Houston?" upitala sam, podigavši obrve kad smo stigli na ukrcaj u Seattleu.
"Samo jedna od postaja na putu", primirio me Edvvard i široko se osmjehnuo.
Imala sam dojam da sam jedva oka sklopila kad me probudio. Vukao me bunovnu kroz
terminale dok sam se trudila prisjetiti kako otvoriti oci nakon svakog treptaja. Trebalo mi je
nekoliko minuta da pohvatam što se zbiva kad smo za ukrcaj na sljedeci let došli na
medunarodni pult."Rio de Janeiro?" upitala sam ga s malcice više strepnje.
"Još jedna postaja", kazao mi je.
Let za Južnu Ameriku bio je dug, ali udoban u širokom sjedalu prve klase i mekom
Edvvardovu narucju. Naspavala sam se i probudila neobicno svježa i pozorna dok smo kružili
prema zracnoj luci, a svjetlost zalazeceg sunca koso je padala kroz prozore zrakoplova.
Nismo se zadržali u zracnoj luci da presjednemo na novi let, kao što sam ocekivala. Umjesto
toga, odvezli smo se taksijem kroz nocnu vrevu ulica Rija, punih života. Kako nisam uspijevala
razumjeti ni rijeci Edvvardovih uputa vozacu na portugalskom, pretpostavila sam da smo
krenuli pronaci hotel prije sljedece etape svoga putovanja. Oštar ubod necega vrlo slicnog
tremi žacnuo me u dnu želuca dok sam razmišljala o tome. Taksije nastavio kroz rojeve ljudi
sve dok se gužva nije donekle prorijedila jer smo se, izgleda, približili krajnjem zapadnom rubu
grada, na putu prema oceanu.
Zaustavili smo se na pristaništu.
Edvvard me poveo niz dugi red bijelih jahti usidrenih u crnoj nocnoj vodi. Brodica pri kojoj je
zastao bila je manja i oštrijih crta, ocito namijenjena
brzini, a ne prostranosti. Svejedno je bila luksuzna, a i elegantnija od ostalih. Lagano je skocio
u nju, usprkos teškoj prtljazi koju je nosio. Odložio ju je na palubu i okrenuo se da mi pažljivo
pomogne prijeci ogradu.
Šutke sam promatrala kako priprema brodicu za isplovljavanje, iznenadena vještinom i
lakocom kojom je odisao, jer nikad prije nije ni spomenuo da ga plovidba zanima. Ali, s druge
strane, njemu je prakticki sve išlo od ruke.
Kad smo zaplovili ravno na istok prema oceanskoj pucini, prošla sam kroz elementarne
zemljopisne odnose u glavi. Koliko sam se sjecala, istocno od Brazila nema baš neceg
narocitog... sve do Afrike.
Ali Edvvard je hitao dalje dok su svjetla Rija blijedjela i napokon nestajala iza nas. Na licu mu
je bio poznati, ushiceni osmijeh, kakav bi mu donosio svaki oblik brzine. Brodica je prosijecala
valove, a mene je oblijevala morska pjena.
Naposljetku me nadvladala radoznalost koju sam tako dugo potiskivala.
"Koliko još ima?" upitala sam ga.
Nije bilo njemu slicno smetnuti s uma da sam ljudska, ali vec sam se pitala planira li on to da
mi živimo na ovoj brodici neko znacajnije vrijeme.
"Još otprilike pola sata." Primijetio je da su mi šake stisnute na sjedalu, i iscerio se.
A što sad, pomislila sam. Vampir je, napokon. Možda idemo u Atlantidu.
Nakon dvadeset minuta, pozvao me imenom kroz urlik motora.
"Bella, gledaj ono." Pokazao je ravno pred nas.
Isprva sam vidjela samo crnilo, uz bijeli Mjesecev trag na vodi. Ali pregledavala sam prostor
koji mije pokazao sve dok nisam ugledala nisko, crno oblicje što zasijeca sjaj mjesecine na
valovima. Dok sam škiljila u mrak, silueta je postala razgovjetnija. Oblicje je izraslo u zdepast,
nepravilan trokut, jedne strane istegnutije od druge prije tocke poniranja u pucinu. Kad smo
mu prišli bliže, opazila sam da mu je silueta paperjasta i njiše se na blagom lahoru.
A onda sam promijenila nacin gledanja i sve su mi pojedinosti dobile smisla: pred nama se to
malen otok uzdizao iz vode i mahao krošnjama palmi, a blijedi mu je žal blistao na Mjesecevoj
svjetlosti."Gdje smo?" promrmljala sam u cudu dok je mijenjao smjer, obilazeci otok prema sjevernoj
strani.
Usprkos buci motora, cuo me i uputio mi širok osmijeh koji je zablistao na mjesecini.
"Ovo je otok Esme."
Brodica je dramaticno usporila, precizno prilazeci uz kratak mol sagraden od greda i dasaka,
obijeljen svjetlošcu Mjeseca. Motor se ugasio, te je zavladala istinska tišina. Nije se culo ništa
osim valova što lagano oplakuju brodicu i šuštanja lahora u palmama. Zrak je bio topao,
vlažan i mirisan - poput pare zaostale nakon vruceg tuša.
"Otok Esme?" Kazala sam to tiho, ali i dalje je zvucalo preglasno kad je proparalo nocnu
tišinu.
"Esme gaje dobila na dar od Carlislea - i ponudila nam ga na posudbu."
Na dar. Tko još daje otok na dar? Namrštila sam se. Nije mi dotad bilo jasno da je Edvvardova
krajnja velikodušnost naucena navika.
Prenio je prtljagu na mol i zatim se opet okrenuo i osmjehnuo svojim savršenim smiješkom
kad je ispružio ruke prema meni. Umjesto da me pridrži za ruku, cijelu me podigao u narucje.
"Ne bi li ti možda trebao pricekati prag?" upitala sam ga bez daha kad je lako iskocio iz
brodice.
Iscerio se. "U svakom slucaju, temeljit sam."
Primivši jednom rukom drške obaju golemih parobrodskih kovcega i ponijevši mene drugom,
odnio me duž mola i ponio blijedom pješcanom stazom kroz tamno raslinje.
Nakratko je u tom prašumskom okružju bilo mracno kao u rogu, a onda sam opazila toplu
svjetlost pred nama. Otprilike negdje u trenutku kad sam shvatila da je ta svjetlost kuca - da su
ta dva sjajna, savršena kvadrata široki prozori oko ulaznih vrata - ponovno me napala trema,
silovitije nego prije, gore nego dok sam mislila da putujemo u hotel.
Srce mi je cujno tuklo o rebra, a dah kao da mi je zapeo u grlu. Osjecala sam Edvvardov
pogled na svome licu, ali odbijala sam da nam se oci susretnu. Buljila sam ravno preda se, u
prazno.
Atipicno za njega, nije me upitao što mislim. Pretpostavila sam da to znaci kako osjeca
nervozu jednaku ovoj koju sam odjednom sama osjetila.
Odložio je kovcege na duboki trijem kako bi otvorio vrata - nisu bila zakljucana.
Edvvard me pogledao, cekajuci da nam se oci susretnu prije nego što ce prekoraciti prag.
Oboje smo se vrlo primirili dok me nosio kroz kucu i putem palio svjetla. Moj nejasni dojam o
kuci bio je da je prilicno velika za tako sitan otocic, a i nekako neobicno poznata. Vec sam se
naviknula na Cullenovima najdraži
kolorit blijedoga na blijedom; djelovao mi je poput doma. Samo, nisam se mogla usredotociti ni
na što konkretno. Silovito bilo što mi je tuklo iza ušiju sve je pomalo mutilo.
Zatim je Edvvard zastao i upalio posljednje svjetlo.
Prostorija je bila široka i bijela, a suprotni zid bio je uglavnom staklen - standardna dekoracija
za moje vampire. Vani je Mjesec blistao na blijedome pijesku i, tek nekoliko metara dalje od
kuce, svjetlucavim valovima. Ali taj dio jedva da sam primijetila. Pažnju mi je mnogo više
zaokupio apsolutno pregolem bijeli krevet nasred sobe, optocen oblacima mreža protiv
kukaca.
Edvvard me postavio na noge."Ja cu... po prtljagu."
U sobi je bilo pretopio, sparnije nego vani u tropskoj noci. Kapljica znoja skupila mi se na
zatiljku. Polaganim sam koracima prišla pjenastim mrežama i dotaknula ih. Iz nekog razloga
osjecala sam potrebu da se uvjerim kako je sve to stvarno.
Nisam cula kad se Edvvard vratio. Odjednom me njegov zimski hladni prst pomilovao otraga
po vratu, obrisavši odande kap znoja.
"Ovdje je malo vruce", rekao je, ispricavajuci se. "Mislio sam... da bi tako bilo najbolje."
"Temeljit si", promrmljala sam ispod glasa, a on se zahihotao. Zvucao je nervozno, što je za
Edvvarda bila prava rijetkost.
"Nastojao sam se sjetiti svega što bi nam ovo... olakšalo", priznao je.
Glasno sam progutala, i dalje okrenuta ledima njemu. Je li ikad još postojao ovakav medeni
mjesec?
Znala sam odgovor na to. Ne. Nije.
"Nešto sam te htio pitati", polako je rekao Edvvard. "Bi li... najprije... možda htjela otici sa
mnom na ponocno kupanje?" Duboko je udahnuo, a glas mu je bio opušteniji kad je ponovno
progovorio. "Voda ce biti vrlo topla. Ovakve su plaže tebi po volji."
"Zvuci lijepo." Glas mi je prepukao.
"Siguran sam da bi voljela dobiti i ljudsku minutu-dvije... Putovanje je dugo trajalo."
Drveno sam kimnula. Jedva da sam se osjecala ljudski; možda bi mi koristila koja minuta
samoce.
Usnama mi je dotaknuo vrat, tik ispod uha. Kratko se zahihotao, a njegov me studeni dah
poškakljao po pregrijanoj koži. "Nemojtepredugo, gospodo Cullen."
Malcice sam poskocila na zvuk svoga novog imena.
Usnama mi je sišao niz vrat do vrha ramena. "Cekat cu te u vodi."
Otišao je pokraj mene do francuskog prozora koji je vodio ravno na pješcanu plažu. Putem je
skinuo košulju i bacio je na pod, te kliznuo u noc punu mjesecine. Sparan, slan zrak puhnuo je
u sobu za njim.
Je li mi koža uto planula? Morala sam spustiti pogled da provjerim. Ne, nigdje ne gori. Barem
nigdje gdje je vidljivo.
Podsjetila sam se da dišem, a onda oteturala prema divovskom kovcegu koji je Edvvard
otvorio na niskoj, bijeloj komodi. Zacijelo je pripadao meni, jer je na samom vrhu ležao moj
poznati neseser, a unutra je bilo i obilje ružicastih stvari, ali ni jedan jedini komad odjece
nisam prepoznala. Dok sam prekapala po uredno presavijenim hrpama - tražeci nešto poznato
i udobno, možda stari donji dio trenirke - razaznala sam da mi se u rukama vrlo cesto zatjece
glatka cipka i oskudni saten. Izazovno donje rublje. Izuzetno izazovno donje rublje, s
francuskim etiketama.
Nisam znala ni kako ni kada, ali Alice ce mi jednoga dana platiti za ovo.
Odustavši, otišla sam u kupaonicu i virnula kroz duge prozore s pogledom na istu plažu kao i
oni francuski u sobi. Nisam ga ugledala; pretpostavila sam da je tamo negdje u vodi i ne želi
se gnjaviti izranjanjem da udahne. Gore, na nebu, Mjesec je bio naopak, gotovo pun, a pijesak
se bjelasao pod njegovim sjajem. Malena mi je kretnja zapala za oko - preko pregiba jedne od
palmi na obodu žala visio je ostatak njegove odjece i lelujao se na laganom lahoru.
Nalet vreline ponovno mi je prožeo kožu.Par puta sam duboko udahnula i onda prišla zrcalima iznad dugog poteza ormarica. Izgledala
sam upravo kao da sam cijeli dan spavala u avionu. Pronašla sam svoju cetku i pocela je
nemilosrdno provlaciti kroz uzlove na potiljku, sve dok ih nisam raspetljala, a cetka je ostala
puna kose. Oprala sam zube pedantno, dvaput. Zatim sam se umila i pljusnula vodom po
zatiljku, koji mi je bio sav u groznici. To mi je bilo tako ugodno da sam si oprala i ruke do
ramena, a onda sam na koncu odlucila ipak popustiti i otuširati se. Znala sam da je smiješno
tuširati se prije plivanja, ali morala sam se smiriti, a topla voda bila je jedini pouzdan nacin za
to.
Takoder, ucinilo mi se da bi bilo prilicno uputno opet obrijati noge.
Kad sam završila, dohvatila sam golemi bijeli rucnik s ormarica i obavila se njime ispod ruku.
Zatim sam se suocila s dilemom koja mi prije toga nije pala na pamet. Sto bih trebala obuci?
Ne kupaci kostim, jasna stvar. Ali djelovalo mi je
glupo ponovno obuci staru odjecu. A na stvari koje mi je Alice spakirala nisam htjela ni
pomisliti.
Disanje mi je ponovno pocelo ubrzavati, a ruke podrhtavati - toliko o smirujucem djelovanju
tuša. Pocela sam osjecati blagu vrtoglavicu, ocito zbog toga što mi se sprema sveobuhvatan
napad panike. Sjela sam na hladne plocice poda u svome velikom rucniku i stavila glavu medu
koljena. Usrdno sam se pomolila da on ne odluci svratiti da vidi što je sa mnom prije nego što
se uspijem pribrati. Bilo mi je vrlo jasno što bi pomislio kad bi me vidio kako se ovako
raspadam. Ne bi mu bilo teško uvjeriti sebe kako je sve ovo jedna velika greška.
A ja nisam šizila zato što sam mislila da nam je ovo greška. Nipošto. Šizila sam zato što
pojma nisam imala kako da ovo izvedem, a bojala sam se izaci iz prostorije i suociti s
nepoznatim. Narocito u izazovnom francuskom rublju. Znala sam da za to sigurno nisam
spremna.
Dojam mi je bio upravo kao da moram izaci na pozornicu pred kojom sjede tisuce gledatelja, a
da nemam ni najblaže veze koji to tekst moram izgovoriti.
Kako ljudima to polazi za rukom - kako uspijevaju progutati sve svoje strahove i tako prešutno
povjeriti nekom drugom svako nesavršenstvo i strah koje u sebi nose - dok imaju manje od
one apsolutne predanosti koju je Edvvard meni podario? Da to tamo vani nije bio Edvvard, da
nisam svakom stanicom tijela znala da me voli onoliko koliko ja volim njega -bezuvjetno i
bespogovorno i, ruku na srce, iracionalno - nikada ne bih uspjela ustati s ovog poda.
Ali to vani je bio Edvvard, pa sam prošaptala rijeci: "Ne budi kukavica" sebi u bradu i nekako
se osovila na noge. Pritegnula sam rucnik cvršce pod rukama i odlucnim korakom otišla iz
kupaonice. Mimoišla sam kovceg pun cipke i veliki krevet a da nisam pogledala niti u jedno od
toga. Izašla sam kroz otvorena staklena vrata na pijesak sitan poput praška.
Sve je bilo crno-bijelo, lišeno boja podno Mjeseca. Polaganim koracima prošetala sam toplim
praškom i zastala pokraj svijena stabla na kojem je ostavio odjecu. Položila sam ruku na
grubu koru i provjerila disanje, da se uvjerim kako je ravnomjerno. Ili barem dovoljno
ravnomjerno.
Prešla sam pogledom preko niskih valica, crnih u tami, tražeci njega.
Nije ga bilo teško pronaci. Okrenut ledima prema meni, stajao je do struka u ponocnoj vodi i
gledao uvis, u ovalni Mjesec. Pri blijedoj svjetlosti Mjeseca koža mu je bila savršeno bijela,poput pijeska, poput samoga Mjeseca, a mokra kosa crna poput oceana. Bio je nepomican,
dlanova položenih na površinu vode, a niski su se valovi razbijali o njega kao da je
stijena. Stala sam promatrati glatke crte njegovih leda, njegovih ramena, ruku, vrata, cijelu
njegovu besprijekornu priliku...
Plamen mi više nije bio nagli požar na površini kože - sada je gorio sporo i duboko; proždro je
svu moju nespretnost, svu stidljivu nesigurnost. Bez oklijevanja skinula sam rucnik, ostavila ga
na drvetu pokraj njegove odjece i krenula prema bijeloj svjetlosti; pod njom sam i ja postala
bijela poput snježnoga pijeska.
Nisam cula zvuk svojih koraka dok sam hodala prema rubu vode, ali pretpostavila sam da ih
on cuje. Edvvard se nije okrenuo. Pustila sam da mi blago mreškanje vode dotakne stopala, i
otkrila da je imao pravo u pogledu temperature - bila je vrlo topla, kao u kadi. Ušla sam i
oprezno krenula toplim dnom oceana, ali briga mi je bila bespotrebna; pijesak se protezao
savršeno ravno, blago se spuštajuci prema Edvvardu. Gazila sam kroz bestežinsku struju sve
dok se nisam našla uz njega, a onda sam blago položila dlan na njegovu hladnu ruku
postavljenu na vodu.
"Prelijepo", rekla sam, i sama pogledavši prema Mjesecu.
"U redu je", odgovorio je, ne baš zadivljen. Polako se okrenuo prema meni; mali valovi
stvoreni njegovom kretnjom zapljusnuli su mi kožu. Oci su mu izgledale srebrne na licu boje
leda. Podigao je šaku naviše tako da nam može ispreplesti prste pod površinom vode. Bila je
tako topla da mi se ruke nisu naježile od njegova dodira.
"Ali ne bih upotrijebio rijec prelijepo", nastavio je. "Ne dok mi tu stojiš za usporedbu."
Šturo sam se osmjehnula, a onda podigla slobodnu ruku - više nije drhtala - i stavila je preko
njegova srca. Bijela na bijelom; odgovarali smo si, barem ovaj put. Prožeo gaje najsitniji drhtaj
na moj topli dodir. Disanje mu je postalo grublje.
"Obecao sam ti da cemo pokušati", prošaptao je, odjednom napet. "Ako... ako ucinim nešto
što ne bih trebao, ako te ozlijedim, moraš mi smjesta kazati."
Svecano sam kimnula glavom, ne odmicuci oci od njegovih. Primaknula sam mu se korak
bliže kroz valice i naslonila glavu na njegova prsa.
"Ne boj se", promrmljala sam. "Pripadamo jedno drugome."
Odjednom me preplavila istinitost vlastitih rijeci. Trenutak je bio tako savršen, tako pravi, da
nije bilo nacina da posumnjam u njih.
Obujmio me rukama i privio uza se, ljeto uza zimu. Imala sam dojam da mi je svaka živcana
stanica u tijelu žica pod naponom.
"Zauvijek", složio se, a onda nas nježno povukao u dublju vodu.
* * *
Vrucina sunca na goloj koži leda probudila me ujutro. Ili prijepodne, možda cak popodne,
nisam bila sigurna. Ipak, bilo mi je jasno sve osim doba dana; znala sam tocno gdje se
nalazim - ovu svijetlu sobu s velikim bijelim krevetom, blistavo sunce što sja kroz otvorena
vrata. Oblaci mreža ponešto su prigušivali svjetlost.
Nisam otvorila oci. Od prevelike srece ništa nisam htjela promijeniti, ma koliko sitno. Culi su se
jedino valovi izvana, naše disanje, otkucaji mojega srca...
Osjecala sam se ugodno, cak i uz suncevu žegu. Njegova hladna koža tvorila je savršenu
protumjeru vrucini. Bilo mi je vrlo lako i prirodno ležati preko njegovih studenih prsa, dok meon grli. Dokono sam se upitala zbog cega sam sinoc toliko panicarila. Sva su mi strahovanja
sada djelovala blesavo.
Prstima je meko prešao obrisima moje kralježnice, i shvatila sam da zna da sam budna.
Nisam otvorila oci, samo sam ga cvršce obujmila oko vrata, privijajuci se uz njega.
Ništa nije rekao; prsti su mu prelazili amo-tamo po mojim ledima, jedva ih dodirujuci dok je
lagano iscrtavao oblike po mojoj koži.
Drage bih volje tako ležala zauvijek i nikad ne pokvarila ovaj trenutak, ali moje tijelo imalo je
drugih potreba. Nasmijala sam se svome nestrpljivom želucu. Bilo mi je pomalo prozaicno
osjetiti glad nakon svega što se sinoc zbilo. Kao da se spuštam natrag na zemlju s neke silne
uzvisine.
"Sto je smiješno?" promrmljao je, i dalje mi milujuci leda. Njegov mi je glas, ozbiljan i
promukao, donio poplavu prisjecanja na proteklu noc, i osjetila sam kako mi rumenilo oblijeva
lice i vrat.
U odgovor na njegovo pitanje, želudac mi je zakrulio. Opet sam se nasmijala. "Covjek ne
može zadugo pobjeci cinjenici da je covjek."
Pricekala sam, ali nije se nasmijao sa mnom. Kroz mnoge slojeve blaženstva što su mi mutili
glavu, polako je prodrlo shvacanje da izvan moje osobne sfere blistave srece vlada jedno
drugacije ozracje.
Otvorila sam oci; prvo sam ugledala blijedu, gotovo srebrnkastu kožu njegova vrata i lucni
potez njegove brade iznad mog lica. Celjust mu je bila napeta. Podigla sam se na lakat da mu
vidim lice.
Zurio je u pjenasti baldahin nad nama, i nije me pogledao dok sam mu proucavala ozbiljno
lice. Šokirao me njegov izraz - tijelo mi se doslovce protreslo kad sam ga razabrala.
"Edvvarde," rekla sam, dok mi se grlo cudno, kratko stezalo, "što je bilo? Što nije u redu?"
"Moraš me to pitati?" Glas mu je bio grub, cinican.
Moj prvi poriv, plod života provedenog u manjku samopouzdanja, bio je upitati se u cemu sam
to pogriješila. Provrtjela sam u glavi sve što se dogodilo, ali nisam mogla pronaci nijedan ružni
tren u pamcenju. Sve je prošlo jednostavnije nego što sam ocekivala; pristajali smo jedno uz
drugo poput sukladnih dijelova, izradenih tako da se spoje. To mije pružilo tajno zadovoljstvo -
pristajali smo si i tjelesno, kao i na sve druge nacine. Vatra i led, nekako sposobni supostojati
tako da se medusobno ne potiru. Daljnji dokaz da mi je mjesto uz njega.
Nije mi padalo na pamet ništa zbog cega bi on ovako izgledao - tako strogo i hladno. Što mi je
to promaknulo?
Prstom je izgladio bore brige na mome celu.
"Što sad misliš?" prošaptao je.
"Uzrujan si. Nije mi jasno. Zar sam...?" Nisam mogla dovršiti. Stisnuo je oci. "Koliko si ozbiljno
ozlijedena, Bella? Reci istinu - ne pokušavaj je umanjiti."
"Ozlijedena?" ponovila sam; glas mi je zvucao više nego inace, jer me ta rijec tako iznenadila.
Podigao je obrvu, usana stisnutih u cvrstu crtu.
Na brzinu sam procijenila, automatski protežuci tijelo, napinjuci i opuštajuci mišice. Istini za
volju, bilo je ukocenosti, kao i mnogo tupe boli, ali uglavnom sam imala cudan dojam da su mi
se sve kosti rastavile u zglobovima, a moja se gustoca približila tijelu meduze. Osjecaj nije bio
neugodan.A onda sam se malo razljutila, jer mi je svojim pesimisticnim pretpostavkama zasjenio ovo
najsavršenije jutro u životu.
"Zbog cega naprecac donosiš takve zakljucke? Nikad mi nije bilo bolje nego što mi je sada."
Sklopio je oci. "Prekini s tim."
"S cim da prekinem?"
"Prekini se ponašati kao da nisam cudovište zato što sam pristao na ovo."
"Edvvarde!" prošaptala sam, sada stvarno uzrujana. Provlacio je moju vedru uspomenu kroz
mrak, prljajuci je. "Da to nikad nisi rekao."
Nije otvorio oci; bilo je kao da me ne želi vidjeti.
"Prvo se pogledaj, Bella. A onda mi reci da nisam cudovište."
Ranjena, zgranuta, poslušala sam njegov nalog bez razmišljanja, a onda zinula u cudu.
Što mi se to dogodilo? Nisam mogla shvatiti otkud taj našušureni bijeli snijeg što mi se lijepi za
kožu. Protresla sam glavom, a slapic bjeline stresao mi se iz kose.
Primila sam jedan od tih mekih bijelih komadica. Bilo je to perce paperja.
"Zašto sam sva prekrivena perjem?" zbunjeno sam ga upitala. Nestrpljivo je izdahnuo.
"Pregrizao sam jastuk. Ili dva. Nisam na to mislio." "Ti si... pregrizao jastuk? Zašto?"
"Gledaj, Bella!" maltene je zarežao. Primio me za ruku - vrlo oprezno - i protegnuo je. "Gledaj
to."
Ovaj put sam uocila na što misli.
Pod pokrovom paperja, krupne, ljubicaste modrice pocinjale su cvasti po blijedoj koži moje
ruke. Oci su mi ispratile trag koji su tvorile sve do moga ramena, a zatim niže, preko rebara.
Izvukla sam ruku da pipnem mjesto na lijevoj podlaktici izmijenjene boje, i gledala kako blijedi
na dodir i zatim se ponovno stvara. Osjetila sam blagu, tupu bol.
Tako lako da me jedva dotaknuo, Edvvard je položio ruku preko modrica na mojoj ruci, preko
jedne po jedne, prekrivajuci njihov oblik svojim dugim prstima.
"O", rekla sam.
Pokušala sam se prisjetiti toga - prisjetiti se boli - ali nisam mogla. Nisam se uspijevala
prisjetiti trenutka kad je njegov stisak bio prejak, njegove ruke precvrste na meni. Samo sam
se sjecala kako sam željela da me drži cvršce, i kako mi je bilo drago kad je to i ucinio...
"Tako... tako mi je žao, Bella", prošaptao je dok sam zurila u modrice. "Znam da sam bio
pametniji. Nisam smio—" Ispustio je potmuo, zgaden zvuk iz dubine grla. "Ne mogu ti reci
koliko mi je žao."
Prekrio je lice laktom i potpuno se umirio.
Jedan dugi trenutak samo sam sjedila, krajnje zaprepaštena, i nastojala se saživjeti s
njegovim jadom - sad kad sam ga shvatila. Toliko se protivio mojim osjecajima da mi je teško
išao u glavu.
Šok je polako kopnio, ostavljajuci za sobom ništavilo. Prazninu. Um mi je bio prazan. Nije mi
padalo na pamet što bih rekla. Kako da mu to objasnim na pravi nacin? Kako da mu pružim
onoliku srecu koliku sama osjecam - ili sam barem osjecala trenutak prije?
Dotaknula sam mu ruku, a on nije reagirao. Obujmila sam mu zapešce prstima i pokušala
odmaknuti njegovu ruku s lica, ali od toga je bilo vajde kao i od potezanja isklesanog kipa.
"Edvvarde."
Nije se pomaknuo."Edvvarde?"
Ništa. Znaci, ovo ce biti monolog.
"Meni nije žao, Edvvarde. Ja sam... ne mogu ti to ni reci. Tako sam sretna. I to je još najblaže
receno. Ne ljuti se. Nemoj. Stvarno mi je d—"
"Da nisi samo rekla dobro." Glas mu je bio ledeno hladan. "Ako cijeniš moju mentalnu
pribranost, nemoj mi reci da ti je dobro."
"Ali dobro mi je", prošaptala sam.
"Bella", gotovo je jauknuo. "Nemoj."
"Ne. Ti nemoj, Edvvarde."
Pomaknuo je ruku; njegove su me zlacane oci pocele oprezno promatrati. "Nemoj mi ovo
upropastiti", kazala sam mu. "Ja. Jesam. Sretna." "Vec sam ti ovo upropastio", prošaptao je.
"Daj dosta", brecnula sam se. Zacula sam kako mu zubi škrgucu.
"Gah!" prostenjala sam. "Daj mi više pocni citati misli! Tako je nezgodno biti mentalno nijema!"
Oci su mu se malcice raširile, smetene i preko volje.
"Ovo još nisam cuo. Pa ti obožavaš to što ti ne mogu citati misli."
"Ne danas."
Zagledao se u mene. "Zašto?"
Podigla sam ruke od nemoci, osjetivši pritom bol u ramenu koju sam zanemarila. Dlanovi su
mi pali natrag na njegova prsa s oštrim pljeskom. "Zato što bi sve ove jadikovke bile potpuno
nepotrebne kad bi vidio kako se u ovom trenutku osjecam! Ili, u svakom slucaju, prije pet
minuta. Bila sam savršeno sretna. Totalno i potpuno blažena. A sad - da ti pravo kažem,
zapravo sam pomalo ljuta."
"I trebala bi se ljutiti na mene."
"Pa, ljutim se. Je li ti sada lakše?"
Uzdahnuo je. "Ne. Mislim da me sada više ništa ne bi moglo oraspoložiti."
"7b", poklopila sam ga. "Evo, upravo to je razlog moje ljutnje. Ubijaš me u pojam, Edvvarde."
Zakolutao je ocima i odmahnuo glavom.
Duboko sam udahnula. Sada sam jace osjecala tupe bolove, ali nisu bili tako strašni. Otprilike
kao dan poslije dizanja utega. Radila sam to s Renee u jednoj od njezinih faza opsjednutosti
fitnesom. Šezdeset pet iskoraka s pet kila u svakoj ruci. Sutradan nisam mogla hodati. Ovo
iskustvo nije bilo ni upola bolno poput tadašnjega.
Progutala sam ozlojedenost i pokušala progovoriti pomirljivim glasom. "Znali smo da ce ovo
biti pipavo. Mislila sam da se to podrazumijeva. A onda - pa, bilo je daleko lakše nego što sam
mislila da ce biti. A ovo stvarno nije ništa." Prešla sam prstima duž ruke. "Mislim da nam je za
prvi put, kad nismo znali što bismo ocekivali, ispalo fenomenalno. Uz malo prakse—"
Lice mu je odjednom poprimilo tako uspjenjen izraz da sam se prekinula u pol recenice.
"Podrazumijeva? Jesi li ti ovo ocekivala, Bella? Jesi li predvidala da cu ti nauditi? Jesi li mislila
da ce biti gore? Smatraš li pokus uspjelim jer si u stanju sama otici od njega? Nema slomljenih
kostiju - to je tebi isto što i pobjeda?"
Cekala sam, puštajuci ga da sve to izbaci iz sebe. Zatim sam još malo pricekala da mu se
disanje ujednaci. Kad su mu se oci smirile, odgovorila sam mu, polako i precizno."Nisam znala što da ocekujem - ali nipošto nisam ocekivala da ce... da ce... biti baš tako
cudesno i savršeno." Spustila sam glas do šapta, a oci su mi skliznule s njegova lica na moje
šake. "Hocu reci, ne znam kako je bilo tebi, ali menije bilo tako."
Hladan mi je prst ponovno podigao bradu.
"Zar to tebe brine?" izgovorio je kroz stisnute zube. "Da ja nisam uživao?"
Nisam podigla pogled. "Znam da to nije isto. Ti nisi covjek. Samo bih ti htjela objasniti da, kad
si covjek, eto, ne mogu zamisliti da život ikako može biti bolji od toga."
Šutio je tako dugo da sam ga napokon morala pogledati. Lice mu je sad bilo mekše,
zamišljeno.
"Cini se da ti dugujem još isprika." Namrštio se. "Nisam ni sanjao da bi ti protumacila moj stav
prema onome što sam ti ucinio kao izraz stava da sinoc nije... pa, da nije bila najbolja noc u
mome postojanju. Ali ne želim tako razmišljati o tome, nakon što si ti..."
Blago sam izvila kutove usana uvis. "Stvarno? Najbolja uopce?" upitala sam ga tankim
glasicem.
Primio mi je lice dlanovima, i dalje zamišljen. "Razgovarao sam s Carlisleom nakon što smo ti i
ja sklopili svoju pogodbu, u nadi da bi mi on mogao pomoci. Naravno, upozorio me da bi ovo
moglo biti vrlo opasno po tebe." Sjena mu je prešla preko lica. "Samo, imao je povjerenja u
mene - povjerenja koje nisam zaslužio."
Krenula sam prigovoriti, a on mi je stavio dva prsta na usne prije nego što sam stigla išta reci.
"Takoder sam ga upitao što bih ja trebao ocekivati. Nisam znao kako ce to biti meni... kad sam
vec vampir." Usiljeno se osmjehnuo. "Carlisle mi je rekao da je to vrlo snažno iskustvo kojemu
nema ravna. Kazao mi je da tjelesnu ljubav nipošto ne smijem uzimati olako. S obzirom da
nam se naravi tako rijetko mijenjaju, snažni osjecaji mogu nas promijeniti na trajne nacine. Ali
rekao je da me taj dio ne treba brinuti - kad si me vec tako potpuno promijenila." Ovaj put je
smiješak bio istinskiji.
"Razgovarao sam i s bracom. Kazali su mi daje to izuzetno zadovoljstvo. Samo je ispijanje
ljudske krvi jace." Na celu mu se stvorila bora. "Alija sam okusio tvoju krv, a ne može biti krvi
jace od te... Ne bih rekao da nisu bili u pravu, znaš. Samo da je nama bilo drugacije. Da je bilo
nešto više."
"Bilo je više. Bilo je sve."
"To ne mijenja cinjenicu da nije bilo u redu. Cak i ako je moguce da si se doista tako osjecala."
"Što ti sad to znaci? Misliš da ja ovo izmišljam? Zašto?"
"Da mi olakšaš grižnju savjesti. Ne mogu zanemariti dokaze, Bella. Kao ni tvoju dokazanu
sklonost da me lišavaš krivnje kada nešto pogriješim."
Šcepala sam ga za bradu i unijela mu se u lice, tako da smo se našli na razmaku od svega
nekoliko centimetara. "Slušaj ti mene, Edvvarde Cullenu. Ništa ja ne izmišljam tebi za ljubav,
okej? Nisam ni znala da te imam potrebe tješiti sve dok mi se nisi poceo toliko jadati. Ja u
životu nisam bila tako sretna - nisam bila tako sretna kad si odlucio da je tvoja ljubav prema
meni jaca od tvoje potrebe da me ubiješ, kao ni onog prvog jutra kad sam se probudila, a ti si
bio uz mene i cekao... Ni kad sam zacula tvoj glas u baletnom studiju" - lecnuo se na staru
uspomenu na vampira-lovca koji me zamalo stajao glave, ali nisam zastala - "pa cak ni kad si
rekao 'uzimam', a ja sam shvatila da te, nekako, sada smijem imati zauvijek. To su mi
najsretnije uspomene koje imam, a ova je bolja od svih njih. Pa si ti misli."Dotaknuo mi je namrštenu boru izmedu obrva. "Sad sam ti pokvario srecu. Ne bih to želio."
"Onda nemoj ti biti nesretan. To je jedino što ovdje nije kako treba."
Oci su mu se stisnule, a onda je duboko udahnuo i kimnuo glavom. "Imaš pravo. Prošlost je
prošlost i nikako je ne mogu promijeniti. Nema smisla da ti moje raspoloženje pokvari ovu
prigodu. Ucinit cu sve što mogu da te sada usrecim."
Sumnjicavo sam mu odmjerila lice, a on mije uputio spokojan smiješak.
"Sve što možeš da me usreciš?"
Želudac mi je zakrulio u isti mah kad sam postavila pitanje.
"Gladna si", brzo je rekao. Hitro je izašao iz kreveta, nadižuci oblacic perja. Sto me podsjetilo.
"Nego, zašto si zapravo odlucio upropastiti Esmine jastuke?" upitala sam ga, sjedajuci
uspravno i tresuci ostatak paperja iz kose.
Vec je navukao na sebe široke kaki hlace i zastao na vratima, mrseci si kosu, izbacujuci i sam
poneko perce iz nje.
"Ne znam jesam li išta sinoc odlucio", promrmljao je. "Samo smo imali srece da su to bili
jastuci, a ne ti." Duboko je udahnuo, a onda protresao glavom kao da se želi otresti te mracne
misli. Licem mu se raširio vrlo uvjerljiv osmijeh, ali pretpostavila sam da je u njega morao
uložiti velik napor.
Pažljivo sam sišla s visokog kreveta i opet se protegnula, sada svjesnija tupih boli i natucenih
mjesta. Zacula sam njegov zgranuti uzdah. Okrenuo mi se ledima i stisnuo šake tako da su
pobijeljele.
"Zar izgledam tako odvratno?" upitala sam ga, nastojeci zadržati opušten ton. Dah mu je
zastao, ali nije se okrenuo, vjerojatno da prikrije svoj izraz od mene. Otišla sam u kupaonicu
da sama vidim.
Zagledala sam se u svoje golo tijelo u zrcalu do poda iza vrata.
Svakako, znala sam i za gore. Preko jedne jagodice pružala se blaga sjena i usne su mi bile
pomalo natecene, ali izuzev toga lice mi je bilo u redu. Ostatak mene resile su modre i
ljubicaste mrlje. Usredotocila sam se na modrice koje ce biti najteže prikriti - na rukama i
ramenima. Nisu bile tako strašne. Koža mi se lako podlijevala. Kad bi se na njoj stvorila
modrica, obicno bih vec zaboravila odakle mi. Jasno, ove su tek izbijale. Sutra cu izgledati još
gore. Sto mi nece olakšati život.
Tada sam si pogledala kosu i prostenjala.
"Bella?" Našao se odmah iza mene cim sam ispustila taj zvuk.
"Nikad necu sve ovo ispetljati iz kose!" Pokazala sam mu svoju frizuru, slicnu kokošjem
gnijezdu. Pocela sam cupkati perje iz nje.
"Mogao sam si i misliti da ceš se uzrujavati zbog kose", promrsio je, ali stao mi je iza leda i
poceo daleko brže vaditi paperje.
"Kako si uspio ne prasnuti u smijeh zbog ovoga? Pa gledaj kakva sam."
Nije mi odgovorio; samo je cupkao i dalje. A ja sam ionako znala odgovor - da nema toga što
bi njemu bilo smiješno dok je ovako raspoložen.
"Ništa od ovoga", uzdahnula sam minutu poslije. "Sve se skorilo. Morat cu je pokušati isprati."
Okrenula sam se i obujmila ga rukama oko prohladna struka. "Želiš li mi pomoci?"
"Bolje da ti nadem hrane", rekao je tiho i nježno odmaknuo moje ruke sa sebe. Uzdahnula
sam kad je nestao s vidika, krecuci se prebrzo.Cinilo mi se da je medeni mjesec prošao. Ta mi je pomisao stvorila veliku knedlu u grlu.
Kad sam se uglavnom riješila perja i obukla nepoznatu bijelu pamucnu haljinu što mije prikrila
one najgore ljubicaste mrlje, bosa sam otišla prema izvoru mirisa jaja, slanine i tvrdog sira.
Edvvard je stajao pred štednjakom od nehrdajuceg celika i prebacivao omlet na svijetloplavi
tanjur postavljen na radnu plohu. Ošamutio me miris hrane. Imala sam dojam da bih mogla
pojesti i tanjur i tavu; želudac mi je zarežao.
"Evo", rekao je. Okrenuo se s osmijehom na licu i stavio tanjur na poplocani stolic.
Sjela sam na jednu od dvije metalne stolice i pocela trpati vruca jaja u sebe. Pržila su mi grlo,
ali bilo me baš briga.
Sjeo je prekoputa mene. "Ne hranim te dovoljno cesto."
Progutala sam i zatim ga podsjetila: "Spavala sam. Usput, ovo je jako ukusno. Svaka cast, s
obzirom na to da ti ne jedeš."
"Gledam Food Netvvork", rekao je i zabljesnuo me onim prekrasnim izvijenim osmijehom.
Razveselilo me što to vidim, što opet djeluje onako kao inace.
"Gdje si nabavio jaja?"
"Zamolio sam spremace da napune kuhinju namirnicama. Sto je presedan u ovoj kuci. Morat
cu ih zamoliti da pociste perje..." Ušutio je, pogleda uprta u prostor iznad moje glave. Nisam
mu odgovorila, ne bih li izbjegla kazati išta što bi ga ponovno moglo uzrujati.
Sve sam pojela, premda je pripremio dovoljno za dvoje.
"Hvala ti", kazala sam mu. Nagnula sam se preko stola da ga poljubim. Automatski mi je
uzvratio poljubac, a onda se odjednom ukrutio i odmaknuo.
Zaškrgutala sam zubima, a pitanje koje sam mu mislila postaviti dobilo je prizvuk optužbe. "Ti
me više uopce ne misliš dotaknuti dokle god smo tu, je li?"
Oklijevao je, a onda se šturo osmjehnuo i podigao ruku da me pomiluje po obrazu. Prsti su mu
se meko zadržali na mojoj koži, a ja se nisam mogla ne osloniti licem na njegov dlan.
"Znaš da nisam tako mislila."
Uzdahnuo je i spustio ruku. "Znam. I imaš pravo." Zastao je i blago podigao bradu. Zatim je
ponovno progovorio, cvrsto odlucan. "Necu više voditi ljubav s tobom sve dok se ne
promijeniš. Nikada te više necu ozlijediti."
"Samo jedna od postaja na putu", primirio me Edvvard i široko se osmjehnuo.
Imala sam dojam da sam jedva oka sklopila kad me probudio. Vukao me bunovnu kroz
terminale dok sam se trudila prisjetiti kako otvoriti oci nakon svakog treptaja. Trebalo mi je
nekoliko minuta da pohvatam što se zbiva kad smo za ukrcaj na sljedeci let došli na
medunarodni pult."Rio de Janeiro?" upitala sam ga s malcice više strepnje.
"Još jedna postaja", kazao mi je.
Let za Južnu Ameriku bio je dug, ali udoban u širokom sjedalu prve klase i mekom
Edvvardovu narucju. Naspavala sam se i probudila neobicno svježa i pozorna dok smo kružili
prema zracnoj luci, a svjetlost zalazeceg sunca koso je padala kroz prozore zrakoplova.
Nismo se zadržali u zracnoj luci da presjednemo na novi let, kao što sam ocekivala. Umjesto
toga, odvezli smo se taksijem kroz nocnu vrevu ulica Rija, punih života. Kako nisam uspijevala
razumjeti ni rijeci Edvvardovih uputa vozacu na portugalskom, pretpostavila sam da smo
krenuli pronaci hotel prije sljedece etape svoga putovanja. Oštar ubod necega vrlo slicnog
tremi žacnuo me u dnu želuca dok sam razmišljala o tome. Taksije nastavio kroz rojeve ljudi
sve dok se gužva nije donekle prorijedila jer smo se, izgleda, približili krajnjem zapadnom rubu
grada, na putu prema oceanu.
Zaustavili smo se na pristaništu.
Edvvard me poveo niz dugi red bijelih jahti usidrenih u crnoj nocnoj vodi. Brodica pri kojoj je
zastao bila je manja i oštrijih crta, ocito namijenjena
brzini, a ne prostranosti. Svejedno je bila luksuzna, a i elegantnija od ostalih. Lagano je skocio
u nju, usprkos teškoj prtljazi koju je nosio. Odložio ju je na palubu i okrenuo se da mi pažljivo
pomogne prijeci ogradu.
Šutke sam promatrala kako priprema brodicu za isplovljavanje, iznenadena vještinom i
lakocom kojom je odisao, jer nikad prije nije ni spomenuo da ga plovidba zanima. Ali, s druge
strane, njemu je prakticki sve išlo od ruke.
Kad smo zaplovili ravno na istok prema oceanskoj pucini, prošla sam kroz elementarne
zemljopisne odnose u glavi. Koliko sam se sjecala, istocno od Brazila nema baš neceg
narocitog... sve do Afrike.
Ali Edvvard je hitao dalje dok su svjetla Rija blijedjela i napokon nestajala iza nas. Na licu mu
je bio poznati, ushiceni osmijeh, kakav bi mu donosio svaki oblik brzine. Brodica je prosijecala
valove, a mene je oblijevala morska pjena.
Naposljetku me nadvladala radoznalost koju sam tako dugo potiskivala.
"Koliko još ima?" upitala sam ga.
Nije bilo njemu slicno smetnuti s uma da sam ljudska, ali vec sam se pitala planira li on to da
mi živimo na ovoj brodici neko znacajnije vrijeme.
"Još otprilike pola sata." Primijetio je da su mi šake stisnute na sjedalu, i iscerio se.
A što sad, pomislila sam. Vampir je, napokon. Možda idemo u Atlantidu.
Nakon dvadeset minuta, pozvao me imenom kroz urlik motora.
"Bella, gledaj ono." Pokazao je ravno pred nas.
Isprva sam vidjela samo crnilo, uz bijeli Mjesecev trag na vodi. Ali pregledavala sam prostor
koji mije pokazao sve dok nisam ugledala nisko, crno oblicje što zasijeca sjaj mjesecine na
valovima. Dok sam škiljila u mrak, silueta je postala razgovjetnija. Oblicje je izraslo u zdepast,
nepravilan trokut, jedne strane istegnutije od druge prije tocke poniranja u pucinu. Kad smo
mu prišli bliže, opazila sam da mu je silueta paperjasta i njiše se na blagom lahoru.
A onda sam promijenila nacin gledanja i sve su mi pojedinosti dobile smisla: pred nama se to
malen otok uzdizao iz vode i mahao krošnjama palmi, a blijedi mu je žal blistao na Mjesecevoj
svjetlosti."Gdje smo?" promrmljala sam u cudu dok je mijenjao smjer, obilazeci otok prema sjevernoj
strani.
Usprkos buci motora, cuo me i uputio mi širok osmijeh koji je zablistao na mjesecini.
"Ovo je otok Esme."
Brodica je dramaticno usporila, precizno prilazeci uz kratak mol sagraden od greda i dasaka,
obijeljen svjetlošcu Mjeseca. Motor se ugasio, te je zavladala istinska tišina. Nije se culo ništa
osim valova što lagano oplakuju brodicu i šuštanja lahora u palmama. Zrak je bio topao,
vlažan i mirisan - poput pare zaostale nakon vruceg tuša.
"Otok Esme?" Kazala sam to tiho, ali i dalje je zvucalo preglasno kad je proparalo nocnu
tišinu.
"Esme gaje dobila na dar od Carlislea - i ponudila nam ga na posudbu."
Na dar. Tko još daje otok na dar? Namrštila sam se. Nije mi dotad bilo jasno da je Edvvardova
krajnja velikodušnost naucena navika.
Prenio je prtljagu na mol i zatim se opet okrenuo i osmjehnuo svojim savršenim smiješkom
kad je ispružio ruke prema meni. Umjesto da me pridrži za ruku, cijelu me podigao u narucje.
"Ne bi li ti možda trebao pricekati prag?" upitala sam ga bez daha kad je lako iskocio iz
brodice.
Iscerio se. "U svakom slucaju, temeljit sam."
Primivši jednom rukom drške obaju golemih parobrodskih kovcega i ponijevši mene drugom,
odnio me duž mola i ponio blijedom pješcanom stazom kroz tamno raslinje.
Nakratko je u tom prašumskom okružju bilo mracno kao u rogu, a onda sam opazila toplu
svjetlost pred nama. Otprilike negdje u trenutku kad sam shvatila da je ta svjetlost kuca - da su
ta dva sjajna, savršena kvadrata široki prozori oko ulaznih vrata - ponovno me napala trema,
silovitije nego prije, gore nego dok sam mislila da putujemo u hotel.
Srce mi je cujno tuklo o rebra, a dah kao da mi je zapeo u grlu. Osjecala sam Edvvardov
pogled na svome licu, ali odbijala sam da nam se oci susretnu. Buljila sam ravno preda se, u
prazno.
Atipicno za njega, nije me upitao što mislim. Pretpostavila sam da to znaci kako osjeca
nervozu jednaku ovoj koju sam odjednom sama osjetila.
Odložio je kovcege na duboki trijem kako bi otvorio vrata - nisu bila zakljucana.
Edvvard me pogledao, cekajuci da nam se oci susretnu prije nego što ce prekoraciti prag.
Oboje smo se vrlo primirili dok me nosio kroz kucu i putem palio svjetla. Moj nejasni dojam o
kuci bio je da je prilicno velika za tako sitan otocic, a i nekako neobicno poznata. Vec sam se
naviknula na Cullenovima najdraži
kolorit blijedoga na blijedom; djelovao mi je poput doma. Samo, nisam se mogla usredotociti ni
na što konkretno. Silovito bilo što mi je tuklo iza ušiju sve je pomalo mutilo.
Zatim je Edvvard zastao i upalio posljednje svjetlo.
Prostorija je bila široka i bijela, a suprotni zid bio je uglavnom staklen - standardna dekoracija
za moje vampire. Vani je Mjesec blistao na blijedome pijesku i, tek nekoliko metara dalje od
kuce, svjetlucavim valovima. Ali taj dio jedva da sam primijetila. Pažnju mi je mnogo više
zaokupio apsolutno pregolem bijeli krevet nasred sobe, optocen oblacima mreža protiv
kukaca.
Edvvard me postavio na noge."Ja cu... po prtljagu."
U sobi je bilo pretopio, sparnije nego vani u tropskoj noci. Kapljica znoja skupila mi se na
zatiljku. Polaganim sam koracima prišla pjenastim mrežama i dotaknula ih. Iz nekog razloga
osjecala sam potrebu da se uvjerim kako je sve to stvarno.
Nisam cula kad se Edvvard vratio. Odjednom me njegov zimski hladni prst pomilovao otraga
po vratu, obrisavši odande kap znoja.
"Ovdje je malo vruce", rekao je, ispricavajuci se. "Mislio sam... da bi tako bilo najbolje."
"Temeljit si", promrmljala sam ispod glasa, a on se zahihotao. Zvucao je nervozno, što je za
Edvvarda bila prava rijetkost.
"Nastojao sam se sjetiti svega što bi nam ovo... olakšalo", priznao je.
Glasno sam progutala, i dalje okrenuta ledima njemu. Je li ikad još postojao ovakav medeni
mjesec?
Znala sam odgovor na to. Ne. Nije.
"Nešto sam te htio pitati", polako je rekao Edvvard. "Bi li... najprije... možda htjela otici sa
mnom na ponocno kupanje?" Duboko je udahnuo, a glas mu je bio opušteniji kad je ponovno
progovorio. "Voda ce biti vrlo topla. Ovakve su plaže tebi po volji."
"Zvuci lijepo." Glas mi je prepukao.
"Siguran sam da bi voljela dobiti i ljudsku minutu-dvije... Putovanje je dugo trajalo."
Drveno sam kimnula. Jedva da sam se osjecala ljudski; možda bi mi koristila koja minuta
samoce.
Usnama mi je dotaknuo vrat, tik ispod uha. Kratko se zahihotao, a njegov me studeni dah
poškakljao po pregrijanoj koži. "Nemojtepredugo, gospodo Cullen."
Malcice sam poskocila na zvuk svoga novog imena.
Usnama mi je sišao niz vrat do vrha ramena. "Cekat cu te u vodi."
Otišao je pokraj mene do francuskog prozora koji je vodio ravno na pješcanu plažu. Putem je
skinuo košulju i bacio je na pod, te kliznuo u noc punu mjesecine. Sparan, slan zrak puhnuo je
u sobu za njim.
Je li mi koža uto planula? Morala sam spustiti pogled da provjerim. Ne, nigdje ne gori. Barem
nigdje gdje je vidljivo.
Podsjetila sam se da dišem, a onda oteturala prema divovskom kovcegu koji je Edvvard
otvorio na niskoj, bijeloj komodi. Zacijelo je pripadao meni, jer je na samom vrhu ležao moj
poznati neseser, a unutra je bilo i obilje ružicastih stvari, ali ni jedan jedini komad odjece
nisam prepoznala. Dok sam prekapala po uredno presavijenim hrpama - tražeci nešto poznato
i udobno, možda stari donji dio trenirke - razaznala sam da mi se u rukama vrlo cesto zatjece
glatka cipka i oskudni saten. Izazovno donje rublje. Izuzetno izazovno donje rublje, s
francuskim etiketama.
Nisam znala ni kako ni kada, ali Alice ce mi jednoga dana platiti za ovo.
Odustavši, otišla sam u kupaonicu i virnula kroz duge prozore s pogledom na istu plažu kao i
oni francuski u sobi. Nisam ga ugledala; pretpostavila sam da je tamo negdje u vodi i ne želi
se gnjaviti izranjanjem da udahne. Gore, na nebu, Mjesec je bio naopak, gotovo pun, a pijesak
se bjelasao pod njegovim sjajem. Malena mi je kretnja zapala za oko - preko pregiba jedne od
palmi na obodu žala visio je ostatak njegove odjece i lelujao se na laganom lahoru.
Nalet vreline ponovno mi je prožeo kožu.Par puta sam duboko udahnula i onda prišla zrcalima iznad dugog poteza ormarica. Izgledala
sam upravo kao da sam cijeli dan spavala u avionu. Pronašla sam svoju cetku i pocela je
nemilosrdno provlaciti kroz uzlove na potiljku, sve dok ih nisam raspetljala, a cetka je ostala
puna kose. Oprala sam zube pedantno, dvaput. Zatim sam se umila i pljusnula vodom po
zatiljku, koji mi je bio sav u groznici. To mi je bilo tako ugodno da sam si oprala i ruke do
ramena, a onda sam na koncu odlucila ipak popustiti i otuširati se. Znala sam da je smiješno
tuširati se prije plivanja, ali morala sam se smiriti, a topla voda bila je jedini pouzdan nacin za
to.
Takoder, ucinilo mi se da bi bilo prilicno uputno opet obrijati noge.
Kad sam završila, dohvatila sam golemi bijeli rucnik s ormarica i obavila se njime ispod ruku.
Zatim sam se suocila s dilemom koja mi prije toga nije pala na pamet. Sto bih trebala obuci?
Ne kupaci kostim, jasna stvar. Ali djelovalo mi je
glupo ponovno obuci staru odjecu. A na stvari koje mi je Alice spakirala nisam htjela ni
pomisliti.
Disanje mi je ponovno pocelo ubrzavati, a ruke podrhtavati - toliko o smirujucem djelovanju
tuša. Pocela sam osjecati blagu vrtoglavicu, ocito zbog toga što mi se sprema sveobuhvatan
napad panike. Sjela sam na hladne plocice poda u svome velikom rucniku i stavila glavu medu
koljena. Usrdno sam se pomolila da on ne odluci svratiti da vidi što je sa mnom prije nego što
se uspijem pribrati. Bilo mi je vrlo jasno što bi pomislio kad bi me vidio kako se ovako
raspadam. Ne bi mu bilo teško uvjeriti sebe kako je sve ovo jedna velika greška.
A ja nisam šizila zato što sam mislila da nam je ovo greška. Nipošto. Šizila sam zato što
pojma nisam imala kako da ovo izvedem, a bojala sam se izaci iz prostorije i suociti s
nepoznatim. Narocito u izazovnom francuskom rublju. Znala sam da za to sigurno nisam
spremna.
Dojam mi je bio upravo kao da moram izaci na pozornicu pred kojom sjede tisuce gledatelja, a
da nemam ni najblaže veze koji to tekst moram izgovoriti.
Kako ljudima to polazi za rukom - kako uspijevaju progutati sve svoje strahove i tako prešutno
povjeriti nekom drugom svako nesavršenstvo i strah koje u sebi nose - dok imaju manje od
one apsolutne predanosti koju je Edvvard meni podario? Da to tamo vani nije bio Edvvard, da
nisam svakom stanicom tijela znala da me voli onoliko koliko ja volim njega -bezuvjetno i
bespogovorno i, ruku na srce, iracionalno - nikada ne bih uspjela ustati s ovog poda.
Ali to vani je bio Edvvard, pa sam prošaptala rijeci: "Ne budi kukavica" sebi u bradu i nekako
se osovila na noge. Pritegnula sam rucnik cvršce pod rukama i odlucnim korakom otišla iz
kupaonice. Mimoišla sam kovceg pun cipke i veliki krevet a da nisam pogledala niti u jedno od
toga. Izašla sam kroz otvorena staklena vrata na pijesak sitan poput praška.
Sve je bilo crno-bijelo, lišeno boja podno Mjeseca. Polaganim koracima prošetala sam toplim
praškom i zastala pokraj svijena stabla na kojem je ostavio odjecu. Položila sam ruku na
grubu koru i provjerila disanje, da se uvjerim kako je ravnomjerno. Ili barem dovoljno
ravnomjerno.
Prešla sam pogledom preko niskih valica, crnih u tami, tražeci njega.
Nije ga bilo teško pronaci. Okrenut ledima prema meni, stajao je do struka u ponocnoj vodi i
gledao uvis, u ovalni Mjesec. Pri blijedoj svjetlosti Mjeseca koža mu je bila savršeno bijela,poput pijeska, poput samoga Mjeseca, a mokra kosa crna poput oceana. Bio je nepomican,
dlanova položenih na površinu vode, a niski su se valovi razbijali o njega kao da je
stijena. Stala sam promatrati glatke crte njegovih leda, njegovih ramena, ruku, vrata, cijelu
njegovu besprijekornu priliku...
Plamen mi više nije bio nagli požar na površini kože - sada je gorio sporo i duboko; proždro je
svu moju nespretnost, svu stidljivu nesigurnost. Bez oklijevanja skinula sam rucnik, ostavila ga
na drvetu pokraj njegove odjece i krenula prema bijeloj svjetlosti; pod njom sam i ja postala
bijela poput snježnoga pijeska.
Nisam cula zvuk svojih koraka dok sam hodala prema rubu vode, ali pretpostavila sam da ih
on cuje. Edvvard se nije okrenuo. Pustila sam da mi blago mreškanje vode dotakne stopala, i
otkrila da je imao pravo u pogledu temperature - bila je vrlo topla, kao u kadi. Ušla sam i
oprezno krenula toplim dnom oceana, ali briga mi je bila bespotrebna; pijesak se protezao
savršeno ravno, blago se spuštajuci prema Edvvardu. Gazila sam kroz bestežinsku struju sve
dok se nisam našla uz njega, a onda sam blago položila dlan na njegovu hladnu ruku
postavljenu na vodu.
"Prelijepo", rekla sam, i sama pogledavši prema Mjesecu.
"U redu je", odgovorio je, ne baš zadivljen. Polako se okrenuo prema meni; mali valovi
stvoreni njegovom kretnjom zapljusnuli su mi kožu. Oci su mu izgledale srebrne na licu boje
leda. Podigao je šaku naviše tako da nam može ispreplesti prste pod površinom vode. Bila je
tako topla da mi se ruke nisu naježile od njegova dodira.
"Ali ne bih upotrijebio rijec prelijepo", nastavio je. "Ne dok mi tu stojiš za usporedbu."
Šturo sam se osmjehnula, a onda podigla slobodnu ruku - više nije drhtala - i stavila je preko
njegova srca. Bijela na bijelom; odgovarali smo si, barem ovaj put. Prožeo gaje najsitniji drhtaj
na moj topli dodir. Disanje mu je postalo grublje.
"Obecao sam ti da cemo pokušati", prošaptao je, odjednom napet. "Ako... ako ucinim nešto
što ne bih trebao, ako te ozlijedim, moraš mi smjesta kazati."
Svecano sam kimnula glavom, ne odmicuci oci od njegovih. Primaknula sam mu se korak
bliže kroz valice i naslonila glavu na njegova prsa.
"Ne boj se", promrmljala sam. "Pripadamo jedno drugome."
Odjednom me preplavila istinitost vlastitih rijeci. Trenutak je bio tako savršen, tako pravi, da
nije bilo nacina da posumnjam u njih.
Obujmio me rukama i privio uza se, ljeto uza zimu. Imala sam dojam da mi je svaka živcana
stanica u tijelu žica pod naponom.
"Zauvijek", složio se, a onda nas nježno povukao u dublju vodu.
* * *
Vrucina sunca na goloj koži leda probudila me ujutro. Ili prijepodne, možda cak popodne,
nisam bila sigurna. Ipak, bilo mi je jasno sve osim doba dana; znala sam tocno gdje se
nalazim - ovu svijetlu sobu s velikim bijelim krevetom, blistavo sunce što sja kroz otvorena
vrata. Oblaci mreža ponešto su prigušivali svjetlost.
Nisam otvorila oci. Od prevelike srece ništa nisam htjela promijeniti, ma koliko sitno. Culi su se
jedino valovi izvana, naše disanje, otkucaji mojega srca...
Osjecala sam se ugodno, cak i uz suncevu žegu. Njegova hladna koža tvorila je savršenu
protumjeru vrucini. Bilo mi je vrlo lako i prirodno ležati preko njegovih studenih prsa, dok meon grli. Dokono sam se upitala zbog cega sam sinoc toliko panicarila. Sva su mi strahovanja
sada djelovala blesavo.
Prstima je meko prešao obrisima moje kralježnice, i shvatila sam da zna da sam budna.
Nisam otvorila oci, samo sam ga cvršce obujmila oko vrata, privijajuci se uz njega.
Ništa nije rekao; prsti su mu prelazili amo-tamo po mojim ledima, jedva ih dodirujuci dok je
lagano iscrtavao oblike po mojoj koži.
Drage bih volje tako ležala zauvijek i nikad ne pokvarila ovaj trenutak, ali moje tijelo imalo je
drugih potreba. Nasmijala sam se svome nestrpljivom želucu. Bilo mi je pomalo prozaicno
osjetiti glad nakon svega što se sinoc zbilo. Kao da se spuštam natrag na zemlju s neke silne
uzvisine.
"Sto je smiješno?" promrmljao je, i dalje mi milujuci leda. Njegov mi je glas, ozbiljan i
promukao, donio poplavu prisjecanja na proteklu noc, i osjetila sam kako mi rumenilo oblijeva
lice i vrat.
U odgovor na njegovo pitanje, želudac mi je zakrulio. Opet sam se nasmijala. "Covjek ne
može zadugo pobjeci cinjenici da je covjek."
Pricekala sam, ali nije se nasmijao sa mnom. Kroz mnoge slojeve blaženstva što su mi mutili
glavu, polako je prodrlo shvacanje da izvan moje osobne sfere blistave srece vlada jedno
drugacije ozracje.
Otvorila sam oci; prvo sam ugledala blijedu, gotovo srebrnkastu kožu njegova vrata i lucni
potez njegove brade iznad mog lica. Celjust mu je bila napeta. Podigla sam se na lakat da mu
vidim lice.
Zurio je u pjenasti baldahin nad nama, i nije me pogledao dok sam mu proucavala ozbiljno
lice. Šokirao me njegov izraz - tijelo mi se doslovce protreslo kad sam ga razabrala.
"Edvvarde," rekla sam, dok mi se grlo cudno, kratko stezalo, "što je bilo? Što nije u redu?"
"Moraš me to pitati?" Glas mu je bio grub, cinican.
Moj prvi poriv, plod života provedenog u manjku samopouzdanja, bio je upitati se u cemu sam
to pogriješila. Provrtjela sam u glavi sve što se dogodilo, ali nisam mogla pronaci nijedan ružni
tren u pamcenju. Sve je prošlo jednostavnije nego što sam ocekivala; pristajali smo jedno uz
drugo poput sukladnih dijelova, izradenih tako da se spoje. To mije pružilo tajno zadovoljstvo -
pristajali smo si i tjelesno, kao i na sve druge nacine. Vatra i led, nekako sposobni supostojati
tako da se medusobno ne potiru. Daljnji dokaz da mi je mjesto uz njega.
Nije mi padalo na pamet ništa zbog cega bi on ovako izgledao - tako strogo i hladno. Što mi je
to promaknulo?
Prstom je izgladio bore brige na mome celu.
"Što sad misliš?" prošaptao je.
"Uzrujan si. Nije mi jasno. Zar sam...?" Nisam mogla dovršiti. Stisnuo je oci. "Koliko si ozbiljno
ozlijedena, Bella? Reci istinu - ne pokušavaj je umanjiti."
"Ozlijedena?" ponovila sam; glas mi je zvucao više nego inace, jer me ta rijec tako iznenadila.
Podigao je obrvu, usana stisnutih u cvrstu crtu.
Na brzinu sam procijenila, automatski protežuci tijelo, napinjuci i opuštajuci mišice. Istini za
volju, bilo je ukocenosti, kao i mnogo tupe boli, ali uglavnom sam imala cudan dojam da su mi
se sve kosti rastavile u zglobovima, a moja se gustoca približila tijelu meduze. Osjecaj nije bio
neugodan.A onda sam se malo razljutila, jer mi je svojim pesimisticnim pretpostavkama zasjenio ovo
najsavršenije jutro u životu.
"Zbog cega naprecac donosiš takve zakljucke? Nikad mi nije bilo bolje nego što mi je sada."
Sklopio je oci. "Prekini s tim."
"S cim da prekinem?"
"Prekini se ponašati kao da nisam cudovište zato što sam pristao na ovo."
"Edvvarde!" prošaptala sam, sada stvarno uzrujana. Provlacio je moju vedru uspomenu kroz
mrak, prljajuci je. "Da to nikad nisi rekao."
Nije otvorio oci; bilo je kao da me ne želi vidjeti.
"Prvo se pogledaj, Bella. A onda mi reci da nisam cudovište."
Ranjena, zgranuta, poslušala sam njegov nalog bez razmišljanja, a onda zinula u cudu.
Što mi se to dogodilo? Nisam mogla shvatiti otkud taj našušureni bijeli snijeg što mi se lijepi za
kožu. Protresla sam glavom, a slapic bjeline stresao mi se iz kose.
Primila sam jedan od tih mekih bijelih komadica. Bilo je to perce paperja.
"Zašto sam sva prekrivena perjem?" zbunjeno sam ga upitala. Nestrpljivo je izdahnuo.
"Pregrizao sam jastuk. Ili dva. Nisam na to mislio." "Ti si... pregrizao jastuk? Zašto?"
"Gledaj, Bella!" maltene je zarežao. Primio me za ruku - vrlo oprezno - i protegnuo je. "Gledaj
to."
Ovaj put sam uocila na što misli.
Pod pokrovom paperja, krupne, ljubicaste modrice pocinjale su cvasti po blijedoj koži moje
ruke. Oci su mi ispratile trag koji su tvorile sve do moga ramena, a zatim niže, preko rebara.
Izvukla sam ruku da pipnem mjesto na lijevoj podlaktici izmijenjene boje, i gledala kako blijedi
na dodir i zatim se ponovno stvara. Osjetila sam blagu, tupu bol.
Tako lako da me jedva dotaknuo, Edvvard je položio ruku preko modrica na mojoj ruci, preko
jedne po jedne, prekrivajuci njihov oblik svojim dugim prstima.
"O", rekla sam.
Pokušala sam se prisjetiti toga - prisjetiti se boli - ali nisam mogla. Nisam se uspijevala
prisjetiti trenutka kad je njegov stisak bio prejak, njegove ruke precvrste na meni. Samo sam
se sjecala kako sam željela da me drži cvršce, i kako mi je bilo drago kad je to i ucinio...
"Tako... tako mi je žao, Bella", prošaptao je dok sam zurila u modrice. "Znam da sam bio
pametniji. Nisam smio—" Ispustio je potmuo, zgaden zvuk iz dubine grla. "Ne mogu ti reci
koliko mi je žao."
Prekrio je lice laktom i potpuno se umirio.
Jedan dugi trenutak samo sam sjedila, krajnje zaprepaštena, i nastojala se saživjeti s
njegovim jadom - sad kad sam ga shvatila. Toliko se protivio mojim osjecajima da mi je teško
išao u glavu.
Šok je polako kopnio, ostavljajuci za sobom ništavilo. Prazninu. Um mi je bio prazan. Nije mi
padalo na pamet što bih rekla. Kako da mu to objasnim na pravi nacin? Kako da mu pružim
onoliku srecu koliku sama osjecam - ili sam barem osjecala trenutak prije?
Dotaknula sam mu ruku, a on nije reagirao. Obujmila sam mu zapešce prstima i pokušala
odmaknuti njegovu ruku s lica, ali od toga je bilo vajde kao i od potezanja isklesanog kipa.
"Edvvarde."
Nije se pomaknuo."Edvvarde?"
Ništa. Znaci, ovo ce biti monolog.
"Meni nije žao, Edvvarde. Ja sam... ne mogu ti to ni reci. Tako sam sretna. I to je još najblaže
receno. Ne ljuti se. Nemoj. Stvarno mi je d—"
"Da nisi samo rekla dobro." Glas mu je bio ledeno hladan. "Ako cijeniš moju mentalnu
pribranost, nemoj mi reci da ti je dobro."
"Ali dobro mi je", prošaptala sam.
"Bella", gotovo je jauknuo. "Nemoj."
"Ne. Ti nemoj, Edvvarde."
Pomaknuo je ruku; njegove su me zlacane oci pocele oprezno promatrati. "Nemoj mi ovo
upropastiti", kazala sam mu. "Ja. Jesam. Sretna." "Vec sam ti ovo upropastio", prošaptao je.
"Daj dosta", brecnula sam se. Zacula sam kako mu zubi škrgucu.
"Gah!" prostenjala sam. "Daj mi više pocni citati misli! Tako je nezgodno biti mentalno nijema!"
Oci su mu se malcice raširile, smetene i preko volje.
"Ovo još nisam cuo. Pa ti obožavaš to što ti ne mogu citati misli."
"Ne danas."
Zagledao se u mene. "Zašto?"
Podigla sam ruke od nemoci, osjetivši pritom bol u ramenu koju sam zanemarila. Dlanovi su
mi pali natrag na njegova prsa s oštrim pljeskom. "Zato što bi sve ove jadikovke bile potpuno
nepotrebne kad bi vidio kako se u ovom trenutku osjecam! Ili, u svakom slucaju, prije pet
minuta. Bila sam savršeno sretna. Totalno i potpuno blažena. A sad - da ti pravo kažem,
zapravo sam pomalo ljuta."
"I trebala bi se ljutiti na mene."
"Pa, ljutim se. Je li ti sada lakše?"
Uzdahnuo je. "Ne. Mislim da me sada više ništa ne bi moglo oraspoložiti."
"7b", poklopila sam ga. "Evo, upravo to je razlog moje ljutnje. Ubijaš me u pojam, Edvvarde."
Zakolutao je ocima i odmahnuo glavom.
Duboko sam udahnula. Sada sam jace osjecala tupe bolove, ali nisu bili tako strašni. Otprilike
kao dan poslije dizanja utega. Radila sam to s Renee u jednoj od njezinih faza opsjednutosti
fitnesom. Šezdeset pet iskoraka s pet kila u svakoj ruci. Sutradan nisam mogla hodati. Ovo
iskustvo nije bilo ni upola bolno poput tadašnjega.
Progutala sam ozlojedenost i pokušala progovoriti pomirljivim glasom. "Znali smo da ce ovo
biti pipavo. Mislila sam da se to podrazumijeva. A onda - pa, bilo je daleko lakše nego što sam
mislila da ce biti. A ovo stvarno nije ništa." Prešla sam prstima duž ruke. "Mislim da nam je za
prvi put, kad nismo znali što bismo ocekivali, ispalo fenomenalno. Uz malo prakse—"
Lice mu je odjednom poprimilo tako uspjenjen izraz da sam se prekinula u pol recenice.
"Podrazumijeva? Jesi li ti ovo ocekivala, Bella? Jesi li predvidala da cu ti nauditi? Jesi li mislila
da ce biti gore? Smatraš li pokus uspjelim jer si u stanju sama otici od njega? Nema slomljenih
kostiju - to je tebi isto što i pobjeda?"
Cekala sam, puštajuci ga da sve to izbaci iz sebe. Zatim sam još malo pricekala da mu se
disanje ujednaci. Kad su mu se oci smirile, odgovorila sam mu, polako i precizno."Nisam znala što da ocekujem - ali nipošto nisam ocekivala da ce... da ce... biti baš tako
cudesno i savršeno." Spustila sam glas do šapta, a oci su mi skliznule s njegova lica na moje
šake. "Hocu reci, ne znam kako je bilo tebi, ali menije bilo tako."
Hladan mi je prst ponovno podigao bradu.
"Zar to tebe brine?" izgovorio je kroz stisnute zube. "Da ja nisam uživao?"
Nisam podigla pogled. "Znam da to nije isto. Ti nisi covjek. Samo bih ti htjela objasniti da, kad
si covjek, eto, ne mogu zamisliti da život ikako može biti bolji od toga."
Šutio je tako dugo da sam ga napokon morala pogledati. Lice mu je sad bilo mekše,
zamišljeno.
"Cini se da ti dugujem još isprika." Namrštio se. "Nisam ni sanjao da bi ti protumacila moj stav
prema onome što sam ti ucinio kao izraz stava da sinoc nije... pa, da nije bila najbolja noc u
mome postojanju. Ali ne želim tako razmišljati o tome, nakon što si ti..."
Blago sam izvila kutove usana uvis. "Stvarno? Najbolja uopce?" upitala sam ga tankim
glasicem.
Primio mi je lice dlanovima, i dalje zamišljen. "Razgovarao sam s Carlisleom nakon što smo ti i
ja sklopili svoju pogodbu, u nadi da bi mi on mogao pomoci. Naravno, upozorio me da bi ovo
moglo biti vrlo opasno po tebe." Sjena mu je prešla preko lica. "Samo, imao je povjerenja u
mene - povjerenja koje nisam zaslužio."
Krenula sam prigovoriti, a on mi je stavio dva prsta na usne prije nego što sam stigla išta reci.
"Takoder sam ga upitao što bih ja trebao ocekivati. Nisam znao kako ce to biti meni... kad sam
vec vampir." Usiljeno se osmjehnuo. "Carlisle mi je rekao da je to vrlo snažno iskustvo kojemu
nema ravna. Kazao mi je da tjelesnu ljubav nipošto ne smijem uzimati olako. S obzirom da
nam se naravi tako rijetko mijenjaju, snažni osjecaji mogu nas promijeniti na trajne nacine. Ali
rekao je da me taj dio ne treba brinuti - kad si me vec tako potpuno promijenila." Ovaj put je
smiješak bio istinskiji.
"Razgovarao sam i s bracom. Kazali su mi daje to izuzetno zadovoljstvo. Samo je ispijanje
ljudske krvi jace." Na celu mu se stvorila bora. "Alija sam okusio tvoju krv, a ne može biti krvi
jace od te... Ne bih rekao da nisu bili u pravu, znaš. Samo da je nama bilo drugacije. Da je bilo
nešto više."
"Bilo je više. Bilo je sve."
"To ne mijenja cinjenicu da nije bilo u redu. Cak i ako je moguce da si se doista tako osjecala."
"Što ti sad to znaci? Misliš da ja ovo izmišljam? Zašto?"
"Da mi olakšaš grižnju savjesti. Ne mogu zanemariti dokaze, Bella. Kao ni tvoju dokazanu
sklonost da me lišavaš krivnje kada nešto pogriješim."
Šcepala sam ga za bradu i unijela mu se u lice, tako da smo se našli na razmaku od svega
nekoliko centimetara. "Slušaj ti mene, Edvvarde Cullenu. Ništa ja ne izmišljam tebi za ljubav,
okej? Nisam ni znala da te imam potrebe tješiti sve dok mi se nisi poceo toliko jadati. Ja u
životu nisam bila tako sretna - nisam bila tako sretna kad si odlucio da je tvoja ljubav prema
meni jaca od tvoje potrebe da me ubiješ, kao ni onog prvog jutra kad sam se probudila, a ti si
bio uz mene i cekao... Ni kad sam zacula tvoj glas u baletnom studiju" - lecnuo se na staru
uspomenu na vampira-lovca koji me zamalo stajao glave, ali nisam zastala - "pa cak ni kad si
rekao 'uzimam', a ja sam shvatila da te, nekako, sada smijem imati zauvijek. To su mi
najsretnije uspomene koje imam, a ova je bolja od svih njih. Pa si ti misli."Dotaknuo mi je namrštenu boru izmedu obrva. "Sad sam ti pokvario srecu. Ne bih to želio."
"Onda nemoj ti biti nesretan. To je jedino što ovdje nije kako treba."
Oci su mu se stisnule, a onda je duboko udahnuo i kimnuo glavom. "Imaš pravo. Prošlost je
prošlost i nikako je ne mogu promijeniti. Nema smisla da ti moje raspoloženje pokvari ovu
prigodu. Ucinit cu sve što mogu da te sada usrecim."
Sumnjicavo sam mu odmjerila lice, a on mije uputio spokojan smiješak.
"Sve što možeš da me usreciš?"
Želudac mi je zakrulio u isti mah kad sam postavila pitanje.
"Gladna si", brzo je rekao. Hitro je izašao iz kreveta, nadižuci oblacic perja. Sto me podsjetilo.
"Nego, zašto si zapravo odlucio upropastiti Esmine jastuke?" upitala sam ga, sjedajuci
uspravno i tresuci ostatak paperja iz kose.
Vec je navukao na sebe široke kaki hlace i zastao na vratima, mrseci si kosu, izbacujuci i sam
poneko perce iz nje.
"Ne znam jesam li išta sinoc odlucio", promrmljao je. "Samo smo imali srece da su to bili
jastuci, a ne ti." Duboko je udahnuo, a onda protresao glavom kao da se želi otresti te mracne
misli. Licem mu se raširio vrlo uvjerljiv osmijeh, ali pretpostavila sam da je u njega morao
uložiti velik napor.
Pažljivo sam sišla s visokog kreveta i opet se protegnula, sada svjesnija tupih boli i natucenih
mjesta. Zacula sam njegov zgranuti uzdah. Okrenuo mi se ledima i stisnuo šake tako da su
pobijeljele.
"Zar izgledam tako odvratno?" upitala sam ga, nastojeci zadržati opušten ton. Dah mu je
zastao, ali nije se okrenuo, vjerojatno da prikrije svoj izraz od mene. Otišla sam u kupaonicu
da sama vidim.
Zagledala sam se u svoje golo tijelo u zrcalu do poda iza vrata.
Svakako, znala sam i za gore. Preko jedne jagodice pružala se blaga sjena i usne su mi bile
pomalo natecene, ali izuzev toga lice mi je bilo u redu. Ostatak mene resile su modre i
ljubicaste mrlje. Usredotocila sam se na modrice koje ce biti najteže prikriti - na rukama i
ramenima. Nisu bile tako strašne. Koža mi se lako podlijevala. Kad bi se na njoj stvorila
modrica, obicno bih vec zaboravila odakle mi. Jasno, ove su tek izbijale. Sutra cu izgledati još
gore. Sto mi nece olakšati život.
Tada sam si pogledala kosu i prostenjala.
"Bella?" Našao se odmah iza mene cim sam ispustila taj zvuk.
"Nikad necu sve ovo ispetljati iz kose!" Pokazala sam mu svoju frizuru, slicnu kokošjem
gnijezdu. Pocela sam cupkati perje iz nje.
"Mogao sam si i misliti da ceš se uzrujavati zbog kose", promrsio je, ali stao mi je iza leda i
poceo daleko brže vaditi paperje.
"Kako si uspio ne prasnuti u smijeh zbog ovoga? Pa gledaj kakva sam."
Nije mi odgovorio; samo je cupkao i dalje. A ja sam ionako znala odgovor - da nema toga što
bi njemu bilo smiješno dok je ovako raspoložen.
"Ništa od ovoga", uzdahnula sam minutu poslije. "Sve se skorilo. Morat cu je pokušati isprati."
Okrenula sam se i obujmila ga rukama oko prohladna struka. "Želiš li mi pomoci?"
"Bolje da ti nadem hrane", rekao je tiho i nježno odmaknuo moje ruke sa sebe. Uzdahnula
sam kad je nestao s vidika, krecuci se prebrzo.Cinilo mi se da je medeni mjesec prošao. Ta mi je pomisao stvorila veliku knedlu u grlu.
Kad sam se uglavnom riješila perja i obukla nepoznatu bijelu pamucnu haljinu što mije prikrila
one najgore ljubicaste mrlje, bosa sam otišla prema izvoru mirisa jaja, slanine i tvrdog sira.
Edvvard je stajao pred štednjakom od nehrdajuceg celika i prebacivao omlet na svijetloplavi
tanjur postavljen na radnu plohu. Ošamutio me miris hrane. Imala sam dojam da bih mogla
pojesti i tanjur i tavu; želudac mi je zarežao.
"Evo", rekao je. Okrenuo se s osmijehom na licu i stavio tanjur na poplocani stolic.
Sjela sam na jednu od dvije metalne stolice i pocela trpati vruca jaja u sebe. Pržila su mi grlo,
ali bilo me baš briga.
Sjeo je prekoputa mene. "Ne hranim te dovoljno cesto."
Progutala sam i zatim ga podsjetila: "Spavala sam. Usput, ovo je jako ukusno. Svaka cast, s
obzirom na to da ti ne jedeš."
"Gledam Food Netvvork", rekao je i zabljesnuo me onim prekrasnim izvijenim osmijehom.
Razveselilo me što to vidim, što opet djeluje onako kao inace.
"Gdje si nabavio jaja?"
"Zamolio sam spremace da napune kuhinju namirnicama. Sto je presedan u ovoj kuci. Morat
cu ih zamoliti da pociste perje..." Ušutio je, pogleda uprta u prostor iznad moje glave. Nisam
mu odgovorila, ne bih li izbjegla kazati išta što bi ga ponovno moglo uzrujati.
Sve sam pojela, premda je pripremio dovoljno za dvoje.
"Hvala ti", kazala sam mu. Nagnula sam se preko stola da ga poljubim. Automatski mi je
uzvratio poljubac, a onda se odjednom ukrutio i odmaknuo.
Zaškrgutala sam zubima, a pitanje koje sam mu mislila postaviti dobilo je prizvuk optužbe. "Ti
me više uopce ne misliš dotaknuti dokle god smo tu, je li?"
Oklijevao je, a onda se šturo osmjehnuo i podigao ruku da me pomiluje po obrazu. Prsti su mu
se meko zadržali na mojoj koži, a ja se nisam mogla ne osloniti licem na njegov dlan.
"Znaš da nisam tako mislila."
Uzdahnuo je i spustio ruku. "Znam. I imaš pravo." Zastao je i blago podigao bradu. Zatim je
ponovno progovorio, cvrsto odlucan. "Necu više voditi ljubav s tobom sve dok se ne
promijeniš. Nikada te više necu ozlijediti."
