Clair de Lune
Clair De Lune

Sjećate se foruma La Tua Cantante?Ako da,ovo je njegova bolja verzija.La Tua Cantante je imao 250 članova i preko 3o ooo postova.No,propao je te je zbrisan.No,mi ga opet dižemo na noge!Ovaj Twilight forum ima sve ono što i drugi Twilight forumi imaju,ali ovaj ima i-toplinu.Imamo igricu,novosti,off dio,zabavu.Razna takmičenja za pisanje pjesama,crtanje,razne nagrade.Dodjite i zabavite se!Svojom registracijom bi ste nam jako pomogli u podizanju ovog foruma na noge.Hvala unaprijed.


CDL ekipa.

You are not connected. Please login or register

Knjiga na našem forumu

Go to page : Previous  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Next

Go down  Poruka [Stranica 2 / 7.]

1 Knjiga na našem forumu on pon lip 20, 2011 6:33 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
First topic message reminder :

Na engleskom:
˝Twilight˝ - Stephanie Mayer

...UVOD...

Mojoj starijoj sestri Emily,
bez čijeg bi oduševljenja ova priča možda i danas bila nedovršena

__________________________________________

Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!
U onaj dan u koji s njega okusiš,
zacijelo ćeš umrijeti!
Knjiga postanka, 2:17

______________________________________________


UVOD


Nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću umrijeti – premda sam proteklih mjeseci imala sasvim
dovoljno razloga za to – ali sve i da jesam, ne bih smrt predočila ovako.
Gledala sam, ne dišući, preko duge prostorije u tamne oči lovca, koji me prijazno promatrao.
Nema sumnje da bi vrijedilo ovako umrijeti, stradati umjesto druge osobe, osobe koju volim. Čak bi se moglo reći da bi to bilo plemenito. Moralo bi nešto značiti.
Znala sam da se sad ne bih suočila sa smrću da uopće nisam otišla u Forks. Ali, ma kako prestravljena da sam bila, nisam se mogla prisiliti da zažalim zbog te odluke.
Ako ti život pruži san što toliko nadvisuje sva tvoja očekivanja, nije razumno tugovati kad mu dođe kraj.
Lovac se prijazno osmjehnuo kad je gipkim koracima krenuo da me ubije.

Korisnički profil

26 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:54 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Zasvrbjeli su me dlanovi – silno sam željela nešto udariti. Iznenadila sam samu sebe. Inače nisam bila nasilna osoba. Okrenula sam mu leđa i krenula odande.
“Čekaj”, doviknuo mi je. Nastavila sam hodati, ljutito gacajući po kiši. Ali on se stvorio pokraj mene, držeći korak s lakoćom.
“Ispričavam se, bio sam nepristojan”, rekao je dok smo hodali. Ignorirala sam ga. “Ne kažem da to nije tačno”, nastavio je, “ali svejedno je ružno što sam ti to rekao.”
“Zašto me više ne pustiš na miru?”, promrsila sam.
“Htio sam te nešto pitati, ali smela si me”, zahihotao se. Kao da mu se vratilo raspoloženje.
“Da ti nisi možda podijeljena ličnost?”, strogo sam ga upitala.
“Opet ti o jednom te istom.”
Uzdahnula sam. “U redu, onda. Što me to hoćeš pitati?”
“Zanima me bi li ti možda, one druge subote – znaš, na dan proljetnoga plesa – ”
“Ti se to šališ?”, upala sam mu u riječ, naglo se okrenuvši prema njemu. Kiša mi je zalila lice kad sam podigla pogled da vidim kakav izraz ima.
Oči su mu se posprdno krijesile. “Daj, molim te, dopusti da završim.”
Zagrizla sam se za usnu i sklopila dlanove, ispreplevši prste da ne učinim ništa prenagljeno.
“Čuo sam da si rekla da taj dan ideš u Seattle, pa me zanima treba li ti prijevoz.”
To je bilo neočekivano.
“Što?” Nisam bila sigurna na što cilja.
“Hoćeš li prijevoz do Seattlea?”
“S kim?”, upitala sam ga zbunjeno.
“Sa mnom, očito.” Razgovjetno je izgovorio svaki slog, kao da govori s retardiranom osobom.
I dalje sam bila zapanjena. “Zašto?”
“Pa, namjeravao sam otići u Seattle u idućih nekoliko tjedana, a, ruku na srce, nisam siguran je li tvoj kamionet sposoban za toliki put.”
“Moj kamionet je sasvim sposoban, hvala ti lijepa na brizi.” Opet sam počela hodati, ali bila sam tako iznenađena da se nisam mogla i dalje ljutiti u istoj mjeri.
“Ali može li tvoj kamionet stići onamo s jednim punjenjem?”
Opet je ulovio korak sa mnom.
“Ne znam zašto bi se to tebe iole ticalo.” Glupi vlasnik sjajnoga automobila.
“Bespotrebno trošenje ograničenih resursa tiče se svakoga.”
“Ozbiljno ti kažem, Edwarde.” Osjetila sam kako me proželo uzbuđenje kad sam mu izgovorila ime, i bilo mi je grozno zbog toga. “Nikako te ne uspijevam pratiti. Mislila sam da mi ne želiš biti prijatelj.”
“Rekao sam da bi bilo bolje da nismo prijatelji, a ne da to ne želim.”
“O, hvala, sad si mi sve objasnio.” Teški sarkazam.
Shvatila sam da sam opet zastala. Sad smo se našli u zaklonu od kiše pod krovom kantine, pa mi je bilo lakše gledati mu u lice. A to zasigurno nije pridonijelo jasnoći mojih misli.
“Bilo bi ti… razboritije da mi ne budeš prijateljica”, objasnio je. “Ali umoran sam od nastojanja da se držim podalje od tebe, Bella.”
Oči su mu bile veličanstveno napete dok je izgovarao tu posljednju rečenicu, glas mu se žario. Nisam se mogla sjetiti kako da dišem.
“Hoćeš li sa mnom u Seattle?”, upitao me, i dalje napet.
Nisam još mogla govoriti, pa sam mu samo kimnula.
Kratko se osmjehnuo, a zatim mu je lice postalo ozbiljno.
“Zbilja bi se trebala držati podalje od mene”, upozorio me. “Vidimo se na nastavi.”
Naglo se okrenuo i vratio u smjeru odakle smo došli.

Korisnički profil

27 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:55 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
5. KRVNA GRUPA

Ošamućeno sam otišla na engleski. Kad sam ušla, nisam ni shvatila da je sat već počeo.
“Hvala vam što ste nam se pridružili, gospođice Swan”, rekao je gospodin Mason prezrivo.
Zarumenila sam se i požurila na svoje mjesto.
Tek nakon što je sat završio shvatila sam da Mike ne sjedi na svom uobičajenom mjestu pokraj mene. Osjetila sam ubod krivnje. Ali on i Eric skupa su me kao i obično dočekali na vratima, pa sam zaključila da mi nisu baš silno zamjerili. Mike je postajao malo sličniji sebi dok smo hodali, bivajući sve oduševljeniji dok je pričao o vremenskoj prognozi za predstojeći vikend. Kiša je trebala nakratko prestati, pa će možda njegov izlet na plažu biti moguć. Pokušala sam zvučati kao da mi je iskreno stalo, ne bih li mu se odužila za jučerašnje razočaranje.
Bilo mi je teško; s kišom ili bez nje, svejedno neće biti iznad deset stupnjeva, i to budemo li imali sreće.
Ostatak prijepodneva prošao mi je u magli. Teško sam mogla vjerovati da nisam tek izmislila to što mi je
Edward rekao, kao i način na koji me gledao. Možda sam to samo pobrkala vrlo uvjerljiv san sa stvarnošću. To mi je djelovalo vjerojatnije od mogućnosti da sam mu ja zaista zanimljiva u bilo kojem smislu.
I tako sam bila nestrpljiva i prestrašena kad smo Jessica i ja ušle u kantinu. Htjela sam vidjeti njegovo lice, vidjeti je li opet postao onako hladan i nezainteresiran kao u prošlih nekoliko tjedana. Ili jesam li, nekim čudom, doista čula to što sam mislila da sam jutros čula. Jessica je brbljala li brbljala o svojim planovima za ples – Lauren i Angela pozvale su one druge dečke i svi su odlučili ići zajedno – uopće ne primjećujući da je ne slušam.
Oblilo me razočaranje kad su mi oči nepogrešivo razabrale njegov stol. Preostalih četvero je sjedilo ondje, ali ne i on. Da nije otišao kući? Otišla sam u red s blebetavom Jessicom, sasvim shrvana. Izgubila sam tek – kupila sam samo bocu limunade. Htjela sam samo sjesti i duriti se.
“Edward Cullen opet bulji u tebe”, rekla je Jessica, napokon se probivši kroz moju odsutnost izgovaranjem njegovog imena. “Pitam se zašto danas sjedi sâm.”
Glava mi se trznula uvis. Pogledala sam kamo i ona i opazila Edwarda kako se izvijeno smiješi i gleda me s praznog stola na suprotnoj strani kantine od mjesta gdje je inače sjedio. Kad mi je ulovio pogled, podigao je jednu ruku i pokazao mi kažiprstom da dođem sjesti s njim. Dok sam zurila u njega u nevjerici, namignuo mi je.
“On to misli na tebe?”, upitala me Jessica s uvredljivim zaprepaštenjem u glasu.
“Možda mu treba pomoć oko zadaće iz biologije”, promrsila sam da joj razjasnim. “Ovaj, idem ja bolje vidjeti što me treba.”
Osjećala sam njezin pogled na sebi dok sam išla od nje.
Kad sam stigla do njegovog stola, stala sam iza stolice preko puta njega, ne znajući što bih.
“Bi li danas sjela sa mnom?”, upitao me s osmijehom.
Sjela sam automatski, oprezno ga promatrajući. Još se smiješio. Bilo mi je teško vjerovati da bi neko tako lijep mogao biti stvaran. Bojala sam se da bi mogao naglo nestati u oblačku dima, nakon čega ću se probuditi.
Kao da je čekao da prva nešto kažem.
“Više nije isto”, napokon sam uspjela reći.
“Pa…” Zastao je, a onda su ostale riječi navrle iz njega.
“Zaključio sam da, kad već ionako idem u pakao, barem to mogu izvesti temeljito.”
Čekala sam da kaže nešto što bi imalo smisla. Sekunde su otkucavale.
“Znaš, pojma nemam što si time htio reći”, naposljetku sam mu dala do znanja.
“Znam.” Opet se nasmiješio, a onda je promijenio temu. “Mislim da se tvoji prijatelji ljute na mene zato
što sam im te oteo.”
“Preživjet će oni.” Osjećala sam kako mi njihovi pogledi probadaju leđa.
“Samo, možda im te neću vratiti”, rekao je, a oči su mu se zločesto zakrijesile.
Progutala sam knedlu.
Nasmijao se. “Pa ti si to zabrinuta.”
“Ne”, rekla sam, ali debilno prepuknutim glasom.
“Iznenađena, zapravo… odakle sve ovo?”
“Rekao sam ti – umorio sam se od nastojanja da se držim podalje od tebe. Tako da odustajem.” I dalje se smješkao, ali oči boje okera bile su mu ozbiljne.
“Odustaješ?”, zbunjeno sam ponovila za njim.
“Da – odustajem od napora da budem dobar. Sada ću samo postupati kako želim, pa što bude da bude.”
Smiješak mu se izgubio dok je to objašnjavao, a u glas mu se uvukao tračak oštrine.
“Opet te ne shvaćam.”
Onaj zapanjujući izvijeni smiješak opet se pojavio.
“Uvijek previše kažem kad razgovaram s tobom – u tome je jedan od problema.”
“Ne brini – ništa ja od toga ne razumijem”, rekla sam oporo.
“Računam s tim.”
“Onda, jednostavnim riječima rečeno, jesmo li sada prijatelji?”
“Prijatelji…”, zamišljeno je stao dvojiti.
“Ili ne”, promrmljala sam.

Korisnički profil

28 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:55 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Široko se osmjehnuo. “Pa, možemo pokušati, valjda.
Ali sada te upozoravam da ti ja nisam prikladan prijatelj.”
Iza njegova osmijeha počivalo je stvarno upozorenje.
“Stalno to govoriš”, zapazila sam, nastojeći zanemariti iznenadno podrhtavanje u želucu i zadržati ravnomjeran ton glasa.
“Da, zato što me ne slušaš. Još čekam da mi povjeruješ.
Ako si pametna, izbjegavat ćeš me.”
“Mislim da si također jasno izrazio svoje mišljenje o mojoj inteligenciji.” Suzila sam oči.
Uputio mi je osmijeh isprike.
“Onda, sve dok budem… nepametna, pokušat ćemo biti prijatelji?”, nekako sam pokušala sažeti bit našeg zbunjujućeg razgovora.
“To zvuči otprilike tačno.”
Pogledala sam ruke kojima sam držala bocu limunade, ne znajući što bih sada.
“Što sada misliš?”, znatiželjno me upitao.
Pogledala sam ga u tamnozlatne oči, sva se zbunila i, kao i obično, bubnula istinu.
“Pokušavam dokučiti što si ti to.”
Čeljust mu se stisnula, ali s izvjesnim je naporom zadržao osmijeh na licu.
“Imaš li ikakvog uspjeha u tome?”, upitao me nehajnim tonom.
“Ne naročitog”, priznala sam.
Zahihotao se. “Koje teorije imaš?”
Zarumenjela sam se. U prošlih mjesec dana dvoumila sam se između Brucea Waynea i Petera Parkera. Nije bilo šanse da mu to priznam.
“Zar mi nećeš reći?”, upitao me i nagnuo glavu u stranu sa šokantno neodoljivim smiješkom.
Odmahnula sam glavom. “Previše bi me bilo sramota.”
“To me je zbilja nesnosno, da znaš”, potužio se.
“Ne”, brzo sam se usprotivila, suzivši opet oči, “ne mogu ni zamisliti zašto bi to bilo nesnosno – samo zato što ti neko odbija kazati što misli, sve i ako ti cijelo vrijeme daje male zagonetne opaske posebno sročene tako da ne možeš zaspati jer si razbijaš glavu time što bi one uopće mogle značiti… ne, zbilja, zašto bi to bilo nesnosno?”
Složio je grimasu.
“Ili, još bolje”, nastavila sam, a susprezana ozlojeđenost sad je slobodno tekla, “recimo i to da se ta osoba bizarno ponaša u najširem mogućem rasponu – prvo ti jednog dana spasi život pod nemogućim okolnostima, a onda te idući dan gleda s najdubljim prezirom, premda
ti nikad nije objasnila ništa od toga, čak i nakon što je obećala. Ni to, također, ne bi bilo nimalo nesnosno.”
“Temperamentna si ti cura, da znaš.”
“Ne volim dvostruka mjerila.”
Ostali smo zuriti jedno u drugo, bez osmijeha.
Bacio je pogled preko moga ramena, a onda se neočekivano počeo smijuljiti.
“Što?”
“Tvoj dečko očito misli da se ružno ponašam prema tebi – raspravlja o tome bi li došao da prekine našu svađu.”
Nastavio se smijuljiti.
“Ne znam na koga misliš”, studeno sam kazala. “Ali sigurna sam da svejedno nisi u pravu.”
“Nisam. Rekao sam ti, većinu ljudi je lako pročitati.”
“Izuzev mene, naravno.”
“Da. Izuzev tebe.” Raspoloženje mu se naglo promijenilo; oči su mu postale sjetne. “Pitam se zašto je to tako.”
Morala sam odvratiti pogled od njegovih napetih očiju. Usredotočila sam se na odvrtanje čepa sa svoje limunade.
Otpila sam gutljaj, zureći u stol i ne videći ga.
“Zar nisi gladna?”, upitao me smeteno.
“Ne.” Nisam imala potrebu da dodam kako mi je želudac već pun – leptirića. “A ti?” Pogledala sam u prazni stol pred njim.
“Ne, nisam gladan.” Nije mi bio jasan njegov izraz – kao da je uživao u nekoj privatnoj šali.
“Možeš mi učiniti jednu uslugu?”, upitala sam ga nakon sekunde oklijevanja.
Odjednom je postao oprezan. “Ovisi o tome što želiš.”
“Ne puno”, dala sam mu na znanje.
Pričekao je da nastavim, oprezno ali radoznalo.
“Samo me zanima… bi li me mogao unaprijed upozoriti prije nego što me idući put odlučiš ignorirati za moje dobro. Čisto tako da se pripremim.” Gledala sam bocu limunade dok sam to govorila, malim prstom prelazeći preko kružnoga otvora.
“Zvuči pošteno.” Kad sam ga pogledala, stiskao je usne da se ne bi nasmijao.
“Hvala.”
“Mogu li onda i ja dobiti jedan odgovor zauzvrat?”, zatražio je.
“Jedan.”

Korisnički profil

29 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:55 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Ispričaj mi jednu teoriju.”
Opala. “Ne taj.”
“Nisi postavila uvjete, samo si mi obećala jedan odgovor”, podsjetio me.
“A ti si i sâm znao kršiti obećanja”, podsjetila sam i ja njega.
“Samo jednu teoriju – neću ti se smijati.”
“Da, hoćeš.” Bila sam čvrsto uvjerena u to.
Spustio je glavu, a zatim me kroz duge crne trepavice pogledao vatrenim očima boje okera.
“Molim te”, rekao je muklo, nagnuvši se prema meni. Trepnula sam, a mozak mi se ispraznio. Tako mu svega, kako mu to uspijeva?
“Ovaj, što?”, upitala sam ga ošamućeno.
“Molim te, ispričaj mi samo jednu teorijicu.” Oči su mu se i dalje caklile.
“Ovaj, pa, ugriz radioaktivnog pauka?” Da nije i hipnotizer? Ili sam ja tek beznadno laka?
“To ti nije naročito kreativno”, prezrivo je rekao.
“Žao mi je, nisam smislila ništa pametnije”, uvrijeđeno sam rekla.
“Nisi ni blizu”, rekao je zločesto.
“Nema veze s paucima?”
“Nikakve.”
“Ni s radioaktivnošću?”
“Uopće.”
“K vragu”, uzdahnula sam.
“Ni kriptonit mi ne smeta”, zahihotao se.
“Ne bi se smio smijati, sjećaš se?”
S naporom je složio ozbiljno lice.
“Već ću ja to dokučiti”, upozorila sam ga.
“Da bar ni ne pokušavaš.” Opet je bio ozbiljan.
“Zbog toga što…?”
“Što ako nisam superjunak? Što ako sam zlikovac?”
Zaigrano se osmjehnuo, ali oči su mu bile nedokučive.
“O”, rekla sam, kad mi se nekoliko njegovih naznaka
odjednom složilo u glavi. “Shvaćam.”
“Shvaćaš li?” Odjednom je postao strog, kao da se uplašio da je slučajno rekao previše.
“Opasan si?”, iznijela sam pretpostavku, a srce mi je počelo jače tući kad sam intuitivno shvatila da sam upravo rekla istinu. Opasan je. To mi cijelo vrijeme i nastoji reći.
Samo me pogledao, očiju punih nekog meni neshvatljivog osjećaja.
“Ali nisi loš”, prošaptala sam, odmahnuvši glavom.
“Ne, ne vjerujem da si loš.”
“Nemaš pravo.” Glas mu je bio gotovo nečujan. Spustio je pogled, ukrao čep moje boce i onda ga zavrtio bočno između prstiju. Buljila sam u njega, pitajući se zašto se ne bojim. Ozbiljno je mislio to što je rekao – to je bilo očito. Ali samo sam osjećala strepnju i neizvjesnost… i, više od svega ostalog, opčinjenost. Isto ono što sam uvijek osjećala u njegovoj blizini.
Tišina je potrajala sve dok nisam opazila da je kantina gotovo prazna.
Skočila sam na noge. “Zakasnit ćemo.”
“Ne idem danas na nastavu”, rekao je, vrteći čep tako brzo da je izgledao kao mrlja.
“Zašto ne?”
“Zdravo je tu i tamo markirati.” Osmjehnuo mi se odozdo, ali u očima mu se vidjelo da ga još uvijek nešto muči.
“Pa, ja idem”, rekla sam mu. Bila sam prevelika kukavica da se izložim riziku da me ulove.
Opet se posvetio svojem priručnom zvrku. “Vidimo se poslije, onda.”
Oklijevala sam, rastrgana, ali onda me prvo zvono poslalo u trk kroz vrata – uspjela sam baciti tek još posljednji pogled, koji mi je potvrdio da se nije pomaknuo ni za centimetar.
Dok sam napola trčala na nastavu, u glavi mi se vrtjelo jače od onog čepa. Na tako mi je malo pitanja odgovorio u usporedbi s nizom novih pitanja koja su se postavila. Bar je kiša prestala.
Imala sam sreće; gospodin Banner još nije bio u razredu kad sam stigla. Brzo sam se smjestila na svoje mjesto, svjesna toga da i Mike i Angela zure u mene. Mike je izgledao ogorčeno, a Angela iznenađeno i pomalo zadivljeno.
Zatim je ušao gospodin Banner i smirio razred. Nespretno je držao nekoliko malih kartonskih kutija u naručju.
Stavio ih je na Mikeov stol i rekao mu da ih počne dijeliti po učionici.

Korisnički profil

30 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:55 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Dobro, dakle, neka svako izvadi po jedan komad iz svake kutije”, rekao je, izvadio iz džepa kute par gumenih rukavica i navukao ih. Oštro pucanje rukavica o njegova zapešća zvučalo mi je zlokobno. “Prvi bi trebao biti indikatorska kartica”, nastavio je, pokazavši bijelu karticu obilježenu s četiri rubrike. “Drugi je četverokračni aplikator – ”, podigao je nešto slično gotovo krezuboj ukosnici “ – a treći je sterilna mikrolanceta.” Pokazao nam je komadić plave plastike i otvorio ga slamanjem.
Kukica se odavde nije vidjela, ali meni se okrenuo želudac.“
Obići ću razred s pipaljkom vode da vam pripremim kartice, pa vas molim da ne počinjete dok ne dođem do vas.” Opet je počeo od Mikeovog stola, pažljivo ispuštajući po jednu kap u sve četiri rubrike. “Zatim si trebate pažljivo probosti prst lancetom…” Ščepao je Mikeovu ruku i zabio mu šiljak u vrh srednjeg prsta. O, ne. Graške hladnog znoja izbile su mi na čelu.
“Stavite po jednu kapljicu krvi na svaki zubac.” Demonstrirao nam je kako se to radi stišćući Mikeov prst dok nije prokrvario. Grčevito sam progutala knedlu, susprežući povraćanje.
“I zatim je nanesite na karticu”, završio je, podigavši krvavu crvenu karticu da je svi vide. Zažmirila sam, pokušavajući nešto čuti kroz zvonjavu u ušima.
“Crveni križ idući vikend održava dobrovoljno prikupljanje krvi, pa sam mislio da bi svako od vas trebao znati svoju krvnu grupu.” Bio je očito ponosan na sebe.
“Onima koji još nemaju osamnaest godina trebat će dopuštenje roditelja – obrasci su mi na stolu.”
Nastavio je kapati vodu po razredu. Naslonila sam obraz na hladnu crnu površinu stola i pokušala ne izgubiti svijest. Svuda oko sebe čula sam cičanje, žaljenje i hihotanje dok je moj razred probadao prste. Polako sam udisala i izdisala na usta.
“Bella, jesi li dobro?”, upitao me gospodin Banner.
Govorio je blizu mene i zvučao uzbuđeno.
“Već znam krvnu grupu, gospodine Banner”, rekla sam slabašno. Bojala sam se dići glavu.
“Je li ti slabo?”
“Da, gospodine”, promrmljala sam, grizući se zato što nisam markirala kad sam imala priliku.
“Može li neko odvesti Bellu medicinskoj sestri, molim vas?”, pozvao je.
Nisam trebala podići glavu da bih znala da se Mike javio kao dobrovoljac.
“Možeš li hodati?”, upitao me gospodin Banner.
“Mogu”, prošaptala sam. Samo da izađem odavde, pomislila sam. Puzat ću ako treba.
Mike me usrdno obujmio oko struka i prebacio moju ruku preko svoga ramena. Mlitavo sam se naslonila na njega dok smo izlazili iz učionice.
Mike me polako odvukao preko školskog kruga. Kad smo zašli iza ugla kantine, gdje se više nismo mogli vidjeti iz četvrte zgrade ako nas gospodin Banner slučajno gleda, stala sam.
“Daj mi da samo sjednem jednu minutu, molim te”, zamolila sam ga.
Pomogao mi je da sjednem na rub trotoara.
“I radi što hoćeš, samo drži ruku u džepu”, upozorila sam ga. Još mi je bilo jako muka. Svalila sam se na bok, stavila obraz na ledeni, vlažni beton pločnika i zažmirila.
To je malo pomoglo.
“Opa, pa ti si sva zelena, Bella”, rekao je zabrinuto Mike.
“Bella?”, pozvao me izdaleka neko drugi.
Ne! Samo da se ispostavi da mi se pričinio taj grozno poznati glas.
“Što je bilo – je li nastradala?” Glas mu je sad bio bliži, i zvučao je uznemireno. Nije mi se pričinio. Čvrsto sam zažmirila i poželjela da me zemlja proguta. Ili, barem, da ne povratim.
Mike se uzrujao. “Mislim da se onesvijestila. Ne znam što joj je došlo, nije ni ubola prst.”
“Bella.” Edwardov glas bio je odmah pokraj mene.
Sad mu je laknulo. “Čuješ li me?”
“Ne”, prostenjala sam. “Odlazi.”
Zahihotao se.
“Vodio sam je sestri”, objasnio je Mike braneći se, “ali nije htjela otići dalje odavde.”
“Odvest ću je ja”, rekao je Edward. Još sam mu čula smiješak u glasu. “Možeš natrag na sat.”
“Ne”, usprotivio se Mike. “To je moja dužnost.”
Odjednom je pločnik poda mnom nestao. Oči su mi se naglo otvorile u šoku. To me Edward podigao u naručje, s lakoćom, kao da imam pet kila, a ne pedeset.
“Spusti me!” Samo, samo da ne povratim po njemu.
Počeo je hodati još dok sam govorila.
“Hej!”, viknuo je Mike, već na deset koraka iza nas. Edward ga je zanemario. “Izgledaš užasno”, rekao mi je, iscerivši se.
“Stavi me natrag na pločnik”, prostenjala sam. Njihanje pri hodu nije mi pomagalo. Oprezno me odmaknuo od tijela, držeći cijelu moju težinu samo rukama – što mu očito nije smetalo.
“Znači, padaš u nesvijest pri pogledu na krv?”, upitao me. Kao da mu je to bilo zabavno.
Nisam mu odgovorila. Opet sam zažmirila i oduprla se mučnini svom snagom, stisnuvši usne.
“I to čak ne vlastite krvi”, nastavio je, naslađujući se.

Korisnički profil

31 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:56 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Ne znam kako je otvorio vrata sa mnom u naručju, ali odjednom je postalo toplo, pa sam znala da smo nekamo ušli.
“Ajme meni”, čula sam zgranuti ženski glas.
“Onesvijestila se na biologiji”, objasnio je Edward.
Otvorila sam oči. Nalazila sam se u upravi, a Edward je hodao pokraj glavnog pulta prema vratima ordinacije.
Gospođa Cope, ona crvenokosa tajnica uprave pritrčala je da mu ih otvori. Medicinska sestra, koja je izgledala kao dobrodušna bakica, zaprepašteno je prekinula čitanje nekog romana kad me Edward unio u ordinaciju i nježno položio na pucketavi papir kojim je bio presvučen madrac od smeđeg vinila na jednom ležaju. Zatim je otišao do vrata i tamo stao, najdalje što je mogao u toj uskoj prostoriji. Oči su mu se uzbuđeno krijesile.
“Samo joj je malo slabo”, smirio je zapanjenu sestru.
“Određivali su krvne grupe na biologiji.”
Sestra je mudro kimnula glavom. “Uvijek bude neko takav.”
Suspregnuo je smijuljenje.
“Daj ti samo malo prilegni, dušo, pa će proći.”
“Znam”, rekla sam. Mučnina mi se već gubila.
“Imaš li često takvih problema?”, upitala me.
“Ponekad”, priznala sam joj. Edward se nakašljao da opet prikrije smijeh.
“Možeš se sada vratiti na nastavu”, rekla mu je.
“Trebao bih ostati uz nju.” Kazao je to s tako samouvjerenim autoritetom da sestra – iako je naškubila usne – nije htjela dalje raspravljati.
“Donijet ću ti leda da ga staviš na čelo, dušo”, rekla mi je i zatim užurbano izašla.
“Imao si pravo”, prostenjala sam, pustivši da mi se oči sklope.
“Obično je tako – ali oko čega konkretno, ovaj put?”
“Markiranje je zbilja zdravo.” Trudila sam se ravnomjerno disati.
“Znaš da si me načas bila prepala”, priznao mi je uskoro. Zvučao je kao da time priznaje neku sramotnu slabost. “Mislio sam da to Newton vuče tvoje mrtvo tijelo da ga zakopa u šumi.”
“Ha ha.” Još uvijek sam žmirila, ali iz minute u minutu osjećala sam se sve normalnije.
“Ozbiljno ti kažem – viđao sam leševe zdravijeg tena. Zabrinuo sam se da ću biti prisiljen osvetiti tvoje umorstvo.”
“Jadni Mike. Kladim se da je bijesan.”
“Ljut je k’o ris”, veselo je rekao Edward.
“Kako ti to možeš znati?”, suprotstavila sam mu se, ali onda sam naglo pomislila da možda i može.
“Vidio sam mu izraz lica – bilo mi je jasno.”
“Kako si me opazio? Mislila sam da markiraš.” Sad mi je bilo gotovo sasvim dobro, iako bi mi mučnina vjerojatno brže prošla da sam pojela nešto za ručak. S druge strane, možda je bila sva sreća što mi je želudac bio prazan.
“Sjedio sam u autu i slušao CD.” Tako normalan odgovor – iznenadio me.
Čula sam vrata i otvorila oči, ugledavši sestru s hladnim oblogom u ruci.
“Evo, dušo.” Stavila mi ga je preko čela. “Bolje mi izgledaš”, dodala je.
“Mislim da sam u redu”, rekla sam i ustala u krevetu. Samo mi je malo zvonilo u ušima, nije mi se nimalo vrtjelo. Zidovi hladne zelene boje ostali su gdje treba.
Vidjela sam da me se sprema primorati da legnem natrag, ali upravo u tom trenutku otvorila su se vrata i provirila je gospođa Cope.
“Imamo još jedan slučaj”, upozorila je.
Skočila sam s ležaja da oslobodim prostor za idućeg bolesnika.
Vratila sam oblog sestri. “Evo, neće mi trebati.”
A onda je Mike uteturao kroz vrata, ovaj put pridržavajući kao krpa blijedog Leeja Stephensa, također učenika s našeg sata biologije. Edward i ja stali smo uza zid da im damo prostora.
“O, ne”, promrmljao je Edward. “Izađi u upravu, Bella.”
Pogledala sam zbunjeno u njega.
“Vjeruj mi na riječ – idi.”
Okrenula sam se, pridržala vrata prije nego što su se stigla zatvoriti i šmugnula iz ordinacije. Osjećala sam Edwarda tik iza sebe.
“Pa ti si me zaista poslušala.” Prenerazio se.
“Nanjušila sam krv”, rekla sam frknuvši nosom. Leeju nije pozlilo od gledanja drugih, za razliku od mene.
“Ljudi ne mogu nanjušiti krv”, usprotivio mi se.
“Pa, ja mogu – od toga mi je zlo. Smrdi po hrđi… i soli.”
Zagledao se u mene s nedokučivim izrazom lica.
“Što je?”, upitala sam ga.
“Ništa.”
Tada se na vratima pojavio Mike, pogledavši prvo mene, pa Edwarda. Pogled koji je uputio Edwardu potvrdio je ono što je Edward rekao o ljutnji. Zatim je opet pogledao mene, mračno.
“Ti izgledaš bolje”, optužio me.
“Samo drži ruku u džepu”, upozorila sam ga ponovno.
“Više mi ne krvari”, promrsio je. “Ideš natrag u razred?”
“Šališ se? Morala bih se samo okrenuti na peti i vratiti ovamo.”
“A da, valjda… Dakle, ideš ovaj vikend? Na plažu?”
Dok je to govorio, još jedanput je ošinuo pogledom
Edwarda, koji je stajao uz pretrpani pult, nepomičan kao kip, i gledao u prazno.

Korisnički profil

32 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:56 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Pokušala sam zvučati što prijaznije mogu. “Naravno, rekla sam da idem s vama.”
“Nađemo se u trgovini moga tate, u deset.” Oči su mu opet sijevnule prema Edwardu, pitajući se je li mu time previše odao. Iz njegova je držanja bilo jasno da poziv nije upućen svima.
“Doći ću”, obećala sam mu.
“Vidimo se onda na tjelesnom”, rekao je i nesigurno krenuo prema vratima.
“Vidimo se”, odgovorila sam mu. Još jedanput me pogledao, s tračkom nadurenosti na svome okruglom licu, a onda je obješenih ramena polako prošao kroz vrata.
Oblio me val samilosti. Pomislila sam na to kako ću opet vidjeti njegovo razočarano lice… na tjelesnom.
“Tjelesni”, prostenjala sam.
“Pobrinut ću se za to.” Nisam primijetila da mi je Edward prišao, ali sad mi se obratio tik uz uho. “Idi sjedi i budi blijeda”, promrmljao je.
To nije bilo zadirkivanje; uvijek sam bila blijeda, a skorašnja mi je nesvjestica ostavila lagani odsjaj hladnog znoja na licu. Sjela sam na jedan od tamošnjih škriputavih stolaca na sklapanje, oslonila glavu na zid i zažmirila.
Nesvjestice bi me svaki put iscrpile.
Čula sam kako Edward tihim glasom progovara za pultom.
“Gospođo Cope?”
“Da?” Nisam čula da se vratila za svoj stol.
“Bella idući sat ima tjelesni, a ne bih rekao da je u stanju sudjelovati. Zapravo, čini mi se da bih je trebao odvesti doma. Biste li je mogli ispričati s nastave?” Glas mu je bio poput rastopljena meda. Mogla sam zamisliti u kojoj su mu mjeri oči još neodoljivije.
“Treba li i tebe ispričati, Edwarde?”, ustreptalo je rekla gospođa Cope. Zašto to ja ne mogu?
“Ne, imam gospođu Goff, ona se neće buniti.”
“U redu, sve je sređeno. Nadam se da će ti biti bolje, Bella”, dobacila mi je. Slabašno sam joj kimnula glavom, tek malčice prenaglašavajući svoju slabost.
“Možeš hodati, ili da te opet nosim?” Kad je okrenuo leđa tajnici, složio je sarkastičan izraz.
“Hodat ću.”
Oprezno sam ustala, i nije mi bilo slabo. Pridržao mi je vrata s pristojnim osmijehom, ali pogled mu je bio posprdan. Izašla sam na hladnu, sitnu kišicu koja je netom počela padati. Prijalo mi je kad mi je počela sapirati ljepljivi znoj s lica – bilo mi je to prvi put da uopće
uživam u stalnoj vlažnoj padalini.
“Hvala”, rekla sam mu kad je i on izašao. “Skoro da se vrijedi razboljeti da izbjegneš tjelesni.”
“Nema na čemu.” Gledao je ravno preda se, škiljeći zbog kiše.
“Onda, ideš i ti? Ove subote, mislim?” Nadala sam se da će poći s nama, iako mi to nije djelovalo uvjerljivo.
Nisam mogla ni zamisliti da bi se on mogao utrpati u aute s ostatkom učenika; nije pripadao istome svijetu.
Ali već i puka nada da bi nam se mogao pridružiti pružila mi je prvu iskru oduševljenja za taj izlet.
“Kamo vi to tačno idete?” I dalje je bezizražajno gledao preda se.
“Dolje u La Push, na Prvu plažu.” Zagledala sam mu se u lice, ne bih li proniknula u njegov izraz. Oči kao da su mu se nemjerljivo malo stisnule.
Pogledao me krajičkom oka i sjetno se osmjehnuo.
“Baš ne bih rekao da sam pozvan.”
Uzdahnula sam. “Upravo sam te ja pozvala.”
“Daj da nas dvoje ovaj tjedan više ne izazivamo strpljenje sirotog Mikea. Da ne pukne.” Oči su mu zaplesale; uživao je u toj pomisli više nego što bi trebao.
“Ma ko šljivi Mikea”, promrsila sam, obuzeta načinom na koji je izgovorio “nas dvoje”. Uživala sam u tim riječima više nego što sam ja trebala.
Stigli smo već blizu parkirališta. Skrenula sam nalijevo, prema svome kamionetu. Nešto me ulovilo za vjetrovku i povuklo unatrag.
“Ma kamo si ti to pošla?”, uvrijeđeno me upitao. Držao mi je vjetrovku punom šakom.
Zbunila sam se. “Pa idem doma.”
“Zar nisi čula kad sam obećao da ću se pobrinuti da sigurno stigneš kući? Misliš da ću te pustiti da voziš u ovakvom stanju?” U glasu mu se još osjećao prezir.
“U kakvom to stanju? I što ćemo onda s mojim kamionetom?”, potužila sam se.
“Reći ću Alice da ti ga doveze poslije škole.” Počeo me vući za vjetrovku prema svome autu. Morala sam dati sve od sebe da ne padnem unatraške. A i da sam pala, vjerojatno bi me samo nastavio vući.

Korisnički profil

33 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:56 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Pusti me!”, oduprla sam mu se. Prečuo me. Oteturala sam bočno po mokrom pločniku sve do njegovog a.
Zatim me napokon oslobodio – svalila sam se na suvozačka vrata.
“Koji si ti nasilnik!”, progunđala sam.
“Otvorena su ti”, bilo je sve što mi je na to rekao.
Sjeo je s vozačeve strane.
“Potpuno sam u stanju samu sebe odvesti kući!”
Ustobočila sam se srdito pokraj auta. Počelo je jače padati, a ja se nisam sjetila staviti kapuljaču, pa mi se cijedilo po leđima iz kose.
Spustio je automatski prozor i prignuo mi se preko sjedala. “Uđi, Bella.”
Nisam mu odgovorila. Nijemo sam računala kakve bih izglede imala da stignem do kamioneta prije nego što me on uspije uloviti. Ruku na srce, nisu mi bili naročiti.
“Samo bih te odvukao natrag”, priprijetio me, pogodivši što ja to smjeram.
Pokušala sam zadržati ono malo dostojanstva koje mi je ostalo kad sam ušla u njegov auto. Nisam baš imala uspjeha – izgledala sam kao napola utopljena mačka, a čizme su mi škripale.
“Ovo je potpuno nepotrebno”, kruto sam kazala.
Nije mi odgovorio. Počeo je petljati po upravljačkoj ploči, pojačavši grijanje i stišavši glazbu. Kad je izašao s parkirališta, namjeravala sam ga počastiti nadurenom šutnjom – i potpuno uvrijeđenim izrazom lica – ali onda sam prepoznala glazbu koju je pustio, pa mi je radoznalost
nadjačala snagu karaktera.
“Clair de Lune?”, iznenađeno sam ga upitala.
“Poznaješ Debussyja?” I on je zvučao iznenađeno.
“Ne naročito”, priznala sam. “Moja majka stalno svira klasičnu glazbu po kući – znam samo one skladbe koje su mi najdraže.”
“I meni je ova jedna od najdražih.” Zagledao se zamišljeno u kišu.
Slušala sam glazbu, opustivši se u sjedalu od svijetlosive kože. Bilo je nemoguće ne reagirati na poznatu, utješnu melodiju. Kiša je sve s druge strane prozora mutila u sivkastozelene mrlje. Polako sam shvatila da vozimo vrlo brzo; samo, automobil se kretao tako mirno i postojano da uopće nisam osjećala brzinu. Odavalo ju je samo munjevito gibanje okolnih kuća.
“Kakva ti je majka?”, odjednom me upitao.
Bacila sam pogled prema njemu i vidjela da me promatra radoznalim očima.
“Vrlo slična meni, ali zgodnija”, rekla sam. Podigao je obrve. “Ja imam previše Charliejevoga u sebi. Otvorenija je od mene, a i hrabrija. Neodgovorna je i blago ekscentrična, a kuhanje joj je vrlo nepredvidljivo. Najbolja mi je prijateljica.” Zastala sam. Deprimiralo me pričati o njoj.
“Koliko ti je godina, Bella?” Glas mu je zvučao ojađeno iz nekog meni nezamislivog razloga. Zaustavio je auto, a ja sam shvatila da smo već stigli pred Charliejevu kuću. Kiša je tako gusto padala da se kuća jedva i vidjela.
Kao da smo bili uronjeni u rijeku.
“Sedamnaest”, odgovorila sam mu pomalo zbunjeno.
“Ne izgledaš kao da ti je sedamnaest.”
Rekao je to kao prigovor; nasmijao me.
“Što?”, upitao me, iznova znatiželjan.
“Mama mi uvijek kaže da sam rođena kao tridesetpetogodišnjakinja i da iz godine u godinu postajem sve sredovječnija.” Nasmijala sam se, a onda uzdahnula. “Pa, neko mora biti i odrastao.” Zastala sam na trenutak. “Ni ti mi baš ne pristaješ u treći srednje”, opazila sam.
Složio je facu i promijenio temu.
“Onda, zašto ti se majka udala za Phila?”
Iznenadilo me što se još sjeća imena; spomenula sam mu ga samo jedanput, i to prije gotovo dva mjeseca. Trebao mi je trenutak da mu odgovorim.
“Majka mi je… vrlo mlada za svoje godine. Mislim da se uz Phila osjeća još mlađe. U svakom slučaju, luda je za njim.” Odmahnula sam glavom. Nije mi išlo u glavu zašto je on privlači.
“Odobravaš li to?”, upitao me.
“Je li to bitno?”, usprotivila sam se. “Htjela bih da bude sretna… a ona želi njega.”
“To je vrlo velikodušno… samo, pitam se nešto”, zamišljeno je rekao.
“Što?”
“Bi li ona bila jednako uviđavna prema tebi, što kažeš?
Bez obzira na to koga ti izabrala?” Odjednom je postao napet, iščitavajući mi pogled.
“M-mislim da bi”, zamucnula sam. “Ali ona mi je roditelj, napokon. To nije sasvim isto.”
“Onda to ne bi smio biti niko prestrašan”, podbo me.
Uzvratila sam mu zločestim osmijehom. “A kakav bi tebi bio strašan? S puno piercinga na licu i tetovažama po cijelom tijelu?”
“To je jedna moguća definicija, valjda.”
“Koja je tvoja definicija?”
Ali prečuo je moje pitanje i postavio mi drugo. “Misliš li da bih ja mogao biti strašan?” Podigao je obrvu, a blagi tračak smiješka obasjao mu je lice.

Korisnički profil

34 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:56 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Razmislila sam načas, pitajući se bih li bolje prošla da kažem istinu ili laž. Odlučila sam se za istinu.
“Hmmm… Mislim da bi mogao, kad bi htio.”
“Bojiš li me se sada?” Smiješak se izgubio, a njegovo rajsko lice odjednom se uozbiljilo.
“Ne.” Ali odgovorila sam mu prebrzo. Smiješak se vratio.
“Onda, hoćeš li ti sada meni ispričati nešto o svojoj obitelji?”, upitala sam ga da mu odvratim pažnju. “Sigurno će tvoja priča biti daleko zanimljivija od moje.”
Smjesta je postao oprezan. “Što te zanima?”
“Cullenovi su te posvojili?”, upitala sam da to potvrdim.
“Jesu.”
Načas sam oklijevala. “Što se dogodilo s tvojim roditeljima?”
“Umrli su prije mnogo godina.” Rekao je to vrlo ravnodušno.
“Žao mi je”, promrmljala sam.
“Ne sjećam ih se baš naročito jasno. Carlisle i Esme već su dugo moji roditelji.”
“I voliš ih.” To nije bilo pitanje. To je bilo jasno iz načina na koji je govorio o njima.
“Da.” Osmjehnuo se. “Ne mogu zamisliti dvoje boljih ljudi.”
“Imaš itekakve sreće.”
“Znam da imam.”
“A tvoji brat i sestra?”
Bacio je pogled na sat na upravljačkoj ploči.
“Moji brat i sestra, a i Jasper i Rosalie, kad smo već kod toga, bit će prilično ljuti budu li morali stajati na kiši i čekati me.”
“O, oprosti, očito moraš ići.” Nisam htjela izaći iz auta.
“A ti bi vjerojatno htjela doći do svoga auta prije nego što se načelnik Swan vrati kući, tako da mu ne moraš reći za incident na biologiji.” Iscerio mi se.
“Siguran sam da je već čuo za to. U Forksu nema tajni.” Uzdahnula sam.
Nasmijao se, a u tom smijehu je bilo oštrine.
“Dobro se provedi na plaži… lijepo je vrijeme za sunčanje.” Bacio je pogled na pljusak vani.
“Zar te neću sutra vidjeti?”
“Ne. Emmett i ja počinjemo rano s vikendom.”
“Što planirate?” Prijatelji to mogu jedni druge pitati, je l’ tako? Nadala sam se da mi razočaranje nije odviše čujno u glasu.
“Idemo planinariti u divljinu Jarčevih stijena, malo južnije od gore Rainier.”
Sjetila sam se da mi je Charlie kazao da Cullenovi često idu u prirodu.
“A, dobro, lijepo se provedi.” Pokušala sam zvučati poletno. Samo, ne bih rekla da sam ga nasamarila. Smiješak mu je poigravao u kutovima usana. “Bi li mi nešto učinila ovaj vikend?” Okrenuo se i pogledao me ravno u lice punom snagom svojih žarkih, zlaćanih očiju.
Bespomoćno sam kimnula glavom.
“Bez uvrede, ali djeluješ mi kao jedna od onih koji naprosto magnetski privlače nedaće. Prema tome… probaj ne pasti u okean ili pod auto, ni ništa slično, u redu?”
Izvijeno se osmjehnuo.
Bespomoćnost mi se izgubila kad sam progovorila.
Ošinula sam ga pogledom.
“Nastojat ću”, brecnula sam se, iskočivši na kišu. Prejako sam zalupila vrata za sobom.
Još se smješkao dok je odlazio.

Korisnički profil

35 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:57 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
6. STRAŠNE PRIČE

Dok sam sjedila u svojoj sobi i pokušavala se usredotočiti na treći čin Macbetha, zapravo sam osluškivala svoj kamionet. Mislila sam da ću, čak i uz buku pljuska, čuti riku motora. Ali kad sam otišla proviriti kroz zavjesu – još jednom – odjednom se stvorio na svome mjestu.
Nisam se radovala petku, a on je više nego ispunio oja anti-očekivanja. Naravno da je bilo komentara o
nesvjestici. Jessicu je pogotovo ta priča oduševljavala. Na svu sreću, Mike ništa nije rekao, pa niko nije saznao za Edwardov udio. Ipak, štošta me pitala o onom ručku.
“Onda, što je Edward Cullen jučer htio od tebe?”, upitala me Jessica na trigonometriji.
“Ne znam”, iskreno sam joj odgovorila. “Uopće nije prešao na stvar.”
“Izgledala si dosta ljutito”, pokušala me namamiti.
“Je li?” Zadržala sam prazan izraz lica.
“Znaš, nikad prije ga nisam vidjela da sjedi ni sa kim osim sa svojima. Baš je to bilo čudno.”
“Čudno”, složila sam se. Kao da se rasrdila; nestrpljivo je mahnula tamnim kovrčama – valjda se nadala da će čuti neku sočnu priču vrijednu daljnjeg prepričavanja.
Najgori vid tog petka ležao je u tome što sam i dalje gajila nadu, iako sam znala da neće doći. Kad sam ušla u kantinu s Jessicom i Mikeom, nagonski sam pogledala prema njegovom stolu, gdje su Rosalie, Alice i Jasper sjedili i razgovarali prignutih glava. I nisam se mogla othrvati mraku koji me obavio kad sam shvatila koliko još moram čekati da ga opet vidim.
Za mojim uobičajenim stolom svi su bili prepuni planova za sutradan. Mike je opet bio u svom elementu
i silno se uzdao u mjesnog meteorologa koji je sutra obećao sunce. Morat ću to vidjeti da povjerujem. Ali danas je bilo toplije – gotovo petnaest stupnjeva. Možda nam izlet neće biti potpuna katastrofa.
Opazila sam nekoliko neprijaznih Laureninih pogleda za vrijeme ručka. Nisu mi bili jasni sve dok svi skupa nismo bili na izlazu. Hodala sam odmah iza nje, samo na pedalj-dva od njezine uređene, srebrnoplave kose, čega ona očito nije bila svjesna. “…ne znam zašto Bella” – ime mi je izrekla podrugljivim tonom – “jednostavno ubuduće ne sjedi s Cullenovima”, čula sam kako prigovara Mikeu. Nisam dotad zapazila kako neugodan, nazalan glas ima, a iznenadilo me i koliko se pakosti sada čuje u njemu. Zaista se nismo uopće dobro poznavale, svakako ne dovoljno da bih joj bila mrska – ili sam bar tako mislila.
“Ona mi je prijateljica; sjedit će s nama”, odgovorio joj je Mike šapatom, odano, ali i pomalo posjednički.
Pustila sam da Jess i Angela prođu pokraj mene. Ništa više nisam htjela čuti.
Te večeri je za objedom Charlie bio sav oduševljen zbog mog sutrašnjeg izleta u La Push. Mislim da je osjećao krivnju zbog toga što me vikendom ostavljao samu kod kuće, ali svoje je navike stvarao previše godina da bi ih sad mogao prekinuti. Naravno da je znao imena sve djece koja idu, kao i njihovih očeva i majki, a vjerojatno i djedova i baka. Očito je s odobravanjem gledao na naše druženje. Upitala sam se bi li odobrio i moj plan da se s Edwardom Cullenom odvezem u Seattle. Jasno, nisam mu namjeravala reći za to.
“Tata, znaš li neko mjesto po imenu Jarčeve stijene ili tako nekako? Mislim da je južno od gore Rainier”, usput sam ga upitala.
“Aha – zašto?”
Slegnula sam ramenima. “Neki su učenici pričali da idu onamo na kampiranje.”
“To nije naročito dobro mjesto za kampiranje.” Zvučao je iznenađeno. “Ima previše medvjeda. Ljudi većinom odlaze onamo u sezoni lova.”
“O”, promrmljala sam. “Možda sam krivo čula ime.”
Namjeravala sam se naspavati, ali probudio me neuobičajen sjaj. Otvorila sam oči i ugledala kako mi bistra žuta svjetlost dopire kroz prozor. Nisam mogla vjerovati.
Skočila sam na prozor da pogledam, i, nego što, sunce je sjalo. Nalazilo se na pogrešnom mjestu na nebu, preniskom, a nije ni izgledalo onoliko blizu koliko bi trebalo biti, ali to je definitivno bilo sunce. Oblaci su optakali obzorje, ali u sredini se vidio velik prostor plavetnila.
Zadržala sam se na prozoru što sam dulje mogla, u strahu da će plavetnilo opet nestati maknem li se.

Korisnički profil

36 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:57 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Trgovina Newtonova olimpijska oprema nalazila se odmah sjeverno od mjesta. Viđala sam je već, ali nikad nisam onamo svratila – jer mi nisu naročito trebale potrepštine za dulji boravak na otvorenome. Na parkiralištu sam prepoznala Mikeov suburban i Tylerovu sentru.
Kad sam se zaustavila uz njihova vozila, vidjela sam i grupicu pred suburbanom. Tu je bio Eric, uz još dva dečka s kojima sam imala nastavu; bila sam prilično sigurna da se zovu Ben i Conner. I Jess je bila s njima, s Angelom i Lauren. Još tri djevojke stajale su uz njih, uključujući jednu preko koje sam pala na tjelesnom u petak. Kad sam izašla iz kamioneta, ta me mrko pogledala i šapnula nešto Lauren. Lauren je zabacila kosu boje kukuruzne svile i prezrivo me odmjerila.
Znači, bit će to jedan od takvih dana. Barem je Mikeu bilo drago što me vidi.
“Došla si!”, doviknuo mi je oduševljeno. “A rekao sam ti da će danas biti sunčano, zar ne?”
“Rekla sam ti da ću doći”, podsjetila sam ga.
“Samo još čekamo Leeja i Samanthu… osim ako ti nisi pozvala još nekoga”, dodao je Mike.
“Nisam”, olako sam slagala, nadajući se da me neće uloviti u laži. Ali također sam se usrdno nadala da će se dogoditi neko čudo i da će se Edward pojaviti.
Mike je bio vidno zadovoljan.
“Hoćeš se voziti u mom autu? Možeš u njemu, ili u minikombiju Leejeve mame.”
“Svakako.”
Blaženo se osmjehnuo. Bilo je tako lako usrećiti Mikea.“
Možeš sjesti pokraj mene”, obećao mi je. Prikrila sam ojađenost. Nije bilo jednako lako usrećiti Mikea i Jessicu u isti mah. Vidjela sam kako nas Jessica upravo strijelja pogledima.
Ipak, brojno stanje išlo je meni u prilog. Lee je sa sobom doveo još dvoje ljudi, pa je svako sjedalo odjednom postalo potrebno. Uspjela sam utisnuti Jess između Mikea i mene na prednje sjedalo suburbana. Mike je to mogao malo uljudnije podnijeti, ali barem se Jessici raspoloženje vidno popravilo.
Od Forksa do La Pusha bilo je samo dvadeset pet kilometara. Cestu su najvećim dijelom puta okruživale prekrasne guste šume, a široka rijeka Quillayute dvaput se provila pod njim. Bilo mi je drago što imam mjesto s pogledom. Spustili smo prozore – u suburbanu je bilo pomalo klaustrofobično s devet putnika – i nastojala sam upiti što više sunca mogu.
Već sam puno puta bila na plažama oko La Pusha za vrijeme ljetovanja u Forksu s Charliejem, pa sam poznavala kilometar i pol dugački polumjesec Prve plaže.
Svejedno mi je oduzeo dah. Voda je čak i na suncu bila tamnosiva, s bijelim krestama što se valjaju prema sivoj, kamenitoj obali. Iz čeličnih voda pristaništa u strmim su se liticama otoci uzdizali do neravnih vrhova, okrunjeni škrtim, velebnim jelama. Na plaži je postojao tek uzak
rub pravoga pijeska uz rub vode, nad kojim su se prostirali milijuni krupnih, glatkih kamenova koji su izdaleka izgledali ujednačeno sivkasto, ali izbliza su se odlikovali nijansama svake boje koju kamen može imati: terakote, morskozelene, lavande, modrosive, mutnozlatne. Plimna
crta bila je posuta golemim naplavljenim deblima, izblijedjelima do bjeline kosti u slanoj vodi, gdjegdje nabacanima na gomile uz rubove prvih šumaraka, a gdjegdje osamljenima tik izvan dometa valova.
Oštar je vjetar puhao s pučine, prohladan i slan. Pelikani su plutali na uzbibanome moru, dok su nad njima letjeli galebovi i jedan usamljeni orao. Oblaci su i dalje kružili nebom, prijeteći udarom svakog časa, ali sunce je zasad još hrabro sjalo u svojoj aureoli plavetnila.
Oprezno smo se spustili do plaže. Mike nas je odveo do obruča naplavljenih debala koja su očito već služila izletnicima poput nas. Kružno ložište već je bilo postavljeno, puno crnoga pepela. Eric i onaj dečko koji se valjda zvao Ben skupili su odlomljene grane naplavina
sa suhljih mjesta uz rub šume i uskoro ih složili u oblik šatora na starome mjestu za vatru.
“Jesi li ikada vidjela vatru od naplavljenog drveta?”, upitao me Mike. Sjedila sam na jednoj od klupa koštane boje; druge su se cure skupile u grozdove oko mene i počele uzbuđeno tračati. Mike je kleknuo uz vatru i pripalio jedan tanji štapić upaljačem za cigarete.
“Ne”, rekla sam mu kad je oprezno prinio zapaljenu treščicu šatoru.
“Onda će ti se ovo svidjeti – pazi boje.” Pripalio je jos jednu grančicu i položio je pokraj prve. Plamenovi su stali brzo lizati suho drvo.
“Plavo je”, iznenađeno sam rekla.
“To je od soli. Lijepo je, zar ne?” Zapalio je još jedno drvce i stavio ga na mjesto koje vatra nije zahvatila, a onda sjeo do mene. Na svu sreću, Jess mu je bila sa suprotne strane. Obratila mu se, pa se posvetio njoj. Gledala sam kako čudni plavi i zeleni plamenovi pucketaju u nebo.
Nakon pola sata ćaskanja, neki su dečki htjeli prošetati do obližnjih plimnih jezeraca. Bila sam u nedoumici.
S jedne strane, obožavala sam plimna jezerca. Opčinjavala su me još od djetinjstva; spadala su među rijetke stvari kojima sam se uopće radovala pri dolasku u Forks. S druge strane, također sam često padala u njih.
To nije naročito bitno kad ti je sedam godina i s tatom si. Prisjetila sam se Edwardovog zahtjeva – da ne padnem u okean.

Korisnički profil

37 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:57 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Lauren je bila ta koja je donijela odluku umjesto mene. Nije joj se šetalo, a nedvojbeno je nosila i krivu obuću za to. I većina ostalih cura, izuzev Angele i Jessice, odlučila je ostati na plaži. Pričekala sam da Tyler i Eric jasno kažu da će ostati s njima prije nego što sam potiho
ustala i pridružila se pobornicima šetnje. Mike mi je uputio širok osmijeh kad je vidio da idem.
Šetnja nije bila naročito duga, premda mi je bilo mrsko izgubiti pogled na nebo u šumi. Zelena svjetlost šume čudnovato je odudarala od adolescentskih zezancija, odviše mrkla i prijeteća da bi bila u suglasnosti s vedrim prepucavanjima oko mene. Morala sam pri svakom koraku vrlo pomno paziti na korijenje odozdo i granje odozgor, pa sam uskoro zaostala. Naposljetku
sam izbila iz smaragdnog zabrana šume i opet pronašla kamenitu obalu. Bila je oseka, pa je pokraj nas plimna rječica istjecala u more. Duž njenih šljunčanih obala, plitka jezerca koja se nikad posve nisu praznila vrvjela su životom.
Vrlo sam pomno pazila da se ne nagnem previše nad te okeanske barice. Ostali se nisu plašili, pa su preskakivali kamenove i opasno naskakivali na rubove. Našla sam vrlo stabilan kamen na rubu jednog od najvećih jezeraca i oprezno sjela na njega, opčarana prirodnim akvarijem
poda mnom. Buketi anemona žarkih boja neprekidno su se njihali u nevidljivoj struji, izvijene puževe kućice vrzmale su se po rubovima prikrivajući rakove u sebi, zvjezdače su nepomično nalijegale na kamenje, a i jedne na druge, dok je jedna crna jeguljica s bijelim trkaćim prugama vijugala kroz jarkozelenu travuljinu, čekajući da se more vrati. Posve sam se uživjela, izuzev što sam se jednim djelićem svijesti pitala što li Edward sada radi, i zamišljala što bi mi sve govorio da je sada sa mnom.
Dečki su napokon ogladnjeli, a ja sam ukočeno ustala i otišla natrag za njima. Pokušala sam ovaj put bolje držati korak s njima kroz šumu, pa sam, jasno, nekoliko puta pala. Malo sam ogrebala dlanove, a koljena na trapericama dobila su mi zelene mrlje, ali moglo je biti i gore.
Kad smo se vratili na Prvu plažu, grupa koju smo ostavili za sobom umnožila se. Kad smo se približili, ugledali smo sjajnu, ravnu crnu kosu i bakrenastu kožu novopridošlica, tinejdžera iz rezervata koji su se došli družiti. Već se dijelila hrana, pa su dečki požurili uzeti svoj dio, dok nas je Eric predstavljao kako je ko ulazio u obruč naplavina. Angela i ja stigle smo zadnje, a kad je Eric rekao kako se zovemo, opazila sam da me sa zanimanjem pogledao jedan mlađi dječak koji je sjedio na kamenju blizu vatre. Sjela sam pokraj Angele, a Mike nam je donio sendviče i niz sokova da možemo izabrati, dok je dečko koji se činio najstariji navodio imena sedmero svojih drugova. Uspjela sam zapamtiti samo to da se jedna djevojka također zove Jessica, a da je dječaku koji me zapazio ime Jacob.
Bilo mi je ugodno sjediti uz Angelu; uz nju se lako moglo opustiti – nije imala potrebu da svaku šutnju ispuni brbljanjem. Pustila me da na miru razmišljam dok smo jeli. A ja sam razmišljala o tome kako vrijeme neravnomjerno protječe u Forksu, kako katkad hita u vihoru dok pojedini prizori iskaču jasnije od drugih. A onda, pak, u drugim prilikama svaka sekunda postaje bitna i usijeca mi se u svijest. Znala sam tačno što je razlog te različitosti, a to me uznemirilo.
Za vrijeme ručka oblaci su se stali nadvijati, šunjajući se plavim nebom, načas pretrčavajući preko sunca, bacajući duge sjene preko plaže i zacrnjujući valove. Kad su pojeli do kraja, ljudi su se počeli razilaziti po dvoje-troje.
Neki su prošetali do ruba valova, nastojeći skakutati od kamena do kamena preko uzburkane površine vode.
Drugi su okupljali drugu ekspediciju na plimna jezerca.
Mike je – u pratnji Jessice – krenuo do jedinog dućana u selu. Neki su mjesni klinci krenuli s njima; drugi su se pridružili šetnji. Kad su se svi raštrkali, ostala sam sama na svome naplavljenom deblu, dok su se Lauren i Tyler bavili CD plejerom koji se neko sjetio ponijeti,
a tri tinejdžera iz rezervata sjedili su po obodu kruga, uključujući dječaka po imenu Jacob i onog najstarijeg koji im je služio kao glasnogovornik.
Nekoliko minuta nakon što je Angela otišla s ekspedicijom, Jacob se došetao i sjeo na njezino mjesto pokraj mene. Izgledao je kao da mu je četrnaest, možda petnaest godina, a imao je dugu, sjajnocrnu kosu stegnutu gumicom na zatiljku. Koža mu je bila prekrasna, svilenkasta
i crvenkastosmeđa; imao je tamne oči, usađene duboko iznad visokih, ravnih jagodica. Oko brade mu se još naslućivala dječja zaobljenost. U cjelini, lice mu je bilo vrlo lijepo. Međutim, moje pozitivno mišljenje o njegovu izgledu narušile su prve riječi koje je prozborio.
“Ti si Isabella Swan, zar ne?”
Bilo mi je kao da iz početka prolazim prvi dan škole.

Korisnički profil

38 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:57 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Bella”, uzdahnula sam.
“Ja sam Jacob Black.” Prijateljski mi je pružio ruku.
“Ti si kupila kamionet moga tate.”
“A, da”, rekla sam s olakšanjem i stisnula mu glatku ruku. “Ti si Billyjev sin. Vjerojatno bih te se trebala sjećati.”
“Ne, ja sam najmlađi u obitelji – zacijelo se sjećaš mojih starijih sestara.”
“Rachel i Rebecce”, odjednom sam se prisjetila.
Charlie i Billy često su nas stavljali skupa za vrijeme mojih posjeta, da se imamo čime baviti dok oni pecaju. Sve smo bile odviše stidljive da se naročito sprijateljimo. Jasno, ja sam priredila toliko ispada da su izleti na pecanje prestali kad mi je bilo jedanaest godina.
“Jesu li tu?” Pogledala sam djevojke na rubu okeana, pitajući se bih li ih danas prepoznala.
“Ne.” Jacob je odmahnuo glavom. “Rachel je dobila stipendiju na sveučilištu Washington State, a Rebecca se udala za surfera sa Samoe – sada živi na Havajima.”
“Udala se. Čovječe.” Zaprepastila sam se. Blizanke su bile tek nešto više od godinu dana starije od mene.
“Onda, kako ti se sviđa kamionet?”, upitao me.
“Obožavam ga. Super vozi.”
“Aha, ali strašno je spor”, nasmijao se. “Tako mi je laknulo kad ga je Charlie kupio. Tata mi nije htio dati da počnem sastavljati novi auto kad već imamo posve savršeno vozilo.”
“Nije baš tako strašno spor”, usprotivila sam se.
“Jesi li probala prijeći stotku?”
“Ne”, priznala sam.
“Dobro. Nemoj.” Zločesto se osmjehnuo.
Nisam se mogla spriječiti da se i sama jednako ne osmjehnem. “Sjajan je u sudarima”, izjavila sam u obranu svoga kamioneta.
“Mislim da ni tenk ne bi mogao srediti to staro čudovište”, složio se i opet nasmijao.
“Znači, sastavljaš aute?”, upitala sam ga zadivljeno.
“Kad imamo vremena, a i dijelova. Ne znaš slučajno gdje bih se mogao dočepati glavnoga cilindra za Volkswagen Golf iz 1986?”, dodao je u šali. Imao je ugodan, hrapav glas.
“Žao mi je”, nasmijala sam se, “nisam vidjela nijedan u zadnje vrijeme, ali imat ću to na umu.” Kao da sam uopće znala o čemu se radi. Bilo je vrlo jednostavno razgovarati s njim.
Zabljesnuo me širokim osmijehom, pogledavši me zahvalno na način koji sam već polako prepoznavala.
Nisam bila jedina koja je to primijetila.
“Poznaješ Bellu, Jacobe?”, upitala ga je Lauren – drskim tonom, valjda – s druge strane vatre.
“Moglo bi se reći da se znamo od rođenja”, nasmijao se i opet mi se osmjehnuo.
“Krasno.” Nije zvučala kao da joj je to iole krasno, a blijede, riblje oči su joj se suzile.
“Bella”, opet mi je dobacila, pomno mi promatrajući lice, “baš kažem Tyleru da je šteta što niko od Cullenovih nije danas mogao doći ovamo. Zar ih se niko nije sjetio pozvati?” Izraz žaljenja bio joj je neuvjerljiv.
“Misliš na obitelj doktora Carlislea Cullena?”, upitao ju je onaj visoki, stariji dečko prije nego što sam stigla odgovoriti, poprilično rasrdivši Lauren. Zapravo je prije bio muškarac nego dečko, a glas mu je bio vrlo dubok.
“Da, poznaješ ih?”, upitala ga je svisoka, okrenuvši se napola prema njemu.
“Cullenovi ne dolaze ovamo”, rekao je tonom koji je zatvorio temu, zanemarivši njeno pitanje.
Tyler joj je pokazao jedan CD i upitao je što misli o njemu. Uspio joj je tako privući pažnju.
Zagledala sam se zaprepašteno u dečka s dubokim glasom, ali on je gledao u stranu, prema tamnoj šumi za nas. Rekao je da Cullenovi ne dolaze ovamo, ali u glasu mu se čulo nešto više od toga – da im to nije dopušteno; da im je zabranjeno. Svojim je držanjem na mene ostavio čudan dojam, koji sam bezuspješno pokušala zanemariti.
Jacob me prenuo iz meditacije. “Onda, je li ti Forks već počeo ići na jetra?”
“O, to je blago rečeno.” Iskreveljila sam se. On mi se široko osmjehuo s razumijevanjem.
I dalje sam mozgala o toj šturoj opasci o Cullenovima, a onda sam iznenada dobila nadahnuće. Plan mi je bio glup, ali ništa bolje nije mi padalo na pamet. Nadala sam se da mladi Jacob još nema iskustva s curama, pa neće prozrijeti moje jamačno jadne pokušaje upucavanja.
“Bi li se prošetao do plaže sa mnom?”, upitala sam ga, pokušavši oponašati način na koji me Edward znao gledati ispod oka kroz trepavice. Teško da sam mogla polučiti iole sličan učinak, naravno, ali Jacob je svejedno sasvim spremno skočio na noge.
Dok smo preko raznobojnog kamenja išli na sjever prema morskome bedemu od naplavljenih debala, oblaci su napokon stisnuli redove na nebu, te se more zatamnilo, a temperatura je pala. Zarila sam ruke duboko u džepove vjetrovke.
“Koliko ti je onda godina, šesnaest?”, upitala sam ga, dajući sve od sebe da ne izgledam kao kreten dok sam napadno treptala onako kako sam vidjela da djevojke rade na televiziji.
“Upravo sam napunio petnaest”, priznao mi je polaskano.
“Zbilja?” Lice mi se ispunilo hinjenim iznenađenjem.
“Bila sam uvjerena da si stariji.”
“Visok sam za svoje godine”, objasnio mi je.
“Često dolaziš u Forks?”, upitala sam ga usrdno, kao da se nadam potvrdnom odgovoru. Sama sam sebi zvučala kao idiot. Uplašila sam se da će se zgađeno okomiti na mene i optužiti me za prevaru, ali izgleda da mu je to i dalje laskalo.
“Ne naročito”, priznao je namrštivši se. “Ali kad dovršim auto moći ću ići onamo kad god budem htio – nakon što dobijem vozačku”, dopunio se.

Korisnički profil

39 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:57 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Ko je onaj drugi dečko s kojim je Lauren razgovarala?
Izgleda mi malo prestaro da se druži s nama.” Namjerno sam se ubrojila među madež, da Jacobu bude jasno da mi je on draži.
“To je Sam – njemu je devetnaest godina”, obavijestio me.
“Što je on to rekao za doktorovu obitelj?”, nedužno sam ga upitala.
“Za Cullenove? O, oni ne bi smjeli dolaziti u rezervat.”
Pogledao je u daljinu, prema Jamesovom otoku, dok mi je potvrđivao ono što mi se učinilo da sam čula u Samovu glasu.
“Zašto ne?”
Bacio je pogled prema meni i ugrizao se za usnu.
“Ups, ne bih ti smio kazati ništa o tome.”
“O, neću nikome reći, samo me zanima.” Pokušala sam mu uputiti zavodnički osmijeh, pitajući se ne pretjerujem li.
Samo, uzvratio mi je osmijehom, izgledajući zavedeno.
Zatim je podigao obrvu i progovorio još hrapavijim glasom nego prije.
“Voliš strašne priče?”, upitao me zlokobno.
“Obožavam ih”, oduševljeno sam mu rekla, dajući sve od sebe da izgledam zamamno.
Jacob je prošetao do obližnjeg naplavljenog stabla kojemu je korijenje stršalo u zrak poput istanjenih nogu golema blijeda pauka. Lagano je sjeo na jedan zavojiti korijen, dok sam ja sjela pod njega na deblo. Zagledao se u kamenje pod sobom dok mu je smiješak titrao na rubovima širokih usana. Vidjela sam da će se potruditi da ovo zvuči dobro. Dala sam sve od sebe da mi se živa zainteresiranost koju sam osjećala ne vidi u očima.
“Znaš li ijednu našu staru priču o tome odakle smo potekli – Quileuti, hoću reći?”, otpočeo je.
“Ne baš”, priznala sam.
“Pa, postoji niz legendi, za neke se čak tvrdi da potječu iz doba Potopa – Quileuti iz starine navodno su zavezali kanue za vrhove najvišeg drveća na planini i tako preživjeli, poput Noe i njegove Arke.” Osmijehom mi je pokazao kako malo drži do tih predanja. “Druga pak legenda tvrdi da smo potekli od vukova – i da su nam vukovi još uvijek braća. Plemenski zakon brani da ih se ubija.
A tu su onda i priče o hladnima.” Glas mu je postao malo dublji.
“O hladnima?”, upitala sam ga, ne hineći više radoznalost.
“Da. Ima priča o hladnima starih poput legendi o vukovima, a nekih i mnogo skorijih. Prema legendi, moj vlastiti pradjed poznavao je nekolicinu. Upravo je on sklopio pogodbu kojom im je zabranjen pristup na našu zemlju.” Zakolutao je očima.
“Tvoj pradjed?”, potaknula sam ga.
“Bio je plemenski starješina, kao i moj otac. Znaš, hladni su prirodni neprijatelji vuka – pa, ne baš vuka, već vukova koji mogu postati ljudi, poput naših predaka. Vukodlaka, što bi ti rekla.”
“Vukodlaci imaju neprijatelje?”
“Samo jedne.”
Usrdno sam se zagledala u njega, nadajući se da ću zadivljenošću prikriti nestrpljenje.
“Prema tome”, nastavio je Jacob, “hladni su naši praiskonski neprijatelji. Ali taj čopor koji je došao na naš teritorij u vrijeme moga pradjeda bio je drugačiji. Nisu lovili kao ostali iz njihova roda – navodno nisu bili opasni po pleme. Pa je moj pradjed sklopio primirje s njima.
Dokle god oni ne budu zalazili na našu zemlju, mi ih nećemo odati bljedolikima.” Namignuo mi je.
“Ako nisu bili opasni, zašto onda…?” Pokušala sam shvatiti o čemu se radi, upinjući se da mu ne pokažem kako ozbiljno doživljavam njegovu sablasnu priču.
“Uvijek postoji opasnost po ljude dok su kraj hladnih, čak i kad su civilizirani kao taj klan. Nikad se ne zna kad će ih glad nadjačati.” Namjerno je unio jak prizvuk prijetnje u svoj glas.
“Kako to misliš, ‘civilizirani’?”
“Tvrdili su da ne love ljude. Navodno su nekako mogli umjesto toga loviti životinje.”
Pokušala sam zvučati nehajno. “I kakve to onda veze ima s Cullenovima? Jesu li oni slični tim hladnima koje je susreo tvoj pradjed?”
“Ne.” Napravio je dramsku stanku. “To su isti ti hladni.”
Izraz mog lica zacijelo mu je izgledao kao strah potaknut njegovom pričom. Zadovoljno se osmjehnuo i nastavio.

Korisnički profil

40 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:57 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Sad ih je više, imaju novu ženku i novog mužjaka, ali ostali su jedni te isti. U vrijeme moga pradjeda već im se znao vođa, Carlisle. Došao je i otišao odavde prije nego što je tvoj narod uopće stigao ovamo.” Opirao se smiješku.
“I što su onda oni?”, napokon sam ga upitala. “Što su hladni?”
Mračno se osmjehnuo.
“Krvopije”, odgovorio mi je jezovitim glasom. “Tvoj narod ih zove vampirima.”
Zagledala sam se u uzburkane valove nakon tog odgovora, ne znajući što mi se vidi na licu.
“Naježila si se”, oduševljeno se nasmijao.
“Vješto pričaš priče”, pohvalila sam ga, ne odmičući pogled s valova.
“Samo, ta je baš ono suluda, je l’ tako? Nije ni čudo da nam tata ne da da je ikome pričamo.”
Nisam još mogla dovoljno ovladati licem da ga pogledam.
“Ne brini, neću te odati.”
“Čini mi se da sam upravo prekršio pogodbu”, nasmijao se.
“Odnijet ću to u grob sa sobom”, obećala sam mu, a zatim se naježila.
“Znaš, ozbiljno, nemoj ništa reći Charlieju. Prilično se naljutio na moga tatu kad je čuo da neki od nas više ne idu u bolnicu otkako se doktor Cullen zaposlio u njoj.”
“Neću, naravno da neću.”
“Onda, je l’ nas sada smatraš hrpom praznovjernih domorodaca?”, upitao me zafrkantskim tonom, ali s tračkom zabrinutosti. Još nisam odmaknula pogled od okeana.
Okrenula sam se prema njemu i nasmiješila mu se najnormalnije što sam mogla.
“Ne. Ali mislim da jako vješto pričaš strašne priče.
Još sam naježena, vidi.” Digla sam ruku.
“Kul.” Osmjehnuo se.
A onda nas je zvuk struganja kamenja na plaži upozorio da neko stiže. U isti smo mah podigli glave i ugledali Mikea i Jessicu na pedesetak metara, kako hodaju prema nama.
“Tu li si, Bella”, doviknuo mi je Mike s olakšanjem, mašući rukom iznad glave.
“To ti je dečko?”, upitao me Jacob, upozoren tračkom ljubomore u Mikeovu glasu. Iznenadilo me što je to tako očito.
“Ne, definitivno nije”, prošaptala sam. Bila sam silno zahvalna Jacobu i htjela sam ga usrećiti što više mogu.
Namignula sam mu, oprezno se pritom okrenuvši od Mikea. Nasmiješio mi se, ushićen mojim nevještim očijukanjem.
“Tako da kad dobijem vozačku…”, započeo je.
“Dođi do mene u Forks. Možemo koji put izaći van.”
Bilo mi je krivo kad sam to rekla, jer sam znala da sam ga iskoristila. Ali Jacob mi je doista bio drag. Znala sam da bi mi lako mogao biti prijatelj.
Mike je sada stigao do nas, s Jessicom nekoliko koraka iza sebe. Opazila sam kako mjerka Jacoba pogledom, zadovoljan zbog njegove očite nedoraslosti.
“Gdje si bila?”, upitao me, premda mu je odgovor bio pred nosom.
“Jacob mi je upravo pričao neke mjesne priče”, objasnila sam. “Bilo je zbilja zanimljivo.”
Toplo sam se osmjehnula Jacobu, a on mi je uzvratio širokim osmijehom.
“Pa”, zastao je Mike, iznova pomno procjenjujući situaciju nakon što je vidio kako smo se zbližili. “Mi se spremamo natrag – izgleda da će uskoro kiša.”
Svi smo podigli pogled prema natmurenom nebu.
Zbilja je izgledalo kao da se sprema kiša.
“U redu.” Skočila sam na noge. “Stižem.”
“Drago mi je što smo se opet vidjeli”, rekao mi je Jacob, a bilo mi je jasno da time malo i zadirkuje Mikea.
“I meni je stvarno drago. Kad Charlie idući put ode do Billyja, doći ću i ja”, obećala sam mu.
Osmijeh mu se raširio od uha do uha. “To bi baš bilo kul.”
“I hvala ti”, iskreno sam dodala. Podigla sam kapuljaču dok smo koračali preko kamenja
prema parkiralištu. Počinjale su padati prve kapi, stvarajući crne mrlje na stijenama. Kad smo stigli do Suburbana, ostali su već tovarili stvari natrag u auto. Uvukla sam se na stražnje sjedalo uz Angelu i Tylera, izjavivši da sam već iskoristila svoje pravo da sjedim sprijeda. Angela je samo zurila kroz prozor u sve bližu oluju, a Lauren se okrenula unatraške na srednjem sjedalu kako bi joj se Tyler mogao sasvim posvetiti, tako da sam mogla jednostavno nasloniti glavu na sjedalo, zažmiriti i dati sve od sebe da ne razmišljam.

Korisnički profil

41 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:58 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
7. NOĆNA MORA

Rekla sam Charlieju da trebam napisati hrpu zadaća i da mi se ništa ne jede. Trajao je prijenos košarkaške utakmice koja mu je bila vrlo bitna, premda ja, naravno, pojma nisam imala što je to tako posebno u njoj, ali zato bar nije primijetio ništa neobično u mome licu ili glasu.
Kad sam stigla u sobu, zaključala sam vrata. Prokopala sam po ladicama radnog stola, našla stare slušalice i priključila ih na svoj mali CD plejer. Uzela sam jedan CD koji mi je Phil poklonio za Božić. Bio mu je to jedan od najdražih bendova, iako su rabili malo previše basova i kreštanja za moj ukus. Umetnula sam ga i legla na krevet. Stavila sam slušalice na glavu, pustila disk i odvrnula glasnoću do te mjere da su me zaboljele uši. Zažmirila sam, ali svjetlo mi je i dalje padalo u oči, pa sam dodala i jastuk preko gornje polovice lica.
Vrlo sam se pomno usredotočila na glazbu, ne bi li razabrala stihove, razlučila složene bubnjarske dionice.
Pri trećem preslušavanju CD-a, znala sam barem sve riječi refrena. Iznenadilo me to što mi se bend zaista svidio nakon što sam se naviknula na treštanje. Morat ću se opet zahvaliti Philu.
I upalilo je. Razorni ritmovi spriječili su me da mislim – a to je i bio cijeli cilj vježbe. Slušala sam i slušala
CD, sve dok nisam znala pjevati sve pjesme, sve dok konačno nisam zaspala.
Otvorila sam oči i ugledala jedno poznato mjesto.
Svjesna u nekom kutku svijesti da sanjam, prepoznala sam zelenu svjetlost šume. Čulo se kako se valovi negdje u blizini lome o stijene. I znala sam da ću ugledati sunce uspijem li pronaći okean. Nastojala sam poći prema zvuku, ali onda se tu stvorio Jacob Black, potegao me za ruku i odvukao prema najcrnjem dijelu šume.
“Jacobe? Što je bilo?”, upitala sam ga. Lice mu je bilo prestrašeno dok ga je povlačio svom snagom, jer sam mu se opirala; nisam htjela otići u taj mrak.
“Bježi, Bella, moraš pobjeći!”, prestravljeno je prošaptao.
“Ovuda, Bella!”, prepoznala sam Mikeov glas kako me zaziva iz tmurnog srca drveća, ali nisam ga mogla vidjeti.
“Zašto?”, upitala sam, još se odupirući Jacobovu stisku, očajnički želeći da ugledam sunce.
Ali Jacob mi je pustio ruku i naglo se počeo tresti, te je ciknuo i pao na tamno šumsko tlo. Stao se trzati na zemlji dok sam ga užasnuto promatrala.
“Jacobe!”, vrisnula sam. Ali nestao je. Na njegovu mjestu našao se krupni crvenkastosmeđi vuk crnih
očiju. Vuk se okrenuo od mene, prema obali. Dlaka na plećkama stala mu se kostriješiti, a između iskeženih očnjaka počelo mu je dopirati potmulo režanje.
“Bella, bježi!”, viknuo je opet Mike odnekud iza mene. Ali nisam se okrenula. Gledala sam kako mi se iz
smjera plaže približava svjetlost.
I tada je Edward iskoračio između stabala. Koža mu se blago sjajila, oči su mu bile crne i opasne. Podigao je jednu ruku i pozvao me da mu priđem. Vuk mi je zarežao pod nogama.
Zakoračila sam, prema Edwardu. Tada se osmjehnuo, a zubi su mu bili oštri, šiljasti.
“Vjeruj mi”, začulo se kako prede.
Prišla sam mu još za korak.
Vuk se bacio kroz prostor između mene i vampira, ciljajući očnjacima u žilu kucavicu.
“Ne!”, vrisnula sam i naglo se uspravila u krevetu.
Od iznenadnog pokreta slušalice su mi povukle CD plejer sa stolića kraj uzglavlja, pa je s treskom pao na drveni pod.
Svjetlo mi je još bilo upaljeno, i zatekla sam se kako sjedim na krevetu posve odjevena i obuvena. Dezorijentirano sam pogledala sat na ormaru. Bilo je pola šest ujutro.
Prostenjala sam, svalila se natrag i prevrnula na lice, skinuvši čizme nogama. Samo, bilo mi je tako neudobno da se nisam više mogla ni približiti snu. Opet sam se prevrnula i raskopčala traperice, nespretno ih svlačeći dok sam se trudila ostati u vodoravnom položaju. Osjećala sam pletenicu kao neugodni, neravni pritisak na leđima.
Okrenula sam se na bok, strgnula gumicu i brzo prstima razmrsila kosu. Navukla sam jastuk natrag preko očiju.
Ništa od svega toga, naravno. Moja je podsvijest izvukla na vidjelo upravo one prizore koje sam očajnički nastojala izbjeći. Sad ću se morati suočiti s njima.
Uspravila sam se u sjedeći položaj, a u glavi mi se načas zavrtjelo dok je krv otjecala iz nje. Prvo ono najbitnije, pomislila sam, ne bih li odugovlačila što dulje mogu. Uzela sam neseser.
Samo, tuširanje nije trajalo ni izbliza onoliko dugo koliko sam se nadala. Čak i nakon što sam natenane
osušila kosu fenom, ubrzo mi je ponestalo posla u kupaonici.
Umotala sam se u ručnik i vratila u sobu. Nisam znala spava li Charlie i dalje, ili je već otišao. Bacila sam
pogled kroz prozor i vidjela da policijskog automobila više nema. Opet je na pecanju.

Korisnički profil

42 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:58 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Polako sam se obukla u najudobniju trenerku i onda spremila krevet – što inače nikad nisam radila. Nisam više mogla odugovlačiti. Sjela sam za radni stol i uključila svoje staro računalo.
Mrzila sam se ovdje služiti internetom. Modem mi je bio žalosno zastario, a besplatna veza ispodprosječna; sâmo je nazivanje tako dugo trajalo da sam odlučila spremiti zdjelicu kukuruznih pahuljica dok čekam.
Jela sam polako, žvačući pažljivo svaki zalogaj. Kad sam pojela, oprala sam zdjelicu i žlicu, obrisala ih i spremila.
Vukla sam noge dok sam se vraćala stubama. Prvo sam otišla do CD plejera, digla ga s poda i stavila tačno na sredinu stolića. Isključila sam slušalice i stavila ih u ladicu radnog stola. Zatim sam pustila isti onaj CD, stišavši zvuk tako da se čuje u pozadini.
Još jednom sam uzdahnula i posvetila se računalu.
Jasno, ekran je bio prepun pop-up oglasa. Sjela sam u tvrdi stolac na sklapanje i počela gasiti sve te prozorčiće.
Napokon sam se uspjela probiti do svoje omiljene tražilice.
Zatukla sam još pokoji pop-up i zatim utipkala jednu riječ.
Vampir.
Trajalo je izluđujuće dugo, naravno. Kad su se pojavili rezultati, trebalo ih je itekako prosijati – dobila sam sve od filmova i TV serija do igara uloga, underground metal glazbe i kompanija za darkersku kozmetiku.
Zatim sam pronašla jedan portal koji obećava – Vampiri A-Ž. Nestrpljivo sam pričekala da se učita, brzo tamaneći svaki oglas koji bi bljesnuo na ekranu. Konačno je stranica bila gotova – jednostavna bijela pozadina s crnim tekstom, znanstvenog izgleda. Na uvodnoj su me stranici dočekala dva citata:
Diljem golemoga, sjenovitoga svijeta duhova i demona nema nijedne prilike koja bi bila tako užasna, koja bi ulijevala takvu stravu i grozu, pa ipak se odlikovala takvim jezivim čarom, kao što je to vampir, koji sam po sebi nije ni duh ni demon, već se odlikuje tamnim prirodama i posjeduje zagonetne i užasne odlike obaju.
– Vlč. Montague Summers
Ako na ovome svijetu postoji neka dobro potkrijepljena pojava, onda su to vampiri. Ničega ne nedostaje:
službenih izvješća, prisegom potvrđenih izjava uglednika, kirurga, svećenika, mirovnih sudaca; dokazna je građa posve potpuna. A usprkos svemu tome, gdje je taj koji vjeruje u vampire?
– Rousseau
Ostatak portala donosio je abecedni popis niza različitih svjetskih predaja o vampirima. Prvi na kojeg sam kliknula, danag, bio je filipinski vampir, koji je navodno u davnini prvi donio kulturu biljke taro na otočje. Predaja je dalje kazivala da je danag godinama surađivao s
ljudima, ali to se ortaštvo prekinulo onoga dana kad je jedna žena porezala prst, a nakon što joj je danag posisao ranu, okus mu se tako svidio da joj je popio svu krv iz tijela.
Pažljivo sam iščitala opise, tražeći bilo što što bi mi zvučalo poznato, ako već ne i uvjerljivo. Činilo mi se da se većina predaja o vampirima bavi lijepim ženama kao demonima i djecom kao žrtvama; također su mi djelovale kao obrazloženja sročena kako bi se objasnilo visoke stope smrtnosti među malom djecom, a muškarcima pružilo izgovor za nevjeru. U mnogim sam pričama zatekla bestjelesne duhove i upozorenja na opasnosti nedoličnih sahrana. Nije bilo mnogih slučajeva koji bi me podsjetili na filmove koje sam vidjela, a tek se malobrojna
nekolicina, kao hebrejski estrie i poljski upier, uopće bavila ispijanjem krvi.
Samo su mi tri stavke doista privukle pažnju: rumunjski varcolaci, moćno neumrlo biće koje se može pojaviti kao prekrasan čovjek blijede kože, slovački nelapsi, tako snažno i brzo biće da može pobiti cijelo selo u samo sat vremena nakon ponoći, i još jedno, stregoni benefici.
Tom posljednjem bila je posvećena samo jedna kratka rečenica.
Stregoni benefici: talijanski vampir, navodno na strani dobra, uz to i smrtni neprijatelj svih zlih vampira.
Laknulo mi je od te jedne male stavke, od te jedine predaje između stotina njih, koja spominje postojanje dobrih vampira.
Ukupno sam, ipak, našla vrlo malo toga što bi se poklapalo s Jacobovim pričama ili onime što sam sama opazila. Složila sam mali katalog u glavi dok sam čitala i pažljivo to uspoređivala sa svakom predajom. Brzina, snaga, ljepota, blijeda koža, oči promjenjive boje; a zatim i Jacobovi parametri: krvopije, neprijatelji vukodlaka, hladne kože i besmrtni. Rijetko se koja predaja podudarala makar i s jednom od tih osobina.
A tu je bio još jedan problem, kojega sam se sjećala iz malobrojnih filmova strave koje sam vidjela i koji mi je podupro današnje štivo – vampiri ne mogu izaći na otvoreno po danu, jer će ih sunce spaliti na licu mjesta.
Zato spavaju cijeli dan u lijesovima i izlaze jedino noću.

Korisnički profil

43 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:58 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Uzrujano sam isključila računalo glavnim prekidačem, ne čekajući da ga ugasim kako treba. Povrh ljutnje, bila sam zgromljena stidom. Koja sam ja glupača. Evo me gdje sjedim u svojoj sobi i istražujem vampire. Što me to spopalo? Zaključila sam da većinu krivnje valja
pripisati mjestu Forksu – i cijelom ovom gnjilom Olimpijskom poluotoku, kad sam već kod toga.
Morala sam izaći iz kuće, ali ni do jednog mjesta u koje bih htjela otići nije se moglo doći za manje od tri dana vožnje. Svejedno sam obula čizme, ne znajući tačno kamo ću, i sišla u prizemlje. Navukla sam vjetrovku ne provjerivši kakvo je vrijeme i odmarširala kroz vrata.
Bilo je tmurno, ali još nije kišilo. Zanemarila sam kamionet i zaputila se pješice na istok, udarivši poprijeko
Charliejevim dvorištem prema stalno nadirućoj šumi.
Nije mi trebalo dugo da u nju zađem tako duboko da više ne mogu vidjeti ni kuću ni cestu, da jedini preostali zvuk budu šljapkanje mojih stopala po vlažnoj zemlji i iznenadni krici šojki.
Tanka je pruga staze tu vodila kroz šumu, inače se ne bih usudila ovako odlutati sama. Nisam imala nikakav osjećaj za orijentaciju; znala sam se izgubiti u daleko manje preglednoj okolini. Staza je vijugala sve dublje u šumu, uglavnom prema istoku, koliko se dalo razabrati.
Zavijala je oko sitkinih smreka i stabala jela, tisa i javora.
Tek sam nejasno znala kako se zove drveće oko mene, a i to što sam znala bilo je samo zato što mi ih je Charlie nekoć pokazivao kroz prozor policijskog vozila. Mnoga su mi bila nepoznata, a druga nisam mogla sa sigurnošći raspoznati zbog debela pokrova zelenih lišajeva.
Išla sam tom stazicom dokle me tjerala ljutnja. Kad je počela jenjavati, usporila sam. Pokoja kap vode padala je s krošanja nada mnom, ali nisam bila sigurna počinje li kišiti, ili to tek polako na zemlju kapaju lokvice preostale od jučer u lišću visoko iznad mene. Jedno nedavno
srušeno stablo – znala sam da je palo nedavno, jer ga mahovina nije posve prekrila – ostalo je oslonjeno o deblo jedne od svojih sestara, stvorivši zaklonjenu klupicu na sigurnih korak-dva od staze. Prekoračila sam paprat i oprezno sjela, pazeći da mi vjetrovka bude između vlažne
kore i odjeće svugdje gdje se dotiču, te naslonila glavu u kapuljači na ono živo drvo.
Došla sam na sasvim pogrešno mjesto. Trebala sam to znati, ali kamo sam još mogla? Šuma je bila zagasito zelena i tako strašno slična prizoru iz mog sinoćnjeg sna da tu nisam mogla naći mir. Sad kad je prestao zvuk mojih blatnih koraka, tišina je postala prodorna. I ptice su
šutjele, kapi su padale sve češće, tako da je gore zacijelo kišilo. Sad kad sam sjela, paprat mi je bila viša od glave, pa sam znala da bi neko mogao proći stazom na metar od mene i ne opaziti me.
Tu, usred drveća, bilo je daleko lakše povjerovati u besmislice koje su me postidjele u kući. U ovoj se šumi tisućama godina ništa nije promijenilo, i svi su mitovi i legende iz tisuća raznih zemalja djelovali mnogo vjerojatnije u njezinoj zelenoj izmaglici nego u mojoj uređenoj sobi.
Natjerala sam se da se posvetim dvama najbitnijim pitanjima kojima sam morala pronaći odgovor, ali to sam učinila preko volje.
Prvo, moram odlučiti bi li ono što je Jacob rekao o Cullenovima ikako moglo biti tačno.
Mozak mi je smjesta na to odgovorio gromkim nijekanjem.
Blesavo je i morbidno baviti se tako apsurdnim nazorima. Ali što mi preostaje, upitala sam se. Nema razumskog objašnjenja razloga iz kojih sam u ovom trenutku živa. Opet sam u glavi poredala stvari koja sam na svoje oči vidjela: nemoguću brzinu i snagu, boju očiju koja se mijenja iz crne u zlatnu i opet natrag, neljudsku ljepotu, blijedu, ledenu kožu. I više od toga – sitnice koje se polako zapažaju – to što oni očito nikada ne jedu, to što se kreću nelagodno graciozno. I način na koji on katkad nešto kaže, neuobičajenim redom rečenice i izrazima koji bolje odgovaraju stilu romana s početka prošlog stoljeća nego razredu iz dvadeset prvog
stoljeća. Odlučio je markirati onaj dan kad smo određivali krvne grupe. Nije odbio otići na izlet na plažu sve dok nije čuo kamo smo se to zaputili. Kao da zna što svako oko njega misli… izuzev mene. Rekao mi je da je zlikovac, da je opasan…
Je li moguće da su Cullenovi vampiri?
Pa, oni su nešto. Nešto izvan dosega razumskih objašnjenja odvija mi se pred očima punim nevjerice. Bilo da je riječ o Jacobovim hladnima ili pak mojoj teoriji o superjunaku, Edward Cullen nije… ljudsko biće. Nego nešto više od toga.
Tako da – možda. To će morati zasad biti moj odgovor.
A tu je onda i najvažnije pitanje uopće. Što da radim ako je to tačno?

Korisnički profil

44 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:58 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Ako je Edward vampir – jedva da sam se mogla nagnati da pomislim te riječi – što ću ja onda? Definitivno ne dolazi u obzir da se nekom povjerim. Nisam u to ni sama mogla povjerovati; bilo ko kome bih to rekla strpao bi me u ludnicu.
Samo su mi dvije mogućnosti djelovale praktično.
Prva je bila ta da poslušam njegov savjet: da budem pametna i izbjegavam ga što više mogu. Da otkažem naše planove, da ga ponovno počnem ignorirati koliko god mogu. Da se pretvaram kako postoji neprobojni debeli stakleni zid između nas dvoje na jedinom satu koji
moramo slušati zajedno. Da mu kažem da me ostavi na miru – i da ovaj put to zaista i mislim.
Spopala me iznenadna agonija očaja dok sam razmišljala o toj alternativi. Moj um je odbio takvu bol i brzo prešao na iduću mogućnost.
Ne mogu postupati imalo drugačije. Napokon, ako je on nešto… zlokobno, zasad me nijednim postupkom nije povrijedio. Dapače, bila bih tek ulubina na Tylerovu braniku da nije reagirao tako brzo. Tako brzo, oponirala sam samoj sebi, da se tu moglo raditi o pukom refleksu.
Ali ako on to refleksno spašava živote, koliko bi zao uopće mogao biti, odvratila sama sebi. Glava mi se vrtjela u krugovima bez odgovora.
Bila sam sigurna samo u jedno, ako sam uopće i u što bila sigurna. Onaj mračni Edward iz moga sinoćnjeg sna bio je tek odraz moga straha od riječi koju je Jacob kazao, a ne od samoga Edwarda. Pa ipak, kad sam prestravljeno vrisnula pri vukodlakovu skoku, nije mi strah za vuka izmamio povik “Ne!” na usne. Bio je to strah od toga da on ne nastrada – čak i dok me zazivao kroz oštre očnjake, ja sam strahovala za njega.
I znala sam da u tome leži odgovor koji mi treba.
Nisam bila sigurna jesam li zapravo uopće imala izbora.
Već sam bila preduboko. Sad kad sam je znala – ako sam znala – ništa nisam mogla poduzeti oko moje strahovite tajne. Jer kad bih pomislila na njega, na njegov glas, na njegove hipnotične oči, na magnetsku privlačnost njegovog karaktera, nisam htjela ništa više od toga da ovog trenutka budem s njim. Čak i ako… ali nisam to mogla ni pomisliti. Ne ovdje, dok sam sama u sve mračnijoj šumi. Ne dok je od kiše pod krošnjama tamno kao u sumrak i zvuči kao da koraci tapkaju prostirkom šumskog tla. Stresla sam se i brzo ustala iz svojega skrovišta, brinući se da je stazica možda nekako nestala s dolaskom kiše. Ali bila je tu, sigurna i jasna, zavojit put iz vlažnog zelenog labirinta. Žurno sam pošla njome, navukavši kapuljaču
uz lice, iznenađena time koliko sam daleko stigla dok sam skoro trčala kroz šumu. Počela sam se pitati idem li ja to uopće van, ili tek slijedim stazu sve dublje u šumsku stupicu. Samo, nisam se stigla previše uspaničiti prije nego što sam počela opažati neke otvore kroz isprepleteno granje. A onda sam čula auto na ulici i izbila na slobodu; preda mnom se prostro Charliejev travnjak, a kuća me zvala obećanjem topline i suhih čarapa.
Bilo je tek podne kad sam se vratila. Otišla sam na kat i za danas obukla traperice i majicu, jer ću ostati u kući. Nije mi trebalo previše truda da se usredotočim na moj današnji zadatak, lektiru o Macbethu koju trebam predati u srijedu. Spokojno sam se posvetila pisanju prve
ruke sastavka, smirenija nego što sam bila još od… pa, od četvrtka popodne, ruku na srce.
Samo, oduvijek sam bila takva. Donošenje odluka najteže mi pada, oko toga najviše razbijam glavu. Ali nakon što donesem odluku, jednostavno je slijedim – obično s olakšanjem što je izbor donesen. Ponekad mi olakšanje nosi biljeg očaja, kao u slučaju odluke da odem u Forks. Ali i to je bolje od baktanja s alternativnim mogućnostima.
S ovom mi je odlukom bilo apsurdno lako živjeti.
Opasno lako.
I tako mi je dan prošao mirno i produktivno – završila sam lektiru prije osam. Charlie se vratio kući s velikim ulovom, a ja sam se podsjetila da kupim knjigu ribljih recepata kad idući tjedan odem u Seattle. Srsi koji su mi prolazili hrptom svaki put kad bih pomislila na taj put nisu bili nimalo drugačiji od onih koje sam osjećala prije odlaska na šetnju s Jacobom Blackom. Trebali bi biti drugačiji, pomislila sam. Morala bih biti u strahu – znala sam da bih morala, ali nisam mogla osjetiti onakav strah kakav sam trebala.
Te sam noći besano spavala, iscrpljena od rana ustajanja i slaba sinoćnjeg sna. Po drugi put od dolaska u Forks probudila sam se uz jarku žutu svjetlost sunčana dana. Priskočila sam prozoru i zapanjeno ugledala nebo bez gotovo i jednog oblačka, a i ti malobrojni bili su tek paperjaste grudice vate u kojima nipošto nije moglo biti kiše. Otvorila sam prozor – iznenadivši se kad se otvorio bez buke i zapinjanja, nakon što ga nisam otvorila ko zna koliko godina – i udahnula razmjerno suhi zrak. Bilo je udobno toplo i jedva vjetrovito. Krv mi je zabrujala žilama.

Korisnički profil

45 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:59 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Charlie je dovršavao doručak kad sam sišla u prizemlje, i smjesta mi je opazio raspoloženje.
“Lijep je dan vani”, spomenuo je.
“Da”, složila sam se sa širokim osmijehom.
Osmjehnuo se i on meni, a smeđe su mu se oči naborale u kutovima. Kad se Charlie smiješio, bilo mi je lakše vidjeti zašto su on i moja majka prebrzo uskočili u mladenački brak. Najveći dio onog romantičnog mladića iz tih dana izgubio se prije nego što sam ga upoznala, dok mu se kovrčava smeđa kosa – iste boje, ako već ne i teksture, kao i moja – povukla, otkrivajući postupno sve više sjajne kože njegove ćele. Ali, kad se osmjehnuo, vidjela sam tračak onoga čovjeka koji je pobjegao s Renée kad je bila samo dvije godine starija nego što sam ja danas.
Vedro sam doručkovala, promatrajući kako se trunci prašine kovitlaju na suncu koje sja kroz stražnji prozor.
Charlie mi je doviknuo pozdrav na odlasku, a onda sam čula kako se vozilo udaljava od kuće. Zastala sam na putu do vrata s rukom na vjetrovki. Izazivala bih sudbinu da je ostavim doma. Uzdahnuvši, prebacila sam je preko ruke i iskoračila u najsjajniju svjetlost svih ovih mjeseci.
Uloživši pozamašan trud u habanje vlastitih zglobova, uspjela sam spustiti oba prozora na kamionetu skoro do kraja. Bila sam jedna od prvih u školi; nisam čak ni pogledala na sat u žurbi da izađem iz kuće. Parkirala sam se i otišla do rijetko korištenih klupa za objedovanje
na otvorenom južno od kantine. Klupe su još bile malo vlažne, pa sam sjela na kabanicu, sretna što mi je dobro došla. Zadaća mi je bila gotova – plod siromašnog društvenog života – ali bilo je nekoliko zadataka iz trigonometrije za koje nisam bila sigurna da sam ih dobro uradila. Marljivo sam izvadila udžbenik, ali na pola puta kroz provjeru prvog zadatka počela sam sanjariti, promatrajući igru sunca na stablima crvenih kora. Odsutno sam stala črčkati po marginama zadaće. Nakon nekoliko minuta, odjednom sam shvatila da sam nacrtala pet pari tamnih očiju što zure u mene s lista papira. Izbrisala sam ih gumicom.
“Bella!”, čula sam kako me neko zove, a zvuči kao Mike. Osvrnula sam se i shvatila da se škola napučila dok sam ondje sjedila izgubljena u mislima. Svi su bili u majicama, neki čak i u kratkim hlačama, iako temperatura nije mogla biti iznad petnaest stupnjeva. Mike mi se približavao u kaki bermudama i prugastoj ragbijaškoj majici, mašući.
“Hej, Mike”, doviknula sam mu i odmahnula, jer nisam mogla biti suzdržana u ovakvo jutro.
Sjeo je do mene, dok su mu uredni šiljci kose zlaćano sjali na tom svjetlu, a široki mu se osmijeh protezao licem. Tako se oduševio što me vidi da sam mu morala biti zahvalna.
“Nikad to prije nisam primijetio – kosa ti je blago crvenkasta”, zapazio je, primivši mi prstima pramen koji je lepršao na povjetarcu.
“Samo na suncu.”
Postalo mi je čisto malo neugodno kad mi je zataknuo pramen za uho.
“Super dan, je l’ tako?”
“Takve ja dane volim”, složila sam se.
“Što si jučer radila?” Zvučao je mrvicu previše posjednički.
“Uglavnom sam pisala lektiru.” Nisam dodala i to da sam je završila – čemu zvučati bahato.
Opalio se po čelu donjim dijelom dlana. “Ma da – trebamo je predati u četvrtak, tačno?”
“Ovaj, u srijedu, mislim.”
“U srijedu?” Namrštio se. “To ne valja… O čemu pišeš svoju?”
“O tome postupa li Shakespeare sa svojim ženskim likovima na mizogini način.”
Zagledao se u mene kao da sam upravo rekla nešto na pučkom latinskom.
“Očito se moram toga večeras prihvatiti”, rekao je poraženo. “A baš sam te htio pitati bi li htjela izaći sa mnom.”
“O.” Uhvatio me nespremnu. Zašto više nikako ne mogu ugodno porazgovarati s Mikeom a da mi ubrzo ne postane neugodno?
“Pa, mogli bismo na večeru, ne znam… a lektiru bih ostavio za kasnije.” Usrdno se osmjehnuo.
“Mike…” Mrzila sam biti stavljena pred gotov čin.
“Ne bih rekla da ti je to baš najpametnije.”
Snuždio se. “Zašto?”, upitao me, snuždeno. Načas sam se prisjetila Edwarda, upitavši se je li i on pomislio na njega.
“Mislim… a ako ikome ponoviš to što ti sada kažem, drage volje ću te nasmrt prebiti”, priprijetila sam mu, “ali imam dojam da bi to povrijedilo Jessicine osjećaje.”
Zapanjio se, jer očito uopće nije razmišljao u tom smjeru. “Jessicine?”
“Daj, zbilja, Mike, jesi li ti slijep?”
“O”, izdahnuo je – vidno ošamućen. Iskoristila sam to da uteknem.
“Nastava počinje, a ne mogu opet zakasniti.” Skupila sam knjige i teke i tutnula ih u torbu.
Šutke smo otišli do treće zgrade, a on je izgledao zbunjeno.
Nadala sam se da ga te misli koje su ga obuzele vode u pravome smjeru.

Korisnički profil

46 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:59 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Kad sam vidjela Jessicu na trigonometriji, prštala je od oduševljenja. Ona, Angela i Lauren odlučile su večeras otići u Port Angeles da kupe haljine za ples, pa me pozvala da i ja pođem, iako meni haljina nije trebala.
Premišljala sam se. Bilo bi lijepo izaći iz mjesta s prijateljicama, ali ići će i Lauren. A ko zna što bih večeras još mogla raditi… Ali to je definitivno bio krivi smjer za puštanje mislima na slobodu. Naravno da sam bila sretna zbog toga što je sunčano. Ali to nije bilo posve odgovorno za moje euforično raspoloženje, ni izdaleka.
Tako da sam joj rekla da ću im se možda pridružiti i objasnila da prvo moram porazgovarati s Charliejem.
Dok smo išle na španjolski, nije razgovarala ni o čemu nego o plesu, nastavivši kao da nikakvog prekida nije bilo kad je nastava završila s pet minuta produžetka, pa smo konačno krenule na ručak. Bila sam odviše izgubljena u vlastitim mahnitim iščekivanjima da bih naročito pomno slušala što mi govori. Bolno mi je bilo talo da vidim ne samo njega, već sve Cullenove – da ih usporedim s novim sumnjama koje su mi tištale um.
Kad sam prešla prag kantine, osjetila sam kako mi se prvi istinski žmarac straha spušta niz hrbat i smješta u želucu. Hoće li mi prozrijeti misli? A onda me kosnuo jedan drugačiji osjećaj – hoće li Edward htjeti ponovno sjesti sa mnom?
Već sam rutinski prvo pogledala prema stolu Cullenovih.
Titraj panike zadrhtao mi je u želucu kad sam shvatila da je prazan. Sa sve manjom nadom, oči su mi pretražile ostatak kantine, ne bi li ga našle gdje sjedi sam i čeka me. Blagovaonica je bila gotovo puna – zakasnile smo zbog španjolskog – ali nije bilo ni traga od Edwarda i nikoga od njegovih. Oduzela sam se od ocaja.
Odvukla sam se dalje za Jessicom, više se ni ne trudeći pretvarati da je slušam.
Toliko smo zakasnile da su svi već bili za našim stolom.
Izbjegla sam prazno mjesto pokraj Mikea i sjela za ono do Angele. Nejasno sam primijetila da je Mike pristojno privukao stolicu Jessici, a njoj se lice na to ozarilo.
Angela mi je postavila nekoliko tihih pitanja o lektiri za Macbetha, na koja sam joj odgovorila što sam prirodnije mogla, dok sam vrtoglavo ponirala u jad. I ona me pozvala da večeras pođem s njima, tako da sam sada pristala, hvatajući se za bilo što ne bih li se pribrala.
Shvatila sam da sam u sebi još gajila posljednju trunku nade kad sam ušla na biologiju, ugledala njegovo prazno mjesto i osjetila novi val razočaranja.
Ostatak dana prošao je sporo i turobno. Na tjelesnom smo imali predavanje o pravilima badmintona, iduće muke koju su mi odlučili priuštiti. Ali to je bar značilo da sam dobila priliku da sjedim i slušam, umjesto da se trgam po dvorani. Najbolje je bilo to što trener nije stigao
do kraja, tako da ću se i sutra izvući. Nije bitno što će me preksutra zato oboružati reketom i pustiti me da haram po ostatku razreda.
Bilo mi je drago otići iz škole, da se mogu slobodno duriti i žalovati prije večerašnjeg izlaska s Jessicom i društvom. Ali odmah nakon što sam ušla na vrata Charliejeve kuće, nazvala me Jessica i otkazala planove. Pokušala sam zvučati sretno zbog toga što ju je Mike pozvao van na večeru – zbilja mi je laknulo zato što mu je očito napokon počelo dolaziti iz pete u glavu – ali oduševljenje mi je zvučalo lažno u vlastitim ušima dok sam govorila.
Premjestila je naš shopping-izlet za sutra navečer.
Tako da mi je preostalo vrlo malo razbibrige. Za večeru mi se već marinirala riba, uz salatu i kruh preostale od sinoć, tako da oko toga nisam imala posla. Posvetila sam pola sata zadaći, ali onda sam i to obavila. Provjerila sam e-mail, pročitavši zaostatak majčinih pisama, sve odsječnijih što su bila skorija. Uzdahnula sam i na brzinu joj otipkala odgovor.
Mama,
oprosti. Bila sam stalno vani. Otišla sam na plažu s nekim prijateljima. I imala sam lektiru.
Izgovori su mi bili poprilično bijedni, tako da sam odustala od toga.
Danas je vani sunčano – znam, i ja sam šokirana – tako da idem van upiti što više vitamina D mogu. Volim te.
Bella.
Odlučila sam ubiti sat vremena čitanjem nečega što nema veze sa školom. Imala sam malu zbirku knjiga koje sam ponijela sa sobom u Forks, od kojih je najpohabanija bila zbirka djela Jane Austen u jednom svesku. Odlučila sam se za nju i krenula u dvorište, uzevši otrcanu
staru dekicu iz ormara za posteljinu na vrhu stubišta dok sam silazila.

Korisnički profil

47 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:59 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Vani, u Charliejevom malom, četvrtastom dvorištu, presavinula sam dekicu na pola i prostrla je izvan dometa njene krošanja na gustom travnjaku, koji će uvijek biti pomalo vlažan, ma koliko dugo vani bilo sunčano. Legla sam na trbuh, prekrižila gležnjeve u zraku i počela prelistavati pojedine romane u knjizi ne bih li odabrala onaj koji će mi najtemeljitije zaokupiti misli. Najdraži su mi bili Ponos i predrasude i Razum i osjećaji. Ovaj prvi sam najskorije pročitala, pa sam prionula na Razum i osjećaje, shvativši tek nakon što sam došla do trećeg poglavlja da se junak priče slučajno zove Edward. Ljutito sam prešla na Mansfield Park, ali junak toga djela nosio je ime Edmund, naprosto odviše slično. Zar krajem osamnaestog
stoljeća nije bilo drugih raspoloživih imena? Srdito sam zaklopila knjigu i prevalila se na leđa. Zasukala sam rukave najviše što sam mogla i zažmirila. Neću razmišljati ni o čemu osim o toplini na svojoj koži, strogo sam naredila sebi. Povjetarac je i dalje bio blag, ali nosio mi je
vitice kose preko lica, a to me malo škakljalo. Raširila sam svu kosu iznad glave, puštajući je da se rasprostre po dekici iznad mene, i opet se usredotočila na vrućinu koja mi dotiče kapke, jagodice, nos, usne, podlaktice i vrat, koja mi prodire kroz tanku košulju…
Iduće što pamtim bio je zvuk skretanja Charliejevog automobila na cigleni prilazni put. Iznenađeno sam se uspravila u sjedeći položaj, shvativši da je sunce nestalo iza krošanja, a ja sam zaspala. Pogledala sam bunovno oko sebe s iznenadnim dojmom da nisam sama.
“Charlie?”, zazvala sam. Ali čula sam kako je zalupio vrata za sobom s prednje strane kuće.
Skočila sam na noge, blesavo napeta, i dohvatila već vlažnu dekicu i knjigu. Utrčala sam u kuću da pristavim ulje na tavi, shvativši da će večera zakasniti. Charlie je upravo stavljao pojas s pištoljem na vješalicu i izuvao čizme kad sam ušla.
“Oprosti, tata, večera još nije spremna – zaspala sam vani.” Suzdržala sam se da ne zijevnem.
“Ništa zato”, rekao je. “Htio sam ionako prvo vidjeti koji je rezultat utakmice.”
Nakon večere sam malo gledala televiziju s Charliejem, da prekratim vrijeme. Nije se davalo ništa što sam htjela gledati, ali znao je da ne volim bejzbol, pa je prebacio na neku tupavu humorističnu seriju koja se ni meni ni njemu nije sviđala. Samo, bilo mu je vidno drago što nešto radimo zajedno. A meni je prijalo, usprkos potištenosti, što je on sretan.
“Tata”, rekla sam za vrijeme reklama, “Jessica i Angela idu sutra navečer u Port Angeles da pogledaju haljine za ples, pa su me pozvale da im pomognem… mogu li s njima?”
“Jessica Stanley?”, upitao me.
“I Angela Weber.” Uzdahnula sam dok sam mu navodila pojedinosti.
Zbunio se. “Ali ti ne ideš na ples, je l’ tako?”
“Ne, tata, ali pomažem njima da nađu haljine – znaš, treba im konstruktivna kritika.” Ne bih to morala objašnjavati jednoj ženi.
“Pa, u redu.” Očito je shvatio da nije dorastao ženskim poslovima. “Ipak, sutradan ti je škola.”
“Idemo odmah iza nastave, da se možemo ranije vratiti. Snaći ćeš se za večeru, je l’ tako?”
“Bella, sedamnaest godina sam se samostalno hranio prije nego što si ti došla”, podsjetio me.
“Ne znam kako si preživio”, promrsila sam, a zatim razgovjetnije dodala: “Ostavit ću ti hladnih narezaka za sendviče u hladnjaku, može? Skroz na vrhu.”
Ujutro je opet bilo sunčano. Probudila sam se s obnovljenom nadom koju sam mračno pokušala potisnuti.
Obukla sam se za toplije vrijeme u mornarsko plavu bluzu s V-izrezom – koju sam u Phoenixu nosila samo po ciči zimi.
Tempirala sam dolazak u školu tako da mi jedva ostane vremena da stignem na nastavu. Čemer me obuzimao dok sam obilazila puno parkiralište u potrazi za mjestom i usput tražila onaj srebrni kojeg očito nije bilo. Parkira la sam se u zadnjem redu i požurila na engleski, stigavši zadihana, ali i obuzdana, taman prije zvona.
Bilo mi je isto kao i jučer – jednostavno nisam mogla spriječiti sitne klice nade da mi bujaju u svijesti, a onda su ih uzaludna pretraga blagovaonice i prazno mjesto pokraj mene na biologiji okrutno zatrle u meni.
Plan za Port Angeles opet je vrijedio za večeras, utoliko privlačniji zbog toga što je Lauren imala druge obveze.
Jedva sam čekala da izađem iz mjesta, ne bih li se prestala osvrtati u nadi da ću ga opaziti kako se pojavljuje iz vedra neba, onako kao i uvijek. Zavjetovala sam se sebi da ću večeras biti dobro raspoložena i da neću ni Angeli ni Jessici pokvariti užitak lova na haljine. Možda
bih si i ja mogla kupiti pokoji komad odjeće. Odbila sam i samu pomisao na to da bih predstojećeg vikenda mogla sama otići u šoping u Seattle jer me više neće zanimati raniji dogovor. Pa valjda on to ne bi otkazao a da mi prvo ne kaže.
Nakon nastave, Jessica je otišla za mnom doma u svome starom bijelom Mercuryju, kako bih se mogla riješiti knjiga i kamioneta. Brzo sam se počešljala kad sam ušla u kuću, osjetivši blagi ushit na pomisao da ću napustiti Forks. Ostavila sam Charlieju poruku na stolu, ponovno
mu objasnivši gdje da nađe večeru, prebacila svoj otrcani novčanik iz školske torbe u torbicu koju sam rijetko nosila, i istrčala natrag do Jessice. Zatim smo otišle do Angeline kuće, a ona nas je već čekala. Uzbuđenje mi je eksponencijalno naraslo kad smo fizički prošli pokraj
znaka gradske međe.

Korisnički profil

48 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:00 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
8. PORT ANGELES

Jess je vozila brže od Načelnika, tako da smo stigle u Port Angeles prije četiri. Već dosta dugo nisam bila vani s curama, pa sam živnula od naleta estrogena. Slušali smo cendrave rokerske pjesme dok je Jessica brbljala o dečkima s kojima se družimo. Njena večera s Mikeom prošla je vrlo dobro, i sad se nadala da će do subote navečer stići i do prvog poljupca. Zadovoljno sam se osmjehnula sama sebi. Angela je bila pasivno sretna što ide na ples, ali Eric je nije zaista zanimao. Jess ju je pokušala nagnati da prizna ko bi onda bio njezin tip, ali ja sam se ubrzo umiješala s pitanjem o haljinama, da je poštedim. Angela mi je uputila zahvalan pogled.
Port Angeles bio je prekrasno turističko mjestašce, daleko uređenije i živopisnije od Forksa. Ali Jessica i Angela dobro su ga poznavale, tako da nisu namjeravale tratiti vrijeme na slikoviti korzo uz obalu zaljeva. Jess nas je odvezla ravno do jedine velike robne kuće u mjestu, nekoliko ulica udaljene od domaćinski uređenih pročelja uz more.
Ples je imao biti poluformalan, a nismo bile baš sigurne što to znači. I Jessica i Angela gotovo su se s nevjericom iznenadile kad sam im rekla da u Phoenixu nijednom nisam bila na plesu.
“Zar nikad nisi otišla s nekim dečkom?”, upitala me Jess s nevjericom na ulazu u robnu kuću.
“Zbilja”, pokušala sam je uvjeriti, ne htijući joj priznati svoje plesne mane. “Nikad nisam imala nikoga ko
bi mi ni izbliza bio dečko. Nisam puno izlazila.”
“Zbog čega?”, ostala je uporna Jessica.
“Niko me nikad nije zvao”, iskreno sam joj odgovorila.
Složila je skeptičnu facu. “Ovdje te zovu van”, podsjetila me, “a ti ih odbijaš.” Sad smo bile u odjelu za
mladež i pregledavale vješalice ne bismo li našle odjeću za izlaske.
“Pa, s izuzetkom Tylera”, potiho ju je dopunila Angela.
“Molim?”, zinula sam u čudu. “Što si to rekla?”
“Tyler je svima kazao da te vodi na maturalnu”, obavijestila me Jessica sa sumnjom u očima.
“Što je rekao?” Zvučala sam kao da se gušim.
“Rekla sam ti da to nije istina”, prišapnula je Angela Jessici.
Ostala sam nijema, još pogođena šokom koji se brzo pretvarao u srditost. Ali sad smo pronašle vješalice s haljinama i valjalo je prionuti na posao.
“Zbog toga te Lauren poprijeko gleda”, zahihotala se Jessica dok smo razgrtale odjeću.
Zaškrgutala sam zubima. “Što misliš, da ja njega pregazim kamionetom, bi li prestao više osjećati krivnju zbog one nesreće? Pa da mi se prestane iskupljivati i da budemo kvit?”
“Možda”, posprdno se osmjehnula Jess. “Ako je to pravi razlog zbog kojeg to govori.”
Ponuda haljina nije bila velika, ali obje su našle nešto što bi vrijedilo isprobati. Sjela sam na tabure odmah pokraj ulaza u kabinu, pokraj trostrukog zrcala, i pokušala obuzdati srdžbu.
Jess se nije mogla odlučiti između dvije haljine – jedna je bila duga, crna, bez naramenica i klasično skrojena, a druga električno plava, do koljena, s bretelicama.
Rekla sam joj da izabere plavu; zašto ne bi istaknula oči?
Angela se odlučila za blijedoružičastu haljinu koja joj je lijepo padala niz visoko tijelo i isticala nijanse meda u svijetlosmeđoj kosi. Objema sam nadijelila naramke komplimenata i pomogla im da vrate odbačene haljine na vješalice. Cijeli postupak bio je mnogo kraći i lakši od sličnih kupovina na koje sam doma odlazila s Renée.
Valjda i ograničen izbor ima svojih prednosti.
Otišle smo na odjel cipela i popratne opreme. Dok su one isprobavale, ja sam ih samo gledala i davala im svoje mišljenje, jer mi se nije dalo kupovati za sebe, iako su mi doista trebale nove cipele. Uzbuđenje izlaska s curama kvarila mi je ljutnja na Tylera, pa mi se smrknutost već vraćala.

Korisnički profil

49 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:00 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Angela?”, pozvala sam je oklijevajući, dok je isprobavala par ružičastih potpetica s vrpcama – presretna što izlazi s nekim ko je dovoljno visok da bi ona uopće mogla nositi visoke pete. Jessica je odlutala prema pultu s nakitom, tako da smo ostale same.
“Da?” Ispružila je nogu, zavrnuvši gležanj da bolje vidi cipelu.
Prepala sam se i odustala. “Te mi se sviđaju.”
“Mislim da ću ih uzeti – iako mi nikad neće ići ni uz što osim te haljine”, zamišljeno je rekla.
“Ma, samo daj – na akciji su”, obodrila sam je.
Osmjehnula mi se i vratila poklopac na kutiju s mutnobijelim cipelama praktičnijeg izgleda.
Opet sam pokušala. “Ovaj, Angela…” Radoznalo je podigla pogled.
“Je li uobičajeno da… Cullenovi” – nisam odmicala pogled s cipela – “često nisu u školi?” Doživjela sam teški neuspjeh u pokušaju da zvučim nehajno.
“Da, svaki put kad je vrijeme lijepo idu na izlet – čak i doktor. Svi jako vole prirodu”, rekla mi je tiho, i sama razgledavajući nove cipele. Nije mi postavila nijedno potpitanje, a kamoli stotine koje bi izletjele iz Jessice.
Angela mi je postajala zaista draga.
“O.” Promijenila sam temu kad se Jessica vratila da nam pokaže nakit od kvarca koji je našla da joj ide uz srebrne cipele.
Namjeravale smo otići na večeru u jedan talijanski restorančić na korzu, ali kupovanje haljina nije nam oduzelo onoliko vremena koliko smo očekivale. Jess i Angela htjele su odnijeti odjeću natrag u auto i zatim se prošetati do zaljeva. Rekla sam im da se nađemo u restoranu za sat vremena – htjela sam potražiti neku knjižaru. Obje su htjele poći sa mnom, ali rekla sam im
da se samo provedu kako im odgovara – ne znaju kako se znam zanijeti kad sam okružena knjigama; u takvim bih situacijama najradije bila sama. Otišle su do auta veselo ćaskajući, a ja sam se zaputila u smjeru koji mi je pokazala Jess.
Bez problema sam pronašla knjižaru, ali ona nije bila to što sam tražila. Izlozi su bili prepuni kristala, sanovnika i knjiga o duhovnom iscjelivanju. Nisam ni ušla unutra. Kroz izlog sam vidjela pedesetogodišnju ženu duge, ravne sijede kose raspuštene niz leđa, odjevenu u haljinu ravno iz šezdesetih, kako me pozdravlja smiješkom iza pulta. Zaključila sam da bih bar taj razgovor mogla preskočiti. Zacijelo u mjestu postoji neka normalna knjižara.
Nastavila sam vrludati ulicama, sve prometnijim pri kraju radnog vremena, u nadi da idem prema gradskom središtu. Nisam marila koliko sam zapravo trebala na put kojim idem; opirala sam se očajavanju. Davala sam sve od sebe da ne razmišljam o njemu i onome što je Angela
rekla… i više se od svega trudila da suzbijem nade za subotu, strahujući od razočaranja bolnijeg od ostalih, kad sam odjednom malo dalje u ulici ugledala nečiji srebrni volvo, i sve me odjednom pogodilo. Glupi, nepouzdani vampir, pomislila sam.
Odmarširala sam prema jugu, u smjeru nekih velikih izloga koji su mi djelovali obećavajuće. Ali kad sam stigla do njih, ispostavilo se da su to samo servis i jedan prazan lokal. I dalje sam imala previše vremena da bih odmah pošla potražiti Jess i Angelu, a definitivno sam trebala popraviti raspoloženje prije nego što se opet nađem s njima. Nekoliko puta sam prošla prstima kroz kosu i duboko udahnula više puta prije nego što sam produžila iza ugla.
Počela sam shvaćati, dok sam prelazila još jednu ulicu, da idem u pogrešnom smjeru. Ono malo pješaka koje sam vidjela hodali su prema sjeveru, a zgrade oko mene izgledale su uglavnom kao skladišta. Odlučila sam skrenuti na istok na idućem uglu, a onda skrenuti natrag nakon nekoliko križanja u nadi da ću se nekom drugom ulicom uspjeti vratiti na korzo.
Četvorica muškaraca pojavila su se iza ugla prema kojem sam išla, odjeveni odviše ležerno da bi bila riječ o ljudima koji se vraćaju iz ureda, ali i odviše neuredni da bi bila riječ o turistima. Dok su mi prilazili, shvatila sam da nisu puno stariji od mene. Glasno su zbijali šale, obijesno se cerekali i bubali se po nadlakticama. Odmaknula sam se u stranu pločnika koliko se dalo da imaju prostora da prođu, i ubrzala korak, gledajući pokraj njih prema uglu.

Korisnički profil

50 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:00 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Hej, ti!”, jedan je dobacio u prolazu, zacijelo meni, jer nikoga drugog nije bilo u blizini. Nagonski sam se osvrnula. Dvojica su zastala, a druga dvojica usporila.
Obratio mi se izgleda onaj najbliži, zdepasti, tamnokosi tip u ranim dvadesetima. Nosio je raskopčanu kariranu košulju preko prljave majice, uz odrezane traperice i sandale. Zakoraknuo je prema meni.
“Zdravo”, promumljala sam, reagiravši refleksno. Zatim sam brzo odvratila pogled i još brže se zaputila prema uglu. Začula sam kako praskaju u grohotni smijeh iza mene.
“Hej, čekaj!”, doviknuo je jedan od njih opet za mnom, ali ja sam samo pognula glavu i zašla za ugao s uzdahom olakšanja. Još sam ih čula kako se pozadi guše od smijeha.
Našla sam se na pločniku koji vodi kraj stražnjih strana većeg broja skladišta sumornih boja, svakoga s velikim vratima za istovar kamiona, zaključanih lokotima preko noći. Na južnoj strani ulice nije bilo pločnika, samo lančana ograda s bodljikavom žicom na vrhu, kao zaštita za nekakvo skladišno dvorište s dijelovima za motore. Odlutala sam daleko od onoga dijela Port Angelesa koji sam, kao posjetitelj, trebala vidjeti. Shvatila sam da pada mrak, da se oblaci konačno vraćaju i gomilaju na zapadnom obzorju, stvarajući rani zalazak sunca. Istočno nebo bilo je još vedro, ali sve bljeđe, prožeto ružičastim i narančastim prugama. Vjetrovka mi je ostala u autu, pa sam iznenada zadrhtala i čvrsto prekrižila ruke preko prsa. Pokraj mene je prošao jedan kombi, a zatim je ulica opustjela.
Nebo se uto još više zatamnilo, a kad sam preko ramena prostrijelila pogledom oblak kriv za to mračenje, šokirano sam otkrila da me dva tipa nijemo prate na sedam metara razdaljine.
Bili su iz iste skupine pokraj koje sam prošla na uglu, iako nijedan od njih nije bio onaj tamni koji mi se obratio.
Smjesta sam okrenula glavu prema naprijed i ubrzala korak. Opet sam se stresla od studeni koja nije imala nikakve veze s vremenom. Torbica mi je bila obješena preko ramena, pa sam je prebacila preko glave, kako se savjetuje, da mi je ne bi mogli oteti. Tačno sam znala gdje mi je papreni sprej – još uvijek u neraspakiranoj platnenoj torbi ispod kreveta. Nisam imala mnogo novca sa sobom, samo jednu dvadeseticu i nekoliko novčanica od jednog dolara, pa mi je palo na pamet da “slučajno” ispustim torbicu i uteknem. Ali preplašeni me glasić iz pozadine misli upozorio da su ti tipovi možda nešto gore od lopova.
Pozorno sam počela osluškivati njihove tihe korake, daleko pretihe u usporedbi s razmetljivom bukom koji su ranije stvarali, i nije mi se učinilo da ubrzavaju, niti da mi se iole približavaju. Diši, morala sam se podsjetiti.
Ne znaš idu li oni to za tobom. Nastavila sam hodati što brže mogu a da ne potrčim, usredotočena na skretanje udesno od kojeg me sada dijelilo još samo nekoliko metara.
Čula sam ih kako ostaju na jednakoj razdaljini kao i prije. Jedan je plavi auto skrenuo na ulicu s juga i brzo prošao pokraj mene. Došlo mi je da iskočim pred njega, ali oklijevala sam, sputana neznanjem slijede li me to oni doista, sve dok nije postalo prekasno.
Stigla sam do ugla, ali brzi mi je pogled otkrio da je riječ tek o slijepom prilazu do stražnje strane neke zgrade.
Napola sam se okrenula, spremna skrenuti; sad sam to na brzinu morala ispraviti i šmugnuti uskim prilazom natrag do pločnika. Ulica je završila na idućem uglu, gdje je stajao znak obveznog zaustavljanja. Usredotočila sam se na jedva čujne korake iza mene, razmišljajući bih
li potrčala ili ne. Samo, zvučalo je kao da sam im odmakla, a znala sam da bi me ionako sustigli. Sigurno bih se spotaknula i prostrla po pločniku da pokušam ubrzati.
Zvuk koraka definitivno je sad bio dalji. Usudila sam se na brzinu osvrnuti; sad su bili na nekih petnaestak metara od mene, opazila sam s olakšanjem. Ali obojica su zurila u mene.
Trebala mi je cijela vječnost da stignem do ugla. Hodala sam ravnomjernim tempom, a tipovi iza mene zaostajali su malo po malo sa svakim korakom. Možda su shvatili da su me prepali i sad im je bilo žao. Opazila sam dva auta kako odlaze na sjever i prolaze križanjem prema kojem sam išla, i odahnula od olakšanja. Bit će više ljudi oko mene nakon što se maknem s ove puste ulice. Zašla sam za ugao sa zahvalnim uzdahom.
I stala u mjestu.
S obje strane ulice stajali su goli zidovi bez prozora i vrata. U daljini, dva križanja niže, vidjela sam uličnu rasvjetu, promet i pješake, ali sve je to bilo predaleko. Jer na pola puta niz ulicu, uz jednu zgradu sa zapadne strane, čekala su me ona druga dvojica. Obojica su uzbuđenim
osmjesima popratila moje kočenje na pločniku.
Tada sam shvatila da me oni to nisu slijedili.

Korisnički profil

Sponsored content


[Vrh]  Poruka [Stranica 2 / 7.]

Go to page : Previous  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Next

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.