Clair de Lune
Clair De Lune

Sjećate se foruma La Tua Cantante?Ako da,ovo je njegova bolja verzija.La Tua Cantante je imao 250 članova i preko 3o ooo postova.No,propao je te je zbrisan.No,mi ga opet dižemo na noge!Ovaj Twilight forum ima sve ono što i drugi Twilight forumi imaju,ali ovaj ima i-toplinu.Imamo igricu,novosti,off dio,zabavu.Razna takmičenja za pisanje pjesama,crtanje,razne nagrade.Dodjite i zabavite se!Svojom registracijom bi ste nam jako pomogli u podizanju ovog foruma na noge.Hvala unaprijed.


CDL ekipa.

You are not connected. Please login or register

Knjiga na našem forumu

Go to page : Previous  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Next

Go down  Poruka [Stranica 3 / 7.]

1 Knjiga na našem forumu on pon lip 20, 2011 6:33 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
First topic message reminder :

Na engleskom:
˝Twilight˝ - Stephanie Mayer

...UVOD...

Mojoj starijoj sestri Emily,
bez čijeg bi oduševljenja ova priča možda i danas bila nedovršena

__________________________________________

Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!
U onaj dan u koji s njega okusiš,
zacijelo ćeš umrijeti!
Knjiga postanka, 2:17

______________________________________________


UVOD


Nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću umrijeti – premda sam proteklih mjeseci imala sasvim
dovoljno razloga za to – ali sve i da jesam, ne bih smrt predočila ovako.
Gledala sam, ne dišući, preko duge prostorije u tamne oči lovca, koji me prijazno promatrao.
Nema sumnje da bi vrijedilo ovako umrijeti, stradati umjesto druge osobe, osobe koju volim. Čak bi se moglo reći da bi to bilo plemenito. Moralo bi nešto značiti.
Znala sam da se sad ne bih suočila sa smrću da uopće nisam otišla u Forks. Ali, ma kako prestravljena da sam bila, nisam se mogla prisiliti da zažalim zbog te odluke.
Ako ti život pruži san što toliko nadvisuje sva tvoja očekivanja, nije razumno tugovati kad mu dođe kraj.
Lovac se prijazno osmjehnuo kad je gipkim koracima krenuo da me ubije.

Korisnički profil

51 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:01 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Tjerali su me u stupicu.
Zastala sam tek na časak, ali činilo mi se da jako dugo traje. Zatim sam šmugnula na suprotnu stranu ulice.
Imala sam mučan dojam da mi je to uzaludno. Koraci iza mene sad su se pojačali.
“Eto nas!” Prodorni glas onog zdepastog, tamnokosog tipa proparao je napetu tišinu tako da sam se trgnula.
U sve dubljoj tami činilo se da gleda nekamo pokraj mene.
“Eto i nas”, odvratio mu je drugi glas iza mene, pa sam se opet trgnula dok sam pokušavala odbrzati niz ulicu. “Samo smo malo udarili drugim putem.”
Morala sam sada usporiti korake. Prebrzo sam prelazila razmak između sebe i onog para koji me čekao.
Mogla sam dobro, glasno vrištati, pa sam usisala zrak, spremna da to i učinim, ali grlo mi je bilo tako suho da nisam bila sigurna koliko ću prodorna biti. Brzim sam pokretom prebacila torbicu preko glave i čvrsto primila naramenicu jednom rukom, spremna da im je predam, ili da je upotrijebim kao oružje, već prema potrebi.
Kad sam oprezno zastala, zdepasti tip odmaknuo se od zida i polako iskoračio na ulicu.
“Ne prilazi mi”, upozorila sam ga glasom koji je trebao biti snažan i neustrašiv. Ali imala sam pravo što se suhoga grla tiče – uopće nije bio prodoran.
“Ne budi takva, šećeru”, dobacio mi je, a iza mene se opet začuo onaj grohotni smijeh.
Pripremila sam se za napad, raširivši noge i pokušavši se kroz paniku prisjetiti svog oskudnog znanja o samoobrani.
Udarac uvis donjim dijelom dlana mogao bi možda slomiti nos ili ga zabiti u mozak. Prstom u očnu duplju – pokušaj ga svinuti i iskopati oko. I standardno koljeno u prepone, jasno. Tad mi se u glavi oglasio isti onaj pesimistični glas, podsjetivši me da po svoj prilici ne bih imala izgleda ni protiv jednoga od njih, a četvorica su. Ma šuti! naredila sam tom glasu prije nego što me strava stigne onesposobiti. Neću pasti a da sa sobom još nekoga ne povedem. Pokušala sam progutati slinu, ne bih li mogla smoći pošteni vrisak.
Iza ugla su odjednom skrenuli farovi. Auto je skoro pogodio zdepastoga, prisilivši ga da odskoči prema pločniku. Bacila sam se na kolnik – ovaj će auto morati ili stati, ili me udariti. Ali srebrni se auto neočekivano okrenuo u mjestu, zaustavivši se s otvorenim suvozačkim
vratima na samo korak-dva od mene.
“Upadaj”, naredio mi je srditi glas.
Zaprepastila me brzina kojom je nestao strah koji me gušio, naglost kojom me oblio osjećaj sigurnosti – čak i prije nego što sam ušla – čim sam čula njegov glas. Skočila sam na sjedalo i zalupila vrata za sobom.
U autu je bilo mračno, lampica se nije upalila pri otvaranju vrata, a lice mu se jedva vidjelo pri sjaju upravljačke ploče. Gume su zacvilile kad se naglo okrenuo prema sjeveru i prebrzo dao gas, zanijevši se prema ošamućenim tipovima na kolniku. Načas sam opazila kako se bacaju na pločnik kad smo se izravnali i pojurili prema luci.
“Stavi pojas”, naredio mi je, a ja sam shvatila da se grčevito držim za sjedalo objema rukama. Brzo sam ga poslušala; kopča pojasa glasno je škljocnula u mraku. Oštro je skrenuo nalijevo i pohitao dalje, prohujavši pokraj nekoliko znakova za zaustavljanje a da nije ni usporio.
Ali osjetila sam potpunu sigurnost i, zasad, potpunu nezainteresiranost za to kamo idemo. Gledala sam mu u lice s istinskim olakšanjem, olakšanjem koje je nadilazilo moje iznenadno izbavljenje. Proučavala sam mu besprijekorne crte lica u polumraku, čekajući da mi se disanje smiri, sve dok nisam shvatila da mu je izraz zapravo ubitačno ljutit.
“Jesi li dobro?”, upitala sam ga, iznenadivši se promuklosti svoga glasa.
“Ne”, odsječno je rekao, pun srdžbe.
Ušutjela sam i nastavila mu promatrati lice, dok je bijesnim očima gledao ravno preda se, a onda je auto naglo stao. Pogledala sam oko sebe, ali bilo je tako mračno da su se vidjeli tek nejasni obrisi drveća oko ceste. Više nismo bili u mjestu.
“Bella?”, pozvao me napetim, obuzdanim glasom.
“Da?” Glas mi je i dalje bio hrapav. Pokušala sam se potiho nakašljati.
“Jesi li ti dobro?” I dalje me nije ni pogledao, ali ljutnja mu se jasno vidjela na licu.
“Jesam”, tiho sam zakreštala.
“Rastresi mi misli, molim te”, naložio mi je.
“Oprosti, što?”
Naglo je izdahnuo.
“Samo brbljaj o nečemu beznačajnom dok se ne smirim”, pojasnio je, zažmirivši i stisnuvši si greben nosa palcem i kažiprstom.
“Hm.” Pokušala sam se sjetiti neke gluposti. “Pregazit ću Tylera Crowleyja sutra prije škole?”
I dalje je čvrsto žmirio, ali kut usana mu je zatitrao.
“Zašto?”
“Svima priča da me vodi na maturalnu – ili je sišao s uma, ili mi se još nastoji iskupiti zato što me skoro ubio prošli… pa, sjećaš se, a on sad misli da je maturalna nekako pravi način za to. Prema tome, ako mu ugrozim život, onda smo kvit i ne može mi se više pokušavati odužiti. Ne trebaju mi neprijatelji, a možda će me Lauren pustiti na miru ako me se on okani. Samo, možda ću mu trebati napraviti totalku na sentri. Ako ne bude imao auto, neće moći nikoga povesti na maturalnu…”
Nastavila sam brbljati.
“Čuo sam za to.” Zvučao je malo pribranije.
“Ti si za to čuo?”, upitala sam ga u nevjerici, a ranija ogorčenost mi je buknula. “Neće moći na maturalnu ni ako ostane paraliziran od vrata naniže”, promrsila sam, poboljšavajući plan.
Edward je uzdahnuo i napokon otvorio oči.
“Bolje si?”
“Ne baš.”

Korisnički profil

52 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:01 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Pričekala sam, ali više ništa nije rekao. Spustio je glavu na naslon i zagledao se u strop auta. Lice mu je bilo ukočeno.
“Što je bilo?” Glas mi je izašao kao šapat.
“Katkad imam problema sa svojom prijekom ćudi, Bella.”
I on je šaptao, a dok je gledao kroz prozor, oči su mu se posve suzile. “Ali ne bi bilo korisno da se okrenem i polovim one…” Nije dovršio rečenicu, već je odvratio pogled i načas ponovno uložio napor da obuzda svoju ljutnju. “Barem se”, nastavio je, “pokušavam uvjeriti da je tako.”
“O.” To mi je djelovalo kao neprimjeren odgovor, ali nisam se mogla sjetiti boljeg.
Nastavili smo opet šutke sjediti. Pogledala sam sat na upravljačkoj ploči. Prošlo je pola sedam.
“Jessica i Angela će se zabrinuti”, promrmljala sam.
“Trebala sam se već naći s njima.”
Upalio je motor bez riječi, glatko se okrenuo i pojurio natrag u grad. Našli smo se pod uličnom rasvjetom za tili čas, i dalje vozeći prebrzo, s lakoćom pretičući aute koji su se polako vozikali korzom. Parkirao se naporedo s trotoarom u prostoru koji mi se činio premalim za , ali on se u njega ugurao bez problema iz prve. Pogledala sam kroz prozor svjetla restorana La Bella Italia, odakle su Jess i Angela upravo izlazile, odmičući od nas
zabrinutim korakom.
“Kako si znao gdje da…?”, zaustila sam, ali onda sam samo odmahnula glavom. Začula sam otvaranje vrata, okrenula se i ugledala ga kako izlazi.
“Što to radiš?”, upitala sam ga.
“Vodim te na večeru.” Blago se osmjehnuo, ali oči su mu bile krute. Izašao je iz auta i zalupio vratima. Ja sam se ušeprtljala s pojasom, a onda žurno i sama izašla.
Čekao me na trotoaru.
Progovorio je prije nego što sam stigla išta reći. “Idi zaustavi Jessicu i Angelu, da ne moram i njima ulaziti u trag. Mislim da se ne bih mogao obuzdati da opet naletim na ono tvoje drugo društvo.”
Stresla sam se od prijetnje u njegovu glasu.
“Jess! Angela!”, viknula sam za njima i mahnula im kad su se okrenule. Pohitale su natrag prema meni, a izraženo olakšanje na licima i jedne i druge istodobno je prešlo u iznenađenje kad su opazile pokraj koga to stojim.
Zastale su, oklijevajući, na nekoliko koraka od nas.
“Pa gdje si bila?” U Jessicinu glasu osjećala se sumnja.
“Izgubila sam se”, krotko sam priznala. “A onda sam naišla na Edwarda.” Pokazala sam ga.
“Imate li nešto protiv da vam se pridružim?”, upitao ih je svilenim, neodoljivim glasom. Iz njihovih zapanjenih izraza bilo mi je jasno da ih nikad dosad nije počastio svojim čarima.
“Ovaj… može”, uspjela je procijediti Jessica.
“Ovaj, zapravo, Bella, već smo večerale dok smo te čekale – oprosti”, priznala je Angela.
“Nema problema – nisam gladna.” Slegnula sam ramenima.
“Mislim da bi trebala nešto pojesti.” Edwardov glas bio je prigušen, ali pun autoriteta. Pogledao je Jessicu i progovorio malo glasnije. “Smijem li večeras ja odvesti
Bellu kući? Da je ne morate čekati dok večera.”
“Ovaj, nema problema, valjda…” Ugrizla se za usnu, nastojeći proniknuti iz moga izraza je li to ono što zaista hoću. Namignula sam joj. Nisam željela ništa više nego da se nađem nasamo sa svojim vječnim spasiteljem. Postojalo je toliko pitanja kojima ga neću moći obasuti sve dok ne budemo bili sami.
“U redu.” Angela je bila brža od Jessice. “Vidimo se sutra, Bella… Edwarde.” Ščepala je Jessicu za ruku i odvukla je prema autu, kojega sam opazila malo dalje, parkiranog s druge strane Prve ulice. Dok su ulazile, Jess se okrenula i mahnula mi, lica punog znatiželje. Mahnula
sam i ja njoj, želeći da se odvezu prije nego što ću mu se obratiti.
“Ozbiljno ti kažem, nisam gladna”, ponovila sam, pogledavši uvis u njegovo lice da mu pokušam razabrati izraz. Bilo je čudno.
“Udovolji mi.”
Otišao je do vrata restorana i otvorio ih s tvrdoglavim držanjem. Očito više nije bilo mjesta za daljnju raspravu.
Prošla sam pokraj njega i ušla u restoran, rezignirano uzdahnuvši.
U restoranu nije bila gužva – u Port Angelesu nije bila sezona. Dočekala nas je domaćica, a ja sam shvatila kako ona to gleda Edwarda dok ga je procjenjivala pogledom.
Izrazila mu je dobrodošlicu malo toplije nego što je baš bilo nužno. Iznenadila sam se koliko me to jedi. Bila je skoro za pedalj viša od mene i neprirodno plava.
“Stol za dvoje?” Zvučala je zavodljivo, sve i ako to nije htjela. Vidjela sam kako me odmjerila i smjesta odmaknula pogled, zadovoljna mojom očitom prosječnošću i opreznim razmakom bez dodirivanja koji je Edward održavao između nas. Odvela nas je do stola dovoljno velikog za četvero u sredini najzauzetijeg dijela prostora za objedovanje.
Htjela sam sjesti, ali Edward mi je odmahnuo glavom.
“Možda nešto intimnije?”, tiho je zamolio domaćicu.
Nisam bila sigurna u to, ali učinilo mi se da joj je krišom dodao napojnicu. Samo sam u starim filmovima vidjela da neko odbija stol.
“Naravno.” Zvučala je jednako iznenađeno kao što sam ja bila. Okrenula se i odvela nas oko paravana do malog prstena separea – svih praznih. “Je li ovo u redu?”
“Savršeno.” Zabljesnuo ju je svojim sjajnim osmijehom, načas je zaslijepivši.
“Ovaj” – odmahnula je glavom i zatreptala – “konobarica će vam smjesta doći.” Udaljila se nesigurnim korakom.
“Stvarno ne bi smio to raditi ljudima”, opomenula sam ga. “Zbilja nije fer.”
“Što ja to radim?”
“Zasljepljuješ ih tim osmijehom – ona ovog trena vjerojatno ne može doći sebi u kuhinji.”
Izgledao mi je zbunjeno.
“Ma daj, molim te”, rekla sam sumnjičavo. “Sigurno znaš kakav dojam ostavljaš na ljude.”
Nagnuo je glavu u stranu i znatiželjno me pogledao.
“Zasljepljujem ljude?”
“Nisi to primijetio? Misliš da svima tako lako uspijeva da bude po njihovom?”
Zanemario je moja pitanja. “Zasljepljujem li tebe?”
“Često”, priznala sam.
A zatim nam je stigla konobarica, s iščekivanjem na licu. Domaćica joj je nesumnjivo sve ispričala iza kulisa, a ova nova djevojka očito nije bila razočarana. Zataknula je uvojak kratke crne kose za jedno uho i osmjehnula se nepotrebno toplo.

Korisnički profil

53 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:01 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Zdravo. Zovem se Amber i večeras ću vas posluživati.
Što biste htjeli popiti?” Nije mi promaklo da se obraća samo njemu.
Pogledao me.
“Ja ću koka-kolu.” Zvučalo je kao da ga pitam.
“Dvije koka-kole”, rekao je.
“Odmah ću vam ih donijeti”, usrdno mu je kazala uz još jedan nepotreban osmijeh. Ali on to nije opazio.
Promatrao je mene.
“Što je?”, upitala sam ga kad je otišla.
Oči su mu ostale uprte u moje lice. “Kako se osjećaš?”
“U redu sam”, odgovorila sam mu, iznenađena napetošću u njegovu glasu.
“Ne osjećaš vrtoglavicu, mučninu, hladnoću…?”
“Zar bih trebala?”
Zahihotao se kad je čuo kako sam zbunjena.
“Pa, zapravo čekam da padneš u nesvijest.” Lice mu se izvilo u onaj savršeno izvijeni osmjeh.
“Mislim da se to neće dogoditi”, rekla sam kad sam ponovno počela disati. “Oduvijek mi je potiskivanje neugodnosti vrlo dobro išlo.”
“Svejedno, bit će mi lakše kad uneseš malo šećera i hrane u sebe.”
Tačno na taj šlagvort pojavila se konobarica s našim pićima i košaricom krušnih štapića. Okrenula mi se leđima dok ih je stavljala na stol.
“Spremni ste naručiti?”, upitala je Edwarda.
“Bella?”, pozvao me. Nevoljko se okrenula prema meni.
Izabrala sam prvo što sam vidjela na jelovniku.
“Ovaj… ja ću raviole s gljivama.”
“A vi?” Obratila se opet njemu, nasmiješena.
“Neću ništa”, rekao je. Naravno da neće.
“Samo mi javite ako se predomislite.” Nosila je i dalje onaj koketni osmijeh, ali on je više nije gledao, pa se udaljila sva nezadovoljna.
“Pij”, naložio mi je.
Poslušno sam srknula kolu, a onda stala piti veće gutljaje, iznenadivši se koliko sam žedna. Shvatila sam da sam je iskapila nadušak kad mi je ponudio i svoju čašu.
“Hvala”, promrsila sam, još žedna. Hladnoća ledene kole širila mi se prsima, i stresla sam se.
“Je li ti hladno?”
“Samo zbog koka-kole”, objasnila sam, stresavši se opet.
“Zar nemaš neku jaknu?” Zvučao je prijekorno.
“Da.” Pogledala sam praznu klupu do sebe. “O – ostala mi je u Jessicinom autu”, shvatila sam.
Edward se počeo izvlačiti iz svoje jakne. Odjednom sam shvatila da nijednom nisam zapazila što on ima na sebi – ne samo večeras, nego uopće. Naprosto mu nisam mogla prestati gledati lice. Sad sam se prisilila da pažljivo pogledam. Upravo je skidao laganu svijetlosmeđu
kožnu jaknu; ispod je nosio dolčevitu boje slonovače.
Pristajala mu je tijesno, ističući mišićava prsa.
Pružio mi je jaknu, prekinuvši me u očaranu promatranju.
“Hvala”, opet sam mu rekla i uvukla ruke u njegovu jaknu. Bila je hladna – kao moja vjetrovka nakon što je cijelu noć visila na propuhu u hodniku. Opet sam se stresla. Imala je čudesan miris. Udahnula sam duboko, trudeći se prepoznati tu slasnu aromu. Nisam imala dojam
da je kolonjska voda. Rukavi su mi bili poprilično predugi; zasukala sam ih da oslobodim šake.
“Ta nijansa plave boje lijepo ti pristaje uz kožu”, rekao je, promatrajući me. Iznenadila sam se; pogledala sam se i, naravno, sva porumenjela.
Gurnuo je krušne štapiće prema meni.
“Ozbiljno ti kažem, neću pasti u nesvijest”, usprotivila sam se.
“Trebala bi – normalna osoba bi. A ti nisi ni potresena.”
Nešto ga je bunilo. Zagledao mi se u oči, a sad sam opazila kako su njegove oči svijetle, svjetlije no ikad, zlaćane boje karamele.
“Osjećam se vrlo sigurno uz tebe”, priznala sam mu, opčinjeno mu opet kazavši istinu.
To mu nije bilo drago čuti; alabasterne su mu se vjeđe naborale. Mrko je odmahnuo glavom.
“Ovo je složenije nego što sam predviđao”, promrsio je sebi u bradu.
Uzela sam jedan krušni štapić i počela grickati vršak, mjerkajući mu izraz lica. Upitala sam se kad će biti u redu da ga počnem propitkivati.

Korisnički profil

54 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:01 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Obično si bolje volje kad su ti oči tako svijetle”, primijetila sam, ne bih li ga odvratila od te neke misli od koje je postao tako namršten i ozbiljan.
Zapanjeno me pogledao. “Što?”
“Uvijek si prijek kad su ti oči crne – tada to očekujem”, nastavila sam. “Imam teoriju o tome.”
Oči su mu se suzile. “Opet teorije?”
“Aha.” Nastavila sam žvakati mali zalogaj kruha, nastojeći izgledati nezainteresirano.
“Nadam se da ćeš ovaj put biti kreativnija… ili i dalje kradeš ideje iz stripova?” Blijedi mu je osmijeh bio podrugljiv; gledao me i dalje suženim očima.
“Pa, ne, nije mi to iz stripa, ali nisam to ni sama smislila”, priznala sam mu.
“I?”, potaknuo me da nastavim.
Ali onda se konobarica došetala iza paravana s mojom hranom. Shvatila sam da smo se nesvjesno prignuli jedno prema drugome preko stola, jer smo se oboje uspravili kad je prišla. Stavila je jelo pred mene – izgledalo je prilično dobro – i brzo se okrenula prema Edwardu.
“Jeste li se predomislili?”, upitala ga je. “Zar vam nikako ne bih mogla izaći u susret?” Možda mi se samo pričinila dvosmislenost u njezinim riječima.
“Ne, hvala, ali bilo bi lijepo da dobijemo još kole.”
Dugom, bijelom rukom mahnuo je prema praznim čašama ispred mene.
“Naravno.” Pokupila je čaše i otišla.
“Što si htjela reći?”, upitao me.
“Ispričat ću ti u autu. Ako…” Zastala sam.
“Imaš uvjete?” Podigao je jednu obrvu, a glas mu je dobio zloslutan prizvuk.
“Imam nekoliko pitanja, jasno.”
“Jasno.”
Konobarica se vratila s još dvije koka-kole. Ovaj put ih je šutke odložila i otišla natrag.
Otpila sam gutljaj.
“Pa, samo izvoli”, potjerao me, i dalje strogim glasom.
Počela sam od najjednostavnije teme. Tako sam bar mislila. “Zbog čega si u Port Angelesu?”
Spustio je pogled i polako preklopio svoje krupne šake na stolu. Oči su mu ispod trepavica sijevnule prema meni, a na licu mu se pojavio tračak posprdnog osmijeha.
“Iduće pitanje.”
“Ali ovo je najlakše”, usprotivila sam se.
“Iduće pitanje”, ponovio je.
Ozlojeđeno sam spustila pogled. Odmotala sam pribor za jelo, uzela vilicu i pažljivo nabola jedan ravioli. Polako sam ga stavila u usta, i dalje ne podižući oči, razmišljajući pri žvakanju. Šampinjoni su bili dobri. Progutala sam ih, otpila još malo koka-kole i zatim ga pogledala.
“U redu, onda.” Prostrijelila sam ga pogledom i polako nastavila. “Uzmimo, hipotetski rečeno, naravno, da… neko… može znati što ljudi misle, čitati im misli, znaš – uz pojedine izuzetke.”
“Uz samo jedan izuzetak”, ispravio me, “hipotetski rečeno.”
“Dobro, uz jedan izuzetak, onda.” Oduševilo me što je prihvatio igru, ali pokušala sam zvučati nehajno.
“Kako to funkcionira? Koja su ograničenja? Kako… taj neko… može naći nekoga drugog tačno u pravom trenutku?
Kako on to zna da je ona u nevolji?” Upitala sam se imaju li moja zamršena pitanja uopće ikakvog smisla.
“Hipotetski rečeno?”, upitao me.
“Jasno.”
“Pa, kad bi… taj neko…”
“Nazovimo ga ‘Joe’”, predložila sam.
Izvijeno se osmjehnuo. “Dakle, Joe. Da je Joe bio pozorniji, ne bi bio primoran pojaviti se baš u pravom trenutku.” Odmahnuo je glavom i zakolutao očima.
“Samo ti možeš upasti u nevolju u ovolicnom mjestašcu.
Upropastila bi im statistiku zločina za idućih deset godina, znaš.”
“Razgovaramo o hipotetskom slučaju”, podsjetila sam ga ledenim glasom.
Nasmijao mi se, toplo me pogledavši.
“Da, tako je”, složio se. “Da te zovemo ‘Jane’?”
“Kako si znao?” Nadvladala me znatiželja. Shvatila sam da sam mu se opet prignula.
Kao da se premišljao, rastrgan nekom unutarnjom dvojbom. Pogled mu se susreo s mojim, pa sam pretpostavila da upravo sada odlučuje bi li mi jednostavno kazao istinu ili ne.
“Možeš mi vjerovati, znaš”, promrmljala sam. Ispružila sam ruku, ne razmišljajući, da mu dotaknem preklopljene šake, ali on ih je odmaknuo za milimetar, pa sam odustala.
“Ne znam imam li više uopće izbora.” Govorio je gotovo šapatom. “Nisam imao pravo – mnogo bolje primjećuješ stvari nego što sam ti spreman priznati.”
“Mislila sam da si uvijek u pravu.”
“Nekoć sam bio.” Opet je odmahnuo glavom. “Nisam imao pravo u još nečemu, što se tebe tiče. Ti magnetski ne privlačiš nedaće – to nije dovoljno širok pojam. Ti magnetski privlačiš nesreće. Postoji li ikakva opasnost u krugu od petnaest kilometara, neizostavno će te pronaći.”
“A sebe svrstavaš u tu kategoriju?”, pretpostavila sam. Lice mu je postalo hladno i bezizražajno. “Neprijeporno.”

Korisnički profil

55 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:01 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Opet sam ispružila ruku preko stola – zanemarivši ga kad se opet malo odmaknuo – i dotakla mu nadlanicu, stidljivo, jagodicama prstiju. Koža mu je bila hladna i tvrda, poput kamena.
“Hvala ti.” Glas mi je bio pun usrdne zahvalnosti.
“To je sad već drugi put.”
Lice mu se smekšalo. “Nastojmo da ne dođe do trećega, okej?”
Namrštila sam se, ali sam i kimnula. Izmaknuo je ruku ispod moje i stavio obje šake pod stol. Ali pritom se nagnuo prema meni.
“Pratio sam te do Port Angelesa”, priznao je, užurbano progovorivši. “Nikad prije nisam neku konkretnu osobu nastojao održati na životu, a to je daleko napornije nego što sam vjerovao da će biti. Ali tako je po svoj prilici samo zato što je o tebi riječ. Obični ljudi nekako uspijevaju preživjeti od jutra do mraka bez tolikih katastrofa.”
Zastao je. Upitala sam se bih li se trebala zabrinuti zato što me slijedio; umjesto toga, osjetila sam neobičan nalet zadovoljstva. Zagledao se u mene, možda se čudeći tome što mi se usne i nehotice izvijaju u osmijeh.
“Jesi li ikada pomislio da je možda na mene došao red još prvi put, s onim kombijem, a da ti to zapravo pokušavaš spriječiti sudbinu?”, iznijela sam jednu mogućnost, da odvratim misli.
“To nije bilo prvi put”, rekao je, a glas mu je bilo teško čuti. Zaprepašteno sam ga pogledala, ali njegove su oči bile svrnute nadolje. “Red je došao na tebe još kad smo se upoznali.”
Spopao me grč straha od tih riječi i od naglog prisjećanja na to kako me ljutito strijeljao crnim očima toga prvog dana… ali smirio me nadmoćan osjećaj sigurnosti koji sam imala uz njega. Kad me pogledao u oči da vidi kako ga to gledam, u njima više nije bilo ni tračka straha.
“Sjećaš se toga?”, upitao me s ozbiljnim izrazom na svom anđeoskom licu.
“Da.” Bila sam smirena.
“A svejedno sjediš ovdje.” U glasu mu se čula blaga nevjerica; podigao je jednu obrvu.
“Da, sjedim ovdje… zbog tebe.” Zastala sam. “Zato što si nekako znao kako da me danas pronađeš…?”, potaknula sam ga da nastavi.
Stisnuo je usne i nastavio me gledati suženim očima, opet se premišljajući. Pogled mu je naglo pao na moj puni tanjur, a zatim se opet upro u mene.
“Jedi, a ja ću ti pričati”, iznio je pogodbu.
Brzo sam podigla vilicom još jedan ravioli i stavila ga u usta.
“Teže je nego što bi trebalo biti – držati te na oku.
Obično nekoga vrlo lako pronađem, nakon što sam mu jedanput čuo um.” Pogledao me sa strepnjom, a ja sam shvatila da sam se ukočila. Natjerala sam se da progutam zalogaj, a zatim nabola još jedan ravioli i ubacila ga.
“Pazio sam na Jessicu, ne baš vrlo pozorno – kao što kažem, samo si ti mogla naići na nevolju u Port Angelesu – i isprva nisam zamijetio da si se odvojila od njih.
Zatim, kad sam shvatio da nisi više s njom, krenuo sam te potražiti u onoj knjižari koju sam vidio u njezinoj glavi. Bilo mi je jasno da nisi ušla u nju, već si otišla prema jugu… i znao sam da ćeš se uskoro morati okrenuti.
Stoga sam te samo čekao i nasumce pregledavao misli ljudi na ulici – da vidim je li te neko primijetio, pa da tako saznam gdje si. Nisam imao razloga za brigu… ali bio sam pun čudne strepnje…” Izgubio se u mislima i zabuljio u prazno, gledajući nešto meni nezamislivo.
“Počeo sam kružiti autom, i dalje… osluškujući.
Sunce je konačno počelo zapadati, pa sam se spremao izaći i nastaviti pješice za tobom. A onda – ” Zastao je i stisnuo zube od iznenadne srdžbe. Uložio je napor da se primiri.
“Što je onda bilo?”, prošaptala sam. Nastavio mi je piljiti iznad glave.
“Čuo sam što misle”, zarežao je, a gornja mu se usna blago izvinula nad zubima. “Vidio sam tvoje lice u njegovu umu.” Odjednom se prignuo, stavivši jedan lakat na stol i rukom prekrivši oči. Pokret je bio tako hitar da me prepao.
“Bilo je vrlo… teško – ne možeš ni zamisliti koliko teško – da te jednostavno odvedem odande, a njih ostavim… na životu.” Ruka mu je prigušivala glas. “Mogao sam te pustiti da odeš s Jessicom i Angelom, ali bojao sam se da ću ih otići potražiti ako me napustiš”, priznao
mi je šapatom.
Sjedila sam šutke, ošamućena, puna nesuvislih misli.
Ruke su mi bile prekrižene u krilu i nemoćno sam se oslonila na naslon separea. On je još držao lice rukom, nepomičan kao da je isklesan od tog kamena na koji me podsjećala njegova koža.
Naposljetku je podigao pogled, očima punim vlastitih pitanja potraživši moje.
“Jesi li spremna za povratak kući?”, upitao me.
“Spremna sam za odlazak odavde”, pojasnila sam, silno zahvalna na tome što nas još čeka sat vremena zajedničke vožnje do doma. Nisam se još bila spremna rastati s njim.
Konobarica se pojavila kao da smo je pozvali. Ili nas je promatrala.
“Kako ide?”, upitala je Edwarda.
“Možete nam dati račun, hvala.” Glas mu je bio tih, grublji, još pun napetosti zbog našeg razgovora. Kao da ju je smeo. Pogledao ju je s očekivanjem.
“J-jasno”, zamucnula je. “Izvolite.” Izvadila je malu kožnu mapu iz prednjeg džepa crne pregače i pružila mu je.
U ruci je već imao novčanicu. Umetnuo ju je u mapu i smjesta je pružio natrag konobarici.
“Zadržite ostatak.” Osmjehnuo se. Zatim je ustao, a ja sam se nespretno osovila na noge.
Opet mu je uputila gostoljubiv smiješak. “Želim vam ugodnu večer.”
Nije odmaknuo pogled od mene kad joj se zahvalio.
Suspregnula sam osmijeh.
Ispratio me do izlaza, hodajući vrlo blizu mene, ali i dalje pazeći da me ne dotakne. Sjetila sam se onoga što je Jessica rekla o svome odnosu s Mikeom, toga da su skoro stigli do prvog poljupca. Uzdahnula sam. Edward kao da je to čuo, pa me radoznalo pogledao odozgo.
Uprla sam pogled u pločnik, zahvalna na tome što on po svoj prilici ne može čuti što mislim.
Otvorio je suvozačka vrata, pridržao mi ih dok sam ulazila i blago ih zatvorio za mnom. Gledala sam ga kako obilazi prednji dio auta, još jednom zadivljena njegovom gracioznošću. Vjerojatno sam se dosad već trebala naviknuti na nju – ali nisam. Imala sam dojam da Edward ne spada u ljude na koje bi se iko mogao naviknuti.
Nakon što smo ušli u auto, upalio je motor i pojačao grijalicu do kraja. Vani je postalo vrlo hladno, pa sam pretpostavila da je lijepo vrijeme na izmaku. Samo, bilo mi je toplo u njegovoj jakni, čiji sam miris udisala kad sam imala dojam da me ne može vidjeti.
Edward je izašao u promet i skrenuo u suprotni smjer, rema autocesti. Nisam opazila da se ijednom osvrnuo.
“A sad je”, kazao je značajnim tonom, “red na tebi.”

Korisnički profil

56 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:02 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
9. TEORIJA

“Smijem ti postaviti još samo jedno pitanje?”, molećivo sam upitala Edwarda dok je sve brže vozio mirnom ulicom. Kao da uopće nije mario za cestu.
Uzdahnuo je.
“Jedno”, pristao je. Usne su mu se oprezno stisnule u crtu.
“Pa… rekao si da si znao da nisam otišla u knjižaru, već na jug. Pitam se kako si to znao.”
Odvratio je pogled, premišljajući se.
“Mislila sam da smo prošli sva ta izvrdavanja”, progunđala sam.
Gotovo se nasmiješio.
“U redu, onda. Pratio sam tvoj miris.” Pogledao je cestu, dajući mi priliku da se saberem. Nije mi padao na pamet prihvatljiv odgovor na te riječi, ali pažljivo sam ih upamtila za kasniju analizu. Pokušala sam se opet usredotočiti. Nisam mu htjela dopustiti da prestane, sad kad je konačno počeo davati objašnjenja.
“I, k tome, nisi odgovorio na jedno od mojih prvih pitanja…” Pokušala sam ga zadržati.
Pogledao me s negodovanjem. “Na koje to?”
“Kako to funkcionira – to čitanje umova? Možeš li bilo kome, bilo gdje pročitati um? Kako ti to polazi za
rukom? Može li ostatak tvoje obitelji…?” Osjetila sam se glupo što ga pitam da mi pojasni nekakvu opsjenu.
“To je više od jednog”, primijetio je. Ja sam samo ispreplela prste i pogledala ga, čekajući.
“Ne, to mogu samo ja. I ne mogu čuti bilo koga, bilo gdje. Moram biti prilično blizu. Što mi je poznatiji nečiji…
‘glas’, to ga na veću daljinu mogu čuti. Ali ipak ne na više od nekoliko kilometara.” Zamišljeno je zastao.
“To je pomalo kao da si u velikoj dvorani punoj ljudi koji svi govore uglas. Čujem samo žamor – brujanje glasova u pozadini. Sve dok se ne usredotočim na samo jedan glas, a onda mi bude jasno što ta osoba misli.
Najveći dio vremena zanemarujem sve skupa – inače me podosta ometa. Uz to, lakše mi je izgledati normalno” – namrštio se rekavši tu riječ – “kad omaškom ne odgovaram na nečije misli, umjesto na izrečene riječi.”
“Što misliš, zašto onda mene ne možeš čuti?”, upitala sam ga znatiželjno.
Pogledao me zagonetno.
“Ne znam”, promrmljao je. “Jedina mi je pretpostavka to da tvoj um možda ne funkcionira na isti način kao kod svih njih. Kao da su tvoje misli na frekvenciji AM, a ja primam samo FM.” Široko mi se osmjehnuo. Ovo mu je odjednom postalo zabavno.
“Moj um ne funkcionira kako treba? Nakazna sam?”
To što je rekao zasmetalo mi je više nego što je trebalo – vjerojatno zato što me njegova pretpostavka pogodila u slabu tačku. Oduvijek sam pretpostavljala da je u pitanju nešto takvo, a potvrda toga neugodno mi je pala.
“Ja čujem tuđe glasove u svojoj glavi, a ti se bojiš da si ti nakazna”, nasmijao se. “Ne brini, to je samo teorija…”
Lice mu se ukrutilo. “A to nas vraća na tebe.”
Uzdahnula sam. Kako početi?
“Nismo li prošli sva ta izvrdavanja?”, blago me podsjetio.
Prvi put sam odvratila pogled od njegova lica, ne bih li smislila što da kažem. Slučajno sam zamijetila brzinomjer.
“Ti sumrak!”, viknula sam. “Uspori!”
“Što nije u redu?” Zapanjio se. Ali auto nije smanjio brzinu.
“Voziš sto šezdeset na sat!” I dalje sam vikala. Panično sam pogledala kroz prozor, ali bilo je tako mračno da se ništa nije baš dobro vidjelo. Cesta se vidjela samo u dugoj pruzi plavičaste svjetlosti farova. Šuma duž obje strane puta izgledala je kao crni zid – i bila bi tvrda poput čeličnoga zida kad bismo sletjeli s ceste pri ovolikoj brzini.
“Opusti se, Bella.” Zakolutao je očima i još uvijek nije usporio.
“Hoćeš nas ubiti?”, prijeko sam mu rekla.
“Nećemo se razbiti.”
Pokušala sam obuzdati svoj glas. “Zbog čega ti se toliko žuri?”
“Uvijek ovako vozim.” Okrenuo se prema meni i izvijeno se osmjehnuo.
“Ne odvajaj pogled od ceste!”
“Nijednom nisam doživio nesreću, Bella – i nijednom nisam dobio kaznu.” Iscerio se i kucnuo po čelu.
“Ugrađeni detektor radara.”
“Jako smiješno.” Kiptjela sam. “Charlie je drot, sjećaš se? Odgojio me da poštujem prometne zakone. Uostalom, ako nas pretvoriš u perec oko debla drveta, ti ćeš vjerojatno samo odšetati.”
“Vjerojatno”, složio se s kratkim, oporim smijehom.
“Ali ti to ne bi mogla.” Uzdahnuo je, a ja sam s olakšanjem opazila da se kazaljka postupno spušta prema stodvadesetici.
“Jesi sretna?”
“Skoro.”
“Mrzim sporu vožnju”, promrsio je.
“Ovo je tebi sporo?”
“Dosta opaski o mojoj vožnji”, brecnuo se. “Još čekam da čujem tvoju najnoviju teoriju.”

Korisnički profil

57 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:02 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
grizla sam se za usnu. Pogledao me odozgo očima boje meda, neočekivano blago.
“Neću ti se smijati”, obećao je.
“Prije se bojim da ćeš se ljutiti na mene.”
“Zar je tako loše?”
“Više-manje, da.”
Pričekao je. Zagledala sam se sebi u dlanove, da ne vidim kakav mu je izraz na licu.
“Samo izvoli.” Glas mu je bio smiren.
“Ne znam odakle da počnem”, priznala sam.
“Slobodno počni iz početka… rekla si da nisi to sama smislila.”
“Nisam.”
“Što te potaknulo – neka knjiga? Neki film?”, počeo me iskušavati.
“Ne – nego subotnji izlet na plažu.” Usudila sam mu se pogledati lice. Izgledalo je zbunjeno.“Naletjela sam na jednog starog obiteljskog prijatelja – Jacoba Blacka”, nastavila sam. “Njegov tata i Charlie prijatelji su još od mog najranijeg djetinjstva.”
I dalje je izgledao kao da mu ništa nije jasno.
“Tata mu je jedan od starješina Quileutea.” Pažljivo sam ga promotrila. Zbunjeno mu se lice ukočilo. “Otišli smo u šetnju – ” izbacila sam svoje spletkarenje iz priče “ – i on mi je ispričao neke stare legende – ne bi li me ustrašio, mislim. Kazao mi je jednu…” Počela sam oklijevati.
“Nastavi”, rekao je.
“O vampirima.” Shvatila sam da šapćem. Nisam mu više mogla pogledati u lice. Ali vidjela sam kako mu se zglobovi ruku grčevito stišću na upravljaču.
“I smjesta sam ti ja pao na pamet?”, rekao je još uvijek mirno.
“Ne. On je spomenuo… tvoju obitelj.”
Ništa na to nije rekao, samo je zurio u cestu.
Odjednom sam se zabrinula, zabrinula za Jacoba, kojega bi trebalo zaštititi.
“Njemu je to samo bila blesava praznovjerica”, brzo sam dodala. “Nije očekivao da će mi to išta značiti.” To mi nije djelovalo dovoljno; morala sam otvoriti karte.
“Ja sam kriva za sve, primorala sam ga da mi to kaže.”
“Zašto?”
“Lauren je rekla nešto o tebi – htjela me isprovocirati. A jedan stariji dečko iz plemena rekao je da tvoja obitelj ne dolazi u rezervat, samo što mi je to zvučalo kao da želi reći nešto više. Pa sam odvela Jacoba u stranu i na prijevaru to izvukla iz njega”, priznala sam i pognula glavu.
Prenuo me smijehom. Ošinula sam ga pogledom.
Cerekao se, ali gledao je ljutito preda se.
“Na kakvu to prijevaru?”, upitao me.
“Pokušala sam očijukati – upalilo je bolje nego što sam očekivala.” Nevjerica mi je prožela glas dok sam se prisjećala toga.
“Volio bih da sam to vidio.” Mračno se zahihotao. “A ti si mene optužila da zasljepljujem ljude – jadni Jacob Black.”
Porumenjela sam i zagledala se kroz svoj prozor u noć.
“Što si nakon toga učinila?”, upitao me nakon što je prošla možda jedna minuta.
“Malo sam istražila po internetu.”
“I to te uvjerilo?” Zvučao je kao da ga to jedva zanima.
Ali ruke su mu čvrsto stiskale upravljač.
“Ne. Ništa se nije podudaralo. Većinom je bilo prilično šašavo. A onda…” Zaustavila sam se.
“Što?”
“Zaključila sam da nije bitno”, prošaptala sam.
“Da nije bitno?” Taj ton me nagnao da ga pogledam – konačno sam se probila kroz tu njegovu pomno namještenu masku. Na licu mu se vidjela nevjerica, uz tračak ljutnje koje sam se plašila.
“Ne”, blago sam rekla. “Nije mi bitno što si ti.”
U glas mu se uvukao tvrd, preziran prizvuk. “Nije te briga jesam li neman? Nisam li čovjek?”
“Ne.”
Ušutio je i opet se zagledao ravno preda se. Lice mu je postalo prazno i hladno.
“Ljutiš se”, uzdahnula sam. “Nisam trebala ništa reći.”
“Ne”, rekao je, ali ton mu je bio jednako tvrd kao i lice. “Radije bih znao što sada misliš – sve i ako je to što misliš posve suludo.”
“Znači da opet nisam u pravu?”, prkosila sam mu.
“Nisam to htio reći. ‘Nije bitno’!”, ponovio je moje riječi i zaškrgutao zubima.
“U pravu sam?” Ostala sam bez daha.
“Zar je to bitno?”
Duboko sam udahnula.
“Zapravo nije.” Pričekala sam. “Ali zanima me.” Barem mi je glas zvučao pribrano.
Odjednom se pomirio s tim. “Što te to zanima?”
“Koliko ti je godina?”
“Sedamnaest”, smjesta mi je odgovorio.
“I koliko ti je dugo već sedamnaest godina?”

Korisnički profil

58 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:02 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Usne su mu se trznule dok je gledao u cestu. “Već neko vrijeme”, napokon je priznao.
“Dobro.” Nasmiješila sam se, zadovoljna time što je i dalje iskren. Pogledao me brižno, kao i prije, kad se brinuo da ću pasti u nesvijest. Ohrabrila sam ga širim osmijehom, a on se namrštio.
“Nemoj mi se smijati – ali kako uspijevaš izlaziti na otvoreno po danu?”
Svejedno se nasmijao. “Zabluda.”
“Sunce te pali?”
“Zabluda.”
“Spavaš u lijesu?”
“Zabluda.” Načas se premišljao, a onda je zazvučao nekako drugačije. “Ne mogu spavati.”
Trebao mi je trenutak da to shvatim. “Uopće?”
“Nikad”, rekao je gotovo nečujnim glasom. Okrenuo se i sjetno me pogledao. Zlaćane je oči upro u moje, a misli su mi se pobrkale. Gledala sam u njega sve dok nije odvratio pogled.
“Još mi nisi postavila najbitnije pitanje.” Glas mu je sada bio tvrd, a kad me opet pogledao, ooči u mu bile ladne.
Zatreptala sam, još uvijek ošamućena. “A koje bi to bilo?”
“Ne zanima te kako se hranim?”, sarkastično me upitao.
“A”, promrmljala sam. “To.”
“Da, to.” Zvučao je sumorno. “Zar te ne zanima pijem li krv?”
Lecnula sam se. “Pa, Jacob je rekao nešto o tome.”
“Što je Jacob rekao?”, upitao me hladno.
“Rekao je da vi ne… lovite ljude. Rekao je da tvoja obitelj navodno nije opasna zato što lovite samo životinje.”
“Rekao je da nismo opasni?” U glasu mu se čula duboka nevjerica.
“Ne baš. Rekao je da navodno niste opasni. Ali Quileuti vas svejedno nisu htjeli na svojoj zemlji, za svaki slučaj.”
Zagledao se preda se, ali nisam mogla razabrati gleda li cestu ili ne.
“Znači, imao je pravo? O tome da ne lovite ljude?”
Pokušala sam zvučati što smirenije.
“Quileuti imaju dugo pamćenje”, prošaptao je.
Shvatila sam to kao potvrdu.
“Samo, ne daj da te to previše uljuljka”, upozorio me.
“Pametno im je što se drže podalje od nas. I dalje smo opasni.”
“Nije mi jasno.”
“Trudimo se”, polako mi je objasnio. “Obično nam to što radimo vrlo dobro ide. Ponekad pogriješimo. Kao ja, primjerice, kad sam dopustio sebi da ostanem nasamo s tobom.”
“To je pogreška?” Čula sam tugu u svome glasu, ali nisam znao čuje li je i on.
“I to vrlo opasna”, promrsio je.
Zatim smo oboje ušutjeli. Gledala sam kako farovi skreću po zavojima ceste. Išli su prebrzo; prizor mi nije djelovao stvarno, prije kao da je iz neke videoigre. Znala sam da vrijeme nestaje silnom brzinom, poput crne ceste pod nama, i spopao me grozan strah da se više nikad neću naći u ovakvoj situaciji s njim – otvorenoj, bar jedanput lišenoj zidova između nas. Njegove su riječi slutile na kraj, a toga sam se grozila. Nisam više smjela potratiti ni trenutka uz njega.
“Reci mi više”, očajnički sam ga zamolila, ne mareći što će reći, samo da mu opet čujem glas.
Načas me pogledao, zapanjen promjenom moga tona. “Što bi to više htjela znati?”
“Reci mi zašto loviš životinje umjesto ljudi”, predložila sam mu, i dalje s tračkom očajavanja u glasu. Shvatila sam da su mi oči suzne i stala se opirati tuzi koja samo što me nije shrvala.
“Ne bih htio biti neman.” Glas mu je bio vrlo tih.
“Ali životinje ti nisu dovoljne?”
Pričekao je. “Ne mogu biti siguran, naravno, ali usporedio bih to sa življenjem na tofuu i sojinom mlijeku; sami sebi kažemo da smo vegeterijanci, to nam je mala privatna šala. Time ne utažujemo posve glad – ili, tačnije, žeđ. Ali to nam daje dovoljno snage da se othrvamo.
Najveći dio vremena.” Ton mu je postao zloslutan. “Ima prilika kad je teže nego inače.”
“Je li ti sada vrlo teško?”, upitala sam ga.
Uzdahnuo je. “Jest.”
“Ali sada nisi gladan”, rekla sam s uvjerenjem – kao izjavu, ne kao pitanje.
“Zbog čega tako misliš?”
“Zbog tvojih očiju. Rekla sam ti da imam svoju teoriju. Zamijetila sam da su ljudi – naročito muškarci – više čangrizavi kad su gladni.”
Zahihotao se. “Dobro ti zapažaš, je li?”
Nisam mu odgovorila; samo sam slušala kako zvuči njegov smijeh, i dobro to pamtila.

Korisnički profil

59 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:02 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Jesi li bio u lovu ovog vikenda, s Emmettom?”, upitala sam ga nakon što je prestao.
“Jesam.” Pričekao je trenutak, kao da razmišlja bi li mi nešto rekao. “Nisam htio otići, ali bilo je neophodno.
Malo mi je lakše biti pokraj tebe kad nisam žedan.”
“Zašto nisi htio otići?”
“Osjećam… strepnju… kad nisam uz tebe.” Oči su mu bile blage ali napete, a činilo mi se da mi kosti od njih postaju meke. “Nisam se šalio kad sam te prošli četvrtak zamolio da nastojiš ne pasti u okean ili pod auto.
Cijeli se vikend nisam mogao smiriti od brige za tebe. A nakon ovoga što se noćas dogodilo, iznenađuje me što si cijeli jedan vikend ostala neozlijeđena.” Odmahnuo je glavom, a onda kao da se nečeg prisjetio. “Pa, ne posve neozlijeđena.”
“Što?”
“Tvoje ruke”, podsjetio me. Pogledala sam dlanove, one gotovo posve zarasle ogrebotine pri zapešćima. Ništa nije moglo promaknuti njegovim očima.
“Pala sam”, uzdahnula sam.
“To sam i mislio.” Usne su mu se izvinule u uglovima.
“Valjda je, budući da je o tebi riječ, moglo biti i mnogo gore – a ta me mogućnost tištala cijelo vrijeme dok sam izbivao. Ta su mi tri dana vrlo sporo prošla. Stvarno sam išao Emmettu na živce.” Žalosno mi se osmjehnuo.
“Tri dana? Zar se niste vratili tek danas?”
“Ne, vratili smo se u nedjelju.”
“Zašto onda niko od vas nije došao u školu?” Bila sam ozlojeđena, gotovo bijesna kad sam se sjetila koliko sam razočaranje pretrpjela zbog toga što ga nije bilo.
“Pa, pitala si me škodi li mi sunce. Ne škodi. Ali ne mogu izaći van dok je sunčano – barem ne nekamo gdje me bilo ko može vidjeti.”
“Zašto?”
“Pokazat ću ti jedanput”, obećao je.
Razmislila sam na trenutak o tome.
“Mogao si me nazvati”, zaključila sam.
Zbunio se. “Ali znao sam da si na sigurnom.”
“Ali ja nisam znala gdje si ti. Ma – ”, počela sam oklijevati, spustivši pogled.
“Što?” Baršunasti mu je glas bio neodoljiv.
“Nije mi to bilo drago. Da te ne vidim. I ja tada strepim.” Porumenjela sam rekavši to naglas.
Šutio je. Pogledala sam ga zabrinuto i vidjela da mu je na licu bolan izraz.
“Ah”, tiho je prostenjao. “Ne može ovako.”
Nisam mogla shvatiti taj odgovor. “Pa što sam rekla?”
“Zar ti nije jasno, Bella? Jedno je kad ja sebe tako mučim, ali nešto posve drugo kad se ti tako brineš.”
Opet je upro izmučeni pogled u cestu, a riječi su mu potekle tako brzo da sam ih jedva shvatila. “Ne želim čuti da osjećaš takvo što.” Glas mu je bio tih, ali uzbuđen.
Probadao me time što je govorio. “Ne može tako. Nije sigurno. Opasan sam, Bella – molim te, shvati to.”
“Ne.” Dala sam sve od sebe da ne izgledam kao nadureno dijete.
“Ozbiljno ti kažem”, zarežao je.
“Ozbiljno i ja tebi kažem. Rekla sam ti, nije bitno što si. Prekasno je.”
Ošinuo me riječima, potmulim i prijekim. “Nikad to nemoj reći.”
Ugrizla sam se za usnu. Bilo mi je drago da ne može znati koliko me to boljelo. Zagledala sam se u cestu. Zacijelo smo već blizu, kad vozi tako prebrzo.
“Što sada misliš?”, upitao me, još onako grubo. Samo sam odmahnula glavom, ne znajući mogu li uopće progovoriti.
Osjećala sam njegov pogled na licu, ali samo sam gledala preda se.
“Zar ti to plačeš?” Zvučao je zgroženo. Nisam shvatila da mi se tekućina u očima izlila. Brzo sam otrla obraz rukom, i, nego što, otkrila na njemu suze, izdajnice.
“Ne”, rekla sam, ali glas mi je pritom prepukao.
Vidjela sam kako s oklijevanjem pruža desnu ruku prema meni, ali zatim se suzdržao i polako je stavio natrag na upravljač.
“Oprosti.” Glas mu se žario od žaljenja. Znala sam da se ne ispričava samo zbog riječi koje su me pogodile.
Tama je u tišini promicala pokraj nas.
“Reci mi nešto”, upitao me nakon još jedne minute.
Čulo se da se trudi zvučati vedrije.
“Da?”
“Što si mislila večeras, netom prije nego što sam se pojavio iza ugla? Nisam ti mogao shvatiti izraz lica – nisi bila naročito uplašena, izgledala si mi kao da si vrlo usredotočena na nešto.”
“Nastojala sam se sjetiti kako se onesposobljava napadač – znaš, samoobrana. Namjeravala sam mu zabiti nos u mozak.” S naletom mržnje sjetila sam se onog tamnokosog tipa.
“Imala si im se namjeru oduprijeti?” To ga je naljutilo.
“Nije ti palo na pamet da pobjegneš?”
“Često padam dok trčim”, priznala sam.
“A da glasno pozoveš u pomoć?”
“Upravo sam mislila to spomenuti.”
Odmahnuo je glavom. “Imala si pravo – stvarno prkosim sudbini kad te hoću održati na životu.”
Uzdahnula sam. Usporavali smo, prelazili međe Forksa. Trebalo nam je manje od dvadeset minuta.

Korisnički profil

60 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:02 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Hoćemo li se vidjeti sutra?”, uporno sam ga upitala.
“Da – i ja moram predati jedan sastavak.” Osmjehnuo se. “Sačuvat ću ti mjesto za vrijeme ručka.”
Bilo je glupo, nakon svega što smo večeras prošli, što mi je to malo obećanje stvorilo toliko mreškanja u želucu i oduzelo mi moć govora.
Našli smo se pred Charliejevom kućom. Svjetla su gorjela, moj kamionet stajao je na svome mjestu, sve je bilo potpuno uobičajeno. Bilo mi je kao da se budim iz sna. Zaustavio je auto, ali nisam se pomaknula.
“Obećavaš da ćeš sutra doći?”
“Obećavam.”
Razmislila sam načas o tome, a onda sam kimnula glavom. Skinula sam njegovu jaknu sa sebe, još jednom je pomirisavši za kraj.
“Zadrži je – nemaš jaknu za sutra”, podsjetio me.
Pružila sam mu je. “Neću da moram išta objašnjavati Charlieju.”
“A, tačno.” Široko se osmjehnuo.
Oklijevala sam s rukom na kvaki, ne bih li produljila trenutak.
“Bella?”, upitao me drugačijim tonom – ozbiljnim, ali neodlučnim.
“Da?” Okrenula sam se prema njemu, odviše željno.
“Hoćeš li mi nešto obećati?”
“Da”, rekla sam i smjesta požalila zbog bezuvjetnog pristanka. Što ako zatraži od mene da ga se klonim? Ne bih mogla održati takvo obećanje.
“Ne idi sama u šume.”
Blenula sam zbunjeno u njega. “Zašto?”
Namrštio se, a oči su mu se stegnule kad se zagledao kroz prozor pokraj mene.
“Nisam ja uvijek najopasniji stvor u njima. Neka ostane na tome.”
Blago sam zadrhtala od iznenadne tmurnosti u njegovu glasu, ali ujedno mi je i laknulo. Barem će mi ovo obećanje biti lako ispoštovati. “Kako god ti kažeš.”
“Vidimo se sutra”, uzdahnuo je, i shvatila sam da bi htio da sada odem.
“Sutra, dakle.” Nevoljko sam otvorila vrata.
“Bella?” Okrenula sam se i ugledala ga kako se nagnuo prema meni. Njegovo je blijedo, veličanstveno lice sad bilo tek na pedalj od moga. Srce mi je prestalo kucati.
“Lijepo spavaj”, rekao je. Osjetila sam njegov dah na licu. Ošamutio me. Istim je jedinstvenim mirisom odisala njegova jakna, ali sad je bio u zgusnutijem obliku.
Zatreptala sam, potpuno omamljena. Odmaknuo se od mene.
Nisam se mogla ni pomaknuti sve dok mi se mozak nije donekle razmrsio. Zatim sam nespretno izašla iz auta, primorana primiti se za karoseriju da zadržim ravnotežu. Učinilo mi se da ga čujem kako se hihoće, ali zvuk je bio preslab da bih bila sigurna.
Pričekao je da doteturam do ulaznih vrata, a onda mu je motor tiho zabrujao. Okrenula sam se i ugledala kako srebrni auto nestaje iza ugla. Shvatila sam da je vrlo hladno.
Mehanički sam dohvatila ključ, otključala vrata i ušla.Charlie me pozvao iz dnevne sobe. “Bella?”

Korisnički profil

61 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:02 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Da, tata, ja sam.” Ušla u sobu da ga vidim. Gledao je utakmicu bejzbola.
“Rano si se vratila.”
“Je li?” Iznenadila sam se.
“Nije još ni osam sati”, rekao mi je. “Jeste li se dobro provele?”
“Aha – bilo nam je ludo.” U glavi mi se zavrtjelo kad sam pokušala odvrtjeti sjećanje skroz do izlaska s prijateljicama koji sam prvotno dogovorila. “Obje su pronašle haljine.”
“Jesi li dobro?”
“Samo sam umorna. Nahodala sam se.”
“Pa, možda bi bilo bolje da odeš leći.” Zvučao je zabrinuto. Upitala sam se kakvo mi je lice.
“Idem samo prvo nazvati Jessicu.”
“Zar nisi do maloprije bila s njom?”, iznenađeno me upitao.
“Jesam – ali ostavila sam jaknu u njezinom autu.
Htjela bih je podsjetiti da je sutra donese.”
“Pa, daj joj priliku da prvo stigne kući.”
“Tačno”, složila sam se.
Otišla sam u kuhinju i iscrpljeno
Otišla sam u kuhinju i iscrpljeno se svalila u stolac.
Sad mi je stvarno postalo slabo. Upitala sam se padam li to zaista napokon u nesvijest. Daj se saberi, kazala sam samoj sebi.
Odjednom je zazvonio telefon. Prepao me. Dograbila sam slušalicu.
“Halo?”, rekla sam bez daha.
“Bella?”
“Hej, Jess, baš sam te mislila nazvati.”
“Stigla si kući?” U glasu joj se osjećalo olakšanje… i iznenađenje.
“Jesam. Ostavila sam vjetrovku u tvome autu – možeš mi je sutra donijeti?”
“Naravno. Ali reci mi što je bilo!”, znatiželjno me upitala.
“Ovaj, sutra – na trigonometriji, u redu?”
Brzo je shvatila. “O, tata ti je u sobi?”
“Da, tako je.”
“U redu, onda ćemo sutra popričati. Bok!” Čula sam joj nestrpljivost u glasu.
“Bok, Jess.”
Polako sam se popela stubama na kat, dok mi je teška ošamućenost mutila misli. Automatski sam obavila potrebne radnje prije lijeganja u krevet, ne mareći nimalo za to što radim. Tek nakon što sam ušla pod tuš – voda je bila prevruća, pekla mi je kožu – shvatila sam da se
smrzavam. Nekoliko sam se minuta silovito tresla prije nego što mi je kipući mlaz konačno uspio opustiti mišiće.
Zatim sam samo nastavila stajati pod tušem, preumorna da se pomaknem, sve dok vruće vode nije počelo ponestajati.
Isteturala sam iz kade i čvrsto se obavila ručnikom, nastojeći tako zadržati vrućinu vode kako mi se grčevita drhtavica ne bi vratila. Brzo sam se presvukla za spavanje, uvukla pod deku i skvrčila kao beba, obavivši se rukama da se zagrijem. Protreslo me nekoliko blagih drhtaja.
U glavi mi se mahnito vrtjelo obilje prizora koje nisam mogla shvatiti, uz neke koje sam se trudila potisnuti.
Ništa mi isprva nije bilo jasno, ali kako sam postupno sve više gubila svijest, razjasnilo mi se nekoliko nespornih činjenica.
Bila sam apsolutno sigurna u tri stvari. Prvo, Edward je vampir. Drugo, jedan dio njega – a ne znam koliko bi taj dio mogao biti moćan – žedan je moje krvi. I treće, bezuvjetno sam i neporecivo zaljubljena u njega.

Korisnički profil

62 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:03 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
10. ISPITIVANJA

Ujutro je bilo vrlo teško oponirati onome dijelu mene koji je čvrsto držao da je sve ono sinoć bilo san.
Logika nije bila na mojoj strani, a ni zdrav razum. Držala sam se onih dijelova koji su morali biti stvarni – poput njegova mirisa. Bila sam sigurna da ga ni u snu nisam ogla izmisliti.
Kroz prozor sam vidjela da je vani maglovito i tmurno, apsolutno savršeno. Danas neće imati razloga da ne dođe u školu. Obukla sam se u debelu odjeću, prisjetivši se da nemam jaknu. Daljnji dokaz da su mi uspomene stvarne.
Kad sam sišla u prizemlje, Charlieja opet nije bilo – kasnila sam više nego što mislim. U tri sam zalogaja pojela prutić od žitarica s grožđicama, zalila ga mlijekom ravno iz tetrapaka i onda požurila iz kuće. Nadala sam se da kiša neće početi prije nego što nađem Jessicu.
Bilo je neuobičajeno maglovito; zrak je izgledao gotovo zadimljeno. Na izloženim dijelovima mog lica i vrata osjećala sam da je izmaglica ledeno hladna. Jedva sam čekala da uključim grijanje u kamionetu. Magla je bila tako gusta da sam odmaknula nekoliko koraka prilazom prije nego što sam shvatila da na njemu stoji jedan auto: jedan srebrni auto. Srce mi je zabubnjalo, zakašljucalo i onda se opet pokrenulo dvostrukom brzinom.
Nisam vidjela odakle je došao, no odjednom se stvorio pokraj mene i otvorio mi vrata.
“Želiš li se danas voziti sa mnom?”, upitao me, smješkajući se izrazu mog lica nakon što me opet ulovio nespremnu.
U glasu mu se osjećala nesigurnost. Doista mi je davao priliku – slobodno sam mogla odbiti, a on se
tome djelomično i nadao. Uzalud se nadao.
“Da, hvala”, rekla sam, nastojeći zvučati smireno.
Dok sam ulazila u topli auto, opazila sam da je prebacio svoju smećkastu jaknu preko naslona za glavu na suvozačkom sjedalu. Vrata su se zatvorila za mnom, a on je, brže nego što bi to trebalo biti moguće, sjeo do mene i upalio auto.
“Ponio sam jaknu zbog tebe. Nisam htio da se razboliš, znaš.” Govorio je suzdržano. Opazila sam da sâm ne nosi jaknu, samo svijetlosivi pulover dugih rukava s V-izrezom. Tkanina je i ovaj put prianjala uz njegova savršeno mišićava prsa. Divovski je kompliment njegovome licu bila činjenica da zbog njega nisam imala potrebu spustiti pogled na njegovo tijelo.
“Nisam baš tako osjetljiva”, rekla sam, ali sam povukla jaknu u krilo i ugurala ruke u preduge rukave,
pitajući se može li joj miris uopće biti onako dobar kako pamtim. Bio je bolji.
“Nisi li?”, usprotivio mi se tako tihim glasom da nisam bila sigurna bih li ga trebala čuti.
Vozili smo se maglom obavijenim ulicama, uvijek prebrzo, s osjećajem nelagode, barem što se mene tiče.
Sinoć su svi zidovi pali… gotovo svi. Nisam znala hoćemo li i danas biti tako otvoreni. Jezik mi se zavezao od toga. Čekala sam da on prvi nešto kaže.
Obratio mi se s posprdnim smiješkom. “Što je, danas nemaš svojih dvadeset pitanja?”
“Moja ti pitanja smetaju?”, upitala sam ga s olakšanjem.
“Ne toliko kao tvoje reakcije.” Izgledao je kao da se šali, ali nisam mogla biti sigurna u to.
Namrštila sam se. “Loše reagiram?”
“Ne, u tome i jest problem. Sve prihvaćaš tako smireno – to je neprirodno. Nagoni me da se upitam što
zaista misliš.”
“Uvijek ti kažem što zaista mislim.”
“Izostavljaš ponešto”, optužio me.
“Ne puno.”
“Dovoljno da izludim od toga.”
“Bolje da to ne čuješ”, promumljala sam, gotovo šapatom.
Čim sam rekla te riječi, požalila sam zbog njih.
Bol u mome glasu bila je vrlo slaba; mogla sam se samo nadati da je nije zapazio.
Nije mi odgovorio, a ja sam se upitala jesam li upropastila atmosferu. Lice mu je bilo nečitko kad smo ulazili na školsko parkiralište. Nečega sam se zakašnjelo prisjetila.
“Gdje ti je ostatak obitelji?”, upitala sam ga – više nego sretna zbog toga što sam sama s njim, ali imajući
sad na umu da mu je auto inače pun.
“Povezla ih je Rosalie u svome autu.” Slegnuo je ramenima dok je parkirao pokraj sjajnog crvenog kabrioleta s podignutim krovom. “Razmetljiv je, zar ne?”
“Au, opa”, kazala sam bez daha. “Ako ima taj auto, zašto se onda vozi s tobom?”
“Kao što kažem, razmetljiv je. Nastojimo biti neupadljivi.”
“Ne uspijeva vam.” Nasmijala sam se i odmahnula glavom dok smo izlazili iz auta. Više nisam kasnila; zbog njegove luđačke vožnje stigla sam u školu više nego dovoljno rano. “Zašto ih je onda Rosalie danas vozila, ako je to upadljivije?”
“Zar nisi primijetila? Sada kršim sva pravila.” Dočekao me pred autom i ostao mi vrlo blizu dok smo ulazili u školski krug. Htjela sam prijeći tu malu razdaljinu, ispružiti ruku i dotaknuti ga, ali bojala sam se da mu to ne bi bilo drago.
“Zašto uopće imate takve aute?”, upitala sam se naglas.
“Ako vam je stalo do privatnosti?”
“Mali užitak”, priznao je s vragolastim osmijehom.
“Svi mi volimo brzu vožnju.”
“To sam si i mislila”, promrsila sam u bradu.

Korisnički profil

63 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:03 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Zaklonjena nadstrešnicom krova kantine, Jessica me cekala iskolačenih očiju. Blažena bila, preko ruke je nosila moju vjetrovku.
“Hej, Jessica”, rekla sam joj kad smo prišli na nekoliko koraka. “Hvala ti što si se sjetila.” Predala mi je vjetrovku ne rekavši ni riječi.
“Dobro jutro, Jessica”, rekao je pristojno Edward.
Zaista nije bio kriv zbog toga što mu je glas tako neodoljiv.
Ili zbog svega što su mu oči kadre učiniti.
“Ovaj… bok.” Blenula je zatim u mene, nastojeći sabrati zbrkane misli. “Valjda se vidimo na trigonometriji.”
Značajno me pogledala, a ja sam suspregnula uzdah.
Pa što da joj kažem?
“Može, vidimo se tamo.”
Udaljila se, zastavši dvaput da bi se osvrnula prema nama.
“Što ćeš joj kazati?”, promrmljao je Edward.
“Hej, mislila sam da mi ne možeš čitati misli!”, prosiktala sam.
“Ne mogu”, zapanjeno je rekao. Zatim su mu oči zasjale kad je shvatio o čemu se radi. “Međutim, mogu čitati njezin – čekat će te u zasjedi kad dođeš na nastavu.”
Prostenjala sam dok sam skidala njegovu jaknu i pružala mu je, te umjesto nje oblačila svoju. Prebacio ju je preko ruke.
“Onda, što ćeš joj kazati?”
“Može mala pomoć?”, zamolila sam ga usrdno. “Što bi ona htjela saznati?”
Odmahnuo je glavom i zločesto se iscerio. “To nije fer.”
“Ne, to što mi ti ne želiš reći ono što znaš – e, to nije fer.”
Premišljao se na trenutak dok smo šetali. Stali smo pred učionicom gdje sam imala prvi sat.
“Zanima je jesmo li počeli izlaziti potajice. I zanima je što misliš o meni”, napokon je rekao.
“Ajoj. Što bih joj trebala reći?” Nastojala sam to kazati što nevinije. Ljudi su prolazili pokraj nas i ulazili u razred, vjerojatno nas znatiželjno mjerkajući, ali jedva da sam ih bila svjesna.
“Hmmm.” Prekinuo se da ulovi uvojak koji mi se oteo iz gumice na zatiljku i zatakne ga natrag gdje mu je mjesto. Srce mi je počelo hiperaktivno štucati. “Valjda bi se moglo dati potvrdan odgovor na prvo… ako nemaš ništa protiv – to bi objašnjenje bilo jednostavnije od bilo kojeg drugog.”
“Nemam ništa protiv”, rekla sam slabašnim glasom.
“A što se drugog pitanja tiče… pa, pažljivo ću slušati da i sâm saznam odgovor.” Jedna mu se strana usta podigla u onaj izvijeni osmijeh koji sam obožavala. Nisam uspjela dovoljno brzo doći do daha da mu odgovorim na tu opasku. Okrenuo se i pošao od mene.
“Vidimo se na ručku”, dobacio mi je preko ramena.
Troje učenika koji su upravo ulazili na nastavu zastali su na vratima i zagledali se u mene.
Požurila sam u razred, zajapurena i srdita. Takav je prevarant. Sad sam se još više brinula oko toga što ću kazati Jessici. Sjela sam na uobičajeno mjesto, ozlojeđeno bacivši torbu na klupu.
“Jutro, Bella”, rekao mi je Mike sa susjednog mjesta.
Pogledala sam ga i opazila mu čudan, gotovo rezigniran izraz na licu. “Kako je bilo u Port Angelesu?”
“Bilo je…” Nije postojao pošten pridjev za to. “Super”, naposljetku sam smislila jadan pridjev. “Jessica je nabavila zbilja zgodnu haljinu.”
“Je li spomenula naš izlazak u ponedjeljak?”, upitao me, a oči su mu zasjale. Osmjehnula sam se, jer je razgovor pošao tim smjerom.
“Rekla je da joj je bilo jako lijepo”, potvrdila sam mu.
“Zbilja?”, oduševljeno je rekao.
“Nego što.”

Korisnički profil

64 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:03 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Gospodin Mason je nato počeo nastavu, zamolivši nas da predamo lektire. Engleski, a zatim i državna uprava, prošli su mi u magnovenju, jer sam se brinula kako da objasnim Jessici što se dogodilo i uzrujavala oko toga hoće li Edward zaista prisluškivati moje riječi putem Jessinih misli. Kako li samo nezgodan taj njegov mali dar može biti – kad mi njime ne spašava život.
Pri kraju drugog sata magle već gotovo da i nije bilo, ali dan je i dalje bio mračan od niskih, nadvijenih oblaka.
Uputila sam osmijeh nebu.
Edward je bio u pravu, naravno. Kad sam ušla na trigonometriju, Jessica je sjedila u stražnjem redu i gotovo skakutala na stolici od uzbuđenja. Nevoljko sam otišla do klupe pokraj nje, nastojeći uvjeriti samu sebe da bi bilo najpametnije da se to što prije riješi.
“Sve mi ispričaj!”, naredila mi je prije nego što sam uopće stigla sjesti.
“Što bi ti da ti kažem?”, ustobočila sam se.
“Što se sinoć dogodilo?”
“Počastio me večerom, a zatim me odvezao doma.”
Prostrijelila me pogledom, lica ukočenog od nevjerice.
“Kako si tako brzo stigla kući?”
“Kad vozi kao manijak. Srce mi je sišlo u pete.” Nadala sam se da će to čuti.
“Je li to bilo kao izlazak – jesi mu rekla da te tamo dočeka?”
Nije mi to palo na pamet. “Ne – jako sam se iznenadila kad sam tamo naišla na njega.”
Razočarano je naškubila usne kad je čula bjelodanu iskrenost u mome glasu.
“Ali danas te odbacio do škole?”, postavila mi je potpitanje.
“Da – to me također iznenadilo. Sinoć je uočio da nemam jaknu”, objasnila sam joj.
“Onda, hoćete li opet izaći skupa?”
“Ponudio se da me odvede u Seattle u subotu, jer misli da moj kamionet nije dorastao tome – to se računa?”
“Da.” Kimnula je glavom.
“Pa, onda, da.”
“O-pa-la.” Istegnula je riječ u tri sloga. “Edward Cullen.”
“Znam”, složila sam se. “Opala” nije bilo ni izbliza dovoljno.
“Čekaj!” Naglo je podigla dlanove prema meni, kao da zaustavlja promet. “Je li te poljubio?”
“Ne”, promumljala sam. “Nije to tako.”
Izgledala je razočarano. Sigurna sam da je isto vrijedilo i za mene.
“Misliš da bi u subotu…?” Podigla je obrve.
“Zbilja sumnjam.” Slabo sam prikrila nezadovoljstvo u svome glasu.
“O čemu ste razgovarali?” Šapatom je pokušala izvući još više iz mene. Nastava je već počela, ali gospodin Varner nije naročito pazio, a nismo ni bile jedine koje i dalje razgovaraju.
“Ne znam, Jess, o koječemu”, odvratila sam joj šapatom.
“Malo smo popričali o lektiri.” Vrlo, vrlo malo. Mislim da ju je usput spomenuo.
“Molim te, Bella”, usrdno me zamolila. “Reci mi nešto konkretno.”
“Pa… u redu, reći ću ti jednu stvar. Trebala si vidjeti kako je konobarica očijukala s njim – skroz napadno.
Ali nije baš nimalo mario za nju.” Pa neka misli što sam time htjela reći.
“To je dobar znak”, kimnula je. “Je li bila zgodna?”
“Jako – i rekla bih da joj je devetnaest ili dvadeset godina.”
“Još bolje. Sigurno mu se sviđaš.”
“Može biti, ali teško je reći. Uvijek je tako zaguljen”, odala sam za njegov račun i uzdahnula.
“Ne znam odakle ti hrabrost da budeš nasamo s njim”, kazala je ispod glasa.
“Zašto?” To me šokiralo, ali nije joj bilo jasno zašto am tako reagirala.
“Kad je tako… zastrašujući. Ne bih znala što da mu ažem.” Složila je facu, vjerovjatno se prisjetivši kako je jutros ili sinoć upro neodoljivu snagu svojih očiju u nju.
Imam izvjesnih problema da dokučim smisao u njegovom društvu”, priznala sam joj.
“A, čuj. Kad je nevjerojatno prelijep.” Jessica je slegnula ramenima, kao da to može opravdati ijednu manu.
Što se nje tiče, vjerojatno je i moglo.
“Ima u njemu puno više toga od ljepote.”
“Zbilja? Kao na primjer?”
Poželjela sam da to nisam rekla. Gotovo u istoj mjeri kao što sam se nadala da se šalio kad je rekao da će prisluškivati.
“Ne mogu to objasniti kako treba… ali još je nevjerojatniji iza tog lica.” Vampir koji bi htio biti dobar – koji spašava ljudske živote kako ne bi bio neman… zagledala sam se prema ploči.
“Je li to uopće moguće?” Zahihotala se.
Zanemarila sam je, trudeći se izgledati kao da slušam što govori gospodin Varner.
“Znači, sviđa ti se, je li?” Nije imala namjeru odustati.
“Da”, šturo sam rekla.
“Hoću reći, zbilja ti se sviđa?”, ostala je uporna.
“Da”, ponovila sam, porumenjevši. Nadala sam da joj se ta pojedinost neće usjeći u misli.
Bilo joj je dosta jednosložnih odgovora. “Koliko ti se sviđa?”
“Previše”, uzvratila sam joj šapatom. “Više nego što se ja njemu sviđam. Ali ne vidim kako si tu mogu pomoći.” Uzdahnula sam, a jedan nalet rumenila pretopio mi se u drugi.
Zatim je, na svu sreću, gospodin Varner prozvao Jessicu.
Nije više dobila priliku to spomenuti do kraja sata, a čim je zvonilo, ja sam promijenila temu.
“Mike me na engleskom pitao jesi li spomenula vaš izlazak u ponedjeljak”, rekla sam joj.
“Ma šališ se! Što si mu rekla?!”, zinula je u čudu, potpuno smetena.
“Rekla sam mu da si kazala da ste se jako dobro proveli – imam dojam da mu je bilo drago.”
“Reci mi tačno što ti je rekao i kako si mu odgovorila, od riječi do riječi!”

Korisnički profil

65 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:03 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Ostatak šetnje provele smo u raspravi o strukturi rečenica, a najveći dio španjolskog u pomnoj analizi pojedinih izraza Mikeova lica. Ne bih joj pomogla da to tako rastegne da me nije brinulo da bi se tema razgovora mogla vratiti na mene.
A zatim se oglasilo zvono za veliki odmor. Kad sam skočila sa stolice i grubo natrpala knjige i bilježnice u torbu, ozaren me izraz vjerojatno izdao pred Jessicom.
“Nećeš danas sjeti s nama za vrijeme ručka, je l’ tako?”, pretpostavila je.
“Ne bih rekla.” Nisam mogla biti sigurna u to da mi opet neće onako nezgodno nestati.
Ali pred vratima me španjolskoga, naslonjen na zid – i sličniji grčkom božanstvu nego što bi to iko smio biti – čekao Edward. Jessica je bacila jedan pogled, zakolutala očima i izgubila se.
“Vidimo se, Bella.” Glas joj je bio pun primisli. Možda ću morati isključiti zvono na mobitelu.
“Zdravo.” Glas mu je istodobno bio prpošan i srdit.
Prisluškivao je, očito.
“Bok.”
Nije mi palo na pamet što bih zatim rekla, a on je šutio – čekajući svoju priliku, pretpostavila sam – tako da smo do kantine otišli u tišini. Hodanje s Edwardom kroz gužvu velikog odmora bilo mi je uvelike slično prvom danu koji sam provela ovdje; svi su zurili u nas.
Odveo me da stanemo u red, i dalje šutke, iako su mu se oči svakih nekoliko sekundi vraćale na moje lice, s pogledom punim premišljanja. Učinilo mi se da srditost nadvladava prpošnost kao glavni osjećaj na njegovu licu.
Počela sam nervozno potezati cif na vjetrovki.
Prišao je pultu i natovario pladanj hranom.
“Što to radiš?”, prigovorila sam mu. “Nisi valjda sve to uzeo za mene?”
Odmahnuo je glavom i otišao platiti jela koja je izabrao.
“Pola je za mene, naravno.”
Podigla sam obrvu.
Poveo me do onog mjesta gdje smo već sjedili skupa.
Sa suprotnog kraja dugoga stola skupina maturanata zapanjeno je gledala kako sjedamo jedno preko puta drugoga.
Edward nije mario.
“Uzmi što god hoćeš”, rekao je i gurnuo pladanj prema meni.
“Baš me zanima”, rekla sam, uzela jabuku i počela je okretati u rukama, “što bi učinio da te neko izazove da pojedeš hranu?”
“Uvijek tebe nešto zanima.” Složio je grimasu i odmahnuo glavom. Oštro me pogledao ravno u oči, podigao komad pice s pladnja i namjerno odgrizao zalogaj, brzo ga prožvakao i zatim progutao. Promatrala sam ga razrogačenih očiju.
“Da tebe neko izazove da pojedeš zemlju, mogla bi, zar ne?”, upitao me snishodljivo.
Frknula sam nosom. “Jednom sam to učinila… za okladu”, priznala sam. “Nije bilo strašno.”
Nasmijao se. “To me valjda ni ne čudi.” Nešto iza mog ramena privuklo mu je pažnju.
“Jessica analizira svaki moj pokret – kasnije će ti podnijeti izvještaj.” Gurnuo je ostatak pice prema meni. Na spomen Jessice, u lice mu se uvukao tračak one ranije srditosti.
Spustila sam jabuku i odgrizla zalogaj pice, gledajući u stranu, znajući da se sprema početi.
“Znači, konobarica je bila zgodna, je li?”, oprezno me upitao.
“Zbilja to nisi primijetio?”
“Ne, nisam obraćao pažnju. Štošta mi je bilo na pameti.”
“Sirotica.” Sada sam mogla sebi dopustiti da budem velikodušna.
“Nešto što si rekla Jessici… pa, to me smeta.” Odbio je dopustiti da mu odvučem pažnju. Glas mu je postao hrapav, a sad me načas zabrinuto pogledao ispod trepavica.
“Ne čudi me da si čuo nešto što ti se ne sviđa. Znaš kako se kaže za one koji prisluškuju”, podsjetila sam ga.
“Upozorio sam te da ću je slušati.”
“A ja sam tebe upozorila da bi ti bilo bolje da ne znaš sve što ja mislim.”
“Jesi”, složio se, ali glas mu je i dalje bio grub. “Samo, nisi posve u pravu. Doista želim znati što misliš – sasvim.
Samo bih volio… da ne misliš ponešto od toga.”
Mrko sam ga pogledala. “To nipošto nije ista stvar.”
“Ali trenutačno to zapravo nije ono što ti hoću reći.”
“A što je to onda?” Sad smo se primaknuli jedno prema drugome preko stola. Preklopio je krupne bijele šake pod bradom; ja sam se prignula s desnom rukom oko vrata. Morala sam se podsjetiti da se nalazimo u blagovaonici punoj ljudi, gdje su vjerojatno mnoge radoznale oči uprte u nas. Bilo mi je odviše lako zanemariti sve osim naše male, intimne, napete ovojnice.

Korisnički profil

66 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:03 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Zar zaista vjeruješ da je tebi stalo do mene više nego meni do tebe?”, promrmljao je, nagnuvši se još više prema meni dok je to govorio, žestoko me promatrajući zlaćanim očima.
Pokušala sam se sjetiti kako da izdahnem zrak. Morala sam odvratiti pogled da se prisjetim.
“Opet mi to radiš?”, promrsila sam.
Oči su mu se raširile od iznenađenja. “Što to?”
“Zasljepljuješ me”, priznala sam mu, nastojeći se usredotočiti kad sam mu uzvratila pogled.
“O.” Namrštio se.
“Nisi ti kriv”, uzdahnula sam. “Ne možeš si pomoći.”
“Hoćeš li mi odgovoriti na pitanje?”
Spustila sam pogled. “Da.”
“Da, odgovorit ćeš mi, ili da, zaista tako misliš?”
Opet se rasrdio.
“Da, zaista tako mislim.” Nisam podizala pogled sa stola, promatrajući crte lažnih drvenih godova otisnute na laminatu. Šutnja se otegnula. Tvrdoglavo sam odlučila ne biti prva koja će je ovaj put prekinuti, iz petnih se žila odupirući iskušenju da virnem prema njegovom licu.
Naposljetku je progovorio baršunasto mekim glasom.
“Nisi u pravu.”
Pogledala sam ga i opazila da su mu oči blage.
“Ne možeš to znati”, usprotivila sam se šapatom.
Sumnjičavo sam odmahnula glavom, premda mi je srce poskočilo od njegovih riječi, kojima sam tako silno željela vjerovati.
“Zbog čega tako misliš?” Prodorno me gledao očima boje rastopljena topaza – uzalud nastojeći, pretpostavila sam, iščupati istinu ravno iz mojega uma.
Uzvratila sam mu pogled, dajući sve od sebe da jasno razmišljam usprkos njegovu licu, da nađem nekakvo objašnjenje. Dok sam tragala za riječima, vidjela sam da postaje nestrpljiv; ozlojeđen mojom šutnjom, počeo se mrštiti. Odmaknula sam ruku s vrata i podigla jedan prst.
“Dopusti mi da razmislim”, zatražila sam. Lice mu se smirilo, sad kad sam mu dala do znanja da namjeravam odgovoriti. Spustila sam ruku na stol i primaknula joj lijevu, spojivši im dlanove. Zurila sam u svoje ruke, petljajući i raspetljavajući prste, kad sam konačno progovorila.
“Pa, izuzev onog očitog, ponekad…” Načas sam oklijevala. “Ne mogu biti sigurna – ja ne znam čitati misli – ali ponekad mi se čini kao da želiš reći zbogom dok govoriš nešto drugo.” Nisam mogla bolje opisati osjećaj strepnje koji su njegove riječi katkad poticale u meni.
“Dobro opažaš”, prošaptao je. I strepnja se opet javila, izbivši na površinu kad je potvrdio moje strahovanje.
“Samo, upravo zato si u krivu”, počeo je objašnjavati, ali onda su mu se oči suzile. “Kako to misliš, ‘onog očitog’?”
“Pa, pogledaj me”, rekla sam, posve nepotrebno, jer je ionako već buljio. “Posve sam obična – pa, ako se izuzmu mane, poput sklonosti pogibanju i nespretnosti od koje sam praktički bogalj. A gledaj sebe.” Mahnula sam prema njemu i cijelom njegovom zapanjujućem savršenstvu.
Čelo mu se načas ljutito naboralo, a onda izgladilo.
Pogledao me s razumijevanjem. “Ne vidiš se vrlo jasno, da znaš. Priznajem, posve si u pravu što se mana tiče”, crno se zahihotao, “ali ti nisi čula što je svako muško ljudsko biće u ovoj školi pomislilo onoga dana kad si došla amo.”
Zaprepašteno sam zatreptala. “Ne vjerujem…”, promrmljala sam sebi u bradu.
“Vjeruj mi barem kad ti ovo kažem – ti si sve samo ne obična.”
Bilo mi je daleko više neugodno nego što mi je prijalo vidjeti pogled koji mu se pojavio u očima kad je to rekao. Brzo sam ga podsjetila na moj prvotni argument.
“Ali ja tebi ne govorim zbogom”, istaknula sam.
“Zar ti nije jasno? Upravo to dokazuje da sam u pravu.
Najviše mi je stalo, jer ako ja to mogu” – odmahnuo je glavom, kao da se bori s tom mišlju – “ako bi jedino ispravno bilo da odem od tebe, onda ću nanijeti sebi bol, samo da tebe ne povrijedim, samo da ti ostaneš sigurna.”
Ošinula sam ga pogledom. “A ne misliš da bih ja to isto učinila za tebe?”
“Nikad nećeš biti primorana donijeti takav odabir.”
Njegovo se nepredvidljivo raspoloženje naglo opet promijenilo; zločest mu je, neodoljiv smiješak presložio crte lica. “Naravno, imam sve jači dojam da mi briga za tvoju sigurnost postaje stalno zanimanje koje će tražiti moju neprestanu prisutnost.”
“Niko me danas nije pokušao srediti”, podsjetila sam ga, zahvalna na tome što je prešao na lakšu temu. Nisam htjela da mi više spominje rastanke. Kad bih morala, valjda bih se mogla namjerno dovesti u opasnost ne bi li on ostao uz mene… Otjerala sam tu misao od sebe prije nego što mi je hitrim očima stigne pročitati na licu. To bi mi nedvojbeno donijelo nevolje.
“Zasad”, dodao je.
“Zasad”, složila sam se; inače bih se usprotivila, ali sad sam htjela da očekuje nesreće.
“Imam još jedno pitanje za tebe.” Lice mu je i dalje bilo opušteno.
“Samo daj.”
“Zaista ove subote moraš u Seattle, ili ti je to samo bila izlika kojom si elegantno izbjegla potrebu da odbijaš sve svoje obožavatelje?”

Korisnički profil

67 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:05 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
11. KOMPLIKACIJE

Svi su nas gledali dok smo zajedno išli do našeg laboratorijskog stola. Zamijetila sam da ovaj put nije odmaknuo stolicu da sjedne na krajnji mogući rub radnog stola. Umjesto toga, sjeo je sasvim blizu mene, tako da su nam se ruke gotovo doticale.
Gospodin Banner je zatim ušao u prostoriju unatraške – kako je samo taj čovjek znao savršeno odrediti pravi momenat – vukući visoki metalni okvir na kotačićima, s teškim, zastarjelim televizorom i videom. Danas ćemo gledati nastavni film – olakšanje u razredu bilo je gotovo opipljivo.
Gospodin Banner stavio je kasetu u nesusretljivi video i otišao do zida da ugasi svjetla.
A zatim sam, kad je učionicu obavio mrak, odjednom postala hipersvjesna toga da Edward sjedi na samo centimetar- dva od mene. Zapanjio me neočekivani naboj koji me prožeo, zaprepastilo to što ga mogu biti još svjesnija nego što već jesam. Ludi poriv da ispružim ruku i dotaknem ga, da mu bar jednom pomilujem to savršeno lice u tami, gotovo me nadvladao. Čvrsto sam prekrižila ruke na prsima, stisnuvši pesnice. Silazila sam s uma. Počela je uvodna špica, osvijetlivši donekle prostoriju.
Oči su mi same od sebe poletjele prema njemu. Krotko sam se osmjehnula shvativši da sjedi u istom položaju kao i ja, stisnutih šaka pod rukama, sve do očiju, koje su iskosa virile prema meni. Uzvratio mi je osmijehom, a oči su mu nekako uspjele da plamte čak i u mraku.
Odvratila sam pogled prije nego što počnem prebrzo disati. Bilo bi apsolutno apsurdno da me sad spopadne vrtoglavica.
Satu nikako da dođe kraj, ali nisam se mogla usredotočiti na film – nisam čak ni znala kojom se temom bavi.
Neuspješno sam se pokušala opustiti, ali električna struja koja kao da je izvirala iz neke tačke njegova tijela ni trena nije popustila. Povremeno bih si dopustila pokoji letimičan pogled prema njemu, ali nisam imala dojam ni da se on opušta. Nadmoćna žudnja da ga dotaknem također se odbijala smiriti, pa sam pritisnula pesnice na sigurno mjesto, pod rebra, sve dok me prsti nisu zaboljeli od napora.
Odahnula sam s olakšanjem kad je gospodin Banner opet upalio svjetla na kraju nastave. Ispružila sam ruke preda se, protegnuvši ukočene prste. Edward se zahihotao pokraj mene.
“Pa, to je bilo zanimljivo”, promrmljao je. Glas mu je bio mračan, a oči oprezne.
“Amm”, bilo je jedino što sam na to mogla reći.
“Hoćemo?”, upitao me, spretno ustajući.
Gotovo sam prostenjala. Vrijeme za tjelesni. Oprezno sam ustala, brinući se da bi mi ravnoteža mogla biti poremećena zbog te čudne nove napetosti među nama.
Šutke me ispratio do ulaza u dvoranu i zastao; okrenula sam se prema njemu da ga pozdravim. Zapanjio
me izraz njegova lica – bio je rastrgan, gotovo izmučen, i tako žestoko lijep da mi je bolna potreba da ga dotaknem buknula snažno kao i prije. Pozdrav mi je zastao u grlu.
Podigao je ruku, oklijevajući, dok mu je sumnja divljala u očima, te mi vršcima prstiju brzo prešao preko cijele jagodice obraza. Koža mu je bila ledena kao i uvijek, ali trag njegovih prstiju na mojoj koži bio je uznemirujuće topao – kao da me opekao, ali još ne osjećam bol.
Okrenuo se bez riječi i brzim korakom udaljio od mene.
Ušla sam u dvoranu ošamućena, na nesigurnim nogama.
Odvukla sam se do svlačionice i presvukla se kao u transu, tek nejasno svjesna drugih oko mene. Stvarnost nije posve doprla do mene sve dok mi nisu pružili reket. Nije bio težak, no osjećala sam da je vrlo opasan u mojoj ruci. Vidjela sam kako me nekoliko drugih učenika krišom pogledava. Trener Clapp naredio nam je da se udružimo u parove.
Na svu sreću, u Mikeu se još zadržao tračak kavalirstva; prišao mi je i stao pokraj mene.
“Hoćeš igrati u paru sa mnom?”
“Hvala, Mike – znaš, nisi dužan igrati sa mnom.”
Široko se osmjehnuo. Katkad je bilo vrlo lako osjećati naklonost prema Mikeu.
Nije prošlo bez poteškoća. Nekako sam se uspjela udariti reketom u glavu, i istim zamahom opaliti Mikea po ramenu. Ostatak sata provela sam u stražnjem kutu igrališta, držeći reket na sigurnom, iza leđa. Premda sam ga hendikepirala, Mike je bio prilično dobar; samostalno je dobio tri od četiri meča. Pljesnuo me po dlanu, premda to nisam zaslužila, kad je trener konačno puhnuo
u zviždaljku i označio kraj sata.

Korisnički profil

68 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:05 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Dakle”, rekao je dok smo odlazili s igrališta.
“Što dakle?”
“Ti i Cullen, a?”, upitao me prgavim tonom. Moja prijašnja privrženost odmah se izgubila.
“To te se ne tiče, Mike”, upozorila sam ga, u sebi proklevši Jessicu ravno u ponore Hada.
“Ne sviđa mi se to”, svejedno je promrsio.
“Ni ne mora ti se”, brecnula sam se.
“On te gleda kao… kao da si nekakvo jelo”, nastavio je, ne mareći za to što sam rekla.
Suspregnula sam histeriju koja samo što nije eksplodirala na to, ali mali mi se hihot oteo usprkos tom nastojanju.
Ošinuo me pogledom. Mahnula sam mu i pobjegla u svlačionicu.
Brzo sam se obukla dok mi je nešto snažnije od leptirića neumorno udaralo o stijenke želuca, a rasprava s Mikeom već je bila daleka uspomena. Pitala sam se hoće li me Edward dočekati, ili bih ga trebala pričekati kod njegovog auta. Što ako mu tamo bude obitelj? Osjetila sam nalet stvarne strave. Znaju li oni da ja znam? Bih li trebala znati da oni znaju da ja znam, ili ne?
Na izlasku iz dvorane već sam gotovo odlučila otići ravno kući pješice, ni ne pogledavši parkiralište. Ali brige su mi se pokazale nepotrebnima. Edward me čekao, opušteno naslonjen na zid dvorane, bez i jednog traga napetosti na tom licu koje mi je oduzimalo dah. Dok sam mu prilazila, osjetila sam nekakvo neobično olakšanje.
“Bok”, rekla sam tiho, široko se osmjehnuvši.
“Zdravo.” Uzvratio mi je blistavim osmijehom.
“Kako je bilo na tjelesnom?”
Lice mi se malčice snuždilo. “U redu”, slagala sam.
“Zbilja?” Nisam ga uvjerila. Blago je pomaknuo i suzio oči, pogledavši preko moga ramena. Osvrnula sam se i opazila Mikeova leđa kako se udaljavaju od nas.
“Što je?”, oštro sam ga upitala.
Pogled mu se vratio na moje oči, i dalje sužen.
“Newton mi ide na živce.”
“Nisi valjda opet prisluškivao?” Zgrozila sam se. Izgubio mi se svaki trag novog raspoloženja.
“Kako ti je glava?”, nedužno me upitao.
“Pa ne mogu vjerovati!” Okrenula sam se i odmarširala više-manje u smjeru parkirališta, iako u ovom trenutku ni povratak pješice još nisam otpisala.
S lakoćom je održao korak sa mnom.
“Ti si prva spomenula da te nikad još nisam vidio na tjelesnom – pa sam postao radoznao.” Nije zvučao pokajnički, pa sam ga ignorirala.
Nastavili smo šutke – zbog ljutnje i neugodnosti, što se mene tiče – do njegovoga auta. Ali morala sam zastati na par koraka od njega – okruživalo ga je mnoštvo učenika, listom muških. Zatim sam shvatila da se to nisu sjatili oko volvoa, već oko Rosalienoga crvenog kabrioleta,
s jasnom požudom u očima. Niko od njih nije nas ni pogledao kad se Edward uvukao među njih da otvori svoja vrata. Brzo sam ušla sa suvozačke strane, također neprimijećena.
“Razmetljivo”, promrmljao je.
“Kakav je to auto?”, upitala sam ga.
“M3.”
“Ne govorim jezikom auto-magazina.”
“Model BMW-a.” Zakolutao je očima, ne prema meni, i pokušao izaći u rikverc tako da pritom ne pregazi automobilske zaljubljenike.
Kimnula sam – čula sam za tu vrstu.
“Još uvijek se ljutiš?”, upitao me dok se pažljivo izvlačio s parkirališta.
“Definitivno.”
Uzdahnuo je. “Hoćeš li mi oprostiti ako ti se ispričam?”
“Možda… ako to ozbiljno misliš. I ako obećaš da to više nećeš ponoviti”, ostala sam uporna.
Oči su mu odjednom dobile lukav izraz. “A što ako to ozbiljno mislim i slažem se s time da voziš u subotu?”, odvratio mi je protuuvjetom.
Razmislila sam i zaključila da bolju ponudu vjerojatno neću dobiti. “Dogovoreno”, rekla sam.
“Onda mi je vrlo žao što sam te razljutio.” Oči su mu jedan dugi trenutak plamtjele iskrenošću – unoseći silnu pomutnju u ritam moga srca – a zatim su postale zaigrane.
“A ja ću ti u subotu doći na kućni prag u cik zore.”
“Ovaj, neće mi biti lakše s Charliejem ako na prilaznom putu bez objašnjenja ostaviš volvo.”
Sad se osmjehnuo s omalovažavanjem. “Nisam imao namjeru doći autom.”
“Kako onda – ”
Upao mi je u riječ. “Ništa se ti ne brini. Doći ću, samo bez auta.”
Pustila sam da ostane na tome. Imala sam neodložnije pitanje.
“Je li sad već kasnije?”, značajno sam ga upitala.
Namrštio se. “A valjda je kasnije.”
Zadržala sam pristojan izraz lica dok sam čekala.

Korisnički profil

69 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:05 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Zaustavio je auto. Iznenadila sam se pogledavši oko nas – jasno, već smo stigli do Charliejeve kuće i parkirali se iza kamioneta. Bilo mi je lakše voziti se s njim ako ne gledam van sve dok ne stignemo. Kad sam opet pogledala njega, zurio je u mene, mjerkajući me očima.
“I još uvijek te zanima zbog čega me ne smiješ vidjeti kako lovim?” Izgledao je vrlo ozbiljno, ali učinilo mi se da mu duboko u očima vidim tračak humora.
“Pa”, razjasnila sam, “više od toga me zanimala tvoja reakcija.”
“Jesam li te prepao?” Da, definitivno je bilo humora u njima.
“Ne”, slagala sam. Nije mi povjerovao.
“Oprosti što sam te uplašio”, uporno je nastavio s blagim smiješkom, ali zatim je nestao svaki trag zadirkivanja.
“Stvar je u samoj pomisli da si s nama… dok lovimo.” Čeljust mu se stegla.
“To bi bilo loše?”
Progovorio je kroz stisnute zube. “Izuzetno.”
“Zato što…?”
Duboko je udahnuo i zagledao se kroz vjetrobran u guste, uskomešane oblake koji kao da su nas tiskali odozdo, gotovo na dohvat ruke.
“Dok lovimo”, progovorio je polako, nevoljko, “nismo više toliko pod vlašću svoje svijesti… predajemo se osjetilima. Pogotovo osjetilu njuha. Da si iole blizu mene kad tako izgubim kontrolu nad sobom…” Odmahnuo je glavom, i dalje sumorno zagledan u teške oblake.
Čvrsto sam zadržala vlast nad svojim licem, očekujući brzi pogled njegovih očiju kojim mi je ubrzo procijenio reakciju. Izrazom mu ništa nisam odala.
Ali oči su nam se nastavile gledati, a tišina se produbila – i promijenila. Titraji one struje koju sam danas popodne osjetila počeli su nabijati ozračje dok mi je nepopustljivo zurio u oči. Tek nakon što mi se u glavi zavrtjelo shvatila sam da sam prestala disati. Nakon što sam nesigurno udahnula, prekinuvši netremičnu šutnju, sklopio je oči.
“Bella, bolje da sada uđeš u kuću.” Glas mu je bio dubok i hrapav, pogled opet uprt u oblake.
Otvorila sam vrata, a arktički propuh koji je nahrupio u auto malo mi je razbistrio misli. U strahu da se tako omamljena ne spotaknem, pažljivo sam iskoračila iz auta i zatvorila vrata za sobom ne osvrnuvši se. Zujanje spuštanja automatskog prozora natjeralo me da se okrenem.
“Hej, Bella?”, dobacio mi je normalnijim glasom.
Nagnuo se kroz otvoreni prozor s blagim smiješkom na usnama.
“Da?”
“Sutra sam ja na redu.”
“Na redu za što?”
Šire se osmjehnuo, bljesnuvši svojim sjajnim zubima.
“Za postavljanje pitanja.”
I zatim je nestao. Auto je odjurio i nestao iza ugla prije nego što sam uopće stigla sabrati misli. Otišla sam kući sa smiješkom. Bilo je jasno barem to da se sutra kani vidjeti sa mnom.
Te noći je Edward, kao i obično, imao glavnu ulogu u mojim snovima. Međutim, klima moga nesvjesnoga uma promijenila se. Prštala je istim onim elektricitetom kojim je bilo nabijeno poslijepodne, pa sam se nemirno vrtjela i okretala, često se budeći. Tek sam u ranim jutarnjim satima napokon uspjela pasti u iscrpljen san bez snova.
Kad sam se probudila, još sam bila umorna, ali uz to i napeta. Obukla sam smeđu dolčevitu i neizbježne traperice, uzdahnuvši kad sam se prisjetila bretelica i kratkih hlača. Doručak je bio uobičajeni, mirni objed koji sam i očekivala. Charlie je ispržio jaja na oko; ja sam pojela zdjelicu pahuljica. Upitala sam se je li zaboravio na moj plan za subotu. Odgovorio mi je na neizrečeno pitanje kad je ustao da odnese svoj tanjur u sudoper.
“Što se subote tiče…”, zaustio je, prešavši kuhinju i otvorivši slavinu.
Lecnula sam se. “Da, tata?”
“Još imaš namjeru otići u Seattle?”, upitao me.
“Takav je plan.” Složila sam grimasu. Draže bi mi bilo da to nije spomenuo, pa da ne moram pažljivo sricati poluistine.
Iscijedio je deterdžent za posuđe na tanjur i razmazao ga četkom. “I sigurna si da nećeš stići na vrijeme za ples?”
“Ne idem na ples, tata.” Ošinula sam ga pogledom.
“Zar te niko nije pozvao?”, upitao me, udubivši se u ispiranje tanjura ne bi li prikrio brigu.
Zaobišla sam to minsko polje. “Na tom plesu djevojke biraju.”
“O.” Namrštio se dok je brisao tanjur.
Shvaćala sam ja njega. Zacijelo nije lako biti otac; živjeti u strahu da će ti kći upoznati dečka koji joj se sviđa, ali istodobno se brinuti da možda i neće. Kako bi to grozno bilo, pomislila sam stresavši se, kad bi Charlie imao i najmanjeg pojma što se to meni zapravo sviđa.
Charlie je zatim otišao, mahnuvši mi na rastanku, a ja sam se popela na kat da operem zube i uzmem knjige.
Kad sam čula da se policijski automobil udaljilo, mogla sam se strpjeti samo nekoliko sekundi prije nego što sam morala proviriti kroz prozor. Srebrni me auto već čekao, parkiran na Charliejevu mjestu na prilaznome putu.
Stuštila sam se stubama do prednjih vrata, pitajući se koliko će se dugo ova osebujna rabota nastaviti. Nisam htjela da ikada prestane.

Korisnički profil

70 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:05 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Čekao me u autu, a nisam imala dojam da me gleda dok sam zatvarala vrata, ne trudeći se zaključati zasun.
Prošetala sam se do auta, stidljivo zastavši na trenutak prije nego što ću otvoriti vrata i ući. Smiješio se, opušten – i, kao i obično, savršen i prelijep do iznemoglosti.
“Dobro jutro.” Glas mu je bio svilenkast. “Kako si danas?” Očima mi je stao prelaziti preko cijeloga lica, kao da me to nije pitao isključivo iz pristojnosti.
“Dobro sam, hvala.” Uvijek sam bila dobro – mnogo više nego dobro – u njegovoj blizini.
Pogled mu se zaustavio na mojim podočnjacima.
“Izgledaš mi umorno.”
“Nisam mogla zaspati”, priznala sam mu, automatski prebacivši kosu oko ramena kako bi mi pružila izvjesnu mjeru zaštite.
“Nisam ni ja”, zločesto je rekao paleći auto. Polako sam se navikavala na to tiho predenje. Bila sam uvjerena da bi me urlik moga auta prepao, kad već jednom opet sjednem u njega.
Nasmijala sam se. “Valjda si u pravu. Izgleda da sam ipak spavala mrvicu više nego ti.”
“Kladio bih se da jesi.”
“Onda, što si sinoć radio?”, upitala sam ga.
Zahihotao se. “Nema šanse. Danas ja postavljam pitanja.”
“A da, tako je. Što te zanima?” Čelo mi se naboralo.
Nisam mogla zamisliti ništa vezano uz mene što bi mu na bilo koji način moglo biti zanimljivo.
“Koja ti je boja najdraža?”, upitao me posve ozbiljno.
Zakolutala sam očima. “To se mijenja iz dana u dan.”
“Koja ti je danas najdraža boja?” I dalje je govorio važnim tonom.
“Vjerojatno smeđa.” Obično sam se odijevala prema raspoloženju.
Frknuo je i riješio se ozbiljnog izraza lica. “Smeđa?”, upitao me s nevjericom.
“Naravno. Smeđa je topla boja. Nedostaje mi smeđa.
Sve što bi trebalo biti smeđe – debla, kamenje, zemlja – ovdje je prekriveno gnjecavom zelenom mahovinom”, potužila sam se.
Moja mala tirada bila mu je silno zanimljiva. Na trenutak me samo gledao u oči, razmišljajući.
“Imaš pravo”, zaključio je, opet se uozbiljivši. “Smeđa je topla.” Brzo je, ali ipak nekako s oklijevanjem, ispružio ruku i prebacio mi kosu natrag preko ramena.
Sad smo već stigli do škole. Opet se okrenuo prema meni kad smo ušli na parkirno mjesto.
“Koja ti je glazba trenutačno u CD plejeru?”, upitao me s tako važnim izrazom lica kao da me pita da priznam da sam počinila umorstvo.
Shvatila sam da još nisam izvadila onaj CD koji mi je dao Phil. Kad sam mu rekla ime sastava, izvijeno se osmjehnuo i neobično me pogledao. Otvorio je pretinac ispod automobilskog CD plejera, izvadio jedan od tridesetak CD-a natrpanih u taj skučeni prostor i pružio mi ga.
“Od Debussyja do ovoga?” Podigao je obrvu.
Bio je to isti onaj CD. Počela sam razgledavati poznatu omotnicu, ne podižući pogled.
Tako se nastavilo ostatak dana. Dok me pratio na engleski, kad me dočekao nakon španjolskog i cijelim trajanjem velikog odmora, neumorno me propitkivao o svakoj nebitnoj pojedinosti moga življenja. Koje filmove volim, a koje mrzim, u kojim sam to malobrojnim mjestima bila i u koja bih mnogobrojna željela otići, kao i o knjigama – o knjigama bez kraja i konca.
Nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put toliko pričala. Najčešće sam se pritom osjećala ukočeno, uvjerena da sam mu zacijelo dosadna. Ali apsolutna uživljenost njegova lica i njegov beskonačni niz pitanja tjerali su me da nastavljam. Pitanja su mu uglavnom bila laka, tek mi je nekolicina izmamila rumenilo na lice, iako to nje teško. Ali, kad bih se zajapurila, to bi samo izmamilo novi krug propitkivanja.
Tako je bilo kad me pitao koji mi je najdraži dragulj, a ja sam bez razmišljanja izlanula topaz. Zasipao me pitanjima takvom brzinom da sam imala dojam da se nalazim na jednom od onih psihijatrijskih testova u kojima se odgovara prvom riječi koja ti padne na pamet. Bila sam sigurna da je imao namjeru nastaviti s pitanjima s tog popisa koji si je već sastavio u glavi, da nisam porumenjela.
Lice mi je pocrvenjelo zato što mi je, sve donedavno, najdraži dragulj bio granat. Bilo mi je nemoguće, gledajući ga u oči boja topaza, ne sjetiti se razloga za tu promjenu. A on, naravno, nije htio popustiti sve dok mu ne priznam zašto mi je neugodno.
“Reci mi”, napokon mi je naredio nakon što nije imao uspjeha s nagovaranjem – i to samo zato što sam dobro pazila da ga ne gledam u lice.
“To je zbog tvoje današnje boje očiju”, uzdahnula sam, predajući se i zureći u svoje ruke dok sam se poigravala s uvojkom. “Da si me pitao za dva tjedna, valjda bih rekla oniks.” Dala sam mu više podataka nego što je trebalo zbog svoje nevoljke iskrenosti, pa sam se uplašila da bi to moglo potaknuti onaj čudni bijes koji bukne kad god mu prejasno otkrijem svoju opsjednutost.
Ali stanka koja je uslijedila bila je vrlo kratka.
“Koja ti je vrsta cvijeća najdraža?”, ispalio je iduće pitanje.
Uzdahnula sam s olakšanjem i nastavila se podvrgavati psihoanalizi.

Korisnički profil

71 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:05 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
učionicu, opet uvlačeći audivizualni pribor. Dok je učitelj prilazio prekidaču za svjetlo, opazila sam da Edward malo odmiče stolicu od mene. Nikakve koristi od toga.
Čim je prostoriju obavio mrak, opet je frcnula električna iskra, opet sam dobila istu onu nespokojnu potrebu da ispružim ruku preko kratke razdaljine i dotaknem mu hladnu kožu, kao i jučer.
Nagnula sam se nad stol i položila bradu na prekrižene ruke, skrivenim prstima držeći rub stola dok sam se upinjala zanemariti tu iracionalnu žudnju koja me bunila.
Nisam ga gledala, bojeći se da će mi obuzdavanje ići tim teže ako i on mene sad gleda. Iskreno sam pokušala pratiti nastavni film, ali na kraju sata pojma nisam imala što sam to upravo vidjela. Kad je gospodin Banner opet upalio svjetla, izdahnula sam s olakšanjem i konačno bacila pogled prema Edwardu; gledao me s neodređenim izrazom u očima.
Šutke je ustao i ostao mirno stajati, čekajući me. Kao i jučer, otišli smo do dvorane u tišini. I on mi je, opet kao i jučer, bez riječi dotaknuo lice – ovaj put hladnom nadlanicom, pogladivši me jedanput od sljepoočnice do čeljusti – prije nego što se okrenuo i otišao.
Tjelesni mi je prošao brzo dok sam promatrala Mikeovu solo-predstavu iz badmintona. Danas mi se nije obratio, bilo iz reakcije na moj odsutni izraz lica, bilo zato što se još ljutio zbog naše jučerašnje svađe. U nekom kutku uma bilo mi je krivo. Ali nisam se mogla posvetiti njemu.
Poslije sata sam se nespokojno požurila presvući, znajući da ću, što brža budem bila, to prije biti s Edwardom.
Od pritiska sam postala još nespretnija nego inače, ali naposljetku sam uspjela izaći iz svlačionice i osjetiti jednako olakšanje kad sam ga ugledala kako me čeka, dok mi se širok osmijeh automatski raširio licem. Uzvratio mi je osmijehom prije nego što će se baciti na daljnje
unakrsno ispitivanje.
Samo, sad su se pitanja promijenila, i nije bilo lako odgovoriti na njih. Zanimalo ga je na koje mi sve načine dom nedostaje, uporno tražeći da opišem sve što mu nije poznato. Prosjedili smo sate pred Charliejevom kućom, dok se nebo mračilo, a kiša lila oko nas u iznenadnom
pljusku.
Pokušala sam mu opisati neopisive stvari poput mirisa kreozota – gorkog, pomalo smolastog, ali svejedno ugodnog – reskog, žalosnog cvrčanja cvrčaka u srpnju, pernatih, jalovih stabala, same veličine neba što se bijeloplavo stere od obzorja do obzorja, jedva prekinuto niskim gorjem punim ljubičastih vulkanskih stijena.
Najteže mi je bilo objasniti zbog čega mi je sve to lijepo – objasniti ljepotu koja ne ovisi o šturoj, bodljikavoj vegetaciji koja često izgleda polumrtva, ljepotu koja ima više veze s tkrivenim oblikom zemlje, plitkim udolinama između kamenitih bregova, s načinom na koji se oni drže sunca. Morala sam se poslužiti rukama ne bih li mu to nekako predočila.
Raspričala sam se od njegovih tihih, pronicljivih pitanja, zaboravivši u olujnom polumraku da bi mi trebalo biti neugodno što samo ja govorim. Napokon, kad sam završila s podrobnim opisom svoje neuredne sobe kod kuće, pričekao je, umjesto da postavi daljnje pitanje.
“Jesi li gotov?”, upitala sam ga s olakšanjem.
“Nisam ni blizu – ali tvoj otac će uskoro doći kući.”
“Charlie!” Odjednom sam se sjetila da on postoji, i uzdahnula. Pogledala sam u nebo tamno od kiše, ali ništa iz njega nisam mogla razabrati. “Koliko je već sati?”, upitala sam se naglas, pogledavši sat. Iznenadilo me koliko je kasno – Charlie se već zacijelo vozi kući.
“Sumrak je”, promrmljao je Edward, pogledavši oblacima zastrto zapadno obzorje. Zvučao je zamišljeno, kao da su mu misli daleko. Promatrala sam ga dok je tupo zurio kroz vjetrobran.
Još sam ga promatrala kad su mu se oči odjednom uperile u moje.
“Ovo je za nas najsigurnije doba dana”, rekao je, odgovorivši na neizrečeno pitanje u mojim očima. “Najlakše vrijeme. Ali također i najtužnije, na neki način… kraj još jednog dana, povratak noći. Mrak je tako predvidljiv, zar ne?” Sjetno se osmjehnuo.
“Volim noć. Bez mraka, nikad ne bismo vidjeli zvijezde.”
Namrštila sam se. “Neću reći da ih se odavde često može vidjeti.”
Nasmijao se, a raspoloženje je naglo postalo opuštenije.
“Charlie će stići za nekoliko minuta. Prema tome, osim ako mu ne želiš reći da ćeš subotu provesti sa mnom…” Podigao je obrvu.
“Hvala, ali ne hvala.” Uzela sam knjige, shvativši da sam se ukočila od tolikog sjedenja. “To znači da je sutra na mene red, je li?”
“Nipošto!” Složio je zločesto uvrijeđen izraz. “Rekao sam ti da još nisam gotov, zar ne?”
“Što me još imaš pitati?”
“Saznat ćeš sutra.” Sagnuo se da mi otvori vrata, a srce mi je počelo mahnito tući od njegove iznenadne blizine.
Ali ruka mu se ukočila na kvaki.

Korisnički profil

72 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:06 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Ne valja”, promrsio je.
“Što je bilo?” Iznenadila sam se opazivši da je stisnuo čeljust, a oči su mu uznemirene.
Pogledao me na trenutak. “Još jedna komplikacija”, tmurno je rekao.
Otvorio je vrata jednim brzim pokretom, a onda ustuknuo, gotovo u grču, od mene.
Pažnju mi je privukao bljesak farova kroz kišu kad se uz rubni kamen zaustavio jedan tamni auto, samo nekoliko koraka dalje, okrenut prema nama.
“Charlie je iza ugla”, upozorio me, gledajući ono drugo vozilo kroz pljusak.
Smjesta sam iskočila, premda sam bila sva zbunjena i znatiželjna. Kiša se pojačala dok mi se odbijala o vjetrovku.
Pokušala sam razabrati ko to sjedi na prednjim sjedalima onog drugog auta, ali bilo je pretamno. Edward je bio snažno obasjan farovima novoga auta; i dalje je zurio preda se, pogleda uperenog u nekoga ili nešto što nisam mogla vidjeti. Na licu mu se vidjela čudna mješavina ozlojeđenosti i prkosa.
Zatim je dodao gas i gume su mu zacvilile na mokrom kolniku. Volvo se za nekoliko sekundi izgubio s vidika.
“Hej, Bella”, pozvao me poznat, hrapav glas s vozačeve strane maloga, crnog auta.
“Jacobe?”, upitala sam, zaškiljivši kroz kišu. U tom se trenutku Charliejev automobil pojavio iza ugla, obasjavši farovima ljude koji sjede u autu ispred mene.
Jacob je već izlazio, a široki mu se osmijeh vidio i kroz mrak. Na suvozačkom se mjestu nalazio mnogo stariji čovjek, krupno građen, s dojmljivim licem – licem koje se prelijevalo, čiji su obrazi nalijegali na ramena, a nabori prožimali crvenkastosmeđu kožu kao na staroj kožnoj
jakni. A imalo je iznenađujuće poznate oči, crne oči koje su u isti mah djelovale odviše mlado i odviše drevno za široko lice u koje su bile usađene. Jacobov otac, Billy Black. Smjesta sam ga prepoznala, premda sam mu u više od pet godina otkako sam ga posljednji put vidjela uspjela zaboraviti ime kad ga je Charlie spomenuo onog dana kad sam stigla ovamo. Zurio je u mene, pomno mi promatrajući lice, pa sam mu se oprezno osmjehnula.
Oči su mu bile razrogačene, kao od šoka ili straha, a nosnice raširene. Osmijeh mi je izblijedio.
Još jedna komplikacija, rekao je Edward.
Billy je i dalje buljio u mene napetim očima punim strepnje. Prostenjala sam u sebi. Zar je Billy tako lako prepoznao Edwarda? Zar on zaista može vjerovati u nemoguće legende kojima se njegov sin podsmjehnuo?
Odgovor je bio jasan u Billyjevim očima. Da. Da, može.

Korisnički profil

73 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:06 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
12. RAVNOTEŽA

“Billy!”, doviknuo mu je Charlie čim je izašao iz auta.
Okrenula sam se prema kući, mahnuvši Jacobu da dođe dok sam se skrivala pod trijem. Čula sam kako ih Charlie glasno pozdravlja iza mene.
“Pravit ću se da te nisam vidio za upravljačem, Jake”, rekao je prijekorno.
“U rezervatu se rano dobiju dozvole”, odvratio mu je Jacob dok sam otključavala vrata i palila svjetlo na trijemu.
“Ma naravno”, nasmijao se Charlie.
“Moram se nekako kretati.” S lakoćom sam prepoznala Billyjev prodoran glas, usprkos godinama koje su prošle. Od njegova sam se zvuka odjednom osjetila mlađa, malena.
Ušla sam u kuću, ostavivši otvorena vrata za sobom i upalivši svjetla prije nego što sam objesila vjetrovku.
Zatim sam stala na vrata, odakle sam sa strepnjom promatrala kako Charlie i Jacob pomažu Billyju da izađe iz auta i sjedne u kolica.
Maknula sam se s puta kad su njih trojica brzo ušla u kuću, tresući kišu sa sebe.
“Baš ste me iznenadili”, upravo im je govorio Charlie.
“Previše je vremena prošlo”, odgovorio mu je Billy.
“Nadam se da nismo došli u krivo vrijeme.” Opet me promotrio tamnim očima posve nečitljiva izraza.
“Ne, super je. Nadam se da možete ostati na utakmici.”
Jacob se iscerio. “Mislim da smo to i planirali – naš se televizor pokvario prošli tjedan.”
Billy je posprdno pogledao sina. “A Jacobu je, naravno, bilo itekako stalo da opet vidi Bellu”, dodao je. Jacob je složio grimasu i sklonio glavu, dok sam se ja odupirala naletu sažaljenja. Možda sam bila odviše uvjerljiva onaj put na plaži.
“Jeste li gladni?”, upitala sam i pošla u kuhinju ne bih li pobjegla Billyjevu radoznalu pogledu.
“Ma ne, jeli smo netom prije nego što smo krenuli”, odgovorio je Jacob.
“A ti, Charlie?”, dobacila sam mu preko ramena dok sam zamicala za ugao.
“Može”, rekao je. Čula sam kako ide do dnevne sobe i televizora, a Billyjeva kolica ga slijede.
Sendvič sa sirom pekao se u tavi, a ja sam rezala rajčicu, kad sam osjetila nekog iza sebe.
“Onda, kako ide?”, upitao me Jacob.
“Dosta dobro.” Osmjehnula sam se; ponio me njegov polet. “A kod tebe? Je li auto gotov?”
“Ne.” Namrštio se. “Još mi treba dijelova. Ovaj smo posudili.” Palcem je mahnuo ka dvorištu.
“Žao mi je. Nisam vidjela nijedan… kako se ono zove to što si tražio?”
“Glavni cilindar.” Široko se osmjehnuo. “Imaš kvar na kamionetu?”, odjednom me upitao.
“Ne.”
“O. Pitam samo zato što sam primijetio da ga ne voziš.”
Pogledala sam u tavu i podigla rub dvopeka da ga provjerim odozdo. “Povezao me prijatelj.”
“Lijepo što te povezao.” U Jacobovu glasu čulo se divljenje. “Samo, nisam prepoznao vozača. Mislio sam da znam većinu mladih u ovom kraju.”
Neodređeno sam kimnula glavom, ne podižući pogled dok sam preokretala dvopeke.
“Imao sam dojam da ga je moj tata odnekud prepoznao.”
“Jacobe, možeš mi dodati nekoliko tanjura? U ormariću su iznad sudopera.”
“Naravno.”
Šutke mi je donio tanjure. Nadala sam se da će sad prijeći na neku drugu temu.
“Onda, ko je to bio?”, upitao me, stavivši dva tanjura na radnu plohu pokraj mene.
Poraženo sam uzdahnula. “Edward Cullen.”
Na moje iznenađenje, glasno se nasmijao. Pogledala sam ga. Bilo mu je malo neugodno.
“To valjda objašnjava stvar”, rekao je. “Pitao sam se zašto se moj tata tako čudno ponaša.”
“Tako je.” Složila sam hinjeno nevin izraz lica. “Cullenovi mu nisu dragi.”
“Praznovjerni starac”, promrsio je Jacob sebi u bradu.
“Ne misliš valjda da će reći nešto Charlieju?”, nisam se mogla spriječiti da ga ne upitam. Riječi su izašle iz mene prigušeno i žurno.
Jacob me načas čudno promatrao tamnim očima.
“Sumnjam”, napokon mi je odgovorio. “Mislim da muje Charlie prošli put dao podosta jezikove juhe. Nisu baš puno razgovarali otada – večeras im je svojevrsna pomirba, čini mi se. Ne bih rekao da će to više spomenuti.”
“O”, rekla sam, nastojeći zvučati nezainteresirano.
Ostala sam u dnevnoj sobi kad sam Charlieju odnijela jelo i pretvarala se da gledam utakmicu dok je Jacob ćaskao sa mnom. Zapravo sam slušala muški razgovor, pazeći na mogući znak da me se Billy sprema ocinkati i nastojeći smisliti način da ga zaustavim prije nego što počne.

Korisnički profil

74 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:06 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Večer se rastegnula. Imala sam pregršt zadaće koja mi je ostajala nenapisana, ali bojala sam se ostaviti Billyja nasamo s Charliejem. Utakmica je konačno završila.
“Hoćeš li uskoro opet do plaže s društvom?”, upitao me Jacob dok je gurao oca preko praga.
“Nisam sigurna”, suzdržano sam rekla.
“Bilo mi je lijepo, Charlie”, rekao je Billy.
“Dođite i na iduću utakmicu”, obodrio ga je Charlie.
“Jasno, jasno”, rekao je Billy. “Doći ćemo. Laka vam noć.” Pogled mu je pao na mene, a osmijeh mu je nestao s lica. “Ti mi se čuvaj, Bella”, ozbiljno je dodao.
“Hvala”, promrmljala sam gledajući u stranu.
Krenula sam na stubište dok im je Charlie mahao s vrata.
“Pričekaj, Bella”, rekao je.
Zgrozila sam se. Da nije Billy rekao nešto prije nego što sam stigla do dnevne sobe?
Ali Charlie je bio opušten, još uvijek ozaren od neočekivana posjeta.
“Nisam dobio priliku da popričam s tobom večeras. Kako ti je prošao dan?”
“Dobro.” Zastala sam s jednom nogom na prvoj stubi, tražeći pojedinosti koje bih mirno mogla podijeliti s njim. “Moj par je dobio sva četiri meča u badmintonu.”
“Opa, nisam znao da znaš igrati badminton.”
“Pa, zapravo i ne znam, ali partner mi je vrlo dobar”, priznala sam.
“Ko je to?”, upitao me reda radi.
“Ovaj… Mike Newton”, nevoljko sam mu rekla.
“A, da – rekla si mi da si se sprijateljila s malim Newtonom.” Obradovao se. “Dobra obitelj.” Malo je porazmislio. “Zašto ga nisi pozvala na ples ovog vikenda?”
“Tata!” Prostenjala sam. “Recimo zato što on hoda s mojom prijateljicom Jessicom. Uostalom, znaš da ne znam plesati.”
“A, da”, promrsio je. Zatim mi se ispričao osmijehom.
“Znači, onda je valjda dobro što te neće biti u subotu… već sam se dogovorio s dečkima iz postaje da odemo na pecanje. Vrijeme će navodno biti vrlo toplo.
Ali ako hoćeš odgoditi put dok ne nađeš nekoga da ode s tobom, ostat ću doma. Znam da te prečesto ostavljam ovdje samu.”
“Tata, sjajno ti ide.” Nasmiješila sam se, nadajući se da se na meni ne vidi olakšanje. “Nikad mi nije bilo krivo što ostajem sama – previše sam slična tebi.” Namignula sam mu, a on mi se nasmiješio onako s borama u uglovima očiju.
Te sam noći bolje spavala, odviše umorna da opet sanjam. Kad sam se probudila u biserno sivom jutru, osjećala sam se blaženo. Napeta večer uz Billyja i Jacoba sad mi se činila sasvim bezopasnom; odlučila sam je posve zaboraviti. Zatekla sam se kako zviždućem dok sam povlačila prednji dio kose u kopču, a i dok sam zatim skakutala niz stube. Charlie je to opazio.
“Jutros si mi dobre volje”, prokomentirao je za vrijeme doručka.
Slegnula sam ramenima. “Petak je.”
Požurila sam da budem spremna istog trena kad Charlie ode. Spremila sam torbu, obula se i oprala zube, ali iako sam otrčala na vrata čim sam bila sigurna da Charlie više nije na vidiku, Edward je bio brži. Čekao me u svom sjajnom autu, spuštenih prozora, isključena motora.
Ovaj put nisam oklijevala, već sam brzo ušla sa suvozačke strane, da mu što prije vidim lice. Osmjehnuo mi se onako izvijeno, zaustavivši mi dah i srce. Nisam mogla zamisliti kako bi i anđeo mogao biti veličanstveniji.
Ništa se na njemu nije moglo poboljšati.
“Kako si spavala?”, upitao me. Zanimalo me shvaća li on uopće kako mu je glas privlačan.
“U redu. Kako si proveo noć?”
“Ugodno.” Zafrkantski se osmjehnuo; imala sam dojam da mi promiče neka privatna šala.
“Smijem li te pitati što si radio?”, upitala sam ga.
“Ne.” Iscerio se. “Današnji dan je još uvijek moj.”
Danas su ga zanimali ljudi: pojedinosti o Renée, njenim hobijima, načinu na koji smo zajedno provodile vrijeme. Pa zatim jedina baka koju sam upoznala, moja šačica školskih prijatelja – bilo mi je neugodno kad me pitao za dečke s kojima sam izlazila. Laknulo mi je što zapravo nikad ni s kim nisam izlazila, tako da taj konkretan razgovor nije mogao naročito dugo trajati. Iznenadio se naizgled u istoj mjeri kao i Jessica i Angela zato što nemam romantičnu prošlost

Korisnički profil

75 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 11:06 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Znači, nikad nisi upoznala nikoga koga bi htjela?”, upitao me ozbiljnim tonom zbog kojeg sam se upitala na što on to misli.
Preko volje sam bila iskrena. “Ne u Phoenixu.”
Usne su mu se stisnule u čvrstu crtu.
Tad smo već bili u kantini. Dan je prošao u mutnom slijedu koji je brzo postajao uobičajen. Iskoristila sam njegovu kratku stanku da odgrizem zalogaj peciva.
“Trebao bih te pustiti da se sama danas voziš”, izjavio je, ničim izazvan, dok sam žvakala.
“Zašto?”, zanimalo me.
“Odlazim s Alice nakon velikog odmora.”
“O.” Trepnula sam, smetena i razočarana. “Nema problema, nije tako daleko, otići ću pješice.”
Namrštio se nestrpljivo. “Neću te tjerati da hodaš kući. Dovest ćemo ti kamionet ovamo.”
“Nemam ključ kod sebe”, uzdahnula sam. “Zbilja mi neće biti teško da se prošetam.” Bit će mi teško, pak, izgubiti vrijeme koje bih mogla provesti uz njega.
Odmahnuo je glavom. “Tvoj kamionet će biti ovdje, s ključem u bravi za paljenje – osim ako se ne bojiš da bi ti ga neko mogao ukrasti.” Nasmijao se na tu pomisao.
“Dobro, onda”, pristala sam, naškubivši usne. Bila sam prilično sigurna da mi je ključ ostao u džepu traperica koje sam nosila u srijedu, a sad su na dnu košare za rublje u praonici. Čak i da mi provali u kuću, ili što već planira, nikad ga neće naći. Učinilo mi se da je osjetio izazov u mome pristanku. Zločesto se nasmiješio, prepun samopouzdanja.
“Onda, kamo to idete?”, upitala sam ga što sam nehajnije mogla.
“U lov”, smrknuto mi je odgovorio. “Ako želim sutra biti sam s tobom, moram poduzeti svaku moguću predostrožnost.” Lice mu je postalo tužno… i molećivo.
“Još možeš odustati, znaš.”
Spustila sam pogled, u strahu od nagovora njegovih očiju. Odbila sam povjerovati da bih ga se morala plašiti, ma kako stvarna opasnost bila. To nije bitno, ponavljala sam u glavi.
“Ne”, prošaptala sam i načas mu pogledala lice. “Ne mogu.”
“Možda si u pravu”, sumorno je promrsio. Oči kao da su mu tamnile meni naočigled.
Promijenila sam temu. “Kad se sutra vidimo?”, upitala sam ga, sjetna zato što će uskoro otići.
“Ovisi… subota je, zar se ne želiš naspavati?”, predložio je.
“Ne”, prebrzo sam odgovorila. Suspregnuo je osmijeh.
“Onda u isto vrijeme kao i obično”, odlučio je. “Hoće li Charlie biti kod kuće?”
“Ne, sutra ide na pecanje.” Ozarila sam se prisjetivši se kako se sve sretno poklopilo.
Glas mu je postao oštar. “A ako se ne vratiš kući, što će on pomisliti?”
“Pojma nemam”, hladno sam odgovorila. “Zna da već neko vrijeme imam namjeru oprati rublje. Možda će pomisliti da sam upala u perilicu.”
Mrko me pogledao. Uzvratila sam mu istom mjerom.
Ljutio se mnogo privlačnije od mene.
“Što ćete večeras loviti?”, upitala sam ga kad sam jamačno izgubila okršaj u mrkom gledanju.
“Što se već nađe u parku. Nećemo daleko.” Moje usputno spominjanje njegovih tajnih navada kao da ga je donekle smelo.
“Zbog čega ideš s Alice?”, zanimalo me.
“Alice me… najviše podržava.” Namrštio se kad je to rekao.
“A ostali?”, plaho sam ga upitala. “Što oni kažu?”
Vjeđe su mu se na trenutak zamrsile. “Ne mogu vjerovati, uglavnom.”
Virnula sam načas preko ramena prema njegovoj obitelji.
Sjedili su i piljili u različitim smjerovima, upravo onako kao kad sam ih i prvi put vidjela. Samo, sad ih je bilo četvero; njihov prelijepi brat brončane kose sjedio je preko puta mene, s brigom u zlaćanim očima.
“Nisam im draga”, pretpostavila sam.
“Nije u tome stvar”, usprotivio se, ali pogled mu je bio odviše nedužan. “Nije im jasno zbog čega te ne mogu ostaviti na miru.”
Složila sam facu. “Ja imam isti problem, kad smo već kod toga.”
Edward je polako odmahnuo glavom, zakolutavši očima prema stropu prije nego što je opet pogledao u mene. “Rekao sam ti – uopće nisi u stanju jasno vidjeti samu sebe. Nikad nisam upoznao nijednu koja bi ti iole bila slična. Opčinjavaš me.”
Oštro sam ga pogledala, uvjerena da me sada vuče za nos.
Nasmiješio se kad mi je protumačio izraz lica. “Zahvaljujući mojim prednostima”, promrmljao je, diskretno si dotaknuvši čelo, “natprosječno dobro shvaćam ljudsku prirodu. Ljudi su predvidljivi. Ali ti… nikad ne postupiš kako očekujem. Svaki put me iznenadiš.”
Odvratila sam pogled, a oči su mi odlutale natrag prema njegovoj obitelji. Bila sam sva postiđena i nezadovoljna.
Zvučao je kao da sam mu laboratorijski pokus. Htjela sam se nasmijati samoj sebi jer sam uopće očekivala nešto drugo.

Korisnički profil

Sponsored content


[Vrh]  Poruka [Stranica 3 / 7.]

Go to page : Previous  1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Next

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.