Knjiga na našem forumu

...UVOD...

Mojoj starijoj sestri Emily,
bez čijeg bi oduševljenja ova priča možda i danas bila nedovršena

__________________________________________

Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!
U onaj dan u koji s njega okusiš,
zacijelo ćeš umrijeti!
Knjiga postanka, 2:17

______________________________________________


UVOD


Nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću umrijeti – premda sam proteklih mjeseci imala sasvim
dovoljno razloga za to – ali sve i da jesam, ne bih smrt predočila ovako.
Gledala sam, ne dišući, preko duge prostorije u tamne oči lovca, koji me prijazno promatrao.
Nema sumnje da bi vrijedilo ovako umrijeti, stradati umjesto druge osobe, osobe koju volim. Čak bi se moglo reći da bi to bilo plemenito. Moralo bi nešto značiti.
Znala sam da se sad ne bih suočila sa smrću da uopće nisam otišla u Forks. Ali, ma kako prestravljena da sam bila, nisam se mogla prisiliti da zažalim zbog te odluke.
Ako ti život pruži san što toliko nadvisuje sva tvoja očekivanja, nije razumno tugovati kad mu dođe kraj.
Lovac se prijazno osmjehnuo kad je gipkim koracima krenuo da me ubije.

“Taj dio je sasvim lako objasniti”, nastavio je. Osjećala sam da me gleda, ali nisam ga još mogla pogledati u lice, bojeći se da bi mi mogao iščitati ojađenost u očima.
“Ali nije to sve… iako ostatak nije tako lako izraziti riječima – ”
Još sam gledala u Cullenove dok je to govorio. Odjednom se Rosalie, njegova plavokosa i zadivljujuća sestra, okrenula i pogledala me. Ne, ne pogledala – ošinula me pogledom svojih tamnih, hladnih očiju. Htjela sam pogledati u stranu, ali njezino me oštro zurenje zadržalo sve dok se Edward nije prekinuo usred rečenice i potiho ispustio ljutit zvuk, skoro siktaj.
Rosalie je okrenula glavu, a meni je laknulo što me pustila. Pogledala sam opet Edwarda – i znala da mi je opazio zbunjenost i strah od kojih su mi se raširile oči.
Objasnio mi je s napetim izrazom lica. “Oprosti. Ona se samo brine. Znaš… nije opasno samo po mene ako, nakon što sam tako često bio s tobom u javnosti…”
Spustio je pogled.
“Ako?”
“Ako nešto… pođe po krivu.” Zario je lice u šake, kao i one večeri u Port Angelesu. Bilo je očito da je izmučen; žudjela sam da ga utješim, ali pojma nisam imala kako. Nehotice sam ispružila ruku prema njemu; samo, brzo sam je spustila na stol, da dodirom samo ne pogoršam situaciju. Polako sam shvatila da bi me njegove riječi trebale uplašiti. Pričekala sam da mi taj strah dođe, ali jedino što sam uspjela oćutjeti bila je bol zbog njegove patnje.
I ozlojeđenost – ozlojeđenost zbog toga što ga je Rosalie spriječila da kaže ono što je htio reći. Nisam znala kako da opet potegnem tu temu. I dalje je držao glavu u rukama.
Pokušala sam progovoriti normalnim glasom. “Znači, sada moraš ići?”
“Da.” Podigao je lice; načas je bilo ozbiljno, a onda mu se raspoloženje promijenilo, i osmjehnuo se. “Tako je vjerojatno najbolje. Na biologiji bi još trebalo podnijeti petnaest minuta onog groznog filma – mislim da to nikako nisam u stanju izdržati.”
Prepala sam se. Alice – kratke kose boje tinte u ušiljenoj, raščupanoj aureoli oko iznimnoga, vilenjačkoga lica – odjednom se našla pokraj njegovoga ramena. Sitno joj je tijelo bilo gipko i graciozno, čak i kad je stajala posve nepomično.
Pozdravio ju je ne odmaknuvši pogled od mene. “Alice.”
“Edwarde”, odvratila mu je visokim sopranom. Glas joj je bio privlačan gotovo kao i njegov.
“Alice, Bella – Bella, Alice”, upoznao nas je, ležerno mahnuvši rukom, šturo se osmjehnuvši.
“Zdravo, Bella.” Blistave oči crne poput opsidijana bile su joj nečitke, ali smiješila se prijazno. “Drago mi je što sam te napokon upoznala.”
Edward ju je načas mračno pogledao.
“Bok, Alice”, stidljivo sam promrmljala.
“Spreman si?”, upitala ga je.
Progovorio je suzdržanim glasom. “Skoro. Naći ćemo se kod auta.”
Otišla je bez riječi; hodala je tako meko, tako spretno, da sam osjetila oštar ubod zavisti.
“Da ti kažem ‘dobro se provedi’, ili je to pogrešna želja?”, upitala sam ga, pogledavši ga opet.
“Ne, ‘dobro se provedi’ prikladna je kao i bilo koja druga.” Iscerio se.
“Onda, dobro se provedi.” Nastojala sam da to zvuči iskreno. Jasno, nisam ga nasamarila.
“Dat ću sve od sebe.” Još se cerio. “A ti se potrudi da ostaneš sigurna, molim te.”
“Da ostanem sigurna u Forksu – kojeg li izazova.”
“Za tebe je to doista izazov.” Stisnuo je čeljust.
“Obećaj mi.”
“Obećavam da ću se potruditi da ostanem sigurna”, izrecitirala sam. “Večeras ću oprati rublje – to će zacijelo biti prožeto kojekakvim pogibeljima.”
“Nemoj upasti u perilicu”, podrugljivo je rekao.
“Dat ću sve od sebe.”
Na to je ustao, a digla sam se i ja.
“Vidimo se sutra”, uzdahnula sam.
“Tebi je to zacijelo jako dugo vremena, zar ne?”, procijenio je.
Tmurno sam mu kimnula.
“Doći ću ujutro”, obećao mi je, osmjehnuvši se onako izvijeno. Ispružio je ruku preko stola i dotaknuo mi lice, opet mi blago prešavši prstima preko jagodice obraza.
Zatim se okrenuo i otišao. Gledala sam za njim sve dok se nije izgubio.
Došla sam u silno iskušenje da markiram ostatak dana, ili u najmanju ruku tjelesni, ali neki me nagon spriječio u tome. Znala sam da će Mike i ostali pretpostaviti da sam s Edwardom. A Edwarda je brinulo vrijeme koje zajedno provodimo u javnosti… ako nešto pođe po krivu. Odbila sam se posvetiti toj misli i umjesto toga se posvetila tome da njemu olakšam situaciju.
Slutila sam – i osjećala da i on to zna – da će sutrašnji dan biti presudan. Naš odnos ne može više loviti ravnotežu na oštrici noža kao do sada. Past ćemo na ovu ili onu stranu, a to će posve ovisiti o njegovoj odluci, ili njegovim nagonima. Ja sam svoju odluku donijela i prije
nego što sam svjesno pokušala izabrati, a sad sam je čvrsto odlučila održati. Jer ništa mi nije bilo tako strašno, tako nesnosno, kao pomisao da bih mogla dići ruke od njega. To je bilo nemoguće.

Otišla sam na nastavu iz osjećaja dužnosti. Ruku na srce, ne bih znala što se zbivalo na biologiji; svijest mi je bila odviše obuzeta mislima o sutrašnjem danu. Na tjelesnom je Mike opet htio razgovarati sa mnom; poželio mi je sretan put u Seattle. Pažljivo sam mu objasnila da sam otkazala odlazak jer se ne mogu pouzdati u svoj kamionet.
“Ideš na ples s Cullenom?”, upitao me, odjednom se nadurivši.
“Ne, uopće ne idem na ples.”
“Pa što ćeš onda raditi?”, upitao me, makar ga se to nije ticalo.
Nagonski mi je došlo da mu kažem da se goni. Umjesto toga, vedro sam slagala.
“Oprat ću rublje, a onda moram učiti za test iz trigonometrije, jer ću inače pasti.”
“Cullen ti pomaže pri učenju?”
“Edward mi”, naglasila sam, “neće pomagati pri učenju.
On ide nekamo preko vikenda.” Laganje mi je išlo prirodnije nego inače, iznenađeno sam primijetila.
“O.” Ozario se. “Znaš, svejedno bi mogla doći na ples s našom grupom – to bi bilo kul. Svi bismo plesali s tobom”, obećao mi je.
Zamislila sam kako bi Jessicino lice tada izgledalo i odvratila mu oštrije nego što je trebalo.
“Ne idem na ples, Mike, okej?”
“U redu.” Opet se nadurio. “Samo sam ti predložio.”
Kad je nastava napokon završila, bez naročitog sam oduševljenja otišla na školsko parkiralište. Nije mi se posebno išlo kući pješice, ali nisam mogla zamisliti kako bi mu pošlo za rukom da mi dopremi kamionet. S druge strane, počinjala sam vjerovati da mu ništa nije nemoguće. Taj
se predosjećaj ispostavio tačnim – na istome mjestu gdje je jutros stajao njegov sad je bio parkiran moj kamionet.
Odmahnula sam glavom u nevjerici kad sam otvorila nezaključana vrata i ugledala ključ u bravi za paljenje.
Na mome je sjedalu stajao presavijeni komad bijelog papira. Ušla sam, zatvorila vrata za sobom i tek onda ga rasklopila. Pisale su samo dvije riječi, njegovim elegantnim
rukopisom.
Ostani sigurna.
Prepalo me urlanje motora kamioneta kad sam ga upalila. Nasmijala sam se sama sebi.
Kad sam stigla kući, brava na kvaki bila je zaključana, ali zasun nije, baš kao što sam jutros ostavila ulazna vrata. Po ulasku sam otišla ravno do praonice. I ona je izgledala upravo onako kako sam je ostavila. Potražila sam svoje traperice u rublju, a kad sam ih pronašla, pretražila
sam džepove. Prazni. Možda sam ipak objesila ključ, pomislila sam, odmahnuvši glavom.
Slijedeći isti onaj poriv koji me nagnao da slažem Mikeu, nazvala sam Jessicu pod izgovorom da joj želim uputiti dobre želje za ples. Kad mi je ona zauzvrat poželjela ugodan dan s Edwardom, rekla sam joj da sam otkazala put. Razočarala se više nego što je to zaista bilo
nužno za jednog promatrača koji stoji po strani. Okončala sam razgovor ubrzo nakon toga.
Charlie je za večerom djelovao odsutno, valjda zabrinut zbog nečega na poslu, ili možda zbog košarkaške utakmice, ili pak jer mu je lazanje baš prijalo – kod Charlieja je to bilo teško reći.
“Znaš, tata…”, zaustila sam, prekinuvši ga u snatrenju.
“Što si rekla, Bell?”
“Mislim da si u pravu za Seattle. Pričekat ću dok Jessica ili neko ne bude mogao sa mnom.”
“O”, iznenađeno je rekao. “O, u redu. Onda, hoćeš da ostanem kod kuće?”
“Ne, tata, nemoj mijenjati planove. Imam milijun poslova koje treba obaviti… zadaću, rublje… moram i u knjižnicu i trgovinu. Cijeli dan ću ulaziti i izlaziti… samo se ti provedi.”
“Jesi li sigurna?”
“Apsolutno, tata. Uostalom, u zamrzivaču nam opasno ponestaje ribe – spali smo na dvogodišnju, u najboljem slučaju trogodišnju zalihu.”
“S tobom je zaista lako živjeti, Bella.” Nasmiješio se.
“Isto bih mogla reći i za tebe”, rekla sam i glasno se nasmijala. Smijeh mi nije zvučao posve prirodno, ali on to izgleda nije zamijetio. Osjetila sam takvu krivnju zbog toga što mu nisam rekla istinu da sam skoro poslušala Edwardov savjet i rekla mu gdje ću biti. Skoro.
Nakon večere, složila sam odjeću i još jedanput napunila sušilicu. Nažalost, od takvih poslova samo ruke budu zauzete. Misli su mi definitivno imale previše slobodnog vremena i polako su mi izmicale kontroli. Prelazila sam iz iščekivanja tako intenzivnog da me praktički boljelo u prijetvorno strahovanje koje mi je podrivalo odlučnost.
Morala sam se neprestano podsjećati na to da sam donijela odabir i ne kanim se predomisliti. Vadila sam njegovu poruku iz džepa mnogo češće nego što je to bilo nužno kako bih upijala dvije male riječi koje je napisao. Želi da ostanem sigurna, ponavljala sam uzastopno. Uzdat ću se samo u vjerovanje da će, na koncu, ta želja nadvladati sve ostale. A koja mi je druga mogućnost – da ga izbacim iz svoga života? Nesnosno. Uostalom, još otkako sam došla u Forks kao da mi se život vrti oko njega.
Ali tih se glasić u kutku moje svijesti brinuo i pitao hoće li me jako boljeti… pođe li po krivu.

Laknulo mi je kad je došlo vrijeme za krevet. Znala sam da sam tako uzrujana da neću moći zaspati, pa sam učinila nešto što nikad prije nisam. Namjerno sam uzela lijek protiv prehlade koji mi nije trebao – znajući da će me onesvijestiti na bar osam sati. Inače ne bih sebi dopustila takvo što, ali sutra će mi biti dovoljno zaguljen dan da mi ne treba još i da budem smušena od nedostatka sna, povrh svega ostaloga. Dok sam čekala da lijek proradi, sušila sam opranu kosu sve dok nije postala besprijekorno ravna i sitničavo se premišljala što ću sutra obući.
Kad sam sve pripremila za jutro, napokon sam legla u krevet. Osjećala sam se hiperaktivno; nisam mogla prestati drhtati. Ustala sam i pročešljala kutiju za cipele punu CD-a sve dok nisam našla zbirku Chopinovih nokturna. Pustila sam ih vrlo tiho i opet legla, usredotočivši
se na opuštanje pojedinih dijelova svoga tijela.
Negdje nasred te vježbe lijek za prehladu počeo je djelovati i drage sam volje potonula u obeznanjenost.
Rano sam se probudila, naspavavši se bez snova zahvaljujući zloupotrebi lijekova. Premda sam se dobro odmorila, smjesta sam zapala u istu onu raspamećenu mahnitost od sinoć. Obukla sam se u žurbi, gladeći ovratnik oko ramena, namještajući svijetlosmeđi pulover
sve dok mi nije padao preko traperica kako treba.
Krišom sam bacila pogled kroz prozor i opazila da je Charlie već otišao. Tanak sloj pamučnih oblaka zastirao je nebo. Nisu izgledali naročito trajno.
Doručkovala sam ne osjetivši okus hrane i zatim požurila počistiti za sobom. Opet sam virnula kroz prozor, ali ništa se nije promijenilo. Upravo sam završila s pranjem zuba i zaputila se natrag u prizemlje kad mi je od tiha kucanja srce zalupalo o grudni koš.
Doletjela sam do vrata; malo sam se pomučila s običnim zasunom, ali kad sam konačno trzajem otvorila vrata, stajao je pred njima. Sve mi se uzbuđenje rastočilo u spokoj čim sam ga pogledala u lice. Odahnula sam – jučerašnji strahovi djelovali su mi vrlo blesavo uz njega.
Isprva mu na licu nije bilo osmijeha – imalo je ozbiljan izraz. Ali onda me odmjerio pogledom, te se nasmijao.
“Dobro jutro”, zahihotao se.
“Što ne valja?” Pogledala sam se da vidim nisam li zaboravila nešto bitno, cipele ili pak hlače.
“Pristajemo jedno drugom.” Opet se nasmijao. Shvatila sam da nosi dugi, lagani svijetlosmeđi pulover preko bijele košulje i traperica. Nasmijala sam se zajedno s njim, prikrivajući blagu razočaranost – zbog čega on mora izgledati kao maneken kad ja ne mogu?
Zaključala sam vrata za sobom dok je išao do kamioneta.
Pričekao me pokraj suvozačkih vrata s mučeničkim izrazom lica koji se lako dao razumjeti.
“Imamo dogovor”, drsko sam ga podsjetila, sjela na vozačko mjesto i otključala mu vrata.
“Kamo ćemo?”, upitala sam ga.
“Veži se – već sam se počeo uzrujavati.”
Zločesto sam ga pogledala i postupila kako je tražio.
“Kamo ćemo?”, ponovila sam, uzdahnuvši.
“Kreni po sto prvoj cesti na sjever”, naložio mi je.
Bilo mi je iznenađujuće teško usredotočiti se na cestu dok sam osjećala njegov pogled na licu. Nadoknadila sam to vozeći pažljivije nego inače kroz još usnulo mjesto.
“Imaš li namjeru izaći iz Forksa prije nego što padne mrak?”
“Ovaj bi kamionet tvome autu lako mogao biti djed – pa imaj poštovanja”, odvratila sam mu.
Ubrzo smo izašli izvan mjesnih granica, usprkos njegovom kritiziranju. Gusto grmlje i debla obavijena zelenom mahovinom zamijenili su travnjake i kuće.
“Skreni desno na sto desetu”, uputio me baš kad sam ga htjela pitati. Šutke sam ga poslušala.
“Sad vozi dalje sve do kraja kolnika.”
Čula sam da se smiješi dok to govori, ali previše me brinulo da ne izletim s ceste i time mu dam za pravo da bih se usudila pogledati ga da to potvrdim.
“A što se nalazi tamo gdje završava kolnik?”, upitala sam se na glas.
“Staza.”
“Idemo u planinarenje?” Hvala nebesima što sam obula tenisice.
“Je li to problem?” Zvučao je kao da očekuje potvrdan odgovor.
“Ne.” Pokušala sam uvjerljivo slagati. Ali ako on smatra da je moj kamionet spor…
“Ne brini, treba prijeći samo nekih sedam-osam kilometara, a nama se ne žuri.”
Osam kilometara. Nisam mu odgovorila, da ne čuje kako mi glas puca od panike. Osam kilometara po varljivom korijenju i labavom kamenju što mi stalno pokušava iščašiti gležanj ili me onesposobiti na neki drugi način. Ovo će biti pravo poniženje.

Šutke smo se vozili neko vrijeme dok sam razmišljala o užasu koji me čeka.
“Što sada misliš?”, nestrpljivo me upitao nakon nekoliko trenutaka.
Opet sam mu slagala. “Samo se pitam kamo to idemo.”
“Na jedno mjesto kamo volim ići kad je vrijeme lijepo.”
Oboje smo bacili pogled kroz prozore prema sve rjeđim oblacima nakon što je to kazao.
“Charlie je rekao da će danas biti toplo.”
“A jesi li ti rekla Charlieju što si naumila?”, upitao me.
“Nisam.”
“Ali Jessica misli da mi zajedno idemo u Seattle?”
Ozario se na tu ideju.
“Ne, rekla sam joj da si mi otkazao – što je tačno.”
“Znači, niko ne zna da si sa mnom?” Sad je postao ljut.“
Ovisi… pretpostavljam da si rekao Alice?”
“Jako korisno, Bella”, brecnuo se.
Pravila sam se da to nisam čula.
“Zar te Forks tako deprimira da želiš poginuti?”, oštro me upitao kad je vidio da ga ignoriram.
“Rekao si da bi mogao imati problema… zato što smo skupa u javnosti”, podsjetila sam ga.
“Znači, brinu te problemi koje bih ja mogao imati – ako ti ne dođeš doma?” Glas mu je i dalje bio ljutit, pun jetkog sarkazma.
Kimnula sam, ne dižući pogled s ceste.
Nešto je promrsio u bradu, govoreći tako brzo da ništa nisam uspjela razumjeti.
Ostatak vožnje protekao je u tišini. Osjećala sam kako iz njega izviru valovi razljućenog negodovanja i nije mi padalo na pamet ništa što bih mogla reći.
A onda je cesta prestala, suzivši se do uske pješačke staze s malim drvenim znakom. Parkirala sam na uski rub i izašla u strahu, jer sam znala da se ljuti na mene, a vožnja mi više nije izlika da ga ne gledam. Sad je bilo toplo, toplije nego što je u Forksu bilo otkako sam došla, gotovo sparno pod oblacima. Skinula sam pulover i zavezala ga oko struka. Bilo mi je drago što sam obukla tanku košulju bez rukava – pogotovo stoga što me čeka osam kilometara pješačenja.
Čula sam kako je zalupio vratima i pogledala prema njemu, opazivši da je i on skinuo pulover. Bio mi je okrenut leđima i gledao u neprekinutu šumu pokraj moga kamioneta.
“Ovuda”, rekao je pogledavši me preko ramena još srditim očima. Zakoračio je u tamnu šumu.
“A staza?”, upitala sam ga očajnički.
“Neću te pustiti da se izgubiš.” Zatim se okrenuo s podrugljivim osmijehom, a ja sam se jedva spriječila da ne zinem. Njegova bijela košulja nije imala rukava, a nosio ju je raskopčanu, pa mu se glatka bijela koža bez prekida spuštala od grla preko mramornih oblina prsa, a njegovi savršeni mišići nisu više bili tek naznačeni pod pokrovom odjeće. Presavršen je, shvatila sam s naglim ubodom očaja. Nema šanse da je ovo božansko stvorenje namijenjeno meni.
Nastavio me promatrati, smeten mojim napaćenim izrazom lica.
“Želiš kući?”, tiho me upitao, a glas mu je bio pun drugačije boli od moje.
“Ne.” Prišla sam mu blizu, žudeći da ne propustim ni trena vremena koje već imam uz njega.
“Što je bilo?”, upitao me blago.
“Hodanje mi baš ne ide”, tupo sam mu odgovorila.
“Morat ćeš biti vrlo strpljiv.”
“Mogu biti strpljiv – dat ću sve od sebe.” Osmjehnuo se i nastavio me gledati u oči, nastojeći me izvući iz nagle, neočekivane malodušnosti.
Pokušala sam se i ja njemu osmjehnuti, ali nisam bila uvjerljiva. Zagledao se u moje lice.
“Odvest ću te kući”, obećao mi je. Nije mi bilo jasno je li to obećanje bezuvjetno, ili se odnosi samo na trenutačan odlazak. Znala sam da on drži da me to strah pomutio i opet sam bila zahvalna na tome što sam jedina osoba čije misli on ne može čuti.
“Ako hoćeš da prevalim osam kilometara kroz prašumu prije mraka, bolje me počni voditi”, kiselo sam rekla.
Mrko me pogledao, nastojeći shvatiti razlog za moj ton i izraz lica.
Trenutak potom je odustao i poveo me u šumu.
Nije bilo tako teško kako sam se bojala. Put je bio uglavnom ravan, a on mi je razgrtao vlažnu paprat i mreže mahovine. Kad bi nas ta ravna staza vodila preko srušenih stabala ili kamenih gromada, pomagao mi je, podižući me za lakat i smjesta me puštajući kad bih se popela. Od njegova hladna dodira srce bi mi svaki put stalo sumanuto lupati. Dvaput sam u tim prilikama opazila na njegovu licu izraz koji me uvjerio da ga je nekako uspio čuti.
Pokušala sam ne gledati njegovo savršenstvo što sam više mogla, ali često bi mi se omaknulo. Svaki put bi me njegova ljepota probola oštrim osjećajem tuge.
Najveći dio puta prešli smo šutke. Tu i tamo bi mi postavio neko nasumično pitanje do kojega nije stigao u protekla dva dana ispitivanja. Pitao me za rođendane, za učitelje u osnovnoj školi, za ljubimce iz djetinjstva – a ja sam mu morala priznati da sam odustala od držanja životinja nakon što sam ubila tri ribice za redom. Na to se nasmijao, i to glasnije nego inače – zvonkim grohotnim omijehom koji se kao jeka odbio od drveća.

Na hodanje mi je otišla glavnina prijepodneva, ali ni trenutka nije bio nestrpljiv. Šuma se širila oko nas u nesaglediv labirint drevnih stabala, i stala sam se plašiti da više nikad nećemo izaći. On je bio posve smiren i opušten u zelenom bespuću, i nikad nije sumnjao u smjer puta.
“Ima li još puno?”, zločesto sam ga upitala, hinjeno se namrštivši.
“Nema.” Osmjehnuo se mojoj promjeni raspoloženja.
“Vidiš onaj svjetliji dio pred nama?”
Zaškiljila sam u gustu šumu. “Ovaj, zar bih trebala?”
Posprdno se nasmiješio. “Možda je još malo prerano za tvoje oči.”
“Vrijeme za odlazak okulistu”, promrsila sam. Smiješak mu je postao još posprdniji.
Ali zatim, nakon još sto metara, nesumnjivo sam uspjela razaznati prorjeđenje u stablima pred nama, sjaj koji je bio žut, a ne zelen. Ubrzala sam korak, a elan mi je iz koraka u korak postajao sve jači. Pustio me da prijeđem na čelo i nastavio bešumno za mnom.
Stigla sam na rub svijetloga prostora i iskoračila kroz zadnji obod paprati u najdivnije mjesto koje sam u životu vidjela. Proplanak je bio malen, savršeno okrugao i prepun divljeg cvijeća – ljubičastog, žutog i mliječnobijelog.
Negdje u blizini čulo se pjevno klokotanje potočića.
Sunce je sjalo tačno nad nama, ispunjavajući krug izmaglicom blistavila boje maslaca. Hodala sam polako, puna udivljenja, kroz meku travu, cvijeće što se njiše i topao, pozlaćeni zrak. Na pola puta sam se okrenula, htijući to podijeliti s njim, ali on nije bio iza mene, gdje sam ga očekivala. Okrenula sam se na peti i potražila ga pogledom, odjednom uznemirena. Napokon sam ga opazila gdje i dalje stoji u gustoj sjeni krošanja na rubu čistine i oprezno me promatra. Tek sam se tada sjetila onoga što mi je ljepota proplanka odagnala iz misli – zagonetke Edwarda i sunca, koju mi je obećao danas pojasniti.
Zakoraknula sam natrag prema njemu, očiju punih radoznalosti. Gledao me oprezno, nevoljko. Uputila sam mu osmjeh, da ga odobrovoljim, i rukom ga pozvala da priđe, zakoraknuvši opet prema njemu. Podigao je ruku u znak upozorenja, a ja sam zastala, zaljuljavši se na petama.
Edward je duboko udahnuo, a zatim je iskoračio u sjajnu svjetlost podnevnoga sunca.

13. ISPOVIJESTI

Edward je izgledao šokantno na suncu. Nisam se mogla naviknuti na to, premda sam zurila u njega cijelo popodne. Koža mu je bila bijela, iako blago zajapurena od jučerašnjeg lova, ali doslovce je sjala kao da su u nju usađene tisuće sitnih dijamanata. Ležao je posve nepomično u travi, košulje raskopčane preko isklesanog, svjetlošću prožetog poprsja i golih, svjetlucavih ruku. Sjajni kapci blijede boje lavande bili su mu sklopljeni, iako, jasno, nije spavao. Savršen kip, izrađen od nekog neznanog kamena, glatkog poput mramora i blistavog poput kristala.
Tu i tamo, usne bi mu se pomaknule tako brzo da se činilo kao da dršću. Ali, kad sam ga upitala, kazao mi je da pjevuši sebi u bradu; zvuk je bio predubok da bih ga mogla čuti.
I meni je godilo sunce, iako zrak nije bio dovoljno suh za moj ukus. Prijalo bi mi da sam legla kao on i pustila da mi sunce zagrije lice. Ali ostala sam sklupčana s bradom na koljenima, jer nisam željela odvratiti pogled od njega. Vjetrić je blago puhao; mrsio mi je kosu i šušurio travu što je lelujala oko njegova nepokretna tijela.
Proplanak koji me isprva tako zadivio blijedio je u usporedbi s njegovom veličanstvenošću.
S oklijevanjem, stalno u strahu, čak i sada, da će nestati poput fatamorgane, jer je odviše lijep da bi bio stvaran… s oklijevanjem sam ispružila jedan prst i prešla mu njime preko nadlanice što se presijavala na suncu, ondje gdje mi je ležala na dohvat ruke. Opet sam se zadivila toj savršenoj teksturi, glatkoj poput satena i studenoj poput kamena. Kad sam ga opet pogledala, oči su mu bile otvorene i promatrale me. Danas su imale boju karamela, svjetliju i topliju nakon lova. Kratko se osmjehnuo, podigavši uglove svojih besprijekornih usana.
“Ne plašim te?”, zaigrano me upitao, ali u tom blagom glasu čula se zbiljska znatiželja.
“Ništa više nego inače.”
Osmjehnuo se šire; zubi su mu bljesnuli na suncu.
Primaknula sam mu se, ispruživši sad cijelu ruku da bih jagodicama prstiju prešla preko obrisa njegove podlaktice.
Opazila sam da mi prsti drhte, i znala da mu to neće promaknuti.
“Smeta ti?”, upitala sam ga, jer je opet zažmirio.
“Ne”, rekao je ne otvarajući oči. “Ne možeš zamisliti kakav je to osjećaj.” Uzdahnuo je.
Lagano sam prešla prstima preko savršenih mišića njegove ruke i pošla za slabim tragovima plavičastih
vena s unutarnje strane lakta. Drugom sam mu rukom uzela okrenuti šaku naopako. Shvativši što sam naumila, podigao je dlan naviše jednim od onih svojih zasljepljujuće brzih, zapanjujućih pokreta. Prepao me; prsti su mi se na trenutak ukočili na njegovoj ruci.
“Oprosti”, promrmljao je. Kad sam ga pogledala, vidjela sam tek kako mu se zlaćane oči ponovno sklapaju.
“Uz tebe mi je odviše lako biti kakav stvarno jesam.”
Podigla sam mu šaku i stala je okretati amo-tamo dok sam promatrala kako mu sunce svjetluca na dlanu.
Prinijela sam je bliže licu, ne bih li razabrala skrivene pojedinosti njegove kože.
“Reci mi što sada misliš”, prošaptao je. Opazila sam da me njegove oči promatraju, iznenada napete. “Još mi je tako čudno što to ne mogu znati.”
“Znaš, mi ostali cijelo vrijeme imamo takav dojam.”
“Težak je to život.” Je li mi se trag žaljenja u njegovu glasu samo pričinio? “Ali nisi mi rekla.”
“Željela sam da mogu znati što ti misliš…”, rekla sam s oklijevanjem.
“I?”
“Željela sam da mogu vjerovati da si stvaran. I željela sam da se ne bojim.”
“Ne bih htio da se bojiš.” Glas mu je bio tek blagi mrmor. Čula sam ono što on nije iskreno mogao reći, da se ne trebam bojati, da nema potrebe da se bojim.
“Pa, to nije baš onaj strah na koji sam mislila, iako o tome svakako valja razmisliti.”
Tako brzo da mi je cijeli pokret promaknuo, napola je sjeo, podbočivši se desnom rukom, dok mu je lijevi dlan i dalje bio u mome naručju. Njegovo anđeosko lice došlo je tek na pedalj od moga. Mogla sam – trebala sam – ustuknuti od njegove iznenadne blizine, ali nisam se uspjela ni pomaknuti. Opčinile su me njegove zlaćane oči.
“Čega se bojiš, onda?”, silovito je prošaptao.
Ali nisam mu mogla odgovoriti. Kao tek jedanput prije, osjetila sam miris njegovoga hladnog daha na licu.
Sladak, slastan, potjerao mi je slinu na usta. Nije sličio nijednoj drugoj aromi. Nagonski, bez razmišljanja, prignula sam mu se bliže i udahnula.

A onda je nestao, istrgnuvši ruku iz moje. Prije nego što mi se pogled stigao izoštriti, našao se na sedam metara od mene, na rubu proplanka, u dubokoj sjeni goleme jele. Nastavio je zuriti u mene zasjenjenim, tamnim očima, nečitljiva izraza lica.
Osjetila sam da se na meni vidi povrijeđenost i šokiranost.
Prazne su me ruke pekle.
“Žao… mi je… Edwarde”, šapnula sam. Znala sam da me čuje.
“Strpi se malo”, rekao je taman dovoljno glasno za moje ne tako oštre uši. Ukipila sam se.
Nakon deset nevjerojatno dugih sekundi opet mi je prišao, sporo za njegove pojmove. Zastao je na nekoliko koraka od mene i elegantno se spustio na zemlju, prekriživši noge. Pogled mu ni trenuka nije silazio s mojih očiju. Dvaput je duboko udahnuo i uputio mi smiješak isprike.
“Najdublje se ispričavam.” Zastao je. “Bi li me shvatila da ti kažem da sam samo čovjek?”
Jedanput sam kimnula, ne mogavši se baš nasmijati njegovoj šali. Adrenalin mi je kucao kroz žile dok sam polako spoznavala u kakvoj sam se opasnosti upravo bila našla. Osjetio ga je s mjesta gdje je sjedio. Osmijeh mu je postao podrugljiv.
“Najbolji sam grabežljivac na svijetu, zar ne? Sve na eni te zaziva – moj glas, moje lice, čak i moj miris.
Kao da mi išta od toga treba!” Neočekivano se našao na nogama i smjesta skočio izvan vidika, a zatim se našao pod istim drvetom kao i prije, obišavši čistinu u pola sekunde.
“Kao da bi me ikako mogla preteći”, gorko se nasmijao.
Podigao je jednu ruku i, uz zaglušan prasak, bez napora otkinuo pola metra debelu granu s jelova debla.
Na trenutak ju je tom rukom držao u ravnoteži, a zatim je bacio zasljepljujućom brzinom tako da se raskolila o drugo silno drvo, koje se streslo i zadrhtalo od udara.
I onda se opet našao preda mnom, na pola metra, miran kao kamen.
“Kao da bi mi se mogla oduprijeti”, nježno je rekao.
Sjedila sam nepomično, bojeći ga se više nego ikad.
Nikad ga još nisam vidjela tako potpuno lišenog te pomno oblikovane vanjštine. Nikad mi nije izgledao manje ljudski… i nikad mi nije bio ljepši. Blijeda, razrogačena, sjedila sam poput ptice zarobljene pogledom zmije.
Njegove su ljupke oči sjale od nagla uzbuđenja. Zatim su mu, kako su trenuci prolazili, potamnile. Izraz lica polako mu se pretopio u krinku neke davnašnje tuge.
“Ne boj se”, promrmljao je baršunastim glasom, nehotice zavodničkim. “Obećavam…” Načas je oklijevao.
“Zaklinjem se da ti neću nauditi.” Kao da je prije htio uvjeriti sebe negoli mene.
“Ne boj se”, opet mi je šapnuo kad mi je prišao bliže napadno sporim korakom. Gipko je sjeo, namjerno ne žureći, tako da su nam se lica našla u ravnini, udaljena svega dva pedlja.
“Molim te, oprosti mi”, formalno je rekao. “Mogu se obuzdati. Ulovila si me nespremnoga. Ali sad se ponašam najbolje što mogu.”
Pričekao je, ali ja i dalje nisam mogla progovoriti.
“Danas nisam žedan, najozbiljnije ti kažem.” Namignuo je.
Na to sam se morala nasmijati, iako sam zvučala potreseno i bez daha.
“Jesi li u redu?”, nježno me upitao i sporo, oprezno stavio mramornu ruku natrag u moju.
Pogledala sam mu glatku, hladnu šaku, a zatim oči.
Imale su blag, pokajnički izraz. Opet sam mu pogledala šaku, a zatim namjerno iznova počela vrškom prsta prelaziti preko kontura njegove ruke. Podigla sam pogled i plaho se osmjehnula.
Odgovorio mi je zasljepljujuće blistavim osmijehom.
“Onda, gdje smo ono bili prije nego što sam se tako neuljudno ponio?”, upitao me uglađenim izrazima nekog ranijeg stoljeća.
“Ruku na srce, ne sjećam se.”
Osmjehnuo se, ali lice mu je bilo postiđeno. “Mislim da smo razgovarali o tome zbog čega si se bojala, po strani od očitog razloga.”
“A da, tačno.”
“Pa?”
Pogledala sam mu šaku i stala črčkati prstom po glatkom, sjajnom dlanu. Trenuci su prolazili.
“Kako se samo lako ozlojedim”, uzdahnuo je. Pogledala sam ga u oči, naglo shvativši da je sve ovo njemu jednaka novina kao i meni. Ma koliko da je godina nedokučiva iskustva bilo iza njega, ovo je i njemu teško padalo. Ta me pomisao ohrabrila.
“Bojala sam se… zbog toga što, eto, iz očitih razloga ne mogu ostati s tobom. A bojim se da bi mi bilo drago ostati s tobom, daleko više nego što bi to bilo uputno.”
Spustila sam pogled na njegove šake dok sam to govorila.
Bilo mi je teško izreći to naglas.

“Da”, polako se složio. “Toga se doista valja bojati.
Želje da budeš sa mnom. To ti doista nikako nije u interesu.”
Namrštila sam se.
“Trebao sam odavno otići”, uzdahnuo je. “Trebao bih sada otići. Ali ne znam mogu li.”
“Ne želim da odeš”, jadno sam promrmljala i opet se zagledala poda se.
“A upravo zbog toga bih trebao. Ali ne brini. U biti sam sebično stvorenje. Odviše mi je stalo do tvoga društva da postupim onako kako bih trebao.”
“Drago mi je.”
“Nemoj da ti bude!” Povukao je ruku, ovaj put blaže; glas mu je bio oštriji no inače. Oštar za njegove pojmove, i dalje ljepši od bilo kojeg ljudskog glasa. Bilo je teško držati korak s njim – od njegovih stalnih promjena raspoloženja uvijek sam ošamućeno zaostajala za njim.
“Ne žudim ja samo za tvojim društvom! Nikad to ne zaboravi. Nikad ne zaboravi da sam veća prijetnja tebi nego bilo kome drugom.” Zastao je; opazila sam da se tupo zagledao u šumu.
Razmislila sam na trenutak.
“Mislim da mi nije posve jasno što želiš reći – barem tim zadnjim riječima”, rekla sam.
Opet me pogledao i osmjehnuo se, još jedanput promijenivši raspoloženje.
“Kako da ti to objasnim?”, zamislio se. “A da te opet ne prepadnem… hmmmm.” Naizgled bez razmišljanja vratio mi je šaku; primila sam je čvrsto objema rukama.
Pogledao je naše ruke.
“To je čudesno ugodno, ta toplina.” Uzdahno je.
Prošao je trenutak dok je sabirao misli.
“Znaš kako svakome prija drugačiji okus?”, započeo je. “Neki vole sladoled od čokolade, a drugi od jagode?”
Kimnula sam glavom.
“Oprosti zbog poredbe s hranom – nisam se mogao sjetiti drugog načina da ti objasnim.”
Osmjehnula sam se. Uzvratio mi je žalosnim osmijehom.
“Znaš, svako drugačije miriši, ima drugačiju esenciju.
Zaključaš li alkoholičara u prostoriju punu ustajalog piva, drage volje će ga popiti. Ali mogao bi se othrvati tom porivu, ako želi, kad bi bio alkoholičar koji je pristupio odvikavanju. Sad, recimo da staviš u tu prostoriju čašu brendija starog sto godina, najrjeđeg, najfinijeg konjaka – i ispuniš prostor njegovom toplom aromom – što misliš, kako bi se on tada proveo?”
Ostali smo sjediti šutke, gledajući se u oči – nastojeći jedno drugome proniknuti u misli.
Prvi je prekinuo šutnju.
“Možda to nije prava usporedba. Možda bi bilo lako odbiti brendi. Možda sam našeg alkoholičara radije trebao proglasiti ovisnikom o heroinu.”
“Znači, hoćeš reći da sam ja tvoj heroin?”, rekla sam zafrkantski, ne bih li opustila atmosferu.
Brzo se nasmiješio, zahvalan na mom pokušaju. “Da, ti si upravo moj heroin.”
“Događa li se to često?”, upitala sam ga.
Prešao je pogledom po vrhvima drveća, smišljajući odgovor.
“Razgovarao sam s braćom o tome.” I dalje je zurio u daljinu. “Jasperu ste svi vi više-manje isti. On je najskorije ušao u našu obitelj. Bilo kakvo suzdržavanje vrlo mu teško pada. Nije još stigao postati osjetljiv na razlike u mirisu i okusu.” Pogledao me načas s isprikom u očima.
“Žao mi je”, rekao je.
“Nema veze. Molim te, ne zabrinjavaj se da ćeš me uvrijediti, ili uplašiti, ili što god već. Tako vi razmišljate.
Mogu to shvatiti, ili bar pokušati. Samo mi objasni kako god možeš.”
Duboko je udahnuo i opet se zagledao u nebo.
“Znači, Jasper nije bio siguran je li ikada naišao na nekoga ko bi mu bio” – zastao je, tražeći pravu riječ – “primamljiv kao ti meni. Stoga mislim da nije. Emmett dulje apstinira, da tako kažem, a on je shvatio što želim reći. Kaže da su bile dvije prilike, jedna jača od one druge.”
“A što se tebe tiče?”
“Nijedna.”
Riječ se načas zadržala uz nas na toplome povjetarcu.
“Što je Emmett učinio?”, upitala sam ga da prekinem tišinu.
Postavila sam pogrešno pitanje. Lice mu se smračilo, a ruka stisnula u pesnicu u mojoj. Pogledao je u stranu.
Pričekala sam, ali nije mi imao namjeru odgovoriti.
“Čini mi se da znam”, naposljetku sam rekla.
Podigao je pogled; oči su mu bile sjetne, molećive.
“Čak i najsnažniji među nama recidiviraju, zar ne?”
“Što to tražiš? Moje dopuštenje?” Zazvučala sam oštrije nego što sam namjeravala. Pokušala sam ublažiti svoj ton – mogla sam pretpostaviti koju cijenu plaća za svoju otvorenost. “Hoću reći, zar onda nema nade?”
Kako sam samo u stanju hladno raspravljati o vlastitoj smrti!
“Ne, ne!” Smjesta se pokajao. “Naravno da ima nade.
Hoću reći, naravno da neću…” Pustio je da rečenica ostane nedovršena. Upro je bijesne oči u mene. “S nama nije tako. Emmett je… tada nabasao na neznance. Bilo je to davno, i nije bio tako… vješt, tako pažljiv, kao što je danas.”

Ušutio je i nastavio me pozorno promatrati dok sam razmatrala to što sam upravo čula.
“Znači, da smo se sreli… ne znam, u nekom mračnom prilazu…” Ušutjela sam.
“Morao sam dati sve od sebe da ne skočim usred onog razreda punog djece i ne – ” Naglo se prekinuo i odvratio pogled. “Kad si prošla pokraj mene, mogao sam upropastiti sve što nam je Carlisle stvorio, u tren oka. Da već, pa, i previše godina ne susprežem žeđ u sebi, tada se ne bih bio u stanju spriječiti.” Zastao je i namrštio se prema drveću.
Načas me mrko pogledao. Oboje smo se prisjetili.
“Sigurno si mislila da sam opsjednut.”
“Nisam mogla shvatiti zašto. Kako me tako brzo možeš zamrziti…”
“Meni je to bilo kao da si ti nekakav demon prizvan ravno iz moga osobnog pakla ne bi li me upropastio.
Miris kojim ti je odisala koža… Mislio sam da će me već prvog dana otjerati u ludilo. Tijekom tog jednog sata smislio sam stotinu različitih načina da te odmamim odatle sa sobom, da te dovedem nasamo. I svakom sam se odupro, sjetivši se svoje obitelji, svega što bih im mogao učiniti. Morao sam pobjeći, otići dok ne kažem riječi za kojima bi pošla…”
Tek me tada pogledao, svu zaprepaštenu od nastojanja da upijem njegova gorka sjećanja. Njegove su me zlaćane oči pekle pogledom ispod trepavica, hipnotičkim i smrtonosnim.
“Pošla bi za mnom”, zajamčio mi je.
Pokušala sam progovoriti smireno. “Bez sumnje.”
Namrštio se prema mojim rukama, oslobodivši me prisile svoga pogleda. “A onda, kad sam pokušao promijeniti raspored u besmislenom nastojanju da te izbjegnem, pojavila si se ondje – u toj tijesnoj, toploj sobici silazio sam s uma od tvog mirisa. Tako mi je malo trebalo da te tada ne uzmem. Uz nas je bilo još samo jedno krhko ljudsko biće – a to se tako lako riješi.”
Stresla sam se na toplom suncu, sagledavši svoje uspomene iznova kroz njegove oči i tek sada shvativši opasnost.
Sirota gospođa Cope; opet sam se stresla kad sam shvatila koliko je malo trebalo da nehotice prouzročim njezinu smrt.
“Ali odupro sam se. Ne znam kako. Natjerao sam se da te ne čekam, da te ne pratim od škole. Vani, gdje te više nisam mogao nanjušiti, bilo mi je lakše jasno razmisliti, donijeti pravu odluku. Ostavio sam ostale blizu kuće – previše sam se sramio priznati im svoju silnu slabost,
tako da su znali samo da nešto nikako nije u redu – a onda sam otišao ravno Carlisleu u bolnicu, da mu kažem da odlazim.”
Iznenađeno sam ga pogledala.
“Zamijenio sam se s njim za auto – imao je pun spremnik goriva, a ja se nisam htio zaustavljati. Nisam se usudio otići kući, gdje bih se morao suočiti s Esme. Ne bi me pustila da odem a da ne dođe do scene. Pokušala bi me uvjeriti da to nije nužno…
Sutradan ujutro bio sam na Aljasci.” Zvučao je postiđeno, kao da mi priznaje neki iznimno kukavički čin.
“Ondje sam proveo dva dana uz nekoliko starih poznanika… ali čeznuo sam za domom. Bila mi je grozna spoznaja da sam povrijedio Esme i sve njih ostale, obitelj koja me usvojila. Na čistome gorskom zraku bilo mi je teško povjerovati da si tako neodoljiva. Uvjerio sam se
da bi bijeg bio znak slabosti. I prije sam se suočavao s iskušenjem, ne ovih razmjera, ni blizu, ali jak sam. A ko si ti, puka nebitna djevojčica” – odjednom se iscerio – “da me otjeraš s mjesta na kojem želim biti? I tako sam se vratio…” Zagledao se u prazno.
Ništa nisam mogla reći.
“Poduzeo sam mjere predostrožnosti. Lovio sam, hranio se više nego inače svaki put prije nego što ću te opet vidjeti. Bio sam siguran da sam dovoljno jak da se prema tebi postavim kao prema bilo kojem drugom ljudskom biću. Bio sam vrlo umišljen kad sam to pomislio.
Bez sumnje, situacija je bila to složenija jer ti nisam mogao samo pročitati misli da saznam kako si reagirala na mene. Nisam bio naviknut na takvo okolišanje, na slušanje tvojih riječi u Jessicinom umu… um joj nije baš originalan i jedilo me što moram na to spasti. A i tada nisam znao jesi li zaista mislila to što si rekla. Sve me to iznimno srdilo.” Namrštio se na taj spomen.
“Htio sam da zaboraviš moje ponašanje toga prvog dana, ako je ikako moguće, pa sam dao sve od sebe da s tobom razgovaram kao s bilo kim drugim. Zapravo mi je bilo silno stalo da razlučim bar neku tvoju misao. Ali bila si odviše zanimljiva, našao sam se obuzet izrazima
tvoga lica… a svako toliko zamahnula bi rukom ili kosom, pa bi me taj miris opet omamio…

Naravno, zatim si mi naočigled skoro bila zdrobljena.
Kasnije sam smislio savršen izgovor za svoje ponašanje u tom trenu – jer da te nisam spasio, da ti se krv prolila ravno preda mnom, mislim da se ne bih mogao spriječiti da nas sve skupa ne razotkrijem. Ali tog sam se izgovora sjetio tek kasnije. U tom trenutku, u glavi mi je bila
samo jedna misao: ‘Ne nju.’”
Zažmirio je, izgubljen u svojoj ispaćenoj ispovijedi.
Slušala sam ga, prije željom no razborom. Zdrav mi je razum govorio da bih morala biti prestravljena. Umjesto toga, laknulo mi je što konačno shvaćam. I prožela me samilost prema njegovoj patnji, čak i sada, dok mi je priznavao svoju silnu potrebu da mi oduzme život.
Napokon sam uspjela progovoriti, premda mi je glas bio slab. “U bolnici?”
Naglo me pogledao. “Zgrozio sam se. Nisam mogao vjerovati da sam nas ipak doveo u opasnost, da sam potpao pod tvoju moć – upravo pod tvoju. Kao da mi je trebao još jedan razlog da te ubijem.” Oboje smo se lecnuli kad mu je ta riječ pobjegla. “Ali učinak je bio suprotan”, brzo je nastavio. “Posvađao sam se s Rosalie, Emmettom i Jasperom kad su kazali da je došlo vrijeme… nikad se nismo gore sukobili. Carlisle je stao na moju stranu, kao i Alice.” Složio je grimasu kad je rekao njezino ime. Nisam mogla zamisliti zašto. “Esme mi je rekla da učinim sve što moram kako bih ostao.” Obzirno je odmahnuo glavom.
“Cijeli sam sutrašnji dan prisluškivao umove svih s kojima si razgovarala, šokiran time što si održala riječ.
Nimalo te nisam shvaćao. Ali znao sam da se ne mogu više vezati uz tebe. Dao sam sve od sebe da ostanem što je više moguće po strani od tebe. A iz dana u dan, miris tvoje kože, tvoga daha, tvoje kose… udarao me jednako jako kao i onoga prvog dana.”
Opet me pogledao u oči, iznenađujuće blago.
“I uza sve to”, nastavio je, “bolje bih se proveo da nas sve skupa jesam razobličio toga prvog trenutka, nego da ti naudim sada i ovdje – gdje nema ni svjedoka ni zapreka.”
Morala sam ga ljudski upitati. “Zašto?”
“Isabella.” Pažljivo mi je izgovorio puno ime, a onda mi zaigrano promrsio kosu slobodnom rukom. Naboj mi je prošao tijelom od njegova ležernog dodira. “Bella, ne bih mogao živjeti sa samim sobom da te ikada povrijedim.
Ne znaš na kakve me muke to dovelo.” Spustio je pogled, opet se postidjevši. “Predodžba tebe, nepomične, bijele, hladne… pomisao da te nikad više neću vidjeti kako crveniš do ušiju, kako ti intuicija bljesne u očima kad prozreš moje pretvaranje… bila bi nesnosna.”
Podigao je veličanstvene, napaćene oči prema mojima.
“Sad si mi ti važnija od svega ostalog. Važnija od svega što je ikad bilo.”
U glavi mi se mutilo od nagle promjene smjera našeg razgovora. Sa šaljive teme mojeg skorog udesa odjednom smo prešli na iskaze najdubljih osjećaja. Pričekao je, a premda sam spustila pogled i zagledala se u ruke što su ležale između nas, znala sam da me gleda zlaćanim očima.
“Jasno, ti već znaš što ja osjećam”, napokon sam rekla. “Ovdje sam… a to, grubo prevedeno, znači da bih radije umrla nego da ne budem uz tebe.” Namrštila sam se. “Koji sam ja idiot.”
“Zbilja si idiot”, složio se i nasmijao. Pogledali smo se u oči, pa sam se i ja nasmijala. Zajedno smo se počeli smijati idiotizmu i potpunoj nemogućnosti jednog ovakvog trenutka.
“I tako se lav zaljubi u janje…”, promrmljao je. Pogledala sam u stranu da sakrijem oči, jer sam protrnula na tu riječ.
“Koje glupo janje”, uzdahnula sam.
“Koji bolesni mazohist od lava.” Jedan je dugi trenutak samo gledao u sjenovitu šumu, a ja sam se upitala kamo su ga to misli povele.
“Zašto…?”, zaustila sam, a zatim zastala, ne znajući kako da nastavim.
Pogledao me i nasmiješio se; sunčeva mu se svjetlost presijavala na licu, na zubima.
“Da?”
“Reci mi zašto si prije pobjegao od mene.”
Osmijeh mu je izblijedio. “Znaš ti zašto.”
“Ne, hoću reći, u čemu sam to tačno pogriješila? Morat ću biti pozorna, znaš, pa bi mi bolje bilo da počnem učiti što se to ne smije. Ovo, na primjer” – pomilovala sam ga po nadlanici – “izgleda da je u redu.”
Opet se nasmiješio. “Ni u čemu nisi pogriješila, Bella. Ja sam bio kriv.”
“Ali htjela bih ti pomoći, ako ikako mogu, da ti barem ne otežam.”
“Pa…” Na trenutak je razmislio. “Stvar je bila samo u tvojoj bliskosti. Većina ljudi nagonski nas se kloni, odbija ih naša različitost… Nisam očekivao da ćeš mi se tako približiti. A nisam očekivao ni miris tvoga grla.” Ušutio je i pogledao me, da vidi je li me uznemirio.
“Dobro, onda”, rekla sam nehajno, ne bih li opustila odjednom napetu atmosferu. Spustila sam bradu. “Neću ti pokazivati grlo.”
Upalilo je; nasmijao se. “Ne, ozbiljno, to je prije bilo iznenađenje nego bilo što drugo.”

Podigao je slobodnu ruku i nježno mi je položio sa strane na vrat. Sjedila sam vrlo mirno, a njegov hladni dodir davao mi je prirodno upozorenje – upozorenje koje mi kazuje da bih se trebala prestraviti. Ali nikakva osjećaja straha nije bilo u meni. Bilo je, ipak, drugih osjećaja…
“Vidiš”, rekao je. “Savršeno je u redu.”
Krv mi je snažno zastrujala i poželjela sam da je mogu usporiti, osjetivši da mu to zacijelo sve itekako otežava – to nabijanje moga bila u žilama. Nesumnjivo ga čuje.
“Obrazi su ti krasno rumeni”, promrmljao je. Nježno je oslobodio drugu ruku. Ruke su mi mlitavo pale u krilo.
Blago mi je pomilovao obraz, a onda mi mramornim rukama primio lice.
“Budi vrlo mirna”, prošaptao je, kao da već nisam bila ukočena.
Polako mi se prignuo, nijedanput ne odmičući pogled od mojih očiju. Zatim je naglo, ali vrlo nježno, naslonio svoj hladni obraz na udubinu u dnu moga grla.
Nikako se nisam mogla pomaknuti, sve i da sam to htjela.
Slušala sam zvuk njegova ravnomjernog disanja, gledala kako mu se sunce i vjetar poigravaju u brončanoj kosi, najljudskijem dijelu njega.
Namjerno sporo, ruke su mu se spustile na moj vrat sa strane. Zadrhtala sam i čula kako mu je zastao dah.
Ali ruke su mu bez zaustavljanja prešle na moja ramena i tu stale.
Lice mu se odmaknulo u stranu. Nosom mi je usput dotaknuo ključnu kost. Zaustavio se licem bočno prislonjenim o moja prsa.
Počeo je osluškivati otkucaje moga srce.
“Ah”, uzdahnuo je.
Ne znam koliko smo dugo samo mirno sjedili. Možda i satima. Napokon mi se bilo primirilo, ali on se više nije pomaknuo, niti je progovorio, dok me grlio. Znala sam da bi u bilo kojem trenutku mogao pokleknuti, što bi me dokrajčilo – tako brzo da to možda ne bih ni primijetila.
A nisam se mogla nagnati na strah. Nisam ni o čemu mogla misliti, osim o njegovu dodiru.
A onda me pustio, prebrzo.
Oči su mu bile smirene.
“Više neće biti tako teško”, zadovoljno je rekao.
“Je li ti to bilo vrlo teško?”
“Ni izdaleka tako teško kao što sam pretpostavljao da će biti. A tebi?”
“Ne, meni… nije bilo teško.”
Osmjehnuo se načinu na koji sam to izgovorila.
“Znaš što hoću reći.”
Nasmiješila sam se.
“Evo.” Primio mi je ruku i stavio je na svoj obraz.
“Osjećaš li kako je topao?”
I bila je gotovo topla, ta njegova obično ledena koža.
Ali jedva da sam to primijetila, jer dodirivala sam mu lice, a o tome sam neprestano sanjala od prvoga dana kad sam ga vidjela.
“Ne miči se”, prošaptala sam.
Niko nije mogao biti tako nepomičan kao Edward.
Zažmirio je i ukočio se kao kamen, kao isklesani kip pod mojom rukom.
Pomicala sam se još sporije od njega, pazeći da ne učinim nijedan neočekivan pokret. Podragala sam mu obraz, oprezno mu pomilovala kapak, ljubičastu sjenu u udubini pod okom. Prešla sam obrisom njegova savršenog nosa, a zatim, tako pažljivo, njegovih besprijekornih usana. Usnice su mu se razdvojile pod mojom rukom, i osjetila sam njegov hladni dah na jagodicama prstiju. Htjela sam se približiti, udahnuti njegov miris. Zato sam spustila ruku i odmaknula se od njega, ne želeći da ga otjeram predaleko.
Otvorio je oči, a u njima se vidjela glad. Ne tako da se prepadnem, već da mi se stisnu mišići u dnu želuca, a bilo mi počne opet silovito tući žilama.
“Želio bih”, prošaptao je, “želio bih da možeš osjetiti… složenost… zbunjenost… koje ja osjećam. Onda bi ti bilo jasno.”
Primaknuo je ruku mojoj kosi, a onda mi je pažljivo odmaknuo s lica.
“Ispričaj mi”, rekla sam bez daha.
“Mislim da ne mogu. Ispričao sam ti, s jedne strane, za glad – za žeđ – koje, kao prezira vrijedan stvor, osjećam prema tebi. I mislim da to možeš shvatiti, u određenoj mjeri. Iako” – napola se osmjehnuo – “budući da nisi ovisna ni o jednoj nedozvoljenoj supstanci, vjerojatno ne možeš posve shvatiti taj osjećaj.”
“Ali…” Prstima mi je lagano dotaknuo usne, tako da sam se opet stresla. “Ima i drugih gladi. Gladi koje uopće ne shvaćam, koje su mi strane.”
“To možda bolje shvaćam nego što ti misliš.”
“Nisam naviknut na tako ljudske osjećaje. Je li to uvijek tako?”
“Meni?” Pričekala sam. “Ne, nikad. Nikad prije ovoga.”
Primio mi je ruke svojima. Činile su mi se tako slabašne u njegovoj željeznoj snazi.
“Ne znam kako bih bio blizak s tobom”, priznao mi je. “Ne znam bih li uopće mogao.”

Vrlo sam se polako nagnula prema njemu, upozorivši ga pogledom. Naslonila sam obraz na njegova kamena prsa. Čula sam mu dah, i ništa više.
“To je dovoljno”, uzdahnula sam i sklopila oči.
Učinivši vrlo ljudsku gestu, obgrlio me rukama i pritisnuo lice o moju kosu.
“Ovo ti bolje ide nego što želiš priznati”, zamijetila sam.
“Imam ljudske porive – možda su duboko zapreteni u meni, ali postoje.”
Tako smo sjedili još jedan nemjerljiv trenutak; upitala sam se je li mu se mrsko pomaknuti isto kao i meni.
Ali vidjela sam da se polako mrači, da nas sjene šume već dotiču, i uzdahnula sam.
“Moraš poći.”
“Mislila sam da mi ne možeš čitati misli.”
“Sve mi je lakše.” U glasu sam mu čula da se smiješi.
Primio me za ramena, a ja sam ga pogledala u lice.
“Mogu li ti nešto pokazati?”, upitao me, a u očima mu je iznenada buknulo uzbuđenje.
“Što bi mi pokazao?”
“Pokazat ću ti kako ja putujem šumom.” Uočio je izraz na mom licu. “Ne brini, bit ćeš vrlo sigurna, a stići ćemo mnogo brže do tvoga kamioneta.” Usta su mu se podigla u onaj iskrivljeni osmijeh, tako lijep da mi je srce gotovo stalo.
“Hoćeš li se pretvoriti u šišmiša?”, oprezno sam ga upitala.
Nasmijao se glasnije nego ikad dotad. “Kao da to već nisam čuo!”
“Tačno, sigurna sam da ti to stalno govore.”
“Hajde, mala kukavice, popni mi se na leđa.”
Pričekala sam da vidim šali li se on to, ali izgleda da je mislio ozbiljno. Osmjehnuo se kad je opazio moje oklijevanje, i primio me. Srce mi je reagiralo; premda mi nije mogao čuti misli, bilo bi me uvijek odalo. Zatim me s lakoćom bacio sebi na leđa, uz vrlo malo truda s moje strane, osim što sam, našavši se ondje, obavila noge i ruke tako čvrsto oko njega da bi se običan čovjek ugušio.
Bilo mi je kao da se grčevito držim za stijenu.
“Malo sam teža od prosječne naprtnjače”, upozorila sam ga.
“Ha!”, prezrivo je frknuo. Skoro da sam čula kako koluta očima. Još ga nikad nisam vidjela tako razdraganog.
Prepao me, odjednom mi ščepavši ruku, pritisnuvši moj dlan o svoje lice i duboko udahnuvši.
“Stalno je sve lakše”, promrmljao je.
A zatim je potrčao.
Ako sam se ikada dotad uplašila pogibije uz njega, to nije bilo ništa u usporedbi s ovim.
Hitao je tamim, gustim grmljem šume kao metak, kao duh. Nije bilo ni zvuka ni dokaza da mu stopala dodiruju zemlju. Disanje mu se uopće nije promijenilo, uopće nije davalo naslutiti da ulaže napor. Ali drveće je promicalo smrtonosno brzo, uvijek nas mimoilazeći za pedalj.
Od silnoga straha nisam mogla zatvoriti oči, iako mi je hladni šumski zrak šibao lice i pekao ih. Bilo mi je kao da sam glupo izvirila kroz prozor aviona u letu. I, po prvi put u životu, osjetila sam vrtoglavu mučninu od samoga kretanja.
Zatim je prestalo. Jutros smo satima hodali kako bi stigli do Edwardova proplanka, a sad smo se, za samo nekoliko minuta, ponovno našli pokraj kamioneta.
“Pravi ushit, zar ne?” Glas mu je bio visok i uzbuđen.
Nepomično je stajao, čekajući da siđem s njega. Pokušala sam, ali mišići me nisu slušali. Ruke i noge ostale su mi zgrčene oko njega, dok mi se u glavi neugodno kovitlalo.
“Bella?”, upitao je, sad već zabrinutim tonom.
“Mislim da bih morala prileći”, jedva sam uspjela procijediti.
“O, oprosti.” Pričekao me, ali i dalje se nisam mogla pomaknuti.
“Mislim da mi treba pomoć”, priznala sam.
Tiho se nasmijao i blago otpustio moj grčeviti stisak oko svoga vrata. Nisam se mogla oprijeti željeznoj snazi njegovih ruku. Zatim me okrenuo prema sebi i poduhvatio u naručje kao malo dijete. Na trenutak me tako držao, a onda pažljivo položio na gipku paprat.
“Kako se osjećaš?”, upitao me.
Nisam baš mogla znati kako se osjećam uz tako suludu vrtoglavicu. “Muka mi je, mislim.”
“Stavi glavu među koljena.”
Poslušala sam ga, i malo mi je pomoglo. Polako sam udahnula i izdahnula, ne mičući nimalo glavom. Osjetila sam da je sjeo pokraj mene. Trenuci su prolazili, i s vremenom sam otkrila da mogu podići glavu. U ušima mi je pištavo zvonilo.
“Očito nisam najpametnije postupio”, zamišljeno je rekao.
Pokušala sam to pozitivnije protumačiti, ali glas mi je bio slab. “Ne, bilo je vrlo zanimljivo.”
“Hah! Bijela si poput duha – ne, bijela si poput mene!”
“Mislim da sam trebala zažmiriti.”
“Upamti to za idući put.”
“Za idući put!”, prostenjala sam.
Nasmijao se, još uvijek blistavo raspoložen.
“Praviš se važan”, promrsila sam.
“Otvori oči, Bella”, tiho je rekao.

I bio je preda mnom, lica tako blizu mome. Njegova me ljepota ošamutila – bila je pretjerana, tako neumjerena da se nikako nisam na nju mogla naviknuti.
“Razmišljao sam, dok sam trčao…” Zastao je.
“O tome kako da ne udariš ni u jedno drvo, nadam se.”
“Blesava Bella”, zahihotao se. “Trčanje mi je prirodan čin, o njemu ne moram razmišljati.”
“Praviš se važan”, opet sam promrsila.
Nasmiješio se.
“Ne”, nastavio je, “razmišljao sam kako bih nešto mogao pokušati.” I opet mi je primio lice.
Nisam mogla disati.
Oklijevao je – ne na normalan način, ne na ljudski način.
Ne onako kako bi muškarac mogao oklijevati prije nego što poljubi ženu, da procijeni kako će ona reagirati, da vidi kako će ga prihvatiti. Možda bi mogao oklijevati da produži trenutak, taj idealni trenutak iščekivanja, ponekad bolji od samoga poljupca.
Edward je oklijevao da iskuša sebe, da vidi je li sigurno, da se uvjeri da još obuzdava potrebu.
A onda su se njegove hladne, mramorne usnice vrlo meko pritisnule o moje.
Ni on ni ja ipak nismo bili spremni na moju reakciju.
Krv mi je proključala pod kožom, uskiptjela u usnama.
Dah je neobuzdano izletio iz mene. Prsti su mi se zarili u njegovu kosu, privijajući ga uz mene. Usne su mi se rastvorile da udahnem njegov zamamni miris.
Smjesta sam osjetila da se pretvara u hladni kamen pod mojim usnicama. Rukama mi je blago, ali s neodoljivom snagom, odgurnuo lice. Otvorila sam oči i vidjela mu suzdržani izraz lica.
“Ups”, izdahnula sam.
“Blago rečeno.”
Oči su mu mahnito gledale, čeljust mu se obuzdavala čvrstim stiskanjem, pa ipak nije prestao biti savršeno rječit. Pridržao mi je lice na samo pedalj od svoga. Zaslijepio mi je oči.
“Da se…?” Pokušala sam se odmaknuti, ne bih li mu dala prostora.
Njegove mi ruke nisu dopustile da se pomaknem ni centimetar.
“Ne, mogu to podnijeti. Strpi se trenutak, molim te.”
Glas mu je bio pristojan, kontroliran.
Samo sam ga gledala, promatrajući kako uzbuđenje u njegovim očima blijedi i ublažava se.
Zatim mu se lice raširilo u izenađujuće zločest osmijeh.
“Evo”, rekao je, vidno zadovoljan samim sobom.
“Podnošljivo?”, upitala sam ga.
Glasno se nasmijao. “Jači sam nego što sam mislio.
Lijepo je to znati.”
“Kad bih bar mogla reći to isto za sebe. Oprosti.”
“Ti si ipak samo ljudsko biće, napokon.”
“Baš ti hvala”, jetko sam mu otpovrnula.
Našao se na nogama za tili čas, jednim od onih svojih okretnih, gotovo neprimjetno brzih pokreta. Ispružio mi je ruku, što me iznenadilo. Tako sam se već bila naviknula na naše uobičajeno pažljivo nedoticanje. Primila sam njegovu ledenu šaku, jer mi je pomoć trebala više
nego što sam očekivala. Još uvijek mi se nije vratio osjećaj ravnoteže.
“Je li ti još slabo od trčanja? Ili je stvar u mome stručnom ljubljenju?” Kako ležeran, kako ljudski mi se učinio sad kad se opet nasmijao, bez i jedne brige na svome licu serafina. Bio je drugačiji Edward od onoga kojega sam znala. A ja sam se osjećala utoliko više očarana njime.
Sad bih osjetila tjelesnu bol kad bih se morala razdvojiti od njega.
“Ne znam baš, još mi se muti”, uspjela sam odvratiti.
“Samo, mislim da je pomalo stvar i u jednom i u drugom.”
“Možda bi trebala pustiti mene da vozim.”
“Jesi ti normalan?”, usprotivila sam se.
“Vozim bolje od tebe kad ti najbolje ide”, podrugnuo mi se. “Imaš mnogo sporije reflekse.”
“To je jamačno tačno, ali mislim da moji živci, a ni moj kamionet, ne bi to mogli podnijeti.”
“Malo povjerenja, molim te, Bella.”
Ruka mi je bila u džepu, čvrsto obavijena oko ključa.
Naškubila sam usne, premišljajući se, a onda odmahnula glavom i stisnuto se nasmiješila.
“Neće ići. Nema šanse.”
Podigao je obrve u nevjerici.
Počela sam ga obilaziti, pošavši prema vozačevim vratima.
Možda bi me i pustio da prođem da se nisam blago zateturala. S druge strane, možda i ne bi. Rukom mi je stvorio stupicu oko struka iz koje nije bilo bijega.
“Bella, do ovog trenutka već sam utrošio silnu količinu osobnog napora ne bih li te održao na životu. Neću ti dopustiti da sjedneš za volan vozila kad ne možeš ni hodati kako treba. A, uostalom, prijatelji ne dopuštaju prijateljima da voze pijani”, izgovorio je citat i zahihotao se. Osjećala sam nevjerojatno sladak miris kojim su mu odisala prsa.
“Pijani?”, prigovorila sam.
“Omamljuje te sama moja nazočnost.” Iscerio se opet onako zaigrano i zločesto.
“Ne mogu to poreći”, uzdahnula sam. Nije bilo načina da to zaobiđem; ni u čemu mu se nisam mogla oduprijeti.
Podigla sam ključ u zrak i ispustila ga, vidjevši kako mu se ruka munjevito pruža i bešumno ga hvata.
“Samo budi suzdržan – moj kamionet je vremešan svat.”
“Vrlo razborito”, podupro me.
“A na tebe baš nimalo ne utječe?”, upitala sam ga srdito.
“Moja nazočnost?”
Tečne crte lica opet su mu se preobrazile. Izraz mu je postao mek i topao. Isprva mi nije odgovorio; jednostavno je prignuo lice mojemu i polako prešao usnama duž moje čeljusti, od uha do brade, tamo i natrag. Stresla sam se.
“Svejedno”, konačno je promrmljao, “moji su refleksi bolji.”

14. UM CARUJE

Znao je dobro voziti kad mu brzina nije prelazila razumne okvire, morala sam priznati. Kao i toliko drugih stvari, kao da je to izvodio bez imalo napora. Jedva da je gledao cestu, a gume se ipak nikad nisu ni centimetra odvajale od sredine kolnika. Vozio je jednom rukom, držeći moju šaku na sjedalu. Katkad bi se zagledao u sunce na zalasku, katkad bi bacio pogled prema meni – mome licu, kosi što mi vijori kroz otvoreni prozor, dok su nam ruke isprepletene.
Našao je postaju sa starim stvarima na radiju i uglas zapjevao neku pjesmu koju nikad prije nisam čula. Znao joj je svaki stih.
“Voliš glazbu iz pedesetih?”, upitala sam ga.
“Glazba je bila dobra u pedesetima. Mnogo bolja nego u šezdesetima, ili u sedamdesetima, uh!” Stresao
se. “Osamdesete su bile podnošljive.”
“Hoćeš li mi ikad reći koliko ti je godina?”, upitala sam ga oprezno, da mu ne pokvarim raspoloženje.
“Zar je to tako bitno?” Osmijeh mu je, na moje olakšanje, ostao jednako vedar.
“Ne, ali ipak me zanima…” Iscerila sam se. “Nikad ne mogu zaspati zbog neriješenih tajni.”
“Pitam se hoće li te to pogoditi”, zamišljeno je rekao.
Zagledao se u sunce; minute su tekle.
“Provjeri”, naposljetku sam kazala.
Uzdahnuo je i zatim me pogledao u oči, na neko vrijeme naizgled posve zanemarivši cestu. Ma što da je u njima vidio, zacijelo ga je ohrabrilo. Pogledao je u sunce – svjetlost kugle na smiraju zatreperila mu je na koži u iskricama boje rubina – i progovorio.
“Rođen sam u Chicagu 1901. godine.” Zastao je i načas me pogledao iz kuta očiju. Pazila sam da ne izgledam iznenađeno, ne bih li čula ostatak. Blago se osmjehnuo i nastavio. “Carlisle me našao u bolnici u ljeto 1918.
Bilo mi je sedamnaest godina i umirao sam od španjolske gripe.”
Čuo je moj oštri udah, iako je mojim ušima bio jedva čujan. Opet me odozgo pogledao u oči.
“Ne sjećam se toga dobro – bilo je to vrlo davno, a ljudske uspomene blijede.” Nakratko se izgubio u mislima, a onda je nastavio. “Sjećam se, zapravo, kakav je osjećaj bio kad me Carlisle spasio. Nije to nešto jednostavno, nešto što bi se moglo zaboraviti.”
“Tvoji roditelji?”
“Već su bili mrtvi od zaraze. Bio sam posve sam. Zato me i izabrao. U cijelome onom kaosu epidemije nije bilo vjerojatnosti da iko uopće primijeti da me nema.”
“Kako te on to… spasio?”
Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što mi je odgovorio.
Činilo mi se da pažljivo bira riječi.
“Nije bilo lako. Ne raspolažu mnogi od nas suzdržanošću koja je za to nužna. Ali Carlisle je oduvijek bio
najhumaniji, najsuosjećajniji među nama… Mislim da mu u cjelokupnom trajanju povijesti nema ravna.” Zastao je. “Za mene je to tek bilo vrlo, vrlo bolno.”
Prema načinu na koji je stisnuo usne vidjela sam da ne želi reći ništa više o tome. Suspregnula sam znatiželju, premda mi nipošto nije jenjala. Kojekakve sam stvari morala složiti u glavi što se dotične teme tiče, stvari koje su mi tek počinjale padati na pamet. Nisam sumnjala da je njegov oštri um već shvatio svaki vid tog pitanja koji je meni promaknuo.
Blagim mi je glasom prekinuo misli. “Postupio je tako iz usamljenosti. Obično to bude razlog za takav izbor.
Bio sam prvi član Carlisleove obitelji, iako je ubrzo potom našao Esme. Pala je s litice. Dopremili su je ravno u bolničku mrtvačnicu, premda joj je srce nekako još kucalo.”
“Onda znači da moraš biti na samrti da bi postao…”
Nikad nismo rekli tu riječ, a meni sad nikako nije mogla izaći kroz usta.
“Ne, tako je samo kod Carlislea. On to nikad ne bi učinio nekome ko ima izbora.” Kad god bi spomenuo
poočima, u glasu mu se čulo duboko poštovanje. “Samo, kaže da je lakše”, nastavio je, “ako je krv slaba.” Pogledao je sad već mračnu cestu, i osjetila sam da se tema opet zatvara.
“A Emmett i Rosalie?”
“Carlisle je zatim doveo Rosalie u našu obitelj. Tek sam mnogo kasnije shvatio da se nadao kako će ona meni biti ono što je Esme njemu – uz mene je pazio kako razmišlja.” Zakolutao je očima. “Ali nikad mi nije bila više od sestre. Već dvije godine iza toga ona je našla Emmetta. Bila je u lovu – u to vrijeme bili smo u Apalačkom gorju – i zatekla medvjeda koji samo što ga nije bio dokrajčio. Odnijela ga je natrag Carlisleu, prešavši pritom više od sto pedeset kilometara, jer se bojala da sama neće moći izvesti postupak. Tek sad počinjem pretpostavljati kako joj je to putovanje moralo biti teško.”
Bacio je značajan pogled prema meni i podigao naše ruke, i dalje isprepletene, da bi mogao nadlanicom pomilovati moj obraz.
“Ali uspjela je”, potaknula sam ga, odmaknuvši pogled od nesnosne ljepote njegovih očiju.
“Da”, promrmljao je. “Vidjela mu je nešto u licu što joj je dalo potrebnu snagu. I sve otad su skupa. Katkad žive zasebno, kao bračni par. Ali što se mlađi gradimo da smo, to duže možemo ostati u nekom dotičnom mjestu.
Forks nam je izgledao savršeno, pa smo se svi upisali u srednju školu.” Nasmijao se. “Valjda ćemo za koju godinu opet morati na njihovo vjenčanje.”
“Alice i Jasper?”
“Alice i Jasper su dva vrlo rijetka stvorenja. Oboje su stekli savjest, kako mi to nazivamo, bez uputa izvana.
Jasper je pripadao drugoj… obitelji, vrlo drugačijoj obitelji. Pao je u depresiju i samostalno odlutao od njih.
Alice ga je našla. Kao i ja, ona se odlikuje nekim sposobnostima što nadilaze uobičajene mogućnosti naše vrste.”
“Zbilja?” Opčinjeno sam mu upala u riječ. “Ali rekao si da ti jedini čuješ tuđe misli.”
“To je tačno. Ona zna druge stvari. Ona vidi stvari – ono što bi se moglo dogoditi, ono što se sprema. Ali to je vrlo subjektivno. Budućnost nije uklesana u kamenu. Stvari se mijenjaju.”

Čeljust mu se stisnula kad je to rekao, a onda me pogledao tako letimično da nisam bila sigurna nije li mi se to samo učinilo.
“Kakve to stvari ona vidi?”
“Vidjela je Jaspera i znala da je on traži prije nego što je to sâm shvatio. Vidjela je Carlislea i našu obitelj, pa su nas zajedno došli potražiti. Najosjetljivija je na neljudska bića. Uvijek vidi, primjerice, kad nam se primiče druga skupina naše vrste. I opasnost koju može predstavljati.”
“Ima li mnogo drugih… vaše vrste?” Iznenadila sam se. Koliko njih uopće može neopaženo hodati među nama?
“Ne, nema ih mnogo. Ali većina se ne želi skrasiti na jednom mjestu. Samo oni poput nas, koji su odustali od lova na vas ljude” – bacio je lukav pogled prema meni – “mogu živjeti u ljudskome okružju iole dulje vrijeme.
Pronašli smo samo još jednu obitelj poput naše, u jednom malom selu na Aljasci. Neko smo vrijeme živjeli skupa, ali bilo nas je toliko da smo postali odviše upadljivi. Oni od nas koji žive… drugačije, obično se drže na okupu.”
“A ostali?”
“Mahom su nomadi. Svi tako živimo, s vremena na vrijeme. Postane naporno, kao i sve ostalo. Ali tu i tamo naiđemo na ostale, jer je većini najdraže živjeti na sjeveru.”
“Zbog čega?”
Sad smo bili parkirani pred mojom kućom, a on je ugasio kamionet. Bilo je vrlo tiho i tamno; nije bilo mjesečine.
Na trijemu nije gorjelo svjetlo, pa sam znala da mi otac još nije kod kuće.
“Zar nisi ništa vidjela danas popodne?”, podsmjehnuo se. “Misliš da bih mogao hodati ulicom na dnevnom svjetlu a da ne prouzročim prometne nesreće? Ima razloga zašto smo se odlučili za Olimpijski poluotok, jedno od najmanje sunčanih mjesta na svijetu. Lijepo je moći izaći na otvoreno po danu. Ne bi vjerovala kako noć može postati zamorna u osamdesetak godina.”
“Znači, odatle potječu legende?”
“Vjerojatno.”
“A Alice je došla iz neke druge obitelji, kao i Jasper?”
“Ne, a to je doista zagonetno. Alice se uopće ne sjeća svog ljudskog života. A ne zna ni ko ju je stvorio. Probudila se sama. Ko god da ju je stvorio, otišao je, a niko od nas ne zna ni zašto ni kako je to mogao. Da nije imala to drugo čulo, da nije vidjela Jaspera i Carlislea i spoznala
da će nam se jednoga dana pridružiti, vjerojatno bi se bila pretvorila u potpunu divljakinju.”
Toliko toga sam morala promisliti, toliko toga sam ga još htjela pitati. Ali, na moju silnu sramotu, želudac mi je zakrulio. Tako sam se bila uživjela da nisam ni primijetila da sam gladna. Sad sam pak shvatila da umirem od gladi.
“Oprosti, zadržao sam te, pa ne možeš na večeru.”
“U redu sam, zbilja.”
“Nikad nisam proveo toliko vremena uz bilo koga ko jede hranu. Smetnem to s uma.”
“Hoću ostati uz tebe.” Bilo mi je lakše to kazati u mraku, znajući dok sam to izgovarala kako će moj glas izdati i mene i moju beznadnu ovisnost o njemu.
“Mogu li ući s tobom?”, upitao me.
“Bi li htio?” Ovaj božanstveni stvor bio mi je nezamisliv na staroj kuhinjskoj stolici moga oca.
“Bih, ako je to u redu.” Čula sam kako se vrata zatvaraju, a gotovo istovremeno našao se pred mojim vratima i uljudno mi ih otvorio.
“Vrlo ljudska gesta”, pohvalila sam ga.
“Nedvojbeno mi se vraćaju.”
Pošao je pokraj mene kroz noć, tako tihim korakom da sam neprestano morala bacati poglede prema njemu da bih se uvjerila kako je još tu. U mraku je izgledao daleko normalnije. Bio je i dalje blijed, i dalje lijep kao da ga samo sanjam, ali nije više bio i ono fantastično svjetlucavo stvorenje iz sunčanog poslijepodneva koje smo upravo proveli zajedno.
Stigao je do ulaznih vrata prije mene i otvorio mi ih.
Zastala sam na samome pragu.
“Vrata nisu bila zaključana?”
“Ne, otključao sam ih ključem ispod zabata.”
Ušla sam u kuću, upalila svjetlo na trijemu i okrenula se prema njemu podignutih obrva. Bila sam sigurna da nijednom nisam upotrijebila taj ključ pred njim.
“Bio sam znatiželjan oko svega što se tebe tiče.”
“Uhodio si me?” Ali nekako nisam uspjela zvučati dovoljno zgroženo. To mi je laskalo.
Nije se htio ispričati zbog toga. “A što drugo da radim noću?”
Pustila sam na trenutak tu temu i otišla hodnikom do kuhinje. Stigao je onamo prije mene, bez potrebe da mu se pokaže put. Sjeo je upravo u onu stolicu u kojoj sam ga pokušala zamisliti. Svojom je ljepotom obasjao kuhinju. Načas sam mogla samo zuriti u njega.
Usredotočila sam se na slaganje večere, uzevši sinoćnje lazanje iz hladnjaka, stavivši komad na tanjur i prigrijavši ga u mikrovalnoj. Dok se vrtjela, ispunjavala je kuhinju mirisom rajčica i origana. Nisam skidala pogled s tanjura hrane kad sam progovorila.

Znao je na što mislim. “Da, izgovorila si moje ime”, priznao je.
Poraženo sam uzdahnula. “Puno puta?”
“Koliko često misliš kad kažeš ‘puno puta’, precizno govoreći?”
“O ne!” Objesila sam glavu.
Privukao me sebi uz prsa, blago, prirodno.
“Nemoj se sramiti”, šapnuo mi je u uho. “Kad bih ja uopće mogao sanjati, sanjao bih o tebi. A ja se toga ne stidim.”
Zatim smo oboje čuli škripu guma na ciglenom prilaznom putu i opazili kako farovi prelaze preko prozora na pročelju kuće, pa niz hodnik, sve do nas. Ukočila sam se u njegovu zagrljaju.
“Smije li tvoj otac saznati da sam ovdje?”, upitao me.
“Nisam sigurna…” Pokušala sam brzo razmisliti o tome.
“Onda, nekom drugom prilikom…”
I ostala sam sama.
“Edwarde!”, prosiktala sam.
Začula sam utvarno hihotanje, a zatim ništa više.
Ključ moga oca okrenuo se u vratima.
“Bella?”, pozvao me. To me prije smetalo; a ko bi drugi tu bio? Odjednom nisam više imala dojam da naročito griješi.
“Tu sam.” Nadala sam se da ne čuje histeričan prizvuk u mome glasu. Zgrabila sam večeru iz mikrovalne i sjela za stol kad je ušao. Koraci su mu bili tako bučni nakon dana uz Edwarda.
“Možeš li i meni dati malo toga? Skapavam.” Nagazio je potpetice čizama da ih skine, pridržavajući se za naslon Edwardove stolice.
Ponijela sam hranu sa sobom, trpajući je u usta dok sam mu pripremala večeru. Opekla sam jezik. Napunila sam dvije čaše mlijekom dok su se lazanje podgrijavale i otpila velik gutljaj iz svoje da me prestane žariti. Spuštajući čašu, opazila sam da mlijeko podrhtava i shvatila
da mi se ruka trese. Charlie je sjeo na stolicu, a kontrast između njega i prethodnika bio je komičan.
“Hvala”, rekao je kad sam mu stavila hranu na stol.
“Kako si proveo dan?”, upitala sam ga. Riječi sam zbrzala, jedva čekajući bijeg u svoju sobu.
“Dobro. Ribe su grizle… a kako je tebi bilo? Jesi li obavila sve što si namjeravala?”
“Ne baš – dan je bio previše lijep da bih ostala u kući.” Opet sam stavila veliki zalogaj u usta.
“Baš je bio lijep dan”, složio se. Da samo znaš kako je to blago rečeno, pomislila sam.
Kad sam pojela lazanje do kraja, podigla sam čašu i nadušak popila ostatak mlijeka.
Charlie me iznenadio svojom moći zapažanja. “Žuriš se?”
“Ma da, umorna sam. Ranije ću leći.”
“Izgledaš mi malo napeto”, primijetio je. Zašto, o zašto baš noćas mora obraćati pažnju?
“Je li?”, bio je jedini odgovor koji mi je pao na pamet.
Na brzinu sam oprala svoje suđe u sudoperu i stavila ga naopačke na kuhinjsku krpu da se suši.
“Subota je”, zamišljeno je rekao.
Nisam odgovorila.
“Nemaš planova za večeras?”, odjednom me upitao.
“Ne, tata, samo bih se htjela naspavati.”
“Nijedan mjesni dečko nije tvoj tip, a?” Sumnjao je na nešto, ali pravio se hladan.
“Ne, nijedan mi dečko još nije zapao za oko.” Pripazila sam da pretjerano ne naglasim riječ dečko u nastojanju da nastavim govoriti istinu Charlieju.
“Mislio sam, možda onaj Mike Newton… rekla si da je prijazan prema tebi.”
“On mi je samo prijatelj, tata.”
“Pa, ionako si predobra za sve njih skupa. Pričekaj da kreneš na koledž prije nego što počneš tražiti.” San svakog oca, da mu kći ode od kuće prije nego što hormoni prorade.
“Zvuči kao dobar prijedlog”, složila sam se i krenula prema stubištu.
“Laku noć, dušo”, dobacio je za mnom. Cijelu će večer pažljivo osluškivati, ne bi li čuo kako se pokušavam iskrasti iz kuće.
“Vidimo se ujutro, tata.” Vidimo se kad mi se u ponoć ušuljaš u sobu kako bi me provjerio.
Potrudila sam se da mi korak zvuči sporo i umorno dok sam se pela stubama do sobe. Vrata sam zatvorila dovoljno glasno da ih on čuje, a zatim na prstima pritrčala prozoru. Brzo sam ga otvorila i nagnula se u noć.
Očima sam prešla po mraku, po nedokučivim sjenama drveća.
“Edwarde?”, prošaptala sam, osjećajući se kao potpuni idiot.
Odgovor je stigao iza mene, tiho, nasmijano. “Da?”
Naglo sam se okrenula, stavivši ruku na grlo od iznenađenja.
Ležao je, široko nasmiješen, preko moga kreveta, s rukama iza glave, nogama prebačenim reko ruba, kao slika i prilika opuštenosti.
“O!”, zinula sam i nesigurno se svalila na pod.
“Oprosti.” Stisnuo je usne ne bi li prikrio koliko ga sve ovo zabavlja.
“Samo mi daj trenutak da mi srce opet proradi.”

Polako se uspravio u sjedeći položaj da me opet ne prepadne. Zatim se prignuo i ispružio duge ruke da me podigne, primivši me za nadlaktice kao malu bebu. Posjeo me na krevet do sebe.
“Zašto ne sjedneš sa mnom?”, predložio je, stavivši hladnu ruku preko moje. “Kako ti je srce?”
“Ti to meni reci – sigurna sam da ga čuješ bolje nego ja.”
Osjetila sam kako se krevet trese od njegovog prigušenog smijeha.
Sjedili smo tako šutke jedan trenutak, zajedno slušajući kako mi se otkucaji srca usporavaju. Razmišljala sam o tome kako mi je Edward u sobi istodobno dok mi je otac u kući.
“Smijem li dobiti minutu da se uljudim?”, zamolila sam ga.
“Svakako.” Pokazao mi je rukom da izvolim.
“Ostani”, rekla sam, nastojeći izgledati strogo.
“Na zapovijed, gospodična.” I teatralno se ukipio na rubu moga kreveta.
Skočila sam na noge i dohvatila pidžamu s poda i neseser sa stola. Ostavila sam ugašeno svjetlo i iskrala se van, zatvorivši vrata za sobom.
S dna stubišta čula sam zvuk televizora. Glasno sam zalupila vrata kupaonice, da Charlie ne bi dolazio na kat da me gnjavi.
Htjela sam požuriti. Silovito sam oprala zube, trudeći se biti i temeljita i brza, kako bih uklonila sve tragove lazanja. Ali vruću vodu tuša nije se dalo požuriti.
Rasplela mi je mišiće u leđima, smirila mi bilo. Poznati miris šampona pružio mi je priliku da se osjećam kao da sam možda još uvijek ista kao i jutros. Nastojala sam ne misliti na to kako Edwarda sjedi u mojoj sobi i čeka me, jer onda bih morala ispočetka ponoviti postupak smirivanja.
Konačno više nisam mogla odgađati. Zatvorila sam vodu, obrisala se na brzinu i opet požurila. Obukla sam rupičastu majicu i sivi donji dio trenerke. Bilo je prekasno da sad žalim zbog toga što nisam ponijela svilenu spavaćicu marke Victoria’s Secret koju mi je majka poklonila za pretprošli rođendan, a i dan danas leži u nekoj ladici negdje kod kuće, s još neuklonjenim etiketama.
Ručnikom sam opet protrljala kosu, a zatim brzo prošla četkom kroz nju. Bacila sam ručnik u košaru i strpala četku i pastu za zube u neseser. Zatim sam se stuštila stubama u prizemlje da Charlie vidi kako sam u pidžami, mokre kose.
“’Noć, tata.”
“’Noć, Bella.” Zbilja ga je zapanjio moj izgled. Možda me zato noćas ipak neće provjeravati.
Popela sam se na kat grabeći dvije stube odjednom, nastojeći biti tiha, te uletjela u sobu i čvrsto zatvorila vrata za sobom.
Edward se nije pomaknuo ni za milimetar. Sjedio je poput skulpture Adonisa na mom izblijedjelom jorganu.
Nasmiješila sam se, a njemu su usne zatitrale. Skulptura je oživjela.
Odmjerio me očima, pogledavši mokru kosu i odrpanu majicu. Podigao je obrvu. “Lijepo.”
Složila sam grimasu.
“Ne, dobro ti stoji.”
“Hvala”, šapnula sam. Sjela sam opet do njega, prekriživši noge, i zagledala se u godove na podnim daskama.
“Što ti je sve to trebalo?”
“Charlie misli da se želim iskrasti iz kuće.”
“O.” Razmislio je o tome. “Zašto?” Kao da ne može razabrati Charliejeve misli daleko jasnije nego što ih ja mogu pretpostaviti.
“Očito mu izgledam malo previše uzbuđeno.”
Podigao mi je bradu i počeo mi pregledavati lice.
“Zapravo, doista izgledaš kao da ti je vruće.”
Polako je prinio lice mome, stavivši hladni obraz na moju kožu. Ostala sam posve nepomična.
“Mmmmmm…”, izdahnuo je.
Bilo mi je vrlo teško smisliti suvislo pitanje dok me dodirivao. Trebala mi je minuta smušenog usredotočavanja da počnem.
“Izgleda da ti je… mnogo lakše, sada, biti blizu mene.”
“To ti tako izgleda?”, promrmljao je dok mu je nos kliznuo do kuta moje čeljusti. Osjetila sam kako rukom, blaže od krila noćnog leptira, odmiče moju vlažnu kosu, ne bi li mu usne mogle dotaknuti udubljenje iza moga uha.
“Mnogo, mnogo lakše”, rekla sam, pokušavajući izdahnuti.
“Hmm.”
“Tako da se pitam…”, opet sam progovorila, ali njegovi su prsti polako počeli prelaziti preko moje ključne kosti, pa su mi se misli pobrkale.
“Da?”, rekao je ispod glasa.
“Zbog čega je to tako”, zadrhtao mi je glas, osramotivši me, “što ti misliš?”
Osjetila sam drhtaj njegova daha na vratu kad se nasmijao.
“Um caruje.”

Odmaknula sam se; na moj se pokret on ukočio – i više ga nisam čula kako diše.
Oprezno smo se načas gledali, a onda je, kad mu se čeljust polako opustila, postao iznenađen.
“U nečemu sam pogriješio?”
“Ne – upravo suprotno. Silazim s uma zbog tebe”, objasnila sam mu.
Porazmislio je o tome, a onda se oglasio zadovoljnim tonom. “Zbilja?” Pobjedonosan osmijeh polako mu je obasjao lice.
“Želiš li da te nagradim pljeskom?”, sarkastično sam ga upitala.
Iscerio se.
“Samo sam ugodno iznenađen”, pojasnio je. “U proteklih stotinjak godina”, zafrkantski je dodao, “ništa poput ovoga nije mi ni palo na pamet. Nisam vjerovao da bih ikada mogao naći nekoga s kim bih htio biti… na drugačiji način nego što sam s braćom i sestrama. A onda otkrijem da sam, premda mi je sve to novo, dobar u tome… u tome da sam s tobom…”
“Dobar si u svemu”, upozorila sam ga.
Slegnuo je ramenima, dopustivši da je tomu možda tako, pa smo se oboje nasmijali šapatom.
“Ali kako ti to može sada biti tako lako?”, ostala sam uporna. “Danas popodne…”
“Nije mi lako”, uzdahnuo je. “Ali danas popodne još sam se… nećkao. Žao mi je zbog toga, neoprostivo je što sam se tako ponio.”
“Nije neoprostivo”, usprotivila sam se.
“Hvala ti.” Nasmiješio se. “Znaš”, nastavio je, spustivši sad pogled, “nisam bio siguran da sam dovoljno jak za to…” Podigao mi je jednu ruku i blago je prinio svome licu. “A sve dok je još postojala mogućnost da bi me to moglo… nadvladati” – udahnuo je miris moga zapešća – “bio sam… podložan. Sve dok nisam čvrsto odlučio da jesam dovoljno jak za to, da ne postoji baš nikakva mogućnost da ću… da bih ikad mogao…”
Nikad ga još nisam vidjela da se tako muči da nađe prave riječi. To je bilo tako… ljudski.
“Znači, sad nema nikakve mogućnosti?”
“Um caruje”, ponovio je, osmjehnuvši se tako da su mu zubi zasjali čak i u tami.
“Opa, to je bilo baš lako”, rekla sam.
Zabacio je glavu i nasmijao se, tiho poput šapata, ali svejedno razdragano.
“Lako za tebe!”, ispravio me, dotaknuvši mi nos vrškom prsta.
A onda mu se lice naglo uozbiljilo.
“Trudim se”, prošaptao je bolnim glasom. “Postane li… preteško, prilično sam siguran da ću biti u stanju otići.”
Namrštila sam se. Nije mi bilo drago čuti ga kako govori o odlasku.
“A sutra će mi biti teže”, nastavio je. “Cijeli dan u glavi nosim tvoj miris i zapanjujuće sam oguglao na njega.
Kad bih otišao od tebe na iole dulje vrijeme, morao bih opet početi iz početka. Samo, ne baš od samoga početka, čini mi se.”
“Ne odlazi, onda”, odgovorila sam mu, ne mogavši prikriti čežnju u svome glasu.
“To mi odgovara”, odvratio je, a lice mu se opustilo u nježan osmijeh. “Donesi ti samo okove – tvoj sam zarobljenik.” Ali dok je to govorio, svojim je dugim šakama sapeo moja zapešća. Nasmijao se onim svojim tihim i pjevnim smijehom. Večeras sam ga više puta čula kako se smije nego u ukupnom vremenu koje sam dosad provela uz njega.
“Djeluješ mi… optimističnije nego inače”, zamijetila sam. “Nisam te još vidjela ovakvog.”
“Zar to ne bi trebalo tako biti?” Nasmiješio se. “Divota prve ljubavi i sve to. Nevjerojatna je razlika, zar ne, između čitanja o nečemu, gledanja toga na slikama, i stvarnoga doživljaja?”
“Velika razlika”, složila sam se. “Silovitije je nego što sam zamišljala.”
“Na primjer” – riječi su mu sad žustro tekle, morala sam se usredotočiti da ih sve polovim – “osjećaj ljubomore. Stotinu tisuća puta čitao sam o njemu, vidio kako ga glumci tumače u tisuću različitih predstava i filmova. Vjerovao sam da ga prilično jasno shvaćam. Ali šokirao sam se…” Složio je grimasu. “Sjećaš se onoga dana kad te Mike pozvao na ples?”
Kimnula sam, premda sam se sjećala toga dana iz drugog razloga. “Toga dana si opet počeo razgovarati sa mnom.”
“Iznenadilo me kakva je odbojnost, gotovo bijesna, buknula u meni – isprva nisam shvatio o čemu je riječ.
Srdilo me još više no inače to što ne znam što ti misliš, zbog čega si ga odbila. Je li to naprosto zbog tvoje prijateljice?
Je li u pitanju neko drugi? Znao sam da nemam pravo buniti se ni u jednom ni u drugom slučaju. Pokušao sam ostati nezainteresiran.
A onda se počeo stvarati red”, zahihotao se. Mrko sam ga pogledala u mraku.
“Čekao sam u nerazumnoj strepnji da čujem što ćeš im reći, da vidim izraze tvoga lica. Nisam mogao reći da mi nije laknulo kad sam vidio da ti idu na živce. Ali nisam mogao biti siguran.

Te sam noći prvi put došao ovamo. Cijele noći, dok sam te gledao kako spavaš, mučio sam se s jazom između onoga što znam da je ispravno, moralno i etično, i onoga što želim. Znao sam da, ako te nastavim ignorirati kako bih trebao, ili ako se maknem na nekoliko godina, sve
dok ne odeš odavde, da ćeš jednoga dana pristati na Mikeov poziv, ili nekoga poput njega. To me naljutilo.
A onda”, prošaptao je, “dok si spavala, izgovorila si moje ime. Rekla si ga tako razgovjetno da mi se isprva učinilo da si se probudila. Ali onda si se nespokojno prevrnula na bok, još jedanput promrmljala moje ime i uzdahnula.
Osjećaj koji me u tom trenutku prožeo posve me smeo, ošamutio. I znao sam da te više ne mogu ignorirati.”
Načas je ušutio, vjerojatno osluškujući odjednom neravnomjerno lupanje moga srca.
“Ali ljubomora… čudna je to stvar. Toliko moćnija nego što sam mislio. I iracionalna! Upravo večeras, kad te Charlie pitao za onog gadnog Mikea Newtona…”
Ljutito je odmahnuo glavom.
“Trebala sam znati da prisluškuješ”, prostenjala sam.
“Naravno.”
“Samo, od toga si osjetio ljubomoru, zbilja?”
“Sve mi je ovo novo; ti ponovno budiš čovjeka u meni, a svaki osjećaj je jači, jer je svjež.”
“Ali, molim te”, pecnula sam ga, “da te to zasmeta, sad nakon što sam čula da je Rosalie – Rosalie, to utjelovljenje čiste ljepote, Rosalie – bila namijenjena tebi. Bez obzira na Emmetta, kako bih se ja mogla nadmetati s njom?”
“Nema tu nadmetanja.” Zubi su mu bljesnuli. Privukao je moje zarobljene ruke sebi iza leđa, privivši me tako uza svoja prsa. Ostala sam što je moguće mirnija, čak sam i oprezno disala.
“Znam da nema nadmetanja”, promrmljala sam mu u hladnu kožu. “U tome i jest problem.”
“Naravno, Rosalie je doista lijepa na svoj način, ali čak i da mi nije poput sestre, čak i da Emmettu nije mjesto uz nju, nikad mi ne bi mogla biti ni desetinku, ne, ni stotinku tako privlačna kao što si mi ti.” Sad je bio ozbiljan, pažljiv. “Gotovo devedeset godina kretao sam
se među mojom vrstom, i tvojom… i cijelo sam vrijeme mislio da sam cjelovit sâm sa sobom, ne shvaćajući za čim to tragam. I ništa nisam pronalazio, zato što ti još nisi bila živa.”
“Nije to baš fer”, prošaptala sam, lica i dalje oslonjenog na njegova prsa, slušajući kako mu dah dolazi i odlazi. “Ja uopće nisam morala čekati. Zašto bih se ja tako lako izvukla?”
“Imaš pravo”, zaigrano se složio. “Morao bih ti definitivno sve ovo otežati.” Oslobodio je jednu ruku, pustivši mi zapešće i smjesta ga pažljivo dohvativši drugom rukom. Blago mi je pomilovao mokru kosu, od tjemena do struka. “Ti samo moraš staviti život na kocku svake
sekunde koju provedeš sa mnom, to svakako nije ništa naročito. Samo moraš okrenuti leđa prirodi, ljudskome rodu… koliko to vrijedi?”
“Vrlo malo – nemam dojam da mi je išta uskraćeno.”
“Nije još.” I glas mu ne naglo ispunio drevnom tugom. Pokušala sam se odmaknuti, pogledati ga u lice, ali njegova mi je ruka uhvatila zapešća neraskidivim stiskom.
“Što – ”, zaustila sam ga upitati, kad mu se tijelo napelo. Ukočila sam se, ali onda mi je odjednom pustio ruke i nestao. Jedva sam se spriječila da ne padnem na nos.“
Lezi!”, prosiktao je. Nisam znala odakle iz mraka mi to govori.
Uvukla sam se pod jorgan i skvrčila na boku, u položaju u kojem inače spavam. Čula sam kako su se vrata odškrinula kad je Charlie provirio u sobu da se uvjeri kako sam ondje gdje bih i trebala biti. Ravnomjerno sam disala, prenaglašavajući kretanje svoga grudnog koša.
Prošla je jedna duga minuta. Osluškivala sam, jer nisam bila sigurna da sam čula kako se vrata zatvaraju.
Zatim me Edward obgrlio hladnom rukom pod pokrivačem, i stavio mi usne na uho.
“Užasna si glumica – rekao bih da ti odabir tog zanimanja ne dolazi u obzir.”
“Bestraga”, promrsila sam. Srce mi se slamalo u grudima.
Počeo je tiho pjevušiti melodiju koja mi nije bila poznata; zvučala je kao uspavanka.
Zastao je. “Da te uspavam pjesmicom?”
“Baš”, nasmijala sam se. “Kao da bih mogla spavati dok si ti tu!”
“Cijelo vrijeme to radiš”, podsjetio me.
“Ali nisam znala da si tu”, ledeno sam mu otpovrnula.
“Onda, ako ne želiš spavati…”, predložio je, zanemarivši moj ton. Dah mi je zastao u grlu.
“Ako ne želim spavati…?”
Zahihotao se. “Što bi onda htjela raditi?”
Isprva nisam mogla odgovoriti.
“Nisam sigurna”, naposljetku sam rekla.
“Kaži mi kad odlučiš.”Osjećala sam mu hladni dah na vratu, osjećala kako mi prelazi nosom preko čeljusti, i udiše.
“Mislila sam da si oguglao.”
“To što se odupirem vinu ne znači da ne mogu uživati u bukeu”, šapnuo mi je. “Imaš vrlo cvjetni miris, poput lavande… ili frezije”, zapazio je. “Slina mi curi na usta od njega.”
“Ma da, rijetki su dani kad mi neko ne kaže kako jestivo mirišim.”
Zahihotao se, a zatim uzdahnuo.
“Odlučila sam što želim”, rekla sam mu. “Želim čuti više o tebi.”
“Pitaj me što god hoćeš.”

Potražila sam najvažnije pitanje među svima koja su mi padala na pamet. “Zbog čega se toliko trudiš?”, rekla sam. “Još uvijek mi nije jasno kako se možeš s tolikim naporom odupirati onome što… jesi. Molim te, nemoj me krivo shvatiti, naravno da mi je drago što to radiš.
Samo mi nije jasno zašto si uopće želiš dati truda.”
Oklijevao je prije nego što će odgovoriti. “To je dobro pitanje, a ti nisi prva koja mi ga je postavila. Ostali – većina pripadnika naše vrste kojima ovakav život posve odgovara – i oni se čude našem odabiru. Ali, shvaćaš, samo zato što su nam… podijeljene određene karte… to ne znači da ne možemo odlučiti da se izdignemo ponad toga – nadvladati stege sudbine koju niko od nas nije htio. Pokušati zadržati koliko god suštinske ljudskosti možemo.”
Ostala sam nepomično ležati, sapeta zadivljenom šutnjom.
“Jesi li zaspala?”, prošaptao je nakon nekoliko minuta.
“Ne.”
“Samo te to zanimalo?”
Zakolutala sam očima. “Ne baš.”
“Što bi me još htjela pitati?”
“Zašto možeš čitati tuđe misli – zašto samo ti? A Alice vidi budućnost… zbog čega?”
Osjetila sam kako je slegnuo ramenima u mraku.
“Zapravo, ne znamo. Carlisle ima teoriju… vjeruje da svi mi ponesemo određen dio svojih najjačih ljudskih osobina sa sobom u idući život, gdje se one pojačaju – poput naših umova i osjetila. On smatra da sam otprije zacijelo bio osjetljiv na misli onih oko sebe. I da je Alice bila donekle vidovita, gdje god da je bila.”
“Što je on donio u svoj idući život? A ostali?”
“Carlisle je donio suosjećanje. Esme je donijela sposobnost da strasno voli. Emmett je donio svoju snagu, Rosalie… upornost. Koju bi se moglo nazvati i nedokazanošću”, zahihotao se. “Jasper je vrlo zanimljiv. Bio je vrlo karizmatičan u prvom životu. Mogao je nagnati one oko sebe da vide stvari na njegov način. Sad može manipulirati emocijama onih oko sebe – smiriti prostoriju punu ljutitih ljudi, na primjer, ili pak uzbuditi letargičnu gomilu. Vrlo istančan dar.”
Razmotrila sam nemoguće stvari koje je opisao, ne bih li ih nekako složila u svojoj glavi. Strpljivo je pričekao dok sam razmišljala.
“Kako je, onda, sve to nastalo? Hoću reći, Carlisle te promijenio, a to znači da je neko morao promijeniti i njega, i tako dalje…”
“Pa, kako si ti nastala? Evolucijom? Stvaranjem? Zar nije moguće da smo evoluirali na isti način kao i druge vrste, krao grabežljivci i plijen? Ili, ako ne vjeruješ da je cijeli ovaj svijet mogao samo tako nastati sam od sebe, što je meni osobno teško prihvatiti, je li tako teško povjerovati da bi ista ona sila što je stvorila nježne anđeoske ribice i morske pse, mladunčad tuljana i kitove ubojice, mogla zajedno stvoriti obje naše vrste?”
“Znači, drugim riječima – ja sam mladunče tuljana, je l’ tako?”
“Tako je.” Nasmijao se, a nešto mi je dotaknulo kosu – njegove usne?
Htjela sam se okrenuti prema njemu, da vidim jesu li to doista njegove usne na mojoj kosi. Ali morala sam biti uviđavna; nisam htjela da mu sve ovo bude još teže nego što već jest.
“Spava ti se?”, upitao me, prekinuvši kratko zatišje.
“Ili imaš još pitanja?”
“Samo milijun-dva.”
“Imamo sutra, i prekutra, i naksutra…”, podsjetio me. Ozarila sam se, ushićena tom pomisli.
“Siguran si da ujutro nećeš nestati?” Htjela sam se uvjeriti u to. “Mitsko si biće, napokon.”
“Neću te napustiti.” U glasu mu se čulo čvrsto obećanje.
“Onda samo još jedno, za večeras…” I porumenila sam. Nije bilo nikakve koristi od tame – bila sam sigurna da osjeća nagli porast topline pod mojom kožom.
“Koje to?”
“Ne, zaboravi. Predomislila sam se.”
“Bella, smiješ me pitati što god hoćeš.”
Nisam mu odgovorila, a on je prostenjao.
“Stalno mislim da će mi činjenica da ti ne čujem misli s vremenom postati podnošljivija. Ali ovo je samo sve gore i gore.”
“Drago mi je što mi ne možeš čitati misli. Već je dovoljno loše što me prisluškuješ dok govorim u snu.”
“Molim te.” Glas mu je bio tako uvjerljiv, tako neodoljiv.
Odmahnula sam glavom.

“Ako mi ne kažeš, samo ću pretpostaviti da je riječ o nečemu mnogo gorem nego što zaista jest”, mračno mi je priprijetio. “Molim te.” Opet onaj molećivi glas.
“Pa”, zaustila sam, sretna što mi ne može vidjeti lice.
“Da?”
“Rekao si da će se Rosalie i Emmett uskoro vjenčati…
Je li taj… brak… isti kao i ljudski?”
Sad se iskreno nasmijao, shvativši. “A to tebe zanima, je li?”
Uzvrpoljila sam se, ne mogavši odgovoriti.
“Da, rekao bih da je poprilično isti”, rekao je. “Kažem ti, većina tih ljudskih žudnji je u nama, samo ih prikrivaju snažnije želje.”
“O.” Nisam mogla reći ništa drugo.
“Tvoja znatiželja ima neku skrivenu svrhu?”
“Pa, dobro, upitala sam se… za tebe i mene… jednog dana…”
Smjesta se uozbiljio. Razabrala sam to iz nagle ukočenosti njegova tijela. I ja sam se ukipila, reagiravši automatski.
“Ne bih rekao da bi… to… bilo moguće za nas.”
“Zato što bi ti to bilo preteško, kad bih ti postala tako… bliska?”
“To je svakako problem. Ali nisam na to mislio. Stvar je samo u tome da si ti tako meka, tako krhka. Moram paziti na to što radim svakoga trenutka koji provedemo zajedno, kako te ne bih povrijedio. Mogao bih te vrlo lako ubiti, Bella, pukom slučajnošću.” Glas mu je prešao u puki tihi mrmor. Položio je svoj ledeni dlan na moj obraz. “Da previše prenaglim… da na samo jednu sekundu ne pazim dovoljno, mogao bih ispružiti ruku s namjerom da ti dotaknem lice i slučajno ti zdrobiti lubanju. Ti ne shvaćaš koliko si nevjerojatno lomljiva.
Nikad, nikad si ne smijem dopustiti da ni u najmanjoj mjeri izgubim kontrolu dok sam s tobom.”
Pričekao je da odgovorim, uznemirivši se kad sam ostala šutjeti. “Bojiš se?”, upitao me.
Pričekala sam minutu da mu odgovorim, kako bi riječi bile istinite. “Ne. U redu sam.”
Imala sam dojam da se na trenutak premišlja. “Samo, sad sam postao radoznao”, rekao je, a glas mu je opet postao vedar. “Jesi li ti ikada…?” Sugestivno nije dovršio rečenicu.
“Naravno da nisam.” Porumenjela sam. “Rekla sam ti da mi niko prije nikad nije značio ovoliko, ma ni blizu.”
“Znam. Stvar je samo u tome što znam što drugi misle.
Znam da ljubav i požuda ne idu uvijek zajedno.”
“Za mene idu. U svakom slučaju, bar sada, kad za mene uopće postoje”, uzdahnula sam.
“Lijepo. Barem nam je to zajedničko.” Zvučao je zadovoljno.
“Tvoji ljudski nagoni…”, započela sam. Pričekao je.
“Pa, jesam li ti uopće privlačna, na taj način?”
Nasmijao se i lagano mi promrsio već skoro suhu kosu.
“Možda nisam čovjek, ali jesam muškarac”, potvrdio mi je.
Nehotice sam zijevnula.
“Odgovorio sam ti na pitanja, a sad idi spavati”, naložio mi je.
“Nisam sigurna da mogu.”
“Hoćeš da odem?”
“Ne!”, preglasno sam rekla.
Nasmijao se, a onda počeo pjevušiti istu onu nepoznatu uspavanku; glasom arkanđela, tiho na moje uho.
Umornija nego što sam mislila da jesam, iscrpljena od mentalnog i emocionalnog stresa tokom čitavog dana kako nikad dotad nisam bila, pala sam u san u njegovom
hladnom naručju.

15. CULLENOVI

Napokon me probudila prigušena svjetlost još jednog oblačnog dana. Ležala sam s rukom preko očiju,
iznurena i ošamućena. Nešto, neki san koji sam pokušavala upamtiti, nastojalo mi se probiti do svijesti. Prostenjala sam i prevrnula se na bok, nadajući se da će mi se san vratiti. A onda mi je jučerašnji dan nahrupio u svijest.
“O!” Uspravila sam se u sjedeći položaj tako brzo da mi se u glavi zavrtjelo.
“Kosa ti izgleda kao plast sijena… ali sviđa mi se.” Njegov je staloženi glas dopro sa stolice za ljuljanje u kutu.
“Edwarde! Ostao si!”, obradovala sam se i nesmotreno mu se bacila u krilo preko cijele sobe. U tom trentkuu misli su mi sustigle postupke i ukočila sam se, šokirana svojim neobuzdanim oduševljenjem. Pogledala sam ga odozdo, pobojavši se da sam prekoračila pogrešnu granicu.
Ali on se samo nasmijao.
“Pa jasno”, odgovorio mi je zapanjeno, ali sretan zbog moje reakcije. Pomilovao mi je leđa.
Oprezno sam položila glavu na njegovo rame i počela udisati miris njegove kože.
“Bila sam uvjerena da sam to samo sanjala.”
“Nisi baš naročito kreativna”, podrugnuo mi se.
“Charlie!”, prisjetila sam se, opet nesmotreno skočila na noge i otišla do vrata.
“Otišao je prije sat vremena – nakon što ti je ponovno spojio kablove akumulatora, ako mogu dodati.
Moram priznati da sam se razočarao. Zar je to zaista sve što je potrebno da bi te se spriječilo da odeš, ako si to čvrsto naumila?”
Zastala sam i počela dvojiti. Silno sam mu se htjela vratiti, ali bojala sam se da imam zadah.
“Ujutro obično nisi ovoliko zbunjena”, zamijetio je.
Raširio je ruke da mu se vratim u zagrljaj. Gotovo nedoljiv poziv.
“Treba mi još jedna minuta za uljuđivanje”, priznala sam.
“Pričekat ću.”
Skoknula sam do kupaonice s neprepoznatljivim osjećajima.
Nisam se mogla prepoznati, ni iznutra ni izvana.
U zrcalu me praktički dočekalo lice neznanke – odviše sjajnih očiju, s mjestimičnim crvenim mrljama na obrazima.
Nakon što sam oprala zube, počela sam raspetljavati zamršeni kaos u koji mi se pretvorila kosa. Pljusnula sam lice hladnom vodom i pokušala smiriti disanje, bez zamjetnih rezultata. Vratila sam se u sobu gotovo trkom.
Bilo mi je pravo čudo što je on još tu, što me njegov zagrljaj još čeka. Ispružio je ruke prema meni, a srce mi je na to počelo neravnomjerno lupati.
“Sretan ti povratak”, promrmljao je kad me zagrlio.
Neko vrijeme me samo šutke ljuljao, a onda sam opazila da se presvukao i počešljao.
“Otišao si od mene?”, optužila sam ga, dotaknuvši mu ovratnik čiste košulje.
“Pa nisam mogao otići odavde u odjeći u kojoj sam došao – što bi susjedi pomislili?”
Nadurila sam se.
“Spavala si vrlo duboko; ništa nisam propustio.” Oči su mu zasjale. “Pričala si prije toga.”
Prostenjala sam. “Što si sve čuo?”
Zlaćani mu je pogled postao vrlo mek. “Rekla si da me voliš.”
“To si otprije znao”, podsjetila sam ga, sklonivši glavu.
“Svejedno, bilo mi je to ugodno čuti.”
Sakrila sam lice u njegovo rame.
“Volim te”, prošaptala sam.
“Ti si sad moj život”, jednostavno mi je odgovorio.
Zasad se ništa više nije trebalo reći. Blago nas je ljuljao dok je u sobi bivalo sve svjetlije.
“Vrijeme je za doručak”, napokon je kazao, onako usput – ne bi li dokazao, sigurna sam, da ima na umu
sve moje ljudske slabosti.
A ja sam se uhvatila za grlo objema rukama i razrogačeno ga pogledala. Šok mu je prešao licem.
“Šalim se!”, zločesto sam se zahihotala. “A rekao si da ne znam glumiti!”
Zgroženo se namrštio. “To nije bilo smiješno.”
“Bilo je jako smiješno, a ti to dobro znaš.” Ali pažljivo sam proučila izraz njegovih zlaćanih očiju da se
uvjerim da mi je oprostio. Po svemu sudeći, bilo je tako.
“Da se preciznije izrazim?”, upitao me. “Vrijeme je za doručak ljudskom biću.”
“O, okej.”
Prebacio me preko kamenog ramena, nježno, ali tako brzo da sam ostala bez daha. Pobunila sam se kad me s lakoćom odnio niza stube, ali prečuo me. Spustio me ravno u stolicu.

Kuhinja je bila svijetla i vesela, kao da je upila moje raspoloženje.
“Što ima za doručak?”, upitala sam ga ugodnim glasom.
To ga je načas smelo.
“Ovaj, nisam siguran. Što bi voljela?” Mramorne su mu se vjeđe narogušile.
Široko sam se osmjehnula i skočila na noge.
“Neka, znam se prilično dobro snaći sama. Gledaj kako ja lovim.”
Pronašla sam zdjelicu i kutiju pahuljica. Osjećala sam njegov pogled na sebi dok sam dolijevala mlijeko i uzimala žlicu. Stavila sam hranu na stol, a onda zastala.
“Bi li ti htio nešto?”, upitala sam ga, ne htijući biti nepristojna.
Zakolutao je očima. “Samo jedi, Bella.”
Sjela sam za stol i stavila zalogaj u usta, gledajući ga.
Pomno je proučavao svaki moj pokret. To me malo ukočilo.
Nakašljala sam se da progovorim i po mogućnosti mu odvratim pažnju.
“Što je danas u planu?”, upitala sam ga.
“Hmmm…” Vidjela sam da pažljivo slaže odgovor.
“Što kažeš na upoznavanje moje obitelji?”
Progutala sam knedlu.
“Bojiš li se sada?” Zvučao je kao da se nada potvrdnom odgovoru.
“Da”, priznala sam; kako bih to mogla zanijekati – vidio mi je oči.
“Ne brini.” Frajerski se nasmiješio. “Zaštitit ću te.”
“Ne bojim se ja njih”, objasnila sam mu. “Bojim se da im se… neću svidjeti. Zar se neće, eto, iznenaditi što doma dovodiš jednu… ovakvu… da ih upozna? Znaju li da ja znam za njih?”
“Ma sve već znaju. Jučer su se kladili, znaš” – osmjehnuo se, ali glas mu je bio grub – “hoću li te dovesti doma, makar ne znam zašto bi se iko kladio protiv Alice.
U svakom slučaju, u našoj obitelji nema tajni. Ne može ni biti, kad već ja čitam misli, Alice vidi budućnost, i sve to.”
“A Jasper te prožima blaženom ugodom kad mu izblebećeš sve što želi, ne zaboravi.”
“Pažljivo si slušala”, osmjehnuo se pohvalno.
“Znam to tu i tamo učiniti.” Složila sam grimasu.
“Onda, je li Alice vidjela da dolazim?”
Čudno je reagirao. “Tako nekako”, nelagodno je rekao, okrenuvši se tako da mu ne vidim oči. Znatiželjno sam se zagledala u njega.
“Valja li to?”, upitao me, naglo se opet okrenuvši prema meni i odmjerivši moj doručak posprdnim pogledom.
“Iskreno rečeno, ne djeluje mi naročito slasno.”
“Pa, nije razdraženi grizli…”, promrsila sam i zanemarila njegov oštar pogled. Još sam se pitala zašto je tako reagirao na moj spomen Alice. Pojela sam pahuljice na brzinu, mozgajući.
Stao je nasred kuhinje, opet kao kip Adonisa, i odsutno se zagledao kroz stražnje prozore.
Zatim je iznova upro pogled u mene i uputio mi onaj svoj osmijeh od kojeg puca srce.
“A mislim i da bi ti trebala mene upoznati sa svojim ocem.”
“On te već poznaje”, podsjetila sam ga.
“Kao svoga dečka, hoću reći.”
Sumnjičavo sam ga pogledala. “Zašto?”
“Zar to nije običaj?”, nedužno me upitao.
“Ne znam”, priznala sam. Moja iskustva s dečkima pružala su mi vrlo malo korisnih uputstava. Jasno, da ne želim reći da su uobičajena pravila izlaženja ovdje uopće bila primjenjiva. “Nije nužno, znaš. Ne očekujem to od tebe… hoću reći, ne moraš se pretvarati zbog mene.”
Strpljivo se osmjehnuo. “Ne pretvaram se.”
Odgurnula sam ostatak pahuljica na rubove zdjelice i ugrizla se za usnu.
“Hoćeš li reći Charlieju da sam ti ja dečko, ili nećeš?”, zanimalo ga je.
“To si mi, znači?” Oduprla sam se grču pri pomisli na Edwarda i Charlieja i riječ dečko u istoj prostoriji u isti mah.
“Riječ je o prilično slobodnom tumačenju riječi ‘dečko’, priznajem.”
“Imala sam dojam da si mi nešto više, da znaš”, priznala sam, pogledavši u stol.
“Pa, nisam baš siguran da bismo mu trebali ispričati sve mračne pojedinosti.” Ispružio je ruku preko stola i podigao mi bradu hladnim, nježnim prstom. “Ali trebat će mu nekako objasniti zašto ću tako često dolaziti amo. Ne želim da mi načelnik Swan izrekne zabranu prisupa.”
“Hoćeš li dolaziti?”, upitala sam ga, odjednom puna strepnje. “Zaista ćeš dolaziti ovamo?”
“Dokle god ti budeš htjela”, potvrdio mi je.
“Uvijek ću te htjeti”, upozorila sam ga. “Zauvijek.”

Polako je obišao stol, zastao na korak-dva od mene, ispružio ruku i jagodicama prstiju mi dotaknuo obraz.
Lice mu je imalo nedokučiv izraz.
“Tužan si zbog toga?”, upitala sam ga.
Nije mi odgovorio. Nemjerljivo mi je dugo samo zurio u oči.
“Gotova si?”, naposljetku me upitao.
Skočila sam na noge. “Jesam.”
“Obuci se – ovdje ću te pričekati.”
Teško sam se odlučila što da obučem. Sumnjala sam da postoje pravila odijevanja posvećena odlasku na upoznavanje vampirske obitelji svoga momka. Laknulo mi je kad mi se ta riječ našla u mislima. Znala sam da je se cijelo vrijeme namjerno klonim.
Završila sam u jedinoj svojoj suknji – dugoj, svijetlosmeđoj, dalje ležernoj. Obukla sam onu tamnoplavu buzu kojoj je jedanput udijelio kompliment. Brzi pogled u zrcalo dao mi je do znanja da mi je kosa potpuno nemoguća, pa sam je povukla otraga u konjski rep.
“Okej.” Odskakutala sam u prizemlje. “Izgledam pristojno.”
Čekao me u podnožju stuba, bliže nego što sam očekivala, pa sam skočila ravno u njega. Pridržao me i pažljivo zadržao na razmaku nekoliko sekundi, a onda me naglo privio uza se.
“Opet nisi u pravu”, promrmljao mi je u uho. “Izgledaš potpuno nepristojno – niko ne bi smio izgledati tako izazovno, to nije fer.”
“Kako izazovno?”, upitala sam ga. “Mogu se presvući…”
Uzdahnuo je i odmahnuo glavom. “Tako si smiješna.”
Nježno mi je pritisnuo hladne usne na čelo, a prostorija se zavrtjela oko mene. Nisam mogla razmišljati od mirisa njegova daha.
“Da ti objasnim kako si mi to izazovna?”, rekao je.
Pitanje je očito bilo retoričko. Prstima mi je polako prešao niz kralježnicu, dišući mi bržim ritmom uz kožu.
Ruke su mi mlitavo stajale na njegovim prsima i opet mi se zamutilo u glavi. Blago je nagnuo glavu i po drugi put svojim hladnim usnama dotaknuo moje, vrlo pažljivo, blago ih razdvojivši.
A onda sam se srušila.
“Bella?” Zvučao je zabrinuto kad me pridržao i podigao.
“Onesvijestila… sam… se… zbog… tebe”, ošamućeno sam ga optužila.
“Ma što ću ja s tobom?”, iznureno je prostenjao. “Jučer te poljubim, pa me napadneš! A danas mi padneš u nesvijest!”
Slabašno sam se nasmijala, puštajući mu da me pridržava rukama dok mi se u glavi vrtjelo.
“Toliko o tome da sam dobar u svemu”, uzdahnuo je.
“U tome i je problem.” Još mi je bilo slabo. “Predobar si. Daleko, daleko predobar.”
“Zlo ti je?”, upitao me; već me vidio ovakvu.
“Ne – nisam se sad uopće onesvijestila onako kao prije.
Ne znam što mi je bilo.” Odmahnula sam glavom u znak isprike. “Mislim da sam zaboravila disati.”
“Nikamo te ne mogu povesti ovakvu.”
“Dobro sam”, usrdno sam rekla. “Tvoji će ionako misliti da sam luda. Zar je to onda bitno?”
Na trenutak mi je odmjeravao izraz lica. “Vrlo sam privržen ovoj boji tvoje kože”, neočekivano je izjavio.
Porumenila sam sa zadovoljstvom i pogledala u stranu.
“Čuj, trudim se ne misliti o tome što se spremam učiniti, pa daj da pođemo”, zamolila sam ga.
“A ne brine te to što ideš u susret punoj kući vampira, već to što misliš da se tim vampirima možda nećeš svidjeti, tačno?”
“Vrlo tačno”, otpovrnula sam mu, prikrivši iznenađenje zbog njegove olake uporabe te riječi.
Odmahnuo je glavom. “Nevjerojatna si.”

Dok je vozio moj kamionet iz središta mjesta, shvatila sam da nemam blage veze gdje on živi. Nakon mosta na rijeci Calawah cesta je stala zavijati na sjever, a kuće kraj kojih smo prolazili bivale su sve razmaknutije, sve veće. A onda smo posve napustili kuće i nastavili maglovitom
šumom. Premišljala sam se da ga pitam ili da se strpim, kad je naglo skrenuo na neasfaltirani put. Bio je neobilježen, jedva vidljiv usred paprati. Šuma se primakla s obje strane, pa se put vidio tek na nekoliko metara ispred nas dok je poput zmije vijugao između prastarih stabala.
A onda se, nakon nekoliko kilometara, drveće donekle prorijedilo, i odjednom smo izbili na malu čistinu, ili možda travnjak. Samo, šumska tmina nije popustila, jer su razgranate krošnje šest praiskonskih cedrova sjenom sakrivale cijelo jedno jutro zemlje. Zaštitnička sjena stabala sterala se sve do zidova kuće koja se uzdizala između njih, čineći nepotrebnim duboki trijem
protegnut oko cijeloga prizemlja.
Ne znam što sam očekivala, ali svakako ne ovo. Kuća je bila klasična, elegantna i vjerojatno sto godina stara.
Bila je dvokatnica blage, izblijedjele bijele boje, pravokutna oblika i dobrih proporcija. Prozori i vrata potjecali su iz prve gradnje, ili pak bili savršeno obnovljeni.
Moj kamionet bio je jedino vozilo na vidiku. U blizini se čula rijeka, zakrivena gustom šumom.
“Opa.”
“Sviđa ti se?” Osmjehnuo se.
“Ima… svoga šarma.”
Povukao me za vrh konjskog repa i zahihotao se.
“Spremna?”, upitao me, otvorivši mi vrata.
“Ni najmanje – idemo.” Pokušala sam se nasmijati, ali smijeh mi je nekako zapeo u grlu. Nervozno sam zagladila kosu.
“Sva si ljupka.” Lagano mi je primio ruku, ni ne razmišljajući o tome.
Otišli smo kroz duboku sjenku do trijema. Znala sam da osjeća kako sam napeta; palcem mi je kružio po nadlanici da me smiri.
Otvorio mi je vrata.
Unutrašnjost kuće bila je još više iznenađujuća, još neočekivanija od vanjštine. Bila je vrlo svijetla, vrlo otvorena i vrlo prostrana. Tu je nekoć zacijelo bilo nekoliko prostorija, ali zidovi su bili uklonjeni iz glavnine prizemlja, čime se stvorio širok prostor. Stražnji zid, okrenut na jug, bio je posve zamijenjen staklom, a iza sjene cedrova, goli se travnjak prostirao sve do široke rijeke. Masivno zavojito stubište dominiralo je zapadnom stranom prostorije. Zidovi, visoki strop s gredama, drveni podovi i debeli sagovi svi su bili u različitim nijansama bijele.
Stojeći odmah lijevo od vrata, na podignutom dijelu poda pokraj spektakularnog koncertnog glasovira, dočekali su nas Edwardovi roditelji.
Već sam prije vidjela doktora Cullena, naravno, pa ipak me opet zapanjila njegova mladost, njegova neumjerena savršenost. Do njega je stajala Esme, pretpostavila sam, jedina u obitelji koju nikad prije nisam vidjela.
Imala je iste blijede, lijepe crte lica kao i ostali. Nešto me u njezinom srcolikom licu i uvojcima meke kose boje karamela podsjetilo na starlete iz doba nijemog filma.
Bila je niska, vitka, pa ipak manje koščata, zaobiljenija od drugih. Oboje su bili ležerno odjeveni u svijetle tonove koji su pristajali ostatku kuće. Uputili su nam osmijeh dobrodošlice, ali nisu nam ni pokušali prići. Da me ne preplaše, pretpostavila sam.
“Carlisle, Esme”, prekinuo je kratku tišinu Edwardov glas, “ovo je Bella.”
“Dobro nam došla, Bella.” Carlisle mi je prišao odmjerenim, opreznim korakom. Pažljivo mi je pružio ruku, a ja sam mu se približila za korak i rukovala s njim.
“Drago mi je što se opet vidimo, doktore Cullen.”
“Molim te, zovi me Carlisle.”
“Carlisle.” Široko sam mu se osmjehnula, iznenađena svojim nenadanim samopouzdanjem. Osjetila sam kako je Edwardu pokraj mene laknulo.
Esme se osmjehnula i također mi prišla. Stegnula mi je ruku hladno i čvrsto poput kamena, baš kao što sam i očekivala.
“Vrlo sam sretna što sam te upoznala”, iskreno mi je rekla.
“Hvala. I meni je drago.” I bilo mi je. Kao da sam upoznala lik iz bajke – Snjeguljicu glavom.
“Gdje su Alice i Jasper?”, upitao je Edward, ali niko mu nije odgovorio, jer su se oni upravo tada pojavili na vrhu širokoga stubišta.
“Hej, Edwarde!”, pozvala ga je oduševljeno Alice.
Stuštila se niza stube u vihoru crne kose i bijele kože, te naglo i graciozno zaustavila preda mnom. Carlisle i Esme uputili su joj upozoravajuće poglede, ali meni se to svidjelo. Bilo je to prirodno – za nju, barem.