam. “Ali to mi naprosto djeluje logično… muškarac i žena moraju biti donekle jednaki… utoliko što jedno od njih ne može dovijeka priskakati drugome u pomoć.
Moraju spašavati jedno drugoga u istoj mjeri.”
Prekrižio je ruke na rubu moje postelje i spustio bradu na podlaktice. Lice mu se izgladilo, obuzdavši bijes.
Očito je zaključio da se ne ljuti na mene. Ponadala sam se da ću imati prilike upozoriti Alice prije nego što mu padne šaka.
“Spasila si me već”, tiho je rekao.
“Ne mogu dovijeka biti Lois Lane”, ostala sam uporna.
“Htjela bih biti i Supermen.”
“Ne znaš ti što tražiš od mene.” Govorio je blago; piljio je u rub jastučnice.
“Mislim da znam.”
“Bella, ne znaš. Imao sam skoro devedeset godina da razmislim o tome, a još nisam siguran.”
“Zar bi htio da te Carlisle nije spasio?”
“Ne, ne bih to htio.” Pričekao je prije nego što će nastaviti.
“Ali moj je život bio na izmaku. Ničega se nisam trebao odreći.”
“Ti jesi moj život. Ti si jedino što bi mi bilo nesnosno izgubiti.” Već mi je bolje išlo. Bilo mi je lako priznati mu koliko ga trebam.
Samo, bio je vrlo smiren. Odlučan.
“Ne mogu to učiniti, Bella. Neću ti to učiniti.”
“Zašto ne?” Grlo mi je bilo promuklo, pa mi riječi nisu bile onoliko glasne koliko sam željela. “Ne govori mi da je to preteško! Nakon ovoga danas, ili, valjda, prije nekoliko dana… uglavnom, nakon toga, to bi trebalo biti prava sitnica.”
Prostrijelio me pogledom.
“A bol?”, upitao me.
Problijedila sam kao krpa. Nisam si mogla pomoći. Ali dala sam sve od sebe da mi se na licu ne vidi koliko jasno se sjećam tog osjećaja… te vatre u mojim žilama.
“To je moj problem”, rekla sam mu. “Mogu je istrpjeti.”
“Moguće je dovesti hrabrost do tačke na kojoj prerasta u ludost.”
“To nije bitno. Tri dana. Pa što.”
Edward je opet napravio grimasu kad su ga moje riječi podsjetile na to da sam obavještenija nego što je htio da ikada budem. Gledala sam ga kako suzbija ljutnju, kako kalkulira u očima.
“Charlie?”, odsječno me upitao. “Renée?”
Minute su prošle u tišini dok sam se upinjala odgovoriti na njegovo pitanje. Zaustila sam, ali ni glasa nisam ispustila. Zatvorila sam usta. Pričekao je, a na licu mu se stvorio pobjedonosan izraz, jer je znao da nemam pravoga odgovora na to.
“Slušaj, ni to nije u pitanju”, napokon sam promrmljala; glas mi je bio neuvjerljiv kao i svaki put kad bih lagala. “Renée je oduvijek donosila odluke koje idu njoj u prilog – sigurna sam da želi da i ja postupam jednako tako. A Charlie je otporan, naviknuo se na samovanje.
Ne mogu se dovijeka brinuti za njih. Moram živjeti vlastiti ivot.”
“Upravo tako”, brecnuo se. “A ja ti ga ne kanim končati.”
“Ako čekaš da dospijem na samrt, dopusti da te obavijestim! Upravo stižem odande!”
“Oporavit ćeš se”, podsjetio me.
Duboko sam udahnula da se smirim, zanemarivši bolan rč koji sam time zaradila. Zagledala sam se u njega, a on se zagledao u mene. Nije mu bilo pomirljivosti u izrazu lica.
“Ne”, polako sam kazala. “Neću se oporaviti.”

Korisnički profil

149 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:25 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Čelo mu se naboralo. “Naravno da hoćeš. Možda ti ostane pokoji ožiljak…”
“Nisi u pravu”, uporno sam nastavila. “Umrijet ću.”
“Ma daj, Bella.” Zabrinuo se. “Izaći ćeš odavde za nekoliko dana. Najdalje za dva tjedna.”
Prostrijelila sam ga pogledom. “Možda ne umrem sada… ali umrijet ću prije ili poslije. Svake minute svakoga dana sve sam bliže tome. A i ostarjet ću.”
Namrštio se kad je shvatio što mu hoću reći. Dugim je prstima pritisnuo sljepoočnice i sklopio oči. “Tako to mora biti. Tako treba biti. Tako bi i bilo da me nema – a ne bi me trebalo biti.”
Frknula sam. Iznenađeno je otvorio oči. “To je glupo. To je kao da dođeš nekome ko je upravo dobio zgoditak na lutriji, uzmeš mu novac i kažeš: ‘Čuj, daj da se samo vratimo na ono kako bi trebalo biti. Tako je bolje.’ A ja ti to ne pušim.”
“Teško da sam ja zgoditak na lutriji”, zarežao je.
“Imaš pravo. Daleko si bolji.”
Zakolutao je očima i stisnuo usne. “Bella, neću više s tobom o tome. Odbijam te prokleti na mrak za sve vijeke vijekova i tu je kraj te priče.”
“Ako misliš da je tu kraj te priče, onda me ne znaš dobro”, upozorila sam ga. “Nisi ti jedini vampir kojega poznajem.”
Oči su mu opet pocrnjele. “Alice se ne bi usudila.”
I na trenutak je izgledao tako strašno da sam mu povjerovala i preko volje – nisam mogla ni zamisliti da bi neko mogao biti dovoljno hrabar da mu se suprotstavi.
“Alice je to već vidjela, zar ne?”, pretpostavila sam.
“Zbog toga te tako smeta sve to što ona govori. Jer zna da ću biti poput tebe… jednog dana.”
“Nije u pravu. Također te vidjela mrtvu, ali ni to se nije obistinilo.”
“Mene nikad nećeš uloviti kako se kladim protiv Alice.”
Vrlo smo dugo samo buljili jedno u drugo. Bilo je tiho, izuzev brujanja aparata, piskova, kapanja, kucanja velikoga zidnog sata. Izraz lica naposljetku mu se smekšao.
“Onda, na čemu smo sada?”, upitala sam ga.
Neveselo se zahihotao. “Vjerujem da se to zove pat pozicija.”
Uzdahnula sam. “Jao”, promrsila sam.
“Kako se osjećaš?”, upitao me, bacivši pogled prema tipki za bolničarku.
“U redu sam”, slagala sam.
“Ne vjerujem ti”, blago je rekao.
“Ne spava mi se.”
“Moraš se odmoriti. Ne gode ti sve ove silne prepirke.”
“Popusti, onda”, predložila sam mu.
“Dobar pokušaj.” Mašio se tipke.
“Ne!”
Prečuo me.
“Da?”, zakriještao je glas iz zidnoga zvučnika.
“Mislim da smo spremni za nove sedative”, smireno je rekao, zanemarivši moj ljutiti izraz.
“Poslat ću sestru.” Glas je zvučao kao da se teško dosađuje.
“Odbit ću sedativ”, obećala sam mu.
Pogledao je prema vrećici s dripom koja mi je visila kraj uzglavlja. “Mislim da te neće zamoliti da nešto progutaš.”
Bilo mi se počelo ubrzavati. Opazio je strah u mojim očima i ozlojeđeno uzdahnuo.
“Bella, trpiš bolove. Trebaš se odmarati da ozdraviš.
Zašto si tako nedokazana? Više te neće bosti nijednom novom iglom.”
“Ne bojim se ja igala”, progunđala sam. “Bojim se sklopiti oči.”
Zatim se onako izvijeno nasmiješio i primio mi lice.
“Rekao sam ti da nikamo ne idem. Ne boj se. Dokle god je tebi drago zbog toga, bit ću uz tebe.”
Osmjehnula sam se i ja njemu, zanemarivši bol u obrazima. “Govorimo o vječnosti, znaš.”
“Ma, predomislit ćeš se ti već – samo si se zatelebala.”
Odmahnula sam glavom u nevjerici – od čega mi se zavrtjelo. “Šokirala sam se kad je Renée povjerovala u to. Znam da ti znaš bolje.”
“U tome je divota ljudskosti”, kazao mi je. “Stvari se promijene.”
Suzila sam oči. “Da nisi računao s tim.”
Smijao se kad je bolničarka ušla, spremno držeći injekciju u ruci.
“Ispričavam se”, otresito je kazala Edwardu.
Ustao je i otišao do kraja sobice, gdje se naslonio na zid. Prekrižio je ruke i pričekao. Nisam odvajala pogled od njega, još uvijek sumnjičava. Spokojno me pogledao u oči.
“Evo, dušo.” Sestra mi je sa smiješkom ubrizgala lijek u cjevčicu. “Sad će ti biti bolje.”
“Hvala”, procijedila sam bez i trunke zahvalnosti.
Nije dugo trebalo. Gotovo smjesta sam osjetila kako mi pospanost počinje kolati krvotokom.
“To bi trebalo biti dovoljno”, promrmljala je dok su mi se kapci spuštali.
Zacijelo je zatim izašla, jer mi je nešto hladno i glatko dodirnulo lice.
“Ostani.” Profrfljala sam tu riječ.
“Hoću”, obećao mi je. Glas mu je bio prekrasan, poput uspavanke. “Kao što sam rekao, dokle god si ti sretna… dokle god je to ono najbolje za tebe.”
Pokušala sam odmahnuti glavom, ali bila mi je preteška.
“Nije to isto”, promumljala sam.
Nasmijao se. “Ne brini sad zbog toga, Bella. Možeš se svađati sa mnom kad se probudiš.”
Mislim da sam se nasmiješila. “’Kej.”
Osjetila sam njegove usne na svome uhu.
“Volim te”, šapnuo mi je.
“I ja tebe.”
“Znam”, tiho se nasmijao.
Malo sam okrenula glavu… tražeći. Znao je što to tražim. Usnama je blago dodirnuo moje.
“Hvala”, uzdahnula sam.
“Kad god poželiš.”
Više zapravo uopće nisam bila prisutna. Ali slabašno sam se oduprla omami. Još sam mu morala reći samo jednu stvar.
“Edwarde?” Dala sam sve od sebe da mu razgovjetno izgovorim ime.
“Da?”
“Kladim se na Alice”, promrsila sam.
A onda se noć sklopila nada mnom.

Korisnički profil

150 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:25 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
EPILOG: SVEČANA PRIGODA

Edward mi je pomogao da uđem u njegov auto, posebno pazeći na pramenove svile i šifona, na cvjetove koje mi je netom utaknuo u pažljivo uređene kovrče, te na moj glomazni gips za hodanje. Zanemario je ljutiti izraz mojih usana. Kad me smjestio, sjeo je na vozačko mjesto i poveo nas dugim, uskim prilaznim putem.
“U kojem mi ti to tačno trenutku imaš namjeru reći o čemu se ovdje radi?”, čangrizavo sam ga upitala. Iskreno sam mrzila iznenađenja. A on je to dobro znao.
“Ne mogu vjerovati da to još nisi dokučila.” Uputio mi je podrugljiv smiješak, a meni je dah zastao u grlu. Hoću li se ikada naviknuti na njegovo savršenstvo?
“Spomenula sam ti da izgledaš vrlo lijepo, je’ l tako?”, provjerila sam.
“Jesi.” Opet se iscerio. Nikad ga prije nisam vidjela odjevenog u crno, a uz taj kontrast s njegovom blijedom kožom ljepota mu je bila apsolutno nadrealna. To nikako nisam mogla poreći, sve i ako sam bila sva na iglama zbog činjenice da je obukao svečano odijelo.
Na iglama sam bila još i više zbog haljine. I cipele. Samo jedne cipele, jer mi je drugo stopalo još uvijek bilo čvrsto obavijeno gipsom. Ali oštra potpetica, pričvršćena samo satenskim vrpcama, svakako mi neće biti od koristi dok budem pokušavala samostalno glavinjati.
“Više vam neću dolaziti ako se Alice ubuduće bude odnosila prema meni kao prema Barbiki Zamorcu”, potužila sam se. Najveći dio dana provela sam kao bespomoćna žrtva u Alicinoj zapanjujuće velikoj kupaonici, dok se ona igrala frizerke i šminkerice. Svaki put kad bih se uzvrpoljila ili potužila, podsjetila me da uopće ne pamti kako je to biti čovjek i zamolila da joj ne kvarim posredni užitak. Zatim me obukla u najapsurdniju moguću haljinu – zagasito plavu s volančićima, otvorenih ramena, s francuskim etiketama koje nisam razumjela – prikladniju za modnu pistu nego za Forks. Ništa dobro ne može proisteći iz naše formalne odjeće, u to sam bila sigurna. Osim ako… ali bojala sam se pretočiti sumnje
u riječi, čak i u svojoj glavi.
Zatim mi je misli raspršila zvonjava telefona. Edward je izvukao mobitel iz unutarnjeg džepa sakoa i načas pogledao ko ga to zove prije nego što se javio.
“Zdravo, Charlie”, rekao je oprezno.
“Charlie?”, namrštila sam se. Charlie je bio… naporan otkako sam se vratila u Forks. Sveo je loše iskustvo sa mnom na dvije utvrđene reakcije. Prema Carlisleu je gajio zahvalnost koja je graničila s obožavanjem. S druge strane, bio je tvrdoglavo uvjeren u to da je krivnja na Edwardu – jer da nije njega
bilo, ne bih ni otišla od kuće. A daleko od toga da se Edward nije htio složiti s njim. Ovih sam dana bila
podvrgnuta pravilima koja prije nisu postojala: povečerjima… terminima za posjete.
Nešto što je Charlie rekao nagnalo je Edwarda da raširi oči u nevjerici. Zatim se široko iscerio.
“Ma šalite se!”, nasmijao se.
“O čemu se radi?”, oštro sam ga upitala.
Prečuo me. “Dajte mi ga na telefon”, predložio mu je Edward s vidnim zadovoljstvom. Pričekao je nekoliko sekundi.
“Zdravo, Tylere, ovdje Edward Cullen.” Glas mu je zvučao vrlo prijazno, izvana. Znala sam ga dovoljno dobro da zapazim blagi prizvuk prijetnje. Odakle Tyler u mojoj kući? Grozna mi je istina počela svitati. Opet sam pogledala neprikladnu haljinu u koju me Alice silom uvukla.
“Žao mi je ako je došlo do nekog nesporazuma, ali Bella večeras nije slobodna.” Edwardov se ton promijenio, a grožnja u glasu odjednom mu je bila daleko upadljivija kad je nastavio. “Da ti najiskrenije kažem, više nijedne večeri neće biti slobodna ni za koga izuzev mene. Bez uvrede. I žao mi je zato što ti je propao izlazak.” Nije zvučao kao da mu je i najmanje žao. A onda je čvrsto sklopio mobitel s golemim, zluradim smiješkom na licu. Lice i vrat jarko su mi porumenjeli od bijesa. Osjetila sam da mi suze od ljutnje naviru na oči.
Iznenađeno me pogledao. “Jesam li malo pretjerao pri kraju? Nisam te htio uvrijediti.”
Prečula sam to.
“Vodiš me na maturalnu!”, zaurlala sam. Sad me bilo sramota što to prije nisam shvatila. Da sam iole marila, sigurna sam da bih opazila današnji datum na plakatima kojima su bile oblijepljene školske
zgrade. Ali nije mi ni na kraj pameti bilo da me on namjerava podvrgnuti ovome. Zar me nimalo ne poznaje?
Nije očekivao da ću tako silovito reagirati, to je bar bilo jasno. Stisnuo je usne i suzio oči. “Nemoj biti naporna, Bella.”
Načas sam pogledala kroz prozor; već smo bili na pola puta do škole.
“Zašto mi to radiš?”, užasnuto sam ga upitala. Pokazao je na svoje odijelo. “Ozbiljno, Bella, pa o
čemu si mislila da je tu riječ?” Premrla sam. Prvo, zato što nisam uspjela shvatiti očito. A zatim i zato što su općenite sumnje – zapravo, očekivanja – koje su mi se cijeli dan stvarale u glavi, dok se Alice trudila da me pretvori u kraljicu ljepote, bile tako promašene. Plahe su mi nade sad djelovale vrlo
budalasto.
Slutila sam da se kuha neka svečana prigoda. Ali maturalna! To mi nije bilo ni na kraj pameti. Potekle su mi ljutite suze. Zdvojno sam se sjetila da nosim maskaru, što je bio veliki izuzetak. Brzo sam se
obrisala ispod očiju da mi se ne stigne razmrljati. Na prstima mi nije bilo crnila kad sam ih pogledala; možda je Alice znala da će mi trebati vodootporna šminka.
“Pa to nema baš nikakvog smisla. Zašto sad plačeš, molim te?”, frustrirano me upitao.
“Zato što sam ljuta!”
“Bella.” Upro je svu silinu svojih žestokih zlaćanih očiju u mene.
“Što je?”, promrmljala sam smeteno.
“Udovolji mi”, ostao je uporan.
Od njegovog mi se pogleda sva srdžba istopila. Bilo mi se nemoguće svađati s njim kad me tako vara. Popustila sam, ali vrlo sramotno.
“Dobro, onda”, nadurila sam se, iako ga nisam mogla strijeljati očima onoliko okrutno koliko sam htjela. “Neću se opirati. Ali vidjet ćeš ti već. Već mi je vrijeme za novi peh. Vjerojatno ću slomiti i drugu nogu. Gledaj samo tu cipelu! Koja smrtonosna zamka!” Podigla sam zdravu nogu kao dokaz.
“Hmmm.” Buljio mi je u nogu dulje nego što je bilo nužno. “Podsjeti me da večeras zahvalim Alice na tome.”
“Doći će i Alice?” To me malo utješilo.
“Kao i Jasper, i Emmett… i Rosalie”, priznao mi je.
Osjećaj sigurnosti mi se izgubio. S Rosalie nisam ostvarila nikakav napredak, iako sam bila u sasvim dobrim odnosima s njezinim povremenim mužem. Emmettu je prijalo moje društvo – moje osebujne ljudske reakcije smatrao je urnebesnima… ili mu je barem činjenica da se stalno spotičem bila smiješna. Rosalie se ponašala kao da ne postojim. Dok sam odmahivala glavom da raspršim misli koje su mi se počele stvarati, sjetila sam se nečega drugog.
“Zna li i Charlie za sve ovo?”, upitala sam ga, odjednom sumnjičava.
“Pa naravno.” Iscerio se, a onda i zahihotao. “Samo, izgleda da Tyler nije znao.”
Zaškrgutala sam zubima. Nije mi išlo u glavu kako je Tyleru uspjelo toliko obmanuti samoga sebe. U školi, gdje se Charlie nije mogao miješati, Edward i ja bili smo nerazdvojni – izuzev u rijetkim sunčanim danima.

Korisnički profil

Sponsored content


[Vrh]  Poruka [Stranica 6 / 7.]

Go to page : Previous  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Next

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.