Clair de Lune
Clair De Lune

Sjećate se foruma La Tua Cantante?Ako da,ovo je njegova bolja verzija.La Tua Cantante je imao 250 članova i preko 3o ooo postova.No,propao je te je zbrisan.No,mi ga opet dižemo na noge!Ovaj Twilight forum ima sve ono što i drugi Twilight forumi imaju,ali ovaj ima i-toplinu.Imamo igricu,novosti,off dio,zabavu.Razna takmičenja za pisanje pjesama,crtanje,razne nagrade.Dodjite i zabavite se!Svojom registracijom bi ste nam jako pomogli u podizanju ovog foruma na noge.Hvala unaprijed.


CDL ekipa.

You are not connected. Please login or register

17. poglavlje

Go down  Poruka [Stranica 1 / 1.]

1 17. poglavlje on čet lip 23, 2011 11:09 am

Hope :)

avatar
Administrator
Administrator
Neprirodno nepomična i blijeda, krupnih crnih očiju
netremice uprtih u moje lice, posjetiteljica me posve
mirno čekala nasred hodnika, nepojmljivo lijepa.
Koljena su mi na sekundu klecnula, pa sam gotovo
pala. Zatim sam se bacila na nju.
“Alice, o, Alice!”, viknula sam, vješajući joj se oko
vrata.
Već sam bila zaboravila koliko je tvrda; bilo mi je kao
da sam se glavom zaletjela u betonski zid.
“Bella?” U glasu joj se čula čudna mješavina olakšanja
i zbunjenosti.
Čvrsto sam je zagrlila, duboko dišući da udahnem
što više mirisa njezine kože. Nije bio sličan nijednom
drugom – ni cvjetni ni začinski, ni agrumski ni muškatni.
Nikakav parfem na svijetu nije se mogao usporediti s
njim. U pamćenju mi nije ostao ni izdaleka vjeran.
352 Nisam primijetila kad se duboko disanje pretvorilo u
nešto drugo – shvatila sam da jecam tek kada me Alice odvukla
na kauč u dnevnoj sobi i stavila sebi u krilo. Bilo mi
je kao da sam se sklupčala u prohladnu stijenu, ali stijenu
udobno oblikovanu prema konturama moga tijela. Blagim
me ritmom milovala po leđima, čekajući da se priberem.
“Molim te... oprosti”, procmizdrila sam. “Kad sam...
tako sretna... što te vidim!”
“U redu je, Bella. Sve je u redu.”
“Jest”, zajecala sam. I to sam, bar ovaj put, doista i
osjećala.
Alice je uzdahnula. “Već sam zaboravila kako si emotivna”,
rekla je, zvučeći kao da negoduje.
Pogledala sam je kroz oči prepune suza. Alice je ukočila
vrat, odmičući glavu od mene, čvrsto stišćući usne.
Oči su joj bile crne kao katran.
“Oh”, otpuhnula sam kad sam shvatila u čemu je
problem. Žedna je. A ja joj mirišem zamamno. Već dugo
nisam morala razmišljati o takvim stvarima. “Oprosti.”
“Sama sam si kriva. Već predugo nisam bila u lovu.
Ne bih si smjela dopuštati da tako ožednim. Ali danas
mi se žurilo.” Zatim me doslovce ošinula pogledom.
“Kad smo već kod toga, bi li ti bilo teško objasniti mi
kako to da si živa?”
To me prenerazilo, i zaustavilo mi jecaje. Smjesta sam
shvatila što se to zacijelo dogodilo, i zbog čega je Alice
došla ovamo.
Glasno sam progutala slinu. “Vidjela si me kako padam.”
“Ne”, usprotivila se i stisnula oči. “Vidjela sam te
kako skačeš.”
Stisnula sam usne dok sam pokušavala smisliti objašnjenje
koje ne bi zvučalo sumanuto.
353
Alice je odmahnula glavom. “Rekla sam mu da će se
ovo dogoditi, ali nije mi vjerovao. ‘Bella mi je obećala.’”
Tako mu je savršeno oponašala glas da sam se skamenila
od šoka, dok mi je bol razdirala truplo. “‘I nemoj tražiti
njezinu budućnost’”, nastavila ga je citirati. “‘Dovoljno
smo joj naškodili.’
Ali to što je ne tražim, ne znači da je ne vidim”, nastavila
je. “Nisam te držala na oku, kunem ti se, Bella.
Stvar je samo u tome što sam već ugođena na tebe... kad
sam te vidjela kako skačeš, nisam razmišljala, samo sam
sjela na avion. Znala sam da ću zakasniti, ali nisam mogla
da ne učinim ništa. A onda stignem ovamo, misleći
da bih možda nekako mogla pomoći Charlieju, i ti se
dovezeš amo.” Odmahnula je glavom, ovaj put od zbunjenosti.
Zvučala je napeto. “Vidjela sam te kako padaš
u vodu, i čekala sam i čekala da izroniš, ali nisi. Što se
dogodilo? I kako si mogla nešto takvo učiniti Charlieju?
Zar nisi stala da razmisliš? I mome bratu? Imaš li ikakvog
pojma što Edward – ”
Upala sam joj u riječ čim je izgovorila njegovo ime.
Pustila bih je da nastavi, čak i nakon što sam shvatila u
čemu griješi, samo da joj slušam zvonki glas. Ali bilo je
vrijeme da je prekinem.
“Alice, nisam imala namjeru počiniti samoubojstvo.”
Sumnjičavo me odmjerila. “Ti to želiš reći da nisi
skočila s litice?”
“Ne, ali...” Složila sam grimasu. “To je bilo u posve
rekreativnoj namjeri.”
Izraz lica joj se stvrdnuo.
“Vidjela sam neke Jacobove prijatelje kako skaču sa
stijena”, ostala sam uporna. “To mi je izgledalo... zabavno,
a bilo mi je dosadno...”
354 Čekala je.
“Nisam razmišljala o tome kako će oluja utjecati na
struje. Zapravo, nisam uopće mislila na vodu.”
Alice nije to prihvatila. Vidjela sam da ona i dalje
misli kako sam se pokušala ubiti. Odlučila sam preusmjeriti
razgovor. “Dakle, ako si me vidjela kako padam
u vodu, zašto nisi vidjela Jacoba?”
Zainteresirano je nakrivila glavu.
Nastavila sam. “Istina je da bih se možda bila utopila
da Jacob nije skočio za mnom. Dobro, okej, nema tu
možda. Ali uskočio je, i izvukao me, i valjda odvukao na
obalu, premda u tom trenutku baš nisam bila pri sebi.
Pod vodom nisam mogla provesti više od jedne minute
prije nego što me dohvatio. Kako to da nisi to vidjela?”
Smeteno se namrštila. “Neko te izvukao?”
“Da. Jacob me spasio.”
Radoznalo sam je promatrala dok joj je zagonetan
spektar emocija prelazio licem. Nešto je buni – nesavršenost
njezine vizije? Ali nisam bila sigurna. Zatim se
izričito prignula i onjušila mi rame.
Skamenila sam se.
“Ne pričaj koješta”, promrmljala je i još malo me
onjušila.
“Što ti to radiš?”
Zanemarila je moje pitanje. “Ko je to maloprije bio s
tobom? Zvučalo je kao da se svađate.”
“Jacob Black. On mi je... najbolji prijatelj, da tako
kažem. Barem, bio je...” Sjetila sam se Jacobova ljutitog,
izdanog lica, i upitala se što je on meni sada.
Alice je kimnula glavom, zaokupljena mislima.
“Što je sad?”
“Ne znam”, rekla je. “Nisam sigurna što to znači.”
355
“Pa, u najmanju ruku, nisam mrtva.”
Zakolutala je očima. “Bio je glup kad je mislio da
možeš sama preživjeti. Nikad nisam vidjela nikoga tako
sklonog idiotizmima koji bi ga mogli doći glave.”
“Preživjela sam”, istaknula sam joj.
Nešto joj je drugo bilo na pameti. “Onda, ako su
struje tebi bile prejake, kako se taj Jacob snašao?”
“Jacob je... jak.”
Čula je oklijevanje u mome glasu, pa je podigla obrve.
Na sekundu sam se ugrizla za usnu. Je li to tajna,
ili nije? A ako jest, kome sam onda dužna biti odanija?
Jacobu, ili Alice?
Preteško je čuvati tajne, odlučila sam. Jacob sve zna,
pa zašto ne bi znala i Alice?
“Vidiš, eto, on je... svojevrsni vukodlak”, priznala
sam joj u hitnji. “Quileutei se pretvore u vukove kad u
blizini ima vampira. Carlislea znaju iz davnine. Jesi li ti
tada bila uz Carlislea?”
Alice me načas zgranuto pogledala, pa se pribrala,
brzo trepćući. “Pa, to valjda objašnjava smrad”, promrmljala
je. “Ali objašnjava li i ono što nisam vidjela?” Porculansko
čelo joj se naboralo.
“Smrad?”, ponovila sam za njom.
“Grozno smrdiš”, odsutno je rekla, mršteći se i dalje.
“Vukodlak? Jesi li sigurna u to?”
“Vrlo sigurna”, potvrdila sam joj, lecnuvši se kad sam
se sjetila dvoboja Paula i Jacoba na cesti. “Znači, nisi
bila s Carlisleom kad je zadnji put bilo vukodlaka ovdje
u Forksu?”
“Ne. Tada ga još nisam bila pronašla.” Alice je i dalje
bila izgubljena u mislima. Odjednom, oči su joj se raši356
rile, i zagledala se u mene u šoku. “Najbolji prijatelj ti
je vukodlak?”
Krotko sam kimnula glavom.
“Koliko to već traje?”
“Ne dugo, rekla sam, zvučeći kao da se branim. “Postao
je vukodlak tek prije nekoliko tjedana.”
Strogo me pogledala. “Mladi vukodlak? Još gore!
Edward je bio u pravu – ti si pravi magnet za opasnost.
Zar nije bilo dogovoreno da se kloniš nevolja?”
“Što fali vukodlacima”, promrsila sam, povrijeđena
njezinim kritičnim tonom.
“Ništa, dok ne izgube živce.” Oštro je odmahnula
glavom. “To samo ti možeš, Bella. Svakom drugom bilo
bi lakše kad vampiri odu iz mjesta. Ali ti se moraš smjesta
početi družiti s prvim čudovištima koja ti padnu pod
ruku.”
Nisam se htjela svađati s Alice – još sam sva drhtala
od radosti što je stvarno, istinski došla, što joj mogu dotaknuti
mramornu kožu i čuti taj glas zvonca na vjetru
– ali sve je pogrešno shvatila.
“Ne, Alice, vampiri nisu doista otišli – barem ne svi.
U tome je cijela nevolja. Da nije vukodlaka, Victoria bi
me već sredila. Tačnije, da nije Jakea i njegovih prijatelja,
Laurent bi me sredio još prije nje, valjda, tako da – ”
“Victoria?”, prosiktala je. “Laurent?”
Kimnula sam glavom, malčice uzrujana izrazom njezinih
crnih očiju. Pokazala sam prstom na svoja prsa.
“Magnet za opasnost, sjećaš se?”
Opet je odmahnula glavom. “Sve mi ispričaj – počni
ispočetka.”
Skratila sam početak, preskočivši motocikle i glasove, ali
ispričala sam joj sve ostalo do današnje nezgode. Alice nije
357
baš voljela moje tanko objašnjenje o dosadi i stijenama, pa
sam brže-bolje prešla na čudnu vatru koju sam vidjela na
vodi i moje tumačenje tog prizora. Oči su joj se na to suzile
do tankih proreza. Bilo je čudno vidjeti je kako izgleda
tako... tako opasno – kao vampirica. Tvrdo sam progutala
slinu i nastavila s ostatkom priče, posvećenim Harryju.
Saslušala je moju priču bez prekida. Povremeno bi
odmahnula glavom, a nabori na čelu postajali su joj sve
dublji, sve dok nisu izgledali trajno uklesani u njezinu
mramornu kožu. Ništa nije rekla, a ja sam napokon ušutjela, iznova pogođena posrednim tugovanjem zbog
gubitka Harryja. Pomislila sam na Charlieja; on će se
uskoro vratiti kući. U kakvom će stanju biti?
“Naš ti odlazak nimalo nije pomogao, zar ne?”, promrmljala
je Alice.
Kratko sam se nasmijala – zvučalo je blago histerično.
“Kao da je to uopće bio razlog, je li? Ne može se reći
da ste otišli zbog moje dobrobiti.”
Alice se načas namrštila u pod. “Pa... danas sam ishitreno
postupila, valjda. Vjerojatno bi bilo bolje da se
nisam miješala.”
Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica. Želudac mi se
stegnuo. “Ne idi, Alice”, šapnula sam. Stegla sam prste
oko ovratnika njezine bijele bluze i počela prebrzo disati.
“Ne ostavljaj me, molim te.”
Jače je raširila oči. “U redu”, rekla je, izgovarajući
svaku riječ polako i razgovijetno. “Večeras nikamo ne
idem. Duboko udahni.”
Pokušala sam je poslušati, premda nisam baš mogla
odrediti gdje su mi pluća.
Promatrala je kako obuzdavam disanje. Pričekala je
da se smirim prije nego što će prokomentirati.
358 “Izgledaš katastrofalno, Bella.”
“Danas sam se utopila”, podsjetila sam je.
“Stvar je dublja. Sva si rastrojena.”
Lecnula sam se. “Slušaj, dajem sve od sebe.”
“Kako to misliš?”
“Nije mi bilo lako. Trudim se.”
Namrštila se. “To sam mu i rekla”, kazala je sebi u
bradu.
“Alice”, uzdahnula sam. “Što si mislila da ćeš zateći?
Mislim, osim mene mrtve? Jesi li očekivala da ću skakutati
livadama i veselo zviždukati? Predobro me poznaješ.”
“To je tačno. Ali nadala sam se.”
“Onda očito ja nisam jedina koja je sklona idiotizmima.”
Zazvonio je telefon.
“To je sigurno Charlie”, rekla sam i nekako se osovila
na noge. Uhvatila sam Alice za kamenu ruku i odvukla
je za sobom u kuhinju. Nisam je namjeravala ispustiti
iz vida.
“Charlie?”, javila sam se na telefon.
“Ne, ja sam”, rekao je Jacob.
“Jake!”
Alice je pomno promotrila izraz mog lica.
“Samo provjeravam jesi li još živa”, kiselo je rekao
Jacob.
“Dobro sam. Rekla sam ti da nije – ”
“Ma da. Jasno mi je. Bok.”
Jacob mi je spustio slušalicu.
Uzdahnula sam i objesila glavu unatrag, zagledavši se
u strop. “E, ovo će biti nezgodno.”
Alice mi je čvrsto stisnula ruku. “Nisu baš presretni
što sam došla.”
359
“Ne naročito. Ali to ih se ionako ne tiče.”
Alice me obgrlila. “Onda, što ćemo sada?”, zamišljeno
je rekla. Na trenutak mi se učinilo da razgovara sama
sa sobom. “Pune ruke posla. Valja pozavršavati neriješeno.”
“Što to valja pozavršavati?”
Odjednom je postala vrlo oprezna. “Ne znam tačno...
moram se vidjeti s Carlisleom.”
Zbog čega želi tako brzo otići? Želudac mi se stisnuo.
“Možeš li ostati?”, zamolila sam je. “Molim te? Samo
nakratko. Strašno si mi nedostajala.” Glas mi je prepukao.
“Ako ti misliš da je to pametno.” U očima joj se vidjelo
da nije sretna zbog toga.
“Mislim. Možeš ostati ovdje – Charlie bi se oduševio.”
“Imam ja svoju kuću, Bella.”
Kimnula sam, razočarana, ali pomirena s tim. Stala se
premišljati, proučavajući me.
“Pa, u najmanju ruku moram donijeti kofer s odjećom.”
Bacila sam joj se oko vrata. “Alice, ti si zakon!”
“A mislim i da moram u lov. Iz ovih stopa”, dodala je
izmučenim tonom.
“Ups.” Odmaknula sam se za korak.
“Možeš li sat vremena ne upadati u nevolje?”, sumnjičavo
me upitala. A onda, prije nego što sam stigla
odgovoriti, podigla je prst i zažmirila. Lice joj se na nekoliko
sekundi izgladilo i ispraznilo.
A onda je otvorila oči i odgovorila na vlastito pitanje.
“Da, bit ćeš u redu. Barem večeras.” Složila je grimasu.
Čak i dok se kreveljila, izgledala je kao anđeo.
360 “Vratit ćeš se?”, upitala sam je sitnim glasom.
“Obećavam ti – za sat vremena.”
Bacila sam pogled na zidni sat iznad stola u kuhinji.
Nasmijala se i brzo sagnula da mi dade pusu u obraz.
Zatim je nestala.
Duboko sam udahnula. Alice će se vratiti. Odjednom
mi je bilo umnogome bolje.
Imala sam pregršt posla da prekratim vrijeme. Tuširanje
je definitivno bilo prvo na redu. Onjušila sam si
ramena dok sam se svlačila, ali nisam mogla osjetiti ništa
osim mirisa soli i okeanske trave. Upitala sam se na što
je Alice mislila kad mi je rekla da smrdim.
Kad sam se okupala, vratila sam se u kuhinju. Nisam
vidjela naznake da je Charlie u skorije vrijeme nešto pojeo,
a kad se vrati, bit će sigurno gladan. Prionula sam na
posao, pjevušeći nešto nevezano.
Dok se nabujak od četvrtka okretao u mikrovalnoj,
namjestila sam plahte i stari jastuk na kauču. Alice ih
neće trebati, ali Charlie će ih morati vidjeti. Pazila sam
da ne gledam na sat. Nema razloga da počinjem paničariti;
Alice mi je dala riječ.
Na brzinu sam objedovala, ne osjećajući okus hrane
– samo bol dok mi je silazila niz ojedeno grlo. Više od
svega, bila sam žedna; popila sam bar dvije litre vode
uz obrok. Dehidrirala sam od sve te silne soli u svom
organizmu.
Zatim sam otišla da pokušam skratiti čekanje gledanjem
televizije.
Alice je već bila tamo. Sjedila je na svom priručnom
krevetu, očiju boje tekućih karamela. Osmjehnula se i
potapšala jastuk. “Hvala.”
“Uranila si”, ushićeno sam rekla.
361
Sjela sam do nje i naslonila glavu na njezino rame.
Zagrlila me hladnim rukama i uzdahnula.
“Bella. Pa što ćemo mi s tobom?”
“Ne znam”, priznala sam. “Stvarno sam davala sve od sebe.”
“Vjerujem ti.”
Pošutjele smo.
“Zna li – zna li on...” Duboko sam udahnula. Bilo mi
je teško izreći njegovo ime naglas, iako sam sada mogla
pomisliti na njega. “Zna li Edward da si tu?” Morala sam
je to upitati. Napokon, to je moja bol. Izaći ću na kraj s
njom kad Alice ode, obećala sam sebi, i osjetila mučninu
na tu pomisao.
“Ne zna.”
Samo u jednom slučaju bi to moglo biti tačno. “On
nije s Carlisleom i Esme?”
“Javi im se svakih nekoliko mjeseci.”
“O.” Sigurno i dalje uživa u svojim razonodama. Preusmjerila
sam svoju radoznalost na sigurniju temu. “Rekla
si da si stigla avionom... Odakle si to stigla?”
“Bila sam u Denaliju. U posjetu Tanyjinoj obitelji.”
“Je li i Jasper tu? Je li došao s tobom?”
Odmahnula je glavom. “Nije mu bilo drago što se
uplićem. Obećali smo...” Ušutjela je, a onda joj se ton
primijenio. “A misliš da Charlieju neće smetati što sam
došla?”, zabrinuto me upitala.
“Charlieju si ti fenomenalna, Alice.”
“Pa, uskoro ćemo vidjeti je li to tačno.”
Nego što, nakon nekoliko sekundi čula sam kako se
policijski automobil zaustavlja pred kućom. Skočila sam
na noge i otrčala otvoriti vrata.
Charlie se vukao s noge na nogu putem prema kući,
pogleda uprta u tlo, pognutih ramena. Otišla sam mu u
362 susret; nije me ni opazio dok ga nisam zagrlila oko struka.
Snažno me privio uza se.
“Strašno mi je žao zbog Harryja, tata.”
“Jako će mi nedostajati”, promrmljao je Charlie.
“Kako se Sue drži?”
“Ošamućena je, kao da joj sve to još nije sjelo. Sam
će ostati uz nju...” Glas mu se gubio. “Ta sirota djeca.
Leah je samo godinu dana starija od tebe, a Sethu je tek
četrnaest...” Odmahnuo je glavom.
Nastavio me čvrsto grliti kad je opet krenuo prema
vratima.
“Ovaj, tata?” Mislila sam da bi ga bilo bolje upozoriti.
“Nikad nećeš pogoditi ko nam je došao.”
Blijedo me pogledao. Okrenuo je glavu i opazio mercedes
preko puta; svjetlo s trijema odražavalo se sa sjajnog
crnog laka. Prije nego što je stigao reagirati, Alice se
stvorila na ulazu.
“Zdravo, Charlie”, rekla je suzdržanim glasom. “Žao
mi je što sam došla u tako teškom trenutku.”
“Alice Cullen?”, zaškiljio je prema sitnoj prilici pred
sobom, kao da sumnja u ono što mu vlastite oči govore.
“Alice, jesi li to ti?”
“Ja sam”, potvrdila mu je. “Bila sam u blizini.”
“Je li Carlisle... ?”
“Ne, sama sam.”
I Alice i ja znale smo da je ne pita doista za Carlislea.
Čvršće me uhvatio oko ramena.
“Može ostati s nama, zar ne?”, zamolila sam ga. “Već
sam je pozvala.”
“Naravno”, mehanički je rekao Charlie. “Bilo bi nam
drago da ostaneš kod nas, Alice.”
“Hvala ti, Charlie. Znam da sam došla u grozno vrijeme.”
363
“Ne, u redu je, ozbiljno ti kažem. Imat ću pune ruke
posla da pomognem Harryjevoj obitelji koliko mogu;
bit će mi drago da Bella ima društvo.”
“Večera ti je na stolu, tata”, rekla sam mu.
“Hvala ti, Bell.” Još jedanput me stisnuo prije nego
što se odvukao prema kuhinji.
Alice se vratila na kauč, a ja sam otišla za njom. Ovaj
put je ona mene privila uza svoje rame.
“Izgledaš mi umorno.”
“Aha”, složila sam se i slegnula ramenima. “Bude mi
tako od iskustava bliske smrti... Onda, kako Carlisle gleda
na to što si došla ovamo?”
“Ne zna da sam tu. On i Esme otputovali su u lov.
Javit će mi se za koji dan, nakon što se vrate.”
“Ali nećeš reći njemu... kad se opet javi?”, upitala sam
je. Znala je da više ne mislim na Carlislea.
“Ne. Odgrizao bi mi glavu”, rekla je mračno Alice.
Načas sam se nasmijala, te uzdahnula.
Nisam htjela otići na spavanje. Htjela sam ostati
budna i cijelu noć razgovarati s Alice. A nije imalo smisla
da budem umorna nakon što sam cijeli dan proležala
na Jacobovom kauču. Ali utapanje me doista jako pogodilo,
i oči mi nikako nisu htjele ostati otvorene. Oslonila
sam glavu na njezino kameno rame i zapala u mnogo
spokojniji san nego što sam se usuđivala nadati.
Rano sam se probudila iz dubokog, besanog sna,
osjećajući se odmorno, ali ukočeno. Ležala sam na kauču,
pokrivena dekama koje sam prostrla za Alice, i čula
kako ona i Charlie razgovaraju u kuhinji. Zvučalo mi je
kao da joj Charlie sprema doručak.
“Koliko je teško bilo, Charlie?”, blago ga je upitala Alice,
a ja sam isprva pomislila da razgovaraju o obitelji Clearwater.
364 Charlie je uzdahnuo. “Jako.”
“Ispričaj mi. Htjela bih tačno čuti što se dogodilo
nakon našeg odlaska.”
Uslijedila je stanka, dok je zatvarao ormarić i gasio
štednjak. Čekala sam, grozeći se nastavka.
“Nikad se nisam osjećao tako bespomoćno”, polako
je progovorio Charlie. “Nisam znao što da radim. Taj
prvi tjedan – mislio sam da ću je morati staviti u bolnicu.
Nije htjela ni jesti ni piti, nije se htjela pomaknuti.
Dr. Gerandy razbacivao se izrazima poput ‘katatonija’,
ali nisam mu dopustio da je vidi. Bojao sam se da je to
ne prepadne.”
“Ali nekako se izvukla iz toga?”
“Pozvao sam Renée da je odvede u Floridu. Jednostavno
nisam htio biti taj... ako bude morala otići u
bolnicu ili nešto takvo. Nadao sam se da će joj koristiti
boravak s majkom. Ali kad smo je počeli pakirati, odjednom
se sva raspametila. Bella u životu nije imala takav
ispad. Nikad nije imala običaj praviti scene, ali kako se
samo tada razbjesnila. Počela je bacati odjeću posvuda
i vrištati da je ne možemo prisiliti da ode – a onda se
napokon rasplakala. Mislio sam da će to biti prekretnica.
Nisam joj branio kad je odlučila ostati ovdje... a isprva
se i činilo da joj je bolje...”
Charlie je ušutio. Bilo mi je teško to slušati, znajući
koliko sam mu boli nanijela.
“Ali?”, priupitala ga je Alice.
“Vratila se u školu i na posao, jela je i spavala i pisala
zadaću. Odgovarala je kad bi joj neko postavio izravno
pitanje. Ali bila je... prazna. Oči su joj bile tupe. Bilo je
tu puno sitnica – nije više htjela slušati glazbu; u smeću
sam našao hrpu slomljenih CD-a. Nije čitala; nije htjela
365
biti u sobi s upaljenim televizorom, makar ni prije nije
nešto naročito gledala televiziju. Napokon sam shvatio
u čemu je stvar – izbjegavala je sve što bi je moglo podsjetiti
na... njega.
Jedva da smo mogli razgovarati; silno sam se bojao
da ne kažem nešto što će je uzrujati – znala se trgnuti od
najmanjih sitnica – i nikad mi ništa nije sama govorila.
Samo je odgovarala na pitanja.
Cijelo je vrijeme bila sama. Nije se odazivala prijateljima,
a oni su je s vremenom prestali i zvati.
Tu ti je bila prava noć živih mrtvaca. Još je čujem
kako vrišti u snu...”
Gotovo da sam mogla vidjeti kako je zadrhtao. I ja
sam zadrhtala kad sam se toga sjetila. A onda sam uzdahnula.
Nisam ga uopće uspjela zavarati, ni na tren oka.
“Jako mi je žao, Charlie”, rekla je Alice turobno.
“Nisi ti bila kriva.” Iz riječi mu se savršeno jasno razabiralo
da nekoga smatra krivim. “Uvijek si joj bila dobra
prijateljica.”
“Ipak, sada mi se čini da joj je bolje.”
“Jest. Otkako se počela družiti s Jacobom Blackom,
vidi se stvarno poboljšanje. Obrazi joj se rumene kad se
vrati kući, oči joj se krijese. Sretnija je.” Zastao je, a zatim
progovorio drugačijim glasom. “On je nekih godinu
dana mlađi od nje, i znam da ga je prije doživljavala kao
prijatelja, ali mislim da je to sada nešto više, ili barem
ide u tom smjeru.” Charlie je to kazao gotovo ratoborno.
Kao upozorenje, ne za Alice, nego za onoga koji će
ga od nje čuti. “Jake je zreo za svoje godine”, nastavio
je, a zvučao je i dalje kao da se pravda. “Fizički se brinuo
za oca onako kako se Bella emocionalno brinula za
svoju majku. Sazreo je od toga. A i zgodan je dečko – to
366 je naslijedio s majčine strane. Dobar je za Bellu, znaš”,
ustrajno je dodao Charlie.
“Onda je dobro za nju što ga ima”, složila se Alice.
Charlie je izdahnuo punim plućima, brzo popuštajući
od nedostatka oponiranja. “Dobro, sad, to je možda
malo preteško rečeno. Ne znam... čak i uz Jacoba, tu i
tamo joj opazim nešto u očima, i upitam se jesam li ikada
shvatio koliko se ona pati. Nije to normalno, Alice,
i to me... plaši. Nije to uopće normalno. Nije kao da ju
je neko... ostavio, nego kao da je neko umro.” Glas mu
je pukao.
Bilo je kao da je neko umro – kao da sam ja umrla.
Jer nije da sam izgubila samo najistinskiju pravu ljubav,
premda bi već i to sasvim lako ubilo bilo koga. Izgubila
sam i cijelu svoju budućnost, cijelu svoju obitelj – cijeli
život koji sam izabrala...
Charlie je nastavio beznadnim glasom. “Ne znam
hoće li ona to prebroditi – nisam siguran da joj je u prirodi
ozdraviti od nečega ovakvog. Oduvijek je bila baš
privrženo malo stvorenje. Ona ne zna nešto preboljeti,
ne zna se predomisliti.”
“Jedinstvena je”, složila se Alice suhim glasom.
“I, Alice...” Charlie je oklijevao. “Čuj, znaš kako si
mi draga, i vidim da nju raduje što te vidi, ali... Malo me
brine kako će tvoj posjet djelovati na nju.”
“I mene brine, Charlie, i mene brine. Ne bih ni došla
da sam pojma imala o ovome. Žao mi je.”
“Ne ispričavaj se, srce. Ko zna? Možda će joj koristiti.”
“Nadam se da si u pravu.”
Uslijedila je duga stanka dok su vilice strugale po tanjurima,
a Charlie je žvakao. Upitala sam se kamo Alice
skriva hranu.
367
“Alice, moram te nešto pitati”, rekao je Charlie s nelagodom.
Alice je zvučala smireno. “Samo izvoli.”
“Neće joj i on doći u posjet, je li?” Čula sam prigušeni
bijes u Charliejevom glasu.
Alice mu je odgovorila blagim, smirujućim tonom.
“On ni ne zna da sam ovdje. Kad smo se zadnji put čuli,
bio je u Južnoj Americi.”Ukočila sam se kad sam čula ovu novu informaciju i
jače naćulila uši.
“Bar nešto”, frknuo je Charlie. “Pa, nadam se da se
dobro provodi.”
Prvi put se u Alicinom glasu začuo tračak oštrine.
“Ne bih donosila zaključke naprečac, Charlie.” Znala
sam da će joj oči bljesnuti kad progovori tim tonom.
Stolica se odmaknula od stola, glasno zastrugavši po
podu. Predočila sam si Charlieja kako ustaje; Alice nikako
ne bi mogla stvoriti takvu buku. Voda je potekla iz
slavine, zalijevajući tanjur.
Nisam imala dojam da će opet spomenuti Edwarda,
pa sam zaključila da je vrijeme za buđenje.
Prevalila sam se na leđa i pritom poskočila, tako da
opruge zaškripe. Zatim sam glasno zijevnula.
U kuhinji se sve utišalo.
Protegnula sam se i prostenjala.
“Alice?”, nevino sam je pozvala; hripanje bolnoga
grla zgodno je pridonijelo obmani.
“U kuhinji sam, Bella”, dobacila mi je Alice; u glasu
joj nije bilo ni tračka sumnje da sam ih prisluškivala. Ali
ona je dobro znala prikriti takve stvari.
Charlie je tada morao otići – pomagao je Sue Clearwater
pri organiziranju pogreba. Dan bi mi vrlo dugo
368 potrajao da nije bilo Alice. Nijedanput nije spomenula
odlazak, a ja je nisam ni pitala. Znala sam da je neizbježan,
ali nisam htjela misliti o njemu.
Umjesto toga, pričale smo o njezinoj obitelji – o svim
članovima, osim jednog.
Carlisle je sad radio u noćnoj smjeni u Ithaci i kao
gost-predavač na Cornellu. Esme je obnavljala kuću iz
sedamnaestog stoljeća, spomenik kulture, u šumi sjeverno
odatle. Emmett i Rosalie bili su nekoliko mjeseci u
Evropi, na još jednom medenom mjesecu, ali sad su se
vratili. I Jasper je bio na Cornellu, ovaj put na studiju
filozofije. A Alice se posvetila osobnoj istrazi na temelju
informacije koju sam joj slučajno otkrila prošlog proljeća.
Uspješno je ušla u trag umobolnici u kojoj je provela
posljednje godine svog ljudskog života. Života kojeg se
uopće nije sjećala.
“Zvala sam se Mary Alice Brandon”, tiho mi je rekla.
“Imala sam mlađu sestru po imenu Cynthia. Njezina kći
– moja nećakinja – još živi u Biloxiju.”
“Jesi li otkrila zašto su te smjestili... onamo?” Što bi
natjeralo roditelje u takvu krajnost? Čak i ako im kći
ima vizije budućnosti...
Samo je odmahnula glavom, zamišljeno me gledajući
očima boje topaza. “Nisam uspjela mnogo što otkriti o njima.
Pregledala sam sve stare novine na mikrofilmu. Obitelj
mi se nije često spominjala; nije pripadala društvenom
krugu koji dospijeva u novine. Našla sam vijest o zarukama
mojih roditelja, i o Cynthijinim.” To ime joj je nesigurno
prešlo preko jezika. “Obavijest o mom rođenju... i mojoj
smrti. Pronašla sam svoj grob. Također sam maznula svoju
prijavnicu iz starog arhiva umobolnice. Datum prijave isti
je kao i datum na mojoj nadgrobnoj ploči.”
369
Nisam znala što bih rekla, a Alice je, nakon kratke
stanke, prešla na lakše teme.
Kazala je da su Cullenovi opet na okupu, s jednom
iznimkom. U Denaliju, s Tanyjom i njezinom obitelji,
provode proljetne praznike sveučilišta Cornell. Nije spomenula
onoga koji me najviše zanimao, na čemu sam joj
bila zahvalna. Bilo mi je dovoljno slušati priče o obitelji
u koju sam, kako sam sanjala nekoć, trebala pripasti.
Charlie se vratio tek nakon što je pao mrak, a izgledao
je iscrpljenije nego sinoć. Rano ujutro trebao se vratiti
u rezervat na Harryjev pogreb, pa je rano otišao leći.
Ja sam opet ostala na kauču s Alice.
Gotovo nisam prepoznala Charlieja kad je prije svitanja
sišao u prizemlje u starom odijelu koje još nikad
nisam vidjela na njemu. Sako mu je bio rastvoren; valjda
mu je bio pretijesan da ga zakopča. Kravata mu je bila
malo preširoka za današnju modu. Na prstima je otišao
do vrata, trudeći se da nas ne probudi. Pustila sam ga da
ode, praveći se da spavam, kao i Alice u naslonjaču.
Čim je izašao, Alice se uspravila. Pod jorganom je
bila potpuno odjevena.
“Onda, što ćemo danas?”, upitala me.
“Ne znam – vidiš li da će se nešto zanimljivo dogoditi?”
Osmjehnula se i odmahnula glavom. “Ali još je rano.”
U La Pushu sam ovih dana provodila toliko vremena
da je po kući ostala hrpa neobavljenih poslova, pa sam
se odlučila prihvatiti svega toga. Htjela sam napraviti
nešto, bilo što, što bi olakšalo život Charlieju – možda
će se osjećati bar mrvicu bolje ako se vrati u čistu, pospremljenu
kuću. Krenula sam od kupaonice – u njoj se
vidjelo najviše tragova nemara.
Dok sam radila, Alice je stajala naslonjena o dovratak
370 i opušteno se raspitivala o mojim, dobro, našim prijateljima
iz gimnazije i svemu što tamo ima nova nakon
njezinog odlaska. Lice joj je stalno bilo smireno, lišeno
emocija, ali osjetila sam da negoduje kad je shvatila koliko
joj malo toga mogu reći. Ili sam to možda samo imala
nečistu savjest nakon što sam jučer ujutro prisluškivala
njezin razgovor s Charliejem.
Bila sam doslovce do lakata u kloru, jer sam ribala
dno kade, kad se začulo zvono na vratima.
Smjesta sam pogledala u Alice, a ona je izgledala zbunjeno,
gotovo zabrinuto, što me začudilo; Alice nikad
ništa nije moglo uloviti na prepad.
“Samo malo!”, viknula sam prema ulaznim vratima,
ustala i brže-bolje oprala ruke u umivaoniku.
“Bella”, rekla je Alice s tračkom ozlojeđenosti u glasu,
“imam prilično dobru pretpostavku o tome ko bi to mogao
biti, pa mislim da bi bilo bolje da izađem.”
“Pretpostavku?”, ponovila sam za njom. Otkada to
Alice mora nešto pretpostavljati?
“Ako se ovim ponavlja moj jučerašnji teški propust
u predviđanju, onda je najvjerojatnije to Jacob Black ili
jedan od njegovih... prijatelja.”
Blenula sam u nju, dok mi se sve to slagalo u glavi.
“Ti ne možeš vidjeti vukodlake?”
Složila je grimasu. “Čini se da je tako.” Očito joj je ta
činjenica išla na živce – jako.
Opet se začulo zvono na vratima – dvaput je brzo,
nestrpljivo zazujalo.
“Ne moraš ti nikamo ići, Alice. Prva si ovamo došla.”
Nasmijala se onim svojim visokim, srebrnkastim smijehom
– s tamnim prizvukom. “Vjeruj mi – ne bi bilo pametno
staviti mene i Jacoba Blacka zajedno u istu sobu.”
371
Brzo me poljubila u obraz i nestala kroz vrata Charliejeve
sobe – i njegov stražnji prozor, bez sumnje.
Zvono na vratima opet se začulo.

Korisnički profil http://clairdelune.forumcroatian.com

[Vrh]  Poruka [Stranica 1 / 1.]

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.