Knjiga na našem forumu

UVOD

PROLOG:


Ova knjiga posvecena je mojoj nindžilagentici Jodi Reamer. Hvala ti što me cuvaš od ponora. Hvala takoder mome omiljenom sastavu, vrlo primjerena naziva Muse, na pružanju nadahnuca koje je iznijelo cijelu jednu sagu.


Bella
Djetinjstvo nije od rodenja do izvjesne dobi, pa u izvjesnoj dobi dijete odraste i riješi se svega što je djetinjasto. Djetinjstvo je kraljevina u kojoj nitko ne umire.
Edna St. Vincent Millay


UVOD:


Doživjela sam više iskustava bliske smrti nego što bi mi s pravom pripadalo; na takvo se što nikada ne možeš zaista naviknuti.
Ipak, cinilo mi se neobicno neizbježnim što sam se opet suocila sa smrcu. Kao da doista nosim biljeg kobi. Izbjegavala sam je i izbjegavala, ali stalno se vracala po mene.
Ipak, ovaj put je bilo toliko drugacije nego prije.
Može se bježati od nekoga koga se bojiš, može se pokušati oduprijeti nekome koga mrziš. Sve moje reakcije bile su usmjerene protiv takve vrste ubojica - nemani, neprijatelja.
Kada voliš onoga tko te ubija, ne preostaje ti izbor. Kako da bježiš, kako da se boriš, kada bi time naudila voljenoj osobi? Ako je vlastiti život sve što možeš dati voljenome, kako ga ne bi dala?
Ako je to netko koga istinski voliš?

01.ZARUCENA

Nitko ne zuri u tebe, uvjeravala sam samu sebe. Nitko ne zuri u tebe. Nitko ne zuri u tebe. Ali kako nisam mogla uvjerljivo lagati cak ni samoj sebi, morala sam provjeriti.
Dok sam sjedila i cekala da se na jednom od tri semafora u mjestu upali zeleno, virnula sam udesno - u svome minikombiju, gospoda Weber okrenula se cijelim torzom prema meni. Prodorno me gledala ravno u oci, pa sam se trgnula, upitavši se zašto ne odmice pogled, zašto je nije stid. Još uvijek se smatra nepristojnim zuriti u ljude, zar ne? Zar to za mene više ne vrijedi?
Onda sam se sjetila da su ovi prozori toliko zatamnjeni da ona vjerojatno pojma nema kako tu unutra uopce sjedim ja, a kamoli da sam primijetila da me gleda. Pokušala sam se malcice primiriti cinjenicom da ona nije to zapravo zurila u mene, nego samo u auto.
U moj auto. Uzdah.
Bacila sam pogled ulijevo i prostenjala. Dvoje pješaka stajalo je skamenjeno na plocniku, od zurenja propuštajuci priliku da prijedu ulicu. Iza njih, gospodin Marshall buljio je kroz izlog svoje male suvenirnice. Barem nije priljubio nos uz staklenu plohu. Zasad.
Upalilo se zeleno, a ja sam, u žurbi da pobjegnem, stala na papucicu gasa bez razmišljanja - onako kako bih je inace nagazila da pokrenem svoj prastari Chevyjev kamionet. Zarežavši motorom poput pantere u lovu, auto je s trzajem krenuo tako brzo da mi je tijelo uronilo u crno kožno sjedalo, a želudac mi se sploštio uz kralježnicu.
"Gah!" propentala sam, napipavajuci kocnicu. Zadržavši prisebnost, tek sam pipnula papucicu.
Auto je svejedno stao u mjestu kao ukopan.
Bilo mi je nesnosno osvrnuti se da vidim reakciju. Ako je dosad bilo ikakvih nedoumica o tome tko sjedi za upravljacem ovog automobila, sada su nestale. Vrškom cipele blago sam spustila papucicu gasa za pola milimetra, a auto je ponovno jurnuo.
Uspjela sam stici do cilja, benzinske postaje. Da nisam vozila na isparenjima, ne bih nipošto ni zalazila u mjesto. U današnje vrijeme snalazila sam se bez kojecega, poput kolacica PopTarts i vezica za obucu, samo da ne bih morala provoditi vrijeme u javnosti.
Krecuci se kao da sam u boksu na auto-utrci, otvorila sam poklopac, odvrnula kapicu,
provukla karticu i umetnula crpku u vrh spremnika u roku od nekoliko sekundi. Naravno, ubrzavanje iznosa na brojacu bilo je izvan moje moci. Lijeno je odbrojavao, gotovo kao da me namjerno želi živcirati.
Vani nije bilo vedro - još jedan tipicno kišovit dan u mjestu Forks, država Washington - ali svejedno sam imala dojam da je u mene uperen reflektor, ne bi li privukao pozornost na istancani prsten na mojoj lijevoj ruci. U ovakvim prilikama, dok sam osjecala poglede na ledima, cinilo mi se kao da prsten pulsira poput neonskog natpisa: Gledajte me, gledajte me.
Bilo mi je glupo osjecati toliku tremu, što sam i znala. Izuzev mojih roditelja, je li zaista bitno što se prica o mojim zarukama? O mome novom autu? O mome zagonetnom prijemu na studij u Ivy Leagueu? O sjajnoj, crnoj kreditnoj kartici koja me ovog trena prži kao usijana u stražnjem džepu?
"Ma da, koga briga što oni misle", promrsila sam si u bradu. "Ovaj, gospodice?" pozvao me neki muški glas. Okrenula sam se, i smjesta požalila zbog toga.
Dva muškarca stajala su pokraj šminkerskog terenca s netom kupljenim kajacima privezanim za krov. Nijedan od njih nije gledao u mene; obojica su zurila u auto.
Osobno, nije mi to bilo jasno. Ali, s druge strane, ponosila sam se vec i samim time što znam raspoznavati ambleme Tovote, Forda i Chevroleta. Ovaj auto je bio sjajnocrne boje, elegantan i oku ugodan, ali meni je svejedno to bio samo auto.
"Ispricavam se na smetnji, ali biste li mi mogli reci kakav to auto vozite?" upitao me onaj viši.
"Ovaj, pa Mercedes, je 1' tako?"
"Da", rekao je covjek pristojno, dok je njegov niži prijatelj kolutao ocima na moj odgovor.
"Znam. Ali pitam se, nije li to... vozite li vi to Mercedes Guardianl" Covjek je izgovorio to ime sa strahopoštovanjem. Imala sam dojam da bi se ovaj lijepo slagao s Edwardom Cullenom, mojim... mojim zarucnikom (s obzirom na to da je do vjencanja ostalo tek nekoliko dana, od te se istine stvarno više nije moglo pobjeci). "Navodno ih se još ne može nabaviti niti u Europi," nastavio je covjek, "a kamoli ovdje."
Dok je pogledom prelazio obrise moga auta - meni nije izgledao narocito drugacije od bilo koje druge Mercedesove limuzine, ali što bih ja tu znala? - nakratko sam razmislila o problemima koje mi stvaraju rijeci kao što su zarucnik, vjencanje, suprug itd.
Jednostavno mi to nije išlo u glavu. S jedne strane, odgojena sam tako da se grozim na samu predodžbu našušurenih bijelih vjencanica i buketa. Ali, što je još bitnije, naprosto nisam mogla pomiriti ustaljeni, uzoriti, ucmali pojam kakav je suprug sa svojim poimanjem Edwarda. Bilo mi je kao da od arhandela tražim da bude knjigovoda; nisam si ga mogla predociti u bilo kakvoj svakodnevnoj ulozi.
Kao i uvijek, cim sam pocela misliti na Edvvarda upala sam u vrtoglavi kovitlac maštarija.
Neznanac se morao nakašljati da mi privuce pozornost; još uvijek je cekao odgovor o vrsti i modelu automobila.
"Ne znam", iskreno sam mu kazala.
"Necete se ljutiti ako se slikam s njim?"
Trebao mi je trenutak da mi taj zahtjev sjedne. "Stvarno? Želite se slikati s autom?"
"Jasno - nitko mi nece vjerovati ako ne budem imao dokaz."
"Eh. Okej. U redu."
Brzo sam pospremila crpku i uvukla se na prednje sjedalo da se sakrijem dok je entuzijast vadio golem, ocito profesionalan fotoaparat iz naprtnjace. On i njegov prijatelj naizmjence su krenuli pozirati uz haubu, a onda su se otišli slikati uz stražnji dio auta.
"E, gdje mi je sada moj kamionet", tiho sam se potužila.
Baš se jako, jako zgodno poklopilo - odviše zgodno - što mi je kamionet sipljivo ispustio posljednji dah samo nekoliko tjedana nakon što smo Edvvard i ja postigli svoj neuravnoteženi kompromis, u kojem je jedna pojedinost navodila da mi on smije zamijeniti kamionet nakon što izdahne. Edward se kleo da se to samo moglo i ocekivati; kamionet mi je proživio ispunjen, bogat život i zatim umro prirodnom smrcu. Kako on tvrdi. A ja, naravno, nisam samostalno mogla utvrditi valjanost njegove price, niti pokušati uzdici svoj kamionet iz mrtvih. Moj najdraži mehanicar
Ugušila sam tu misao u nastanku, ne dopuštajuci joj da dopre do zakljucka. Umjesto toga, pocela sam slušati muške glasove izvana, prigušene stijenkama automobila.
"... gledao sam na netu kako su ga obradivali plamenikom. Ni da se bubuljica u laku stvorila."
"Jasna stvar. Preko ove puslice možeš prijeci tenkom. Nema ti tu nekog tržišta za njih.
Uglavnom su namijenjeni bliskoistocnim diplomatima, veletrgovcima oružjem i narkomafijašima."
"Misliš da je ona nešto takvo?" upitao ga je niži nešto tiše. Pognula sam glavu, zažarenih obraza.
"Ha", rekao je visoki. "Možda. Ne pada mi na pamet zašto bi ti u ovom kraju trebalo staklo otporno na projektile i dvotonska oklopna karoserija. Sigurno ide nekamo gdje je opasnije."
Oklopna karoserija. Dvotonska oklopna karoserija. I staklo otporno na projektile? Krasno. A što fali dobroj staroj otpornosti na metke?
Pa, ovo je barem imalo smisla - za one s uvrnutim smislom za humor.
Nije da sam ocekivala da Edward nece iskoristiti naš dogovor, da ga nece prevagnuti na svoju stranu tako da mi može pružiti daleko više nego što ce primiti. Složila sam se da ce mi smjeti zamijeniti kamionet kad ga bude trebalo zamijeniti, ne ocekujuci da ce taj trenutak baš ovoliko brzo doci, naravno. Kad sam bila primorana priznati da od kamioneta nije preostalo više od posvete klasicnim Chevroletima u vidu mrtve prirode na ulici ispred moje kuce, znala sam da ce mi njegov pojam zamjene vjerojatno neugodno pasti. Pretvoriti me u žarište buljenja i došaptavanja. U tome nisam pogriješila. Ali cak ni u najmracnijim predodžbama nisam predvidala da ce mi nabaviti dva auta.
Auto za "prije" i auto za "poslije", objasnio mije nakon što sam pošizila.
Ovo je bio samo auto za "prije". Kazao mi je da je posuden i obecao ga vratiti nakon vjencanja. Meni sve to nije imalo baš nikakvog smisla. Sve do sada.
Ha ha. Zato što sam tako krhko ljudska, tako sklona nezgodama, tako cesta žrtva osebujnih pehova, ocito mi treba auto otporan na metke ne bih li sacuvala živu glavu. Ma koja provala. Bila sam sigurna da su se on i njegova braca poprilicno naužili te šale meni iza leda.
Ili možda, možda ipak, prišapnuo mi je glasic u glavi, to nije šala, beno. Možda se on doista toliko brine za tebe. Ovo ne bi bilo prvi put da je malo prekrdašio u nastojanju da te zaštiti.
Uzdahnula sam.
Nisam još vidjela auto za "poslije". Bio je skriven ispod cerade u najdubljem kutu garaže Cullenovih. Znala sam da bi vecina ljudi do sada pokušala virnuti, ali stvarno nisam htjela saznati.
Na tom autu vjerojatno nema oklopne karoserije - jer mi nakon medenog mjeseca nece trebati.
Prakticka neuništivost bila je tek jedna od mnogih povlastica koje sam jedva cekala. Najbolji vidovi pripadanja obitelji Cullen nisu bili skupi automobili i šminkerske kreditne kartice.
"Hej", doviknuo mije visoki, sklapajuci dlanove oko stakla u nastojanju da nešto vidi unutra. "Mi smo tu završili. Puno ti hvala!"
"Nema na cemu", doviknula sam, a onda se napela kad sam upalila motor i nagazila na papucicu - beskrajno blago...
Ma koliko puta da sam se provezla poznatim putem kuci, još uvijek nisam uspijevala postici da mi se leci izblijedjeli od kiše stope s pozadinom. Svaki od njih, zaklaman za bandere ili zalijepljen za putokaze, bio mi je poput svježeg šamara. Itekako zasluženog šamara. Usisali su mi svijest natrag u razmišljanje koje sam tako odrješito prije prekinula. Nisam ga mogla izbjeci na ovoj cesti. Ne dok mi slike mog najdražeg mehanicara sijevaju pred ocima u pravilnim razmacima.
Mog najboljeg prijatelja. Mog Jacoba.

Plakata s natpisom jeste li vidjeli ovog momka? nije se sjetio Jacobov otac. Ne, to je moj otac, Charlie, otisnuo letke i raspacao ih po cijelome mjestu. I ne samo po Forksu, vec i po Port Angelesu i Sequimu i Hoquiamu i Aberdeenu i svim ostalim naseljima na Olimpijskom poluotoku. Pobrinuo se i za to da isti takav letak visi na zidovima svih policijskih postaja u državi VVashington. U vlastitoj je postaji imao cijelu plutenu plocu posvecenu pronalaženju Jacoba. Plutenu plocu koja je uglavnom bila prazna, što ga je poprilicno razocaravalo i frustriralo.
Nije samo izostanak odgovora razocaravao moga tatu. Najviše se razocarao u Bilh/ju,
Jacobovu ocu - i svome najboljem prijatelju. Zato što se Billy nije više ukljucio u potragu za svojim šesnaestogodišnjim "odbjeglicom". Zato što je Billy odbio postaviti letke u La Pushu, rezervatu na obali gdje je Jacobu bio dom. Zato što je djelovao pomireno s time da je Jacob nestao, kao da on tu ništa ne može uciniti. Zato što je rekao: "Jacob je sada odrastao. Vratit ce se kuci bude li sam tako htio."
A frustrirala sam ga i ja, jer sam stala na Billvjevu stranu.
Ni ja nisam htjela postavljati plakate. Jer i Billy i ja znali smo gdje se Jacob nalazi, grubo
govoreci, kao što smo znali i da nitko nije vidio ovog momka.
Od letaka mi se kao i obicno stvorila krupna, tvrda knedla u grlu, uobicajeno su me zapekle suze u ocima, i bilo mi je drago što je Edward ove subote otišao u lov. Da je Edward vidio moju reakciju, samo bi se i on osjetio grozno.
Naravno, bilo je i mana u tome što je subota. Kad sam polako i pažljivo skrenula u svoju ulicu, ugledala sam policijsko vozilo moga tate na prilaznom putu pred našom kucom. Danas je opet preskocio pecanje. Još uvijek se duri zbog vjencanja.
Znaci, necu se moci poslužiti kucnim telefonom. Ali moram obaviti poziv...
Parkirala sam se uz rubni kamen iza Chevyja-spomenika i izvadila iz pretinca za rukavice
mobitel koji mi je Edward dao za hitne slucajeve. Nazvala sam broj i zadržala prst iznad tipke "prekid" dok je zvonio. Za svaki slucaj.
"Halo?" javio se Seth Cleanvater, a ja sam odahnula. Bila sam prevelika kukavica za razgovor s njegovom starijom sestrom, po imenu Leah. Izraz "odgrizla bi mi glavu" nije bio cista retoricka fraza kad je Leah bila u pitanju.
"Hej, Seth, ovdje Bella."
"O, pa zdravo, Bella! Kako si?"
Sva se gušim. Nasušno mi treba utješnih vijesti. "Dobro." "Zoveš da cuješ što ima nova?" "Ma vidovit si."
"Teško. Nisam ti ja Alice - ti si samo predvidiva", našalio se. Od svih clanova copora Ouileutea iz La Pusha, samo Sethu nije teško padao vec i sam spomen Cullenovih poimence, a kamoli zbijanje šala oko moje gotovo sveznajuce buduce zaove.
"Znam da jesam." Oklijevala sam na trenutak.
"Kako mu je?" Seth je uzdahnuo.
"Kao i uvijek. Ne želi govoriti, premda znamo da nas cuje. Nastoji ne razmišljati kao covjek, znaš. Nego samo slijediti nagone."
"Znate li gdje je sada?"
"Negdje na sjeveru Kanade. Ne mogu ti reci u kojoj je provinciji. Ne haje narocito za administrativna razgranicenja."
"Ima li naznaka da bi mogao..."
"Ne vraca se kuci, Bella. Žao mi je."
Progutala sam. "U redu je, Seth. Znala sam to i prije nego što sam pitala. Kad si ne mogu pomoci da ne žudim za time."
"Aha. Svima nam je tako."
"Hvala ti što me trpiš, Seth. Znam da te ostali sigurno tlace zbog toga."
"Nisu baš tvoji najveci obožavatelji", veselo se složio. "Stoje malo jadno, mislim. Jacob je
odlucio svoje, ti si odlucila svoje. Jakeu se ne svida kako oni na to gledaju. Jasno, nije baš ni izvan sebe od srece što ti-provjeravaš što je s njim."
Zinula sam u cudu. "Mislila sam da ne govori s vama?"
"Ne može on sve sakriti od nas, ma koliko se trudio."
Dakle, Jacob zna da se brinem. Nisam bila sigurna kako mi se to svida. Pa, barem zna da nisam odlepršala u zalazak sunca i posve ga smetnula s uma. Možda je zamišljao da sam sposobna za to.
"Valjda se vidimo na... vjencanju", rekla sam, tjerajuci tu rijec preko jezika.
"Aha, doci cemo ja i mama. Lijepo od tebe što si nas pozvala."
Osmjehnula sam se oduševljenju u njegovu glasu. Premda se Edward sjetio da pozovemo Clearvvaterove, bilo mi je drago što je to predložio. Bit ce dobro što je i Seth tamo - kao spona, ma koliko labava, s djeverom koji mi nedostaje. "Ne bi bilo jednako bez tebe."
"Pozdravi mi Edwarda, može?"
"Jasna stvar."
Odmahnula sam glavom. Prijateljstvo što se razvilo izmedu Edwarda i Setha još uvijek mi nikako nije išlo u glavu. Ipak, davalo je dokaz da stvari ne moraju ovako stajati. Da se vampiri i vukodlaci mogu sasvim lijepo slagati, eto vidite, ako tako odluce.
Nije svima bilo drago zbog toga.
"Ah", rekao je Seth, a glas mu se prepuklo podigao za oktavu. "Ovaj, Leah je stigla doma."
"O! 'Denja!"
Veza se prekinula. Ostavila sam mobitel na sjedalu i psihicki se pripremila za ulazak u kucu, gdje ce me cekati Charlie.
Moj siroti tata ovih je dana imao tako pune ruke svega. Odbjeglica Jacob bio je tek jedna kap u njegovoj prepunoj caši. Gotovo se u jednakoj mjeri brinuo za mene, svoju jedva punoljetnu kcer koja ce vec za koji dan postati gospoda.
Polako sam hodala kroz laganu kišicu, prisjecajuci se veceri kad smo mu to rekli... Kad je zvuk Charliejeva vozila objavio njegov povratak, prsten mi je odjednom postao težak pedeset kila na lijevoj ruci. Došlo mi je da je zabijem u džep, ili možda sjednem na nju, ali Edvvard ju je hladnim, cvrstim stiskom zadržao na najvidljivijem mjestu.
"Ne vrpolji se, Bella. Molim te, imaj na umu da nisi krenula priznavati odgovornost za
umorstvo."
"Lako je to tebi reci."
Osluškivala sam zlokobni zvuk teških ocevih koraka u cizmama po plocniku. Kljuc je
zazveckao u vec otvorenim vratima. Zvuk me podsjetio na onaj dio u filmovima strave kad
žrtva shvati da je zaboravila zakljucati sigurnosnu bravu.
"Smiri se, Bella", prošaptao je Edvvard, slušajuci kako mi bilo ubrzava.
Vrata su tresnula o zid, a ja sam se trgnula kao da sam dobila strujni udar Taserom.
"Hej, Charlie", doviknuo je Edvvard, potpuno opušten.
"Ne!" pobunila sam se ispod glasa.
"Sto je bilo?" došapnuo mi je Edvvard.
"Cekaj da prvo objesi pištolj na zid!"
Edvvard se zahihotao i prošao slobodnom rukom kroz našušurenu broncanu kosu.
Charlie se pojavio iza ugla, još uvijek u uniformi, još uvijek naoružan, i pokušao ne složiti facu kad nas je opazio gdje sjedimo zajedno na dvosjedu. U posljednje je vrijeme ulagao velike napore u to da bude naklonjeniji Edvvardu. Naravno, predstojece ce mu otkrice svakako okoncati te napore.
"Hej, klinci. Što ima?"
"Htjeli bismo porazgovarati s vama", rekao je Edvvard, tako spokojan. "Imamo dobre vijesti."
Charliejev izraz u tren oka promijenio se iz usiljene prijaznosti u crnu sumnjicavost.
"Dobre vijesti?" zarežao je Charlie, gledajuci me u oci. "Samo sjedni, tata."
Podigao je obrvu, pet sekundi zurio u mene, a onda odmarširao do naslonjaca i sjeo na sam rub, držeci se uspravno kao da je progutao metlu.
"Samo bez uzrujavanja, tata", rekla sam nakon trenutka bremenite tišine. "Sve je u redu."
Edward je složio grimasu, a znala sam da je to zato što mu smeta izraz u redu. Da se njega
pitalo, vjerojatno bi kazao nešto poput prekrasno ili savršeno ili velicanstveno.
"Jasna stvar, Bella, jasna stvar. Ako je sve tako sjajno, zašto si onda sva u znoju?"
"Nisam u znoju", slagala sam.
Odmaknula sam se od njegova žestokog mrštenja, privila se uz Edvvarda i nagonski prešla
nadlanicom desne ruke preko cela da uklonim dokaze.
"Trudna si!" prasnuo je Charlie. "Trudna si, zar ne?"
Premda je pitanje ocito bilo namijenjeno meni, sada je pogledom strijeljao Edwarda, i mogla sam se zakleti da sam opazila kako mu se ruka trgnula prema pištolju.
"Ne! Naravno da nisam!" Došlo mi je da bubnem Edwarda pod rebra, ali znala sam da bih time samo zaradila modricu. A kazala sam Edvvardu da ce ljudi naprecac to zakljuciti! Koji bi inace razlog normalni ljudi mogli imati za brak s osamnaest godina? (Od njegova sam odgovora prevrnula ocima. Ljubav. Baš.)

Charliejevo mrštenje za nijansu se ublažilo. Na licu mi se obicno prilicno jasno vidjelo govorim li istinu, i sada mi je vjerovao. "O. Ispricavam se."
"Prihvacam ispriku."
Uslijedila je duga stanka. Nakon nekog vremena, shvatila sam da svi cekaju da ja nešto kažem. Podigla sam pogled prema Edvvardu, obuzeta panikom. Nije bilo šanse da izbacim te rijeci iz sebe.
Osmjehnuo mi se, a onda se isprsio i obratio mome ocu.
"Charlie, shvacam da sam ovome pristupio naopako. Obicaji nalažu da prvo vas pitam. Uza sve dužno poštovanje, a imajuci u vidu da je Bella vec pristala i da ne želim umanjiti njezino pravo na odluku po tom pitanju, umjesto da vas zaprosim za njezinu ruku, zamolit cu vas za blagoslov. Vjencat cemo se, Charlie. Volim je više od svega na svijetu, više od vlastita života, a - nekim cudom - i ona mene tako voli. Hocete li nam dati svoj blagoslov?"
Zvucao je tako sigurno, tako smireno. Samo na trenutak, dok sam slušala apsolutno samopouzdanje u njegovu glasu, doživjela sam rijedak trenutak uvida. Nacas sam opazila kako svijet njemu izgleda. U trajanju jednog otkucaja srca, ova je vijest imala savršenog smisla.
A onda sam primijetila izraz na Charliejevu licu, pogleda sada cvrsto uprta u prsten. Zadržavala sam dah dok mu je koža mijenjala boje - iz svijetle u rumenu, iz rumene u purpurnu, iz purpurne u plavu. Krenula sam ustati - nisam sigurna s kojim ciljem; možda sam mislila upotrijebiti Heimlichov zahvat za slucaj da se on to guši - ali Edvvard mi je stisnuo šaku i promrmljao: "Daj mu malo da se zbroji", tako tiho da sam ga samo ja cula. Tišina je ovaj put bila daleko dulja. Zatim se, postupno, nijansu po nijansu, Charliejeva boja vratila u normalu.
Stisnuo je usne i skupio obrve; prepoznala sam njegov izraz "duboke zamišljenosti". Dugim je pogledom promotrio nas dvoje, i osjetila sam kako se Edvvard opušta uz mene.
"Rekao bih da me niste pretjerano iznenadili", progundao je Charlie. "Znao sam da cu ubrzo morati imati posla s necim takvim."
Odahnula sam.
"Sigurno to želiš?" oštro je upitao Charlie, strijeljajuci me pogledom.
"Sto posto sam sigurna da želim Edvvarda", kazala sam mu, ne oklijevajuci ni trenutka.
"Samo, brak? Cemu žurba?" Ponovno me sumnjicavo odmjerio.
Žurba je potjecala od cinjenice da sam svakog nesretnog dana bivala sve bliža devetnaestoj godini života, dok je Edvvard ostajao zaleden u svome punom sedamnaestogodišnjem savršenstvu, koje je trajalo vec više od devedeset godina. Ne kažem da bi ta cinjenica nužno tražila brak što se mene tice, ali vjencanje se tražilo zbog istancanog i zamršenog kompromisa
koji smo Edvvard i ja postigli kako bismo napokon došli do ove tocke, prijelomnice moje preobrazbe iz smrtnice u besmrtnicu.
Takve stvari nisam mogla objasniti Charlieju.
"Zajedno idemo najesen na Dartmouth, Charlie", podsjetio ga je Edvvard. "Volio bih to izvesti, eto, na pravi nacin. Tako su me odgojili." Slegnuo je ramenima. Nije pretjerivao; tijekom Prvoga svjetskog rata staromodna je moralnost bila vrlo cesta pojava.
Charlie je iskrivio kut usana. Tražio je rakurs za protivljenje. Ali što bi mogao reci? Bilo bi mi draže da prije toga malo živite u grijehu? Kao mome ocu, ruke su mu bile vezane.
"Znao sam da se ovo sprema", promrsio si je u bradu, mršteci se. Zatim mu je, odjednom, lice postalo savršeno glatko i prazno.
"Tata?" upitala sam ga zabrinuto. Bacila sam pogled na Edwarda, ali nisam mogla prozreti ni njegovo lice, dok je promatrao Charlieja. "Ha!" prasnuo je Charlie. Poskocila sam na dvosjedu.
"Ha, ha, ha!"
Buljila sam u nevjerici u Charlieja dok se grcio od cerekanja, tresuci se cijelim tijelom.
Pogledom sam zamolila Edvvarda da mi to protumaci, ali Edvvard je cvrsto stiskao usne, kao da se i sam pokušava suzdržati od smijeha.
"Okej, lijepo", uspio je protisnuti Charlie. "Udaj se." Potresla ga je nova salva smijeha. "Ali..."
"Ali što?" oštro sam ga upitala.
"Ali ti to trebaš reci svojoj mami! Ja necu reci Renee ni rijeci! To je sasvim na tebi!" Iz njega je provalilo glasno kliberenje.
Zastala sam s rukom na kvaki, smješkajuci se. Jasno, Charliejeve rijeci u tom su me trenutku prestravile. Krajnja kob: javljanje vijesti Renee. Preuranjeni brak zauzimao je istaknutije mjesto na njezinoj crnoj listi nego kuhanje živih psica.
Tko je mogao predvidjeti kako ce reagirati? Ja ne. Charlie svakako ne. Možda Alice, ali nije mi palo na pamet da nju pitam.
"Pa, Bella", rekla je Renee nakon što sam se zagrcnula i istrtljala nemoguce rijeci: Mama, udat cu se za Edwarda. "Malo me pogada što si toliko odugovlacila da mi javiš. Avionske karte samo budu skuplje. Uuu", stala se sekirati. "Misliš da ce Phil dotada skinuti gips? Slike ce ispasti bez veze ako ne bude nosio frak—"
"Prevrti malo snimku, mama." Zgranula sam se. "Kako to misliš, odugovlacila? Pa upravo sam se zar-zar..." - nisam uspjela iz sebe istjerati rijec zarucila - "dogovorila oko toga, znaš, danas."
"Danas? Stvarno? Pa, to je onda stvarno iznenadenje. Pretpostavila sam...“
"Što si pretpostavila? Kad si pretpostavila?"
"Pa, kad ste mi došli u posjet u travnju, stekla sam dojam da su stvari manje-više riješene, ako znaš što želim reci. Nije tebe tako teško procitati, srecice. Ali nisam ti ništa rekla jer sam znala
da od toga ne bi bilo vajde. Potpuno si ista kao Charlie." Uzdahnula je, pomirivši se. "Kad jedanput nešto odluciš, s tobom nema rasprave. Jasno, isto kao Charlie, ti se svojih odluka cvrsto držiš."A onda je rekla posljednju stvar koju sam u životu ocekivala cuti od svoje majke.
"Ne ponavljaš moje greške, Bella. Zvuciš kao da premireš od straha, a sve mi se cini da je to zato što te je strah mene." Zahihotala se. "Bojiš se moje reakcije. A znam da sam ti svašta rekla o braku i gluposti - i ne mislim to povuci - ali moraš shvatiti da se te stvari izricito odnose na mene. Ti si potpuno drugacija osoba od mene. Griješiš na potpuno vlastiti nacin, i sigurna sam da ceš imati vlastitih razloga za žaljenje u životu. Ali odanost za tebe nikad nije bila problem, srce. Imaš bolje izglede da ti ovo uspije od vecine cetrdesetogodišnjaka koje znam." Renee se opet nasmijala. "Malo moje sredovjecno dijete. Na svu srecu, izgleda da si našla srodnu staru dušu."
"Ti se ne... ljutiš? Ne misliš da strahovito griješim?"
"Dobro, jasno, bilo bi mi drago da si pricekala još koju godinu. Hocu reci, zar ja tebi izgledam dovoljno staro da postanem punica? Cekaj, ne odgovaraj na to. Ali tu se ne radi o meni. Radi se o tebi. Jesi li sretna?"
"Ne znam. Upravo proživljavam izvantjelesno iskustvo."
Renee se tiho zacerekala. "Jesi li sretna s njim, Bella?"
"Da, ali—"
"Hoceš li ikada poželjeti nekog drugog?" "Ne, ali—" "Ali što?"
"Ali zar mi neceš reci da zvucim tocno kao svaka druga zatelebana tinejdžerica od pocetka svijeta?"
"Ti nikad nisi bila tinejdžerica, sreco. Ti znaš što je najbolje za tebe."
U proteklih nekoliko tjedana Renee se neocekivano duboko ukljucila u pripreme vjencanja. Svaki je dan provodila sate i sate na telefonu s Edwardovom majkom Esme - nije bilo brige da se tazbina nece slagati. Renee je obožavala Esme, ali, s druge strane, sumnjala sam da bi
itko mogao tako ne reagirati na moju milu buducu svekrvu.
Skinula mije sav teret s leda. Edvvardova obitelj i moja obitelj zajedno su se brinule za svadbu, tako da se ni za jednu sitnicu nisam morala brinuti, ni znati za njih, ni previše razmišljati o njima.
Charlie se rasrdio, naravno, ali slatko je bilo to što se nije srdio na mene. Renee je bila izdajnica. Racunao je da ce ona odigrati ulogu negativke. I što da sada radi, kad se njegova najveca prijetnja - javljanje vijesti mami - pokazala krajnje ispraznom? Ništa mu više nije preostalo, što je i znao. I tako se durio po kuci, mrmljajuci koješta o tome da se više ni u koga
na svijetu ne može pouzdati...
"Tata?" pozvala sam ga kad sam otvorila ulazna vrata. "Doma sam."
"Samo malo, Bells, ostani gdje jesi."
"Ha?" upitala sam ga, automatski zastavši.
"Daj mi sekundicu. Jao, jesi me, Alice."
Alice?
"Oprosti, Charlie", odvratio mu je Alicein cvrkutavi glasic. "Kako je sada?"
"Raskrvarila si me."
"Ma ništa ti nije. Nisam probila kožu - kad ti kažem." "Što je sad ovo?" zabrinuto sam ih
upitala, oklijevajuci na ulazu. "Trideset sekundi, molim te, Bella", kazala mi je Alice. "Strpljivost ce ti biti nagradena."
"Hmf", dodao je Charlie.
Pocela sam tapkati nogom, odbrojavajuci taktove. Prije tridesetog, Alice je rekla: "Okej, Bella,
udi!"
Krecuci se oprezno, zašla sam iza malog ugla u našu dnevnu sobu.
"O", uspuhala sam se. "Ajoj. Tata. Pa stvarno izgledaš—"
"Blesavo?" upao mi je Charlie u rijec.
"Prije sam mislila reci nešto kao otmjeno?
Charlie je porumenio. Alice ga je primila za lakat i polagano okrenula da pokaže svijetlosivi frak.
"Daj, prekini, Alice. Izgledam kao kreten."
"Nitko koga sam ja obukla nikad ne izgleda kao kreten."
"U pravu je, tata. Izgledaš fenomenalno! Kojim dobrom?"
Alice je prevrnula ocima. "Završna provjera kroja. Za vas oboje."
Nekako sam odmaknula pogled od neobicno elegantnog Charlieja i tek tada primijetila bijelu vrecu za odjecu od koje sam tako strepjela, pažljivo položenu preko kauca.
"Aaah."
"Nadi sretno mjesto u sebi, Bella. Necu dugo."
Duboko sam udahnula kroz stisnute zube i zažmirila. Ne otvarajuci oci, oteturala sam stubištem do svoje sobe. Skinula sam se u donje rublje i ispružila ruke ravno u stranu.
"Ljudi bi pomislili da ti zabijam iverje bambusa pod nokte", promrsila je Alice sebi u bradu kad je ušla za mnom.
Nisam hajala za nju. Našla sam se na svome sretnom mjestu.
Na mome sretnom mjestu, cijela ova gungula oko vjencanja bila je gotova i obavljena. Iza mene. Vec potisnuta i zaboravljena.
Nalazili smo se na osami, samo Edward i ja. Okružje je bilo nejasno i neprestano se mijenjalo - pretapalo iz maglovite šume u grad pod oblacima, u arkticku noc-jer je Edward cuvao tajnu mjesta našeg medenog mjeseca kako bi me iznenadio. Ali nije me narocito brinulo gdje ce to biti.
Edward i ja bili smo zajedno, a ja sam besprijekorno ispunila svoju stranu našeg kompromisa.
Udala sam se za njega. To je bila ona krupna stvar. Ali takoder sam prihvatila sve njegove neumjerene darove i prijavila se, ma koliko uzaludno, za pohadanje studija na Dartmouthu najesen. Sada je došao red na njega. Prije nego što me pretvori u vampira - što je za njega bio krupni kompromis - morao je ispuniti još jedan preduvjet.
Edward se pomalo opsesivno brinuo oko ljudskih stvari kojih cu se odreci, oko iskustava koja ne bi htio da propustim. Vecina njih - poput maturalne, na primjer - meni je djelovala blesavo.
Samo sam se brinula oko propuštanja jednog ljudskog iskustva. Nego što, radilo se o onome za koje bi on najradije htio da sam ga potpuno zaboravila.
Samo, evo u cemu je bila stvar. Znala sam nešto malo o tome kakva cu biti nakon što
prestanem biti ljudska. Vidala sam novorodene vampire na svoje oci, i cula sam sve price svoje buduce obitelji o tim divljim, ranim danima. Tijekom nekoliko godina, moja najistaknutija karakterna odlika bit ce žed. Trebat ce neko vrijeme prije nego što uspijem ponovno postati ja.
A cak i nakon što se budem ponovno mogla obuzdavati, nikad se necu osjecati tocno ovako kao sada.
Ljudski... i strasno zaljubljeno.
Htjela sam doživjeti cjelokupno iskustvo prije nego što zamijenim svoje toplo, lomljivo, feromonima preplavljeno tijelo za nešto prekrasno, cvrsto... i nepoznato. Htjela sam stvarni medeni mjesec s Edwardom. A premda se on bojao da ce me to dovesti u opasnost, pristao je pokušati.
Tek sam nejasno bila svjesna Alice i navlacenja i prevlacenja satena preko svoje kože. Nije me bilo briga, u tom trenutku, što se u cijelome mjestu govorka o meni. Nisam razmišljala o spektaklu u kojem cu morati prebrzo zaigrati glavnu ulogu. Nisam se brinula oko toga da cu nagaziti na šlep svoje vjencanice, ili se poceti hihotati u pogrešnom trenutku, ili što cu biti premlada, ili što ce svi uzvanici zuriti u mene, pa cak niti zbog toga što ce mjesto na kojem bi trebao sjediti moj najbolji prijatelj biti prazno.
Bila sam s Edwardom na svome sretnom mjestu

02. DUGA NOC

Tako mi nedostaješ." "Ne moram otici. Mogu ostati..."
"Mirim."
Tišina je potrajala jedan dug trenutak, u kojem se culo samo muklo nabijanje moga srca, neuravnoteženi ritam našeg dahtanja i šapat uskladenih kretnji naših usana. Katkad mi je bilo tako lako zaboraviti da se ljubim s vampirom. Ne zato što je djelovao obicno ili ljudski - nikad nisam ni na trenutak mogla zaboraviti da u narucju držim nekoga slicnijeg andjelu nego covjeku - vec zato što mi se zbog njega cinilo kao da uopce nije ništa narocito što imam njegove usne na svojim usnama, svome licu, svome grlu. Tvrdio je da je davno nadvladao kušnje na koje ga je moja krv nekoc stavljala, da ga je shvacanje da bi me mogao
izgubiti izlijecilo svake žudnje za njom. Ali znala sam da mu miris moje krvi i dalje nanosi bol - da ga i dalje pece u grlu kao da guta plamenove.
Otvorila sam oci i otkrila da su i njegove otvorene, da mi promatraju lice. Nije mi imalo smisla kad me tako gledao. Kao da sam dobitak, a ne neumjereno sretna dobitnica. Pogledi su nam se nacas sreli; zlacane su mu oci bile tako duboke da sam zamišljala da mu vidim u dubinu duše. Cinilo mi se blesavim da je ta cinjenica - postojanje njegove duše - ikada
bila u pitanju, sve ako on i jest vampir. Duša mu je bila prelijepa, ljepša i od njegova britkog uma, i njegova neusporedivog lica, i od njegova velicanstvenog tijela.
Uzvratio mi je pogled kao da i on vidi moju dušu, i kao da mu se svida to što vidi. Samo, nije mogao vidjeti u moju dušu, onako kako je vidio sve ostale. Tko zna zašto - zbog neke cudne greškice koja je ucinila moj mozak imunim na sve one izuzetne i zastrašujuce stvari koje pojedini besmrtnici mogu izvoditi. (Samo mi je mozak bio imun; tijelo mi je i dalje bilo podložno vampirima cije sposobnosti djeluju na nacin razlicit od Edvardova.) Ali bila sam ozbiljno zahvalna na tom nedostatku, što god zapravo bio, jer mi je skrivao misli. Alternativa je bila nesnosno nelagodna.
Ponovno sam privukla njegovo lice svojemu.
"Definitivno ostajem", promrmljao je trenutak poslije.
"Ne, ne. To je tvoja momacka vecer. Moraš otici."
Izgovorila sam te rijeci, ali prstima desne ruke cvrsto sam mu šcepala broncanu kosu, a lijevom cvršce privila njegova križa uza se. Hladnim mi je rukama pomilovao lice.
"Momacke veceri namijenjene su onima koji žale za prolaskom svojih samackih dana. Ja ne mogu željnije cekati da se riješim svojih. Tako da zaista nema smisla."
"Istina", dahtavo sam kazala uz studenu kožu njegova grla.
Ovo je bilo prilicno blizu moga sretnog mjesta. Charlie je obeznanjeno spavao u svojoj sobi,
što je bilo maltene jednako dobro kao da smo ostali sami. Ležali smo sklupcani na mome malom krevetu, isprepleteni koliko se dalo, imajuci u vidu debeli pokrivac koji me omatao kao cahura. Mrzila sam što je ta deka nužna, ali cvokotanje zuba nekako mi je upropaštavalo romantiku. A Charlie bi primijetio da sam pojacala grijanje u kolovozu...
Ako ništa drugo, sve ako se ja i jesam morala utopliti, Edvvard je ostavio košulju na podu. Nikada se nisam uspijevala naviknuti na šok savršenstva njegova tijela - bijelog, prohladnog i uglacanog poput mramora. Sada sam prešla rukom niz njegovo kamenito poprsje, opipavajuci ravne plohe njegova trbuha u cistom divljenju. Protresao ga je blag drhtaj i usnama je ponovno pronašao moje. Oprezno sam pustila da mi se vršak jezika priljubi uz njegovu stakleno glatku usnu, na što je uzdahnuo. Njegov mi je slatki dah - hladan i slastan - zapahnuo lice.
Poceo se odmicati - to mu je bila automatska reakcija svaki put kad bi zakljucio da je situacija otišla predaleko, refleks kad god bi najviše želio nastaviti. Edvvard je najveci dio života proveo u odbijanju svih vrsta tjelesnih užitaka. Znala sam da mu sadašnje nastojanje da promijeni te
navike pada istinski teško.
"Cekaj", rekla sam, primila ga za ramena i privukla u cvrst zagrljaj. Oslobodila sam jednu nogu ispod deke i obavila je oko njegova struka. "Vježbom do savršenstva." Zahihotao se. "Pa, dosad bismo onda vec trebali biti prilicno blizu savršenstvu, zar ne? Jesi li uopce išta spavala
u proteklih mjesec dana?"
"Ali ovo je generalna proba," podsjetila sam ga, "a prošli smo tek neke prizore. Nije vrijeme za igranje na sigurno."
Mislila sam da ce se nasmijati, ali nije odgovorio, a tijelo mu je postalo nepomicno od iznenadnog stresa. Zlato u njegovim ocima kao da se zgusnulo, pretvorilo iz tekucine u krutinu.
Razmislila sam o tome što sam rekla i shvatila što je on zapravo cuo.
"Bella..." prošaptao je.
"Ne pocinji opet", rekla sam. "Dogovor je dogovor."
"Ne znam. Preteško mi je usredotociti se kad si ovakva prema meni. Ne - ne mogu jasno misliti. Necu se moci obuzdavati. Nastradat ceš."
"Bit ce sve u redu sa mnom."
"Bella..."
"Psst!" Pritisnula sam usne uz njegove da mu prekinem napad panike. Vec sam to cula. Nece se izvuci iz ovog dogovora. Ne nakon stoje uporno tražio da se napokon udam za njega.
Nacas mi je uzvratio poljubac, ali osjecala sam da nije tako uživljen kao prije. Brine, uvijek brine. Koliko bi samo razlicito bilo kad se više ne bi morao brinuti za mene. Što bi radio s tolikim slobodnim vremenom? Morao bi smisliti neki novi hobi.
"Kako tvoje noge?" upitao me.
Znajuci da ne misli to doslovno, odgovorila sam mu: "Cvrsto mi se drže." "Stvarno? Nisu ti se odrezale? Nije još prekasno da se predomisliš." "Ti to meni misliš dati nogu?"
Zahihotao se. "Samo provjeravam. Ne želim da uciniš ništa u što ne bi bila sigurna."
"Sigurna sam u tebe. Ostatak mogu preživjeti."
Oklijevao je, a ja sam se upitala nisam li izvalila nekakvu glupost.
"Možeš li?" tiho me upitao. "Ne mislim na vjencanje - jer sam siguran da ceš ga preživjeti, usprkos svojim nedoumicama - ali poslije... kako ceš bez Renee, kako ceš bez Charlieja?"
Uzdahnula sam. "Nedostajat ce mi." Što je još gore, ja cu nedostajati njima, ali nisam mu željela davati dodatne argumente.
"Angela i Ben i Jessica i Mike."
"Nedostajat ce mi i prijatelji." Osmjehnula sam se u mraku. "Narocito Mike. O, Mike! Kako cu ja bez tebe?"
Zarežao je.
Nasmijala sam se, ali onda se uozbiljila. "Edvarde, pricali smo i pricali o tome. Znam da ce biti teško, ali upravo to želim. Želim tebe, i želim te zauvijek. Jedan mi život naprosto nije dovoljan."
"Zauvijek zamrznut u osamnaestoj", prošaptao je.
"Ostvarenje snova svake žene", podrugnula sam se.
"Bez ikakvih promjena... bez ikakvog napredovanja."
"Što ti sad to znaci?"
Polako mi je odgovorio. "Sjecaš se kad smo rekli Charlieju da smo se odlucili vjencati? A on je pomislio da si ti... trudna?"
"I došlo mu je da puca u tebe", pretpostavila sam sa smijehom. "Priznaj - na sekundu je stvarno razmišljao o tome." Nije mi odgovorio. "Što je, Edvarde?"
"Samo bih volio... pa, volio bih daje imao pravo." "Gah", zgranula sam se.
"Prije utoliko da postoji nacin da je mogao biti u pravu. Da mi imamo takav potencijal. Mrzim što ti to takoder moram oduzeti. Trebao mi je casak da se priberem. "Znam ja što radim."
"Kako bi to mogla znati, Bella? Gledaj moju majku, gledaj moju sestru. To žrtvovanje nije tako lako kao što zamišljaš."
"Esme i Rosalie sasvim se dobro snalaze. Postane li nam to kasnije problem, možemo postupiti kao što je Esme postupila - odluciti se na usvajanje."
Uzdahnuo je, a onda mu je glas postao žestok. "To nije u redu! Ne želim da moraš podnositi žrtve zbog mene. Želim ti davati, ne oduzimati. Ne želim ti krasti buducnost. Kad bih bio covjek—"
Prekrila sam mu usne dlanom. "Ti si moja buducnost. A sada, dosta. Nema jadikovanja, inace cu ti nazvati bracu da dodu po tebe. Možda ti stvarno treba momacka vecer."
"Oprosti. Stvarno jadikujem, zar ne? Sigurno je od živaca."
"Da se nisu tebi odsjekle noge?"
"Ne bih rekao. Cijelo stoljece cekam na vjencanje s vama, gospodice Swan. Svadba je nešto što mije iznad svega—" Prekinuo se usred recenice. "Ma, za ljubav svega svetog!"
"Što je bilo?"
Zaškrgutao je zubima. "Ne moraš zvati moju bracu. Emmett i Jasper ocito mi nemaju namjeru dopustiti da se veceras izvucem."
Privila sam ga cvršce na trenutak, a onda pustila. Nisam imala nikakvih izgleda da odnesem prevagu u natezanju s Emmettom. "Lijepo se provedi."
S prozora se zaculo škripanje - netko je namjerno grebao celicnim noktima po staklu da stvori grozan zvuk, od kojeg se prekrivaju uši dok ti žmarci prolaze kralježnicom. Zadrhtala sam.
"Ako ne pošalješ Edvarda van," prijeteci je prosiktao Emmett - još uvijek nevidljiv u noci - "uci cemo po njega!"
"Idi", nasmijala sam se. "Prije nego što mi razvale kucu."
Edvvard je prevrnuo ocima, ali ustao je na noge jednom glatkom kretnjom, te sljedecom navukao košulju na sebe. Sagnuo se i poljubio me u celo.
"Naspavaj se. Sutra ti je veliki dan."
"Hvala! To ce mi sigurno pomoci da se smirim."
"Vidimo se pred oltarom."
"Bit cu ona u bijelom." Osmjehnula sam se savršeno blaziranom tonu svojih rijeci.
Zahihotao se, rekao: "Vrlo uvjerljivo", a onda se odjednom spustio u cucanj, mišica napetih poput opruge. Išcezao je - bacivši se kroz moj prozor prebrzo da ga ispratim pogledom.
Vani se zacuo prigušen udar, i zacula sam kako je Emmett opsovao.
"Bolje da zbog vas ne zakasni", promrmljala sam, znajuci da me cuju.
A onda mi je Jasperovo lice provirilo kroz prozor, medene kose srebrnkaste pod slabašnom mjesecinom što se probijala kroz oblake.
"Bez brige, Bella. Vratit cemo ga doma itekako na vrijeme."
Odjednom sam postala vrlo smirena, a sve moje nedoumice ucinile su mi se nebitnima.
Jasper je, na svoj nacin, bio nadaren kao i Alice sa svojim nepojmljivo preciznim predvidanjima. Jasperov medij bila su raspoloženja, a ne buducnost, i bilo je nemoguce oteti se osjecaju koji je on htio da osjecaš.
Nespretno sam sjela u krevetu, i dalje upetljana u deku. "Jasper? Kako izgledaju vampirske
momacke veceri? Necete ga odvesti na striptiz, je li?"
"Ništa joj nemoj reci!" zarežao je Emmett odozdo. Zacuo se još jedan tup udarac, a onda se Edvard tiho nasmijao.
"Opusti se", rekao mi je Jasper - i opustila sam se. "Mi Cullenovi imamo vlastitu varijantu.
Samo nekoliko puma, pokoji grizli. Više-manje uobicajeni vecernji izlazak."
Upitala sam se bih li ikada mogla zvucati tako nehajno kad je rijec o "vegetarijanskoj" vampirskoj prehrani.
"Hvala, Jasper."
Namignuo mi je i nestao s vidika.
Vani je zavladala potpuna tišina. Charliejevo prigušeno hrkanje pililo je kroz zidove.
Zavalila sam se na jastuke, odjednom pospana. Zurila sam kroz teške kapke u zidove svoje male sobe, blijede na mjesecini.
Moja posljednja vecer u mojoj sobi. Moja posljednja vecer kao Isabelle Swan. Sutra navecer bit cu Bella Cullen. Premda mi je cijelo to pacenje s vjencanjem bilo trn u oku, morala sam priznati da mi se svida kako to zvuci.
Pustila sam da mi misli na trenutak dokono odlutaju, ocekujuci da me san ponese. Ali nakon nekoliko minuta shvatila sam da sam budnija, da mi se strepnja uvlaci natrag u želudac i izvija ga u neudobne položaje. Postelja mije djelovala premekano i pretopio sad kad Edvvard više
nije bio u njoj. Jasper je bio daleko, a s njim su otišli i svi spokojni, opušteni osjecaji.
Sutra ce mi biti vrlo težak dan.
Bila sam svjesna da su mi strahovanja uglavnom glupa - samo se moram zbrojiti. Pozornost je neizbježan dio života. Necu se uvijek moci stapati s okolinom. Medutim, imala sam nekoliko konkretnih briga koje su bile potpuno opravdane.
Prva od njih bio je šlep vjencanice. Alice je ocito pustila da njezin estetski smisao nadvlada prakticnost u tom pogledu. Silazak niza stubište Cullenovih u visokim potpeticama i još sa šlepom zvucalo mi je neizvedivo. Trebala sam vježbati.
Tu je onda bio i popis uzvanika. Tanvina obitelj, klan iz Denalija, stici ce neko vrijeme prije ceremonije. Bit ce pipavo imati Tanyinu obitelj u istoj prostoriji s našim gostima s rezervata Quileutea, Jacobovim ocem i Clearvvaterovima. Denalijevci ne obožavaju vukodlake. Zapravo, Tanyina sestra Irina uopce nece doci na vjencanje. Još uvijek u sebi gaji vendetu protiv vukodlaka zato što su ubili njezina prijatelja Laurenta (upravo kad je on namjeravao ubiti mene). Zahvaljujuci toj kivnji, Denalijevci su ostavili Edvardovu obitelj na cjedilu u najodsudnijem trenutku. Tek je neocekivani savez s vukovima Quileutea spasio živote svih nas kad je napala horda novorodenih vampira...
Edvard mi je obecao da nece biti opasno dovesti Denalijevce blizu Quileutea. Tanyu i cijelu njezinu obitelj - izuzev Irine - strahovito je grizla
savjest zbog tog odbijanja. Primirje s vukodlacima bilo je mala cijena za nadoknadivanje dijela toga duga, cijena koju su bili spremni platiti.
To je bio veliki problem, ali postojao je i jedan manji problem: moje krhko samopouzdanje.
Nikad još nisam vidjela Tanyu, ali bila sam sigurna da upoznavanje s njom nece ugodno djelovati na moj ego. Jednom davno, vjerojatno prije nego što sam se rodila, pokušala je osvojiti Edvarda - makar nisam mogla okriviti ni nju ni bilo koju drugu zato što ga je željela.
Ipak, u najmanju ruku bit ce lijepa, a u krajnjem slucaju velicanstvena. Premda se Edvard ocito - i nepojmljivo - odlucio za mene, necu se uspjeti suzdržati od usporedivanja sebe s njom.
Malo sam gundala zbog toga, sve dok mi Edvard, koji je znao moje slabosti, nije nabio osjecaj krivnje.
"Mi smo im najbliži ekvivalent rodbine, Bella", podsjetio me. "Još uvijek se osjecaju kao sirocad, znaš, cak i nakon svih ovih godina."
I tako sam popustila, skrivajuci mrštenje. Tanya je sada imala veliku obitelj, brojnu gotovo poput Cullenovih. Bilo ih je petero; Tanyi,
Kate i Irini pridružili su se Carmen i Eleazar na uvelike slican nacin kao što su se Alice i Jasper pridružili Cullenovima, i sve ih je vezivala zajednicka želja da žive suosjecajnije nego normalni
vampiri. Ipak, usprkos cijelom tom društvu, Tanya i njezine sestre i dalje su u jednom pogledu bile same. I dalje su bile u koroti. Jer su jednom, vrlo davno, i one imale majku.
Mogla sam zamisliti prazninu koju bi taj gubitak ostavio, cak i nakon tisucu godina; pokušala sam si predociti obitelj Cullen bez njihova tvorca, njihova središta i njihova vodica – njihova oca Carlislea. Nisam uspjela.
Carlisle mi je opisao Tanyinu povijest tijekom jedne od mnogih noci u kojima sam dokasna ostajala u domu Cullenovih, uceci što više mogu, pripremajuci se što je više moguce za buducnost koju sam izabrala. Prica Tanyine majke bila je jedna od mnogih, upozoravajuca prica što ilustrira tek jedno od niza pravila koja cu morati poznavati nakon što stupim u svijet besmrtnika. Tek jedno pravilo, zapravo - jedan zakon koji se razlaže u tisucu razlicitih vidova:
Ocuvaj tajnu.
Cuvanje tajne znacilo je mnogo toga - živjeti neupadljivo poput Cullenovih, seliti se prije nego što ljudi stignu posumnjati u to da oni ne stare. Ili se potpuno kloniti ljudi - izuzev u vrijeme obroka - kao što su živjeli nomadi poput Jamesa i Victorije; kao što Jasperovi prijatelji Peter i
Charlotte žive još uvijek. To je znacilo držati pod kontrolom sve nove
vampire koje stvoriš, kako je to radio Jasper dok je živio s Marijom. Kao što to Victoria nije ucinila u slucaju svojih novorodenih. I znacilo je uopce ne stvarati izvjesne stvorove, jer pojedina se stvorenja ne mogu obuzdati.
"Ne znam djevojacko ime Tanvine majke", priznao mi je tom prilikom Carlisle, zlacanih ociju, nijansom gotovo jednakih njegovoj svijetloj kosi, tužnih od spomena na Tanvinu bol. "Nikad je ne spominju ako to mogu izbjeci, nikad je se svojevoljno ne prisjecaju. Žena koja je stvorila Tanyu, Kate i Irinu - koja ih je, vjerujem, voljela - živjela je mnogo godina prije mog rodenja, u vrijeme pošasti u našem svijetu, pošasti besmrtne djece.
Potpuno mi je nepojmljivo odakle je to palo na pamet tim pradavnima. Stvarali su vampire od ljudskih bica koja jedva da su bila starija od novorodencadi."
Morala sam potjerati niz grlo žuc koja mi se nadigla kad sam si docarala to što mi opisuje.
"Bila su izuzetno lijepa", brzo mije pojasnio Carlisle, opazivši kako sam reagirala. "Tako umilna, tako carobna, ne možeš to ni zamisliti. Trebalo se samo naci pokraj njih, i vec bi ih se zavoljelo; to je bila automatska reakcija. Medutim, nije ih se moglo poducavati. Bila su zamrznuta na vec onom stupnju razvoja koji su dosegla prije ugriza. Preslatka dvogodišnja djecica s jamicama u obrazima i frfljavim govorom koja mogu uništiti polovicu sela u izljevu ljutnje. Kad bi ogladnila, hranila su se, i nije bilo tih
rijeci upozorenja koje su ih mogle obuzdati. Ljudi su ih vidjeli, pocele su kružiti price, strah se širio poput požara po suhoj makiji...
Tanyina majka stvorila je jedno takvo dijete. Kao i u slucaju drugih pradavnih, ne mogu
dokuciti njezine razloge." Duboko je udahnuo da se smiri. "Umiješali su se, naravno, Volturi."
Lecnula sam se kao i uvijek na spomen toga imena, ali jasno da je ta legija talijanskih vampira - kraljevske obitelji, prema vlastitom sudu -imala središnju ulogu u ovoj prici. Zakona ne može biti ako nema kazne; kazne ne može biti ako nema onoga tko ce je izvršiti. Pradavni Aro, Caius i Marcus vladali su snagama Voltura; vidjela sam ih samo jedanput, ali u tom kratkom susretu stekla sam dojam da je Aro, obdaren mocnom sposobnošcu citanja misli - na jedan je dodir saznavao svaku misao koja je ikada prošla pojedinim umom - njihov istinski voda.
"Volturi su izucavali besmrtnu djecu, kod kuce u Volterri i diljem svijeta. Caius je zakljucio da ti maleni ne mogu ocuvati našu tajnu. I tako ih se moralo uništiti. Kazao sam ti da su djecica bila ljupka. Pa, koveni su se borili do posljednjeg pripadnika – bivali posve iskorijenjeni - samo da ih zaštite. Pokolj nije bio tako raširen kao u slucaju ratova na jugu ovog kontinenta, ali na svoj nacin bio je razorniji. Davno uspostavljeni koveni, stare tradicije, prijatelji... Izgubilo se štošta. Praksa se na koncu potpuno dokinula. Besmrtna djeca postala su nešto što se ne spominje, postala su tabu. Dok sam živio s Volturima, upoznao sam dva besmrtna djeteta, tako da sam iz prve ruke znao koliko su privlacna. Aro je proucavao malene još godinama nakon što je prošla katastrofa koju su izazvali. Znaš kako je znatiželjan po prirodi; nadao se da bi ih se moglo ukrotiti. Ali odluka je na kraju bila jednoglasna: besmrtnoj djeci ne može se dopustiti da postoje."
Maltene sam vec bila zaboravila na majku sestara iz Denalija kad se prica vratila njoj.
"Nejasno je što se tocno dogodilo s Tanyinom majkom", kazao je tada Carlisle. "Tanya, Kate i Irina pojma nisu imale sve do dana kad su Volturi došli po njih, a njihova majka i stvorenje koje je nezakonito stvorila vec su im bili u šakama. Upravo je to neznanje spasilo živote Tanye i njezinih sestara. Aro ih je dotaknuo i vidio kako su potpuno nevine, pa nisu bile kažnjene zajedno s majkom.
Nijedna od njih dotad nije vidjela tog djecacica, niti je sanjala da on postoji, sve do dana kad su ga promatrale kako gori u narucju njihove majke. Mogu samo pretpostaviti da je njihova majka cuvala svoju tajnu kako bi njih zaštitila upravo od takve sudbine. Ali zbog cega ga je
uopce stvorila? Tko je on bio, i što joj je znacio kad ju je nagnao da prijede crtu koja se nipošto ne smije prijeci? Tanya i ostale nikad nisu primile odgovor ni na jedno od tih pitanja. Ali nisu mogle sumnjati u krivnju svoje majke, a ne mislim niti da su joj ikada istinski oprostile.
"Cak i uz Arovo uvjeravanje da su Tanya, Kate i Irina savršeno nedužne, Caius ih je htio spaliti. Smatrao ih je posredno krivima. Imale su srece što je Aro toga dana bio sklon milostivosti. Tanyi i njezinim sestrama udijeljen je oprost, ali ostala im je rana u srcu koja ne
zarasta, kao i vrlo zdravo poštovanje prema zakonu..."
Nisam sigurna u kojem se tocno trenutku ta uspomena pretocila u san. Imala sam dojam da sam u jednom trenutku slušala Carlislea u svome sjecanju, a onda sam casak potom gledala sivo, golo polje i osjecala gust smrad paljenog tamjana u zraku. Nisam ondje bila sama.
Prilike koje su se tiskale na sredini polja, sve uvijene u pepeljaste ogrtace, trebale su me prestraviti - to su mogli biti samo Volturi, a ja sam, u suprotnosti s odlukom koju su objavili pri našem posljednjem susretu,
i dalje bila covjek. Ali znala sam, kao što mi se to katkad dogadalo u snovima, da sam im nevidljiva.
Svuda oko mene bile su raštrkane hrpe iz kojih se dimilo. Prepoznala sam slatkastu aromu u zraku i nisam htjela odviše pomno proucavati gomile. Nisam imala želju vidjeti lica vampira koje su pogubili, napola u strahu da bih u tinjajucim lomacama mogla prepoznati nekoga.
Vojnici Voltura stajali su u krugu oko necega ili nekoga, i cula sam kako uzbudeno podižu svoje šaputave glasove. Primaknula sam se bliže ogrtacima, jer me san primoravao da vidim kakvog oni to stvora ili osobu tako uživljeno proucavaju. Oprezno se promaknuvši izmedu dva
visoka, siktava plašta, napokon sam ugledala predmet njihove rasprave, smješten na brdašcu poviše njih.
Bio je prelijep, presladak, baš kao što ga je Carlisle i opisao. Djecacic je još bio malen, možda tek dvogodišnjak. Svijetlosmede kovrce tvorile su okvir njegovu andeoskom licu bucmastih obrašcica i punih usnica. I drhturio je, sklopivši oci kao da se previše boji promatrati kako mu
smrt prilazi sve bliže iz sekunde u sekundu.
Spopala me tako snažna potreba da spasim to milo, prestravljeno djetešce da mi Volturi, usprkos svoj svojoj razornoj prijetnji, više ništa nisu znacili. Pocela sam se probijati kroz njih, ne hajuci za to hoce li opaziti da sam tu. Probivši se u potpunosti kroz njih, pohitala sam
prema djecacicu. A onda sam teturavo zastala kao ukopana kad sam jasnije uspjela vidjeti brdašce na kojem sjedi. Nije bilo sazdano od zemlje i kamenja, vec od naslaganih ljudskih tijela, ispijenih i beživotnih. Bilo je prekasno da ne raspoznam ta lica. Sva su mi bila poznata - Angela, Ben,
Jessica, Mike... A tocno ispod preslatkog djecacica ležala su trupla moga oca i moje majke.
Djetešce je otvorilo bistre, krvavocrvene oci.

03. VELIKI DAN

Naglo sam otvorila oci.
Nekoliko minuta samo sam ležala u svome toplom krevetu, dršcuci i hvatajuci dah, nastojeci se otresti sna. Nebo pred mojim prozorom postalo je sivo, a zatim i blijedoružicasto dok sam cekala da mi se otkucaji srca uspore. Kad sam se potpuno vratila u stvarnost svoje neuredne, poznate sobe, malo sam se rasrdila na sebe. Kakav san za noc uoci vjencanja! Tako mi i treba kad se usred noci opterecujem potresnim pricama. U želji da se što prije riješim more, obukla sam se i sišla u kuhinju mnogo prije nego što sam trebala. Najprije sam pospremila vec uredne sobe, a onda ispekla palacinke za Charlieja
nakon stoje ustao. Od prevelikog uzbudenja nisam imala ni najmanjeg zanimanja za to da sama doruckujem - dok je on jeo, sjedila sam i poskakivala u stolici.
"Trebaš pokupiti gospodina Webera u tri sata", podsjetila sam ga.
"Nemam danas baš toliko posla izuzev dovoženja svecenika, Bells. Teško da cu zaboraviti svoju jedinu obavezu." Charlie je uzeo cijeli dan slobodno zbog vjencanja, i sad se osjecao besposleno. Tu i tamo, oci bi mu skrovito odletjele prema ormaru ispod stubišta, gdje je držao opremu za pecanje.
"Nije ti to jedini zadatak. Takoder moraš biti odjeven i sreden."
Namrštio se u svoj tanjur i promrsio rijeci "majmunsko odijelo" sebi u bradu.
S ulaznih se vrata zaculo odsjecno kucanje.
"A misliš da je tebi teško", rekla sam s grimasom dok sam ustajala. "Alice ce cijeli dan raditi na meni." Charlie je zamišljeno kimnuo, priznajuci da je njegova muka doista manja. U prolazu sam se na brzinu sagnula da ga poljubim u tjeme - po-rumenio je i neartikulirano progundao - a onda otišla otvoriti vrata svojoj najboljoj prijateljici, a uskoro i sestri. Aliceina kratka crna kosa nije bila natapirana kao inace - bila je zagladena u elegantne sitne kovrce oko njezina lica male vile, složenog u kontrastan, angažiran izraz. Odvukla me iz kuce a da je pritom jedva dobacila: "Hej, Charlie", preko ramena. Alice me odmjerila dok sam sjedala u njezin Porsche.
"Ma, kvragu, gledaj kakve su ti oci!" Prijekorno je coknula jezikom. "Pa što si radila? Da nisi probdjela cijelu noc?"
"Maltene."
Oštro me pogledala. "Imam tek ograniceno vrijeme da te ucinim prekrasnom, Bella - mogla si se bolje pobrinuti za moj sirovi materijal."
"Nitko ne ocekuje da budem prekrasna. Mislim da je veci problem to što bih mogla zaspati za vrijeme ceremonije i ne uspjeti reci 'uzimam' u pravom trenutku, a onda ce Edvard pobjeci."
Nasmijala se. "Gadjat cu te svojim buketom ako bude tijesno."
"Hvala."
"Barem ceš sutra imati vremena napretek za spavanje u avionu."
Podigla sam obrvu. Sutra, razmislila sam. Ako krecemo na put veceras nakon pira, a sutra cemo još uvijek biti u avionu... pa, znaci da ne idemo u Boise, država Idaho. Edvard mi nije dao ni najmanju naznaku. Nisam se narocito uzrujavala zbog tajnovitosti, ali doista je bilo neobicno ne znati gdje cu spavati sutra navecer. Ili, nadajmo se, gdje necu spavati...
Alice je shvatila da joj je nešto izletjelo, pa se namrštila.
"Sve ti je spakirano i spremno", rekla je da mi odvrati pažnju.
Uspjelo joj je. "Alice, kad bi mi barem dopustila da sama spakiram svoje stvari!"
"Previše bih ti time odala."
"I sebi uskratila priliku za šoping."
"Za deset kratkih sati bit ceš mi službeno sestra... vrijeme ti je da se riješiš te odbojnosti prema novoj odjeci."
Pospanim sam ocima ljutito zurila kroz vjetrobran sve dok nismo stigle gotovo do kuce.
"Je li se vec vratio?" upitala sam je.
"Bez brige, stici ce prije nego što zasvira glazba. Ali neceš ga smjeti vidjeti, bez obzira na to kad ce se vratiti. Ovo se ima izvesti na tradicionalan nacin."
Frknula sam. "Tradicionalan!"
"Okej, ako se izuzmu mlada i mladoženja."
"Znaš da je on vec virnuo."
"O, ne - zbog toga sam ja jedina koja te vidjela u vjencanici. Vrlo sam pomno pazila da ne mislim na to dok je on u blizini."
"Pa," rekla sam kad smo skrenule na prilazni put, "vidim da si dobila priliku ponovno upotrijebiti svoje maturalne ukrase." Tri milje puta ponovno su bile obavijene stotinama tisuca treptavih svjetalaca. Ovaj put im je pridodala bijele satenske masnice.
"Tko ne trati, tome ne manjka. Uživaj u ovome, jer neceš vidjeti unutrašnje ukrase sve dok ne dodje vrijeme." Skrenula je u prostranu garažu sjeverno od glavne kuce; Emmettova velikog Jeepa i dalje nije bilo.
"Otkada se to nevjesti ne dopušta vidjeti ukrase?" pobunila sam se.
"Otkada je ona meni povjerila posao. Želim da stekneš puni dojam dok budeš silazila stubištem."
Stavila mi je ruku preko ociju prije nego što ce mi dopustiti da udem u kuhinju. Miris je smjesta nasrnuo na mene.
"Što je to?" upitala sam se dok me uvodila u kucu.
"Je li prejako?" U Aliceinu glasu naglo se zacula zabrinutost. "Prvi si covjek koji je ušao ovamo; nadam se da sam dobro pogodila."
"Prekrasno miriše!" smirila sam je - mirisalo je gotovo opojno, ali nipošto pretjerano, jer je ravnoteža pojedinih aroma bila istancana i besprijekorna. "Narancin cvijet... jorgovan... i još nešto - jesam li pogodila?"
"Vrlo dobro, Bella. Samo su ti promaknule frezije i ruže."
Nije mi otkrila oci sve dok se nismo našle u njezinoj prostranoj kupaonici. Buljila sam u dugi pult, prekriven cjelokupnim priborom kozmetickog salona, i pocela osjecati posljedice besane noci.
"Je li ovo zaista nužno? Izgledat cu neugledno naspram njega bez obzira na trud."
Posjela me u nisku ružicastu stolicu. "Nitko se nece usuditi reci da si neugledna kad ja završim s tobom."
"Samo zato što se boje da im ne posišeš krv", promrsila sam. Naslonila sam se u stolici i sklopila oci, nadajuci se da cu ovo moci prospavati. I doista, uspjela sam malo kunjati dok mi je prekrivala, laštila i glacala svaku tjelesnu površinu. Vec je bilo prošlo vrijeme rucka kad je Rosalie meko stigla na vrata kupaonice u svjetlucavoj srebrnoj opravi, zlatne kose podignute u meku krunu na tjemenu. Bila je tako prekrasna da mi je došlo da se rasplacem. Ima li uopce smisla uredivati se dok je Rosalie u blizini?
"Vratili su se", rekla je Rosalie, a moj djetinjasti napad ocaja smjesta je prošao. Edvard je stigao.
"Ne daj mu da ulazi ovamo!"
"Nece ti se danas zamjerati", smirila ju je Rosalie. "Previše cijeni vlastiti život. Esme im je dala da pozavršavaju stvari iza kuce. Treba ti pomoc? Mogla bih joj urediti frizuru."
Zgranuto sam zinula. Groznicavo sam se pocela nastojati prisjetiti kako da zatvorim usta. Nikad nisam bila Rosaliena najdraža osoba na svijetu. Zatim se ona osobno uvrijedila zbog moga izbora da ucinim upravo ovo, što je još više zategnulo naš odnos. Premda je imala svoju nemogucu ljepotu, obitelj koja je voli i srodnu dušu u Emmettu, svega bi se toga drage volje bila odrekla samo da može biti covjek. A ja sam, evo, odlucila nehajno odbaciti sve za cim ona žudi u životu kao da je rijec o otpadu. Nisam joj se time narocito omilila.
"Samo ti daj", opušteno je rekla Alice. "Prioni na pletenice. Da budu sitne, sitne. Veo ide ovamo, odozdo." Prstima mi je pocela cešljati kosu, odvagujuci je, okrecuci je, podrobno opisujuci što tocno želi. Kad je završila, Rosaliene ruke našle su se na mjestu njezinih i pocele mi perolakim dodirom oblikovati frizuru. Alice se vratila poslu na mome licu.
Nakon što je Rosalie dobila Aliceinu pohvalu za moju frizuru, poslana je da donese moju vjencanicu i zatim pronade Jaspera, koji je pak otišao dovesti moju majku i njezina muža Phila iz hotela. Iz prizemlja sam nejasno cula kako se vrata neprestano otvaraju i zatvaraju. Glasovi
su poceli dopirati do nas.
Alice mi je rekla da ustanem kako bi mi pažljivo mogla prevuci vjencanicu preko frizure i šminke. Koljena su mi tako snažno klecala dok mi je kopcala dugi niz bisernih gumbica na ledima da je saten treperio u sicušnim valovima sve do poda.
"Duboko diši, Bella", rekla je Alice. "I pokušaj si usporiti bilo. Da ti znoj ne spere novo lice."
Uputila sam joj najsarkasticniju facu koju sam mogla složiti. "Evo, sad cu."
"Moram se otici obuci. Možeš ostati pribrana na dvije minute?"
"Ovaj... možda?"
Prevrnula je ocima i klisnula kroz vrata.
Usredotocila sam se na disanje, brojeci svaku kretnju svojih pluca i zureci u odsjaje koje su svjetla u kupaonici stvarala na sjajnoj površini mojih skutova. Bojala sam se pogledati u zrcalo - u strahu da me prizor sebe u vjencanici ne potjera preko ruba u napad panike punih razmjera.
Prije nego što sam stigla udahnuti dvjesto puta, Alice se vratila u haljini što se slijevala niz njezino vitko tijelo poput srebrnkastog slapa.
"Alice - opa."
"Nije to ništa. Nitko danas nece gledati mene. Ne dok si ti u istoj prostoriji." "Ha ha, baš."
"Dakle, možeš li se kontrolirati, ili ti moram ovamo dovesti Jaspera?" "Vratili su se? Je li moja
mama ovdje?" "Upravo je ušla. Penje se na kat."
Renee je doletjela prekjucer, a ja sam s njom provodila svaku minutu koju sam mogla odvojiti - svaku minutu u kojoj sam mogla odvojiti nju od Esme i ukrašavanja, drugim rijecima. Koliko sam uspijevala razabrati, bilo joj je zabavnije nego klincu kojega su zaboravili u Disneylandu.
Na neki nacin, osjecala sam se izigrano zamalo koliko i Charlie. Sve one uzaludne strepnje oko njezine reakcije...
"O, Bella!" ciknula je sada, topeci se od oduševljenja prije nego što je do kraja prošla kroz vrata. "O, srce, kako si prelijepa! O, rasplakat cu se! Alice, fenomenalna si! Ti i Esme trebale biste otvoriti tvrtku za organiziranje vjencanja. Gdje si našla ovu vjencanicu? Prekrasna je!
Tako graciozna, tako elegantna. Bella, izgledaš kao da si iskoracila iz filma po Jane Austen."
Glas moje majke kao da je dopirao iz izvjesne udaljenosti, a u prostoriji mi se sve pomalo mutilo. "Kako kreativna ideja, oblikovati temu prema Bellinu prstenu. Kako romanticno! Kad se sjetim da je u Edvardovoj obitelji još od devetnaestog stoljeca!"
Alice i ja razmijenile smo kratak zavjerenicki pogled. Mama je promašila kroj vjencanice za više od stoljeca. Vjencanje nije zapravo bilo oblikovano prema prstenu, vec prema samom Edvardu.
S vrata se zaculo glasno, hrapavo nakašljavanje.
"Renee, Esme kaže da je vrijeme da sideš na svoje mjesto", rekao je Charlie.
"Ma, Charlie, zar nisi baš elegantan!" rekla je Renee tonom koji je zvucao maltene zgranuto.
Zbog toga je, možda, Charliejev odgovor bio tako kiseo.
"Alice me se docepala."
"Je li stvarno vec vrijeme?" upitala se Renee, zvuceci gotovo jednako usplahireno kao što sam se ja osjecala. "Sve se ovo prebrzo dogodilo. Vrti mi se u glavi."
I ne samo njoj.
"Daj me zagrli prije nego što odem dolje", zatražila je Renee. "Samo oprezno, da ništa ne podrapaš."
Majka me blago primila oko struka, a onda se okrenula prema vratima, te istim pokretom prešla puni krug i ponovno se usmjerila prema meni.
"Za Boga miloga, zamalo sam zaboravila! Charlie, gdje je kutija?"
Moj tata je minutu kopao po džepovima prije nego stoje uspio izvaditi bijelu kutijicu, koju je predao Renee. Ona je podigla poklopac i pružila mije.
"Nešto plavo", rekla je.
"Takoder nešto starinsko. Pripadali su tvojoj baki Swan", dodao je Charlie. "Dali smo ih draguljaru, da zamijeni staklene umetke safirima."
U kutiji su se nalazila dva teška srebrna cešljica. Grozdovi tamnoplavih safira oblikovali su istancane cvjetne uzorke povrh zubica.
Grlo mi se posve stegnulo. "Mama, tata... niste trebali."
"Alice nam nije dala da išta drugo ucinimo", rekla je Renee. "Svaki put kad smo pokušali, malo joj je trebalo da nam zubima ne išcupa grkljan."
Histericno cerekanje otelo mi se s usana.
Alice je priskocila i brzo mi umetnula oba cešljica u kosu, pod rub gustih pletenica. "To je nešto staro i nešto plavo", zamišljeno je rekla Alice, odmaknuvši se nekoliko koraka da mi se nadivi. "A vjencanica ti je nova... dakle, evo—"
Bacila je nešto prema meni. Automatski sam ispružila ruke, i koprenasta bijela podvezica sletjela mi je u dlanove.
"To je moje i želim da mi se vrati", kazala mi je Alice.
Porumenjela sam.
"Eto", rekla je zadovoljno Alice. "Malo boje - samo ti je to trebalo. Sada si službeno savršena."
Uz kratak osmijeh cestitanja samoj sebi, obratila se mojim roditeljima. "Renee, trebala bi sici."
"Na zapovijed, gospodice." Renee mi je poslala poljubac i brzo izašla.
"Charlie, bi li donio cvijece, molim te?"
Nakon što je Charlie izašao iz sobe, Alice je poduhvatila podvezicu, izvadila mije iz ruke i zavukla se pod moje skute. Zgranuto sam zaglavinjala kad mi je hladnom šakom primila gležanj; odsjecnim je pokretom navukla podvezicu kamo treba.
Ustala je prije nego što se Charlie vratio s dva paperjasta bijela buketa. Miris ruža, narancina cvijeta i frezije obavio me mekom izmaglicom.
Rosalie - najbolja glazbenica u obitelji, nakon Edvarda - pocela je svirati glasovir u prizemlju.
Pachelbelov Kanon. Pocela sam ubrzano disati.
"Samo mirno, Bells", rekao je Charlie. Nervozno se obratio Alice. "Kao da joj je malo pozlilo. Misliš da ce izdržati?"
Glas kao da joj je dopro iz daljine. Nisam osjecala noge.
"Bolje bi joj bilo."
Alice je stala ravno preda me, podigavši se na prste da mi lakše može gledati u oci, i primila me tvrdim šakama za zapešca.
"Usredotoci se, Bella. Edvard te tamo dolje ceka."
Duboko sam udahnula, ulažuci svu svoju voljnu snagu u to da se priberem.
Glazba se polako pretopila u novu pjesmu. Charlie me gurnuo. "Bells, mi smo na redu."
"Bella?" upitala me Alice, i dalje me netremice gledajuci.
"Da", skviknula sam. "Edvvard. Okej." Pustila sam da me izvuce iz prostorije, dok me Charlie pratio uz bok.
Glazba je bila glasnija u hodniku. Dopirala je stubištem zajedno s miomirisima milijuna cvjetova. Usmjerila sam sve misli na Edvvarda koji me dolje ceka, ne bih li natjerala noge da se krecu.
Glazba je bila poznata, tradicionalna Wagnerova koracnica okružena plimom dodataka.
"Na meni je red", zvonko je rekla Alice. "Nabroji do pet i podi za mnom." Pocela je polako,
graciozno i plesno silaziti stubištem. Trebala sam shvatiti da je greška imati Alice kao jedinu djeverušu. Izgledat cu utoliko nezgrapnije kad naidem iza nje. Iznenadne fanfare zatrubile su kroz sve poletniju glazbu. Prepoznala sam svoj šlagvort.
"Ne daj da padnem, tata", prošaptala sam. Charlie je provukao ruku kroz moju i cvrsto me primio.
Korak po korak, podsjetila sam se kad smo poceli silaziti u polaganom ritmu koracnice. Nisam podigla pogled sve dok mi se stopala nisu našla na ravnom, sigurnom podu, premda sam cula mrmorenje i šuštanje publike kad sam se pojavila na vidiku. Krv mi je navrla u obraze na taj
zvuk; naravno da se od mene moglo i ocekivati da budem zajapurena nevjesta. Cim su mi stopala prošla prijetvorne stube, potražila sam ga pogledom. Na jednu me sekundicu smelo obilje bijelih cvjetova što su visjeli u vijencima sa svega u prostoriji što nije bilo živo bice, orošenih dugim trakama bijelih koprenastih vrpci.

Ali silom sam odmaknula
pogled od cvjetnog svoda i pošla njime u potragu po redovima stolica presvucenih satenom - rumeneci još jace kad sam opazila mnoštvo lica, svih usredotocenih na mene - sve dok ga nisam napokon ugledala gdje stoji pred lukom nakicenim s još više cvijeca, još više koprena.
Jedva sam bila svjesna toga da Carlisle stoji uz njega, a Angelin otac iza obojice. Nisam primijetila svoju majku, koja je zacijelo sjedila u prvom redu, niti svoju novu obitelj, niti jednog jedinog uzvanika - oni ce se morati strpjeti da ovo prode.
Samo sam zapravo vidjela Edvardovo lice; ispunjavalo mi je vidokrug i nadvladavalo svijest.
Oci su mu bile goruce zlato, meko poput maslaca; savršeno mu je lice bilo gotovo strogo od uživljenih osjecaja. A onda, kad mu se pogled susreo s mojim udivljenim ocima, na licu mu se raširio ushicen osmijeh koji mi je oduzeo dah.
Odjednom je još samo cvrst stisak Charliejeve ruke sprecavao da bezglavo ne odjurim do oltara.
Koracnica je bila prespora dok sam se trudila odmjeriti korake prema njezinu taktu. Na svu srecu, prolaz izmedu sjedala bio je vrlo kratak. I onda sam, napokon, napokon, stigla. Edvard mi je pružio ruku. Charlie je primio moju ruku i, simbolickom gestom starom poput svijeta, stavio je u Edvardovu. Dotaknula sam studeno cudo njegove kože, i našla se kod kuce.
Zavjeti su nam bili cne jednostavne, tradicionalne rijeci što su se izgovorile vec milijun puta, premda ih nikada nije izgovorio par baš jednak nama. Zatražili smo od gospodina Vebera da
unese tek jednu sitnu preinaku. Susretljivo je zamijenio izraz "dok nas smrt ne rastavi" primjerenijim "dokle god oboje poživimo."
U tom trenu, dok je svecenik izgovarao svoje, moj svijet, dotad vec tako dugo postavljen naopacke, kao daje pronašao položaj koji mu doista pripada. Uvidjela sam koliko sam samo blesava bila kad sam se pribojavala ovoga - kao da je rijec o neželjenom rodendanskom
poklonu ili nelagodnom paradiranju, poput maturalne. Pogledala sam Edvardove blistave, pobjedonosne oci i spoznala da ja takoder tu odnosim pobjedu. Jer ništa nije više bitno osim toga što cu sada moci ostati s njim. Nisam shvatila da placem sve dok nije došlo vrijeme da izgovorim obvezujuce rijeci.
"Uzimam", uspjela sam protisnuti kroz grlo gotovo nerazumljivim šaptom, trepcuci da si razbistrim oci ne bih li mu vidjela lice.
Kad je na njega došao red da prozbori, rijeci su mu odjeknule bistro, pune likovanja.
"Uzimam", zavjetovao se.
Gospodin Weber proglasio nas je mužem i ženom, a onda je Edvard podigao ruke da mi prihvati lice, oprezno, kao da je nježno poput bijelih latica što nam se njišu nad glavom. Kroz opnu suza što su mi mutile vid, pokušala sam shvatiti nadrealnu cinjenicu da je ova cudesna
osoba moja. Zlacane su mu oci izgledale kao da bi u njima takoder bilo suza, samo kada takvo što ne bi bilo nemoguce. Sagnuo je glavu prema mojoj, a ja sam se protegnula na vrške prstiju, bacivši ruke - s buketom i svime - njemu oko vrata. Poljubio me nježno, s obožavanjem; zaboravila sam na uzvanike, na mjesto, na vrijeme, na razlog... imajuci na umu samo to da me on voli, da me on želi, da sam njegova. Zapoceo je poljubac, pa ga je morao i završiti; privijala sam se uz njega, ne hajuci za hihotanje i nakašljavanje u publici.
Napokon, rukama mi je zadržao lice i odmaknuo se - prebrzo - da me pogleda. Na površini, njegov je iznenadni osmijeh bio podrugljiv, gotovo samodopadan. Ali ispod njegova trenutnog zabavljanja mojom predstavom u javnosti ležala je duboka radost stoje odražavala moju.
Medu uzvanicima se prolomio pljesak, a on je okrenuo naša tijela prema prijateljima i rodbini. Nisam mogla odmaknuti pogled od njegova lica da ih vidim. Prve su me pronašle ruke moje majke, prvo sam vidjela njezino suzno lice nakon što sam napokon nevoljko odmaknula pogled od Edvarda. A onda su me poceli dodavati kroz gomilu, predavati iz zagrljaja u zagrljaj, dok sam jedva shvacala tko me to sada grli, pozornosti usredotocene na Edvardovu ruku koju cvrsto držim. Istina, prepoznavala sam razliku izmedu mekih, toplih zagrljaja svojih ljudskih prijatelja i nježnih, hladnih privijanja uz grudi svoje nove obitelji.
Jedan se vreli zagrljaj isticao izmedu svih ostalih - Seth Clearvater usudio se zaci u vampirsku svjetinu da mi nadomjesti izgubljenog prijatelja vukodlaka.

04. GESTA

Vjencanje je glatko prešlo u svadbeni pir - kao dokaz besprijekornosti Aliceina plana. Nad rijekom je upravo bio sumrak; ceremonija je potrajala tocno koliko treba, dopustivši da sunce zadje za šumu. Svjetalca na stablima treperila su dok me Edvvard vodio prema stražnjim staklenim vratima, tako da je bijelo cvijece blistalo. Tu vani bilo je daljnjih deset tisuca cvjetova, tvoreci mirisni, prozracni šator nad plesnim podijem uredenim na travnjaku podno dva prastara cedra. Zbivanja su se usporila i opustila kad nas je okružila blaga kolovoska vecer. Mala se publika
raširila pod mekim sjajem treptavih svjetalaca, i ponovno su nas pozdravili prijatelji koje smo maloprije izgrlili. Sada je bilo vremena za pricu, za smijeh.
"Cestitam, narode", kazao nam je Seth Cleanvater, saginjuci glavu dok je prolazio ispod ruba cvjetnog vijenca. Njegova majka Sue držala se cvrsto uz njega, mjerkajuci uzvanike sumnjicavo i napeto. Lice joj je bilo mršavo i nesmiljeno, a kratka, stroga frizura samo je pojacavala taj dojam; jednako je kratku nosila njezina kci Leah - upitala sam se jesu li se ošišale na isti nacin iz izraza solidarnosti. Billy Black, s druge Sethove strane, nije bio napet poput Sue. Kad bih pogledala Jacobova oca, uvijek sam imala dojam da vidim dvije osobe, a ne tek jednu. Tu je bio starac u kolicima, izborana lica i široka osmijeha kojega vide i svi ostali. I tu je
bio izravni nasljednik duge loze mocnih, magicnih poglavica, obavijen autoritetom s kojim je rodjen. Premda je magija - zbog nedostatka katalizatora - preskocila njegov naraštaj, Billy je svejedno pripadao moci i legendi. Tekle su ravno kroz njega. Istekle su u njegova sina, nasljednika magije, koji im je okrenuo leda. Tako je na Sama Uleyja sada pala dužnost poglavice iz legendi i magije...
Billy je djelovao neobicno opušteno, ako se uzme u obzir društvo i prigoda - crne su mu se oci krijesile kao da je upravo saznao neku dobru vijest. Zadivila me njegova pribranost. Ovo
vjencanje zacijelo mu je djelovalo kao nešto vrlo loše, nešto najgore što bi se, u Bilijevim ocima, moglo dogoditi kceri njegova najboljeg prijatelja.
Znala sam da mu nije lako obuzdavati osjecaje, imajuci u vidu kakav izazov ovaj dogadaj naznacuje pradavnom sporazumu izmedu Cullenovih i Quileutea - sporazumu što brani Cullenovima da ikada više stvore novog vampira. Vukovi znaju da se sprema kršenje, ali Cullenovi pojma nemaju kakva ce biti njihova reakcija. Prije sklapanja saveza, smjesta bi uslijedio napad. Rat. Ali sada kad su se bolje medusobno upoznali, hoce li umjesto toga doci do oprosta?
Kao u odgovor na tu pomisao, Seth se nagnuo prema Edvardu, ispruženih ruku. Edvard mu je slobodnom rukom uzvratio zagrljaj.
Primijetila sam da je Sue prikriveno zadrhtala.
"Drago mi je što vidim da ti je sve tako dobro ispalo, stari", rekao je Seth. "Radujem se zbog tebe."
"Hvala ti, Seth. To mi puno znaci." Edvvard se odmaknuo od Setha i pogledao prema Sue i Biliju. "Hvala i vama. Zato što ste dopustili Sethu da dode. Zato što ste danas podržali Bellu."
"Nema na cemu", rekao je Billy dubokim, hrapavim glasom, a ja sam se iznenadila koliko mu je ton optimistican. Možda se na vidiku nalazi cvršce primirje. Pomalo se poceo stvarati red, pa nam je Seth mahnuo i odgurao Billyja prema hrani. Sue je držala po jednu ruku na svakom od njih. Zatim su nam cestitali Angela i Ben, pa Angelini roditelji, a zatim Mike i Jessica - koji su se, na moje iznenadenje, držali za ruke. Nisam cula da su ponovno zajedno. To je bilo lijepo. Iza mojih ljudskih prijatelja naišli su moji novi rodaci steceni udajom, vampirski klan iz Denalija.
Shvatila sam da zadržavam dah kad je vampirica na celu - Tanya, pretpostavila sam zbog crvenkaste nijanse njezinih plavih uvojaka - primila Edvvarda u zagrljaj. Uz nju, još su tri vampira zlacanih ociju gledala u mene s otvorenom radoznalošcu. Jedna je žena imala dugu,
blijedoplavu kosu, ravnu poput kukuruzne svile. Druga žena i muškarac pokraj nje bili su crnokosi, a u njihovoj puti boje krede bilo je necega pomalo maslinastog. I svi cetvero bili su tako lijepi da me želudac zabolio.
Tanya je i dalje grlila Edvarda.
"E, Edvarde", rekla je. "Nedostajao si mi."
Edvard se zahihotao i okretno izvukao iz zagrljaja, lagano joj stavivši ruku na rame i odmaknuvši se za korak, kao daje želi bolje vidjeti. "Predugo je vremena prošlo, Tanya. Dobro izgledaš."
"Ti takoder."
"Dopusti da te upoznam sa svojom suprugom." Bilo je to prvi put daje Edvard izgovorio tu rijec otkako je službeno postala tocna; cinilo se da ce sada prsnuti od zadovoljstva zato što je izgovara. Svi Denalijevci reagirali su vedrim, kratkim smijehom. "Tanya, ovo je moja Bella."
Tanya je bila do tancina onoliko ljupka koliko su moje najgore more predvidale. Odmjerila me pogledom u kojem je bilo daleko više kalkuliranja nego pomirenosti s cinjenicama, a onda me
primila za ruku.
"Dobro došla u obitelj, Bella." Osmjehnula se, pomalo sažalno. "Smatramo se Carlisleovom proširenom obitelji, i doista mi je žao zbog, eh, nedavne prilike u kojoj se nismo ponijeli kao takvi. Trebali smo se ranije upoznati. Možeš li nam oprostiti?"
"Naravno", rekla sam bez daha. "Tako mi je drago što smo se upoznali."
"Cullenovi su sada svi u paru. Možda je na nas došao red, a, Kate?" Široko se osmjehnula plavuši.
"Održimo san na životu", rekla je Kate i prevrnula zlacanim ocima. Preuzela je moju ruku od Tanye i blago je stisnula. "Dobro došla, Bella."
Tamnokosa žena stavila je ruku preko Kateine. "Ja sam Carmen, ovo je Eleazar. Svima nam je najiskrenije drago što smo te napokon upoznali."
"I m-meni je", promucala sam. Tanya se osvrnula prema ljudima u redu iza sebe - Charliejevu pomocniku Marku sa suprugom, koji su razrogacenih ociju upijali dojmove o klanu iz Denalija.
"Poslije cemo se bolje upoznati. Imat cemo eone vremena za to!" nasmijala se Tanya kad su ona i njezina obitelj krenuli dalje.
Svi su se uvriježeni obicaji održali. Zaslijepile su me bljeskalice dok smo držali nož nad spektakularnom tortom - odviše velebnom, smatrala sam, za naše razmjerno intimno okupljanje prijatelja i rodbine. Naizmjence smo jedno drugoga nahranili tortom; Edvard je muški progutao svoj zalogaj dok sam ga gledala u nevjerici. Buket sam bacila atipicno vješto,
ravno u ruke iznenadene Angele. Emmett i Jasper kidali su se od smijeha na moje crvenjenje dok mi je Edvard skidao posudenu podvezicu - koju sam uspjela migoljenjem spustiti gotovo do gležnja - vrlo oprezno, zubima. Kratko mi je namignuo, a onda bacio podvezicu ravno u lice Mikea Nevtona.
A kad je zasvirala glazba, Edvard me primio u narucje za tradicionalni prvi ples; voljno sam mu se prepustila, usprkos svome strahu od plesa -pogotovo plesa pred publikom - od ciste srece zato što me on drži. Sve je samostalno obavio, a ja sam se bez napora vrtjela pod sjajem baldahina svjetala i blistavih bljeskanja fotoaparata.
"Godi li vam proslava, gospodo Cullen?" šapnuo mi je u uho.
Nasmijala sam se. "Trebat ce mi vremena da se naviknem na to."
"Imamo nešto vremena", podsjetio me, s likovanjem u glasu, i prignuo se da me poljubi pri plesu. Aparati su groznicavo škljocali.
Glazba se promijenila, a Charlie je potapšao Edvarda po ramenu.
Ples s Charliejem nije mi bio ni izdaleka tako lak. Nije mu išlo ništa bolje nego meni, tako da smo se za svaki slucaj oprezno kretali lijevo-desno po malom cetverokutu podija. Edvard i Esme vrtjeli su se za to vrijeme oko nas kao Fred Astaire i Ginger Rogers.
"Nedostajat ceš mi u kuci, Bella. Vec se osjecam osamljeno."
Progovorila sam stisnutim grlom, nastojeci to pretvoriti u šalu. "Da znaš kako mi je grozno što te ostavljam da sam sebi kuhaš - prakticki je rijec o kažnjivom zanemarivanju. Mogao bi me uhititi."
Iscerio se. "A valjda cu preživjeti novu prehranu. Samo mi se javi kad god nadeš vremena."
"Obecavam."
Cinilo mi se da sam plesala sa svima. Bilo mi je lijepo vidjeti sve stare prijatelje, ali zaista sam nadasve htjela biti s Edvardom. Obradovao me kad me napokon preuzeo, samo pola minute nakon pocetka novog plesa.
"Mike ti još uvijek nije drag, a?" prokomentirala sam kad me Edvvard u vrtnji odvukao od njega.
"Nije, kad mu moram slušati misli. Ima srece što mu nisam dao nogu odavde. Ili štogod još gore."
"Ma baš."
"Jesi li se imala prilike pogledati?" "Eh. Ne, mislim da nisam. Zašto pitaš?"
"Onda mi se cini da ti nije jasno koliko si istinski, nesnosno prelijepa veceras. Ne iznenaduje me što se Mike ne uspijeva othrvati nedolicnim razmišljanjima o udanoj ženi. Iznenaduje me, ipak, što se Alice nije sjetila prisiliti te da se pogledaš u zrcalo."
"Vrlo si pristran, znaš."
Uzdahnuo je, a onda zastao i okrenuo me prema kuci. Staklena stijenka odražavala je cijelu svadbu poput dugackog zrcala. Edvard mi je pokazao odraz para tocno prekoputa nas.
"Pristran, je li?"
Opazila sam letimice odraz Edvvarda - savršenu presliku njegova savršenog lica - pokraj kojeg je stajala tamnokosa ljepotica. Koža joj je bila poput vrhnja i ruža, oci raširene od uzbudenja i optocene gustim trepavicama. Uski potez svjetlucave bijele vjencanice blago se
širio u skutima, tako da je gotovo podsjecao na obrnutu casku cvijeta kale, tako vješto skrojen da je njezino tijelo izgledalo elegantno i graciozno - barem dok je stajalo u mjestu, ako ništa drugo.
Prije nego što sam stigla trepnuti i natjerati ljepoticu da se pretvori u mene, Edvard se odjednom ukrutio i automatski okrenuo u suprotnom smjeru, kao da ga je netko pozvao imenom.
"O!" rekao je. Celo mu se nacas namrštilo, a onda jednakom brzinom izgladilo.
Odjednom mu se na licu raširio blistav osmijeh. "Sto je bilo?" upitala sam ga. "Vjencani dar iznenadenja."
"A?"
Nije mi odgovorio; samo je ponovno zaplesao, vrteci me u smjeru suprotnom od onoga u kojem smo dotad išli, podalje od svjetala, pa u duboki obruc mraka što je opasavao obasjani plesni podij.
Nije zastao sve dok nismo zašli na tamnu stranu jednog od onih golemih cedrova. Zatim je Edvard pogledao ravno u najcrnju sjenu.
"Hvala ti", rekao je Edvvard sjeni. "To je vrlo... obzirno od tebe."
"Nadimak mi je Obzirni", poznati, promukli glas odgovorio je iz crne noci. "Smijem zamoliti za ples s nevjestom?"
Ruka mi je poletjela prema grlu, a da me Edvvard nije držao, bila bih se srušila na zemlju. "Jacob!" protisnula sam cim sam ponovno uspjela udahnuti "Jacob!"
"Hej, kako je, Bells."
Zateturala sam prema zvuku njegova glasa. Edvvard me nastavio držati ispod lakta sve dok me drugi par snažnih ruku nije primio u tami. Vrelina Jacobove kože pocela me pržiti kroz tanku satensku haljinu kad me privukao uza se. Nije niti pokušao zaplesati; samo me grlio dok sam držala glavu zarivenu u njegova prsa. Sagnuo se da pritisne obraz uz moje tjeme.
"Rosalie mi nece oprostiti ako joj ne pružim službenu priliku na plesnom podiju", promrmljao je
Edvard, i znala sam da nas napušta, dajuci mi time vlastiti dar - ovaj trenutak s Jacobom.
"O, Jacobe." Sada sam vec plakala; nisam uspijevala jasno izgovarati rijeci. "Hvala ti."
"Ne cmizdri, Bella. Upropastit ceš si vjencanicu. Pa to sam samo ja." "Samo? O, Jake! Sada je sve savršeno."
Frknuo je. "Ma da - svadba može poceti. Kum je napokon stigao." "Sada su svi koje volim tu."
Osjetila sam kako mi njegove usne lagano doticu kosu. "Oprosti što kasnim, srce."
"Kad sam tako sretna što si došao!"
"To je i bio povod."
Osvrnula sam se prema svatovima, ali nisam od plesaca vidjela mjesto na kome sam posljednji put vidjela Jacobova oca. Nisam znala je li ostao. "Zna li Billy da si tu?" Cim sam ga to upitala, shvatila sam da je zacijelo znao - jedino je to moglo objasniti njegov ozareni izraz
maloprije.
"Siguran sam da mu je Sam rekao. Posjetit cu ga kada... kada pir prode."
"Bit ce mu tako drago da si došao kuci."
Jacob se malo odmaknuo i ispravio. Zadržao je jednu ruku na mojim križima, a drugom me primio za desnu šaku. Privio nam je ruke uz svoja prsa; osjetila sam kako mu srce kuca pod mojim dlanom, i pretpostavila da mi nije slucajno tako položio šaku.
"Ne znam hocu li dobiti više od samo ovog jednog plesa", rekao je i poveo me u polagano kruženje koje nije odgovaralo ritmu glazbe što je dopirala iza nas. "Pa da ga iskoristim koliko mogu."
Kretali smo se u ritmu njegova srca pod mojim dlanom.
"Drago mije što sam došao", rekao je Jacob tiho nakon jednog trenutka. "Mislio sam da mi nece biti. Ali drago mi je što sam te vidio... još jedanput. Nije tako tužno kao što sam mislio da ce biti."
"Ne želim da budeš tužan."
"Znam ja to. Niti sam veceras došao da bih ti nabijao grižnju savjesti."
"Ne - jako sam sretna zato što si došao. Nisi mi mogao dati bolji dar."
Nasmijao se. "Baš dobro, jer nisam imao vremena kupiti pravi dar."
Oci su mi se polako prilagodavale na mrak, i sad sam mu razaznavala lice, postavljeno više nego što sam ocekivala. Je li moguce da on i dalje raste? Prije bih mu dala dva i deset nego metar devedeset. Laknulo mi je što opet vidim poznate crte njegova lica nakon toliko vremena - duboko usadene oci u sjeni njegovih cupavih crnih obrva, visoke jagodice, pune usne raširene preko bijelih zuba u
sarkastican osmijeh koji odgovara tonu njegovih rijeci. Oci su mu u kutovima bile napete - oprezne; razaznavala sam da je veceras vrlo oprezan. Davao je sve od sebe da me usreci, da mu se ne omakne ništa što bi mi otkrilo koliku cijenu za ovo placa.
Nikad u životu nisam ucinila ništa toliko dobro da bih zaslužila prijatelja poput Jacoba.
"Kad si se odlucio vratiti?"

"Svjesno ili podsvjesno?" Duboko je udahnuo prije nego što ce odgovoriti na vlastito pitanje.
"Da znaš, nisam siguran. Cini mi se da vec neko vrijeme lutam u ovom smjeru, a možda je to zato što sam išao ovamo. Ali tek jutros sam zaista poceo trcati. Nisam bio siguran hocu li stici na vrijeme." Nasmijao se. "Ne bi mi vjerovala koliko mi je ovo sad cudno - hodati ponovno na dvije noge. I još odjeca! A još mi je bizarnije baš zato što mi je cudno. To nisam ocekivao. Izgubio sam praksu sa svim tim ljudskim stvarima."
Okretali smo se postojanim tempom.
"Ipak, bilo bi šteta da te nisam uspio vidjeti ovakvu. Vec je samo zato vrijedilo prijeci ovoliki put. Izgledaš nevjerojatno, Bella. Stvarno si prelijepa."
"Alice je danas uložila mnogo vremena u mene. A i mrak pomaže." "Meni nije narocito mracno, znaš."
"Tocno." Vukodlacka osjetila. Bilo je lako zaboraviti sve što on može, jer mi je djelovao toliko ljudski. Pogotovo sada.
"Ošišao si se", primijetila sam.
"Aha. Lakše je, znaš. Kad sam vec imao ruke, rekoh, pa da ih iskoristim." "Dobro ti stoji", slagala sam.
Frknuo je. "Baš. Izveo sam to samostalno, hrdavim kuhinjskim škarama." Nacas se široko iscerio, a onda mu se osmijeh istopio s lica. Uozbiljio se. "Jesi li sretna, Bella?"
"Jesam."
"Okej." Osjetila sam kako sliježe ramenima. "To je najhitnije, valjda." "Kako si ti, Jacobe?
Stvarno?"
"U redu sam, Bella, stvarno. Više se ne trebaš brinuti oko mene. Možeš prestati gnjaviti Setha."
"Nije da ga gnjavim samo zbog tebe. Seth mi je drag."
"Dobar je to decko. Bolji je za druženje od nekih. Da ti pravo kažem, kad bih se morao riješiti glasova u glavi, bilo bi mi prakticki savršeno biti vuk."
Nasmijala sam se tome kako je to zvucalo. "Aha, ni ja ne mogu natjerati svoje da ušute."
"U tvom slucaju, to bi znacilo da nisi normalna. Jasno, ja sam vec znao da nisi normalna", zafrkantski je dodao.
"Hvala."
"Vjerojatno je lakše biti mentalno poremecen nego sudjelovati u umu copora. Glasovi u glavi ne šalju ludacima dadilje da pripaze na njih."
"A?"
"Sam je tamo vani. I još nekoliko njih. Za svaki slucaj, znaš." "Za kakav slucaj?"
"Za slucaj da se ne mogu obuzdati, tako nekako. Za slucaj da odlucim nepozvan uletjeti na tulum." Nacas se osmjehnuo na pomisao koja mu je vjerojatno bila privlacna. "Ali nisam ti došao upropastiti vjencanje, Bella. Došao sam da..." Nije dovršio recenicu.
"Da mi bude savršeno."
"To ti je visoko ocekivanje."
"Sva sreca da si tako visok."
Prostenjao je na moju kilavu dosjetku, a onda uzdahnuo. "Samo sam ti došao biti prijatelj. Tvoj najbolji prijatelj, još jedanput, za kraj."
"Sam bi trebao imati više pouzdanja u tebe."
"Pa, možda se ponašam preosjetljivo. Možda bi oni svejedno došli, da drže Setha na oku. Ovdje ima mnogo vampira. Seth to ne shvaca onoliko ozbiljno koliko bi trebao."
"Seth zna da mu ne prijeti nikakva opasnost. On bolje razumije Cul-lenove nego Sam."
"Jasno, jasno", rekao je Jacob, izmirujuci se prije nego što stigne izbiti svadja.
Bilo mi je cudno vidjeti da se on medu nama postavlja kao diplomat.
"Zao mi je zbog tih glasova", rekla sam. "Kad bih ti bar mogla to olakšati." U toliko pogleda.
"Nije tako strašno. Samo ti se malo jadam."
"Tisi... sretan?"
"Prakticki. Ali dosta o meni. Ti si zvijezda veceri." Zacerekao se. "Kladim se da to naprosto obožavaš. Biti u žiži pozornosti."
"Ma da. Pozornosti nikad dovoljno."
Nasmijao se, a onda se zagledao preko moje glave. Naškubivši usne, poceo je proucavati treperavi sjaj svadbenog pira, elegantnu vrtnju plesaca, lelujave latice što padaju iz vijenaca; pogledala sam s njim. Sve mi je to djelovalo vrlo udaljeno od ovog mracnog, mirnog prostora.
Gotovo kao da promatram bijele vrtloge dok se kovitlaju u snježnoj kugli.
"Toliko im priznajem", rekao je. "Znaju prirediti pošteno slavlje."
"Alice je nezaustavljiva sila prirode."
Uzdahnuo je. "Pjesma je završila. Misliš da mogu dobiti još jednu? Ili time tražim previše?"
Stisnula sam mu cvršce ruku. "Možeš dobiti koliko god plesova želiš."
Nasmijao se. "To bi bilo zanimljivo. Samo, mislim da bi mi bilo pametnije da se zadovoljim s dva. Da se još ne bi pocelo pricati."
Poceli smo se ponovno okretati ukrug.
"Tko bi rekao da se do sada vec nisam uspio naviknuti na rastanke s tobom", promrmljao je.
Pokušala sam progutati knedlu, ali nikako mi nije išla niz grlo. Jacob me pogledao i namrštio se. Prešao mi je prstima preko obraza, loveci suze na njemu.
"Nisi ti ta koja bi tu trebala pustiti suzu, Bella."
"Svatko pusti suzu na vjencanju", kazala sam kroz stisnuto grlo.
"Ovo si željela, zar ne?"
"Jesam."
"Onda se osmjehni."
Pokušala sam. Nasmijao se mojoj grimasi.
"Pokušat cu te zapamtiti ovakvu. Pretvarati se da si..."
"Da sam što? Umrla?"
Stisnuo je zube. Vodio je borbu sam sa sobom - s odlukom da mi svojim dolaskom ovamo pruži dar, a ne osudu. Mogla sam pretpostaviti sto je želio reci.
"Ne", napokon je odgovorio. "Ali ovakvu cu te vidjeti u sebi. S ružicastim obrazima. Sa srcem što kuca. S dvije lijeve. Svime skupa."
Namjerno sam mu iz sve snage nagazila na nogu.
Osmjehnuo se. "Takvu te volim."
Krenuo je reci još nešto, a onda naglo zatvorio usta. Ponovno se poceo silom obuzdavati, škrgucuci zubima da ne kaže rijeci koje ne želi reci.
Moj odnos s Jacobom nekada je bio tako lak. Prirodan poput disanja. Ali otkako mi se Edvard vratio u život, pretvorio se u neprestanu napetost. Jer ja sam - u Jacobovim ocima – odabirom Edvarda odabrala sudbinu goru od smrti, ili barem ravnu njoj.
"Što je, Jake? Samo mi reci. Meni možeš reci sve."
"Ma - ma... Nema nicega što bih ti htio reci."
"Daj, molim te. Na sunce s tim."
"Istina je. Nije to... to je - to je pitanje. Nešto što bih htio da ti kažeš meni."
"Zatraži."
Mucio se još minutu, te ispustio dah. "Ne bih smio. Nije bitno. Samo me morbidno nešto zanima."
Shvatila sam na što misli, jer sam ga tako dobro znala.
"Nije veceras, Jacobe", prošaptala sam.
Jacob je bio još obuzetiji mojom ljudskošcu od Edvarda. Svaki otkucaj moga srca bio mu je dragocjen, jer je znao da su mi odbrojeni.
"O", rekao je, nastojeci prigušiti olakšanje. "O."
Pocela je svirati nova pjesma, ali ovaj put nije primijetio promjenu.
"Kad je?" prošaptao je.
"Ne znam tocno. Za tjedan-dva, možda."
Glas mu se promijenio, poprimivši obranaški, podrugljivi prizvuk. "Što se ceka?"
"Jednostavno nisam htjela provesti medeni mjesec u previjanju od boli." "A kako bi ga radije provela? U igranju 'Covjece ne ljuti se'? Ha ha." "Jako smiješno."
"Šalim se, Bells. Ali, ruku na srce, ne vidim smisao. Ne možeš provesti pravi medeni mjesec sa svojim vampirom, pa zašto onda to formalno radiš? Reci bobu bob. Ovo nije prvi put da to odgadjaš. Samo, to je dobro", rekao je, odjednom iskren. "Nemoj se toga stidjeti."
"Ništa ja ne odgadam", brecnula sam se. "I da, mogu provesti pravi medeni mjesec! Mogu raditi što god hocu! Daj se goni s tim!"
Naglo je prekinuo naše sporo kruženje. Na trenutak, upitala sam se nije li napokon primijetio promjenu glazbe, te se pocela brže-bolje domišljati nacinu da izgladim našu malu nesuglasicu prije nego što se on oprosti od mene. Ne bismo se smjeli rastati s ovakvim tonom.
A onda su mu se oci iskolacile od nekakvog cudnog, zbunjenog užasa.
"Što?" zgroženo je rekao. "Što si to rekla?" "O cemu...? Jake? Što je bilo?"
"Kako to misliš? Provesti pravi medeni mjesec? Dok si još ljudska? Ti se to šališ? Šala ti je bolesna, Bella!"
Prostrijelila sam ga pogledom. "Kažem ti da se goniš s tim, Jake. To te se totalno ne tice. Ne bih smjela... ne bismo uopce smjeli razgovarati o tome. To je privatna—"
Golemim me šakama šcepao za ramena, obuhvativši me u cijelosti, tako da su mu se prsti isprepleli.
"Au, Jake! Pusti me!"
Protresao me.
"Bella! Jesi li sišla s uma? Pa ne možeš biti tako glupa! Reci mi da se šališ!"
Ponovno me protresao. Ruke su mu podrhtavale, cvrste kao podvesci, stvarajuci vibracije duboko u mojim kostima.
"Jake - prestani!"
U mraku je odjednom nastala velika gužva.
"Mici ruke s nje!" Edvardov glas bio je hladan kao led, oštar poput britve.
Iza Jacoba zaculo se potmulo rezanje iz crnog mraka, a zatim još jedno, preklapajuci se s prvim.
"Jake, buraz, odmakni se", zacula sam nagovaranje Setha Clearvvatera. "Pucaš."
Jacob je djelovao ukoceno u svome položaju, dok je užasnuto buljio izbecenim ocima.
"Ozlijedit ceš je", prošaptao je Seth. "Pusti je."
"Odmah!" zarežao je Edward.
Jacob je naglo spustio ruke uz bokove, a iznenadan nalet krvi u mojim žilama koje su to jedva docekale bio je gotovo bolan. Prije nego što sam mogla shvatiti više od toga, na mjestu vrelih našle su se hladne šake, a zrak je odjednom strelovito zastrujao oko mene. Trepnula sam, i našla se na nogama dva metra od mjesta gdje sam dotada stajala. Edvard je
napeto stajao preda mnom. Dva pregolema vuka kocila su se izmedu njega i Jacoba, ali nisu mi djelovali agresivno. Prije sam imala dojam da su tu kako bi sprijecili borbu.
A Seth - krakati, petnaestogodišnji Seth - držao je duge ruke oko Jacobova tijela koje se treslo i vukao ga odande. Fazira li se Jacob dok je Seth tako blizu...
"Daj, Jake. Idemo."
"Ubit cu te", rekao je Jacob, glasom tako zagušenim bijesom da je bio tih poput šapta.
Njegove oci, usredotocene na Edvvarda, plamtjele su od srdžbe. "Ovim rukama cu te ubiti!
Ovaj tren!" Grcevito se zatresao. Najveci vuk, onaj crni, oštro je zarežao.
"Seth, makni mi se", prosiktao je Edvard.
Seth je ponovno povukao Jacoba. Jacob je bio tako izvan sebe od gnjeva da gaje uspio odmaknuti još korak-dva. "Nemoj, Jake. Daj, idemo. Hajde."
Sam - najveci vuk, onaj crni - tada se pridružio Sethu. Prislonio je svoju masivnu glavu Jacobu na prsa i poceo ga gurati.
Njih trojica - Seth koji je vukao, Jake koji se tresao, Sam koji je gurao
- brzo su nestali u noci. Preostali vuk ostao je gledati za njima. Nisam, pri toj slaboj svjetlosti, bila sigurna koje mu je boje krzno - cokoladno smede, možda? Je li to onda Quil?
"Žao mi je", prišapnula sam vuku.
"Sve je sada u redu, Bella", promrmljao je Edvard.
Vuk je pogledao Edvarda. Oci mu nisu bile prijateljske. Edvvard mu je jedanput hladno kimnuo. Vuk je otpuhnuo i zatim se okrenuo i pošao za ostalima, nestajuci kao i oni.
"U redu", kazao je Edvard za sebe, a onda me pogledao. "Vratimo se."
"Ali Jake—"
"Sam pazi na njega. Otišao je."
"Edvarde, tako mi je žao. Bila sam glupa—"
"Nisi ucinila ništa pogrešno—"
"Kad imam tako dug jezik! Zašto mi je došlo... Nisam mu smjela dopustiti da me tako pogodi. Sto mi je bilo na pameti?"
"Ne brini." Dotaknuo mi je lice. "Moramo se vratiti na slavlje dok još nisu primijetili da nas nema."
Odmahnula sam glavom ne bih li se iznova orijentirala. Dok još nisu primijetili? Pa ima li ikoga kome je to promaknuto?
Zatim sam, pri razmišljanju, shvatila da je sukob koji je meni djelovao tako katastrofalno u stvarnosti bio vrlo tih i kratak, ovdje u sjenama.
"Daj mi dvije sekunde", usrdno sam ga zamolila.
Utroba mi je bila u kaosu od panike i žalovanja, ali to nije bilo bitno
- u ovom je trenutku samo vanjština bila važna. Znala sam da moram savladati vještinu igranja ocekivane uloge.
"Vjencanica?"
"Izgled ti je u redu. Ni jedna jedina vlas nije ti se pokvarila."
Dvaput sam duboko udahnula. "Okej. Idemo."
Obgrlio me i odveo natrag na svjetlo. Kad smo prošli ispod treptavih svjetala, nježnim me okretom vratio na plesni podij. Stopili smo se s ostalim plesacima kao da ni trenutka nismo prekinuli ples.
Obazrela sam se prema uzvanicima, ali nitko nije djelovao šokirano ili zastrašeno. Tu se samo na najbljedim licima dao uociti najsitniji tracak napetosti, a nju su dobro skrivali. Jasper i Emmett bili su na rubu podija, jedan do drugoga, i pretpostavila sam da su bili u blizini za vrijeme razmirice.
"Jesi li—"
"Dobro sam", obecala sam mu. "Ne mogu vjerovati da sam to ucinila. Pa što je sa mnom?"
"Ništa nije s tobom."
A bilo mi je tako drago što sam tu vidjela Jacoba. Znala sam koliku je žrtvu za to morao podnijeti. A onda sam je upropastila, pretvorila njegov dar u katastrofu. Trebalo bi me strpati u karantenu. Ali moj idiotizam ništa više veceras nece upropastiti. Ovo cu odložiti, strpati u ladicu i zakljucati
da se naknadno time pozabavim. Imat cu vremena napretek da se bicujem zbog toga, a ništa što bih sada mogla uciniti ne bi moglo biti od koristi.
"Gotovo je", rekla sam. "Nemojmo veceras više ni pomisliti na to."
Ocekivala sam da ce se Edward brzo složiti, ali ostao je šutjeti.
"Edvarde?"
Sklopio je oci i celom dotaknuo moje. "Jacob ima pravo", prošaptao je. "Pa što mi je na pameti?"
"Nema." Pokušala sam zadržati mirno lice zbog ociju okupljenih prijatelja. "Jacob je tako opterecen predrasudama da ništa ne može jasno vidjeti."
Promrmljao je nešto prigušeno što je zvucalo gotovo kao: "Trebao bih mu dati da me ubije jer mi je to uopce palo na pamet..."
"Prekini", rekla sam žestoko. Primila sam mu lice dlanovima i pricekala da otvori oci. "Ti i ja. To je jedino što je bitno. Jedino o cemu sada smiješ razmišljati. Cuješ me?"
"Da", uzdahnuo je.
"Zaboravi da je Jacob dolazio." Ja bih to mogla. Ja cu to i uciniti. "Za mene. Obecaj da ceš pustiti sve ovo."
Gledao mije u oci na trenutak prije nego što ce odgovoriti. "Obecavam." "Hvala ti. Edvarde, ne bojim se." "Ja se bojim", prošaptao je.
"Nemoj." Duboko sam udahnula i osmjehnula se. "Usput, volim te."
Slabašno mi se osmjehnuo u odgovor. "Zbog toga i jesmo tu."
"Pa ti stvaraš monopol nad nevjestom", rekao je Emmett, prilazeci iza Edvvardova ramena.
"Daj mi da zaplešem sa svojom sestricom. Ovo mi je možda posljednja prilika da je natjeram da se zarumeni." Glasno se nasmijao, netaknut kao i inace bilo kakvim ozbiljnim ozracjem. Ispostavilo se da zapravo postoji niz ljudi s kojima još nisam plesala, što mi je pružilo priliku da
se istinski priberem i donesem odluku. Kad me Edvard ponovno preuzeo, shvatila sam daje ladica s Jacobom lijepo i cvrsto zatvorena. Dok me primao u narucje, uspjela sam odnekud iskopati svoj prethodni osjecaj radosti, svoju sigurnost u to da mi je veceras sve u životu
smješteno kako treba. Osmjehnula sam se i položila glavu uz njegova prsa. Ruke su mu se cvršce stisnule.
"Ovo bi mi moglo prijeci u naviku", rekla sam.
"Nemoj mi reci da si prešla preko svojih problema s plesom."
"Ples nije tako strašan - s tobom. Ali prije sam mislila na nešto drugo" - i tu sam se još cvršce privila uz njega - "na to da te nikad više necu morati pustiti od sebe."
"Nikad", obecao mi je i sagnuo se da me poljubi.
Bio je to posve ozbiljan poljubac - intenzivan, polagan ali sve snažniji...
Više-manje sam zaboravila gdje se nalazim kad sam zacula kako mi Alice dovikuje: "Bella! Vrijeme je!"
Osjetila sam kratkotrajan titraj ozlojedenosti na svoju novu zaovu zbog tog prekida.
Edvard ju je zanemario; usne su mu bile tvrde na mojima, žustrije nego prije. Srce mi je
pohitalo punim trkom, a dlanovi su mi bili glatki na njegovu mramornom vratu.
"Želiš li propustiti avion?" strogo me upitala Alice, našavši se tik do mene. "Sigurna sam da bi ti bilo baš krasno provoditi medeni mjesec dok kampirate u zracnoj luci i cekate sljedeci let."
Edvard je blago odmaknuo lice da promrmlja: "Bježi, Alice", a onda je opet priljubio usne uz moje.
"Bella, želiš li nositi tu vjencanicu u zrakoplovu?" oštro me upitala.
Stvarno nisam narocito marila. U tom trenutku, naprosto me nije bilo briga. Alice je tiho zarežala. "Reci cu joj kamo je vodiš, Edvarde. Tako mi svega, reci cu joj."
Ukipio se. Zatim je odigao lice s mojega i prostrijelio svoju najdražu sestru pogledom. "Grozno si malena da budeš tako nemjerljivo iritantna."
"Nisam izabrala savršenu haljinu za odlazak da mi propadne", poklopila ga je i primila me za ruku. "Dodi sa mnom, Bella."
Pokušala sam se oteti njezinu stisku, protežuci se na prste da ga još jedanput poljubim. Nestrpljivo mije cimnula ruku i odvukla me od njega. Uzvanici koji su to promatrali tu i tamo su se zacerekali. Tada sam digla ruke i dopustila joj da me odvede u praznu kucu.
Izgledala je srdito.
"Oprosti, Alice", ispricala sam se.
"Ne krivim te, Bella." Uzdahnula je. "Ocito je da si ne možeš pomoci."
Zahihotala sam se njezinu mucenickom izrazu lica, a ona se namrštila.
"Hvala ti, Alice. Bilo je to najljepše vjencanje koje je itko ikada imao", kazala sam joj iskreno.
"Sve je bilo tocno kako treba. Ti si najbolja, najpametnija, najnadarenija sestra u cijelome svijetu."
To je otopilo led u njoj; osmjehnula se od uha do uha. "Drago mi je da ti se svidjelo."
Renee i Esme cekale su nas na katu. Njih tri brzo su me izvukle iz haljine i obukle u Alicein zagasitomodri komplet za odlazak. Bilo mi je drago kad mi je neka od njih izvukla ukosnice i pustila da mi kosa slobodno padne niz leda, valovita od pletenica, što mi je prištedjelo kasnije glavobolje zbog utegnutosti. Cijelo to vrijeme mojoj je majci suza suzu stizala.
"Nazvat cu te kad budem znala kamo idem", obecala sam joj dok sam je grlila na rastanku. Znala sam daje sva luda zbog tajne medenog mjeseca; moja majka je mrzila tajne, osim ako nije ucestvovala u njima.
"Ja cu ti kazati cim nam nestane s vidika", nadmašila me Alice i zlocesto se osmjehnula mome povrijedenom izrazu. Baš je strašno nepošteno što cu ja to posljednja saznati.
"Morat cete posjetiti mene i Phila vrlo, vrlo skoro. Na vama je red da podete na jug - da bar jedanput vidite sunce", rekla je Renee.
"Danas nije padala kiša", podsjetila sam je, izbjegavajuci njezin zahtjev.
"Sto je pravo cudo."
"Sve je spremno", rekla je Alice. "Prtljaga vam je u autu - Jasper ga dovozi pred kucu."
Odvukla me natrag prema stubištu dok je Renee išla za nama, i dalje me napola grleci.
"Volim te, mama", šapnula sam joj dok smo silazile. "Tako mi je drago što imaš Phila. Cuvajte se." "Volim i ja tebe, Bella, sreco."
"Dovidenja, mama. Volim te", ponovila sam, dok mi se grlo stezalo.
Edvard je cekao u dnu stuba. Primila sam ga za ispruženu ruku, ali sam se nagnula od njega i pocela pogledom prelaziti šacicu uzvanika koji su cekali da nas isprate.
"Tata?" upitala sam, tražeci ga ocima.
"Eno", promrmljao je Edvard. Provukao me kroz goste, koji su nam se razmaknuli. Pronašli smo Charlieja gdje nespretno stoji naslonjen uza zid iza svih ostalih, djelujuci pomalo kao da se skriva. Crveni kolobari oko njegovih ociju objasnili su i zašto.
"O, tata!"
Obujmila sam ga oko struka, a suze su mi opet briznule - veceras sam toliko plakala.
Potapšao me po ledima.
"Daj, daj. Nemoj samo propustiti let."
S Charliejem je bilo teško razgovarati o ljubavi - bili smo tako slicni, uvijek skloni svrtanju teme na nešto trivijalno samo da se izbjegne sramota otkrivanja emocija. Ali ovo nije bilo vrijeme za ukocenost.
"Volim te zauvijek, tata", kazala sam mu. "Da to nisi zaboravio."
"I ja tebe, Bells. Oduvijek, zauvijek."
Poljubila sam ga u obraz u isti mah kad je i on poljubio moj obraz. "Javi se", rekao je.
"Uskoro", obecala sam mu, znajuci daje to sve što mogu obecati. Samo telefonski poziv. Ocu i majci ne smije se dopustiti da me ponovno vide; bit cu odviše razlicita, i daleko, daleko opasnija.
"Hajde, onda", rekao je odrješito. "Da ne zakasniš." Uzvanici su nam ponovno stvorili prolaz. Edvard me držao cvrsto uza se dok smo odlazili
odande.
"Jesi li spremna?" upitao me.
"Jesam", rekla sam, i znala da je to istina.
Svi su zapljeskali kad me Edvard poljubio na pragu. Zatim je otrcao sa mnom u auto kad se prolomio pljusak riže. Uglavnom je pao sa strane, ali netko, vjerojatno Emmett, bacao ju je nepojmljivo precizno, pa me dosta riže zasulo pri odbijanju od Edvardovih ledja.
Auto je bio urešen opet novim cvijecem što se potezalo u trakama cijelom njegovom dužinom, kao i dugim koprenastim vrpcama za koje je
bilo privezano tuce cipela - dizajnerskih cipela koje su izgledale netom kupljene – predvidenih da se vuku iza branika.
Edvard me štitio od riže dok sam sjedala, a onda je i sam ušao, pa smo odjurili odande dok sam mahala kroz prozor i dovikivala: "Volim vas" trijemu, odakle su mi mahale moje obitelji. Posljednji prizor koji sam primijetila bili su moji roditelji. Phil je objerucke nježno grlio Renee.
Ona je jednu ruku cvrsto držala njemu oko struka, ali slobodnu je ruku ispružila da primi Charliejevu. Toliko razlicitih vrsta ljubavi, skladnih upravo u ovom trenutku. Slika mi je bila puna nade.
Edvard mi je stisnuo ruku.
"Volim te", rekao je.
Naslonila sam glavu uz njegovu nadlakticu. "Zbog toga i jesmo tu", ponovila sam mu njegove rijeci.
Poljubio me u kosu.
Kad smo skrenuli na crnu autocestu, pa je Edvvard istinski dodao gas, zacula sam buku kroz brujanje motora. Dopirala je iz šume iza nas. Ako sam je ja mogla cuti, onda je to svakako vrijedilo i za njega. Ali ništa nije rekao dok se zvuk polako gubio u daljini. Ni ja ništa nisam rekla.
Prodorno zavijanje slomljena srca bivalo je sve prigušenije, a onda se posve izgubilo.

05. OSTRVO ESME

Houston?" upitala sam, podigavši obrve kad smo stigli na ukrcaj u Seattleu.
"Samo jedna od postaja na putu", primirio me Edvvard i široko se osmjehnuo. Imala sam dojam da sam jedva oka sklopila kad me probudio. Vukao me bunovnu kroz terminale dok sam se trudila prisjetiti kako otvoriti oci nakon svakog treptaja. Trebalo mi je nekoliko minuta da pohvatam što se zbiva kad smo za ukrcaj na sljedeci let došli na medunarodni pult.
"Rio de Janeiro?" upitala sam ga s malcice više strepnje.
"Još jedna postaja", kazao mi je.
Let za Južnu Ameriku bio je dug, ali udoban u širokom sjedalu prve klase i mekom Edvardovu narucju. Naspavala sam se i probudila neobicno svježa i pozorna dok smo kružili prema zracnoj luci, a svjetlost zalazeceg sunca koso je padala kroz prozore zrakoplova. Nismo se zadržali u zracnoj luci da presjednemo na novi let, kao što sam ocekivala. Umjesto
toga, odvezli smo se taksijem kroz nocnu vrevu ulica Rija, punih života. Kako nisam uspijevala razumjeti ni rijeci Edvvardovih uputa vozacu na portugalskom, pretpostavila sam da smo krenuli pronaci hotel prije sljedece etape svoga putovanja. Oštar ubod necega vrlo slicnog
tremi žacnuo me u dnu želuca dok sam razmišljala o tome. Taksije nastavio kroz rojeve ljudi sve dok se gužva nije donekle prorijedila jer smo se, izgleda, približili krajnjem zapadnom rubu grada, na putu prema oceanu.
Zaustavili smo se na pristaništu.
Edvard me poveo niz dugi red bijelih jahti usidrenih u crnoj nocnoj vodi. Brodica pri kojoj je zastao bila je manja i oštrijih crta, ocito namijenjena
brzini, a ne prostranosti. Svejedno je bila luksuzna, a i elegantnija od ostalih. Lagano je skocio u nju, usprkos teškoj prtljazi koju je nosio. Odložio ju je na palubu i okrenuo se da mi pažljivo pomogne prijeci ogradu. Šutke sam promatrala kako priprema brodicu za isplovljavanje, iznenadena vještinom i lakocom kojom je odisao, jer nikad prije nije ni spomenuo da ga plovidba zanima. Ali, s druge strane, njemu je prakticki sve išlo od ruke. Kad smo zaplovili ravno na istok prema oceanskoj pucini, prošla sam kroz elementarne zemljopisne odnose u glavi. Koliko sam se sjecala, istocno od Brazila nema baš neceg narocitog... sve do Afrike. Ali Edvard je hitao dalje dok su svjetla Rija blijedjela i napokon nestajala iza nas. Na licu mu je bio poznati, ushiceni osmijeh, kakav bi mu donosio svaki oblik brzine. Brodica je prosijecala valove, a mene je oblijevala morska pjena. Naposljetku me nadvladala radoznalost koju sam tako dugo potiskivala.
"Koliko još ima?" upitala sam ga.
Nije bilo njemu slicno smetnuti s uma da sam ljudska, ali vec sam se pitala planira li on to da mi živimo na ovoj brodici neko znacajnije vrijeme.
"Još otprilike pola sata." Primijetio je da su mi šake stisnute na sjedalu, i iscerio se. A što sad, pomislila sam. Vampir je, napokon. Možda idemo u Atlantidu. Nakon dvadeset minuta, pozvao me imenom kroz urlik motora.
"Bella, gledaj ono." Pokazao je ravno pred nas. Isprva sam vidjela samo crnilo, uz bijeli Mjesecev trag na vodi. Ali pregledavala sam prostor
koji mi e pokazao sve dok nisam ugledala nisko, crno oblicje što zasijeca sjaj mjesecine na valovima. Dok sam škiljila u mrak, silueta je postala razgovjetnija. Oblicje je izraslo u zdepast, nepravilan trokut, jedne strane istegnutije od druge prije tocke poniranja u pucinu. Kad smo mu prišli bliže, opazila sam da mu je silueta paperjasta i njiše se na blagom lahoru. A onda sam promijenila nacin gledanja i sve su mi pojedinosti dobile smisla: pred nama se to malen otok uzdizao iz vode i mahao krošnjama palmi, a blijedi mu je žal blistao na Mjesecevoj svjetlosti.
"Gdje smo?" promrmljala sam u cudu dok je mijenjao smjer, obilazeci otok prema sjevernoj strani. Usprkos buci motora, cuo me i uputio mi širok osmijeh koji je zablistao na mjesecini.
"Ovo je otok Esme."
Brodica je dramaticno usporila, precizno prilazeci uz kratak mol sagradjen od greda i dasaka, obijeljen svjetlošcu Mjeseca. Motor se ugasio, te je zavladala istinska tišina. Nije se culo ništa osim valova što lagano oplakuju brodicu i šuštanja lahora u palmama. Zrak je bio topao,
vlažan i mirisan - poput pare zaostale nakon vruceg tuša.
"Otok Esme?" Kazala sam to tiho, ali i dalje je zvucalo preglasno kad je proparalo nocnu tišinu.
"Esme gaje dobila na dar od Carlislea - i ponudila nam ga na posudbu."
Na dar. Tko još daje otok na dar? Namrštila sam se. Nije mi dotad bilo jasno da je Edvardova krajnja velikodušnost naucena navika.
Prenio je prtljagu na mol i zatim se opet okrenuo i osmjehnuo svojim savršenim smiješkom kad je ispružio ruke prema meni. Umjesto da me pridrži za ruku, cijelu me podigao u narucje.
"Ne bi li ti možda trebao pricekati prag?" upitala sam ga bez daha kad je lako iskocio iz brodice.
Iscerio se. "U svakom slucaju, temeljit sam."
Primivši jednom rukom drške obaju golemih parobrodskih kovcega i ponijevši mene drugom, odnio me duž mola i ponio blijedom pješcanom stazom kroz tamno raslinje. Nakratko je u tom prašumskom okružju bilo mracno kao u rogu, a onda sam opazila toplu svjetlost pred nama. Otprilike negdje u trenutku kad sam shvatila da je ta svjetlost kuca - da su ta dva sjajna, savršena kvadrata široki prozori oko ulaznih vrata - ponovno me napala trema, silovitije nego prije, gore nego dok sam mislila da putujemo u hotel. Srce mi je cujno tuklo o rebra, a dah kao da mi je zapeo u grlu. Osjecala sam Edvardov pogled na svome licu, ali odbijala sam da nam se oci susretnu. Buljila sam ravno preda se, u prazno. Atipicno za njega, nije me upitao što mislim. Pretpostavila sam da to znaci kako osjeca nervozu jednaku ovoj koju sam odjednom sama osjetila. Odložio je kovcege na duboki trijem kako bi otvorio vrata - nisu bila zakljucana. Edvard me pogledao, cekajuci da nam se oci susretnu prije nego što ce prekoraciti prag. Oboje smo se vrlo primirili dok me nosio kroz kucu i putem palio svjetla. Moj nejasni dojam o kuci bio je da je prilicno velika za tako sitan otocic, a i nekako neobicno poznata. Vec sam se naviknula na Cullenovima najdraži kolorit blijedoga na blijedom; djelovao mi je poput doma. Samo, nisam se mogla usredotociti ni
na što konkretno. Silovito bilo što mi je tuklo iza ušiju sve je pomalo mutilo. Zatim je Edvard zastao i upalio posljednje svjetlo. Prostorija je bila široka i bijela, a suprotni zid bio je uglavnom staklen - standardna dekoracija za moje vampire. Vani je Mjesec blistao na blijedome pijesku i, tek nekoliko metara dalje od kuce, svjetlucavim valovima. Ali taj dio jedva da sam primijetila. Pažnju mi je mnogo više zaokupio apsolutno pregolem bijeli krevet nasred sobe, optocen oblacima mreža protiv
kukaca. Edvard me postavio na noge.
"Ja cu... po prtljagu."
U sobi je bilo pretopio, sparnije nego vani u tropskoj noci. Kapljica znoja skupila mi se na zatiljku. Polaganim sam koracima prišla pjenastim mrežama i dotaknula ih. Iz nekog razloga osjecala sam potrebu da se uvjerim kako je sve to stvarno. Nisam cula kad se Edvard vratio. Odjednom me njegov zimski hladni prst pomilovao otraga po vratu, obrisavši odande kap znoja.
"Ovdje je malo vruce", rekao je, ispricavajuci se. "Mislio sam... da bi tako bilo najbolje."
"Temeljit si", promrmljala sam ispod glasa, a on se zahihotao. Zvucao je nervozno, što je za Edvarda bila prava rijetkost.
"Nastojao sam se sjetiti svega što bi nam ovo... olakšalo", priznao je.
Glasno sam progutala, i dalje okrenuta ledima njemu. Je li ikad još postojao ovakav medeni mjesec?
Znala sam odgovor na to. Ne. Nije.
"Nešto sam te htio pitati", polako je rekao Edvvard. "Bi li... najprije... možda htjela otici sa mnom na ponocno kupanje?" Duboko je udahnuo, a glas mu je bio opušteniji kad je ponovno progovorio. "Voda ce biti vrlo topla. Ovakve su plaže tebi po volji."
"Zvuci lijepo." Glas mi je prepukao.
"Siguran sam da bi voljela dobiti i ljudsku minutu-dvije... Putovanje je dugo trajalo."
Drveno sam kimnula. Jedva da sam se osjecala ljudski; možda bi mi koristila koja minuta samoce. Usnama mi je dotaknuo vrat, tik ispod uha. Kratko se zahihotao, a njegov me studeni dah poškakljao po pregrijanoj koži.
"Nemojte predugo, gospodo Cullen."
Malcice sam poskocila na zvuk svoga novog imena. Usnama mi je sišao niz vrat do vrha ramena.
"Cekat cu te u vodi."
Otišao je pokraj mene do francuskog prozora koji je vodio ravno na pješcanu plažu. Putem je skinuo košulju i bacio je na pod, te kliznuo u noc punu mjesecine. Sparan, slan zrak puhnuo je u sobu za njim.
Je li mi koža uto planula? Morala sam spustiti pogled da provjerim. Ne, nigdje ne gori. Barem nigdje gdje je vidljivo. Podsjetila sam se da dišem, a onda oteturala prema divovskom kovcegu koji je Edvard otvorio na niskoj, bijeloj komodi. Zacijelo je pripadao meni, jer je na samom vrhu ležao moj poznati neseser, a unutra je bilo i obilje ružicastih stvari, ali ni jedan jedini komad odjece nisam prepoznala. Dok sam prekapala po uredno presavijenim hrpama - tražeci nešto poznato i udobno, možda stari donji dio trenirke - razaznala sam da mi se u rukama vrlo cesto zatjece glatka cipka i oskudni saten. Izazovno donje rublje. Izuzetno izazovno donje rublje, s francuskim etiketama. Nisam znala ni kako ni kada, ali Alice ce mi jednoga dana platiti za ovo. Odustavši, otišla sam u kupaonicu i virnula kroz duge prozore s pogledom na istu plažu kao i
oni francuski u sobi. Nisam ga ugledala; pretpostavila sam da je tamo negdje u vodi i ne želi se gnjaviti izranjanjem da udahne. Gore, na nebu, Mjesec je bio naopak, gotovo pun, a pijesak se bjelasao pod njegovim sjajem. Malena mi je kretnja zapala za oko - preko pregiba jedne od
palmi na obodu žala visio je ostatak njegove odjece i lelujao se na laganom lahoru. Nalet vreline ponovno mi je prožeo kožu. Par puta sam duboko udahnula i onda prišla zrcalima iznad dugog poteza ormarica. Izgledala sam upravo kao da sam cijeli dan spavala u avionu. Pronašla sam svoju cetku i pocela je nemilosrdno provlaciti kroz uzlove na potiljku, sve dok ih nisam raspetljala, a cetka je ostala puna kose. Oprala sam zube pedantno, dvaput. Zatim sam se umila i pljusnula vodom po zatiljku, koji mi je bio sav u groznici. To mi je bilo tako ugodno da sam si oprala i ruke do ramena, a onda sam na koncu odlucila ipak popustiti i otuširati se. Znala sam da je smiješno tuširati se prije plivanja, ali morala sam se smiriti, a topla voda bila je jedini pouzdan nacin za
to. Takoder, ucinilo mi se da bi bilo prilicno uputno opet obrijati noge.
Kad sam završila, dohvatila sam golemi bijeli rucnik s ormarica i obavila se njime ispod ruku. Zatim sam se suocila s dilemom koja mi prije toga nije pala na pamet. Sto bih trebala obuci? Ne kupaci kostim, jasna stvar. Ali djelovalo mi je glupo ponovno obuci staru odjecu. A na stvari koje mi je Alice spakirala nisam htjela ni pomisliti. Disanje mi je ponovno pocelo ubrzavati, a ruke podrhtavati - toliko o smirujucem djelovanju
tuša. Pocela sam osjecati blagu vrtoglavicu, ocito zbog toga što mi se sprema sveobuhvatan napad panike. Sjela sam na hladne plocice poda u svome velikom rucniku i stavila glavu medju koljena. Usrdno sam se pomolila da on ne odluci svratiti da vidi što je sa mnom prije nego što
se uspijem pribrati. Bilo mi je vrlo jasno što bi pomislio kad bi me vidio kako se ovako raspadam. Ne bi mu bilo teško uvjeriti sebe kako je sve ovo jedna velika greška. A ja nisam šizila zato što sam mislila da nam je ovo greška. Nipošto. Šizila sam zato što pojma nisam imala kako da ovo izvedem, a bojala sam se izaci iz prostorije i suociti s nepoznatim. Narocito u izazovnom francuskom rublju. Znala sam da za to sigurno nisam spremna.

Dojam mi je bio upravo kao da moram izaci na pozornicu pred kojom sjede tisuce gledatelja, a da nemam ni najblaže veze koji to tekst moram izgovoriti. Kako ljudima to polazi za rukom - kako uspijevaju progutati sve svoje strahove i tako prešutno povjeriti nekom drugom svako nesavršenstvo i strah koje u sebi nose - dok imaju manje od one apsolutne predanosti koju je Edvard meni podario? Da to tamo vani nije bio Edvard, da nisam svakom stanicom tijela znala da me voli onoliko koliko ja volim njega -bezuvjetno i bespogovorno i, ruku na srce, iracionalno - nikada ne bih uspjela ustati s ovog poda. Ali to vani je bio Edvard, pa sam prošaptala rijeci: "Ne budi kukavica" sebi u bradu i nekako se osovila na noge. Pritegnula sam rucnik cvršce pod rukama i odlucnim korakom otišla iz kupaonice. Mimoišla sam kovceg pun cipke i veliki krevet a da nisam pogledala niti u jedno od toga. Izašla sam kroz otvorena staklena vrata na pijesak sitan poput praška. Sve je bilo crno-bijelo, lišeno boja podno mjeseca. Polaganim koracima prošetala sam toplim praškom i zastala pokraj svijena stabla na kojem je ostavio odjecu. Položila sam ruku na grubu koru i provjerila disanje, da se uvjerim kako je ravnomjerno. Ili barem dovoljno ravnomjerno. Prešla sam pogledom preko niskih valica, crnih u tami, tražeci njega. Nije ga bilo teško pronaci. Okrenut ledima prema meni, stajao je do struka u ponocnoj vodi i gledao uvis, u ovalni Mjesec. Pri blijedoj svjetlosti Mjeseca koža mu je bila savršeno bijela, poput pijeska, poput samoga Mjeseca, a mokra kosa crna poput oceana. Bio je nepomican,
dlanova položenih na površinu vode, a niski su se valovi razbijali o njega kao da je stijena. Stala sam promatrati glatke crte njegovih leda, njegovih ramena, ruku, vrata, cijelu njegovu besprijekornu priliku... Plamen mi više nije bio nagli požar na površini kože - sada je gorio sporo i duboko; proždro je svu moju nespretnost, svu stidljivu nesigurnost. Bez oklijevanja skinula sam rucnik, ostavila ga na drvetu pokraj njegove odjece i krenula prema bijeloj svjetlosti; pod njom sam i ja postala
bijela poput snježnoga pijeska. Nisam cula zvuk svojih koraka dok sam hodala prema rubu vode, ali pretpostavila sam da ih on cuje. Edvard se nije okrenuo. Pustila sam da mi blago mreškanje vode dotakne stopala, i
otkrila da je imao pravo u pogledu temperature - bila je vrlo topla, kao u kadi. Ušla sam i oprezno krenula toplim dnom oceana, ali briga mi je bila bespotrebna; pijesak se protezao savršeno ravno, blago se spuštajuci prema Edvardu. Gazila sam kroz bestežinsku struju sve dok se nisam našla uz njega, a onda sam blago položila dlan na njegovu hladnu ruku
postavljenu na vodu.
"Prelijepo", rekla sam, i sama pogledavši prema mjesecu.
"U redu je", odgovorio je, ne baš zadivljen. Polako se okrenuo prema meni; mali valovi stvoreni njegovom kretnjom zapljusnuli su mi kožu. Oci su mu izgledale srebrne na licu boje leda. Podigao je šaku naviše tako da nam može ispreplesti prste pod površinom vode. Bila je tako topla da mi se ruke nisu naježile od njegova dodira.
"Ali ne bih upotrijebio rijec prelijepo", nastavio je. "Ne dok mi tu stojiš za usporedbu."
Šturo sam se osmjehnula, a onda podigla slobodnu ruku - više nije drhtala - i stavila je preko njegova srca. Bijela na bijelom; odgovarali smo si, barem ovaj put. Prožeo gaje najsitniji drhtaj na moj topli dodir. Disanje mu je postalo grublje.
"Obecao sam ti da cemo pokušati", prošaptao je, odjednom napet. "Ako... ako ucinim nešto što ne bih trebao, ako te ozlijedim, moraš mi smjesta kazati."
Svecano sam kimnula glavom, ne odmicuci oci od njegovih. Primaknula sam mu se korak bliže kroz valice i naslonila glavu na njegova prsa.
"Ne boj se", promrmljala sam. "Pripadamo jedno drugome."
Odjednom me preplavila istinitost vlastitih rijeci. Trenutak je bio tako savršen, tako pravi, da nije bilo nacina da posumnjam u njih. Obujmio me rukama i privio uza se, ljeto uza zimu. Imala sam dojam da mi je svaka živcana stanica u tijelu žica pod naponom.
"Zauvijek", složio se, a onda nas nježno povukao u dublju vodu.

* * *
Vrucina sunca na goloj koži leda probudila me ujutro. Ili prijepodne, možda cak popodne, nisam bila sigurna. Ipak, bilo mi je jasno sve osim doba dana; znala sam tocno gdje se nalazim - ovu svijetlu sobu s velikim bijelim krevetom, blistavo sunce što sja kroz otvorena vrata. Oblaci mreža ponešto su prigušivali svjetlost. Nisam otvorila oci. Od prevelike srece ništa nisam htjela promijeniti, ma koliko sitno. Culi su se jedino valovi izvana, naše disanje, otkucaji mojega srca...
Osjecala sam se ugodno, cak i uz suncevu žegu. Njegova hladna koža tvorila je savršenu protumjeru vrucini. Bilo mi je vrlo lako i prirodno ležati preko njegovih studenih prsa, dok me on grli. Dokono sam se upitala zbog cega sam sinoc toliko panicarila. Sva su mi strahovanja sada djelovala blesavo. Prstima je meko prešao obrisima moje kralježnice, i shvatila sam da zna da sam budna. Nisam otvorila oci, samo sam ga cvršce obujmila oko vrata, privijajuci se uz njega. Ništa nije rekao; prsti su mu prelazili amo-tamo po mojim ledima, jedva ih dodirujuci dok je
lagano iscrtavao oblike po mojoj koži. Drage bih volje tako ležala zauvijek i nikad ne pokvarila ovaj trenutak, ali moje tijelo imalo je
drugih potreba. Nasmijala sam se svome nestrpljivom želucu. Bilo mi je pomalo prozaicno osjetiti glad nakon svega što se sinoc zbilo. Kao da se spuštam natrag na zemlju s neke silne uzvisine.
"Sto je smiješno?" promrmljao je, i dalje mi milujuci leda. Njegov mi je glas, ozbiljan i promukao, donio poplavu prisjecanja na proteklu noc, i osjetila sam kako mi rumenilo oblijeva lice i vrat. U odgovor na njegovo pitanje, želudac mi je zakrulio. Opet sam se nasmijala. "Covjek ne
može zadugo pobjeci cinjenici da je covjek."
Pricekala sam, ali nije se nasmijao sa mnom. Kroz mnoge slojeve blaženstva što su mi mutili glavu, polako je prodrlo shvacanje da izvan moje osobne sfere blistave srece vlada jedno drugacije ozracje.
Otvorila sam oci; prvo sam ugledala blijedu, gotovo srebrnkastu kožu njegova vrata i lucni potez njegove brade iznad mog lica. Celjust mu je bila napeta. Podigla sam se na lakat da mu vidim lice.
Zurio je u pjenasti baldahin nad nama, i nije me pogledao dok sam mu proucavala ozbiljno lice. Šokirao me njegov izraz - tijelo mi se doslovce protreslo kad sam ga razabrala.
"Edvarde," rekla sam, dok mi se grlo cudno, kratko stezalo, "što je bilo? Što nije u redu?"
"Moraš me to pitati?" Glas mu je bio grub, cinican.
Moj prvi poriv, plod života provedenog u manjku samopouzdanja, bio je upitati se u cemu sam to pogriješila. Provrtjela sam u glavi sve što se dogodilo, ali nisam mogla pronaci nijedan ružni tren u pamcenju. Sve je prošlo jednostavnije nego što sam ocekivala; pristajali smo jedno uz
drugo poput sukladnih dijelova, izradenih tako da se spoje. To mi je pružilo tajno zadovoljstvo - pristajali smo si i tjelesno, kao i na sve druge nacine. Vatra i led, nekako sposobni supostojati tako da se medusobno ne potiru. Daljnji dokaz da mi je mjesto uz njega. Nije mi padalo na pamet ništa zbog cega bi on ovako izgledao - tako strogo i hladno. Što mi je to promaknulo?
Prstom je izgladio bore brige na mome celu.
"Što sad misliš?" prošaptao je.
"Uzrujan si. Nije mi jasno. Zar sam...?" Nisam mogla dovršiti. Stisnuo je oci. "Koliko si ozbiljno ozlijedjena, Bella? Reci istinu - ne pokušavaj je umanjiti."
"Ozlijedena?" ponovila sam; glas mi je zvucao više nego inace, jer me ta rijec tako iznenadila. Podigao je obrvu, usana stisnutih u cvrstu crtu.
Na brzinu sam procijenila, automatski protežuci tijelo, napinjuci i opuštajuci mišice. Istini za volju, bilo je ukocenosti, kao i mnogo tupe boli, ali uglavnom sam imala cudan dojam da su mi se sve kosti rastavile u zglobovima, a moja se gustoca približila tijelu meduze. Osjecaj nije bio
neugodan. A onda sam se malo razljutila, jer mi je svojim pesimisticnim pretpostavkama zasjenio ovo najsavršenije jutro u životu.
"Zbog cega naprecac donosiš takve zakljucke? Nikad mi nije bilo bolje nego što mi je sada."
Sklopio je oci. "Prekini s tim."
"S cim da prekinem?"
"Prekini se ponašati kao da nisam cudovište zato što sam pristao na ovo."
"Edvarde!" prošaptala sam, sada stvarno uzrujana. Provlacio je moju vedru uspomenu kroz mrak, prljajuci je. "Da to nikad nisi rekao."
Nije otvorio oci; bilo je kao da me ne želi vidjeti.
"Prvo se pogledaj, Bella. A onda mi reci da nisam cudovište."
Ranjena, zgranuta, poslušala sam njegov nalog bez razmišljanja, a onda zinula u cudu. Što mi se to dogodilo? Nisam mogla shvatiti otkud taj našušureni bijeli snijeg što mi se lijepi za kožu. Protresla sam glavom, a slapic bjeline stresao mi se iz kose. Primila sam jedan od tih mekih bijelih komadica. Bilo je to perce paperja.
"Zašto sam sva prekrivena perjem?" zbunjeno sam ga upitala. Nestrpljivo je izdahnuo.
"Pregrizao sam jastuk. Ili dva. Nisam na to mislio." "Ti si... pregrizao jastuk? Zašto?"
"Gledaj, Bella!" maltene je zarežao. Primio me za ruku - vrlo oprezno - i protegnuo je. "Gledaj to."
Ovaj put sam uocila na što misli. Pod pokrovom paperja, krupne, ljubicaste modrice pocinjale su cvasti po blijedoj koži moje ruke. Oci su mi ispratile trag koji su tvorile sve do moga ramena, a zatim niže, preko rebara. Izvukla sam ruku da pipnem mjesto na lijevoj podlaktici izmijenjene boje, i gledala kako blijedi na dodir i zatim se ponovno stvara. Osjetila sam blagu, tupu bol. Tako lako da me jedva dotaknuo, Edvard je položio ruku preko modrica na mojoj ruci, preko jedne po jedne, prekrivajuci njihov oblik svojim dugim prstima.
"O", rekla sam.
Pokušala sam se prisjetiti toga - prisjetiti se boli - ali nisam mogla. Nisam se uspijevala prisjetiti trenutka kad je njegov stisak bio prejak, njegove ruke precvrste na meni. Samo sam se sjecala kako sam željela da me drži cvršce, i kako mi je bilo drago kad je to i ucinio...

."Tako... tako mi je žao, Bella", prošaptao je dok sam zurila u modrice.
"Znam da sam bio pametniji. Nisam smio—" Ispustio je potmuo, zgaden
zvuk iz dubine grla. "Ne mogu ti reci koliko mi je žao."
Prekrio je
lice laktom i potpuno se umirio. Jedan dugi trenutak samo sam sjedila,
krajnje zaprepaštena, i nastojala se saživjeti s njegovim jadom - sad
kad sam ga shvatila. Toliko se protivio mojim osjecajima da mi je teško
išao u glavu.
Šok je polako kopnio, ostavljajuci za sobom ništavilo.
Prazninu. Um mi je bio prazan. Nije mi padalo na pamet što bih rekla.
Kako da mu to objasnim na pravi nacin? Kako da mu pružim onoliku srecu
koliku sama osjecam - ili sam barem osjecala trenutak prije?
Dotaknula
sam mu ruku, a on nije reagirao. Obujmila sam mu zapešce prstima i
pokušala odmaknuti njegovu ruku s lica, ali od toga je bilo vajde kao i
od potezanja isklesanog kipa.
"Edvarde."
Nije se pomaknuo.
"Edvarde?"
Ništa. Znaci, ovo ce biti monolog.
"Meni
nije žao, Edvarde. Ja sam... ne mogu ti to ni reci. Tako sam sretna. I
to je još najblaže receno. Ne ljuti se. Nemoj. Stvarno mi je d—"
"Da nisi samo rekla dobro." Glas mu je bio ledeno hladan. "Ako cijeniš moju mentalnu pribranost, nemoj mi reci da ti je dobro."
"Ali dobro mi je", prošaptala sam.
"Bella", gotovo je jauknuo. "Nemoj."
"Ne. Ti nemoj, Edvvarde."
Pomaknuo
je ruku; njegove su me zlacane oci pocele oprezno promatrati. "Nemoj mi
ovo upropastiti", kazala sam mu. "Ja. Jesam. Sretna." "Vec sam ti ovo
upropastio", prošaptao je.
"Daj dosta", brecnula sam se. Zacula sam kako mu zubi škrgucu.
"Gah!"
prostenjala sam. "Daj mi više pocni citati misli! Tako je nezgodno biti
mentalno nijema!" Oci su mu se malcice raširile, smetene i preko volje.
"Ovo još nisam cuo. Pa ti obožavaš to što ti ne mogu citati misli."
"Ne danas."
Zagledao se u mene. "Zašto?"
Podigla
sam ruke od nemoci, osjetivši pritom bol u ramenu koju sam zanemarila.
Dlanovi su mi pali natrag na njegova prsa s oštrim pljeskom. "Zato što
bi sve ove jadikovke bile potpuno nepotrebne kad bi vidio kako se u
ovom trenutku osjecam! Ili, u svakom slucaju, prije pet
minuta. Bila sam savršeno sretna. Totalno i potpuno blažena. A sad - da ti pravo kažem, zapravo sam pomalo ljuta."
"I trebala bi se ljutiti na mene."
"Pa, ljutim se. Je li ti sada lakše?"
Uzdahnuo je. "Ne. Mislim da me sada više ništa ne bi moglo oraspoložiti."
"Evo, upravo to je razlog moje ljutnje. Ubijaš me u pojam, Edvvarde."
Zakolutao
je ocima i odmahnuo glavom. Duboko sam udahnula. Sada sam jace osjecala
tupe bolove, ali nisu bili tako strašni. Otprilike
kao dan poslije
dizanja utega. Radila sam to s Renee u jednoj od njezinih faza
opsjednutosti fitnesom. Šezdeset pet iskoraka s pet kila u svakoj ruci.
Sutradan nisam mogla hodati. Ovo iskustvo nije bilo ni upola bolno
poput tadašnjega. Progutala sam ozlojedenost i pokušala progovoriti
pomirljivim glasom. "Znali smo da ce ovo biti pipavo. Mislila sam da se
to podrazumijeva. A onda - pa, bilo je daleko lakše nego što sam
mislila da ce biti. A ovo stvarno nije ništa." Prešla sam prstima duž
ruke. "Mislim da nam je za prvi put, kad nismo znali što bismo
ocekivali, ispalo fenomenalno. Uz malo prakse—"
Lice mu je odjednom poprimilo tako uspjenjen izraz da sam se prekinula u pol recenice.
"Podrazumijeva?
Jesi li ti ovo ocekivala, Bella? Jesi li predvidala da cu ti nauditi?
Jesi li mislila da ce biti gore? Smatraš li pokus uspjelim jer si u
stanju sama otici od njega? Nema slomljenih kostiju - to je tebi isto
što i pobjeda?"
Cekala sam, puštajuci ga da sve to izbaci iz sebe.
Zatim sam još malo pricekala da mu se disanje ujednaci. Kad su mu se
oci smirile, odgovorila sam mu, polako i precizno.
"Nisam znala što
da ocekujem - ali nipošto nisam ocekivala da ce... da ce... biti baš
tako cudesno i savršeno." Spustila sam glas do šapta, a oci su mi
skliznule s njegova lica na moje šake. "Hocu reci, ne znam kako je bilo
tebi, ali menije bilo tako."
Hladan mi je prst ponovno podigao bradu.
"Zar to tebe brine?" izgovorio je kroz stisnute zube. "Da ja nisam uživao?"
Nisam
podigla pogled. "Znam da to nije isto. Ti nisi covjek. Samo bih ti
htjela objasniti da, kad si covjek, eto, ne mogu zamisliti da život
ikako može biti bolji od toga."
Šutio je tako dugo da sam ga napokon morala pogledati. Lice mu je sad bilo mekše, zamišljeno.
"Cini
se da ti dugujem još isprika." Namrštio se. "Nisam ni sanjao da bi ti
protumacila moj stav prema onome što sam ti ucinio kao izraz stava da
sinoc nije... pa, da nije bila najbolja noc u mome postojanju. Ali ne
želim tako razmišljati o tome, nakon što si ti..." Blago sam izvila
kutove usana uvis. "Stvarno? Najbolja uopce?" upitala sam ga tankim
glasicem.
Primio mi je lice dlanovima, i dalje zamišljen.
"Razgovarao sam s Carlisleom nakon što smo ti i ja sklopili svoju
pogodbu, u nadi da bi mi on mogao pomoci. Naravno, upozorio me da bi ovo
moglo
biti vrlo opasno po tebe." Sjena mu je prešla preko lica. "Samo, imao
je povjerenja u mene - povjerenja koje nisam zaslužio."
Krenula sam prigovoriti, a on mi je stavio dva prsta na usne prije nego što sam stigla išta reci.
"Takoder
sam ga upitao što bih ja trebao ocekivati. Nisam znao kako ce to biti
meni... kad sam vec vampir." Usiljeno se osmjehnuo. "Carlisle mi je
rekao da je to vrlo snažno iskustvo kojemu nema ravna. Kazao mi je da
tjelesnu ljubav nipošto ne smijem uzimati olako. S obzirom da
nam se
naravi tako rijetko mijenjaju, snažni osjecaji mogu nas promijeniti na
trajne nacine. Ali rekao je da me taj dio ne treba brinuti - kad si me
vec tako potpuno promijenila." Ovaj put je smiješak bio istinskiji.
"Razgovarao
sam i s bracom. Kazali su mi daje to izuzetno zadovoljstvo. Samo je
ispijanje ljudske krvi jace." Na celu mu se stvorila bora. "Alija sam
okusio tvoju krv, a ne može biti krvi jace od te... Ne bih rekao da
nisu bili u pravu, znaš. Samo da je nama bilo drugacije. Da je bilo
nešto više."
"Bilo je više. Bilo je sve."
"To ne mijenja cinjenicu da nije bilo u redu. Cak i ako je moguce da si se doista tako osjecala."
"Što ti sad to znaci? Misliš da ja ovo izmišljam? Zašto?"
"Da mi olakšaš grižnju savjesti. Ne mogu zanemariti dokaze, Bella. Kao ni
tvoju dokazanu sklonost da me lišavaš krivnje kada nešto pogriješim."
Šcepala
sam ga za bradu i unijela mu se u lice, tako da smo se našli na razmaku
od svega nekoliko centimetara. "Slušaj ti mene, Edvvarde Cullenu. Ništa
ja ne izmišljam tebi za ljubav, okej? Nisam ni znala da te imam potrebe
tješiti sve dok mi se nisi poceo toliko jadati. Ja u životu nisam bila
tako sretna - nisam bila tako sretna kad si odlucio da je tvoja ljubav
prema meni jaca od tvoje potrebe da me ubiješ, kao ni onog prvog jutra
kad sam se probudila, a ti si bio uz mene i cekao... Ni kad sam zacula
tvoj glas u baletnom studiju" - lecnuo se na staru uspomenu na
vampira-lovca koji me zamalo stajao glave, ali nisam zastala - "pa cak
ni kad si rekao 'uzimam', a ja sam shvatila da te, nekako, sada smijem
imati zauvijek. To su mi najsretnije uspomene koje imam, a ova je bolja
od svih njih. Pa si ti misli."
Dotaknuo mi je namrštenu boru izmedu obrva. "Sad sam ti pokvario srecu. Ne bih to želio."
"Onda nemoj ti biti nesretan. To je jedino što ovdje nije kako treba."
Oci su mu se stisnule, a onda je duboko udahnuo i kimnuo glavom. "Imaš
pravo. Prošlost je prošlost i nikako je ne mogu promijeniti. Nema
smisla da ti moje raspoloženje pokvari ovu prigodu. Ucinit cu sve što
mogu da te sada usrecim."
Sumnjicavo sam mu odmjerila lice, a on mije uputio spokojan smiješak.
"Sve što možeš da me usreciš?"
Želudac mi je zakrulio u isti mah kad sam postavila pitanje.
"Gladna si", brzo je rekao. Hitro je izašao iz kreveta, nadižuci oblacic perja. Sto me podsjetilo.
"Nego,zašto si zapravo odlucio upropastiti Esmine jastuke?" upitala sam ga,
sjedajuci uspravno i tresuci ostatak paperja iz kose. Vec je navukao na
sebe široke kaki hlace i zastao na vratima, mrseci si kosu, izbacujuci
i sam poneko perce iz nje.
"Ne znam jesam li išta sinoc odlucio",
promrmljao je. "Samo smo imali srece da su to bili jastuci, a ne ti."
Duboko je udahnuo, a onda protresao glavom kao da se želi otresti te
mracne misli. Licem mu se raširio vrlo uvjerljiv osmijeh, ali
pretpostavila sam da je u njega morao uložiti velik napor. Pažljivo sam
sišla s visokog kreveta i opet se protegnula, sada svjesnija tupih boli
i natucenih mjesta. Zacula sam njegov zgranuti uzdah. Okrenuo mi se
ledima i stisnuo šake tako da su pobijeljele.
"Zar izgledam tako
odvratno?" upitala sam ga, nastojeci zadržati opušten ton. Dah mu je
zastao, ali nije se okrenuo, vjerojatno da prikrije svoj izraz od mene.
Otišla sam u kupaonicu da sama vidim.
Zagledala sam se u svoje golo tijelo u zrcalu do poda iza vrata.
Svakako,
znala sam i za gore. Preko jedne jagodice pružala se blaga sjena i usne
su mi bile pomalo natecene, ali izuzev toga lice mi je bilo u redu.
Ostatak mene resile su modre i ljubicaste mrlje. Usredotocila sam se na
modrice koje ce biti najteže prikriti - na rukama i ramenima. Nisu bile
tako strašne. Koža mi se lako podlijevala. Kad bi se na njoj stvorila
modrica,
obicno bih vec zaboravila odakle mi. Jasno, ove su tek izbijale. Sutra
cu izgledati još gore. Sto mi nece olakšati život.
Tada sam si pogledala kosu i prostenjala.
"Bella?" Našao se odmah iza mene cim sam ispustila taj zvuk.
"Nikad
necu sve ovo ispetljati iz kose!" Pokazala sam mu svoju frizuru, slicnu
kokošjem gnijezdu. Pocela sam cupkati perje iz nje.
"Mogao sam si i
misliti da ceš se uzrujavati zbog kose", promrsio je, ali stao mi je
iza leda i poceo daleko brže vaditi paperje.
"Kako si uspio ne prasnuti u smijeh zbog ovoga? Pa gledaj kakva sam."
Nije mi odgovorio; samo je cupkao i dalje. A ja sam ionako znala odgovor -
da nema toga što bi njemu bilo smiješno dok je ovako raspoložen.
"Ništa od ovoga", uzdahnula sam minutu poslije. "Sve se skorilo. Morat cu je pokušati isprati."
Okrenula sam se i obujmila ga rukama oko prohladna struka. "Želiš li mi pomoci?"
"Bolje da ti nadem hrane", rekao je tiho i nježno odmaknuo moje ruke sa sebe.
Uzdahnula sam kad je nestao s vidika, krecuci se prebrzo.
Cinilo mi
se da je medeni mjesec prošao. Ta mi je pomisao stvorila veliku knedlu
u grlu. Kad sam se uglavnom riješila perja i obukla nepoznatu bijelu
pamucnu haljinu što mije prikrila one najgore ljubicaste mrlje, bosa
sam otišla prema izvoru mirisa jaja, slanine i tvrdog sira.
Edvard je stajao pred štednjakom od nehrdajuceg celika i prebacivao omlet na
svijetloplavi tanjur postavljen na radnu plohu. Ošamutio me miris
hrane. Imala sam dojam da bih mogla pojesti i tanjur i tavu; želudac mi
je zarežao.
"Evo", rekao je. Okrenuo se s osmijehom na licu i stavio
tanjur na poplocani stolic. Sjela sam na jednu od dvije metalne stolice
i pocela trpati vruca jaja u sebe. Pržila su mi grlo, ali bilo me baš
briga.
Sjeo je prekoputa mene. "Ne hranim te dovoljno cesto."
Progutala sam i zatim ga podsjetila: "Spavala sam. Usput, ovo je jako ukusno. Svaka cast, s obzirom na to da ti ne jedeš."
"Gledam
Food Netvvork", rekao je i zabljesnuo me onim prekrasnim izvijenim
osmijehom. Razveselilo me što to vidim, što opet djeluje onako kao
inace.
"Gdje si nabavio jaja?"
"Zamolio sam spremace da napune
kuhinju namirnicama. Sto je presedan u ovoj kuci. Morat cu ih zamoliti
da pociste perje..." Ušutio je, pogleda uprta u prostor iznad moje
glave. Nisam mu odgovorila, ne bih li izbjegla kazati išta što bi ga
ponovno moglo uzrujati. Sve sam pojela, premda je pripremio dovoljno za
dvoje.
"Hvala ti", kazala sam mu. Nagnula sam se preko stola da ga
poljubim. Automatski mi je uzvratio poljubac, a onda se odjednom
ukrutio i odmaknuo. Zaškrgutala sam zubima, a pitanje koje sam mu
mislila postaviti dobilo je prizvuk optužbe. "Ti me više uopce ne
misliš dotaknuti dokle god smo tu, je li?"
Oklijevao je, a onda se
šturo osmjehnuo i podigao ruku da me pomiluje po obrazu. Prsti su mu se
meko zadržali na mojoj koži, a ja se nisam mogla ne osloniti licem na
njegov dlan.
"Znaš da nisam tako mislila."
Uzdahnuo je i spustio
ruku. "Znam. I imaš pravo." Zastao je i blago podigao bradu. Zatim je
ponovno progovorio, cvrsto odlucan. "Necu više voditi ljubav s tobom
sve dok se ne promijeniš. Nikada te više necu ozlijediti."

6. OMETANJA

Moj dobar provod postao je prioritet broj jedan na otoku Esme. Ronili
smo s dihalicama (dobro, ja sam ronila s dihalicom dok se on razmetao
svojom sposobnošcu da neograniceno dugo bude bez kisika). Istraživali
smo malu džunglu što okružuje nisku, stjenovitu uzvisinu. Obišli smo
papagaje što nastavaju krošnje na južnom kraju otoka. Promatrali smo
zalazak sunca s kamenite zapadne uvale. Plivali smo s pliskavicama što
se igraju u tamošnjim toplim, plitkim vodama. Ili sam, barem, ja
plivala s njima; kad bi Edward bio u vodi, pliskavice bi nestale kao da
im se približio morski pas. Znala sam u cemu je stvar. Nastojao mije
odvlaciti pažnju, ometati me tako da ga ne gnjavim više onim o seksu.
Kad god bih ga pokušala nagovoriti da se prestane uživljavati u neki od
milijuna DVD-a ispod širokog plazma-televizora, izmamio bi me iz kuce
carobnim rijecima poput koraljnl greben i podvodne špilje i morske
kornjace. Po cijele dane smo nekamo išli, išli, išli, tako da bih
ostala krajnje izgladnjela i iscrpljena kada bi sunce napokon zašlo.
Svake veceri bih zakunjala nad tanjurom nakon vecere; jedanput sam
doslovce zaspala za samim stolom, tako da me morao odnijeti u krevet.
Dijelom je to bilo zato što je Edvard uvijek spremao previše hrane za
jednu osobu, ali bila sam tako gladna nakon što sam cijeloga dana
plivala i penjala se da bih pojela više-manje sve. Zatim bih, sita i
iznurena, jedva mogla držati otvorene oci. Sve je to, bez sumnje, bilo
tako i planirano. Iscrpljenost mi nije narocito pomagala u naporima da
ga nagovorim. Ali nisam odustala.
Pokušala sam ga uvjeravati,
preklinjati i duriti se, sve bezuspješno. Obicno bih se obeznanila
prije nego što bih stigla daleko odmaknuti s argumentima. A onda bi mi
se snovi doimali tako stvarno - uglavnom more, još živopisnije,
pretpostavljala sam, zbog odviše kricavih boja na otoku – da bih se
probudila iscrpljena bez obzira na to koliko sam dugo spavala.
Otprilike tjedan dana nakon što smo stigli na otok, odlucila sam
pokušati postici kompromis. U prošlosti smo znali imati uspjeha s tim.
Sada
sam spavala u plavoj sobi. Spremaci su trebali doci tek sutradan, tako
da je bijela soba još uvijek bila prekrivena snježnim slojem paperja.
Plava je soba bila manja, a krevet u njoj razumnijih proporcija. Zidovi
su bili tamni, obloženi tikovinom, a sva je tkanina bila luksuzna,
plava svila.
Nocu sam umjesto spavacica pocela nositi rublje iz
Aliceine izazovne zbirke - koje nije otkrivalo toliko kao oskudni
bikiniji koje mi je spakirala, kad smo vec kod toga. Upitala sam se je
li imala viziju razloga zbog kojih bi mi takve stvari trebale, a onda
sam zadrhtala, postidena tom mišlju.
Pocela sam polako, s nedužnim
satenima boje bjelokosti, bojeci se da bi vecim Otkrivanjem kože samo
postigla suprotan ucinak, ali ujedno i spremna na sve. Edvard se
ponašao kao da ništa ne primjecuje, kao da na sebi imam istu onu
iznošenu trenirku koju sam nosila kod kuce.
Modrice su mi sada bile
mnogo bolje - žutjele su na nekim mjestima, a na drugima potpuno
nestajale - tako da sam se veceras odlucila za jedan od užasnijih
kompletica dok sam se spremala u kupaonici obloženoj panelima. Bio je
crn, cipkast i oku nelagodan cak i dok nije bio na meni. Dobro sam
pazila da se ne pogledam u zrcalu prije povratka u spavacu sobu. Nisam
htjela izgubiti petlju. Sa zadovoljstvom sam opazila kako su mu se oci
nacas razrogacile prije nego što je obuzdao lice.
"Sto kažeš?"
upitala sam ga i izvela piruetu, da me dobro vidi sa svih strana.
Nakašljao se. "Izgledaš prekrasno. Kao i uvijek." "Baš ti hvala",
kazala sam pomalo kiselo. Od silnog se umora nisam mogla suzdržati da
se brzo ne popnem na meku postelju. Obgrlio me i privio sebi uz prsa,
ali to je bilo vec rutinski - vrucina mi nije dopuštala da zaspim bez
njegova prohladnog tijela uza se.
"Da ti predložim jednu pogodbu", kazala sam pospano.
"Necu sklapati nikakve pogodbe s tobom", odgovorio mi je.
"Nisi još ni cuo što ti nudim."
"Nije bitno."
Uzdahnula sam. "Ti sumrak. A stvarno sam željela... Ma dobro."
Prevrnuo
je ocima. Ja sam svoje sklopila i pustila mamac da ceka. Zijevnula sam.
Bila je potrebna samo jedna minuta - nedovoljno da se obeznanim. "Pa
dobro. Što si to željela?"
Na trenutak sam cvrsto stisnula zube,
susprežuci smiješak. Ako je postojala jedna stvar kojoj nikako nije
mogao odoljeti, onda je to bila prilika da mi nešto pokloni.
"Pa,
mislim si... Znam da bi sve ono s Dartmouthom trebao biti samo paravan,
ali, ruku na srce, jedan semestar studija vjerojatno me ne bi ubio",
rekla sam, ponavljajuci ono što mi je davno rekao kad me nastojao
nagovoriti da odgodim pretvaranje u vampira. "Charlieja bi oduševile
price iz Dartmoutha, kladim se. Jasno, možda bi bilo neugodno priznati
da ne mogu držati korak sa svim onim lumenima. Svejedno... osamnaest,
devetnaest. Nije to tako velika razlika. Nije da cu u sljedecih godinu
dana dobiti borice oko ociju."
Dugi je trenutak samo šutio. Zatim je tiho kazao: "Spremna si cekati. Spremna si ostati ljudska."
Zadržala sam jezik za zubima, puštajuci da mu ponuda sjedne.
"Zbog
cega mi to radiš?" procijedio je kroz stisnute zube, odjednom ljutitim
glasom. "Zar nam nije vec dovoljno teško bez svega ovoga?" Zgrabio je
šaku našušurene cipke s moga bedra. Na trenutak sam pomislila da ce je
podrapati u šavu. Zatim mu se ruka opustila. "Nije bitno. Necu sklapati
nikakve pogodbe s tobom."

"Želim otici na studij."
"Ne, ne želiš. I nema toga zbog cega bi vrijedilo opet izložiti tvoj život riziku. Zbog cega bi te vrijedilo ozlijediti."
"Ali
kad želim otici. Dobro, nije toliko stvar u studiju koliko u tome što
bih htjela - htjela bih još barem malo ostati ljudska."
Zažmirio je
i izdahnuo na nos. "Sici cu s uma zbog tebe, Bella. Zar nismo vodili
ovu raspravu vec milijun puta, a ti si me svaki put preklinjala da bez
odgode postaneš vampirica?"
"Da, ali... pa, sada imam razlog da budem ljudska koji prije nisam imala."
"Koji to?"
"Pogodi",
rekla sam i podigla se s jastuka da ga poljubim. Uzvratio mi je
poljubac, ali ne tako da bih pomislila kako odnosim pobjedu. Prije mi
se ucinilo kako pazi da mi ne povrijedi osjecaje; potpuno je,
nepodnošljivo dobro vladao svojim osjecajima. Nakon jednog trenutka,
blago me
odmaknuo i prigrlio uz svoja prsa.
"Tako si ljudska,
Bella. Potpuno u vlasti svojih hormona." Zahihotao se. "U tome je
cijela poanta, Edvvarde. Svida mi se ovaj dio moje ljudskosti. Ne bih
ga se još htjela odreci. Ne želim godinama cekati kao novorodena luda
za krvlju da mi se vrati neki dio ovoga."
Zijevnula sam, a on se osmjehnuo.
"Umorna si. Spavaj, ljubavi." Poceo je pjevušiti onu uspavanku koju je skladao za mene nakon što smo se tek bili upoznali.
"Pitam se zašto sam tako umorna", promrsila sam sarkasticno. "Nije valjda moguce daje rijec o nekom tvom prepredenom planu."
Samo se jedanput zacerekao i nastavio pjevušiti.
"Jer, imajuci u vidu koliko sam ovih dana iscrpljena, pomislila bih da cu bolje spavati."
Pjesma
je prestala. "Spavaš kao mrtva, Bella. Nisi ni rijeci izgovorila u snu
otkako smo došli ovamo. Da ne hrceš, vec bih se zabrinuo da ne padaš u
komu."
Prešla sam preko podbadanja o hrkanju; znala sam da ne hrcem.
"Nisam se vrpoljila? Baš cudno. Obicno se valjam po cijelom krevetu kad
imam nocne more. I vicem."
"Imaš nocne more?"
"Vrlo živopisne. Strašno me iscrpljuju." Zijevnula sam. "Ne mogu vjerovati da po cijelu noc ne brbljam o njima."
"O cemu su?"
"O raznim stvarima - ali istim, znaš, zbog boja." "Boja?"
"Sve
mi je tako jarko i stvarno. Obicno znam da sanjam dok sanjam. U ovima
pak nisam svjesna toga da spavam. Zbog toga su još strasnije."
Kad je ponovno progovorio, zvucao je zabrinuto. "Što te to straši?"
Blago sam se stresla. "Uglavnom..." Zastala sam, oklijevajuci.
"Uglavnom?"
potaknuo me da nastavim. Nisam bila sigurna zašto, ali nisam mu htjela
reci za dijete u mori koja mi se neprestano vracala; bilo je necega
privatnog u tom konkretnom užasu. Zbog toga mu nisam pružila iscrpan
opis, vec samo jedan sastavni dio. Svakako dovoljan da zastraši mene, a
i bilo koga drugog.
"Volturi", prošaptala sam.Cvršce me zagrlio. "Nece nas više pritiskati. Uskoro ceš biti besmrtna, pa nece imati razloga."
Pustila
sam mu da me utješi, osjecajuci blagu grižnju savjesti zbog toga što me
nije dobro shvatio. More mi nisu baš bile takve. Nije bila stvar u tome
da me strah za sebe - bilo me strah za djecacica.
Nije to više bio
isti djecacic kao u prvome snu - vampirsko dijete krvavocrvenih ociju
koje sjedi na hrpi trupala mojih voljenih. Ovaj djecacic, kojega sam
sanjala cetiri puta u proteklih tjedan dana, bio je neprijeporno
ljudski; obrazi su mu se rumenjeli, a velike su mu oci bile nježne,
zelene boje. Ali baš kao i ono drugo dijete tresao se od straha i ocaja
dok su Volturi zatvarali krug oko nas. U tom snu, ujedno i novom i
starom, naprosto sam morala zaštititi to neznano dijete. Nisam imala
izbora. U isti mah, znala sam da necu uspjeti.
Razabrao mi je beznade na licu. "Kako ti mogu pomoci?"
Otjerala sam taj osjecaj. "To su samo snovi, Edvarde."
"Bi
li htjela da ti pjevam? Pjevat cu ti cijelu noc, ako ce te to cuvati od
ružnih snova." "Nisu svi ružni. Neki su lijepi. Tako... šareni. Pod
vodom, uz ribe i koralje. Sve mi to izgleda kao da se doista dogada -
nisam svjesna toga da sanjam. Možda je problem u ovom otoku. Tu je sve
tako jarko."
"Bi li htjela otici kuci?"
"Ne. Ne, još ne. Zar ne možemo ostati još malo?"
"Možemo ostati koliko god želiš, Bella", obecao mi je.
"Kada pocinje semestar? Prije me nije bilo narocito briga za to."
Uzdahnuo
je. Možda je i ponovno poceo pjevušiti, ali usnula sam prebrzo da to
jasno razaberem. Kasnije, kad sam se probudila u mraku, bila sam u
šoku. San je bio tako izuzetno stvaran... tako živopisan, tako puten...
Sada sam glasno zinula, sva dezorijentirana od mraka sobe. Tek
sekundu prije, cinilo mi se, nalazila sam se pod blistavim suncem.
"Bella?" prošaptao je Edvvard, cvrsto me grleci i oprezno tresuci. "Jesi li mi dobro, najdraža?"
"O",
opet sam zinula. To je samo bio san. A ne stvarnost. Na moje krajnje
zaprepaštenje, suze su mi bez upozorenja navrle na oci i stale se
slijevati niz moje lice.
"Bella!" rekao je - glasnije, jer se sada
vec prepao. "Što je bilo?" Obrisao je suze s mojih vrelih obraza
hladnim, groznicavim prstima, ali za njima su naišle druge.
"Bio je
to samo san." Nisam mogla suspregnuti tihi jecaj koji mi se oteo u
glasu. Besmislene suze smetale su me, ali nisam mogla obuzdati
zapanjujucu tugu koja me obuzela. Tako sam silovito željela da mi taj
san bude stvaran.
"Sve je u redu, ljubavi, na sigurnom si. Tu sam
ti." Poceo me ljuljati naprijed-natrag, pomalo prebrzo da bi me
primirio. "Jesi li opet imala moru? Nije to bilo stvarno, nije to bilo
stvarno."
"Ne moru." Odmahnula sam glavom, trljajuci oci nadlanicom. "San mi je bio lijep.'" Glas mi je ponovno pukao.
"Pa zašto onda placeš?" zbunjeno me upitao.
"Jer sam se probudila", jauknula sam, obgrlila mu vrat kao da ga želim ugušiti i zajecala mu u grlo.
Kratko se nasmijao mojoj logici, ali zvucao je napeto od brige. "Sve je u redu, Bella. Duboko diši."
"Bilo je tako stvarno", rekla sam kroz plac. "Htjela sam da bude stvarno."
"Ispricaj mi", zamolio me. "Možda to pomogne."
"Bili
smo na plaži..." Nisam dovršila, odmicuci se da suzno pogledam to lice
zabrinutog andjela, nejasno u tami. Zamišljeno sam zurila u njega dok
je neobjašnjiva tuga polako kopnjela u meni.
"I?" napokon me potaknuo da nastavim.
Treptajima sam istjerala suze iz ociju, sva razdrta. "O, Edvarde..."
"Reci
mi, Bella", usrdno me zamolio, ociju mahnitih od brige zbog boli u mome
glasu. Ali nisam mogla. Umjesto toga, opet sam ga stisnula rukama oko
grla i groznicavo spojila usta s njegovima. Nije se uopce radilo o
strasti - vec o potrebi, tako oštroj da me boljela. Reakcija mu je bila
trenutna, ali za njom je smjesta uslijedilo njegovo odbijanje.
Odupirao mi se najnježnije što je mogao u iznenadenju, odmicuci me od sebe, držeci me za ramena.
"Ne,
Bella", ostao je uporan, gledajuci me kao da se brine da nisam sišla s
uma. Poraženo sam spustila ruke, a neobjašnjive suze briznule su mi u
novoj bujici niz lice dok mi se novi jecaj otimao iz grla. Imao je
pravo - sigurno sam sišla s uma. Cvrsto me gledao zbunjenim ocima, na
sto muka. "Ž-ž-žao mi je", promumljala sam. Ali tada me privukao k sebi
i cvrsto zagrlio uz svoja mramorna prsa. "Ne mogu, Bella, ne mogu!" U
vapaju mu se cula agonija. "Molim te", zavapila sam, rijeci prigušenih
njegovom kožom. "Molim te, Edvarde."
Nisam mogla razabrati je li ga
ganulo suzno drhtanje moga glasa, ili nije bio spreman suprotstaviti se
mome iznenadnom napadu, ili mu je pak potreba bila jednostavno u tom
trenutku nesnosna poput one u meni. Ali, bez obzira na razlog, vratio
je moje usne na svoje i predao se, prostenjavši. I zapoceli smo na
mjestu gdje se moj san prekinuo.
Kad sam se ujutro probudila, ostala
sam posve nepomicna, nastojeci zadržati ravnomjerno disanje. Bojala sam
se otvoriti oci. Ležala sam Edvardu preko prsa, ali bio je vrlo miran,
a ruke mu nisu bile obavijene oko mene. To je bio loš predznak. Bojala
sam se priznati da sam budna i suociti se s njegovim bijesom - bez
obzira na to prema kome je danas usmjeren.
Oprezno sam virnula kroz
trepavice. Zurio je uvis, u tamni strop, s rukama iza glave. Pridigla
sam se na lakat da mu bolje vidim lice. Bilo je glatko, bezizražajno.
"U kolikoj sam gabuli?" upitala sam ga tankim glasicem.
"Ogromnoj", rekao je, ali okrenuo je glavu i posprdno mi se osmjehnuo.
Odahnula
sam. "Stvarno mije žao", rekla sam. "Nisam mislila... Pa, ne znam tocno
što je to sinoc bilo." Odmahnula sam glavom na spomen iracionalnih
suza, nesnosne tuge.
"Samo, nikad mi nisi rekla o cemu si to sanjala."
"Valjda nisam - ali nekako sam ti pokazala o cemu se radilo." Nervozno sam se nasmijala.
"O", rekao je. Oci su mu se raširile, a onda je trepnuo. "Zanimljivo."
"Bio
je to vrlo lijep san", promrmljala sam. Nije ništa rekao na to, tako da
sam ga nakon nekoliko sekundi upitala: "Jesi li mi oprostio?"
"Razmatram tu mogucnost."
Sjela
sam uspravno u namjeri da se pregledam - ako ništa drugo, nisam
zapažala paperje. Ali kad sam se pomaknula, opalio me cudan nalet
vrtoglavice. Zanijela sam se i pala natrag na jastuke.
"Opa... zamutilo mi se u glavi."
Njegove su me ruke tada obuhvatile. "Dugo si spavala. Dvanaest sati." "Dvanaest?" Kako cudno.
Dok
sam to govorila, na brzinu sam bacila oko na sebe, nastojeci to izvesti
neupadljivo. Izgledala sam u redu. Modrice na rukama još su mi bile
tjedan dana stare i žutjele su. Pokusno sam se protegnula. Osjecala sam
se u redu, takoder. Zapravo, bolje nego u redu, kad smo vec kod toga.
"Jesi li završila s inspekcijom?"
Krotko sam kimnula glavom. "Izgleda da su se svi jastuci izvukli netaknuti."
"Nažalost,
ne mogu isto to reci za tvoju, ovaj, spavacicu." Pokazao je glavom
prema dnu kreveta, gdje je nekoliko krpica crne cipke bilo razbacano po
svilenoj posteljini.
"Baš šteta", rekla sam. "Ta mi se svidala."
"Kao i meni."
"Je li bilo još kakvih žrtava?" upitala sam ga plaho.
"Morat
cu kupiti Esme novi okvir kreveta", priznao je, osvrnuvši se. Ispratila
sam njegov pogled i zgranuto opazila da su krupni komadi drveta nekako
bili izbijeni iz lijeve strane daske na uzglavlju.
"Hmm." Namrštila sam se. "Pa mislila sam da bih barem to uspjela cuti."
"Zapažanje ti je ocito iznimno slabo kad ti je pozornost zaokupljena necim drugim."
"Bila sam se malo uživjela", priznala sam i duboko porumenjela.Dotaknuo mi je zažareni obraz i uzdahnuo. "To ce mi stvarno
nedostajati." Zagledala sam mu se u lice, tragajuci za bilo kakvim
tragom ljutnje ili kajanja, cega sam se plašila. Uzvratio mije mirnim
pogledom, smirena ali inace necitljiva izraza lica.
"Kako se ti osjecaš?"
Nasmijao se.
"Što je sad?" oštro sam ga upitala.
"Izgledaš kao da te strahovito pece savjest - kao da si pocinila zlocin." "Pa pece me", promrsila sam.
"Dakle, zavela si svoga itekako voljnog muža. To nije krupno kazneno djelo."
Cinilo mi se da se zafrkava.
Obrazi su mi se jace zažarili. "Rijec zavela podrazumijeva izvjesnu kolicinu predumišljaja."
"Možda to nije bila prava rijec", priznao je.
"Ne ljutiš se?"
Žalosno se osmjehnuo. "Ne ljutim se." "Kako to?"
"Pa..."
Zastao je. "Kao prvo, nisam te ozlijedio. Bilo mije lakše ovaj put,
obuzdati se, preusmjeriti pretjerivanja." Oci su mu opet caskom
odletjele prema oštecenom okviru. "Možda zato što sam imao jasnijeg
pojma o tome što valja ocekivati."
Smiješak pun nade poceo mi se širiti licem. "Rekla sam ti da je cijela poanta u praksi."
Prevrnuo je ocima.
Želudac mi je zakrulio, a on se nasmijao. "Bi li ljudsko bice htjelo doruckovati?" upitao me.
"Molim
lijepo", rekla sam i skocila iz kreveta. Samo, ustala sam prebrzo, pa
sam morala supijano zateturati da ulovim ravnotežu. Uhvatio me prije
nego što sam se stigla sudariti s komodom.
"Jesi li dobro?"
"Ako u sljedecem životu ne dobijem bolji osjecaj ravnoteže, tražim da mi se vrati novac."
Jutros
sam ja spremila hranu, isprživši nekoliko jaja - jer od gladi nisam
imala volje za složenijim jelima. Nestrpljivo sam ih prevrnula na
tanjur nakon samo nekoliko minuta.
"Otkada ti to jedeš jaja na oko?" upitao me.
"Odsada."
"Znaš
li ti koliko si jaja potamanila u ovih tjedan dana?" Izvadio je koš za
smece ispod sudopera - bio je pun praznih plavih kartona.
"Cudno",
rekla sam, progutavši vreli zalogaj. "Tek mi se poremetio otkako sam
ovdje." Kao i snovi, a i moj ionako sumnjivi osjet ravnoteže. "Ali tu
mi se svida. Samo, vjerojatno cemo uskoro morati otici, zar ne, da
stignemo u Dartmouth na vrijeme? Joj, pa ocito ce još trebati naci
smještaj i sve to."
Sjeo je do mene. "Sada se možeš prestati
pretvarati da ti je stalo do studija - dobila si što si željela. A
nismo sklopili pogodbu, tako da te ništa ne obvezuje."
Frknula sam.
"Nije to bilo pretvaranje, Edwarde. Ja ne provodim svoje slobodno
vrijeme u kovanju smicalica, za razliku od nekih. Kako bismo danas
mogli iscrpiti Bellu?" rekla sam loše oponašajuci njegov glas. Nasmijao
se, nimalo postiden. "Stvarno bih željela provesti još malo
vremena kao covjek." Nagnula sam se i prešla rukom preko njegovih golih prsa. "Nije mi još dosta."
Sumnjicavo
me pogledao. "Zbog ovoga?" upitao me, ulovivši moju ruku dok mu se
spuštala niz trbuh. "Cijelo vrijeme je stvar bila u seksu?" Zakolutao
je ocima. "Zašto meni to nije palo na pamet?" sarkasticno je promrsio.
"Mogao sam si prištedjeti mnoge rasprave."
Nasmijala sam se. "Aha, vjerojatno."
"Tako si ljudska", ponovio je.
"Znam."
Tracak smiješka podigao mu je kutove usana. "Idemo u Dartmouth? Stvarno?"
"Vjerojatno ce me izbaciti u roku od jednog semestra."
"Davat cu ti poduku." Osmijeh se sada raširio. "Uživat ceš u studiju."
"Misliš
da se dade pronaci stan ovako kasno?" Složio je grimasu krivca. "Pa,
eto, mi ti vec imamo tamo kucu. Znaš, za svaki slucaj."
"Kupio si kucu?"
"Vrijedi ulagati u nekretnine."
Podigla sam obrvu, a onda prešla preko toga. "Znaci da smo spremni, dakle."
"Moram provjeriti smijemo li zadržati tvoj auto za 'prije' još neko vrijeme..."
"Da, Bože sacuvaj da ostanem nezašticena od tenkova." Iscerio se.
"Koliko još dugo možemo ostati?" upitala sam ga.
"U
redu smo s vremenom. Još nekoliko tjedana, ako želiš. A onda možemo
posjetiti Charlieja prije nego što odemo u New Hampshire. Mogli bismo
Božic provesti s Renee..."
Njegove su rijeci oslikavale vrlo sretnu
neposrednu buducnost, lišenu boli za sve sudionike. Ladica s Jacobom,
prakticki zaboravljena, zaštropotala je nato, pa sam ispravila pomisao
- gotovo za sve.
Nije mi bivalo ništa lakše. Sad kad sam otkrila u
kojoj mjeri može dobro biti covjek, padala sam u napast pustiti da mi
se planovi otegnu. Osamnaest ili devetnaest, devetnaest ili dvadeset
godina... Je li to zaista bitno? Necu se toliko promijeniti u godinu
dana. A biti ljudska uz Edvarda... Izbor mi je iz dana u dan postajao
sve nezgodniji.
"Nekoliko tjedana", složila sam se. A onda sam,
buduci da vremena ocito nikada nema dovoljno, dodala: "Nego, znaš ono
što sam maloprije rekla o praksi?"
Nasmijao se. "Možeš li se strpjeti s prijedlogom? Cujem camac. To sigurno stižu spremaci."
Zatražio je da se strpim s prijedlogom. Znaci li to, onda, da mi više nece praviti probleme oko prakse? Osmjehnula sam se.
"Daj da objasnim Gustavu nered u bijeloj sobi, a onda možemo van. Postoji jedno mjesto u džungli na jugu—"
"Ne želim van. Ne da mi se danas klipsati preko cijelog otoka. Htjela bih ostati ovdje i pogledati neki film."
Naškubio
je usne, nastojeci se ne nasmijati prgavome tonu moga glasa. "Pa dobro,
kako god želiš. Hajde, izaberi koji hoceš, a ja idem otvoriti vrata."
"Nisam cula da netko kuca."
Nakrivio
je glavu, osluškujuci. Pola sekunde nakon toga zaculo se slabašno,
plaho kuckanje na vratima. Iscerio se i otišao prema hodniku.
Prošetala
sam prema policama ispod velikog televizora i pocela pregledavati
naslove. Bilo je teško odluciti odakle poceti. Imali su više DVD-a od
videoteke. Cula sam Edvardov duboki, baršunasti glas dok se vracao
hodnikom, lako vodeci razgovor na po svoj prilici savršenom
portugalskom. Drugi, grublji, ljudski glas odgovarao mu je istim
jezikom.
Edvard ih je odveo u sobu, usput pokazujuci prema kuhinji. Dvoje
Brazilaca izgledalo je nevjerojatno nisko i tamno u usporedbi s njim.
Muškarac je bio trbušast, žena sitna, a oboma su lica bila puna bora.
Edvard je mahnuo prema meni s ponosnim smiješkom, i zacula sam svoje
ime pomiješano s kovitlacem nepoznatih rijeci. Blago sam porumenjela,
prisjetivši se paperjastog nereda u bijeloj sobi na koji ce uskoro
naici. Niski covjek uputio mi je pristojan osmijeh. Ali sitna žena kože
boje kave nije se osmjehnula. Zurila je u mene s mješavinom šoka,
zabrinutosti
i, nadasve, razrogacenog straha. Prije nego što sam stigla reagirati,
Edvard im je dao znak da podu za njim u kokošinjac, i izgubili su se s
vidika. Kad se vratio, bio je sam. Brzo mi je prišao i primio me u
zagrljaj.
"Što nju muci?" prošaptala sam s hitnjom, imajuci njezinu
uspanicenu reakciju na umu. Slegnuo je ramenima, nimalo zabrinut.
"Kaure je dijelom iz plemena Ticuna. Zbog odgoja je sklonija
praznovjerju - ili, moglo bi se reci, snažnijoj osjetljivosti - od
žitelja suvremenog svijeta.
Sluti što sam, barem okvirno." I dalje
nije zvucao kao da ga to brine. "Ovdje imaju vlastite legende. O
Libishomenu - demonu-krvopiji koji napada iskljucivo ljepotice."
Zlurado mi se iskesio.
Samo ljepotice? Pa, to mi je pomalo laskalo.
"Izgledala je prestravljeno", rekla sam.
"Pa i jest - iako je uglavnom zabrinuta zbog tebe."
"Mene?"
"Plaši
se zašto te tu držim, sasvim samu." Mracno se zacerekao, a onda
pogledao prema zidu punom filmova. "A cuj, a da nam odabereš nešto za
gledanje? To je prihvatljivo ljudsko ponašanje."
"Da, sigurna sam da
cemo je filmom uvjeriti da si covjek." Nasmijala sam se i cvrsto
obavila ruke oko njegova vrata, protežuci se na vrhove prstiju. Prignuo
se da ga mogu poljubiti, podižuci me s poda tako da se ne mora savijati
u struku.
"Ma koga briga za film", promrmljala sam kad su mi se
njegove usne pocele spuštati niz grlo, dok sam mu uplitala prste u
broncanu kosu.
Zatim sam zacula zgrožen uzdah, a on me naglo
spustio. Kaure je ukipljeno stajala u hodniku, s velikom vrecom punom
perja u narucju i užasnutim izrazom na licu. Buljila je u mene
iskolacenim ocima, a ja sam porumenjela i spustila pogled. Zatim se
pribrala i promumljala nešto što je, cak i na nepoznatom jeziku,
nedvojbeno bila isprika. Edvard se osmjehnuo i odgovorio joj prijaznim
tonom. Odmaknula je tamne oci i produžila dalje niz hodnik.
"Pomislila je ono što mislim daje pomislila, zar ne?" promrmljala sam.
Nasmijao se mojoj zaguljenoj recenici. "Da."
"Evo", rekla sam, nasumce ispružila ruku i dohvatila jedan film. "Pusti ovaj, pa se možemo pretvarati da ga gledamo."
Radilo se o jednom starom mjuziklu s ozarenim licima i našušurenim haljinama na ovitku.
"Baš za medeni mjesec", pohvalio me Edvard.
Dok su glumci na ekranu plesali i pjevali poletnu uvodnu tocku, leškarila sam na kaucu, uljuljkana u Edvardov zagrljaj.
"Hocemo li se sada preseliti natrag u bijelu sobu?" dokono sam se upitala.
"Ne
znam... Vec sam toliko upropastio dasku na uzglavlju u drugoj sobi da
se ne može popraviti - ako ogranicimo razaranja na jedan dio kuce,
možda nas Esme jednog dana opet pozove ovamo."
Široko sam se osmjehnula. "Znaci, bit ce još razaranja?"
Nasmijao
se izrazu mog lica. "Mislim da bi moglo biti sigurnije bude li s
predumišljajem, umjesto da cekam da me ponovno zaskociš."
"Bilo bi to samo pitanje vremena", nehajno sam se složila, ali bilo mi je tuklo u žilama.
"Da nemaš nekakvih problema sa srcem?"
"Nikako. Zdravo mi je kao konjsko." Zastala sam. "Da nisi možda odmah htio obaviti pregled razorene zone?"
"Možda bi bilo pristojnije pricekati da ostanemo sami. Ti možda ne primjecuješ kako
razvaljujem namještaj, ali njih bi to vjerojatno preplašilo."
Istini za volju, vec sam bila zaboravila ljude u drugoj sobi. "Tako je. Šteta."
Gustavo
i Kaure tiho su prolazili kucom dok sam nestrpljivo cekala da dovrše
posao i nastojala pratiti sretne svršetke zasvagda na ekranu. Hvatao me
san - premda je Edvard tvrdio da sam prospavala pola dana - kad me grub
glas prenuo. Edvard je uspravno sjeo, zadržavajuci me
privijenu uza se, i odgovorio Gustavu na tecnom portugalskom. Gustavo je kimnuo glavom i tiho otišao prema ulaznim vratima.
"Završili su", kazao mi je Edvard.
"Znaci li to da smo sada sami?"
"Što kažeš na to da najprije rucaš?" predložio mi je.
Ugrizla sam se za usnu, razdirana dvojbom. Bila sam prilicno gladna.
Sa
smiješkom me primio za ruku i odveo u kuhinju. Tako je dobro poznavao
moje lice da nije bilo bitno što mi ne može citati misli.
"Ovo se otima kontroli", potužila sam se nakon što sam se napokon najela.
"Želiš li danas popodne plivati s dupinima - da sagoriš kalorije?" upitao me.
"Možda kasnije. Imala sam drugu ideju za sagorijevanje kalorija." "A koja bi to bila?"
"Pa, na uzglavlju je ostalo još strahovito puno daske—"
Ali nisam dovršila. Vec me podigao u narucje, a usne su mu ušutkale moje kad me neljudskom brzinom ponio u plavu sobu.

7. NEOčEKIVANO

Crna vrsta napredovala je prema meni kroz ovojnicu magle. Vidjela sam
kako im se oci boje tamnih rubina krijese od žudnje, željne žrtava.
Zadigli su usne preko oštrih, vlažnih zuba – neki u rezanju, neki u
smješkanju.
Zacula sam ustrašeni jecaj djecacica iza sebe, ali nisam
se mogla okrenuti da ga pogledam. Premda sam se ocajnicki željela
uvjeriti da je siguran, nisam si mogla dopustiti nikakvo popuštanje
pažnje. Utvarno su se približavali, kretnjama blago nadimajuci crne
ogrtace. Opazila sam da im se šake izvijaju u kandže boje kosti. Poceli
su se razmicati, postavljajuci se tako da nasrnu na nas sa svih strana.
Opkolili su nas. Suocili smo se sa smrcu. A onda se, poput munjevita
bljeska svjetlosti, cijeli prizor izmijenio. A ipak ništa nije bilo
drugacije - Volturi su nam se i dalje primicali, spremajuci se ubiti.
Izmijenilo se samo moje gledanje na taj prizor. Odjednom sam gladno
poželjela da se to dogodi. Željela sam da nasrnu. Panika se pretvorila
u žed za krvlju kad sam cucnula, smješkajuci se, a potmulo mi se
rezanje otelo s iskešenih zuba.
Naglo sam se uspravila, probudena
šokom. Soba je bila vrlo mracna. Bila je i vrlo sparna. Znoj mi je
lijepio kosu na sljepoocnicama i
slijevao mi se niz vrat. Pocela sam pipati po toplim plahtama i otkrila da su prazne.
"Edvarde?"
Uto
su mi prsti nabasali na nešto glatko, ravno i kruto. Jedan list papira,
presavinut popola. Ponijela sam poruku i pipanjem otišla kroz sobu do
prekidaca za svjetlo. Uzdahnula sam. Tu smo bili vec otprilike dva
tjedna, tako da sam trebala ocekivati da ce morati otici, ali nisam
razmišljala o vremenu. Ovdje kao da smo postojali izvanvremenski, kao
da
smo samo obitavali u stanju savršenstva. Obrisala sam znoj s cela.
Osjecala sam se apsolutno budno, premda mi je sat na komodi davao do
znanja daje prošlo jedan. Znala sam da nipošto ne bih mogla zaspati dok
mi je ovako vruce i sva sam ulijepljena. A da ne spominjem cinjenicu da
bi me, ako ugasim svjetlo i sklopim oci, sigurno u glavi opet pocele
vrebati one crne prilike. Ustala sam i besciljno pocela lutati mracnom
kucom, paleci svjetla. Djelovala mi je tako krupno i prazno bez
Edvarda. Drugacije. Završila sam u kuhinji, gdje sam zakljucila da bih
se možda trebala utješiti hranom. Kopala sam po hladnjaku sve dok nisam
pronašla sve sastojke za pohanu piletinu. Pucketanje i cvrljenje pileta
u dubokoj tavi zvucalo mije ugodno, domace; manje sam se uzrujavala dok
je punilo tišinu. Pile je mirisalo tako slasno da sam ga pocela jesti
ravno iz tave, pritom si opekavši jezik. Do petog ili šestog zalogaja
se, ipak, tako ohladilo da sam mu osjetila okus. Žvakanje mi se
usporilo. Nije li ta aroma pomalo bljutava? Provjerila sam meso i
vidjela da je cijelom dubinom bijelo, ali upitala sam se je li posve
peceno. Pokusno sam stavila još jedan zalogaj u usta; dvaput sam ga
prožvakala. Ajoj - nema sumnje da je pokvareno. Skocila sam i
ispljunula ga u sudoper. Miris piletine i ulja odjednom mi je postao
oduran. Uzela sam cijeli tanjur i istresla ga u smece, a onda otvorila
prozore da rastjeram smrad. Vani je puhao prohladan povjetarac. Godio
mi je na koži. Naglo sam se osjetila iscrpljeno, ali nisam se htjela
vracati u vrucu sobu. I tako sam otvorila
prozore i u sobi s
televizorom i legla na kauc odmah ispod njih. Pustila sam isti onaj
film koji smo neki dan gledali i ubrzo zaspala uz veselu uvodnu pjesmu.
Kad sam opet otvorila oci, sunce je bilo na pola puta do zenita, ali
nije me to probudila svjetlost. Grlile su me hladne ruke, privijale uz
sebe. U isti mah, želudac mi se stegnuo od iznenadne boli, gotovo poput
reakcije na dobivanje udarca šakom u trbuh.
"Oprosti", prišapnuo mi
je Edvard dok je studenim dlanom prelazio preko moga oznojenog cela.
"Toliko o temeljitosti. Nije mi palo na pamet koliko ce ti vruce biti
nakon što odem. Sredit cu da nam se ugradi klima--uredaj prije nego što
opet odem."
Nisam se mogla usredotociti na to što mi govori. "Ispricavam se!" kazala sam bez daha i pocela se otimati iz njegova zagrljaja.
Automatski me pustio iz narucja. "Bella?"
Jurnula
sam prema kupaonici, dlanom prekrivši usta. Osjecala sam se tako užasno
da me cak nije bilo briga - isprva - što je on uz mene dok se naginjem
nad zahodsku školjku i grcevito povracam.
"Bella? Što je bilo?"
Nisam mu još mogla odgovoriti. Zabrinuto me držao u narucju, odmicuci mi kosu s lica, cekajuci da ponovno dodem do daha.
"Prokleto pljesnivo pile", jauknula sam.
"Jesi li dobro?" Zvucao je napeto.
"U redu sam", propentala sam. "Samo sam se otrovala hranom. Ne trebaš ovo gledati. Odlazi."
"Teško da cu otici, Bella."
"Odlazi",
opet sam jauknula, upinjuci se ustati da si mogu isplahnuti usta.
Nježno mi je pomogao da se osovim na noge, ne hajuci za moja slabašna
odgurivanja. Nakon što sam isprala usnu šupljinu, odnio me u krevet i
pažljivo položio, podupiruci me rukama.
"Otrovala si se hranom?"
"Da",
zakreštala sam. "Sinoc sam si ispekla piletinu. Imala je pokvaren okus,
tako da sam je bacila. Ali prije toga sam pojela nekoliko zalogaja."
Stavio mi je hladnu ruku na celo. To mi je godilo. "Kako ti je sada?"
Porazmislila
sam o tome. Mucnina mije prošla jednako brzo kao stoje i naišla, i bilo
mije kao i svakog drugog jutra. "Prilicno normalno. Pomalo sam gladna,
da ti pravo kažem."
Natjerao me da pricekam sat vremena i iskapim
veliku cašu vode prije nego što mije ispržio jaja. Osjecala sam se
savršeno normalno, tek pomalo umorno od budenja usred noci. Ukljucio je
CNN - bili smo tako izvan toka da je mogao izbiti i treci svjetski rat
a da pojma nemamo o
tome - dok sam ja pospano leškarila u njegovu krilu.
Dosadile
su mi vijesti, pa sam se okrenula da ga poljubim. Baš kao i jutros,
oštra bol presjekla mi je želudac kad sam se pomaknula. Grcevito sam se
odmaknula od njega, cvrsto pritišcuci usta dlanom. Znala sam da ovaj
put nikako ne mogu izdržati do kupaonice, pa sam otrcala do
sudopera. Ponovno mi je pridržavao kosu."Možda da se vratimo u Rio, odemo do lijecnika", zabrinuto mi je
predložio dok sam poslije ispirala usta. Odmahnula sam glavom i krenula
prema hodniku. Lijecnici znace igle. "Bit ce mi dobro cim operem zube."
Nakon
što sam se riješila gorcine u ustima, potražila sam u svome kovcegu
mali pribor za prvu pomoc koji mi je Alice spakirala, pun ljudskih
stvari poput zavoja i lijekova protiv bolova, kao i mog sadašnjeg cilja
- tableta Pepto-Bismol. Možda njima smirim želudac i primirim Edvvarda.
Ali
prije nego što sam pronašla Pepto, naišla sam na još nešto što mi je
Alice spakirala. Uzela sam tu plavu kutijicu i dugo samo zurila u nju u
svojoj ruci, zaboravljajuci na sve ostalo. Zatim sam pocela brojiti u
glavi. Jedanput. Dvaput. Opet. Kucanje me zapanjilo; kutijica je pala
natrag u kovceg.
"Je li ti dobro?" upitao me Edvard kroz vrata. "Da ti nije opet pozlilo?"
"I da i ne", rekla sam, ali zvucala sam kao da se gušim.
"Bella? Smijem li uci, molim te?" Sada se vec brinuo.
"O... kej?"
Ušao
je i procijenio moj položaj, jer sam sjedila prekriženih nogu na podu
pokraj kovcega, i moj izraz lica, jer sam tupo zurila u prazno. Sjeo je
do mene i smjesta mi prislonio ruku uz celo.
"Što je bilo?"
"Koliko je dana prošlo od vjencanja?" prošaptala sam.
"Sedamnaest", automatski mi je odgovorio. "Bella, što je?"
Ponovno
sam pocela brojiti. Podigla sam prst, upozoravajuci ga da priceka, i
mrmljala tiho brojeve. Vec sam se znala zabuniti oko dana. Tu smo bili
duže nego što sam mislila. Krenula sam ispocetka.
"Bella!" uzbudeno je prošaptao. "Pa ja tu silazim s uma."
Pokušala
sam progutati. Nije mi uspjelo. Zato sam posegnula u kovceg i prckala
po njemu sve dok opet nisam pronašla plavu kutijicu tampona. Nijemo sam
mu je pokazala.
Zbunjeno je blenuo u mene. "Što je? Ti to pokušavaš prikazati ovu bolest kao PMS?"
"Ne", uspjela sam protisnuti. "Ne, Edvvarde. Pokušavam ti reci da mi mjesecnica kasni pet dana."
Izraz
lica mu se nije promijenio. Bilo je kao da ništa nisam rekla. "Ne bih
rekla da sam se otrovala hranom", dodala sam. Nije odgovorio. Pretvorio
se u kip.
"Snovi", promrmljala sam si suho u bradu. "Stalno spavanje. Plakanje. Tolika hrana. Oh. Oh. Oh."
Edvardove
oci nekako su se zacaklile, kao da me više uopce ne vidi. Refleksno,
gotovo nehotice, ruka mi se spustila na trbuh. "Oh!" ponovno sam
ciknula. Naglo sam ustala, zateturavši, i izvukla se iz Edvvardovih
nepokretnih ruku. Nisam uopce stigla presvuci kratke svilene hlacice i
negliže u kojima sam spavala. Cimnula sam plavu tkaninu s trbuha i
zagledala se u njega.
"Nemoguce", prošaptala sam.
Nisam imala
apsolutno nikakvog iskustva s trudnocom ili bebama ili bilo kojim
dijelom tog svijeta, ali nisam bila ni glupa. Vidjela sam dovoljno
filmova i TV-emisija da znam kako to ne ide ovako. Kasnila mi je samo
pet dana. Cak i da jesam trudna, moje tijelo još ne bi ni zapazilo
tu
cinjenicu. Ne bih imala jutarnje mucnine. Ne bih promijenila navike u
prehrani ili spavanju. I ni u kom slucaju ne bih imala malu, ali
izraženu ispupcinu izmedu kukova. Okretala sam torzo naprijed-natrag,
pregledavajuci ga iz svakog kuta, kao da bi ta blaga ispupcina nestala
ako je namjestim pod odgovarajuce svjetlo. Prešla sam prstima preko
nje, i iznenadila se osjetivši da mije tvrda kao kamen pod kožom.
"Nemoguce",
ponovila sam, jer, bez obzira na ispupcinu, bez obzira na mjesecnicu (a
mjesecnice u svakom slucaju nije bilo, premda mi u životu ni dana nije
kasnila), nije bilo nikako moguce da sam trudna. Jedina osoba s kojom
sam imala tjelesni odnos je vampir, za ime svega.
Vampir koji je i
dalje sjedio skamenjeno na podu, bez naznaka da ce se ikad više
pomaknuti. Dobro, znaci da mora postojati neko drugo objašnjenje. Nešto
nije u redu sa mnom. Dobila sam cudnu južnoamericku bolest sa svim
simptomima trudnoce, samo ubrzanim...
A onda sam se neceg sjetila -
jutra provedenog u internetskom istraživanju od kojega kao da je vec
prošao cijeli jedan životni vijek. Sjedila sam za starim radnim stolom
u svojoj sobi u Charliejevoj kuci, dok je siva svjetlost mutno sjala
kroz prozor, i buljila u svoje prastaro, sipljivo racunalo, uživljeno
citajuci portal po imenu Vampiri A-Z. Manje od dvadeset cetiri sata
bilo je prošlo otkako mi je Jacob Black, u nastojanju da me zabavi
legendama Quileutea u koje sam još nije vjerovao, kazao da je Edvard
vampir. Zabrinuto sam pregledala prve stranice portala, posvecenog
mitovima o vampirima diljem svijeta. Filipinski danag, hebrejski
estrie, rumunjski varacolaci, talijanski stregoni benefici (legenda
zapravo temeljena na ranim pothvatima moga novog svekra uz
Volture,
premda u to vrijeme pojma nisam imala o tome)... Sve sam slabije i
slabije pazila, jer su price postajale sve manje i manje uvjerljive.
Pamtila sam tek nejasne sitnice iz kasnijih stavki. Uglavnom su mi
djelovale kao isprike iznadene u cilju obrazlaganja stvari poput stope
smrtnosti
medu malom djecom - i bracne nevjere. Ne, draga, nemam ljubavnicu! Ona
seksi ženska koju si opazila dok se iskradala iz kuce zapravo je zla
sukuba. Sva sreca da sam živu glavu izvukao! (Naravno, s obzirom na to
što sam sada znala o Tanyi i njezinim sestrama,
slutila sam da je
dio tih izgovora bio sušta istina.) Postojala je i varijanta za ženski
rod. Kako me možeš optužiti da te varam - samo zato što si se vratio
kuci s dvogodišnje plovidbe morem i zatekao me trudnu? To je djelo
inkubusa. Hipnotizirao me svojim misticnim vampirskim mocima...
To je stajalo u definiciji inkubusa - sposobnost zacinjanja djece sa svojim bespomocnim žrtvama.
Ošamuceno
sam protresla glavom. Ali... Sjetila sam se Esme i pogotovo Rosalie.
Vampiri ne mogu imati djecu. Kad bi to bilo moguce, Rosalie bi dosad
vec pronašla nacin. Mit o inkubusu puka je bajka. Osim što... pa, jedna
razlika postoji. Naravno da Rosalie ne može zatrudnjeti, jer je
skamenjena
u stanju u kojem je iz ljudskog bica prešla u neljudsko. Posve je
nepromjenjiva. A tijela ljudskih žena moraju se promijeniti da bi
radala djecu. Tu je, prvo, neprestana mijena mjesecnog ciklusa, a onda
i krupnije promjene nužne za prilagodbu djetetu koje raste. Rosalieno
se tijelo ne može mijenjati. Ali moje se može. Moje se i promijenilo.
Dotaknula sam ispupcinu na trbuhu koje jucer nije bilo.
A ljudski
muškarci - pa, oni ostaju više-manje isti od puberteta do smrti.
Prisjetila sam se nevezane, trivijalne cinjenice, pokupljene tko zna
odakle: Charlie Chaplin vec je zagazio u sedamdesete kad je postao otac
svoga najmladeg djeteta. Kod muškaraca nema godina za radjanje, ili
ciklusa plodnosti. Naravno, kako bi itko znao mogu li vampirski
muškarci zaceti dijete, kad njihove partnerice to ne mogu? Koji bi
vampir na svijetu bio toliko suzdržan da iskuša tu teoriju na djelu s
ljudskom
ženom? Koji bi to uopce htio? Samo mi je jedan padao na pamet.
Dio
moje glave pregledavao je cinjenice i prisjecanja i nagadanja, dok je
druga polovica – ona koja mi je omogucavala pokretanje cak i najmanjih
mišica - od zgranutosti izgubila sposobnost za normalno djelovanje.
Nisam mogla pomaknuti usne da progovorim, premda sam htjela
lijepo
zamoliti Edvarda da mi objasni što se to zbiva. Morala sam se vratiti
do njega, dotaknuti ga dok tako sjedi, ali tijelo mi nije htjelo
slušati naloge. Mogla sam samo buljiti u svoje ošamucene oci u zrcalu,
oprezno prstima pritišcuci ispupcinu na svome torzu. A onda se, kao u
mojoj živopisnoj sinocnjoj mori, prizor naprasno preobrazio. Sve što sam
vidjela
u zrcalu dobilo je potpuno promijenjen izgled, premda se ništa zapravo
nije promijenilo. Dogadjaj zbog kojeg je sve postalo drugacije bio je
blago, sitno lupkanje koje sam osjetila pod rukom - iz unutrašnjosti
moga tijela. U isti mah, Edvardu je zazvonio mobitel, piskutavo i
uporno. Ni on ni ja nismo se pomaknuli. Zvonio je i zvonio. Pokušala
sam ga zanemariti dok sam prstima pritiskala trbuh, cekajuci.
Izraz
mi u zrcalu više nije bio zbunjen - sada je bio zacuden. Jedva da sam
primijetila kad su mi se cudne, nijeme suze pocele slijevati niz
obraze. Mobitel je i dalje zvonio. Poželjela sam da se Edward javi -
proživljavala sam intenzivan trenutak. Lako moguce najintenzivniji u
životu.Zvr,Zvr,Zvr. Iživciranost mi je napokon nadvladala sve ostalo.
Kleknula sam uz Edvarda - shvatila sam da se krecem opreznije, tisucu
puta svjesnija osjecaja pri svakom svojem pokretu - i prepipavala
mu
džepove sve dok mu nisam našla mobitel. Napola sam ocekivala da ce se
on odjednom odlediti i sam se javiti, ali ostao je savršeno nepomican.
Prepoznala sam broj, i lako mogla pretpostaviti zbog cega ona zove.
"Bok, Alice", rekla sam. Glas mi nije bio mnogo bolji nego prije. Na-kašljala sam se.
"Bella? Bella, jesi li dobro?"
"Jesam. Eh. Je li Carlisle s tobom?"
"Je. U cemu je problem?"
"Nisam... sto posto... sigurna..."
"Je li Edvvard dobro?" oprezno me upitala. Odmaknula se od telefona,
pozvala Carlislea imenom i zatim me strogo upitala: "Zašto se nije
javio?" prije nego što sam stigla odgovoriti na prvo pitanje.
"Nisam sigurna."
"Bella, što se zbiva? Upravo sam vidjela—" "Što si vidjela?"
Uslijedila je tišina. "Evo Carlislea", napokon je rekla.
Bilo
mi je kao da sam dobila injekciju ledene vode u žile. Ako je Alice
imala viziju mene sa zelenookim djetešcem andeoskog lica u narucju, to
bi mi i rekla, zar ne? Dok sam cekala djelic sekunde prije nego što je
Carlisle progovorio, moja predodžba Aliceine vizije plesala mi je ispod
kapaka. Sicušna, prekrasna bebica, cak ljepša i od djecacica iz moga
sna - majušni Edvard u mome narucju. Toplina mi je prostrujala krvotokom, rastjeravajuci led.
"Bella, ovdje Carlisle. Što se zbiva?"
"Ma—"
Nisam bila sigurna kako bih mu odgovorila. Bi li se nasmijao mojim
zakljuccima, rekao mi da sam luda? Sanjam li ja to samo još jedan
živopisan san? "Malo me brine Edvard... Mogu li vampiri pasti u šok?"
"Da nije ozlijeden?" U Carlisleovu glasu odjednom se zacula užurbana briga.
"Ne, ne", smirila sam ga. "Samo je... iznenaden." "Ne shvacam, Bella."
"Mislim... pa, mislim da... možda... mogla bih biti..." Duboko sam udahnula. "Trudna."
Kao u ime potvrde, osjetila sam još jedno sitno ritanje u abdomenu. Ruka mi je poletjela na trbuh.
Nakon duge stanke, na djelo je stupila Carlisleova medicinska naobrazba.
"Kad je bio prvi dan tvoga posljednjeg menstrualnog ciklusa?"
"Šesnaest dana prije vjencanja." Netom prije izracunala sam to u glavi dovoljno temeljito da budem posve sigurna u odgovor.
"Kako se osjecaš?"
"Cudno",rekla sam mu, i glas mi je prepukao. Nove suze spuznule su mi niz
obraze. "Zvucat ce ti ludo - cuj, znam da je posve prerano za išta od
toga. Možda i jesam luda. Ali sanjam bizarne snove i cijelo vrijeme
jedem i placem i povracam i... i... kunem se da se u meni upravo nešto
pomaknulo."
Edvard je naglo podigao glavu. Odahnula sam. Edvard je
pružio ruku prema mobitelu, posve bijel i tvrd u licu. "Ovaj, mislim da
bi Edvvard
Htio razgovarati s tobom." "Daj mi ga", rekao je Carlisle s naporom.
Ne posve sigurna da Edvard može govoriti, stavila sam mobitel u njegovu ispruženu ruku.
Priljubio ga je uz uho. "Je li to moguce?" prošaptao je. Dugo je samo slušao, tupo piljeci u prazno.
"A Bella?" upitao je. Obgrlio me kad je to rekao i privukao cvrsto sebi uz bok.
Slušao je dugo, kako mi se cinilo, a onda rekao: "Da. Da, hocu."
Odmaknuo je mobitel od uha i prekinuo vezu. Smještaje utipkao novi broj.
"Što ti je Carlisle rekao?" nestrpljivo sam ga upitala.
Edvard mi je odgovorio beživotnim glasom. "Misli da si trudna."
Te su mi rijeci prožele hrbat toplim srsima. Mala ritalica zadrhtala je u meni.
"Koga sada zoveš?" upitala sam ga kad je vratio mobitel na uho. "Zracnu luku. Vracamo se kuci."
Edvard
je proveo više od sat vremena na telefonu bez prestanka.
Pretpostavljala sam da dogovara naš let kuci, ali nisam mogla biti
sigurna jer nije govorio engleski. Zvucalo je kao da se svadja; cesto
je govorio kroz stisnute zube. Dok se prepirao, pakirao se. Kovitlao se
po sobi kao ljutiti tornado, ostavljajuci za sobom red umjesto nereda.
Bacio je komplet moje odjece na krevet i ne pogledavši je, tako da sam
pretpostavila kako je došlo vrijeme da se obucem. Nastavio je
raspravljati dok sam se presvlacila, gestikulirajuci iznenadnim,
uzbudenim kretnjama. Kad više nisam mogla trpjeti nasilnu energiju
kojom je zracio, tiho sam napustila sobu. Od njegove mi je manicne
usredotocenosti bilo muka u želucu - ne poput jutarnje mucnine, samo
nelagodno.
Pricekat cu negdje drugdje da ga ovo raspoloženje prode. Nisam mogla
razgovarati s ovim ledenim, predanim Edvvardom koji me, ruku na srce,
pomalo strašio.
Ponovno sam završila u kuhinji. U ormaricu sam našla
vrecicu pereca. Pocela sam ih zamišljeno žvakati, zureci kroz prozor u
pijesak, stijene, drvece i ocean, sve što svjetluca pod suncem.
Netko me ritnuo.
"Znam", rekla sam. "Ni meni se ne ide."
Na trenutak sam pogledala kroz prozor, ali ritalica nije odgovorila. "Nije
mi jasno", prošaptala sam. "Sto je to u ovome tako pogrešno?"
Iznenadujuce, apsolutno. Dapace, cak i zaprepašcujuce. Alipogrešno? Ne.
Pa zašto se Edvard onda tako razbjesnio? On je taj koji je doslovce
naglas poželio da nas trudnoca natjera u brak. Pokušala sam si
razložiti argumente. Možda ne zbunjuje narocito to što Edvard želi da
smjesta odemo kuci. Zacijelo želi da me Carlisle pregleda, da provjeri
kako je moja pretpostavka tocna - premda u ovom trenutku u mojoj glavi
više nije bilo ni najmanje sumnje. Vjerojatno ce htjeti dokuciti zbog
cega sam vec
toliko trudna, s ispupcinom i ritanjem i svim tim. To nije normalno.

Nakon
što sam razmislila o tome, bila sam sigurna da znam odgovor. Sigurno se
jako brine za bebu. Ja još nisam stigla pošiziti. Mozak mi funkcionira
sporije od njegova - i dalje je zapeo u cudu na slici koju je prije
stvorio: na djetešcu s Edvardovim ocima - zelenima, kakve su
njegove
bile dok je bio covjek - što mi plavokoso i prekrasno leži u narucju.
Ponadala sam se da ce mu lice biti posve Edvardovo, bez ikakvih
primjesa mojega. Cudo jedno kako mi je naprasno ta vizija postala
krajnje neophodna. Od onog prvog sitnog dodira cijeli mi se svijet
presložio. Dok je prije postojalo samo jedno bez cega ne mogu živjeti,
sada
je nastalo dvoje. Nije bilo diobe - moja se ljubav nije sada podijelila
izmedu njih; nije to bilo tako. Prije kao da mi je srce naraslo,
nabujalo do dvostruke velicine u tom trenutku. A sav taj dodatni
prostor vec se ispunio. Od bujanja mi se maltene vrtjelo u glavi.
Nikada prije nisam zaista shvacala bol i kivnju koje Rosalie trpi.
Nikada nisam zamišljala sebe kao majku, nikada to nisam željela. Bila
je prava sitnica obecati Edvardu da me baš briga što se odricem djece
zbog njega, jer me doista nije bilo briga. Djeca kao apstraktan pojam
nikad mi nisu bila draga. Izgledala su mi kao bucna stvorenja iz kojih
cesto curi nešto sluzavo. Nikad nisam imala narocite veze s njima. Kad
sam sanjala o tome da mi Renee dade brata, uvijek sam zamišljala da bi
to bio stariji brat. Netko tko bi se brinuo o meni, a ne obrnuto. Ovo
dijete, Edvardovo dijete, bilo je potpuno druga prica. Željela sam ga
kao što sam željela zrak za disanje. Ne kao izbor - kao nužnost. Možda
mi je naprosto mašta slaba. Možda zato nisam mogla zamisliti da bih
voljela biti u braku sve dok se nisam udala - i nisam mogla uvidjeti da
cu željeti bebu sve dok se vec nije našla u meni...
Kad sam stavila ruku na trbuh, cekajuci sljedece ritanje, suze su mi opet potekle niz obraze.
"Bella?"
Okrenula
sam se nepovjerljivo, zbog tona njegova glasa. Bio je odviše hladan,
odviše oprezan. Lice mu je odgovaralo glasu, prazno i tvrdo.
A zatim je opazio da placem.
"Bella!" Za tren okaje prešao sobu i stavio ruke na moje lice. "Boli li te?" "Ne, ne—"
Privio
me sebi uz prsa. "Ne boj se. Kod kuce smo za šesnaest sati. Bit ceš mi
dobro. Carlisle ce nas docekati spreman. Pobrinut cemo se za to, i bit
ceš mi dobro, bit ceš mi dobro."
"Pobrinut cete se za to? Kako to misliš?"
Odmaknuo
se i pogledao me u oci. "Izvadit cemo tog stvora iz tebe prije nego što
stigne nauditi ijednom dijelu tvoga tijela. Ne boj se. Necu dopustiti
da ti naudi."
"Tog stvora?" zgranula sam se.
Naglo je odmaknuo
pogled s mene prema ulaznim vratima. "Dovraga! Zaboravio sam da Gustavo
danas treba doci. Riješit cu ga se i odmah se vracam." Klisnuo je iz
sobe. Pridržala sam se za radnu plohu da ne padnem. Koljena su mi
klecala. Edvard je upravo nazvao moju malu ritalicu stvorom. Rekao je
da ce mi je Carlisle izvaditi.
"Ne", prošaptala sam.
Ne bi mi
bilo prvi put da sam se zabunila. On uopce ne mari za bebu. Želi joj
nauditi. Prekrasna slika u mojoj glavi naglo se promijenila, pretvorila
u nešto mracno. Moj prekrasni sincic place, dok moje slabašne ruke nisu
dovoljne da ga zaštite... Što da radim? Hocu li ih moci nagovoriti da
se predomisle? Što ako ne budem mogla?
Objašnjava li to Aliceinu
cudnu šutnju na telefonu? Je li to vidjela? Edvarda i Carlislea kako
ubijaju to blijedo, savršeno dijete prije nego što uzmogne zaživjeti?
"Ne", opet sam prošaptala, snažnije. To ne može biti. Necu to dopustiti.
Zacula
sam Edvarda kako opet govori portugalski. Opet se prepire. Glas mu se
približio, i cula sam kako iznureno stenje. Zatim sam zacula još jedan
glas, tih i plah. Ženski glas. Ušao je u kuhinju prije nje i prišao
ravno k meni. Obrisao mi je suze s obraza i poceo mi šaptati na uho
kroz tanku, tvrdu crtu svojih usana.
"Uporno želi ostaviti hranu
koju je donijela - spremila nam je veceru." Da je bio manje napet,
manje bijesan, znala sam da bi prevrnuo ocima. "To je izlika - želi se
uvjeriti da te još nisam ubio." Glas mu je pri kraju postao hladan kao
led. Kaure se usplahireno pojavila iza ugla, držeci prekrivenu zdjelu u
rukama. Poželjela sam da znam portugalski, ili da mi je znanje
španjolskoga bolje od rudimentarnog, kako bih barem pokušala zahvaliti
ovoj ženi koja se usudila razljutiti vampira samo da provjeri kako mi
je.
Oci su mu poletjele izmedu nas dvije. Opazila sam da mi ona mjerka boju lica, vlagu u ocima.
Promumljavši nešto što nisam shvatila, odložila je jelo na radnu plohu.
Edvard
joj je nešto grubo rekao; nikad ga još nisam cula tako nepristojnog.
Ona se okrenula poci, a vrtložna kretnja njezine duge suknje puhnula mi
je miris hrane u lice. Bio je jak - luk i riba. Došlo mi je da
povratim, pa sam se na peti okrenula prema sudoperu. Osjetila sam
Edvardove
ruke na celu i zacula njegov smirujuci mrmor kroz huk u svojim ušima.
Ruke su mu na trenutak nestale, i zacula sam lupanje vrata hladnjaka.
Hvala svemu, miris je nestao zajedno s tim zvukom, a Edvardove ruke
ponovno su mi pocele hladiti oznojeno lice. Brzo je
prošlo. Isplahnula sam usta pod slavinom, dok me on milovao po obrazu.
Osjetila
sam sitno ritanje, puno oklijevanja, u maternici. U redu je. U redu
smo, pomislila sam prema ispupcini. Edvard me okrenuo prema sebi i
privukao u zagrljaj. Položila sam glavu na njegovo rame. Ruke su mi se
nagonski preklopile preko trbuha. Zacula sam kratak, zgranut uzdah i
podigla pogled. Žena je i dalje tu stajala, oklijevajuci navratima,
napola pružajuci ruke kao da pokušava pronaci neki nacin da mi pomogne.
Pogled joj je bio prikovan na moje šake, a oci je iskolacila od šoka.
Usta su joj zgroženo zijevala. Zatim je i Edvard zgranuto uzdahnuo i
iznenada se okrenuo prema ženi, odgurujuci me malo iza svoga tijela.
Rukom mi je prekrio torzo, kao da me zadržava. Kaure je odjednom pocela
vikati na njega - glasno, srdito, bacajuci nerazumljive rijeci preko
sobe poput bodeža. Podigla je sicušnu šaku u zrak i približila nam se
za dva koraka, prijeteci mu njome. Usprkos srdžbi, bilo je lako
razaznati stravu u njezinim ocima. I Edvard je zakoraknuo prema njoj, a
ja sam ga šcepala za podlakticu, u strahu za ženu. Ali kad je upao u
rijec njezinoj tiradi, iznenadio me, pogotovo s obzirom na to koliko je
oštar prema njoj bio dok nije kreštala na njega. Sada je govorio tiho;
govorio je molecivo. I ne samo to, vec je i zvucao drugacije, grlenije,
promijenjenim ritmom. Nisam imala dojam da i dalje govori portugalski.
Žena je nacas zacudeno zurila u njega, a onda su joj se oci stisnule i
graknula je jedno dugo
pitanje na istom tom neznanom jeziku. Meni
naocigled lice mu je postalo tužno i ozbiljno, i jedanput je kimnuo
glavom. Ona je na brzinu ustuknula za korak i prekrižila se. Ispružio
je ruku prema njoj, pokazao prema meni i zatim mi položio dlan na
obraz. Ponovno mu je odgovorila ljutito, mašuci prema njemu puna
optužbe, i zatim pokazala na njega. Kad je
završila, ponovno ju je
usrdno zamolio istim onim tihim glasom, punim žurbe. Izraz lica joj se
promijenio - buljila je u njega s jasnom nedoumicom na licu dok je
govorio, a oci su joj neprestano sijevale prema mome zbunjenom izrazu.
Prestao je govoriti, a ona kao
da se pocela premišljati oko necega.
Pocela je pogledavati prema njemu i prema meni, a onda nam je, naizgled
nesvjesno, prišla korak bliže.
Rukama je izvela pokret, mimikom
opisujuci oblik slican balonu što joj izbija iz trbuha. Lecnula sam se
- zar njezine legende o grabežljivom krvopiji ukljucuju i ovo? Je li
moguce da ona zna nešto o tome što raste u meni? Ovaj put je namjerno
prišla za još nekoliko koraka i postavila par kratkih pitanja, na koja
je on napeto odgovorio. Zatim je on postao ispitivac - jednim kratkim
upitom. Oklijevala je, a zatim polagano odmahnula glavom. Kad je on
ponovno progovorio, glas mu je bio u tolikoj agoniji da sam ga zgranuto
pogledala. Lice mu je bilo istegnuto od boli. U odgovor se pocela
polako približavati, sve dok se nije našla dovoljno blizu da položi
svoju malu ruku na moju, preko moga trbuha. Izgovorila je jednu rijec
na portugalskom.
"Morte", tiho je uzdahnula. Zatim se okrenula
pognutih ramena, kao da je ostarjela zbog ovog razgovora, i izašla iz
prostorije. Dovoljno sam dobro znala španjolski da to shvatim. Edvard
se ponovno ukipio. Zurio je za njom izmucena izraza isklesana na licu.
Nekoliko trenutaka potom, zacula sam kako se motor camca brektavo pali
i zatim gubi u daljini.
Edvard se nije mrdnuo sve dok nisam pošla u kupaonicu. Zatim me njegova šaka ulovila za rame.
"Kamo si krenula?" Glas mu je bio bolan šapat.
"Da opet operem zube."
"Ne brini zbog onoga što je rekla. Sve su to puke legende, stare laži srocene da zabave lakovjerne."
"Ništa
nisam razumjela", kazala sam mu, premda to nije bilo potpuno tocno. Kao
da bih mogla nešto odbaciti samo zato što je to legenda. Legende su mi
sa svih strana okruživale život. I sve su bile istinite.
"Spakirao sam ti cetkicu za zube. Donijet cu ti je."
Krenuo je ispred mene u spavacu sobu.
"Odlazimo uskoro?" dobacila sam za njim.
"Cim ti budeš spremna."
Necujno
je koracao po spavacoj sobi dok je cekao da dovršim s cetkicom da je
ponovno spremi. Pružila sam mu je nakon što sam oprala zube.
"Spremit cu prtljagu u brodicu."
"Edvarde—"
Osvrnuo se. "Da?"
Oklijevala
sam, nastojeci smisliti neki nacin da dobijem nekoliko sekundi nasamo.
"Bi li mogao... spakirati nešto hrane? Znaš, za slucaj da opet
ogladnim."
"Naravno", rekao je, a oci su mu odjednom postale blage.
"Ništa ti ne brini. Stici cemo do Carlislea za svega nekoliko sati,
stvarno. Sve ce ovo uskoro proci."
Kimnula sam glavom, ne uzdajuci
se u svoj glas. Okrenuo se i izašao iz sobe, noseci u svakoj ruci po
jedan veliki kovceg. Smjesta sam se okrenula i dohvatila mobitel koji
je ostavio na radnoj plohi. Bilo je vrlo atipicno za njega da
zaboravlja štošta - da smetne s uma da Gustavo treba doci, da ostavi
svoj telefon da ovdje leži. Bio je pod tolikim stresom da je jedva
slicio sebi. Otklopila sam ga i prevrtjela brojeve u memoriji. Bilo mi
je drago stoje iskljucio zvuk tipaka, jer sam se bojala da me ne ulovi.
Je li sada u brodici? Ili se vec vratio? Hoce li me cuti iz kuhinje
budem
li šaptala? Pronašla sam željeni broj, broj koji nikad prije u životu
nisam nazvala. Pritisnula sam tipku "zovi" i stisnula figu.
"Halo?" javio se glas slican zlatnim vjetrenim zvoncima.
"Rosalie?" prošaptala sam. "Ovdje Bella. Molim te. Moraš mi pomoci."

DRUGA KNJIGA: JACOB

1. U iščekivanju da otpočne prokleti obračun

Bog te nece, Paul, pa zar ti nemaš neku svoju kucu?"
Paul, koji se
izvalio preko cijelog mog kauca, i s njega gledao nekakvu glupu
utakmicu baseballa na mojoj jadnoj telki, samo mi se iscerio i onda -
skroz polako - izvadio jedan Dorito iz vrecice u svom krilu i u komadu
ga uglavio sebi u usta.
"Za tvoje dobro, nadam se da si taj cips donio sa sobom."
Hrsk. "A, ne", rekao je punih usta. "Tvoja sestra je rekla da se slobodno poslužim svime što hocu."
Potrudio sam se zvucati kao da mi nije došlo da ga kresnem. "Je li Rachel uopce tu?"
Nije
mi upalilo. Cuo je što smjeram i trpnuo si vrecicu iza leda. Zahrskala
je kad je odalamio njome po jastuku. Cips se zdrobio. Paul je podigao
šake pred lice, kao boksac.
"Samo ti daj, mali. Ne treba mi Rachel da me štiti."
Frknuo sam. "Ma baš. Kao da joj ne bi otišao cmizdriti cim bi dobio priliku."
Nasmijao
se i razbaškario na kaucu, spuštajuci gard. "Ne idem ja cinkariti
ženskama. Ako ti se posreci pa me nabiješ, to ce biti samo izmedu nas
dvojice. A i u obratnom slucaju, je 1' tako?"
Lijepo od njega što mi je dao pozivnicu. Otromboljio sam se, kao da odustajem. "Tako je."
Ponovno se posvetio gledanju televizije. Bacio sam se na njega.
Vrlo
mi je godilo uhu kad sam cuo kako mu i nos hrska od sraza s mojom
šakom. Pokušao me zgrabiti, ali ja sam mu se elegantno izmaknuo prije
nego što me stigao uloviti, i lijevom rukom pritom mrknuo vrecicu
upropaštenih Doritosa.
"Razbio si mi nos, kretenu."
"To je samo izmedu nas, je 1' tako, Paul?"
Otišao
sam spremiti cips. Kad sam se okrenuo, Paul je vracao nos na mjesto dok
mu nije zarastao ukrivo. Krvarenje je vec prestalo; izgledalo je kao da
mu krv curi niotkuda niz usne i kapa s brade. Opsovao je i nacas se
zgrcio dok je navlacio hrskavicu.
"Koja si ti tlaka, Jacobe. Kunem ti se, radije bih se družio s Leom."
"Joj.
Opa, kladim se da ce Leah biti presretna kad cuje da bi htio provoditi
ugodne trenutke s njom. Da znaš kako ce joj to zagrijati srce."
"Da si zaboravio da sam to rekao."
"Ma jasno. Siguran sam da mi nece izletjeti."
"Gah", progundao je, a onda se opet zavalio na kauc, brišuci zaostalu krv s ovratnika majice.
"Brz si, mali. Toliko ti priznajem." Ponovno se posvetio gledanju prijenosa punog šuma.
Sekundu
sam samo tamo stajao, a onda sam se vratio u svoju sobu, mrmljajuci
sebi u bradu nešto o tome kako bih volio da ga otmu izvan-zemaljci.
Svojedobno
se na Paula više-manje uvijek moglo racunati kad bi ti došlo do borbe.
Tada ga se nije moralo ni udariti - svaka sitna uvreda bila bi
dovoljna. Nije i mu trebalo puno da pukne.
Sada, jasno, kad sam stvarno htio dobar okršaj pun rezanja, trganja i lomljenja drveca, morao je postati papcina.
Zar
nije vec dovoljno loše što se još jedan clan copora otisnuo - jer,
stvarno, vec ih je bila cetvorica od nas desetorice! Ima li tome kraja?
Glupi mit navodno bi trebao biti rijetkost, za Boga miloga! Stvarno mi
je bilo muka od sve te prinudne ljubavi na prvi pogled!
Je 1' to baš morala biti moja sestra? Je 1' to baš morao biti Paul?
Kad
se Rachel vratila doma sa studija na Washington Stateu nakon ljetnog
semestra - diplomirala je prije roka, štreberica jedna - najviše me
brinulo to da ce biti teško cuvati tajnu pred njom. Nisam imao naviku
prikrivati stvari u vlastitoj kuci. Tu sam stvarno stekao razumijevanje
za decke kao što su Embry i Collin, ciji roditelji nisu znali da su
vukodlaci.
Embryjeva mama mislila je da on to prolazi nekakvu
buntovnicku fazu. Stalno je dobivao zabrane izlaska jer je stalno
bježao iz kuce, ali, jasno, nisu tu oni mogli ne znam što uciniti.
Svake noci mu je gledala u sobu i svake noci mu je opet bila prazna.
Vikala je na njega, a on je to šutke prihvacao i sutradan opet sve to
ponavljao. Pokušali smo nagovoriti Sama da olakša život Embrvju i uputi
njegovu mamu u šemu, ali Embry je rekao da mu nije bed. Tajna je bila
bitnija od svega ostalog.
I tako sam ja bio sav našpanan da sacuvam
tu tajnu. A onda, dva dana nakon što se Rachel vratila doma, Paul
naleti na nju na plaži. Bada bing, bada bum - prava ljubav! Cemu tajne
kad si pronašao svoju drugu polovicu, i sve to ostalo smece koje ide uz
vukodlacko otiskivanje.
Rachel je saznala cijelu pricu. A ja sam
dobio Paula kao buduceg šurjaka. Znao sam da ni Billy nije baš
presretan zbog toga. Ali bolje se ponio nego ja. Jasno, u današnje
vrijeme cešce je znao pobjeci do Clearvvaterovih. Nisam uvidao zašto bi
to bilo bolje. Nema Paula, ali Leah je itekako tamo.
Zanimalo me - bi li me metak u celo stvarno ubio, ili mi samo ostavio hrpu posla oko oporavka?
Bacio
sam se na krevet. Bio sam umoran - nisam spavao od prethodne ophodnje -
ali znao sam da necu zaspati. Glava mi je bila presludena. Misli su mi
frcale po lubanji kao roj dezorijentiranih pcela. Bucno. Tu i tamo su
me bole. Sigurno su stršljeni, a ne pcele. Pcele uginu nakon jednog
uboda. A mene su jedne te iste misli uzastopce bole.
Silazio sam s
uma od ovog cekanja. Prošla su gotovo cetiri tjedna. Ocekivao sam da ce
vijest dosad vec stici, ovako ili onako. Nocima nisam spavao od
razmišljanja o obliku koji ce poprimiti.
Charlie place na telefonu -
Bella i njezin suprug stradali su u nesreci. U padu aviona? To bi bilo
teško fingirati. Osim ako pijavicama ne smeta ubiti hrpu namjernika da
sve djeluje autenticno, a zašto bi im smetalo? Možda samo neki manji
zrakoplov. Vjerojatno imaju jedan takav viška.
Ili bi ubojica možda došao sam kuci, nakon neuspješnog pokušaja da je privede svome jatu?
Ili
cak nicega tako bitnog. Možda ju je samo zdrobio kao vrecicu cipsa u
pohotnoj želji daje dobije? Jer njezin mu je život manje bitan od
vlastite naslade...
Prica bi bila baš tragicna - Bella, žrtva grozne nesrece: Ulicne pljacke koja je pošla po zlu.
Gušenja nasmrt za vecerom. Prometne nesrece, kao moja mama. Vrlo ucestale pojave.
Stalno se dogadaju.
Bi li je donio kuci? Sahranio je ovdje za Charlieja? Pogreb bi bio u zatvorenom lijesu, naravno.
Lijes moje mame bio je cvrsto zabijen cavlima...
Samo sam se mogao nadati da ce se vratiti ovamo, da mi može pasti šaka.
Možda
uopce nece prodavati pricu. Možda ce Charlie nazvati moga tatu da ga
pita ima li kakvih vijesti o doktoru Cullenu, koji se jednostavno
jednog dana nije pojavio na poslu. Kuca je napuštena. Nitko se ne
javlja ni na jedan od brojeva Cullenovih. Zagonetku je popratila
nekakva drugorazredna emisija vijesti, sumnja se na prljavu igru...
Možda
ce velika bijela kuca izgorjeti do temelja, sa svima njima zarobljenim
u njoj. Naravno, za tu fintu bi im trebala trupla. Osmero ljudskih,
otprilike prave velicine. Izgorjelih do neprepoznatljivosti - da ih se
ni po zubalima ne da identificirati.
Bilo bi teško naci njih osmero - meni, tocnije. Bilo bi ih teško naci ako ne žele da ih se nade.
Jasno,
mogu ih tražiti dovijeka. A kad se može tražiti dovijeka, stigne se
pregledati svaku slamku u plastu sijena, jednu po jednu, da se vidi je
li to igla.
U ovom trenutku ne bih imao ništa protiv rasturanja
plasta sijena. Barem bih nekog posla imao. Grozna mije bila spoznaja
daje lako moguce da gubim svoju priliku. Da dajem krvopijama vremena da
pobjegnu, ako su tako naumili.

Mogli bismo otici nocas. Mogli bismo ubiti svakoga od njih koga uspijemo naci.
Taj
mi se plan svidao, jer sam dovoljno poznavao Edvvarda da znam kako bih,
kad bih ubio bilo koga iz njegova kovena, dobio priliku ubiti i njega.
Došao bi se osvetiti. I pružio bih mu priliku - ne bih pustio braci da
ga srede kao copor. Ne, tukli bismo se samo on i ja. Pa neka bolji
pobijedi.
Ali Sam nije htio ni cuti za to. Necemo prekršiti
sporazum. Neka ga oni prvi prekrše. Samo zato što nismo imali dokaza da
su Cullenovi ucinili nešto loše. Zasad. Moralo se dodati zasad, jer svi
smo znali da je to neizbježno. Bella ce se vratiti kao jedna od njih,
ili se nece vratiti.
Kako god bilo, jedan ce se ljudski život izgubiti. A to ce znaciti da okršaj pocinje.
Paul
je u drugoj sobi poceo revati kao mazga. Možda se prebacio na neku
komediju. Možda mu je neka reklama bila smiješna. Nije bitno. Išao mi
je na živce.
Došlo ini je da mu opet razbijem nos. Ali nisam se s Paulom htio tuci. Ne s njim.
Pokušao
sam osluhnuti druge zvukove, vjetar u krošnjama. Nije to bilo isto kroz
ljudske uši. U vjetru ima milijun glasova koje u ovom tijelu nisam
mogao cuti.
Ali i ove su mi uši bile sasvim osjetljive. Kroz šumu
sam cuo cestu, zvuk automobila dok obilaze zadnji zavoj s kojeg se
napokon ugleda plaža -panorama otoka i hridi i plave oceanske pucine
što se proteže do obzorja.
Murja iz La Pusha voljela je tu vrebati. Turisti nikad ne bi primijetili znak za smanjivanje brzine na suprotnoj strani ceste.
Cuo
sam glasove pred suvenirnicom na plaži. Cuo sam kako klepetuša zvoni
pri otvaranju i zatvaranju vrata. Cuo sam kako Embrvjeva mama za kasom
printa racun.
Cuo sam kako plima kotrlja kamenje na plaži. Cuo sam
kako klinci cice jer ne uspijevaju pobjeci naletu ledene vode. Cuo sam
kako im mame prigovaraju jer su se smocili. I cuo sam poznat glas...
Slušao sam tako napeto da me iznenadni prasak Paulova magareceg smijeha zamalo bacio s kreveta.
"Gubi
se iz moje kuce", progundao sam. Znajuci da ce me precuti, poslušao sam
vlastiti savjet. Trzajem sam otvorio prozor i izvukao se sa stražnje
strane, da ne moram opet vidjeti Paula. Došao bih u preveliku napast.
Znao sam da bih ga opet opalio, a Rachel ce ionako vec biti dovoljno
ljuta. Vidjet ce mu krv na majici i odmah okriviti mene, ne cekajuci
dokaz. Jasno, bit ce u pravu, ali ipak.
Prošetao sam do plaže,
stišcuci šake u džepovima. Nitko me nije dvaput pogledao dok sam
prolazio zemljanim parkiralištem pri Prvoj plaži. Zato volim ljeto -
koga briga što nosiš samo kratke hlace.Pošao sam za jednim poznatim glasom koji sam cuo i sasvim lako pronašao
Crnila. Bio je na južnom kraju polumjeseca, da izbjegne glavninu mase
turista. Neprestano je davao upozorenja.
"Ne idi u vodu, Claire. Ma
daj. Ne, nemoj. O! Lijepo, mala. Ozbiljno, hoceš da Emily vice na mene?
Necu te više voditi na plažu ako se ne - Ma je li? Nemoj - gah. Tebi je
to smiješno, je li? Ha! Tko se sada smije, a?"
Curica se cerekala
što je drži za nogu u zraku kad sam stigao do njih. Držala je kanticu u
jednoj ruci, a traperice su joj bile sve mokre. On je sprijeda na
majici imao veliku mokru mrlju.
"Kladim se u pet dolara da ce malo dijete pobijediti", rekao sam.
"Hej, Jake."
Claire je zacicala i bacila kanticu Ouilu u koljena. "Spusti, spusti!"
Pažljivo ju je osovio na noge, pa je dotrcala do mene i cvrsto mi obujmila nogu.
"Stjiko Dej!"
"Kako si mi, Claire?"
Zahihotala se. "Kuij je sada skjoooooz mokaj."
"Kao što vidim. Gdje ti je mama?"
"Nema,
nema, nema", zapjevala je Claire. "Kjej se igja s Kuijom cijeeeeji dan.
Kjej nikad nece doma." Pustila me i otrcala Quilu. Podigao ju je u zrak
i stavio sebi na ramena.
"Zvuci kao da je netko navršio dinamicne dvije godine."
"Tri,
zapravo", ispravio me Quil. "Propustio si proslavu. S temom princeze.
Natjerala me da nosim krunu, a onda je Emily predložila da svi iskušaju
njezinu šminku za igranje na meni."
"Opa, stvarno mi je žao što me nije bilo da to vidim."
"Bez brige, Emily ima slike. Da znaš, izgledam zapravo kao pravi komad."
"Koja si ti šmizla."
Quil je slegnuo ramenima. "Claire se sjajno provela. A to je bila poanta."
Prevrnuo
sam ocima. Teško je biti s otisnutim ljudima. Bez obzira na to u kojem
su stadiju - tik prije braka, kao Sam, ili tek ispacene dadilje, kao
Quil - uvijek zrace tolikim spokojem i sigurnošcu da covjeka neizbježno
tjeraju na povracanje.
Claire mu je ciknula na ramenima i pokazala na zemlju. "Jepi kamen, Kuij! Meni, meni!"
"Koji, malena? Crveni?"
"Ne cjveni!"
Quil je kleknuo - Claire je vrisnula i potegnula mu kosu kao konjske uzde.
"Ovaj plavi?"
"Ne, ne, ne..." zapjevala je djevojcica, oduševljena novom igrom.
Najcudnije
je bilo to što je Quilu sve to bilo jednako zabavno kao i njoj. Nije
imao onaj izraz lica koji su nosili toliki tate i mame medu turistima -
onaj u stilu "kad ceš više zaspa i". Kod pravih se roditelja nikad ne
vidi toliko oduševljenje prema sudjelovanju u nekakvoj blesavoj igri za
bebe koja je njihovu klincu upravo pala na pamet. Vidio sam vec Quila
kako se punih sat vremena igra skrivaca a da mu uopce nije dosadilo.
A nisam se mogao sprdati s njim zbog toga - od prevelike zavisti.
Ipak,
smatrao sam da je koma što ga ceka još dobrih cetrnaest godina
redovnickog života prije nego što Claire dode u njegovu dob - Quilu je,
barem, išla na ruku cinjenica da vukodlaci ne stare. Ali cak ga ni
toliko cekanje po svemu sudeci nije narocito uzrujavalo.
"Quil, pomisliš li ikada na druge cure?" upitao sam ga.
"A?"
"Ne, ne juti!" zakreštala je Claire.
"Ma znaš. Na prave djevojke. Ono, samo za sada, znaš? Kad ne moraš biti bejbisiter."
Quil je blenuo u mene, zinuvši.
"Jepi kamen! Jepi kamen!" pocela je vrištati Claire kad joj nije ponudio drugi na uvid. Opalila ga je šacicom po glavi.
"Oprosti, Claire-propeler. Što kažeš na ovaj lijepi ljubicasti?"
"Ne", zahihotala se. "Necu jubišasti."
"Daj mi pomozi. Kumim te, dijete."
Claire je mucnula glavom. "Zejeni", napokon je rekla.
Quil je stao proucavati kamencice. Uzeo je cetiri komada razlicite nijanse zelene i pokazao ih joj.
"Jesam li uspio?"
"Jej!"
"Koji hoceš?" "Sveeee.T
Sastavila
je dlanove, a on je u njih presuo kamencice. Nasmijala se i smjesta ga
njima zveknula po glavi. On se teatralno zgrcio, a onda uspravio i
poceo hodati natrag prema parkiralištu. Vjerojatno u strahu da se ona
ne prehladi u mokroj odjeci. Bio je gori od svake
paranoicne, prebrižne majke.
"Oprosti što sam te maloprije davio, stari, oko djevojaka", rekao sam.
"Ma pusti, sve pet", rekao je Quil. "Malo si me iznenadio, to je sve. Nije mi to palo na pamet."
"Kladim
se da bi ona imala razumijevanja. Znaš, nakon što odraste. Ne bi se
ljutila što si si našao neku dok je ona još bila u pelenama."
"Ne, znam ja to. Siguran sam da bi imala razumijevanja."
Ništa više nije rekao.
"Ali neceš to uciniti, je li?" pretpostavio sam.
"Ne
mogu to zamisliti", rekao je tiho. "Ne ide mi u glavu. Jednostavno...
nijednu ne gledam tako. Više ne zapažam djevojke, znaš. Ne zapažam im
lica."
"Kad to zbrojiš s tijarom i šminkom, možda ce se Claire morati brinuti oko drugacije konkurencije."
Quil se nasmijao i poceo cmakati u prazno prema meni. "Što radiš u petak navecer, Jacobe?"
"Samo se ti nadaj", rekao sam, a onda složio facu. "A cuj, mislim da ništa ne radim."
Oklijevao je sekundu, a onda rekao: "Pomisliš li ti ikada na druge cure?" Uzdahnuo sam. Tako mi i treba.
"Znaš,
Jake, možda bi trebao razmisliti o tome da si nadeš neku." Nije to
rekao kao šalu. Glas mu je bio pun razumijevanja. Zbog cega mi je to
još teže palo.
"Ni ja ih ne vidim, Quil. Ne vidim njihova lica." I Quil je uzdahnuo.
Izdaleka, pretiho da ga itko osim nas dvojice cuje uz šum valova, zaculo se zavijanje iz šume.
"Kvragu,
to je Sam", rekao je Quil. Ruke su mu makinalno poletjele da opipaju
Claire, kao da se želi uvjeriti da je ona još uvijek na njemu. "Ne znam
gdje joj je mama!"
"Idem ja vidjeti što je. Ako te trebamo, javit cu
ti." Strelovito sam izgovorio rijeci, tako da su se sve stopile u
nerazgovijetan slijed. "Hej, a da je odneseš gore do Clearvvaterovih?
Sue i Billy mogu je pricuvati ako zatreba. A oni ionako možda znaju o
cemu se radi."
"Okej - idi ti, Jake!"
Potrcao sam, ne prema zemljanom putu kroz zaraslu živicu, vec najkracom crtom prema šumi.
Preskocio sam prvu naplavinu debala, a onda prosjekao put kroz trnjak, ne prekidajuci trk.
Osjetio sam sitna grebanja kad mije trnje pocelo zasijecati kožu, ali nisam hajao za njih.
Ogrebotine ce mi zarasti prije nego što stignem do drveca.
Zamaknuo
sam za trgovinu i odjurio preko autoceste. Netko mi je potrubio. Kad
sam se docepao zaklona drveca, poceo sam trcati brže, produljujuci
korake. Ljudi bi buljili u mene da sam to izveo na otvorenom. Normalni
ljudi ne mogu ovako trcati. Ponekad pomislim da bi moglo biti zabavno
prijaviti se za utrku - ono, nešto poput kvalifikacija za Olimpijadu.
Bilo bi fora gledati izraze na licima tih slavnih sportaša kad prohujim
pokraj njih. Samo, bio sam prilicno siguran da bi obavezno testiranje
na steroide po svoj prilici otkrilo kojekakve stvarno bizarne gadarije
u mojoj krvi.
Cim sam se našao u stvarnoj šumi, daleko od cesta i
kuca, zaustavio sam se u mjestu i skinuo hlace. Smotao sam ih brzim,
uvježbanim kretnjama i privezao kožnom uzicom oko gležnja.
Još dok
sam zatezao cvor, poceo sam se mijenjati. Vatra mi je zadrhtala niz
kralježnicu, tjerajuci cvrste grceve niz ruke i noge. Sve je prošlo u
sekundi. Jara me preplavila i osjetio sam necujan drhtaj koji me
preinacio. Bacio sam teške šape na zaraslu zemlju i protegnuo leda
dugim, kružnim pokretom.
Faziranje mi je bilo vrlo lako kad bih se
ovako usredotocio. Više nisam imao problema s gubljenjem živaca. Osim
kad bi mi zasmetalo.
"Kao što vidim. Gdje ti je mama?"
"Nema,
nema, nema", zapjevala je Claire. "Kjej se igja s Kuijom cijeeeeji dan.
Kjej nikad nece doma." Pustila me i otrcala Quilu. Podigao ju je u zrak
i stavio sebi na ramena.
"Zvuci kao da je netko navršio dinamicne dvije godine."
"Tri,
zapravo", ispravio me Quil. "Propustio si proslavu. S temom princeze.
Natjerala me da nosim krunu, a onda je Emily predložila da svi iskušaju
njezinu šminku za igranje na meni."
"Opa, stvarno mi je žao što me nije bilo da to vidim."
"Bez brige, Emily ima slike. Da znaš, izgledam zapravo kao pravi komad."
"Koja si ti šmizla."
Quil je slegnuo ramenima. "Claire se sjajno provela. A to je bila poanta."
Prevrnuo
sam ocima. Teško je biti s otisnutim ljudima. Bez obzira na to u kojem
su stadiju - tik prije braka, kao Sam, ili tek ispacene dadilje, kao
Guil - uvijek zrace tolikim spokojem i
sigurnošcu da covjeka neizbježno tjeraju na povracanje.
Claire mu je ciknula na ramenima i pokazala na zemlju. "Jepi kamen, Kuij! Meni, meni!"
"Koji, malena? Crveni?"
"Ne cjveni!"
Quil je kleknuo - Claire je vrisnula i potegnula mu kosu kao konjske uzde. "Ovaj plavi?"
"Ne, ne, ne..." zapjevala je djevojcica, oduševljena novom igrom.
Najcudnije
je bilo to što je Quilu sve to bilo jednako zabavno kao i njoj. Nije
imao onaj izraz lica koji su nosili toliki tate i mame medu turistima -
onaj u stilu "kad ceš više zaspati". Kod pravih se roditelja nikad ne
vidi toliko oduševljenje prema sudjelovanju u nekakvoj blesavoj igri za
bebe koja je njihovu klincu upravo pala na pamet. Vidio sam vec Quila
kako se punih sat vremena igra skrivaca a da mu uopce nije dosadilo.A nisam se mogao sprdati s njim zbog toga - od prevelike zavisti.
Ipak,
smatrao sam da je koma što ga ceka još dobrih cetrnaest godina
redovnickog života prije nego što Claire dode u njegovu dob - Quilu je,
barem, išla na ruku cinjenica da vukodlaci ne stare. Ali cak ga ni
toliko cekanje po svemu sudeci nije narocito uzrujavalo.
"Quil, pomisliš li ikada na druge cure?" upitao sam ga.
"A?"
"Ne, ne juti!" zakreštala je Claire.
"Ma znaš. Na prave djevojke. Ono, samo za sada, znaš? Kad ne moraš biti bejbisiter."
Quil je blenuo u mene, zinuvši.
"Jepi kamen! Jepi kamen!" pocela je vrištati Claire kad joj nije ponudio drugi na uvid. Opalila ga je šacicom po glavi.
"Oprosti, Claire-propeler. Sto kažeš na ovaj lijepi ljubicasti?"
"Ne", zahihotala se. "Necu jubišasti."
"Daj mi pomozi. Kumim te, dijete."
Claire je mucnula glavom. "Zejeni", napokon je rekla.
Quil je stao proucavati kamencice. Uzeo je cetiri komada razlicite nijanse zelene i pokazao ih joj.
"Jesam li uspio?"
"Jej!"
"Koji hoceš?" "Sveeeeir
Sastavila
je dlanove, a on je u njih presuo kamencice. Nasmijala se i smjesta ga
njima zveknula po glavi. On se teatralno zgrcio, a onda uspravio i
poceo hodati natrag prema parkiralištu. Vjerojatno u strahu da se ona
ne prehladi u mokroj odjeci. Bio je gori od svake paranoicne, prebrižne
majke.
"Oprosti što sam te maloprije davio, stari, oko djevojaka", rekao sam.
"Ma pusti, sve pet", rekao je Quil. "Malo si me iznenadio, to je sve. Nije mi to palo na pamet."
"Kladim
se da bi ona imala razumijevanja. Znaš, nakon što odraste. Ne bi se
ljutila što si si našao neku dok je ona još bila u pelenama."
"Ne, znam ja to. Siguran sam da bi imala razumijevanja."
Ništa više nije rekao.
"Ali neceš to uciniti, je li?" pretpostavio sam.
"Ne
mogu to zamisliti", rekao je tiho. "Ne ide mi u glavu. Jednostavno...
nijednu ne gledam tako. Više ne zapažam djevojke, znaš. Ne zapažam im
lica."
"Kad to zbrojiš s tijarom i šminkom, možda ce se Claire morati brinuti oko drugacije konkurencije."
Quil se nasmijao i poceo cmakati u prazno prema meni. "Što radiš u petak navecer, Jacobe?"
"Samo se ti nadaj", rekao sam, a onda složio facu. "A cuj, mislim da ništa ne radim."
Oklijevao je sekundu, a onda rekao: "Pomisliš li ti ikada na druge cure?" Uzdahnuo sam. Tako mi i treba.
"Znaš,
Jake, možda bi trebao razmisliti o tome da si nadeš neku." Nije to
rekao kao šalu. Glas mu je bio pun razumijevanja. Zbog cega mi je to
još teže palo.
"Ni ja ih ne vidim, Quil. Ne vidim njihova lica." I Quil je uzdahnuo.
Izdaleka, pretiho da ga itko osim nas dvojice cuje uz šum valova, zaculo se zavijanje iz šume.
"Kvragu,
to je Sam", rekao je Ouil. Ruke su mu makinalno poletjele da opipaju
Claire, kao da se želi uvjeriti da je ona još uvijek na njemu. "Ne znam
gdje joj je mama!"
"Idem ja vidjeti što je. Ako te trebamo, javit cu
ti." Strelovito sam izgovorio rijeci, tako da su se sve stopile u
nerazgovijetan slijed. "Hej, a da je odneseš gore do Cleanvaterovih?
Sue i Billy mogu je pricuvati ako zatreba. A oni ionako možda znaju o
cemu se radi."
"Okej - idi ti, Jake!"
Potrcao sam, ne prema zemljanom putu kroz zaraslu živicu, vec najkracom crtom prema šumi.
Preskocio sam prvu naplavinu debala, a onda prosjekao put kroz trnjak, ne prekidajuci trk.
Osjetio sam sitna grebanja kad mi je trnje pocelo zasijecati kožu, ali nisam hajao za njih.
Ogrebotine ce mi zarasti prije nego što stignem do drveca.
Zamaknuo
sam za trgovinu i odjurio preko autoceste. Netko mi je potrubio. Kad
sam se docepao zaklona drveca, poceo sam trcati brže, produljujuci
korake. Ljudi bi buljili u mene da sam to izveo na otvorenom. Normalni
ljudi ne mogu ovako trcati. Ponekad pomislim da bi moglo biti zabavno
prijaviti se za utrku - ono, nešto poput kvalifikacija za Olimpijadu.
Bilo bi fora gledati izraze na licima tih slavnih sportaša kad prohujim
pokraj njih. Samo, bio sam prilicno siguran da bi obavezno testiranje
na steroide po svoj prilici otkrilo kojekakve stvarno bizarne gadarije
u mojoj krvi.
Cim sam se našao u stvarnoj šumi, daleko od cesta i
kuca, zaustavio sam se u mjestu i skinuo hlace. Smotao sam ih brzim,
uvježbanim kretnjama i privezao kožnom uzicom oko gležnja.
Još dok
sam zatezao cvor, poceo sam se mijenjati. Vatra mi je zadrhtala niz
kralježnicu, tjerajuci cvrste grceve niz ruke i noge. Sve je prošlo u
sekundi. Jara me preplavila i osjetio sam necujan drhtaj koji me
preinacio. Bacio sam teške šape na zaraslu zemlju i protegnuo leda
dugim, kružnim pokretom.
Faziranje mi je bilo vrlo lako kad bih se
ovako usredotocio. Više nisam imao problema s gubljenjem živaca. Osim
kad bi mi zasmetalo.
Na pola sekunde prisjetio sam se onog groznog
trenutka na onoj nepojmljivoj sprdacini od svadbe. Bio sam tako sluden
od bijesa da nisam mogao natjerati tijelo da me sluša. Onako zarobljen,
tresao sam se i gorio, ali nisam se mogao promijeniti da ubijem
cudovište samo korak-dva od mene. Sav sam se izbezumio. Umirao sam od
želje da ga ubijem. Bojao sam se da ona ne nastrada. Prijatelji su mi
se isprijecili na putu. A onda, nakon što sam napokon
uspio
poprimiti željeni oblik, dobio sam naredbu vode. Zapovijed Alfe. Da su
uz mene te noci bili samo Embry i Quil, bez Sama... bih li u tom
slucaju bio u stanju ubiti ubojicu?
Mrzio sam kad Sam tako dade zapovijed. Mrzio sam osjecaj da nemam izbora. Da moram
slušati.
A onda sam shvatio da je tu i publika. Nisam bio sam u svojim mislima.
Cijelo vrijeme si tako obuzet samim sobom, pomislila je Leah.
Da, ti uopce nisi licemjerna, Leah, uzvratio sam joj mišlju.
Dosta, decki, kazao nam je Sam.
Ušutjeli smo, i osjetio sam kako se Leah lecnula na rijec decki. Osjetljiva kao i uvijek.
Sam
se pretvarao da nije primijetio. Gdje su Quil i Jared? Quil je s
Claire. Vodi je do Cleanvaterovih. Dobro je. Sue ce je preuzeti.
Jared je išao do Kim, pomislio je Embry. Lako je moguce da te nije cuo.

Copor
je tiho progundao. Jauknuo sam zajedno s njima. Kad se Jared napokon
pojavi, bez sumnje ce i dalje razmišljati o Kim. A nitko nije htio
slušati prepricavanje onoga što upravo sada rade.
Sam se podigao u cucnju i ispustio još jedno glasno zavijanje, u isti mah i znak i naredbu.
Copor
se okupljao nekoliko milja istocno od moga sadašnjeg položaja. Grabio
sam gustom šumom prema njima. Leah, Embry i Paul takoder su jurili
prema ostalima. Leah je bila blizu - uskoro sam joj zacuo korake
nedaleko u šumi. Nastavili smo ici naporedo, odabravši ne trcati
zajedno.
Pa, necemo ga cekati cijeli dan. Što se može, morat ce naknadno pokopcati što je bilo.
A što ima, šefe? zanimalo je Paula.
Moramo razgovarati. Nešto se dogodilo.
Osjetio sam kako je Sam nacas pomislio na mene - i ne samo Sam, vec i Seth i Collin i Brady.
Collin
i Brady - novi klinci - trcali su danas ophodnje sa Samom, tako da
zacijelo znaju to što i on zna. Nisam znao kako to da je Seth vec tamo,
kako to da je upucen. Na njega nije bio red.
Seth, ispricaj im što si cuo.
Ubrzao sam, jedva cekajuci da stignem. Zacuo sam kako i Leah ubrzava. Mrzila je kad bi je
netko pretekao. Tvrdnja da je najbrža bila joj je jedina navodna prednost pred ostalima.
Dam
ti ja navodno, debilu, prosiktala je, a onda zaista dala petama vjetra.
Zario sam kandže u rahlu zemlju i pohitao koliko me noge nose.
Sam ocito nije bio raspoložen trpjeti naša uobicajena prepucavanja. Jake, Leah, prekinite.
Ni ona ni ja nismo usporili.
Sam je zarežao, ali prešao je preko toga. Seth?
Charlie je obilazio kuce sve dok nije našao Billyja kod mojih.
Da, razgovarao sam s njim, dodao je Paul.
Naglo
sam se trgnuo kad se Charliejevo ime našlo u Sethovim mislima. Evo ga.
Cekanje je gotovo. Potrcao sam brže, sileci se da dišem, iako su mi
pluca odjednom postala nekako ukrucena.
Koju su mu pricu prodali? eto, covjek šizi. Izgleda da je Edvvard prošli tjedan doveo Bellu doma, i... Prsa su mi se opustila.Živa je. Ili, u najmanju ruku, nije mrtva mrtva.
Nisam
dosad shvatio koliko ce mi to biti bitno. Cijelo ovo vrijeme smatrao
sam je mrtvom, što sam tek sada shvatio. Uvidio sam da nikad nisam
vjerovao da ce je on vratiti ovamo živu. Sto ne bi trebalo biti bitno,
jer sam znao što slijedi.
Aha, buraz, i evo loše vijesti. Charlie je
razgovarao s njom, i zvucala je loše. Rekla mu je da je bolesna.
Carlisle je preuzeo telefon i rekao Charlieju da je Bella pokupila neku
rijetku bolest u Južnoj Americi. Da je u karanteni. Charlie je sav
izvan sebe, jer cak ni njemu ne daju da je vidi. Kaže da ga nije briga
hoce li se i on razboljeti, ali Carlisle ne popušta. Nema posjeta.
Rekao
je Charlieju da je stvar prilicno ozbiljna, ali da daje sve od sebe.
Charlie vec danima kipi zbog toga, ali tek se sada javio Billyju. Kaže
da mu je danas zvucala još gore.
Sethovu je poruku popratila duboka mentalna šutnja. Svima nam je bilo jasno.
Znaci, ona ce umrijeti od ove bolesti, što se Charlieja tice. Hoce li mu dati daje vidi mrtvu?
Njezino
blijedo, savršeno mirno, bijelo truplo što ne diše? Nece mu moci
dopustiti da takne hladnu kožu - da ne bi primijetio kako je tvrda.
Morat ce pricekati da ona bude u stanju mirovati, suzdržavati se da ne
ubije Charlieja i ostale ožalošcene. A koliko ce vremena dotad proci?
Hoce li je pokopati? Hoce li se ona sama iskopati, ili ce krvopije doci po nju?
Ostali
su šutke slušali moja nagadanja. Mnogo sam više razmišljao o tome nego
itko od njih. Leah i ja izbili smo na cistinu prakticki u isto vrijeme.
Samo što se ona pobrinula za to da bude za dužinu nosa ispred mene.
Spustila se u cucanj pokraj svoga brata, dok sam ja otkasao do Sama i
stao njemu zdesna. Paul se odmaknuo u polukrugu da mogu stati na svoje
mjesto.
Opet sam te, pomislila je Leah, ali jedva da sam je cuo.
Upitao sam se zbog cega ja jedini stojim. Krzno mi se nestrpljivo na-kostriješilo na ramenima.
Dobro, što se još ceka? upitao sam ih.
Nitko ništa nije rekao, ali cuo sam im osjecaje oklijevanja.
Ma, dajte! Sporazum je prekršen!
Nemamo dokaza - možda je stvarno bolesna...
DAJ, MOLIM TE!
Okej,
dobro, neizravni su dokazi prilicno jaki. Ipak... Jacob. Sam je polako
razvijao misao, oklijevajuci. Jesi li siguran da baš to želiš? Je li to
stvarno pravi nacin? Svi znamo što je željela.
Sporazum ne uzima u obzir privatne želje žrtve, Sam!
Je li ona zaista žrtva? Ti bije tako nazvao?
Da!
Jake, pomislio je Seth, oni nam nisu neprijatelji.
Kuš,
mali! To što ti gajiš nekakav bolesni fetiš prema tom krvopiji kao
junaku ne znaci da ce se zakon promijeniti. Oni su nam neprijatelji.
Oni su na našem teritoriju. Likvidirat cemo ih. Briga me što ti je
jednom davno bilo zabavno boriti se rame uz rame s Edwardom Cullenom.
A što cemo onda uciniti kad se Bella bude borila uz njih, Jacobe? A? priupitao me Seth.
Ona više nije Bella.
Ti ceš biti taj koji ce nju likvidirati?
Nisam se mogao suzdržati od grožnje nad tim.
Ne, neceš. Onda, što? Natjerat ceš nekoga od nas da to ucini? I onda mu to dovijeka zamjerati?
Ne bih ja...
Ma sigurno ne bi. Nisi ti spreman za ovu borbu, Jacobe.
Nagoni su prevladali i propeo sam se u cucnju, režeci na krakatog vuka boje pijeska na suprotnoj strani kruga.
Jacobe! upozorio me Sam. Seth, ušuti na sekundu.
Seth je kimnuo glavurdom.
Dovraga, što sam propustio? pomislio je Quil. Trcao je punom brzinom prema mjestu okupljanja. Cuo sam da je Charlie svratio...
Spremamo se za pokret, rekao sam mu. A da skokneš do Kim i izvuceš Jareda zubima odande? Trebat ce nam svi.
Dolazi ravno ovamo, Quil, naredio mu je Sam. Još uvijek ništa nismo odlucili.
Zarežao sam.
Jacobe,
ja moram imati na umu ono što je najbolje za ovaj copor. Moram izabrati
smjer koji ce sve vas najbolje zaštititi. Vremena su se promijenila
otkako su naši preci sklopili taj sporazum.
Ja... pa, ruku na srce, ne vjerujem da su nam Cullenovi prijetnja. I znamo da nece još dugo
ostati ovdje. Sigurno ce se izgubiti nakon što ispricaju svoju pricu. Životi ce nam se moci vratiti u normalu.
U normalu?
Ako im se usprotivimo, Jacobe, dobro ce se braniti. Ti se to bojiš?
Ti si to tako spreman izgubiti brata? Zastao je. Ili sestru? dodao je, naknadno se sjetivši.
Ne bojim se smrti.
Znam to, Jacobe. Upravo zbog toga i nemam povjerenja u tvoje rasudivanje po ovom pitanju.
Zagledao sam se u njegove crne oci. Misliš ti ispoštovati sporazum naših oceva ili ne?
Poštujem svoj copor. Postupam kako je najbolje za njega. Kukavico.
Njuška mu se napela, otkrivši mu zube.
Dosta, Jacobe. Oduzimam ti rijec. Samov se mentalni glas promijenio, poprimivši onu cudnu
dvostruku boju koju nismo mogli ne poslušati. Boju Alfe. Svakog vuka u krugu pogledao je u oci.
Copor
nece napasti Cullenove bez provokacije. Duh sporazuma živi i dalje. Oni
nisu prijetnja našem narodu, niti su prijetnja žiteljima Forksa.
Bella Swan dobro zna što je odabrala, i necemo kazniti naše bivše suradnike zbog njezina
odabira.
Upravo tako, pomislio je Seth, pun entuzijazma.
Zar ti nisam rekao da šutiš, Seth.
Ups. Oprosti, Sam.
Jacobe, a kamo si ti sad krenuo?
Izašao sam iz kruga i krenuo prema zapadu, da mu mogu okrenuti leda. Idem se oprostiti s
ocem. Ocito nije imalo smisla što sam se tako dugo zadržao.
Joj, Jake - nemoj nam to opet raditi!
Daj šuti, Seth, pomislilo je više glasova u isti mah.
Ne bismo htjeli da odeš, kazao mi je Sam, mišlju blažom od prijašnjih.
Onda me prisili da ostanem, Sam. Oduzmi mi slobodnu volju. Pretvori me u roba.
Znaš da to ne bih ucinio. Onda se tu više nema što reci.
Otrcao
sam od njih, dajuci sve od sebe da ne mislim na ono što slijedi.
Umjesto toga, usredotocio sam se na svoje uspomene na duge vucje
mjesece, na puštanje da ljudskost curi iz mene sve dok nisam postao
više životinja nego covjek. Živio sam u trenutku, jeo kad sam bio
gladan, spavao kad sam bio umoran, pio kad sam bio žedan, i trcao -
trcao kad mi se trcalo. Jednostavne želje, jednostavni odgovori na te
želje. Bol je stizala u lako svarljivim oblicima. Bol gladi. Bol hladna
leda pod mojim šapama. Bol kandži što grebu kad je vecera prgava. Za
svaku je bol postojao jednostavan odgovor, jednostavan postupak za
dokidanje te boli.
Ne kao kad sam covjek.
Pa ipak, cim sam se našao u dometu kratkog trka do kuce, vratio sam se u svoje ljudsko tijelo.
Morao sam dobiti priliku da nasamo razmislim.
Odvezao sam kratke hlace s noge i navukao ih, vec trceci prema kuci.
Uspjelo mi je. Uspio sam prikriti svoje misli, a Sam više nije imao vremena da me sprijeci. Više me nije mogao cuti.
Sam je donio vrlo jasnu odluku. Copor nece napasti Cullenove. Okej.
Nije spomenuo samostalno djelovanje pojedinca.
Ne, copor danas nece nikoga napasti.
Ali ja hocu.

2.Nisam mogao ni da sanjam da se ovako nešto sprema

Nisam se zaista namjeravao oprostiti s ocem.
Napokon, provalio bi me
jednim kratkim telefonskim razgovorom sa Samom. Presjekli bi mi put i
odbili me. Vjerojatno bi me i pokušali razljutiti, ili cak povrijediti
- natjerati me kako god znaju da se faziram, kako bi mi Sam mogao
izdati novu zapovijed.
Ali Billy me ocekivao, znajuci da cu biti u
nekakvoj bedari. Bio je u dvorištu, samo je sjedio u svojim kolicima
ociju uprtih tocno u mjesto gdje sam izašao iz drveca. Primijetio sam
kako procjenjuje moj smjer - išao sam ravno pokraj kuce prema svojoj
prirucnoj garaži.
"Imaš malo vremena, Jake?"
Zaustavio sam se u mjestu. Pogledao sam njega, a onda garažu. "Daj, mali. Barem mi pomozi da uđem."
Zaškrgutao
sam zubima, ali zakljucio sam da postoji veca vjerojatnost da mi on
stvori nevolje sa Samom ako mu ne budem nekoliko minuta lagao.
"Otkad to tebi treba pomoc, stari?"
Nasmijao se onim svojim tipicnim grohotom. "Ruke su mi umorne. Gurao sam se dovde cijelim putem od Sue."
"Nizbrdo je. Samo si se pustio cijelim putem."
Odgurao sam mu kolica malom rampom koju sam mu napravio, sve do dnevne sobe.
"Procitao si me. Mislim da sam dostigao brzinu od preko cetrdeset na sat. Bilo je super."
"Upropastit ceš ta kolica, znaš. A onda ceš se morati svugdje vuci laktovima."
"Nipošto. Ti ceš imati zadatak da me nosiš." "Onda se neceš baš naputovati."
Billy je stavio ruke na kotace i odvezao se do hladnjaka. "Ima li još išta hrane?"
"Ne bih znao. Makar, danas je Paul bio tu cijeli dan, tako da vjerojatno nema."
Billy je uzdahnuo. "Moramo poceti skrivati namirnice ako mislimo izbjeci gladovanje."
"Reci Rachel da ode živjeti s njim."
Billyjev šaljivi ton nestao je, a oci su mu postale blage. "S nama je u kuci tek nekoliko tjedana.
A
vec tako dugo nije bila tu. Teško je - djevojcice su bile starije od
tebe kad smo izgubili vašu mamu. Njima je teže biti u ovoj kuci."
"Znam."
Rebecca
se nije vratila doma otkako se udala, premda je imala dobru izliku.
Avionske karte s Havaja prilicno su skupe. Sveucilište Washington State
dovoljno je blizu da se Rachel nije mogla tako opravdati. Pohadala je
predavanja cijelim trajanjem ljetnih semestara, radila u dvije smjene u
nekakvom kaficu na kampusu preko ljetnih praznika. Da joj se nije
dogodio Paul, vjerojatno bi brže-bolje opet otišla. Možda ga zbog toga
Billy nije htio izbaciti.
"Dobro, onda, idem ja raditi nešto svoje..." Krenuo sam prema stražnjim vratima.
"Cekaj malo, Jake. Zar mi neceš reci što je bilo? Zar moram zvati Sama da saznam vijesti?"
Zastao sam ledima okrenut njemu, da si prikrijem lice.
"Ništa nije bilo. Sam im misli reci pa-pa. Ocito smo se izrodili u hrpetinu krvopijoljubaca."
"Jake..."
"Ne bih o tome."
"Odlaziš li, sine?"
U sobi je dugo vladao muk dok sam nastojao smisliti kako da mu to kažem.
"Rachel može opet dobiti svoju sobu. Znam da joj je grozno spavati na lufticu."
"Radije ce spavati na podu nego da te izgubi. Kao i ja." Frknuo sam.
"Jacobe, molim te. Ako ti treba... odmor. Pa, uzmi ga. Ali ne više toliko dug. Vrati se."
"Možda.
Možda mi vjencanja budu gaža. S nastupom na Samovu, pa na Rachelinu.
Samo, Jared i Kim možda budu prvi. Vjerojatno bih trebao imati, ne
znam, nekakvo odijelo."
"Jake, pogledaj me."
Polako sam se okrenuo. "Sto je?"
Jednu dugu minutu zurio mi je u oci. "Kamo si pošao?"
"Nemam baš neko konkretno mjesto na umu."
Nakrivio je glavu i stisnuo oci. "Je li?"
Uhvatili smo se u koštac pogledima. Sekunde su otkucavale.
"Jacobe", rekao je. Glas mu je bio napet. "Jacobe, nemoj. Nije to vrijedno toga."
"Ne znam o cemu ti to."
"Ostavi Bellu i Cullenove na miru. Sam ima pravo."
Na
trenutak sam zurio u njega, a onda sam u dva duga koraka prešao sobu.
Dohvatio sam telefon i iskopcao kabel iz aparata i uticnice. Sklupcao
sam sivu žnoru u dlanu.
"Bok, tata."
"Jake, cekaj—" dobacio je za mnom, ali vec sam bio vani, u trku.
Motocikl
nije bio brz kao trcanje, ali bio je diskretniji. Upitao sam se koliko
ce dugo trebati Billvju da se odveze do trgovine i zatim dobije na
telefon nekoga tko može prenijeti poruku Samu. Kladio bih se da je Sam
još uvijek u vucjem obliku. Problem bi nastao kad bi se Paul u iole
skorije vrijeme vratio do nas. Mogao bi se fazirati za tren oka i dati
Samu do znanja što sam krenuo uciniti...
Nisam se mislio zabrinjavati zbog toga. Ici cu što brže mogu, a ako me ulove, onda cemo o tome.
Opalio sam nogom po pedali i jurnuo blatnjavim putem. Nisam se osvrnuo kad sam prošao kucu.
Autocesta
je bila prepuna turista; zamicao sam izmedu automobila i preticao ih,
zaslužujuci time hrpu trubljenja i poneki srednji prst. Skrenuo sam na
cestu 101 pri sto dvadeset pet, ne trudeci se pogledati u zavoj. Morao
sam se jednu minutu voziti po crti da me jedan minikombi ne spljeska.
Nije
da bi me to ubilo, ali usporilo bi me. Slomljenim kostima - barem onim
velikim - trebaju dani da potpuno zarastu, kao što sam pouzdano znao.
Državna
se cesta pomalo rašcistila, pa sam potjerao motor do sto cetrdeset.
Nisam ni pipnuo kocnicu sve dok se nisam približio uskom prilaznom
putu; racunao sam da sam tu sad vec na sigurnom. Sam ne bi otišao ovako
daleko da me zaustavi. Bilo je prekasno.
Tek sam u tom trenutku -
kad sam bio siguran da sam stigao - poceo razmišljati o tome što cu
sada zapravo uciniti. Usporio sam do trideset, krivudajuci šumom
opreznije nego što sam morao.
Znao sam da ce cuti da stižem, bez obzira na motor, tako da iznenadenje ne dolazi u obzir.
Nije bilo nacina da prikrijem svoje namjere. Edvvard ce cuti moj plan cim se dovoljno približim.
Možda
bi ga vec mogao cuti. Ali smatrao sam da bi to svejedno upalilo, jer je
njegov ego na mojoj strani. On ce se htjeti samostalno boriti protiv
mene.
Znaci, samo cu uci, vidjeti Samov velebitni dokaz vlastitim ocima, te izazvati Edvvarda na dvoboj.
Frknuo sam. Parazitu ce vjerojatno takva teatralna gesta biti totalni zakon.
Nakon što ga dokrajcim, razvalit cu koliko god ostalih budem mogao prije nego što me srede.
Ha
- baš me zanima hoce li Sam moju smrt smatrati provokacijom. Vjerojatno
ce reci da sam dobio što sam i zaslužio. Samo da ne uvrijedi te
krvopije, svoje najbolje frendove za sva vremena.
Put je izbio na livadu, a vonj me opalio kao trula rajcica u njonju. Gah. Smrdljivi vampiri.
Želudac
mi se poceo okretati. Bit ce mi teško izdržati taj zapah ovako -
nerazrijeden mirisom ljudi, kao kad sam prethodni put došao ovamo -
premda ce biti lakše nego da ga njušim vucjim nosom.
Nisam bio siguran što tocno ocekujem, ali oko velike bijele kripte nije bilo znakova života.
Jasno da znaju da sam tu.
Ugasio
sam motor i osluhnuo tišinu. Sad sam cuo napet, ljutit šapat odmah sa
suprotne strane širokih, dvostrukih vrata. Nekoga ipak ima doma. Zacuo
sam svoje ime i osmjehnuo se, sretan zbog pomisli da su se bar malo
uzrujali zbog mene. Udahnuo sam zrak punim ustima - unutra ce biti samo
još gore - i jednim skokom preskocio stubište pred trijemom.
Vrata su se otvorila prije nego što ih je moja šaka stigla dotaknuti, i na njima se pojavio doktor, ozbiljnih ociju.
"Zdravo, Jacobe", rekao je, smirenije nego što bih ocekivao. "Kako si?"
Duboko sam udahnuo na usta. Ošamutio me smrad koji je nahrupio kroz vrata.
Razocaralo
me što mi je otvorio upravo Carlisle. Bilo bi mi draže daje Edvvard
izašao kroz vrata, keseci ocnjake. Carlisle je bio tako... naprosto
ljudski, ne znam. Možda mi je to bilo od svih onih kucnih posjeta
prošlog proljeca, kad sam bio sav razvaljen. Ali bilo mi je nelagodno
gledati ga u lice i znati da ga namjeravam ubiti ako ikako budem mogao.
"Cuo sam da se Bella uspjela živa vratiti", rekao sam.
"Ovaj,
Jacobe, stvarno nije najbolje vrijeme." Doktor mi je takoder djelovao
kao da mu nije ugodno, ali ne onako kako sam ocekivao. "Možemo li ovo
odgoditi?"
Zbunjeno sam blenuo u njega. Pita li on to mene da odgodimo ovaj okršaj na smrt za neko pogodnije vrijeme?
A onda sam zacuo Bellin glas, prepukao i hrapav, i više ni na što drugo nisam mogao misliti.
"Zašto da ne?" upitala je nekoga. "Sad i od Jacoba cuvamo tajne? Cemu?"
Glas
joj nije bio onakav kakav sam ocekivao. Pokušao sam se prisjetiti
glasova mladih vampira s kojima smo se borili proljetos, ali upamtio
sam jedino rezanje. Možda ti novorodeni ni nisu zvucali onako prodorno,
jecno kao stariji. Možda svi novi vampiri zvuce promuklo.
"Udi, Jacobe, molim te", glasnije je zakreštala Bella.
Carlisle je stisnuo oci.
Upitao sam se je li Bella žedna. I moje su se oci stisnule.

"Ispricavam
se", rekao sam doktoru i obišao ga. Bilo mi je teško - svi su mi nagoni
branili da jednom od njih okrenem leda. Ipak, nije mi bilo nemoguce.
Ako uopce postoji vampir koji bi bio bezopasan, onda je to bio njihov
neobicno blagi voda.
Držat cu se podalje od Carlislea kad borba pocne. Ima ih dovoljno za ubijanje i bez njega.
Bocno
sam' ušao u kucu, držeci leda uza zid. Prešao sam pogledom po sobi -
nije mi djelovala poznato. Kad sam prošli put tu bio, bila je sva
skockana za tulum. Sada je sve imalo svijetle i blijede nijanse.
Ukljucujuci šestoricu vampira koji su stajali na okupu pokraj bijelog
kauca.
Svi su tu bili, svi zajedno, ali nisam se zato ukipio u mjestu i zinuo do poda.
Bilo je to zbog Edvvarda. Bilo je to zbog izraza njegova lica.
Vec
sam ga vidio ljutitog, vidio sam ga bahatog, a jedanput sam ga vidio i
kako pati. Ali ovo - ovo je bilo gore od agonije. Oci su mu bile
sludene.
Nije podigao pogled da me prostrijeli njima. Samo je zurio
u kauc pokraj sebe s izrazom lica kao da ga je netko zapalio. Ruke je
držao uz bok kao ukrucene kandže.
Nisam se cak mogao ni sladiti
njegovom patnjom. Na pamet mi je padalo samo jedno što bi ga moglo
dovesti u takvo stanje, i pogled mi je pošao za njegovim.
Ugledao sam je u istom trenutku kad sam osjetio njezin miris.
Njezin topli, cisti, ljudski miris.
Bella
je bila napola skrivena iza naslona za ruku kauca, blago sklupcana u
fetusni položaj, ruku obavijenih oko koljena. Jednu dugu sekundu vidio
sam jedino da je to i dalje ona Bella koju volim, da joj je koža i
dalje one meke boje breskve, da su joj oci i dalje onako cokoladno
smede. Srce mi je pocelo tuci cudnim, razlomljenim ritmom, i upitao sam
se nije li ovo samo nekakav lažljiv san iz kojega cu se svaki cas
probuditi.
Zatim sam je zaista ugledao.
Imala je duboke
podocnjake, tamne podocnjake koji su se isticali jer joj je lice bilo
sasvim oronulo. Je li ona to smršavjela? Koža joj je djelovala napeto -
kao da bi je jagodicne kosti lako mogle probiti. Tamna joj je kosa
najvecim dijelom bila povucena s lica u neuredan cvor, ali nekoliko
pramenova mlitavo joj se lijepilo za celo i vrat, za preljev znoja koji
joj je prekrivao kožu. Bilo je necega tako krhkog u njezinim prstima i
zapešcima da sam se uplašio.
Bila je bolesna. Vrlo bolesna.
Nisu
lagali. Prica koju je Charlie ispricao Billyju nije bila prica. Dok sam
tako zurio, izbecenih ociju, koža joj je poprimila zelenkastu nijansu.
Plavokosa
krvopija - ona razmetljiva, Rosalie - nagnula se nad nju, zaklanjajuci
mi pogled, baveci se njome na nekakav cudan, zaštitnicki nacin.
To
nije bilo u redu. Znao sam kako Bella gleda na manje-više sve - misli
su joj bile tako ocite; koji put sam imao dojam da su joj otisnute na
celu. Tako da mi nije morala objašnjavati svaku pojedinost situacije da
bih je skužio. Znao sam da Bella ne voli Rosalie. Vidio sam to u
stiskanju njezinih usnica kad ju je spominjala. I ne samo da je ne
voli. Bila je u strahu od Rosalie. Barem je prije bila.
Sad, kad ju je Bella pogledala, straha više nije bilo. Lice joj je imalo izraz... ne znam, isprike.
Onda
je Rosalie podigla lavor s poda i prinijela ga Belli pod bradu taman na
vrijeme da se Bella stigne bucno ispovracati u njega.
Edvvard je pao
na koljena uz Bellu - potpuno izmucenih ociju - a Rosalie je ispružila
ruku, upozoravajuci ga da ne prilazi bliže. Ništa mi od toga nije imalo
smisla.
Kad je uspjela podici glavu, Bella mi se slabašno osmjehnula, pomalo postideno. "Oprosti zbog ovoga", šapnula mi je.
Edvvard
je jauknuo, vrlo tiho. Glava mu se svalila Belli na koljena. Ona mu je
stavila jednu ruku na obraz. Kao da to ona tješi njega.
Nisam
shvatio da su me noge ponijele sve dok Rosalie nije zasiktala na mene,
odjednom se pojavivši izmedu mene i kauca. Bila je kao osoba s
televizijskog ekrana. Nije me bilo briga je li ona tu ili nije. Nije mi
djelovala stvarno.
"Rose, nemoj", prošaptala je Bella. "U redu je."
Blondinka
mi se maknula s puta, iako joj je to ocito teško palo. Strijeljajuci me
pogledom, cucnula je uz Bellino uzglavlje, spremna na skok. Nisam ni
sanjao da cu je tako lako moci ignorirati.
"Bella, što je bilo?"
prošaptao sam. Bez razmišljanja, i ja sam se našao na koljenima,
naslonjen na stražnju stranu kauca prekoputa njezina... muža. On kao da
me nije ni primijetio, a ja jedva da sam bacio pogled na njega. Primio
sam je za slobodnu ruku i sklopio šake oko nje. Koža joj je bila led
ledeni. "Jesi li dobro?"
Glupo pitanje. Nije mi odgovorila.
"Tako mi je drago da si mi danas došao u posjet, Jacobe", rekla je.
Iako
sam znao da joj Edvvard ne može cuti misli, kao da je razabrao neko
znacenje koje ja nisam. Opet je jauknuo, u deku kojom je bila
pokrivena, a ona ga je pomilovala po obrazu.
"Sto je, Bella?" uporno sam ponovio, cvrsto rukama obuhvacajuci njezine hladne, krhke prste.
Umjesto
odgovora, obazrela se po sobi kao da nešto traži, u isti mah i s molbom
i upozorenjem u ocima. Šest pari zabrinutih žutih ociju uzvratilo joj
je pogledom. Napokon se obratila Rosalie.
"Pomozi mi da ustanem, Rose", zamolila ju je.
Rosalie
je iskezila zube i ošinula me pogledom, kao da bi mi najradije išcupala
grkljan. Bio sam siguran da je upravo to i tocno.
"Molim te, Rose."
Plavuša
je složila facu, ali opet se nagnula nad nju, do Edvvarda, koji se nije
pomaknuo ni za milimetar. Pažljivo je podvukla ruku pod Bellina ramena.
"Ne", prošaptao sam. "Ne ustaj..." Izgledala mi je tako slabo.
"Dajem ti odgovor na pitanje", poklopila me, što je zvucao nešto slicnije njezinu uobicajenom nacinu ophodenja prema meni.
Rosalie
je digla Bellu s kauca. Edward je ostao gdje je i bio, samo se dublje
svalio, tako da mu se lice žarilo u jastucice. Deka je pala na pod
Belli pred noge.
Bellino tijelo bilo je nabreklo, torza ispupcenog
na cudan, bolestan nacin. Napinjao joj je izlizanu, debelu sivu majicu,
preveliku za njezina ramena i ruke. Ostatak nje djelovao je mršavije,
kao da je velika izbocina izrasla od onoga stoje isisala iz nje. Trebao
mije trenutak da shvatim što je zapravo taj izobliceni dio - nije mi
bilo jasno sve dok ona nije pažljivo rukama obujmila svoj nabubreli
trbuh, stavivši jednu gore, a jednu dolje. Kao da ga nježno pridržava.
Tada
sam shvatio, ali još uvijek nisam mogao vjerovati. Pa vidio sam je
prije samo mjesec dana. Nema teorije da je vec trudna. Ne ovoliko
trudna.
Osim što ocito je.
Nisam to htio vidjeti, nisam htio o
tome razmišljati. Nisam htio zamišljati njega u njoj. Nisam htio znati
da se nešto što toliko mrzim usadilo u tijelo koje volim. Želudac mi se
okrenuo, i morao sam zadržati povracanje u grlu.
Ali bilo je gore od
toga, nemjerljivo gore. Njezino izobliceno tijelo, kosti što joj strše
pod kožom lica. Mogao sam samo pretpostaviti da izgleda ovako - tako
trudno, tako bolesno - zbog toga što to što se vec nalazi u njoj
oduzima njezin život kako bi nahranilo svoj...
Zbog toga što je to cudovište. Baš kao i njegov otac.
Oduvijek sam znao da ce je on ubiti.
Naglo
je podigao glavu kad je zacuo rijeci u mojoj. Jedne smo sekunde obojica
klecali, a onda se on u hipu osovio na noge. Nadvio se nad mene,
mutnocrnih ociju, tamnoljubicastih
podocnjaka.
"Idemo van, Jacobe", zarežao je.
I ja sam se našao na nogama. Sad sam ga gledao svisoka. Zbog toga sam i došao amo.
"Hajdemo, onda", složio sam se.
Onaj
krupni, Emmett, progurao se s Edvvardove suprotne strane, s onim
gladnog izgleda, Jasperom, odmah iza sebe. Stvarno me nije bilo briga.
Možda ce moj copor pocistiti ostatke nakon što me dokrajce. Možda i
nece. Nije bitno.
Na najkraci dio sekunde pogled mi je pao na one
dvije u pozadini. Esme. Alice. Male i nelagodno ženstvene. Pa, bio sam
siguran da ce me ostali ubiti prije nego što stignem imati išta s
njima. Nisam htio ubijati djevojke... cak ni vampirske djevojke.
Premda bi mi ona plavuša mogla biti iznimka."Ne", propentala je Bella i zaglavinjala, gubeci
ravnotežu, da šcepa Edvvarda za ruku. Rosalie se pokrenula zajedno s
njom, kao da ih medusobno veže nekakav lanac.
"Samo moram
porazgovarati s njim, Bella", rekao je Edvvard ispod glasa, obracajuci
se jedino njoj. Podigao je ruku da joj dodirne lice, da je pomiluje. Od
toga mi je cijela soba pocrvenjela, buknulo mi je pred ocima - od toga
što je on, nakon svega što joj je ucinio, još uvijek smije tako dirati.
"Ne napreži se", nastavio je, preklinjuci je. "Odmori se, molim te.
Obojica cemo se vratiti vec za koju minutu."
Promatrala mu je lice, pažljivo ga išcitavajuci. Zatim je kimnula i svalila se prema kaucu.
Rosalie joj je pomogla da legne na jastucice. Bella je buljila u mene, nastojeci zadržati moj pogled.
"Pristojno se ponašajte", naredila je. "I onda se vratite."

Nisam
joj odgovorio. Nisam danas mislio davati nikakva obecanja. Pogledao sam
u stranu i zatim otišao za Edvvardom kroz glavna vrata.
Nasumican, neocekivan glas u mojoj glavi zamijetio je da ga nije bilo baš narocito teško odvojiti od ostatka kovena, zar ne?
Samo
je hodao, uopce ne provjeravajuci spremam li mu se skociti na
nezašticena leda. Valjda i nije trebao provjeravati. Znat ce kad
odlucim napasti. Sto znaci da cu odluku morati donijeti vrlo brzo.
"Nisam
još spreman na to da me ubiješ, Jacobe Blacku", prošaptao je dok je
brzim koracima odmicao od kuce. "Morat ceš se malo strpjeti."
Kao da me briga za njegov raspored. Zarežao sam sebi u bradu. "Strpljivost mi nije jaca strana."
Nastavio
je hodati, odmaknuvši od kuce možda stotinjak metara prilaznim putem,
sa mnom tik za petama. Bio sam sav u jari, prsti su mi podrhtavali. Na
rubu, spreman, samo sam cekao.
Stao je bez upozorenja i okrenuo se na peti prema meni. Opet sam se ukipio od njegova izraza.
Na
sekundu sam bio samo klinac - klinac koji je cijeli život proveo u
jednom te istom mjestašcu. Još dijete. Jer znao sam da cu morati
proživjeti mnogo više, pretrpjeti mnogo više, da iole shvatim razdirucu
agoniju u Edvvardovim ocima.
Podigao je ruku kao da ce obrisati znoj
s cela, ali prsti su mu zagrebali po licu kao da ce ostrugati granitnu
kožu s njega. Crne su mu oci gorjele u dupljama, mutne, ili zagledane u
nešto cega tu nema. Otvorio je usta kao da ce vrisnuti, ali iz njih
ništa nije izašlo.
Takvo bi lice imao covjek koji gori na lomaci.
Na
trenutak nisam mogao progovoriti. To lice, to je bilo previše stvarno -
vidio sam mu sjenu u kuci, vidio sam ga u njezinim i njegovim ocima,
ali ovim je postalo konacno. Zabijen je zadnji cavao u poklopac njezina
lijesa.
"Ubija je, je 1' tako? Ona umire." A dok sam to govorio,
znao sam da mije lice razvodnjena verzija njegova. Slabija, drugacija,
jer sam i dalje u šoku. Nije mi to još sjelo u glavu - sve mi se
zbivalo prebrzo. On je imao vremena doci do ove tocke. Drugacije mi je
bilo i zato što sam je vec toliko puta, na toliko nacina, izgubio u
sebi. Drugacije i zato što nikad nije bila moja, da je izgubim.
Drugacije i zato što ja za ovo nisam bio kriv.
"Ja
sam kriv", prošaptao je Edvvard, i koljena su ga izdala. Svalio se na
zemlju preda mnom, ranjiv, kao najlakša zamisliva meta.
Ali bio sam hladan kao led - u meni više nije bilo jare.
"Da", prostenjao je u prašinu, kao da se ispovijeda zemlji. "Da, ubija je."
Išla
mi je na živce njegova slomljena bespomocnost. Htio sam borbu, ne
smaknuce. Gdje mu je sada nestala ona prepotentna nadmocnost?
"Zašto onda Carlisle ništa nije ucinio?" zarežao sam. "Doktor je, zar ne? Neka joj to izvadi."
Tada me pogledao i odgovorio mi umornim glasom. Kao da to objašnjava vrticnjaku po deseti put. "Ona nam ne dopušta."
Trebala mi je minuta da svarim što je rekao. Joj, covjece, stvarno je ostala vjerna sebi.
Naravno da bi umrla za taj cudovišni nakot. Tako tipicno za Bellu.
"Dobro je poznaješ", prošaptao je. "Kako brzo shvacaš... Ja to nisam shvatio. Ne na vrijeme.
Nije
htjela razgovarati sa mnom na putu kuci, barem ne ozbiljno. Mislio sam
da se boji - što bi bilo prirodno. Mislio sam da se ljuti na mene jer
sam joj to prouzrocio, jer sam joj ugrozio život.
Opet. Ni nakraj
pameti nije mi bilo što ona zaista misli, što ona odlucuje uciniti. Sve
dok nas moja obitelj nije docekala u zracnoj luci, kad je otrcala ravno
Rosalie u narucje. Rosalie! A onda sam zacuo što Rosalie misli. Nije mi
bilo jasno sve dok to nisam cuo. No ti razumiješ nakon jedne
sekunde..." Ispustio je nešto što je napola zvucalo kao uzdah, a napola
kao stenjanje.
"Vrati se mrvicu. Ona vam ne dopušta." Sarkazam mi je jetko tekao s jezika. "Niste li vec
opazili
da je ona snažna upravo kao i svaka prosjecna ljudska cura od pedeset
kila? Koliko ste vi vampovi zapravo glupi? Obuzdajte je i ošamutite je
narkoticima."
"Ja sam to i htio", prošaptao je. "Carlisle je bio spreman..."
Što, bili ste preplemeniti, je li?
"Ne. Ne plemeniti. Njezina nam je tjelohraniteljica zakomplicirala situaciju."
O.
Njegova mi prica prije nije imala narocitog smisla, ali sad mi se sve
složilo. Dakle, takvu igru Blondinka igra. Samo, koje koristi ona ima
od toga? Zar mišica tako žarko želi da Bella umre?
"Možda", rekao je. "Rosalie na to ne gleda baš na takav nacin."
"Pa
onda prvo sredite plavušu. Vaša se vrsta dade ponovno sastaviti, je 1'
tako? Pretvorite je u slagalicu i onda se pobrinite za Bellu."
"Emmett
i Esme na njezinoj su strani. Emmett nam nipošto ne bi dopustio... a
Carlisle mi ne želi pomoci dok se Esme protivi..." Nije dovršio
recenicu. Glas mu je umuknuo.
"Trebao si ostaviti Bellu sa mnom."
"Jesam."
Samo,
sad je bilo malo prekasno za to. Možda je trebao razmisliti o svemu
tome prije nego što ju je napumpao tim cudovištancem koje isisava život
iz nje.
Zagledao se u mene iz utrobe svog osobnog pakla, i bilo mi je jasno da se slaže sa mnom.
"Nismo
znali", rekao je rijecima tihim kao dah. "Ni nakraj pameti mi nije
bilo. Nikad još nije postojao par poput mene i Belle. Kako smo mogli
znati da ljudska žena može zaceti dijete s jednim od nas—"
"Kad bi ljudska žena trebala pritom biti rastrgana na komadice?"
"Da",
složio se napetim šaptom. "Ima njih, sadista, inkuba, sukuba. Postoje
oni. Ali zavodenje im je tek uvod u gozbu. Nitko ga ne preživi."
Odmahnuo je glavom kao da mu je cijeli taj pojam oduran. Kao da je on
išta bolji.
"Nisam znao da postoji posebno ime za to što si", procijedio sam.
Zagledao se uvis u mene, a lice mu je izgledalo tisucu godina staro.
"Cak me ni ti, Jacobe Blacku, ne možeš mrziti onoliko koliko ja mrzim sebe."
Varaš se, pomislio sam, nijem od srdžbe.
"Neceš je spasiti ako mene sada ubiješ", tiho je rekao.
"A kako cu je onda spasiti?" "Jacobe, moraš mi nešto uciniti." "Ma da ne bi, parazitu!"
Samo me gledao tim svojim napola umornim, napola sludenim ocima. "Za nju?"
Cvrsto sam stisnuo zube. "Dao sam sve od sebe daje sacuvam od tebe. Baš sve što sam mogao. Prekasno je."
"Poznaješ
je, Jacobe. Nalazite se na nacin koji meni uopce nije jasan. Dio si
nje, a ona je dio tebe. Ne želi me slušati, jer misli da je
podcjenjujem. Misli da je dovoljno jaka za ovo..."
Zagrcnuo se, pa progutao. "Možda ce tebe htjeti poslušati."
"Zašto bi?"
Naglo
je ustao, ociju zažarenijih nego prije, mahnitijih. Upitao sam se ne
silazi li on to zaista s uma. Mogu li vampiri poludjeti?
"Možda", odgovorio je mojoj pomisli. "Ne znam. Takav je osjecaj." Protresao je glavom.
"Moram
to nastojati prikrivati pred njom, jer joj se od uzrujavanja samo
pogoršava. I ovako ne može zadržati nikakvu hranu u sebi. Moram biti
pribran; ne mogu joj otežavati muke. Ali to sada nije bitno. Mora te
poslušati!"
"Ne mogu joj reci ništa što joj ti vec nisi rekao. Što bi ti htio? Da joj kažem da je glupa?
Vjerojatno to vec zna. Da joj kažem da ce umrijeti? Kladim se da i to zna."
"Možeš joj ponuditi to što ona želi."
E sad mi više uopce nije bio jasan. Je 1' i to od ludila?
"Nije
me briga ni za što osim da joj sacuvam život", rekao je, odjednom
usredotocen. "Ako želi imati dijete, neka ga slobodno ima. Po jedno
dijete na svaki prst na ruci. Što god želi."
Napravio je jedan takt stanke. "Može imati i štenad, ako ne bude drugog nacina."
Pogled
mu se na trenutak susreo s mojim, i lice mu je mahnitalo pod tankim
slojem obuzdavanja. Tvrdo mi se mrštenje raspalo kad sam shvatio što je
rekao, i osjetio sam da su mi se usta zgranuto objesila.
"Ali ne
ovako!" prosiktao je prije nego što sam uspio doci k sebi. "Ne da taj
st\'or isisava život iz nje dok ja tu bespomocno stojim! Dok je gledam
kako kopni i propada. Dok gledam kako je muci." Brzo je usisao dah, kao
da ga je netko kresnuo u trbuh. "Moraš je natjerati da prestane biti
nerazumna, Jacobe. Više me uopce ne želi slušati. Rosalie je stalno uz
nju, puni joj glavu ludostima - štiti je. Ne, štiti stvora. Bellin
život ništa joj ne znaci."
Iz grla mi je doprlo krkljanje, kao da se gušim.
Što
on to meni govori? Da bi Bella trebala, što? Imati bebu? Sa mnom? Što?
Kako? Zar se on to nje odrice? Ili možda misli da ne bi imala ništa
protiv da je dijelimo?
"Kako god. Nije bitno, samo da ostane živa."
"To ti je najluda stvar koju si dosada rekao", promumljao sam.
"Ona te voli."
"Nedovoljno."
"Spremna je dati život da bi imala dijete. Možda bi prihvatila malo manje ekstremno rješenje."
"Zar ti nju uopce ne poznaješ?"
"Znam, znam. Nece je biti lako nagovoriti. Zato mi trebaš ti. Znaš kako razmišlja. Urazumi je."
Nisam mogao ni pomisliti na to što mi on predlaže. Bilo mi je previše. Nemoguce. Pogrešno.
Bolesno. Posuditi Bellu za vikend i onda je vratiti u ponedjeljak, kao film u videoteku? Tako spigano.
Tako primamljivo.
Nisam htio razmišljati, nisam si htio stvarati predodžbe, ali slike su mi svejedno došle.
Precesto
sam na taj nacin snatrio o Belli, u vrijeme dok smo nas dvoje još možda
mogli biti par, a i dugo nakon što je postalo jasno da ce mi od tih
snatrenja ostati samo gnojne rane, jer nacina nema, nikakvog. Tada si
nisam mogao pomoci. Sada se nisam mogao sprijeciti. Bella u mom
zagrljaju, Bella uzdiše moje ime...
Još mi je gora bila ova nova slika koja mi nikad još nije izašla pred
oci, slika koja po pravdi nije ni trebala postojati za mene. Ne još.
Slika za koju sam znao da me ne bi morila godinama da mi je on nije
sada pokazao u glavi. Ali zadržala mi se, puštajuci vitice kroz moj
mozak kao korov -otrovan i neuništiv. Bella, zdrava i blistava, tako
drugacija nego sada, ali u necemu ista: u tijelu, ne izoblicenom,
promijenjenom na prirodniji nacin. Zaobljenom zbog moga djeteta.
Pokušao sam pobjeci od tog otrovnog korova mozgojedca. "Da Bellu urazumim? U kojem ti to svemiru živiš?"
"Barem pokušaj."
Brzo sam odmahnuo glavom. Cekao je, zanemarivši negativni odgovor jer je cuo da se dvoumim.
"Odakle ti sad ti psihopatski idiotizmi? Ti to smišljaš u hodu?"
"Mislim
jedino o nacinima da je spasim otkako sam shvatio što je naumila. Za
što je voljna umrijeti. Ali nisam znao kako da ti se javim. Znao sam da
me neceš saslušati ako te nazovem. Otišao bih te uskoro potražiti, da
nisi danas došao. Ali teško mi ju je napustiti, cak i na nekoliko
minuta. Njezino stanje... tako se brzo mijenja. Stvor... raste. Brzo.
Ne mogu je sada ostaviti." "Kakav je to stvor?"
"Nitko od nas pojma nema. Ali snažniji je od nje. Vec sada."
Odjednom sam ga vidio - u glavi mi se stvorilo to nabreklo cudovište koje ju razdire iznutra.
"Pomozi mi da ga sprijecim", prošaptao je. "Pomozi mi sprijeciti da se to dogodi."
"Kako? Davanjem usluga pastuha?" Nije se ni trznuo kad sam to rekao, ali ja se jesam.
"Stvarno si poremecen. Nece joj biti ni nakraj pameti da to posluša."
"Pokušaj. Više se nema što izgubiti. Kakve štete tu može biti?"
Može, na meni. Zar nisam i bez ovoga vec pretrpio dovoljno Bellinih odbijanja?
"Malo boli da je spasiš? Zar je to tako visoka cijena?" "Ali nece upaliti."
"Možda nece. Samo, možda je zbuni. Možda joj se odlucnost pokoleba. Meni je potreban samo jedan trenutak nedoumice."
"A onda ceš joj oduzeti ponudu pod nosom? 'Samo sam se šalio, Bella'?"
"Ako želi dijete, to ce i dobiti. Necu povuci svoju odluku."
Nisam
mogao vjerovati da uopce razmišljam o tome. Bella bi me opalila u facu
- nije da bi mene to narocito pogodilo, ali vjerojatno bi si opet
slomila šaku. Ne bih mu smio dopustiti da razgovara sa mnom, da mi muti
glavu. Trebao bih ga jednostavno ubiti odmah sada.
"Ne sada", šapnuo
je. "Ne još. Bilo to ispravno ili ne, to bi je uništilo, što i sam
znaš. Nema potrebe za žurbom. Ako te nece poslušati, dobit ceš svoju
priliku. U trenutku kad Bellino srce prestane kucati, preklinjat cu te
da me ubiješ."
"Neceš me dugo morati preklinjati."
Natruha iznurena osmijeha podigla mu je kutak usana. "Na to itekako racunam."
"Onda smo se dogovorili."
Kimnuo je glavom i pružio mi svoju hladnu, kamenu ruku.
Progutao sam gađenje i prihvatio njegovu ruku. Prsti su mi se sklopili oko kamena i jedanput smo se rukovali.
"Dogovorili smo se", složio se.

3.Zašto jednostavno nisam otišao?Oh,da,zato što sam idiot

Bilo mi je kao - ne znam kao što. Kao da ovo nije
stvarno. Kao da sam u nekakvoj darkerskoj verziji loše sapunice.
Umjesto da sam frik za audio/video koji se sprema pozvati glavnu
navijacicu da s njim ode na maturalnu, bio sam drugoplasirani vukodlak
koji se sprema pozvati vampirovu ženu da ode s njim pod plahte i malo
se pari. Divota. Ne, necu to uciniti. To nije normalno i nije u redu.
Potpuno cu zaboraviti sve što mi je rekao.
Ali razgovarat cu s njom. Pokušat cu je natjerati da me sasluša.
A ona nece. Baš kao i uvijek.
Edvvard nije davao ni odgovore ni komentare na moje misli dok me vodio natrag u kucu.
Upitao
sam se zašto se baš ondje odlucio zaustaviti. Je li tamo bio dovoljno
daleko od kuce da ostali ne cuju njegov šapat? Je li u tome bila
poanta? Možda. Kad smo prošli kroz vrata, oci ostalih Cullenovih bile
su sumnjicave i zbunjene. Nitko od njih nije izgledao zgadeno ili
uvrijedeno. Znaci da ocito nisu culi nijednu od dvije molbe koje mi je
Edvvard uputio.
Zastao sam na otvorenim vratima, ne znajuci tocno
što bih sada. Bilo mi je bolje na tom mjestu, gdje je još mrvica
podnošljiva zraka puhala izvana.
Edvvard je ušao u sredinu skupine,
kruto držeci ramena. Bella ga je zabrinuto promatrala, a onda joj se
pogled na trenutak susreo s mojim. Zatim je ponovno krenula gledati
njega.
Lice joj je poprimilo sivkasto blijedu boju, i vidio sam na što je mislio kad je rekao da joj se od uzrujavanja pogoršava.
"Pustit
cemo Jacoba i Bellu da razgovaraju nasamo", rekao je Edvvard. U glasu
mu uopce nije bilo izražajnosti. Zvucao je robotski.
"Preko moga
pepela", uzvratila mu je Rosalie siktajem. Još uvijek se motala Belli
oko glave, jedne hladne ruke zaštitnicki postavljene na Bellin
bljedunjavi obraz.
Edvvard je nije pogledao. "Bella", rekao je istim
onim praznim tonom. "Jacob bi htio porazgovarati s tobom. Bojiš li se
ostati sama s njim?"
Bella me zbunjeno pogledala. Zatim je pogledala Rosalie.
"U redu je, Rose. Jake nam nece ništa. Idi s Edvvardom."
"Možda je to neka smicalica", upozorila je plavuša.
"Ne vidim kako", rekla je Bella.
"Carlisle
i ja uvijek cemo ti biti na vidiku, Rosalie", rekao je Edvvard. Njegov
je bezosjecajni glas pucao, otkrivajuci bijes u dubini. "Nas dvojice se
ona boji."
"Ne", prošaptala je Bella. Oci su joj svjetlucale, mokrih trepavica. "Ne, Edvvarde, ne bojim se..."
Odmahnuo
je glavom, blago se osmjehnuvši. Bilo je bolno vidjeti taj osmijeh.
"Nisam to tako mislio, Bella. Dobro sam ja. Ne brini zbog mene."
Odurno. Imao je pravo - ona se grize zato što je njemu teško. Cura je klasicna mucenica.
Rodila
se totalno u pogrešnom stoljecu. Trebala je živjeti u ona vremena kad
se još moglo srediti da je bace lavovima s nekim plemenitim ciljem.
"Sve vas molim", rekao je Edvvard, kruto pokazavši prema vratima. "Idemo."
Pribranost
koju se trudio zadržati zbog Belle bila mu je na izmaku snaga. Vidio
sam koliko je blizu onome covjeku na lomaci u kojega se vani pretvorio.
I ostali su to opazili. Šutke su izašli kroz vrata, a ja sam im se
maknuo s puta. Kretali su se brzo; srce mi je dvaput lupilo, i tu više
nije bilo nikoga osim Rosalie, koja je oklijevala nasred sobe, i
Edvvarda, koji je i dalje cekao na vratima.
"Rose", rekla je Bella tiho. "Htjela bih da odeš."
Plavuša
je prostrijelila Edvvarda pogledom, te mu mahnula da izade prvi.
Izgubio se kroz vrata. Uputila mi je dug, prijeteci pogled, a onda i
sama nestala.
Kad smo ostali sami, prešao sam sobu i sjeo na pod do Belle. Primio sam joj obje hladne ruke i poceo ih oprezno trljati.
"Hvala, Jake. To mi godi."
"Necu ti lagati, Bells. Izgledaš odurno."
"Znam", uzdahnula je. "Strašno me je vidjeti."
"Strašno kao cudovište iz mocvare", složio sam se.
Nasmijala se. "Tako mi je drago što si tu. Ugodno mi je smijati se. Ne znam koliko još teških drama mogu izdržati."
Prevrnuo sam ocima.
"Okej, okej", složila se. "Sama ih izazivam."
"Da, upravo tako. Pa kako si mogla, Bells? Stvarno!"
"Je li to on tražio da se dereš na mene?"
"Recimo. Premda mi ne ide u glavu zašto misli da bi me ti poslušala. Nikad dosad nisi."
Uzdahnula je.
"A lijepo sam ti rekao—" zaustio sam.
"Jesi li znao da '« lijepo sam ti rekao' ima brata, Jacobe?" upala mi je potpitanjem u rijec.
"Zove se 'drži jezik za zubima'."
"Dobra fora."
Iscerila mi se. Koža joj se rastegnula preko kostiju. "Nije moja - cula sam je na reprizi Simpsona."
"Ta mi je promaknula."
"Bila je smiješna."
Jednu minutu ništa nismo rekli. Ruke su joj polako postajale nešto toplije.
"Je li te zaista zamolio da razgovaraš sa mnom?"
Kimnuo sam glavom. "Da te malo urazumim. Eto bitke koja je izgubljena prije pocetka."
"Pa zašto si onda pristao?"
Nisam joj odgovorio. Nisam ni sam tocno znao.
Znao
sam jedno - svaka sekunda koju provedem s njom samo ce pojacati patnju
od boli koja me poslije ceka. Kao kod narkica s ogranicenom zalihom,
slijedi mi suocavanje s ružnom istinom. Što više šutova sada uzmem, to
ce mi teže biti kad mi se zaliha istroši.
"Izaci ce to na dobro, znaš", rekla je nakon minute tišine. "Vjerujem u to."
Na to mi je opet došlo crveno pred oci. "Medu simptomima ti je i poremecaj uma?" brecnuo sam se.
Nasmijala se, premda mi je bijes bio tako stvaran da su mi se ruke tresle na njezinima.
"Možda",
rekla je. "Ne kažem da ce se situacija lako razriješiti, Jake. Ali kako
sam mogla preživjeti sve što sam preživjela a da sada vec ne vjerujem u
cuda?"
"Cucla?"
"Pogotovo za tebe", rekla je. Smiješila se.
Izvukla je jednu ruku iz mojih i pritisnula mi je uz obraz. Bila je
toplija nego prije, ali na dodir mi je djelovala prohladno, kao i
vecina ostaloga.
"Više nego na bilo koga drugog, neko cudo ceka na tebe da ti postavi sve kako treba."
"O cemu ti to blebeceš?"
I dalje se smiješila. "Edvvard mi je jedanput rekao kako je to kod vas - to s otiskivanjem.
Rekao
je daje kao u Snu ivanjske noci, kao carolija. Otkrit ceš koja tebe
zapravo ceka, a onda ce ti možda sve ovo imati smisla."
Da nije izgledala tako krhko, poceo bih vrištati.
Ovako sam ipak zarežao na nju.
"Ako
misliš da bi otiskivanje ikada moglo dati smisla ovom bezumlju..."
Nastojao sam naci prave rijeci. "Stvarno misliš da bi ovo moglo postati
u redu samo zato što bih se ja jednoga dana mogao otisnuti na neku
neznanku?" Upro sam prstom u njezino nabreknulo tijelo. "Reci mi kojeg
je to onda smisla imalo, Bella! Kojeg je smisla imala moja ljubav prema
tebi? Kojeg je smisla imala tvoja ljubav prema njemu? Kada umreš" -
rijeci su mi režale - "kako ce to ikada više biti u redu? Kojeg je
smisla imala sva ova bol? Moja, tvoja, njegova! Ubit ceš i njega, makar
me nije briga za to." Lecnula se, ali nastavio sam. "Onda, kojeg je
smisla imala tvoja izopacena ljubavna prica, na kraju krajeva? Ako ima
ikakvog smisla, molim te, pokaži mi ga, Bella, jer ja ga ne vidim."
Uzdahnula
je. "Ne znam još, Jake. Ali jednostavno... osjecam... da sve ovo ide
prema nekom dobru, ma koliko ga je sada teško vidjeti. To bi se valjda
moglo nazvati vjerom."
"Umireš nizašto, Bella! Nizašto!"
Spustila
je ruku s moga lica na svoj nabrekli trbuh i pomilovala ga. Nije morala
to kazati rijecima da bih znao što misli. Umirala je zbog stvora.
"Necu umrijeti", rekla je kroza zube, i bilo mi je jasno da ponavlja stvari koje je vec rekla.
"Voljom cu natjerati svoje srce da kuca i dalje. Imam dovoljno snage za to."
"Pricaš
ciste gluposti, Bella. Predugo vec nastojiš održati korak s
natprirodnim. Nijedna normalna osoba ne može to izvesti. Nemaš dovoljno
snage." Primio sam joj lice rukom. Nisam se morao pritom podsjecati da
budem pažljiv. Sve je na njoj glasno izvikivalo lomljivo.
"Mogu ja. Mogu ja", mrmljala je, zvuceci baš kao ona djecja knjiga o lokomotivici koja je mogla.
"Ne izgleda mi baš tako. Onda, kakav ti je plan? Nadam se da imaš nekakav."
Kimnula je, ne gledajuci me u oci. "Jesi li znao da je Esme skocila s litice? Još dok je bila ljudska, hocu reci." "Pa?"
"Pa,
bila je tako blizu smrti da se nisu cak ni trudili odnijeti je u hitnu
službu - odnijeli su je ravno u mrtvacnicu. Samo, srce joj je i dalje
kucalo kad ju je Carlisle pronašao..."
Na to je prije mislila, kad je rekla da ce natjerati svoje srce da kuca i dalje.
"Nisi
naumila preživjeti ovo kao covjek", tupo sam izjavio. "Ne. Nisam
glupa." Tada me pogledala u oci. "Samo, ti vjerojatno imaš svoje
mišljenje o tome."
"Hitna vampirizacija", promumljao sam.
"Kod
Esme je uspjela. Kao i kod Emmetta, i Rosalie, cak i kod Edvvarda.
Nijedno od njih nije bilo u narocito dobrom stanju. Carlisle ih je
izmijenio samo zato što je bilo ili to ili smrt. On ne okoncava živote,
on ih spašava."
Iznenada me žacnula grižnja savjesti zbog dobrog vampirskog doktora,
kao i prije. Otjerao sam tu misao i prionuo na preklinjanje.
"Slušaj
me, Bells. Nemoj tako." Kao i prije, kad je stigao Charliejev poziv,
uvidio sam koliko je to meni zaista bitno. Shvatio sam da mi je
potrebno da ona ostane na životu, u nekom obliku.
U bilo kakvom obliku. Duboko sam udahnuo. "Ne cekaj da bude prekasno, Bella. Ne tako. Živi.
Okej? Samo živi. Nemoj mi to raditi. Nemoj to njemu raditi." Glas mije postao grublji, glasniji.
"Znaš
što ce on uciniti kad umreš. Vec si to vidjela. Hoceš da se vrati onim
talijanskim ubojicama?" Zgroženo se skvrcila na kaucu.
Izostavio sam spomenuti da ovaj put nece biti potrebe za tim.
Nastojeci zvucati blaže, upitao sam je: "Sjecaš se kad su me oni novorodeni razvalili? Sto si mi tada rekla?"
Pricekao sam, ali nije mi htjela odgovoriti. Stisnula je usne.
"Rekla si mi da budem dobar i poslušam Carlislea", podsjetio sam je. "A što sam ja ucinio?
Poslušao sam vampira. Zbog tebe."
"Poslušao si ga zato što je tako bilo najbolje."
"Okej - izaberi koji god hoceš razlog od ta dva."
Duboko
je udahnula. "Sada tako nije najbolje." Pogled joj je pao na njezin
veliki, okrugli trbuh, i prošaptala je ispod glasa: "Necu ga ubiti."
Ruke
su mi se ponovno pocele tresti. "O, nisam cuo veliku vijest.
Novorodence je slatki mali deckic, je li? Trebao sam donijeti par
plavih balona."
Lice joj je porumenjelo. Boja je bila tako prekrasna - zavrnula mi se u želucu poput noža.
Nazubljenog noža, zahrdalog i hrapavog.
Necu pobijediti u raspravi. Još jedanput.
"Ne
znam je li deckic", priznala je, pomalo plaho. "Ultrazvuk ne
funkcionira. Membrana oko bebe je pretvrda - kao njihova koža. Tako da
je on mala zagonetka. Ali u glavi uvijek vidim djecacica."
"To u tebi nije nekakva slatka mala beba, Bella."
"Vidjet cemo", rekla je. Gotovo samodopadno.
"77 neceš", zarežao sam.
"Veliki si pesimist, Jacobe. Svakako postoji mogucnost da sacuvam glavu."
Nisam joj mogao odgovoriti. Spustio sam pogled i duboko, polako disao, ne bih li obuzdao srdžbu.
"Jake", rekla je i potapšala me po kosi, pomilovala po obrazu. "Bit ce u redu. Sšš. U redu je."
Nisam podigao pogled. "Ne. Nece biti u redu."
Obrisala mi je nešto mokro s obraza. "Sšš."
"Koja
ti je to fora, Bella?" Buljio sam u svijetli tepih. Ostavljao sam mrlje
prljavim, bosim nogama. Baš dobro. "Mislio sam daje cijela poanta u
tome da želiš svoga vampira više od icega. A sad ceš ga se samo odreci?
To mi uopce nema smisla. Odakle ti sad odjednom ta ocajnicka potreba da
budeš mama? Ako si to vec toliko željela, zašto si se udala za vampira?"

Bio
sam opasno blizu ponuditi joj ono stoje tražio od mene. Vidio sam da me
rijeci vuku prema tome, ali nisam im mogao promijeniti smjer.
Uzdahnula je. "Nije to tako. Nije mi zapravo bilo stalo do radanja. Nisam ni razmišljala o tome.
Nije tu samo stvar u tome da rodim bebu. Nego... eto, baš... ovu bebu."
"To je ubojica, Bella. Pogledaj se."
"Nije. Stvar je u meni. Samo sam krhka i ljudska. Ali mogu ja to izdurati, Jake, mogu—"
"Joj, daj! Zacepi, Bella. Ta sranja pricaj svome krvopiji, ali mene neceš prevariti. Dobro znaš da se neceš izvuci."
Prostrijelila me pogledom. "Ne mogu to znati. To me brine, jasno."
"Brine te", ponovio sam kroza zube.
Tada je nijemo jauknula i primila se za trbuh. Srdžba mi se ugasila kao iskljucena prekidacem.
"Dobro sam", prodahtala je. "Nije to ništa."
Ali
nisam je cuo; ruke su joj odmaknule debelu majicu u stranu, pa sam
zgroženo blenuo u kožu koju sam ugledao. Trbuh joj je izgledao kao
uprljan velikim mrljama modrikastocrne tinte.
Opazila je što gledam, pa se naglo opet prekrila.
"Snažan je, to je sve", krenula ga je pravdati.
Te mrlje tinte bile su modrice.
Gotovo
sam povratio, i shvatio sam ono što mi je Edward rekao o gledanju nje
kako pati od tog stvora. Odjednom sam se i sam osjetio pomalo sluden.
"Bella", rekao sam.
Osjetila je promjenu u mome glasu. Podigla je pogled, i dalje teško dišuci, zbunjenih ociju.
"Bella, nemoj."
"Jake—"
"Slušaj me. Nemoj se odmah nakostriješiti. Okej? Samo me slušaj. Što ako...?"
"Što ako što?"
"Što
ako ti ovo nije jedina prilika? Što ako to nije sve ili ništa? Što ako
samo poslušaš Carlislea kao dobra djevojcica i zadržiš se na životu?"
"Necu—"
"Nisam još završio. Ostala bi živa. Onda možeš ispocetka. Ovo nije uspjelo. Pokušat ceš ponovno."
Namrštila
se. Podigla je ruku i dotaknula me na mjestu gdje su mi se obrve
stiskale. Prstima mi je na trenutak izgladila celo dok je nastojala
shvatiti što joj govorim.
"Ne razumijem... Kako to misliš, da pokušam ponovno? Ne misliš valjda da bi mi Edvvard
dopustio...? I kakve bi tu razlike bilo? Sigurna sam da bi svaka beba—"
"Da",
poklopio sam je. "Svako njegovo dijete bilo bi isto." Umorno joj se
lice samo još više zbunilo. "Sto?" Ali nisam mogao reci ništa više.
Nije bilo smisla. Nikada je necu moci spasiti od sebe same. Nikada to
nisam ni mogao. Zatim je trepnula, i vidio sam da je shvatila.
"O.
Gah. Molim te, Jacobe. Misliš da bih trebala ubiti svoju bebu i
zamijeniti je nekim generickim nadomjestkom? Umjetnom oplodnjom?" Sad
je bila vec ljuta. "Zbog cega bih htjela imati bebu nekog neznanca?
Što, tebi je to svejedno? Beba kao beba?"
"Nisam to htio reci", promrsio sam. "Ne neznanca."
Nagnula se prema meni. "Pa što mi onda hoceš reci?"
"Ništa. Ništa ti necu reci. Isto kao i uvijek."
"Odakle ti to?"
"Pusti, Bella."
Sumnjicavo
se namrštila. "Je li ti on rekao da mi to kažeš?" Oklijevao sam,
iznenaden što je tako brzo pokopcala stvari. "Nije." "Rekao ti je, zar
ne?"
"Nije, stvarno. Uopce nije spomenuo nikakvu umjetnu oplodnju."
Lice joj se tada smekšalo, i legla je natrag na jastucice, sva iscrpljena. Kad je progovorila,
gledala
je u stranu, uopce se ne obracajuci meni. "On bi za mene sve ucinio. A
ja mu nanosim toliku bol... Ali što si on misli? Da bih mijenjala ovo"
- prešla je rukom preko trbuha - "za necije tude..." Ove posljednje
rijeci je promumljala, a onda je utihnula. Oci su joj bile vlažne.
"Ne
moraš mu nanijeti bol", prošaptao sam. Moljakanje u njegovu korist
peklo me u ustima poput otrova, ali znao sam da mi je ovaj pristup
vjerojatno najbolja mogucnost daje zadržim na životu. A izgledi su i
dalje bili tisucu prema jedan. "Mogla bi ga opet usreciti, Bella. A
stvarno mislim da on polako puca po šavovima. Ozbiljno ti kažem."
Kao da nije slušala; rukom je pravila male kružnice na izmucenom trbuhu i grizla se za usnu.
Dugo je vladala tišina. Upitao sam se jesu li Cullenovi narocito daleko. Slušaju li oni moja bijedna nastojanja da je urazumim?
"Ne tude?" promrmljala je sebi u bradu. Trgnuo sam se. "Što ti je to Edvvard tocno rekao?"
upitala me ispod glasa.
"Ništa. Samo je mislio da bi mene možda htjela poslušati."
"Ne to. O ponovnom pokušaju."
Cvrsto je uprla oci u moje, i uvidio sam da sam joj vec previše toga odao. "Ništa."
Blago je zinula. "Opa."
Šutjeli smo nekoliko otkucaja srca. Opet sam se zagledao sebi pod noge, jer nisam mogao izdržati njezin pogled.
"On je stvarno sve u stanju uciniti, zar ne?" prošaptala je.
"Rekao sam ti da silazi s uma. Doslovce, Bells."
"Cudi me da ga nisi smjesta ocinkao. Da ga uvališ u gabulu."
Kad sam je pogledao, cerila se.
"Palo mi je to na pamet." Pokušao sam se i ja isceriti, ali osjetio sam da mi osmijeh propada na licu.
Znala je što joj nudim, i nije namjeravala uopce ozbiljno to razmotriti. Znao sam da nece. Ali svejedno me zapeklo.
"Nema
ni mnogo toga što ti ne bi ucinio za mene, zar ne?" prošaptala je.
"Stvarno ne znam zašto se trudiš. Ne zaslužujem nijednoga od vas."
"Samo, zbog toga se neceš predomisliti, zar ne?"
"Ne
ovaj put." Uzdahnula je. "Kad bih ti to barem mogla objasniti kako
treba, da shvatiš. Ne mogu nauditi njemu" - pokazala je na trbuh - "kao
što ne mogu ni uzeti pištolj i pucati u tebe. Volim ga."
"Zašto ti uvijek moraš voljeti ono što ne treba, Bella?"
"Ne bih rekla da je tako."
Istjerao sam knedlu iz grla da mi glas zvuci cvrsto kao što želim. "Vjeruj mi na rijec."
Poceo sam ustajati.
"Kamo ceš?"
"Nema koristi od toga što sam tu."
Molecivo je ispružila mršavu ruku. "Ne idi."
Osjetio sam kako me ovisnost usisava, nastoji me zadržati blizu nje.
"Nije mi ovdje mjesto. Moram se vratiti."
"Zašto si danas došao?" upitala me, i dalje mlitavo pružajuci ruku.
"Samo da vidim jesi li zaista živa. Nisam vjerovao da si bolesna, kao što je Charlie rekao."
Iz izraza njezina lica nije mi bilo jasno je li to popušila ili ne. "Hoceš li se opet vratiti? Prije nego što..."
"Nemam namjeru sjediti ovdje i gledati te kako umireš, Bella."
Lecnula se. "Imaš pravo, imaš pravo. Trebao bi otici."
Krenuo sam prema vratima.
'"Denja", prošaptala je za mnom. "Volim te, Jake."
Zamalo
sam se vratio. Zamalo sam se okrenuo, pao na koljena i poceo je opet
preklinjati. Ali znao sam da se moram riješiti Belle, riješiti
ovisnicke krize, dok nije ubila mene kao što ce ubiti njega.
"Jasno, jasno", promrmljao sam na izlasku.
Nisam vidio one vampire. Zanemario sam svoj motor, koji je osamljeno stajao nasred livade.
Sada
mi nije bio dovoljno brz. Tata mi sigurno vec šizi - kao i Sam. Kako ce
copor protumaciti to što nisu culi moje faziranje? Hoce li misliti da
su me Cullenovi sredili prije nego što sam dobio priliku? Skinuo sam
se, ne hajuci za to hoce li me tko vidjeti, i potrcao. U skoku sam
prešao u vuka.
Cekali su me. Pa jasno da su me cekali.
Jacob, Jake, uglas je prozborilo osam glasova s olakšanjem.
Da si odmah došao doma, naredio mi je glas Alfe. Sam je bio bijesan.
Osjetio sam kako se Paul gubi, i znao da Billy i Rachel cekaju da cuju što je bilo sa mnom.
Paul
je tako nestrpljivo htio javiti im sretnu vijest da nisam vampirima
postao kost za glodanje da nije imao vremena pricekati da cuje cijelu
pricu.
Nisam morao kazati coporu da stižem - vidjeli su kako šuma
mutno prolazi oko mene dok sam jurio kuci. Nisam im morao ni reci da
sam napola sluden. Mucne su mi se stvari jasno vidjele u glavi.
Vidjeli
su sav onaj užas - Bellin prošarani trbuh, njezin hrapavi glas: snažan
je, to je sve, covjeka na lomaci u Edvvardovu licu: dok je gledam kako
kopni i propada...dok gledam kako je muci, Rosalie u cucnju nad
Bellinim mlitavim tijelom: Bellin život ništa joj ne znaci - i,
iznimno, nitko nije imao ništa za reci.
Njihov je šok bio tek nijemi povik u mojoj glavi. Lišen rijeci.
Stigao sam na pola puta do kuce prije nego što je itko došao k sebi. Zatim su mi svi potrcali ususret.
Bio
je gotovo mrak - oblaci su potpuno prekrivali zalazak sunca. Usudio sam
se jurnuti preko autoceste i uspio je neopaženo prijeci.
Našli smo
se desetak milja dalje od La Pusha, na cistini stvorenoj sjecom
stabala. Bila je izvan ruke, utisnuta izmedu dva gorska vrhunca, gdje
nas nitko nece vidjeti. Paul ih je pronašao istodobno kad i ja, tako da
se cijeli copor našao na broju.
Graja u mojoj glavi bila je potpuni kaos. Svi su se derali uglas.
Sam
je bio potpuno nakostriješen, i režao je bez prestanka dok je koracao
amo-tamo na celu kruga. Paul i Jared kretali su se kao sjene iza njega,
ušiju priljubljenih uz glavu. Cijeli je obruc bio potpuno uzrujan i na
nogama, i potmulo je režao na mahove.
Bijes im je ispocetka bio
neodreden, pa sam pomislio da mi se crno piše. Samo, tako sam bio
spigan da me nije bilo briga. Neka mi zbog oglušivanja na naredbe rade
što žele.
A onda se neusredotocena zbunjenost misli pocela kretati u istom smjeru.
Kako je to moguce? Sto to znaci? Kako ce to izgledati? Nije sigurno. Nije ispravno. Opasno je.
Neprirodno. Cudovišno. Nakazno. Ne smijemo to dopustiti.
Copor
se sada sinkronizirao, svi su sinkronizirano mislili, izuzev mene i još
jednog. Sjeo sam do tog brata, koji god da je to bio, previše ošamucen
da se osvrnem bilo ocima bilo umom i pogledam tko je to pokraj mene,
dok je copor kružio oko nas.
Sporazum ovo ne predvida.
Ovo sve dovodi u opasnost.
Pokušao
sam razumjeti spiralu glasova, pokušao poci zavojitim putem koji su
misli stvarale ne bih li vidio kamo vode, ali nije mi imalo smisla.
Prizori u središtu njihovih misli bili su moji prizori - i to upravo
oni najgori. Belline modrice, Edvvardovo lice na lomaci.
/ oni ga se boje.
Ali oni nece tu ništa poduzeti.
Štite Bellu Swan.
Ne smijemo dopustiti da to utjece na nas.
Sigurnost naših obitelji, svih u ovom kraju, važnija je od jedne ljudske žene.
Ako oni ne žele ubiti stvora, morat cemo mi.
Da zaštitimo pleme.
Da zaštitimo obitelji.
Moramo ga ubiti dok nije prekasno.
Još
jedna moja uspomena, ovaj put Edvvardove rijeci: Stvor raste. Brzo.
Trudio sam se usredotociti, razabrati glasove pojedinaca.
Nemamo što cekati, pomislio je Jared.
To bi znacilo okršaj, upozorio je Embry. I to gadan.
Spremni smo, ostao je ustrajan Paul.
Iznenadenje ce morati biti na našoj strani, pomislio je Sam.
Ako
ih ulovimo razdvojene, možemo ih svakog zasebno napasti. To bi nam
uvecalo izglede za pobjedu, pomislio je Jared, vec prelazeci na
strategiju.
Protresao sam glavom i polako se digao na noge. Osjecao sam se nesigurno medu njima -
kao da me zbog kruženja vukova obuzimala vrtoglavica. Vuk do mene takoder je ustao.
Osjetio sam da me gurka ramenom, pomažuci mi da se pridignem.
Cekajte, pomislio sam.
Kruženje je zastalo na jedan takt, a onda su se ponovno ushodali. Vremena je malo, rekao je Sam.
Ali
- što vam je došlo? Danas popodne niste ih htjeli napasti zato što su
prekršili sporazum. A sada planirate zasjedu, dok se još drže sporazuma?
Ovakvu
situaciju naš sporazum ne predvida, rekao je Sam. Ovo je opasnost za
svako ljudsko bice u kraju. Ne znamo kakvo su to stvorenje Cullenovi
zaceli, ali znamo da je snažno i da brzo raste. I bit ce premlado da
sluša bilo kakav sporazum. Sjecaš se novorodenih vampira s kojima smo
se borili? Divljih, nasilnih, izvan dosega razuma i obzira. Zamisli
takvog, ali pod zaštitom Cullenovih.
Ne znamo— pokušao sam mu upasti u rijec.
To je tocno, ne znamo, složio se. I u ovom slucaju ne možemo riskirati s neznanim. Možemo
dopustiti
Cullenovima da postoje samo dok smo apsolutno sigurni da se u njih može
pouzdati da nikome nece nauditi. U ovog se... stvora ne može pouzdati.
Nije im ništa draže zbog toga nego nama.
Sam je izvukao Rosalieno lice, njezin zaštitnicki cucanj, iz moga uma i pokazao ga svima.
Neki su spremni na borbu za stvora, ma kakav on bio.
Ma daj, molim te, to je samo beba
Ne zadugo, prošaptala je Leah.
Jake, stari, ovo je veliki problem, rekao je Quil. Ne možemo ga tek tako zanemariti.
Preuvelicavate ga, usprotivio sam im se. Tu je u opasnosti jedino Bella.
Ponovno vlastitim izborom, rekao je Sam. Ali njezin izbor ovaj put se tice svih nas. Ne bih rekao.
Ne možemo se izložiti tom riziku. Necemo dopustiti krvopiji da lovi na našem zemljištu.
Onda im reci da odu, rekao je vuk koji me i dalje pridržavao. Bio je to Seth. Mogao sam si i misliti.
Pa
da postanu prijetnja drugima? Kad krvopije zadu na naše zemljište,
uništimo ih, bez obzira na to gdje namjeravaju loviti. Štitimo svakoga
kog možemo.
Ovo je suludo, rekao sam. Danas popodne bojao si se dovesti copor u opasnost.
Danas popodne nisam znao da su nam obitelji u opasnosti.
Ne mogu vjerovati! Kako ceš ubiti to stvorenje a da pritom ne ubiješ i Bellu?
Nije bilo rijeci, ali šutnja je bila bremenita znacenjem.
Zatulio sam. I ona je ljudsko bice! Zar se naša zaštita ne odnosi na nju?
Tako i tako umire, pomislila je Leah. Samo cemo ubrzati proces.
Nato
sam pukao. Skocio sam od Setha prema njegovoj sestri, iskeženih zuba.
Samo što je nisam šcepao za stražnju nogu kad sam osjetio kako mi se
Samovi zubi zarivaju u bok i odvlace me.
Zaurlao sam od boli i bijesa i okomio se na njega.
Stoj! naredio mi je dvostrukim glasom Alfe.
Kao da su mi se noge odsjekle. Zastao sam u hipu i zadržao se na nogama tek cistom snagom volje.
Pogledao je u stranu od mene. Neceš biti okrutna prema njemu, Leah, zapovjedio joj je.
Bellina
je žrtva visoka cijena, koju cemo svi znati cijeniti. Oduzimanje
ljudskog života protivi se svemu za što se zalažemo. Mracno je
napraviti izuzetak u tom kodeksu casti. Svi cemo žalovati zbog našeg
nocašnjeg djela.
Nocašnjeg? ponovio je zgranuto Seth. Sam - mislim da bismo trebali još malo razgovarati o
ovome.
Posavjetovati se sa starješinama, ako ništa drugo. Ne možeš ozbiljno
misliti da bismo— Ne možemo si sada dopustiti da budemo tolerantni
prema Cullenovima kao ti. Nema vremena za raspravu. Slušat ceš što ti
se kaže, Seth.
Sethova prednja koljena klecnula su, a glava mu se pognula pod težinom zapovijedi Alfe.
Sam je poceo obilaziti nas dvojicu u uskom krugu.
Za ovo nam treba cijeli copor. Jacobe, ti si naš najsnažniji borac. Borit ceš se nocas s nama.
Jasno mije da ti to teško pada, pa ceš se usredotociti na njihove borce - Emmetta iJaspera
Cullena. Ne moraš sudjelovati u... onom drugom. Quil i Embry borit ce se s tobom.
Koljena su mi zadrhtala; s mukom sam se zadržao na nogama dok mi je glas Alfe bicevao
volju.
Paul, Jared i ja idemo na Edwarda i Rosalie. Prema informacijama koje nam je Jacob donio,
mislim da ce njih dvoje cuvati Bellu. Carlisle i Alice takoder ce biti blizu, moguce i Esme.
Brady,
Collin, Seth i Leah okomit ce se na njih. Tko god dobije izravnu
priliku za napad na - svi smo ga culi kako u mislima zamuckuje Bellino
ime - stvorenje, uništit ce ga. Uništavanje
stvorenja prvi nam je prioritet.
Copor
je zažagorio, nervozno izražavajuci pristanak. Od napetosti se svima
krzno nakostriješilo. Koraci su se ubrzali, a šape na tlu punom paprati
oštrije su strugale, zarivajuci nokte u zemlju.
Samo smo Seth i ja
bili nepomicni, oko u sredini oluje iskeženih zubi i pognutih ušiju.
Seth je nosom gotovo doticao tlo, pognut Samovim zapovijedima. Osjetio
sam koliko ga boli nevjera na koju se sprema. Za njega je ovo bilo
izdajstvo - dok se tijekom onog jednodnevnog saveza borio uz Edvvarda,
Seth se istinski sprijateljio s tim vampirom.
Medutim, u njemu nije bilo otpora. Slušat ce, ma koliko ga to boljelo. Nije imao izbora.
A kakav sam izbor ja imao? Kad Alfa nešto kaže, copor ga slijedi.
Sam
nikad još nije do ove mjere tjerao svoj autoritet; znao sam da mu je
istinski mrsko vidjeti Setha kako kleci pred njim, kao rob pod nogama
gospodara. Ne bi silom ovo radio da ne vjeruje kako mu nema druge. Ne
može nam lagati kad smo ovako umno povezani. Stvarno je vjerovao da nam
je dužnost uništiti Bellu i cudovište koje ona nosi. Stvarno je
vjerovao da ne smijemo gubiti vrijeme. Vjerovao je u to dovoljno da
zbog toga izgubi život.
Uvidio sam da ce se sam suociti s Edvvardom,
jer je Edvvard za Sama najveca prijetnja zbog svoje sposobnosti citanja
naših misli. Sam nece dopustiti nekom drugom da se izloži toj opasnosti.
Smatrao je Jaspera drugim protivnikom po snazi, zbog cega gaje povjerio meni. Znao je da
izmedu
svih u coporu imam najboljih izgleda da iz te borbe izadem kao
pobjednik. Najlakše je mete povjerio mladim vukovima i Lei. Lišena
naputaka svojih vizija buducnosti, mala Alice nece biti prijetnja, a iz
doba saveza s njima znali smo da Esme nije borac. Carlisle ce biti veci
izazov, ali sputavat ce ga njegova mržnja prema nasilju.
Osjecao sam goru mucninu nego Seth dok sam promatrao kako Sam to
planira, nastoji sagledati sve rakurse kako bi svakome clanu copora
pružio najvece izglede za preživljavanje.
Sve je bilo naglavce.
Danas popodne, ja sam izgarao od želje za napadom na njih. Ali Seth je
imao pravo - nisam bio spreman za tu borbu. Zaslijepio sam samoga sebe
tom mržnjom.
Nisam si dopustio daje pažljivo sagledam, jer sam zacijelo znao što bih u tom slucaju vidio.
Carlislea
Cullena. Kad bih ga pogledao bez mrene te mržnje preko svojih ociju,
nisam mogao poreci da bi bilo umorstvo usmrtiti ga. Bio je dobar. Dobar
kao bilo koji covjek kojega štitimo.
Možda i bolji. Sto je, valjda,
vrijedilo i za druge, ali nisam gajio tako snažne osjecaje prema njima.
Upravo ce Carlisleu biti mrsko uzvratiti udarac, cak i da spasi
vlastiti život. Zbog toga cemo ga moci ubiti - zbog toga što on nece
htjeti da mi, njegovi neprijatelji, stradamo.
Ovo nije bilo u redu.
I ne samo zbog toga što mi je ubiti Bellu bilo kao da ubijam sebe, kao samoubojstvo.
Saberi se, Jacobe, naredio mi je Sam. Pleme je iznad svega. Danas nisam imao pravo, Sam.
Tada su ti razlozi bili pogrešni. Ali sada moramo izvršiti svoju dužnost. Napeo sam se. Ne.
Sam je kriknuo i prestao koracati preda mnom. Zagledao mi se u oci, dok mu je potmulo rezanje dopiralo kroza zube.
Da,
odredio je Alfa, dok mu je dvostruki glas prštao vrelinom autoriteta.
Nocas nece biti nikakvih iznimaka. Ti ceš se, Jacobe, boriti s nama
protiv Cullenovih. Ti ceš se, zajedno s Quilom i Embrvjem, pobrinuti za
Jaspera i Emmetta. Dužnost ti je štititi pleme. Zbog toga postojiš. I
tu ceš dužnost bespogovorno ispuniti.
Ramena su mi se zgrbila kad me njegova odredba dotukla. Noge su mi se odsjekle, i pao sam na trbuh pred njega.
Nijedan clan plemena nije se mogao usprotiviti Alfi.

4.Dve stvari koje su na samom vrhu moje liste stvari koje nikada ne želim da uradim

Sam je poceo svrstavati ostale u formaciju još dok
sam bio na zemlji. Embry i Quil nalazili su mi se uz bok, cekajuci da
se oporavim i stanem na celo.
Osjecao sam poriv, potrebu da stanem
na noge i povedem ih. Nagon je jacao u meni, dok sam mu se bezuspješno
odupirao, grozeci se dok sam ležao na tlu.
Embry mi je tiho zatulio
u uho. Nije htio srociti misao rijecima, bojeci se da opet ne svrne
Samovu pozornost na mene. Osjecao sam kako me nijemo moli da ustanem,
da samo krenem i obavim to.
Coporom je vladao strah, ne toliko za
pojedince koliko za cjelinu. Nismo mogli zamisliti da cemo svi
preživjeti noc. Koju cemo bracu izgubiti? Koji ce nas umovi zauvijek
napustiti? Koje cemo ožalošcene obitelji ujutro tješiti?
Svijest mi
je pocela sudjelovati u njihovima, usuglašeno razmišljati dok smo se
nosili s tim strahovima. Automatski sam se otisnuo na noge i protresao
krzno.
Embry i Quil otpuhnuli su s olakšanjem. Quil mi je jedanput nosom dotaknuo bok.
Umovi
su im bili puni našeg izazova, našeg zadatka. Zajedno smo se prisjetili
noci u kojima smo gledali Cullenove kako vježbaju za bitku s
novorodenima. Emmett Cullen bio je najjaci, ali Jasper ce nam biti veca
prepreka. Krece se kao udar munje - objedinjuje snagu, brzinu i smrt.
Koliko stoljeca iskustva nosi u sebi?
Dovoljno da svi ostali Cullenovi ocekuju da ih on predvodi.
Ja
cu na celo, ako hoceš na bok, ponudio mi je Quil. Um mu je bio
uzbudeniji nego u vecine drugih. Dok je Quil tih noci gledao Jasperove
instrukcije, izgarao je od želje da svoju vještinu okuša naspram
vampirove. Za njega bi to bilo nadmetanje. Cak i kad zna da mu se radi
o glavi, tako ce na to gledati. I Paul je dijelio takav stav, kao i
klinci koji nikad još nisu bili u okršaju, Collin i Brady. Seth bi
vjerojatno jednako razmišljao - da mu suparnici nisu bili prijatelji.
Jake? blago me gurnuo Quil. Kako hoceš da krenemo?
Samo
sam odmahnuo glavom. Nisam se mogao usredotociti - poriv da slijedim
naredbe zakvacio mi se u sve mišice poput konaca marionete. Nogu pred
nogu, pa nogu pred nogu.
Seth se vukao iza Collina i Bradvja - Leah
je tamo zauzela celni položaj. Zanemarivala je Setha dok je planirala s
ostalima, i uvidao sam da bi ga radije izostavila iz borbe. U njezinu
držanju prema mladem bratu bilo je tracka majcinskih osjecaja. Bilo bi
joj drago da ga je Sam poslao kuci. Na Sethu se nisu vidjele Leine
nedoumice. I on se prilagodavao koncima marionete.
Možda da se prestaneš odupirati... prošaptao je Embry.
Samo
imaj našu ulogu na umu. Idemo na one jake. Možemo mi njih srediti. Jaci
smo! Quil se hrustio - kao da se nagovara prije velike utakmice.
Razabirao
sam koliko bi to bilo lako - ne misliti ni na što povrh svoje uloge.
Nije bilo teško zamisliti napad na Jaspera i Emmetta. Vec smo znali
biti nadomak toga. Vrlo sam ih dugo smatrao neprijateljima. Mogao bih
ih tako i sada doživjeti.
Samo bih morao zaboraviti da oni štite
isto ono što bih i ja štitio. Morao bih zaboraviti razlog iz kojeg bih
možda želio da oni odnesu pobjedu...
Jake, upozorio me Embry. Zadrži naš cilj na umu.
Stopala su mi se tromo pomaknula, odupiruci se zatezanju konaca.
Nema smisla odupirati se, ponovno mi je prišapnuo Embry.
Bio je u pravu. Na kraju cu uciniti ono što Sam želi, odluci li se nametnuti. A odlucio je. Ocito.
Postoji
dobar razlog za autoritet Alfe. Cak i copor snažan poput našega nije
narocita bojna sila bez predvodnika. Moramo se kretati zajedno,
razmišljati zajedno, kako bismo bili djelotvorni. A to traži da tijelo
ima glavu.
Što onda ako Sam sada griješi? Nitko tu ništa ne može. Nitko ne može poreci njegovu odluku.
Izuzev.
I
eto je - misli koju nikad, baš nikad nisam htio pomisliti. Ali sada,
nogu potpuno sapetih koncima, prepoznao sam taj izuzetak s olakšanjem -
s više od olakšanja, sa žestokim radovanjem.
Nitko ne može poreci odluku Alfe - izuzev mene.
Ništa nisam zaslužio. Ali s nekim sam se stvarima rodio, a na te stvari nisam htio položiti pravo.
Nikad
nisam htio predvoditi copor. Nisam to ni sada htio. Nisam htio da
odgovornost za sudbine svih nas padne na moja pleca. Sam je u tome bio
bolji nego što bih ja ikada mogao biti.
Ali veceras je pogriješio.
A ja se nisam rodio da klecim pred njim.
Spone su pale s moga tijela istog trena kad sam se prisjetio svoga prirodenog prava.
Osjetio
sam kako se skuplja u meni, i kao sloboda i kao neobicna, isprazna moc.
Isprazna zbog toga što moc Alfe potjece iz njegova copora, a ja copora
nemam. Osamljenost me nacas smoždila.
Više nisam imao copora.
Ali
bio sam uspravan i snažan dok sam hodao prema Samu, prema mjestu gdje
je kovao planove s Paulom i Jaredom. Okrenuo se na zvuk moga prilaženja
i stisnuo crne oci.
Ne, kazao sam mu opet.
Smjesta je to zacuo, smjesta je zacuo moj izbor u zvuku glasa Alfe kojim sam razmišljao.
Odskocio je pola koraka i zgranuto šteknuo.
Jacobe? Sto si to ucinio?
Necu te slijediti, Sam. Ne s tako pogrešnim ciljem.
Zgranuto je zurio u mene. Ti bi... ti bi stao uz svoje neprijatelje protiv svoje obitelji?
Oni nisu - odmahnuo sam glavom, da je razbistrim - oni nam nisu neprijatelji. Nikad nisu ni bili.
Samo što mi to nije bilo jasno sve dok stvarno nisam razmislio o njihovu uništavanju, dok nisam razmislio o svemu.
Ne
radi se tu o njima, zarežao je na mene. Tu se radi o Belli. Ona nikad
nije bila za tebe, nikada te nije odabrala, ali ti nastavljaš
uništavati svoj život za nju!
Bile su to grube rijeci, ali istinite. Usisao sam zrak punim ustima, udišuci ih.
Možda
imaš pravo. Ali ti ceš zbog nje uništiti copor, Sam. Bez obzira na to
koliko ih nocas preživi, zauvijek ce okaljati ruke krvlju kao ubojice.
Moramo zaštititi svoje obitelji!
Znam što si ti odlucio, Sam. Ali ti ne odlucuješ u moje ime. Ne više. Jacobe - ne možeš okrenuti leda plemenu.
Cuo
sam dvostruki odjek njegove zapovijedi Alfe, ali ovaj put u njoj nije
bilo težine. Više se nije odnosila na mene. Stisnuo je celjust, ne bi
li me prisilio da odgovorim na njegove rijeci.
Zagledao sam mu se u ljutite oci. Sin Ephraima Blacka nije roden da slijedi sina Levija Uleyja.
Jacobe Blacku, to je to, dakle? Nakostriješio se, a njuška mu se zadigla nad zube. Paul i
Jared zarežali su i napeli se njemu uz bok. Cak i ako me možeš poraziti, copor te nikad nece slijediti!
Sad sam ja naglo ustuknuo, a iz grla mi se otelo iznenadeno cviljenje.
Poraziti te? Ne mislim se boriti s tobom, Sam.
Pa što si onda naumio? Necu odstupiti samo da ti možeš štititi vampirski nakot na štetu plemena.
Ne govorim ti da odstupiš.
Ako im narediš da te slijede—
Ja nikad necu nikome oduzeti vlastitu volju.
Rep
mu je stao šibati tamo-amo kad se lecnuo od osude u mojim rijecima.
Zatim je zakoraknuo prema meni, tako da smo se našli nogu uz nogu, a
njegovi su se iskeženi zubi našli svega nekoliko centimetara od mojih.
Sve do tog trenutka nisam primijetio da sam ga nadrastao.
Ne može biti više od jednog Alfe. Copor je izabrao mene. Hoceš li nas veceras raskoliti?
Hoceš
li se okomiti na vlastitu bracu ? Ili ceš stati nakraj ovoj ludosti i
ponovno nam se pridružiti? Svaka je rijec bila prožeta zapovjednim
tonom, ali nije me mogla dotaknuti. U mojim je žilama tekla
nerazrijedena krv Alfe.
Shvacao sam zbog cega u coporu nikad nema
više od jednog Alfa mužjaka. Tijelo mije odgovaralo na izazov. Osjecao
sam kako u meni raste nagon da obranim status na koji polažem pravo.
Primitivna jezgra moga vucjeg bica napela se u ocekivanju bitke za
primat.
Svu sam energiju usredotocio na obuzdavanje te reakcije.
Necu pasti u besciljni, razorni obracun sa Samom. On mi je i dalje
brat, premda sam ga odbacio.
Bile su to grube rijeci, ali istinite. Usisao sam zrak punim ustima, udišuci ih.
Možda
imaš pravo. Ali ti ceš zbog nje uništiti copor, Sam. Bez obzira na to
koliko ih nocas preživi, zauvijek ce okaljati ruke krvlju kao ubojice.
Moramo zaštititi svoje obitelji!
Znam što si ti odlucio, Sam. Ali ti ne odlucuješ u moje ime. Ne više. Jacobe - ne možeš okrenuti leda plemenu.
Cuo sam dvostruki odjek njegove zapovijedi Alfe, ali ovaj put u njoj
nije bilo težine. Više se nije odnosila na mene. Stisnuo je celjust, ne
bi li me prisilio da odgovorim na njegove rijeci.
Zagledao sam mu se u ljutite oci. Sin Ephraima Blacka nije roden da slijedi sina Levija Uleyja.
Jacobe
Blacku, to je to, dakle? Nakostriješio se, a njuška mu se zadigla nad
zube. Paul i Jared zarežali su i napeli se njemu uz bok. Cak i ako me
možeš poraziti, copor te nikad nece slijediti!
Sad sam ja naglo ustuknuo, a iz grla mi se otelo iznenadeno cviljenje.
Poraziti te? Ne mislim se boriti s tobom, Sam.
Pa što si onda naumio? Necu odstupiti samo da ti možeš štititi vampirski nakot na štetu
plemena.
Ne govorim ti da odstupiš.
Ako im narediš da te slijede—
Ja nikad necu nikome oduzeti vlastitu volju.
Rep
mu je stao šibati tamo-amo kad se lecnuo od osude u mojim rijecima.
Zatim je zakoraknuo prema meni, tako da smo se našli nogu uz nogu, a
njegovi su se iskeženi zubi našli svega nekoliko centimetara od mojih.
Sve do tog trenutka nisam primijetio da sam ga
nadrastao.
Ne može biti više od jednog Alfe. Copor je izabrao mene. Hoceš li nas veceras raskoliti?
Hoceš
li se okomiti na vlastitu bracu ? Ili ceš stati nakraj ovoj ludosti i
ponovno nam se pridružiti? Svaka je rijec bila prožeta zapovjednim
tonom, ali nije me mogla dotaknuti. U mojim je žilama tekla
nerazrijedena krv Alfe.
Shvacao sam zbog cega u coporu nikad nema
više od jednog Alfa mužjaka. Tijelo mije odgovaralo na izazov. Osjecao
sam kako u meni raste nagon da obranim status na koji polažem pravo.
Primitivna jezgra moga vucjeg bica napela se u ocekivanju bitke za
primit.
Svu sam energiju usredotocio na obuzdavanje te reakcije.
Necu pasti u besciljni, razorni obracun sa Samom. On mi je i dalje
brat, premda sam ga odbacio.
Ovaj copor ima samo jednog Alfu. Ne
sporim to. Samo izabirem poci vlastitim putem. Zar ti to sada pripadaš
kovenu, Jacobe? Lecnuo sam se.