“Nemam što obući!”, prostenjala sam sebi u bradu.
Svaki komad odjeće
koji sam posjedovala bio mi je rasprostrt na krevetu; u ladicama i
ormarima ništa nije ostalo. Zurila sam u prazne udubine, nastojeći
čistom voljom stvoriti još nešto u njima.
Drap suknja ležala mi je
preko naslona stolice za ljuljanje, čekajući da otkrijem nešto što bi
išlo uz nju baš kako treba. Nešto u čemu bih izgledala lijepo i odraslo.
Nešto za posebne prilike. A ničeg nije bilo.
Bilo
je gotovo vrijeme za polazak, a ja sam još bila u dragoj staroj
trenerki. Ne nađem li ovdje nešto bolje – a trenutačno mi izgledi za to
nisu bili baš naročiti – maturirat ću u njoj.
Mrko sam pogledala hrpu odjeće na svom krevetu.
Glavna
je fora bila u tome što sam tačno znala što bih obukla, da mi je još
pri ruci – crvenu bluzu koju su mi oteli. Udarila sam zdravom šakom u
zid.
“Glupa, bezobrazna vampirska lopuža!”, zarežala sam.
“Što sam ti sad skrivila?”, otpovrnula mi je Alice.
Stajala je nehajno naslonjena kraj otvorenog prozora, kao da je cijelo vrijeme bila tu.
“Kuc, kuc”, dodala je, nasmiješivši se od uha do uha.
“Pa zar ti je tako teško pričekati da ti otvorim vrata?”
Bacila mi je pljosnatu kutiju na krevet. “Svratila sam usput. Mislila sam, možda ti treba nešto za obući.”
Pogledala sam veliki bijeli paket navrh svoje neupotrebljive garderobe i napravila grimasu.
“Priznaj”, rekla je Alice. “Spasila sam ti život.”
“Spasila si mi život”, promrsila sam. “Hvala.”
“Pa,
lijepo je za promjenu nešto pogoditi. Ne znaš ti koliko mi to ide na
živce – kad propuštam stvari kao u zadnje vrijeme. Osjećam se tako
beskorisno. Tako... normalno.” Sva se zgrozila na tu riječ.
“Ne mogu zamisliti koliko je to grozan osjećaj. Biti normalan? Gah.”
Nasmijala
se. “Pa, ovim sam barem nadoknadila to što mi je promaknula tvoja
bezobrazna lopuža – sad još samo moram dokučiti što to ne vidim u
Seattleu.”
Kad je to tako rekla – kad je spojila te dvije situacije
u jednu rečenicu – sinulo mi je, baš tada. To neuhvatljivo nešto što me
već danima tištalo, ta bitna spona koju nisam nikako uspijevala
sastaviti, sve mi se to odjednom razjasnilo. Blenula sam u nju, lica
skamenjenog u izrazu koji sam tad već imala.
“Zar je nećeš otvoriti?”, upitala me. Uzdahnula je kad nisam smjesta krenula, i sama podigla poklopac s kutije.
Izvukla
je nešto iz nje i pokazala mi, ali nisam mogla razabrati što je to.
“Zgodna je, zar ne? Izabrala sam plavu, jer znam da tu boju Edward
najviše voli na tebi.”
Nisam je slušala.
“Ista stvar”, prošaptala sam.
“Kako ista?”, otpovrnula mi je. “Nemaš nijednu ovakvu.
Za ime svega, pa imaš jednu jedinu suknju!”
“Ne, Alice! Pusti sad odjeću, slušaj me!”
“Ne sviđa ti se?” Alicino se lice smrknulo od razočaranja.
“Slušaj,
Alice, zar ne shvaćaš? Ista stvar! Onaj koji je provalio ovamo i ukrao
mi odjeću, i novi vampiri u Seattleu. Oni su zajedno!”
Odjeća joj je ispala kroz prste i pala natrag u kutiju.
Alice se sad usredotočila, naglo progovorivši oštro.
“Odakle ti takav zaključak?”
“Sjećaš
se što je Edward rekao? Kako se neko služi propustima u tvojim vizijama
ne bi li te spriječio da vidiš novorođene? A i sama si već rekla da je
bilo presavršeno tempirano – da je moj lopov dobro pripazio da ni s kim
ne stupi u doticaj, kao da je znao da ćeš to vidjeti. Mislim da si
imala pravo, Alice, mislim da je to doista znao. I mislim da se baš
služio tim propustima. Jer, koja je vjerojatnost da dvije različite
osobe ne samo da znaju dovoljno o tebi da to izvedu, već da to i izvedu
upravo u isto vrijeme?
Nikakva. Ne, to je jedna osoba. Jedna te ista. Ona koja stvara vojsku je ona koja je ukrala moj miris.”
Alice nije bila naviknuta na neočekivana iznenađenja.
Ukipila
se, i ostala ukipljena tako dugo da sam počela brojati u glavi dok sam
čekala. Pune se dvije minute nije pomaknula. Zatim me opet pogledala.
“Imaš pravo”, rekla je ošamućenim tonom. “Naravno, imaš pravo. A kada to tako kažeš...”
“Edward
je pogrešno zaključio”, prošaptala sam. “Bio je to ispit... da vidi
hoće li upaliti. Može li ući i izaći bez posljedica, dokle god bude
pazio da ne učini ništa na što ti motriš. Recimo, da me pokuša ubiti...
I nije uzeo moje stvari kao dokaz da me našao. Ukrao mi je miris... da
bi me drugi mogli naći.”
Razrogačila je oči od šoka. Bila sam u pravu, a vidjela sam da i ona to zna.
“O, ne”, kazala je bezglasno.
Više nisam ni očekivala da mi osjećaji imaju smisla.
Dok
sam nastojala shvatiti činjenicu da je neko stvorio vojsku vampira –
istu onu vojsku koja je krvožedno umorila desetke ljudi u Seattleu – u
direktnoj namjeri da uništi mene, osjetila sam kako me protresa grč
olakšanja.
Dio razloga ležao je u tome što sam se napokon riješila nelagodnog osjećaja da mi promiče nešto bitno.
Ali veći je dio ležao u nečemu potpuno drugom.
“Pa”, prošaptala sam, “svi se sada mogu opustiti. Ipak niko ne pokušava istrijebiti Cullenove.”
“Ako
ti misliš da se išta promijenilo, apsolutno nisi u pravu”, procijedila
je Alice kroz zube. “Ako neko želi jednu od nas, morat će se probiti
kroz sve nas ostale kako bi do nje došao.”
“Hvala, Alice. Ali sad barem znamo što im je pravi cilj. To bi moralo pomoći.”
“Možda”, promrsila je. Počela je zamišljeno koračati amo-tamo po mojoj sobi.
Dum, dum – šaka je zalupala na moja vrata.
Poskočila sam. Alice kao da nije ni primijetila.
“Zar
još nisi gotova? Zakasnit ćemo!”, požalio se Charlie, sav napet.
Charlie je mrzio svečane prilike otprilike jednako kao i ja. U ovom
slučaju, velik dio nevolje potjecao je iz potrebe da se lijepo uredi.
“Još samo malo. Strpi se minutu”, promuklo sam kazala.
Pošutio je pola sekunde. “Ti to plačeš?”
“Ne. Uzrujavam se. Idi.”
Čula sam kako se teškim koracima spušta u prizemlje.
“Moram ići”, šapnula mi je Alice.
“Zašto?”
“Stiže Edward. Ako čuje ovo...”
“Idi,
idi!”, smjesta sam je ponukala. Edward će se raspomamiti kad to sazna.
Neću to moći dugo skrivati od njega, ali ceremonija dodjele svjedodžbi
možda nije najbolji trenutak za njegovu reakciju.
“Obuci se”, naredila mi je Alice i odlepršala kroz prozor.
Poslušala sam je i ošamućeno obukla novu odjeću.
Namjeravala
sam izvesti nešto profinjenije s kosom, ali vremena je nestalo, pa mi
je ostala visiti ravno i dosadno kao i bilo kojeg drugog dana. Nije
bilo bitno. Nisam se potrudila pogledati u zrcalo, tako da nisam imala
pojma koliko uspješno Alicin pulover ide uz suknju. Ni to nije bilo
bitno. Prebacila sam ružnu žutu ceremonijalnu odoru od poliestera preko
ruke i strčala u prizemlje.
“Lijepo izgledaš”, rekao je Charlie, već promukao od suspregnutih osjećaja. “To je nešto novo?”
“Aha”, promrmljala sam, nastojeći se usredotočiti na njega. “To mi je Alice poklonila. Hvala.”
Edward
je stigao minutu-dvije nakon što mu je sestra otišla, pa nisam stigla
složiti mirnu vanjštinu. Ali Charlie nas je povezao sve skupa u
policijskom automobilu, pa nije dobio priliku da me pita što je bilo.
Charlie
se prošli tjedan tvrdoglavo usprotivio kad je saznao da sam se
dogovorila s Edwardom da me on vozi na ceremoniju dodjele svjedodžbi. A
shvaćala sam i zašto – roditelji bi morali imati neka prava na sâm dan
mature.
Ljubazno sam mu izašla u susret, a Edward je vedro
predložio da svi pođemo zajedno. Kako se Carlisle i Esme nisu protivili
tome, Charlie nije imao uvjerljivog razloga za prigovor; pristao je
preko volje. I tako se sada Edward vozio na stražnjem sjedalu
policijskog automobila moga oca, iza pregrade od fiberglasa, i smješkao
se – vjerojatno
zato što se i moj otac smješkao, i to sve jače svaki
put kad bi krišom pogledao Edwarda u retrovizoru. A to je gotovo
sigurno značilo da Charlie zamišlja stvari zbog kojih bi
mu dala jezikove juhe da ih naglas izgovori.
“Jesi li dobro?”, šapnuo mi je Edward dok mi je pomagao da izađem iz automobila na školskom parkiralištu.
“Uzrujana sam”, odgovorila sam mu, a nisam ni lagala.
“Tako si lijepa”, rekao mi je.
Činilo
mi se da želi reći više, ali Charlie se, prozirnim manevrom za koji je
očito mislio da je dovitljiv, ugurao između nas i obrglio me oko ramena.
“Jesi li uzbuđena?”, upitao me.
“Ne baš”, priznala sam mu.
“Bella,
ovo je velika stvar. Završavaš gimnaziju. Sada te čeka stvarni svijet.
Studij. Samostalan život... Više nisi moja mala djevojčica.” Charlieju
se grlo pomalo stisnulo
pri kraju.
“Tata”, prostenjala sam. “Molim te, nemoj mi se sada sav raspekmeziti.”
“Ko se raspekmezio?”, zarežao je. “Dobro, zašto nisi uzbuđena?”
“Ne znam, tata. Valjda me još nije pogodilo kako treba.”
“Sva sreća da ti Alice priređuje taj tulum. Treba ti nešto da te malo razvedri.”
“Jasno. Upravo mi tulum treba.”
Charlie se nasmijao mome tonu i stisnuo mi ramena.
Edward je zamišljeno gledao u oblake.
Moj otac nas je morao ostaviti na stražnjem ulazu u dvoranu i otići na glavni ulaz s ostalim roditeljima.
Unutra
je vladalo potpuno rasulo, dok su nas gospođa Cope iz uprave i gospodin
Varner s matematike nastojali svrstati po abecednom redu.
“Na početak, gospodine Cullen”, graknuo je gospodin Varner na Edwarda.
“Hej, Bella!”
Ugledala sam Jessicu Stanley kako mi maše s donjeg kraja vrste, ozareno se smiješeći.
Edward
me na brzinu poljubio, uzdahnuo i otišao stati s ostalima kojima
prezime počinje sa C. Alice nije bila tamo. Što ona namjerava?
Preskočiti maturu? Kako sam to loše istempirala. Taj mi je zaključak
trebao sinuti tek nakon što sve ovo prođe.
“Tu sam, Bella!”, pozvala me opet Jessica.
Otišla
sam zauzeti mjesto iza Jessice, nejasno se pitajući zbog čega je ona
odjednom tako prijazna. Kad sam se približila, ugledala sam Angelu pet
mjesta niže. Gledala je Jessicu jednako radoznalo.
Jess je počela brbljati prije nego što sam joj prišla dovoljno blizu da je čujem.
“...tako
nevjerojatno. Mislim, ono, djeluje mi kao da smo se tek upoznale, a
evo, već skupa maturiramo”, uzbuđeno je govorila. “Možeš ti vjerovati
da je već gotovo? Dođe mi da zavrištim!”
“I meni”, promrsila sam.
“Kad
je sve to tako nevjerojatno. Sjećaš se našeg prvog dana u školi?
Sprijateljile smo se, ono, odmah. Istog trena kad smo se ugledale.
Nevjerojatno. A ja sad idem u Kaliforniju, a ti ćeš na Aljasku, i tako
ćeš mi nedostajati! Moraš mi obećati da ćemo se naći neki put! Tako mi
je drago da imaš tulum. To je savršeno. Jer stvarno se već dosta dugo
nismo družile, a sada svi skupa odlazimo...”
I tako je ona trtljala
li trtljala, a ja sam bila sigurna da smo naglo opet dobre samo zbog
maturalne čeznutljivosti i zahvalnosti zbog pozivanja na tulum, premda
s time nisam imala veze. Obraćala sam pažnju na nju koliko sam mogla
dok sam oblačila odoru. I shvatila sam da mi je drago što mogu u dobrim
odnosima privesti poznanstvo s Jessicom kraju.
Jer ovo je bio kraj,
bez obzira na to što je Eric u oproštajnom govoru u ime klase izjavio
da promocija znači “početak” i ispričao još hrpu takvih banalnih
gluposti.
Možda više za mene nego za ostale, ali svi smo danas ostavljali nešto iza sebe.
Sve
je prošlo tako brzo. Imala sam utisak da se uključilo brzo
premotavanje. Zar bi to trebalo ići baš tako brzo? A onda je i Eric
počeo prebrzo govoriti od uzbuđenosti, stapajući riječi i izraze tako
da više nisu imali smisla.
Ravnatelj Greene počeo je prozivati imena
jedno za drugim, bez dovoljnog razmaka; prednji red u dvorani žurio se
priključiti ostalima. Sirota gospođa Cope imala je dvije lijeve dok je
pokušavala pružati ravnatelju pravu svjedodžbu za pravog učenika.
Vidjela sam kako Alice, koja se odjednom pojavila, plesnim korakom
prelazi pozornicu i uzima svoju, sva udubljena u misli. Edward je
izašao nakon nje, sav zbunjen,
ali ne i uzrujan. Samo su njih dvoje
mogli nositi to grozno žuto na sebi i svejedno izgledati onako.
Isticali su se u mnoštvu nezemaljskom ljepotom i elegancijom.
Upitala
sam se kako sam ikada mogla povjerovati u obmanu da su samo ljudi. Dva
bi anđela mogla stajati tamo gore jasno vidljivih krila i ipak biti
manje upadljiva.
Čula sam kako gospodin Greene proziva moje ime, pa
sam ustala s mjesta i pričekala da se vrsta ispred mene pokrene.
Shvatila sam da me neko glasno pozdravlja iz dna dvorane, pa sam se
osvrnula i vidjela kako Jacob podiže Charlieja na noge, dok me obojica
bodre povicima.
Nekako sam razaznala i tjeme Billyjeve glave kraj
Jakeova lakta. Uspjela sam im uputiti nešto slično osmijehu. Gospodin
Greene dovršio je prozivanje, a onda nastavio dijeliti svjedodžbe s
krotkim osmijehom na licu dok smo se redali kraj njega.
“Čestitam, gospođice Stanley”, promumljao je dok je Jess uzimala svoju.
“Čestitam, gospođice Swan”, promumljao je meni i stavio mi svjedodžbu u zdravu ruku.
“Hvala”, promrmljala sam.
I to je bilo to.
Otišla
sam stati uz Jessicu i ostale maturante. Jess je bila sva rumena oko
očiju i stalno je otirala lice rukavom odore. Trebao mi je trenutak da
shvatim kako ona zapravo plače.
Gospodin Greene rekao je nešto što
nisam uspjela čuti, i svi oko mene stali su vikati i vriskati. Žute su
kape poletjele u zrak. Skinula sam i ja svoju, prekasno, i pustila je
da samo padne na pod.
“O, Bella!”, procendrala je Jess kroz nagli, bučni žamor.
“Ne mogu vjerovati da smo završile.”
“Ne mogu vjerovati da je sve gotovo”, promumljala sam.
Bacila mi se oko vrata. “Moraš mi obećati da ćemo ostati u vezi.”
Zagrlila
sam i ja nju, osjećajući blagu nelagodu dok sam joj izbjegavala
odgovoriti izravno. “Tako mi je drago što te poznajem, Jessica. Bile su
mi ovo lijepe dvije godine.”
“Bile su”, uzdahnula je i šmrcnula. Zatim me pustila.
“Lauren!”,
ciknula je, mahnula iznad glave i stala se probijati kroz stisku žutih
odora. Obitelji su počele prilaziti, tiskajući nas još jače.
Opazila sam Angelu i Bena, ali okruživale su ih njihove obitelji. Čestitat ću im kasnije.
Izvijala sam vrat, nastojeći opaziti Alice.
“Čestitam”,
šapnuo mi je Edward na uho, ovijajući ruku oko mog struka. Govorio je
smireno; nije mu se ni najmanje žurilo da doživim ovu prekretnicu.
“Ovaj, hvala.”
“Nemam dojam da si se uspjela prestati uzrujavati”, primijetio je.
“Pa nisam baš.”
“Što te još može brinuti? Tulum? Neće biti tako strašno.”
“Vjerojatno si u pravu.”
“Koga to tražiš?”
Nisam zvjerala oko sebe tako neupadljivo kao što sam vjerovala. “Alice – gdje je sad nestala?”
“Istrčala je čim je dobila svjedodžbu.”
Glas
mu je poprimio novi ton. Pogledala sam ga i vidjela da sav zbunjen
gleda prema stražnjim vratima dvorane. Donijela sam odluku naprečac –
što mi je bio običaj, iako sam stvarno trebala promisliti.
“Brineš se za Alice?”, upitala sam ga.
“Eh...” Nije mi htio odgovoriti na to.
“O čemu je ona uopće razmišljala? Hoću reći, da bi te spriječila da je čuješ.”
Naglo me pogledao u lice, stisnuvši sumnjičavo oči.
“Prevodila
je Bojnu himnu Republike na arapski, ako te baš zanima. Kad je to
dovršila, prešla je na korejski jezik znakova za nijeme.”
Nervozno sam se nasmijala. “Pa, to joj je valjda stvarno dovoljno zaokupilo misli.”
“Ti znaš što to ona skriva od mene”, optužio me.
“Jasno.” Slabašno sam se osmjehnula. “Ja sam ta koja je to smislila.”
Zbunjeno je pričekao.
Osvrnula sam se. Charlie je sigurno već krenuo ovamo kroz gomilu.
“Znajući
Alice”, užurbano sam prošaptala, “vjerojatno će nastojati prikriti to
od tebe sve do nakon tuluma. Ali kako je meni više nego stalo da se
tulum otkaže – pa, svejedno, nemoj sad pomahnitati, okej? Uvijek je
bolje znati najviše što se može. Od toga mora biti nekakve koristi.”
“O čemu ti to?”
Vidjela sam kako Charliejeva glava izviruje nad ostale u potrazi za mnom. Opazio me i mahnuo mi.
“Samo ostani miran, okej?”
Kratko je kimnuo glavom, usta stisnutih u smrknutu crtu.Užurbanim sam mu šapatom iznijela svoje zaključke.
“Mislim
da nisi u pravu kad kažeš da nas nevolja salijeće sa svih strana.
Mislim da nas uglavnom salijeće s jedne strane... i mislim da cilja baš
na mene. Sve je to povezano,
sigurno. Stvar je samo u jednoj osobi
koja muti Alicine vizije. Neznanac u mojoj sobi bio je pokus, da se
vidi može li neko njoj promaknuti. Mora da je to isti onaj koji stalno
mijenja mišljenje, a novorođeni, krađa moje odjeće – sve je to
povezano. Moj miris je za njih.”
Lice mu je tako problijedjelo da mi je bilo teško ispričati mu sve do kraja.
“Ali niko ne salijeće vas, zar ne shvaćaš? To je dobro – Esme i Alice i Carlisle, niko ne cilja na njih!”
U panici je široko iskolačio oči, zgranut i zgrožen. Baš kao i Alice, shvatio je da imam pravo.
Stavila sam mu ruku na obraz. “Smiri se”, lijepo sam ga zamolila.
“Bella!”, graknuo je Charlie, probijajući se kroz natisnute obitelji oko nas.
“Čestitam,
malena!” Još se derao, premda mi je sada bio ravno na uhu. Čvrsto me
zagrlio, pritom vrlo prepredano odgurnuvši Edwarda u stranu.
“Hvala”,
promrmljala sam, obuzeta izrazom Edwardovog lica. Još se nije uspijevao
obuzdati. Ruke su mu bile napol ispružene prema meni, kao da bi me htio
ščepati i klisnuti sa mnom na sigurno. Kako sam se obuzdavala jedva
nešto bolje od njega, bijeg mi se činio kao posve prihvatljiva ideja.
“Jacob
i Billy morali su otići – jesi li vidjela da su bili tu?”, upitao me
Charlie, odmaknuvši se za korak, ali zadržavajući ruke na mojim
ramenima. Okrenuo se leđima Edwardu – vjerojatno zato da ga odvoji od
nas, ali trenutačno je to bilo u redu. Edward je zijevao u šoku, još
uvijek izbuljen od užasa.
“Aha”, potvrdila sam ocu, nastojeći primjereno mariti za njega. “A i čula sam ih.”
“Lijepo od njih što su došli”, rekao je Charlie.
“Mhm.”
Pa dobro, stvarno sam se zaribala što sam rekla Edwardu.
Alice
je imala pravo što je mutila svoje misli. Trebala sam pričekati da se
negdje nađemo nasamo, možda s ostatkom njegove obitelji. I bez ičega
lomljivog u blizini – poput prozora... automobila... škola. Kad sam
vidjela njegov izraz, sav mi se strah vratio, i još pojačao, iako u
njemu više nije bilo straha – sad mu se na licu jasno ocrtavala čista
srdžba.
“Onda, kamo bi htjela otići na večeru?”, upitao me Charlie. “Vodim te kamo god ti srce ište.”
“Znam ja kuhati.”
“Ne pričaj koješta. Hoćeš da odemo u Lodge?”, upitao me sa srdačnim smiješkom.
Nisam bila naročito sklona Charliejevom najdražem restoranu, ali, u ovakvoj situaciji, to nije ni bilo bitno.
Ionako sam znala da neću moći ništa pojesti.
“Jasno, Lodge, super”, rekla sam.
Charlie se jače osmjehnuo, te uzdahnuo. Blago se okrenuo prema Edwardu, ne pogledavši ga zaista.
“Ideš i ti s nama, Edwarde?”
Molećivo
sam ga pogledala. Edward je smirio lice samo trenutak prije nego što će
se Charlie okrenuti da vidi zašto nije dobio odgovor.
“Ne, hvala”, rekao je Edward kruto, tvrdog i hladnog lica.
“Imaš li neke planove s roditeljima?”, upitao ga je
Charlie,
čujno negodujući. Edward je uvijek bio pristojniji nego što je to
Charlie zasluživao; iznenadila ga je ova neočekivana hladnoća.
“Da.
Ispričavam se...” Edward se naglo okrenuo i iskrao se kroz prorijeđenu
gomilu. Kretao se mrvicu prebrzo, od uzrujavanja ne uspijevajući
održati inače savršeno oponašanje čovjeka.
“Što sam sad rekao?”, upitao me Charlie s krivnjom u očima.
“Ma pusti, tata”, smirila sam ga. “Mislim da nije stvar u tebi.”
“Vas dvoje ste se opet posvađali?”
“Niko se nije posvađao. Gledaj svoja posla.”
“Ti si moj posao.”
Prevrnula sam očima. “Idemo na tu večeru.”
U
Lodgeu je bila gužva. Restoran je, prema mom mišljenju, bio preskup i
kičast, ali to je bio jedini iole svečaniji ugostiteljski prostor u
mjestu, pa je uvijek bio tražen za proslave. Mrko sam piljila u punjenu
glavu
losa što je potišteno visila sa zida dok se Charlie gostio
rebarcima i pričao s roditeljima Tylera Crowleyja za stolom iza njega.
Bilo je bučno – svi u restoranu upravo su stigli s dodjele svjedodžbi,
pa je većina razgovarala između stolova i preko pregrada separea, kao
Charlie.
Bila sam leđima okrenuta vanjskim prozorima, i opirala sam
se potrebi da se osvrnem i pogledom potražim oči koje sam sada osjećala
na zatiljku. Znala sam da ne bih ništa uspjela vidjeti. Jednako tako
sam znala da je nemoguće da me on ostavi nezaštićenu, makar i na
sekundu.
Ne nakon ovoga.
Večera se otegla. Charlie je, zauzet druženjem,
presporo jeo. Čupkala sam svoj hamburger i skrivala komadiće u ubrus
kad sam bila sigurna da gleda u nešto drugo. Činilo mi se da sve to
traje vrlo dugo, ali kad bih pogledala na zidni sat – češće nego što je
bilo nužno – kazaljke se ne bi naročito pomaknule.
Napokon je Charlie dobio povrat sitniša i stavio napojnicu na stol. Ustala sam.
“Žuriš se?”, upitao me.
“Htjela bih pomoći Alice oko priprema”, izjavila sam.
“Okej.” Okrenuo se od mene i pozdravio se s ostalim gostima. Otišla sam ga pričekati kraj automobila.
Naslonila
sam se na suvozačka vrata, čekajući da se Charlie dovuče s neplanirane
proslave. Na parkiralištu je bilo gotovo mračno, jer su oblaci bili
tako debeli da nisam mogla procijeniti je li sunce zašlo ili ne. Zrak
mi je djelovao gusto, kao da se sprema kiša.
Nešto se pomaknulo u sjeni.
Moj ustrašeni uzdah pretvorio se u uzdah olakšanja kad se Edward pojavio iz tmine.
Bez
riječi me čvrsto privio na prsa. Hladnom je rukom pronašao moju bradu i
podigao mi lice da može priljubiti svoje tvrde usne uz moje. Osjetila
sam mu napetost u čeljusti.
“Kako si?”, upitala sam ga čim mi je dao da dođem do daha.
“Ne baš sjajno”, promrmljao je. “Ali uspio sam se obuzdati. Žao mi je što sam onako reagirao.”
“Sama sam kriva. Trebala sam pričekati da ti to kažem.”
“Ne”, usprotivio se. “Morao sam to saznati. Ne mogu vjerovati da to sâm nisam uvidio!”
“Imaš mnogo svojih briga.”
“A ti nemaš?”
Odjednom me opet poljubio, ne dopuštajući mi da odgovorim.
Odmaknuo se već sekundu potom. “Stiže Charlie.”
“Reći ću mu da me odveze do tvoje kuće.”
“Otići ću za vama.”
“To stvarno nije nužno”, pokušala sam reći, ali njega već nije bilo.
“Bella?”, pozvao me Charlie s ulaza u restoran, škiljeći u tamu.
“Tu sam.”
Charlie je polako došetao do auta, gunđajući nešto o tome kako sam nestrpljiva.
“Onda, kako si mi?”, upitao me dok smo se vozili autocestom na sjever. “Danas ti je bio veliki dan.”
“Dobro sam”, slagala sam mu.
Nasmijao se, prozrevši me s lakoćom. “Brineš se zbog tuluma?”, pokušao je pogoditi.
“Aha”, opet sam mu slagala.
Ovaj put to nije opazio. “Nikad ti nisi naročito voljela tulumarenje.”
“Baš se pitam odakle mi to”, promrmljala sam.
Charlie se zahihotao. “Pa, izgledaš stvarno lijepo. Da sam se bar sjetio da ti nešto kupim. Oprosti.”
“Ne pričaj gluposti, tata.”
“Nisu to gluposti. Imam dojam da ne radim uvijek sve što bih trebao za tebe.”
“Ma
koješta. Fantastično se brineš za mene. Najbolji si tata na svijetu.
I...” Nije mi bilo lako razgovarati o osjećajima s Charliejem, ali
nakašljala sam se i ustrajno nastavila. “I stvarno mi je drago što sam
došla živjeti s tobom, tata. To mi je bila najbolja odluka u životu.
Zato, bez brige – samo proživljavaš postmaturalni pesimizam.”
Frknuo je. “Možda. Ali siguran sam da sam tu i tamo podbacio. Mislim, pa gledaj samo svoju ruku!”
Blijedo
sam se zagledala u svoje ruke. Lijeva mi je šaka opušteno ležala na
tamnoj udlazi o kojoj sam rijetko uopće razmišljala. Slomljeni me zglob
više nije naročito bolio.
“Nikad mi nije palo na pamet da bih te trebao naučiti kako se udara. Očito sam tu pogriješio.”
“Pa zar ti nisi na Jacobovoj strani?”
“Nije
bitno na čijoj sam ja strani. Ako te neko poljubi bez tvog dopuštenja,
trebala bi biti u stanju dati mu do znanja kako gledaš na to, a da se
pritom ne ozlijediš. Nisi valjda zadržala palac u šaci, je li?”
“Ne,
tata. To je lijepo od tebe na pomalo munjen način, ali mislim da mi
poduka tu ne bi baš pomogla. Jacob ima stvarno tvrdu glavu.”
Charlie se nasmijao. “Idući put ga opali u trbuh.”
“Idući put?”, upitala sam u nevjerici.
“Daj, ne budi prestroga prema dečku. Mlad je.”
“Nemoguć je.”
“Svejedno, prijatelj ti je.”
“Znam.” Uzdahnula sam. “Stvarno ne znam što bi mi tu bilo najpametnije, tata.”
Charlie
je polako kimnuo glavom. “Aha. Najpametniji potez nije uvijek i
najočitiji. Ponekad nešto što je najpametnije za jednog bude najlošije
za nekog drugog. Zato... sretno ti bilo s tom odlukom.”
“Hvala”, suho sam promrsila.
Charlie se opet nasmijao, a onda namrštio. “Ako taj tulum postane previše razuzdan...”, započeo je.
“Bez brige, tata. Carlisle i Esme će biti s nama. Sigurno i ti možeš doći, ako hoćeš.”
Charlie
je složio grimasu dok je škiljio kroz vjetrobran u noć. Charlie je
volio tulumarenje otprilike u jednakoj mjeri kao i ja.
“Gdje je, ono, to skretanje?”, upitao me. “Morali bi raščistiti prilaz – nemoguće ga je naći u mraku.”
“Odmah
iza sljedećeg zavoja, mislim.” Napućila sam usne. “Znaš, u pravu si –
nemoguće ga je naći. Alice je rekla da će pridodati kartu uz pozivnicu,
ali čak i tako je moguće da će se svi skupa pogubiti.” Blago sam se
razvedrila na tu pomisao.
“Možda”, rekao je Charlie kad je cesta zavila na istok.
“A možda i neće.”
Crni, baršunasti mrak prekinuo se pred nama, upravo na mjestu gdje bi trebao biti prilaz za Cullenove.
Neko je obavio stabla s obje strane tisućama treptavih svjetalaca, koje je bilo nemoguće propustiti.
“Alice”, kiselo sam rekla.
“Opa”, rekao je Charlie kad smo skrenuli na prilazni put. Nisu bila osvijetljena samo ta dva stabla na ulazu.
Na
svakih šest-sedam metara stajao je novi blistavi putokaz prema velikoj
bijeloj kući. Cijelim putem – punih dva kilometra puta.
“Ona nikad ništa ne radi polovično, zar ne?”, promumljao je zadivljeno Charlie.
“Siguran si da ne želiš ući?”
“Krajnje siguran. Lijepo se provedi, mala.”
“Puno ti hvala, tata.”
Smijao
se sebi u bradu kad sam izašla i zatvorila vrata za sobom. Ispratila
sam ga pogledom dok je odlazio, smješkajući se i dalje. Uzdahnula sam i
popela se stubama da podnesem svoj tulum.
Svaki komad odjeće
koji sam posjedovala bio mi je rasprostrt na krevetu; u ladicama i
ormarima ništa nije ostalo. Zurila sam u prazne udubine, nastojeći
čistom voljom stvoriti još nešto u njima.
Drap suknja ležala mi je
preko naslona stolice za ljuljanje, čekajući da otkrijem nešto što bi
išlo uz nju baš kako treba. Nešto u čemu bih izgledala lijepo i odraslo.
Nešto za posebne prilike. A ničeg nije bilo.
Bilo
je gotovo vrijeme za polazak, a ja sam još bila u dragoj staroj
trenerki. Ne nađem li ovdje nešto bolje – a trenutačno mi izgledi za to
nisu bili baš naročiti – maturirat ću u njoj.
Mrko sam pogledala hrpu odjeće na svom krevetu.
Glavna
je fora bila u tome što sam tačno znala što bih obukla, da mi je još
pri ruci – crvenu bluzu koju su mi oteli. Udarila sam zdravom šakom u
zid.
“Glupa, bezobrazna vampirska lopuža!”, zarežala sam.
“Što sam ti sad skrivila?”, otpovrnula mi je Alice.
Stajala je nehajno naslonjena kraj otvorenog prozora, kao da je cijelo vrijeme bila tu.
“Kuc, kuc”, dodala je, nasmiješivši se od uha do uha.
“Pa zar ti je tako teško pričekati da ti otvorim vrata?”
Bacila mi je pljosnatu kutiju na krevet. “Svratila sam usput. Mislila sam, možda ti treba nešto za obući.”
Pogledala sam veliki bijeli paket navrh svoje neupotrebljive garderobe i napravila grimasu.
“Priznaj”, rekla je Alice. “Spasila sam ti život.”
“Spasila si mi život”, promrsila sam. “Hvala.”
“Pa,
lijepo je za promjenu nešto pogoditi. Ne znaš ti koliko mi to ide na
živce – kad propuštam stvari kao u zadnje vrijeme. Osjećam se tako
beskorisno. Tako... normalno.” Sva se zgrozila na tu riječ.
“Ne mogu zamisliti koliko je to grozan osjećaj. Biti normalan? Gah.”
Nasmijala
se. “Pa, ovim sam barem nadoknadila to što mi je promaknula tvoja
bezobrazna lopuža – sad još samo moram dokučiti što to ne vidim u
Seattleu.”
Kad je to tako rekla – kad je spojila te dvije situacije
u jednu rečenicu – sinulo mi je, baš tada. To neuhvatljivo nešto što me
već danima tištalo, ta bitna spona koju nisam nikako uspijevala
sastaviti, sve mi se to odjednom razjasnilo. Blenula sam u nju, lica
skamenjenog u izrazu koji sam tad već imala.
“Zar je nećeš otvoriti?”, upitala me. Uzdahnula je kad nisam smjesta krenula, i sama podigla poklopac s kutije.
Izvukla
je nešto iz nje i pokazala mi, ali nisam mogla razabrati što je to.
“Zgodna je, zar ne? Izabrala sam plavu, jer znam da tu boju Edward
najviše voli na tebi.”
Nisam je slušala.
“Ista stvar”, prošaptala sam.
“Kako ista?”, otpovrnula mi je. “Nemaš nijednu ovakvu.
Za ime svega, pa imaš jednu jedinu suknju!”
“Ne, Alice! Pusti sad odjeću, slušaj me!”
“Ne sviđa ti se?” Alicino se lice smrknulo od razočaranja.
“Slušaj,
Alice, zar ne shvaćaš? Ista stvar! Onaj koji je provalio ovamo i ukrao
mi odjeću, i novi vampiri u Seattleu. Oni su zajedno!”
Odjeća joj je ispala kroz prste i pala natrag u kutiju.
Alice se sad usredotočila, naglo progovorivši oštro.
“Odakle ti takav zaključak?”
“Sjećaš
se što je Edward rekao? Kako se neko služi propustima u tvojim vizijama
ne bi li te spriječio da vidiš novorođene? A i sama si već rekla da je
bilo presavršeno tempirano – da je moj lopov dobro pripazio da ni s kim
ne stupi u doticaj, kao da je znao da ćeš to vidjeti. Mislim da si
imala pravo, Alice, mislim da je to doista znao. I mislim da se baš
služio tim propustima. Jer, koja je vjerojatnost da dvije različite
osobe ne samo da znaju dovoljno o tebi da to izvedu, već da to i izvedu
upravo u isto vrijeme?
Nikakva. Ne, to je jedna osoba. Jedna te ista. Ona koja stvara vojsku je ona koja je ukrala moj miris.”
Alice nije bila naviknuta na neočekivana iznenađenja.
Ukipila
se, i ostala ukipljena tako dugo da sam počela brojati u glavi dok sam
čekala. Pune se dvije minute nije pomaknula. Zatim me opet pogledala.
“Imaš pravo”, rekla je ošamućenim tonom. “Naravno, imaš pravo. A kada to tako kažeš...”
“Edward
je pogrešno zaključio”, prošaptala sam. “Bio je to ispit... da vidi
hoće li upaliti. Može li ući i izaći bez posljedica, dokle god bude
pazio da ne učini ništa na što ti motriš. Recimo, da me pokuša ubiti...
I nije uzeo moje stvari kao dokaz da me našao. Ukrao mi je miris... da
bi me drugi mogli naći.”
Razrogačila je oči od šoka. Bila sam u pravu, a vidjela sam da i ona to zna.
“O, ne”, kazala je bezglasno.
Više nisam ni očekivala da mi osjećaji imaju smisla.
Dok
sam nastojala shvatiti činjenicu da je neko stvorio vojsku vampira –
istu onu vojsku koja je krvožedno umorila desetke ljudi u Seattleu – u
direktnoj namjeri da uništi mene, osjetila sam kako me protresa grč
olakšanja.
Dio razloga ležao je u tome što sam se napokon riješila nelagodnog osjećaja da mi promiče nešto bitno.
Ali veći je dio ležao u nečemu potpuno drugom.
“Pa”, prošaptala sam, “svi se sada mogu opustiti. Ipak niko ne pokušava istrijebiti Cullenove.”
“Ako
ti misliš da se išta promijenilo, apsolutno nisi u pravu”, procijedila
je Alice kroz zube. “Ako neko želi jednu od nas, morat će se probiti
kroz sve nas ostale kako bi do nje došao.”
“Hvala, Alice. Ali sad barem znamo što im je pravi cilj. To bi moralo pomoći.”
“Možda”, promrsila je. Počela je zamišljeno koračati amo-tamo po mojoj sobi.
Dum, dum – šaka je zalupala na moja vrata.
Poskočila sam. Alice kao da nije ni primijetila.
“Zar
još nisi gotova? Zakasnit ćemo!”, požalio se Charlie, sav napet.
Charlie je mrzio svečane prilike otprilike jednako kao i ja. U ovom
slučaju, velik dio nevolje potjecao je iz potrebe da se lijepo uredi.
“Još samo malo. Strpi se minutu”, promuklo sam kazala.
Pošutio je pola sekunde. “Ti to plačeš?”
“Ne. Uzrujavam se. Idi.”
Čula sam kako se teškim koracima spušta u prizemlje.
“Moram ići”, šapnula mi je Alice.
“Zašto?”
“Stiže Edward. Ako čuje ovo...”
“Idi,
idi!”, smjesta sam je ponukala. Edward će se raspomamiti kad to sazna.
Neću to moći dugo skrivati od njega, ali ceremonija dodjele svjedodžbi
možda nije najbolji trenutak za njegovu reakciju.
“Obuci se”, naredila mi je Alice i odlepršala kroz prozor.
Poslušala sam je i ošamućeno obukla novu odjeću.
Namjeravala
sam izvesti nešto profinjenije s kosom, ali vremena je nestalo, pa mi
je ostala visiti ravno i dosadno kao i bilo kojeg drugog dana. Nije
bilo bitno. Nisam se potrudila pogledati u zrcalo, tako da nisam imala
pojma koliko uspješno Alicin pulover ide uz suknju. Ni to nije bilo
bitno. Prebacila sam ružnu žutu ceremonijalnu odoru od poliestera preko
ruke i strčala u prizemlje.
“Lijepo izgledaš”, rekao je Charlie, već promukao od suspregnutih osjećaja. “To je nešto novo?”
“Aha”, promrmljala sam, nastojeći se usredotočiti na njega. “To mi je Alice poklonila. Hvala.”
Edward
je stigao minutu-dvije nakon što mu je sestra otišla, pa nisam stigla
složiti mirnu vanjštinu. Ali Charlie nas je povezao sve skupa u
policijskom automobilu, pa nije dobio priliku da me pita što je bilo.
Charlie
se prošli tjedan tvrdoglavo usprotivio kad je saznao da sam se
dogovorila s Edwardom da me on vozi na ceremoniju dodjele svjedodžbi. A
shvaćala sam i zašto – roditelji bi morali imati neka prava na sâm dan
mature.
Ljubazno sam mu izašla u susret, a Edward je vedro
predložio da svi pođemo zajedno. Kako se Carlisle i Esme nisu protivili
tome, Charlie nije imao uvjerljivog razloga za prigovor; pristao je
preko volje. I tako se sada Edward vozio na stražnjem sjedalu
policijskog automobila moga oca, iza pregrade od fiberglasa, i smješkao
se – vjerojatno
zato što se i moj otac smješkao, i to sve jače svaki
put kad bi krišom pogledao Edwarda u retrovizoru. A to je gotovo
sigurno značilo da Charlie zamišlja stvari zbog kojih bi
mu dala jezikove juhe da ih naglas izgovori.
“Jesi li dobro?”, šapnuo mi je Edward dok mi je pomagao da izađem iz automobila na školskom parkiralištu.
“Uzrujana sam”, odgovorila sam mu, a nisam ni lagala.
“Tako si lijepa”, rekao mi je.
Činilo
mi se da želi reći više, ali Charlie se, prozirnim manevrom za koji je
očito mislio da je dovitljiv, ugurao između nas i obrglio me oko ramena.
“Jesi li uzbuđena?”, upitao me.
“Ne baš”, priznala sam mu.
“Bella,
ovo je velika stvar. Završavaš gimnaziju. Sada te čeka stvarni svijet.
Studij. Samostalan život... Više nisi moja mala djevojčica.” Charlieju
se grlo pomalo stisnulo
pri kraju.
“Tata”, prostenjala sam. “Molim te, nemoj mi se sada sav raspekmeziti.”
“Ko se raspekmezio?”, zarežao je. “Dobro, zašto nisi uzbuđena?”
“Ne znam, tata. Valjda me još nije pogodilo kako treba.”
“Sva sreća da ti Alice priređuje taj tulum. Treba ti nešto da te malo razvedri.”
“Jasno. Upravo mi tulum treba.”
Charlie se nasmijao mome tonu i stisnuo mi ramena.
Edward je zamišljeno gledao u oblake.
Moj otac nas je morao ostaviti na stražnjem ulazu u dvoranu i otići na glavni ulaz s ostalim roditeljima.
Unutra
je vladalo potpuno rasulo, dok su nas gospođa Cope iz uprave i gospodin
Varner s matematike nastojali svrstati po abecednom redu.
“Na početak, gospodine Cullen”, graknuo je gospodin Varner na Edwarda.
“Hej, Bella!”
Ugledala sam Jessicu Stanley kako mi maše s donjeg kraja vrste, ozareno se smiješeći.
Edward
me na brzinu poljubio, uzdahnuo i otišao stati s ostalima kojima
prezime počinje sa C. Alice nije bila tamo. Što ona namjerava?
Preskočiti maturu? Kako sam to loše istempirala. Taj mi je zaključak
trebao sinuti tek nakon što sve ovo prođe.
“Tu sam, Bella!”, pozvala me opet Jessica.
Otišla
sam zauzeti mjesto iza Jessice, nejasno se pitajući zbog čega je ona
odjednom tako prijazna. Kad sam se približila, ugledala sam Angelu pet
mjesta niže. Gledala je Jessicu jednako radoznalo.
Jess je počela brbljati prije nego što sam joj prišla dovoljno blizu da je čujem.
“...tako
nevjerojatno. Mislim, ono, djeluje mi kao da smo se tek upoznale, a
evo, već skupa maturiramo”, uzbuđeno je govorila. “Možeš ti vjerovati
da je već gotovo? Dođe mi da zavrištim!”
“I meni”, promrsila sam.
“Kad
je sve to tako nevjerojatno. Sjećaš se našeg prvog dana u školi?
Sprijateljile smo se, ono, odmah. Istog trena kad smo se ugledale.
Nevjerojatno. A ja sad idem u Kaliforniju, a ti ćeš na Aljasku, i tako
ćeš mi nedostajati! Moraš mi obećati da ćemo se naći neki put! Tako mi
je drago da imaš tulum. To je savršeno. Jer stvarno se već dosta dugo
nismo družile, a sada svi skupa odlazimo...”
I tako je ona trtljala
li trtljala, a ja sam bila sigurna da smo naglo opet dobre samo zbog
maturalne čeznutljivosti i zahvalnosti zbog pozivanja na tulum, premda
s time nisam imala veze. Obraćala sam pažnju na nju koliko sam mogla
dok sam oblačila odoru. I shvatila sam da mi je drago što mogu u dobrim
odnosima privesti poznanstvo s Jessicom kraju.
Jer ovo je bio kraj,
bez obzira na to što je Eric u oproštajnom govoru u ime klase izjavio
da promocija znači “početak” i ispričao još hrpu takvih banalnih
gluposti.
Možda više za mene nego za ostale, ali svi smo danas ostavljali nešto iza sebe.
Sve
je prošlo tako brzo. Imala sam utisak da se uključilo brzo
premotavanje. Zar bi to trebalo ići baš tako brzo? A onda je i Eric
počeo prebrzo govoriti od uzbuđenosti, stapajući riječi i izraze tako
da više nisu imali smisla.
Ravnatelj Greene počeo je prozivati imena
jedno za drugim, bez dovoljnog razmaka; prednji red u dvorani žurio se
priključiti ostalima. Sirota gospođa Cope imala je dvije lijeve dok je
pokušavala pružati ravnatelju pravu svjedodžbu za pravog učenika.
Vidjela sam kako Alice, koja se odjednom pojavila, plesnim korakom
prelazi pozornicu i uzima svoju, sva udubljena u misli. Edward je
izašao nakon nje, sav zbunjen,
ali ne i uzrujan. Samo su njih dvoje
mogli nositi to grozno žuto na sebi i svejedno izgledati onako.
Isticali su se u mnoštvu nezemaljskom ljepotom i elegancijom.
Upitala
sam se kako sam ikada mogla povjerovati u obmanu da su samo ljudi. Dva
bi anđela mogla stajati tamo gore jasno vidljivih krila i ipak biti
manje upadljiva.
Čula sam kako gospodin Greene proziva moje ime, pa
sam ustala s mjesta i pričekala da se vrsta ispred mene pokrene.
Shvatila sam da me neko glasno pozdravlja iz dna dvorane, pa sam se
osvrnula i vidjela kako Jacob podiže Charlieja na noge, dok me obojica
bodre povicima.
Nekako sam razaznala i tjeme Billyjeve glave kraj
Jakeova lakta. Uspjela sam im uputiti nešto slično osmijehu. Gospodin
Greene dovršio je prozivanje, a onda nastavio dijeliti svjedodžbe s
krotkim osmijehom na licu dok smo se redali kraj njega.
“Čestitam, gospođice Stanley”, promumljao je dok je Jess uzimala svoju.
“Čestitam, gospođice Swan”, promumljao je meni i stavio mi svjedodžbu u zdravu ruku.
“Hvala”, promrmljala sam.
I to je bilo to.
Otišla
sam stati uz Jessicu i ostale maturante. Jess je bila sva rumena oko
očiju i stalno je otirala lice rukavom odore. Trebao mi je trenutak da
shvatim kako ona zapravo plače.
Gospodin Greene rekao je nešto što
nisam uspjela čuti, i svi oko mene stali su vikati i vriskati. Žute su
kape poletjele u zrak. Skinula sam i ja svoju, prekasno, i pustila je
da samo padne na pod.
“O, Bella!”, procendrala je Jess kroz nagli, bučni žamor.
“Ne mogu vjerovati da smo završile.”
“Ne mogu vjerovati da je sve gotovo”, promumljala sam.
Bacila mi se oko vrata. “Moraš mi obećati da ćemo ostati u vezi.”
Zagrlila
sam i ja nju, osjećajući blagu nelagodu dok sam joj izbjegavala
odgovoriti izravno. “Tako mi je drago što te poznajem, Jessica. Bile su
mi ovo lijepe dvije godine.”
“Bile su”, uzdahnula je i šmrcnula. Zatim me pustila.
“Lauren!”,
ciknula je, mahnula iznad glave i stala se probijati kroz stisku žutih
odora. Obitelji su počele prilaziti, tiskajući nas još jače.
Opazila sam Angelu i Bena, ali okruživale su ih njihove obitelji. Čestitat ću im kasnije.
Izvijala sam vrat, nastojeći opaziti Alice.
“Čestitam”,
šapnuo mi je Edward na uho, ovijajući ruku oko mog struka. Govorio je
smireno; nije mu se ni najmanje žurilo da doživim ovu prekretnicu.
“Ovaj, hvala.”
“Nemam dojam da si se uspjela prestati uzrujavati”, primijetio je.
“Pa nisam baš.”
“Što te još može brinuti? Tulum? Neće biti tako strašno.”
“Vjerojatno si u pravu.”
“Koga to tražiš?”
Nisam zvjerala oko sebe tako neupadljivo kao što sam vjerovala. “Alice – gdje je sad nestala?”
“Istrčala je čim je dobila svjedodžbu.”
Glas
mu je poprimio novi ton. Pogledala sam ga i vidjela da sav zbunjen
gleda prema stražnjim vratima dvorane. Donijela sam odluku naprečac –
što mi je bio običaj, iako sam stvarno trebala promisliti.
“Brineš se za Alice?”, upitala sam ga.
“Eh...” Nije mi htio odgovoriti na to.
“O čemu je ona uopće razmišljala? Hoću reći, da bi te spriječila da je čuješ.”
Naglo me pogledao u lice, stisnuvši sumnjičavo oči.
“Prevodila
je Bojnu himnu Republike na arapski, ako te baš zanima. Kad je to
dovršila, prešla je na korejski jezik znakova za nijeme.”
Nervozno sam se nasmijala. “Pa, to joj je valjda stvarno dovoljno zaokupilo misli.”
“Ti znaš što to ona skriva od mene”, optužio me.
“Jasno.” Slabašno sam se osmjehnula. “Ja sam ta koja je to smislila.”
Zbunjeno je pričekao.
Osvrnula sam se. Charlie je sigurno već krenuo ovamo kroz gomilu.
“Znajući
Alice”, užurbano sam prošaptala, “vjerojatno će nastojati prikriti to
od tebe sve do nakon tuluma. Ali kako je meni više nego stalo da se
tulum otkaže – pa, svejedno, nemoj sad pomahnitati, okej? Uvijek je
bolje znati najviše što se može. Od toga mora biti nekakve koristi.”
“O čemu ti to?”
Vidjela sam kako Charliejeva glava izviruje nad ostale u potrazi za mnom. Opazio me i mahnuo mi.
“Samo ostani miran, okej?”
Kratko je kimnuo glavom, usta stisnutih u smrknutu crtu.Užurbanim sam mu šapatom iznijela svoje zaključke.
“Mislim
da nisi u pravu kad kažeš da nas nevolja salijeće sa svih strana.
Mislim da nas uglavnom salijeće s jedne strane... i mislim da cilja baš
na mene. Sve je to povezano,
sigurno. Stvar je samo u jednoj osobi
koja muti Alicine vizije. Neznanac u mojoj sobi bio je pokus, da se
vidi može li neko njoj promaknuti. Mora da je to isti onaj koji stalno
mijenja mišljenje, a novorođeni, krađa moje odjeće – sve je to
povezano. Moj miris je za njih.”
Lice mu je tako problijedjelo da mi je bilo teško ispričati mu sve do kraja.
“Ali niko ne salijeće vas, zar ne shvaćaš? To je dobro – Esme i Alice i Carlisle, niko ne cilja na njih!”
U panici je široko iskolačio oči, zgranut i zgrožen. Baš kao i Alice, shvatio je da imam pravo.
Stavila sam mu ruku na obraz. “Smiri se”, lijepo sam ga zamolila.
“Bella!”, graknuo je Charlie, probijajući se kroz natisnute obitelji oko nas.
“Čestitam,
malena!” Još se derao, premda mi je sada bio ravno na uhu. Čvrsto me
zagrlio, pritom vrlo prepredano odgurnuvši Edwarda u stranu.
“Hvala”,
promrmljala sam, obuzeta izrazom Edwardovog lica. Još se nije uspijevao
obuzdati. Ruke su mu bile napol ispružene prema meni, kao da bi me htio
ščepati i klisnuti sa mnom na sigurno. Kako sam se obuzdavala jedva
nešto bolje od njega, bijeg mi se činio kao posve prihvatljiva ideja.
“Jacob
i Billy morali su otići – jesi li vidjela da su bili tu?”, upitao me
Charlie, odmaknuvši se za korak, ali zadržavajući ruke na mojim
ramenima. Okrenuo se leđima Edwardu – vjerojatno zato da ga odvoji od
nas, ali trenutačno je to bilo u redu. Edward je zijevao u šoku, još
uvijek izbuljen od užasa.
“Aha”, potvrdila sam ocu, nastojeći primjereno mariti za njega. “A i čula sam ih.”
“Lijepo od njih što su došli”, rekao je Charlie.
“Mhm.”
Pa dobro, stvarno sam se zaribala što sam rekla Edwardu.
Alice
je imala pravo što je mutila svoje misli. Trebala sam pričekati da se
negdje nađemo nasamo, možda s ostatkom njegove obitelji. I bez ičega
lomljivog u blizini – poput prozora... automobila... škola. Kad sam
vidjela njegov izraz, sav mi se strah vratio, i još pojačao, iako u
njemu više nije bilo straha – sad mu se na licu jasno ocrtavala čista
srdžba.
“Onda, kamo bi htjela otići na večeru?”, upitao me Charlie. “Vodim te kamo god ti srce ište.”
“Znam ja kuhati.”
“Ne pričaj koješta. Hoćeš da odemo u Lodge?”, upitao me sa srdačnim smiješkom.
Nisam bila naročito sklona Charliejevom najdražem restoranu, ali, u ovakvoj situaciji, to nije ni bilo bitno.
Ionako sam znala da neću moći ništa pojesti.
“Jasno, Lodge, super”, rekla sam.
Charlie se jače osmjehnuo, te uzdahnuo. Blago se okrenuo prema Edwardu, ne pogledavši ga zaista.
“Ideš i ti s nama, Edwarde?”
Molećivo
sam ga pogledala. Edward je smirio lice samo trenutak prije nego što će
se Charlie okrenuti da vidi zašto nije dobio odgovor.
“Ne, hvala”, rekao je Edward kruto, tvrdog i hladnog lica.
“Imaš li neke planove s roditeljima?”, upitao ga je
Charlie,
čujno negodujući. Edward je uvijek bio pristojniji nego što je to
Charlie zasluživao; iznenadila ga je ova neočekivana hladnoća.
“Da.
Ispričavam se...” Edward se naglo okrenuo i iskrao se kroz prorijeđenu
gomilu. Kretao se mrvicu prebrzo, od uzrujavanja ne uspijevajući
održati inače savršeno oponašanje čovjeka.
“Što sam sad rekao?”, upitao me Charlie s krivnjom u očima.
“Ma pusti, tata”, smirila sam ga. “Mislim da nije stvar u tebi.”
“Vas dvoje ste se opet posvađali?”
“Niko se nije posvađao. Gledaj svoja posla.”
“Ti si moj posao.”
Prevrnula sam očima. “Idemo na tu večeru.”
U
Lodgeu je bila gužva. Restoran je, prema mom mišljenju, bio preskup i
kičast, ali to je bio jedini iole svečaniji ugostiteljski prostor u
mjestu, pa je uvijek bio tražen za proslave. Mrko sam piljila u punjenu
glavu
losa što je potišteno visila sa zida dok se Charlie gostio
rebarcima i pričao s roditeljima Tylera Crowleyja za stolom iza njega.
Bilo je bučno – svi u restoranu upravo su stigli s dodjele svjedodžbi,
pa je većina razgovarala između stolova i preko pregrada separea, kao
Charlie.
Bila sam leđima okrenuta vanjskim prozorima, i opirala sam
se potrebi da se osvrnem i pogledom potražim oči koje sam sada osjećala
na zatiljku. Znala sam da ne bih ništa uspjela vidjeti. Jednako tako
sam znala da je nemoguće da me on ostavi nezaštićenu, makar i na
sekundu.
Ne nakon ovoga.
Večera se otegla. Charlie je, zauzet druženjem,
presporo jeo. Čupkala sam svoj hamburger i skrivala komadiće u ubrus
kad sam bila sigurna da gleda u nešto drugo. Činilo mi se da sve to
traje vrlo dugo, ali kad bih pogledala na zidni sat – češće nego što je
bilo nužno – kazaljke se ne bi naročito pomaknule.
Napokon je Charlie dobio povrat sitniša i stavio napojnicu na stol. Ustala sam.
“Žuriš se?”, upitao me.
“Htjela bih pomoći Alice oko priprema”, izjavila sam.
“Okej.” Okrenuo se od mene i pozdravio se s ostalim gostima. Otišla sam ga pričekati kraj automobila.
Naslonila
sam se na suvozačka vrata, čekajući da se Charlie dovuče s neplanirane
proslave. Na parkiralištu je bilo gotovo mračno, jer su oblaci bili
tako debeli da nisam mogla procijeniti je li sunce zašlo ili ne. Zrak
mi je djelovao gusto, kao da se sprema kiša.
Nešto se pomaknulo u sjeni.
Moj ustrašeni uzdah pretvorio se u uzdah olakšanja kad se Edward pojavio iz tmine.
Bez
riječi me čvrsto privio na prsa. Hladnom je rukom pronašao moju bradu i
podigao mi lice da može priljubiti svoje tvrde usne uz moje. Osjetila
sam mu napetost u čeljusti.
“Kako si?”, upitala sam ga čim mi je dao da dođem do daha.
“Ne baš sjajno”, promrmljao je. “Ali uspio sam se obuzdati. Žao mi je što sam onako reagirao.”
“Sama sam kriva. Trebala sam pričekati da ti to kažem.”
“Ne”, usprotivio se. “Morao sam to saznati. Ne mogu vjerovati da to sâm nisam uvidio!”
“Imaš mnogo svojih briga.”
“A ti nemaš?”
Odjednom me opet poljubio, ne dopuštajući mi da odgovorim.
Odmaknuo se već sekundu potom. “Stiže Charlie.”
“Reći ću mu da me odveze do tvoje kuće.”
“Otići ću za vama.”
“To stvarno nije nužno”, pokušala sam reći, ali njega već nije bilo.
“Bella?”, pozvao me Charlie s ulaza u restoran, škiljeći u tamu.
“Tu sam.”
Charlie je polako došetao do auta, gunđajući nešto o tome kako sam nestrpljiva.
“Onda, kako si mi?”, upitao me dok smo se vozili autocestom na sjever. “Danas ti je bio veliki dan.”
“Dobro sam”, slagala sam mu.
Nasmijao se, prozrevši me s lakoćom. “Brineš se zbog tuluma?”, pokušao je pogoditi.
“Aha”, opet sam mu slagala.
Ovaj put to nije opazio. “Nikad ti nisi naročito voljela tulumarenje.”
“Baš se pitam odakle mi to”, promrmljala sam.
Charlie se zahihotao. “Pa, izgledaš stvarno lijepo. Da sam se bar sjetio da ti nešto kupim. Oprosti.”
“Ne pričaj gluposti, tata.”
“Nisu to gluposti. Imam dojam da ne radim uvijek sve što bih trebao za tebe.”
“Ma
koješta. Fantastično se brineš za mene. Najbolji si tata na svijetu.
I...” Nije mi bilo lako razgovarati o osjećajima s Charliejem, ali
nakašljala sam se i ustrajno nastavila. “I stvarno mi je drago što sam
došla živjeti s tobom, tata. To mi je bila najbolja odluka u životu.
Zato, bez brige – samo proživljavaš postmaturalni pesimizam.”
Frknuo je. “Možda. Ali siguran sam da sam tu i tamo podbacio. Mislim, pa gledaj samo svoju ruku!”
Blijedo
sam se zagledala u svoje ruke. Lijeva mi je šaka opušteno ležala na
tamnoj udlazi o kojoj sam rijetko uopće razmišljala. Slomljeni me zglob
više nije naročito bolio.
“Nikad mi nije palo na pamet da bih te trebao naučiti kako se udara. Očito sam tu pogriješio.”
“Pa zar ti nisi na Jacobovoj strani?”
“Nije
bitno na čijoj sam ja strani. Ako te neko poljubi bez tvog dopuštenja,
trebala bi biti u stanju dati mu do znanja kako gledaš na to, a da se
pritom ne ozlijediš. Nisi valjda zadržala palac u šaci, je li?”
“Ne,
tata. To je lijepo od tebe na pomalo munjen način, ali mislim da mi
poduka tu ne bi baš pomogla. Jacob ima stvarno tvrdu glavu.”
Charlie se nasmijao. “Idući put ga opali u trbuh.”
“Idući put?”, upitala sam u nevjerici.
“Daj, ne budi prestroga prema dečku. Mlad je.”
“Nemoguć je.”
“Svejedno, prijatelj ti je.”
“Znam.” Uzdahnula sam. “Stvarno ne znam što bi mi tu bilo najpametnije, tata.”
Charlie
je polako kimnuo glavom. “Aha. Najpametniji potez nije uvijek i
najočitiji. Ponekad nešto što je najpametnije za jednog bude najlošije
za nekog drugog. Zato... sretno ti bilo s tom odlukom.”
“Hvala”, suho sam promrsila.
Charlie se opet nasmijao, a onda namrštio. “Ako taj tulum postane previše razuzdan...”, započeo je.
“Bez brige, tata. Carlisle i Esme će biti s nama. Sigurno i ti možeš doći, ako hoćeš.”
Charlie
je složio grimasu dok je škiljio kroz vjetrobran u noć. Charlie je
volio tulumarenje otprilike u jednakoj mjeri kao i ja.
“Gdje je, ono, to skretanje?”, upitao me. “Morali bi raščistiti prilaz – nemoguće ga je naći u mraku.”
“Odmah
iza sljedećeg zavoja, mislim.” Napućila sam usne. “Znaš, u pravu si –
nemoguće ga je naći. Alice je rekla da će pridodati kartu uz pozivnicu,
ali čak i tako je moguće da će se svi skupa pogubiti.” Blago sam se
razvedrila na tu pomisao.
“Možda”, rekao je Charlie kad je cesta zavila na istok.
“A možda i neće.”
Crni, baršunasti mrak prekinuo se pred nama, upravo na mjestu gdje bi trebao biti prilaz za Cullenove.
Neko je obavio stabla s obje strane tisućama treptavih svjetalaca, koje je bilo nemoguće propustiti.
“Alice”, kiselo sam rekla.
“Opa”, rekao je Charlie kad smo skrenuli na prilazni put. Nisu bila osvijetljena samo ta dva stabla na ulazu.
Na
svakih šest-sedam metara stajao je novi blistavi putokaz prema velikoj
bijeloj kući. Cijelim putem – punih dva kilometra puta.
“Ona nikad ništa ne radi polovično, zar ne?”, promumljao je zadivljeno Charlie.
“Siguran si da ne želiš ući?”
“Krajnje siguran. Lijepo se provedi, mala.”
“Puno ti hvala, tata.”
Smijao
se sebi u bradu kad sam izašla i zatvorila vrata za sobom. Ispratila
sam ga pogledom dok je odlazio, smješkajući se i dalje. Uzdahnula sam i
popela se stubama da podnesem svoj tulum.
