Clair de Lune
Clair De Lune

Sjećate se foruma La Tua Cantante?Ako da,ovo je njegova bolja verzija.La Tua Cantante je imao 250 članova i preko 3o ooo postova.No,propao je te je zbrisan.No,mi ga opet dižemo na noge!Ovaj Twilight forum ima sve ono što i drugi Twilight forumi imaju,ali ovaj ima i-toplinu.Imamo igricu,novosti,off dio,zabavu.Razna takmičenja za pisanje pjesama,crtanje,razne nagrade.Dodjite i zabavite se!Svojom registracijom bi ste nam jako pomogli u podizanju ovog foruma na noge.Hvala unaprijed.


CDL ekipa.

You are not connected. Please login or register

Knjiga na našem forumu

Go to page : 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Next

Go down  Poruka [Stranica 1 / 7.]

1 Knjiga na našem forumu on pon lip 20, 2011 6:33 pm

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Na engleskom:
˝Twilight˝ - Stephanie Mayer

...UVOD...

Mojoj starijoj sestri Emily,
bez čijeg bi oduševljenja ova priča možda i danas bila nedovršena

__________________________________________

Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!
U onaj dan u koji s njega okusiš,
zacijelo ćeš umrijeti!
Knjiga postanka, 2:17

______________________________________________


UVOD


Nikad nisam previše razmišljala o tome kako ću umrijeti – premda sam proteklih mjeseci imala sasvim
dovoljno razloga za to – ali sve i da jesam, ne bih smrt predočila ovako.
Gledala sam, ne dišući, preko duge prostorije u tamne oči lovca, koji me prijazno promatrao.
Nema sumnje da bi vrijedilo ovako umrijeti, stradati umjesto druge osobe, osobe koju volim. Čak bi se moglo reći da bi to bilo plemenito. Moralo bi nešto značiti.
Znala sam da se sad ne bih suočila sa smrću da uopće nisam otišla u Forks. Ali, ma kako prestravljena da sam bila, nisam se mogla prisiliti da zažalim zbog te odluke.
Ako ti život pruži san što toliko nadvisuje sva tvoja očekivanja, nije razumno tugovati kad mu dođe kraj.
Lovac se prijazno osmjehnuo kad je gipkim koracima krenuo da me ubije.

Korisnički profil

2 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:46 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
1. PRVI POGLED

Majka me odvezla na aerodrom sa spuštenim prozorima. U Phoenixu je bilo dvadeset četiri stupnja, sa savršeno plavim nebom, bez i jednog oblačka. Na sebi sam imala svoju najdražu majicu – bez rukava, bijelu, čipkastu s rupicama; obukla sam je majci za ljubav na rastanku. Sa sobom ću u avion ponijeti još i vjetrovku.
Na Olimpijskome poluotoku, na sjeverozapadu savezne države Washington, mjestašce po imenu Forks gotovo neprekidno obitava pod pokrovom oblaka. Na taj beznačajni gradić padne više kiše nego na bilo koje drugo mjesto u Sjedinjenim Američkim Državama. Iz toga mjesta, od njegove tmurne, sveprisutne sjenke, majka je sa mnom pobjegla kad mi je bilo tek nekoliko mjeseci.
U tom sam gradiću bila primorana provoditi mjesec dana svakoga ljeta, sve do svoje četrnaeste godine. Tada sam napokon rekla da je dosta; u tri godine koje su otada protekle, moj tata Charlie ljetovao je za promjenu sa mnom u Kaliforniji.
Sad sam odlazila u izgnanstvo upravo u Forks – a to me ispunjavalo silnim užasom. Forks mi je bio odvratan.
Phoenix sam obožavala. Obožavala sam sunce i nesnosnu žegu. Obožavala sam nepregledan grad prepun života.
“Bella”, rekla mi je mama – po posljednji od tisuću puta – prije nego što sam ušla u avion. “Nisi dužna otići na ovaj put.”
Moja mama izgleda kao ja, osim što ima kratku kosu i bore od smijeha. Spopao me grč panike kad sam pogledala u njezine široke, dječije oči. Kako samo mogu ostaviti svoju privrženu, rastresenu, bandoglavu majku da se brine sama za sebe? Jasno, ona sad ima Phila, tako da će se računi po svoj prilici plaćati, u hladnjaku će biti hrane, u autu benzina, a imat će koga i nazvati kad se izgubi, ali ipak…
“Želim otići”, slagala sam. Nikad nisam znala uvjerljivo lagati, ali ovu sam laž u zadnje vrijeme tako često ponavljala da je sad već zvučala gotovo uvjerljivo.
“Pozdravi mi Charlieja.”
“Hoću.”
“Vidimo se uskoro”, značajno je rekla. “Možeš se vratiti doma kad god hoćeš – vratit ću se čim ti zatrebam.”
Ali vidjela sam joj žrtvovanje u očima dok je to obećavala.
“Ne brini se ti za mene”, usrdno sam joj ponovila.
“Bit će mi super. Volim te, mama.”
Čvrsto me zagrlila na minutu, a onda sam ušla u avion i nje više nije bilo.
Od Phoenixa do Seattlea leti se četiri sata, a zatim treba provesti sat vremena u malom avionu do Port Angelesa, te još jedan sat u vožnji automobilom do Forksa.
Letenje mi ne smeta; samo, malo me zabrinjavalo tih sat vremena u autu sa Charliejem.
Charlie je zaista bio prilično susretljiv oko cijele stvari.
Zvučao je kao da mu je istinski drago što prvi put dolazim živjeti s njime na iole značajnije vrijeme. Već
me prijavio u srednju školu i rekao da će mi pomoći da nabavim auto.
Ali uz Charlieja će mi sigurno biti nezgodno. Ni on ni ja nismo pričljivi ni po čijim mjerilima, a ja ionako ne bih ni znala što da mu kažem. Bilo mi je jasno da ga je moja odluka nemalo zbunila – poput moje majke nekoć, nisam skrivala svoju nesklonost prema Forksu.
Kad sam sletjela u Port Angeles, padala je kiša. Nisam to shvatila kao pretkazanje – nego samo kao nešto neizbježno.
Već sam se ionako oprostila od sunca. Charlie me čekao s policijskim vozilom. I to sam očekivala. Charlieja mirni žitelji Forksa zovu Načelnik policije Swan. Moj glavni poriv za kupovinu auta, usprkos
ograničenim sredstvima, ležao je u tome što sam se odbijala voziti kroz grad u automobilu s crvenim i plavim svjetlima na krovu. Ništa ne usporava promet tako uspješno kao murja.
Charlie me nespretno zagrlio jednom rukom kad sam isteturala iz aviona.
“Drago mi je što te vidim, Bells”, rekao je i osmjehnuo se kad me automatski dohvatio i pridržao. “Nisi se naročito promijenila. Kako je Renée?”
“Mama je dobro. Drago je i meni što te vidim, tata.”
Nisam mu se smjela obraćati s “Charlie”.
Imala sam malo prtljage. Moja odjeća iz Arizone bila je najvećim dijelom previše promočiva za državu Washington.
Mama i ja zajedničkim smo sredstvima uvećali moju zimsku garderobu, ali još uvijek je bila skromna. Sve skupa je lako stalo u prtljažnik vozila.

Korisnički profil

3 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:47 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Našao sam dobar auto za tebe, vrlo jeftin”, izjavio je nakon što smo se vezali.
“Kakav auto?” Posumnjala sam kad je rekao “dobar auto za tebe” umjesto samo “dobar auto”.
“Pa, to je zapravo kamionet, Chevroletov.”
“Gdje si ga našao?”
“Sjećaš se Billyja Blacka? Živi dolje u La Pushu.” La Push je mali indijanski rezervat na obali.
“Ne.”
“Znao je ljeti ići s nama u pecanje”, podsjetio me Charlie.
To je i objašnjavalo zašto ga se nisam sjećala. Vrlo mi dobro ide brisanje bolnih, nepotrebnih uspomena iz pamćenja.
“Sad je u kolicima”, nastavio je Charlie kad mu nisam odgovorila, “tako da više ne može voziti, pa mi je vrlo povoljno ponudio svoj kamionet.”
“Iz koje je godine?” Složio je takvu facu da mi je bilo jasno kako se nadao da ga to neću pitati.
“Pa, Billy je puno radio na motoru – star je samo nekoliko godina, da ti pravo kažem.”
Nadala sam se da me ne potcjenjuje toliko da drži da ću tako lako odustati. “Kad ga je kupio?”
“Kupio ga je 1984, čini mi se.”
“Je li bio nov kad ga je kupio?”
“Pa, nije. Mislim da je bio nov početkom šezdesetih – ili krajem pedesetih, u najmanju ruku”, skrušeno je priznao.
“Ch – tata, ja se zbilja uopće ne razumijem u aute. Neću ga znati popraviti ako se išta pokvari, a ne mogu si priuštiti mehaničara…”
“Ozbiljno ti kažem, Bella, ta stvar vozi k’o grom. Takvi se više ne prave.”
Ta stvar, pomislila sam … to pruža mogućnosti – za nadimak, u najmanju ruku.
“Koliko je niska ta vrlo povoljna cijena?” Napokon, to je bio jedini vid kupnje u kojem nisam mogla praviti kompromise.
“Pa, dušo, moglo bi se reći da sam ti ga već kupio. Kao dar za dobrodošlicu.” Charlie je virnuo prema meni s očima punim nade.
Opa. Besplatno.
“Nisi morao, tata. Imala sam namjeru kupiti sebi auto.”
“Nema veze. Htio bih da ovdje budeš sretna.” Gledao je preda se, u cestu, kad je to rekao. Charlieju nije lako padalo izražavanje osjećaja riječima. To sam naslijedila od njega. Tako da sam i ja gledala ravno preda se kad sam mu odgovorila.
“Zbilja lijepo od tebe, tata. Hvala ti. Zbilja sam ti zahvalna.” Nisam trebala dodavati kako nije moguće da budem sretna u Forksu. Nije bio dužan patiti zajedno sa mnom. A ja nikad nisam gledala poklonjenom kamionetu u zube – ili pod haubu.
“Pa, eto, molim lijepo”, promrmljao je, smeten mojim izrazom zahvalnosti.
Razmijenili smo još nekoliko opaski o vremenu, koje je bilo kišno, i to je uglavnom bilo sve što se razgovora tiče. Šutke smo nastavili gledati kroz prozore.
Bilo je divno, naravno; nisam to mogla poreći. Sve je bilo zeleno: drveće, debla prekrivena mahovinom, baldahini lišajeva obješeni s grana, tlo prekriveno paprati.
Čak je i zrak pod krošnjama bio zelenkast.
Bilo je isuviše zeleno – kao na dalekom planetu.
Napokon smo stigli do Charliejeve kuće. I dalje je živio u onoj maloj dvosobnoj koju je kupio zajedno s mojom majkom u ranim danima njihova braka. Jedino je takve dane njihov brak i imao – rane. Ondje je, parkiran na ulici pred kućom koja se nikad nije promijenila, bio moj novi – pa, barem meni novi – kamionet. Bio je izlizano crven, s velikim, oblim branicima i kuglastom kabinom. Na moje silno iznenađenje, zaljubila sam se njega. Nisam znala vozi li uopće, ali mogla sam se zamisliti u njemu. Uz to, spadao je u onakva posve čelična vozila kakva se nikada ne oštete – i kakva katkad opaziš na mjestu neke nesreće, kako stoje bez i jedne ogrebotine, okruženi komadima inozemnoga auta kojeg su uništili.
“Opa, tata, prekrasan je! Hvala ti!” Sad će moj grozni sutrašnji dan biti utoliko manje strašan. Neću biti primorana izabrati između tri kilometra hodanja po kiši i prihvaćanja vožnje u Načelnikovom policijskom automobilu.
“Drago mi je da ti se sviđa”, oporo je rekao Charlie, opet smeten.
Sve moje stvari odnijeli smo na kat odjednom. Dobila sam zapadnu spavaću sobu s pogledom na prednje dvorište. Poznavala sam je; pripadala mi je od rođenja.
Drveni pod, svijetloplavi zidovi, strop pod sljemenom krova, požutjele čipkaste zavjese oko prozora – sve je to bilo dio moga djetinjstva. Charlie je, kako sam odrastala, promijenio tu sobu tek toliko da je na mjesto kolijevke stavio krevet i pridodao mu radni stol. Na tom stolu
sada je stajalo polovno računalo s modemskim kablom, spajalicama pričvršćenim za pod do najbliže telefonske utičnice. To je tražila moja majka, kako bismo lako mogle ostati u vezi. Ljuljačka iz vremena dok sam bila mala beba i dalje je stajala u kutu.

Korisnički profil

4 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:47 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Na katu se nalazila samo jedna mala kupaonica, koju ću morati dijeliti s Charliejem. Nastojala sam ne razmišljati previše o toj činjenici.
Jedna od najboljih Charliejevih strana je to što se nema naviku petljati u tuđe poslove. Ostavio me da se na miru raspakiram i smjestim, a takav podvig bio bi posve nemoguć mojoj majci. Bilo mi je ugodno ostati sama, ne biti primorana da se smješkam i izgledam zadovoljno; laknulo mi je što se mogu beznadno zagledati kroz prozor u kišu što pljušti i pustiti da mi pobjegne pokoja suza. Nisam bila raspoložena da briznem u pravi plač. Sačuvat ću ga za odlazak na počinak, kad ću biti primorana pomisliti na jutro koje mi slijedi.
Gimnazija Forks imala je, na moj užas, ukupno tek tristo pedeset sedam – sada pedeset osam – učenika; kod kuće mi je samo na drugoj godini bilo preko sedamsto ljudi. Ovdje su sva djeca odrasla zajedno – još su im se djedovi i bake skupa igrali po dvorištu. Ja ću im doći
kao nova cura iz velikog grada, kao neka osobenjakinja, neka nakaza.
Možda bih to mogla iskoristiti u svoju korist, kad bih izgledala onako kako bi jedna djevojka iz Phoenixa trebala izgledati. Ali u fizičkom smislu nikada se nigdje neću moći uklopiti. Trebala bih biti preplanula, sklona sportu, plavokosa – rukometašica, ili možda navijačica – sve ono što slijedi iz života u Sunčanoj dolini.
Umjesto toga, imala sam kožu boje bjelokosti, koju čak nisam mogla ispričati plavim očima ili crvenom kosom, usprkos stalnom sunčanom vremenu. Oduvijek sam bila vitka, ali nekako meka, očito nesportske građe; nisam raspolagala potrebnom koordinacijom ruke i oka
da bih se mogla baviti sportom a da se ne osramotim – i ne ozlijedim i sebe i sve koji stoje preblizu.
Kad sam stavila svu odjeću u stari ormar od borovine, uzela sam neseser i otišla u zajedničku kupaonicu da se operem nakon cjelodnevna putovanja. Pogledala sam lice u zrcalu dok sam si četkala vlažnu, zamršenu kosu. Možda je razlog bio u svjetlu, ali već sam poprimila nekako pepeljast, nezdrav izgled. Koža mi je mogla izgledati lijepo – bila je vrlo čista, gotovo prozirna – ali to je posve ovisilo o njezinoj boji. A ovdje uopće nisam imala boje.
Suočena sa svojim blijedim odrazom u zrcalu, morala sam priznati da samu sebe lažem. Nije bila stvar samo u tome da se nikada fizički neću uklopiti. A ako nisam uspjela naći svoje mjesto u školi od tri tisuće ljudi, kakve li izglede uopće imam ovdje?
Nisam se dobro slagala s ljudima moje dobi. Možda je prava istina glasila da se nisam dobro slagala s ljudima kao takvima. Čak ni moja majka, s kojom sam bila bliskija nego s bilo kim drugim na svijetu, nikad nije bila u suglasju sa mnom, nikad na istoj strani. Katkad sam se znala upitati vidim li ja to svojim očima isto što ostatak svijeta vidi njihovima. Možda to meni nešto manjka u mozgu.
Ali razlog nije ni bitan. Jedino su bitne posljedice. A sutra će one tek početi.
Nisam dobro spavala te noći, čak i nakon što sam se isplakala. Neprestano hučanje kiše i vjetra po krovu nikako se nije stapalo s pozadinom. Navukla sam stari, izblijedjeli jorgan preko glave, a potom na njega dodala i jastuk. Ali nisam uspjela zaspati do iza ponoći, kad se
kiša napokon smirila u tiše rominjanje.
Kroz prozor se ujutro vidjela jedino gusta magla, i osjetila sam da me spopada klaustrofobija. Ovdje se nikad nije vidjelo nebo; bilo je kao u kavezu.
Doručak s Charliejem prošao je mirno. Poželio mi je sreću u školi. Zahvalila sam mu se, znajući da se uzalud nada. Sreća me najčešće izbjegava. Charlie je prvi otišao iz kuće, u policijsku postaju koja mu je bila supruga i obitelj. Nakon njegova odlaska, sjela sam za stari četvrtasti stol od hrastovine, na jednu od tri rasparene stolice, i pregledala njegovu kuhinjicu s tamnim zidovima od drvenih panela, jarkožutim elementima i bijelim podom od linoleuma. Ništa se nije promijenilo. Moja majka je oličila te elemente prije osamnaest godina ne bi li unijela malo sunca u kuću. Iznad malog kamina u susjednoj obiteljskoj sobi, velikoj poput rupčića, stajao je red fotografija.
Prvo slika s vjenčanja Charlieja i moje mame u Las Vegasu, zatim jedna koju je snimila susretljiva medicinska sestra, s nas troje u rodilištu nakon mog rođenja, te povorka mojih školskih portreta sve do prošlogodišnjeg.
Bilo me sramota pogledati ih – morat ću dati sve od sebe da natjeram Charlieja da ih premjesti, barem dok živim s njim.
Za boravka u ovoj kući bilo mi je nemoguće ne shvatiti da Charlie nikad nije prebolio moju mamu. Zbog toga mi je bilo neugodno.
Nisam htjela doći prerano u školu, ali nisam više mogla ostati ni kod kuće. Obukla sam svoju vjetrovku – u kojoj sam se osjećala kao u antiradijacijskom skafandru – i izašla na kišu.
I dalje je samo rominjalo, što nije bilo dovoljno da me smjesta promoči dok sam uzimala ključ kuće, koji je uvijek bio skriven pod strehom kraj ulaznih vrata, i zaključavala ih. Šljapkanje mojih novih nepromočivih čizama išlo mi je na živce. Nedostajalo mi je uobičajeno hrskanje šljunka pri hodu. Nisam opet mogla zastati i diviti se mome kamionetu; žurila sam se maknuti s maglovite kišice koja mi se kovitlala oko glave i lijepila za kosu pod kapuljačom.
U kamionetu je bilo ugodno i suho. Neko od njih dvojice, ili Billy ili Charlie, očito ga je očistio, ali sjedala sa smećkastim presvlakama i dalje su odisala blagim vonjem duhana, benzina i metvice. Laknulo mi je kad je motor brzo reagirao, ali bio je glasan. Riknuo je pri paljenju i nastavio brundati u najbučnijem mogućem leru. Pa, tako star kamionet mora imati neki nedostatak.
Starinski radioprijemnik još uvijek je radio, što je bio neočekivani bonus.
Nije mi bilo teško pronaći školu, premda nikad prije nisam tamo bila. Škola se, kao i većina drugih zgrada, nalazila tik do autoceste. Nije se jasno vidjelo da je riječ o školi; zaustavila sam se samo zbog putokaza koji me obavijestio da je riječ o Gimnaziji Forks. Izgledala je kao niz sličnih kućica sagrađenih od crvenkastosmeđe cigle. Bilo je toliko drveća i grmlja da isprva nisam mogla procijeniti koliko je velika. Gdje je dojam ustanove, sjetno sam se upitala. Gdje su ograde od lanaca, gdje su detektori metala?
Parkirala sam se pred prvom zgradom, nad čijim je ulaznim vratima stajao mali natpis: uprava. Nijedan drugi auto nije tamo stajao, tako da sam bila sigurna da se tu ne smije parkirati, ali odlučila sam otići unutra i pitati kamo dalje, umjesto da kružim ovuda po kiši kao idiot. Nevoljko sam izašla iz udobne kabine kamioneta i prešla kameni puteljak okružen tamnom živicom. Duboko sam udahnula prije nego što ću otvoriti vrata.

Korisnički profil

5 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:48 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Unutra je bilo dobro rasvijetljeno i toplije nego što sam očekivala. Uprava je bila nevelika; mala čekaonica s tapaciranim preklopivim stolcima, uredski tapison s narančastim mrljama, zidovi pretrpani obavijestima i nagradama, veliki zidni sat koji glasno kuca. Posvuda su rasle biljke u krupnim plastičnim teglama, kao da vani već nema dovoljno zelenila. Prostoriju je popola dijelio dug pult pun žičanih košara natrpanih papirima, sprijeda oblijepljen lecima jarkih boja. Iza pulta su stajala tri radna stola. Za jednim je sjedila krupna crvenokosa žena s naočalama. Nosila je ljubičastu majicu, tako da sam se smjesta osjetila pretjerano odjevenom.
Crvenokosa me pogledala. “Izvolite.”
“Ja sam Isabella Swan”, kazala sam joj i opazila kako joj se oči smjesta krijese jer mi je prepoznala ime. Očekuju me, a bez sumnje me i ogovaraju. Kći Načelnikove nevjerne žene napokon je stigla kući.
“Naravno”, rekla je. Uzela je kopati po nezgrapno velikoj hrpi dokumenata na radnom stolu i uspjela pronaći one koje je tražila. “Ovdje sam ti priredila raspored sati, kao i tlocrt škole.” Stavila je nekoliko listova na pult da mi pokaže.
Objasnila mi je koje satove imam, označavajući fluorescentnim flomasterom na tlocrtu kako da najlakše dođem do svake pojedine učionice, i dala mi obrazac koji će mi svaki učitelj potpisati, a nakon nastave ga trebam donijeti njoj. Nasmiješila mi se i rekla, kao i Charlie, da
se nada kako će mi biti lijepo u Forksu. Uzvratila sam joj svojim najuvjerljivijim osmijehom.
Kad sam se vratila u kamionet, već su počeli pristizati ostali učenici. Odvezla sam se za drugim vozilima do suprotne strane škole. Bilo mi je drago što vidim da su auti većinom stariji kao i moj, da nisu šminkerski. Doma sam živjela u jednom od rijetkih naselja za manje imućne u četvrti Paradise Valley. Bilo je uobičajeno vidjeti novi Mercedes ili Porshe na učeničkom parkiralištu. Ovdje je najljepši auto bio jedan sjajni Volvo, koji je odskakao od drugih. Ipak, isključila sam motor čim sam se parkirala, da gromkom bukom ne privuče pažnju na mene.
Pogledala sam tlocrt u kamionetu i sada ga pokušala naučiti napamet; nadala sam se da neću morati cijeli dan hodati s tim papirom pred nosom. Natrpala sam sve u torbu, objesila je preko ramena i duboko, oštro udahnula. Mogu ja to, slagala sam neuvjerljivo samoj sebi. Niko
me neće ugristi. Napokon sam izdahnula i iskoračila iz kamioneta.
Držala sam lice duboko u kapuljači dok sam hodala do pločnika prepunog tinejdžera. Laknulo mi je kad sam opazila da se moja jednostavna crna vjetrovka ne ističe.
Nakon što sam zaobišla kantinu, lako sam uočila treću zgradu. Veliki crni broj “3” bio je naslikan na bijelom kvadratu istočnog kuta zgrade. Osjetila sam kako mi se disanje ubrzava do mahnitog ritma dok sam prilazila ulazu. Pokušala sam zadržati dah kad sam prošla kroz vrata iza dviju uniseks kabanica.
Učionica je bila mala. Ljudi ispred mene stali su odmah iza ulaza da objese jakne na dugi red vješalica. Postupila sam kao i oni. Bile su to dvije djevojke, jedna plavuša s tenom boje porculana, a druga također blijeda, svijetlosmeđe kose. Barem mi se koža ovdje neće isticati.
Odnijela sam obrazac učitelju, visokom, proćelavom čovjeku. Na katedri je držao pločicu koja je navodila da se zove gospodin Mason. Blenuo je u mene kad mi je vidio ime – čime me nije ohrabrio – a ja sam, jasno, porumenjela kao rajčica. Ali barem me poslao u jednu praznu klupu otraga a da me nije predstavio razredu.
Mojim novim kolegama bilo je teže zuriti u mene nakon što sam sjela pozadi, ali to im je svejedno nekako pošlo za rukom. Nisam dizala pogled s popisa lektire koji mi je učitelj dao. Bio je prilično početnički: Brontë, Shakespeare, Chaucer, Faulkner. Već sam sve to pročitala.
To je bilo utješno… i dosadno. Upitala sam se hoće li mi mama poslati moju mapu sa starim lektirama, ili će mi kazati da to ne bi bilo fer. U glavi sam prošla kroz različite argumente u raspravi s njom dok je učitelj dosadno drvio.
Kad se zvono oglasilo unjkavim zujanjem, jedan se štrkljavi dečko s kožnim problemima i kosom crnom kao naftna mrlja nagnuo prema meni preko prolaza između klupa i progovorio.
“Ti si Isabella Swan, zar ne?” Izgledao je kao pretjerano revan tip, član šahovske sekcije.
“Bella”, ispravila sam ga. Svi u krugu od tri klupe okrenuli su se i zagledali u mene.
“Gdje ti je idući sat?”, upitao me.
Morala sam provjeriti u torbi. “Ovaj, državna uprava, s Jeffersonom, u šestoj zgradi.”
Nisam imala kamo pogledati a da ne susretnem radoznale oči.
“Ja idem u četvrtu zgradu, pa ti mogu pokazati kako da onamo dođeš…” Definitivno prerevan. “Ja sam Eric”, dodao je.
Oprezno sam se osmjehnula. “Hvala.”
Uzeli smo kabanice i izašli na kišu, koja se pojačala.
Mogla sam se zakleti da nekoliko ljudi iza nas hoda dovoljno blizu da može prisluškivati. Nadala sam se da ne postajem paranoična.
“Znači, ovo je puno drugačije od Phoenixa, a?”, upitao me.
“Jako.”
“Tamo kiša baš ne pada često, je l’ tako?”
“Tri-četiri puta godišnje.”
“Opa, pa kako to onda izgleda?”, začudio se.
“Sunčano”, rekla sam mu.
“Ne izgledaš mi baš preplanulo.”
“Majka mi je dijelom albina.”
Nepovjerljivo mi je počeo proučavati izraz lica, a ja sam uzdahnula. Izgleda da oblaci i smisao za humor ne idu zajedno. Nakon nekoliko mjeseci ovoga, zaboravit ću se služiti sarkazmom.
Otišli smo natrag oko kantine do južnih zgrada pokraj gimnastičke dvorane. Eric me ispratio sve do vrata, premda su bila jasno obilježena.
“Pa, sretno ti bilo”, rekao je kad sam dotaknula kvaku.
“Možda ćemo imati još neki sat skupa.” Zvučao je kao da se iskreno nada.
Neodređeno sam mu se osmjehnula i ušla.
Ostatak prijepodneva prošao je otprilike na isti način.
Moj učitelj trigonometrije, gospodin Varner, kojega bih ionako mrzila zbog predmeta koji je predavao, bio je jedini koji me natjerao da stanem pred razred i predstavim se. Mucala sam, rumenila, i spotakla se o vlastite čizme dok sam se vraćala na svoje mjesto.
Nakon dva sata nastave, počela sam prepoznavati pokoje lice na svakom satu. Uvijek je postojao neko hrabriji od ostalih koji bi se predstavio i počeo mi postavljati pitanja o tome kako mi se sviđa Forks. Nastojala sam da budem diplomata, ali uglavnom sam samo izdašno lagala.
Barem mi onaj tlocrt nijednom nije zatrebao.
Jedna djevojka sjedila je do mene i na trigonometriji i na španjolskom, pa je otišla sa mnom u kantinu na ručak.
Bila je sitna, skoro za pedalj niža od mojih sto šezdeset četiri centimetra, ali razbarušenom je kovrčavom tamnom kosom nadoknađivala dobar dio razlike između moje i njezine visine. Nisam joj zapamtila ime, pa sam se smješkala i kimala glavom dok je pričala li pričala
o učiteljima i nastavi. Nisam se trudila pratiti što govori.
Sjeli smo na kraj punog stola uz nekoliko njezinih prijatelja, s kojima me upoznala. Zaboravila sam sva njihova imena čim ih je izgovorila. Izgleda da su se divili njezinoj hrabrosti zato što je uopće progovorila sa mnom. Dečko s engleskog, Eric, mahnuo mi je s druge strane prostorije.
Tamo, dok sam sjedila u blagovaonici i pokušavala voditi razgovor sa sedmero radoznalih neznanaca, prvi put sam ih vidjela.
Sjedili su u kutu kantine, na najdaljem mogućem mjestu od mene u toj dugačkoj prostoriji. Bilo ih je petero.
Nisu razgovarali, a nisu ni jeli, premda je svako od njih pred sobom imao pladanj netaknute hrane. Nisu buljili u mene, za razliku od većine drugih učenika, tako da sam slobodno mogla zuriti u njih bez straha da ću susresti pogled nekog pretjerano zainteresiranog para očiju.
Ali ništa od toga nije privuklo, a ni zadržalo, moju pažnju.
Nisu bili nimalo slični. Od tri momka, jedan je bio krupan – s mišićima pravog dizača utega, tamne, kovrčave kose. Drugi je bio viši, vitkiji, ali i dalje mišićav, plave kose boje meda. Posljednji je bio mršav, manje krupan, kuštrave kose brončane boje. Izgledao je više dječački od ostalih, koji su djelovali kao da bi mogli biti studenti, ili čak ovdašnji nastavnici, a ne učenici.
Djevojke su bile potpuno različite. Ona visoka bila je građena poput kipa. Imala je prelijepu figuru, jednu od onih kakve stavljaju na naslovnicu posebnog izdanja magazina Sports Illustrated s kupaćim kostimima, jednu od onih zbog kakvih svakoj curi u blizini opadne samopouzdanje čisto zato što je u istoj prostoriji. Kosa joj je bila zlaćana i u blagim joj je valovima padala do polovice leđa.
Niža djevojka sličila je na malu vilu, izuzetno mršava, sitnih crta lica. Kosa joj je bila intenzivno crna, kratko podšišana i natapirana u šiljke što strše u svim smjerovima.
Pa ipak, svi su bili potpuno jednaki. Svako od njih bio je blijed kao krpa, najbljeđi od svih učenika iz ovoga neosunčanog mjesta. Bljeđi i od mene, albine. Svi su imali vrlo tamne oči usprkos nizu različitih boja kose.
Također su imali tamne podočnjake – ljubičaste sjenke, poput šljiva na oku. Kao da su svi patili od neprospavane noći, ili su se netom oporavili od loma nosa. Premda su
im nosevi, kao i sve crte lica, bili ravni, savršeni, uglati.

Korisnički profil

6 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:48 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Ali sve to nije bio razlog zbog kojega nisam mogla odvratiti pogled.
Zurila sam zato što su im lica, tako različita, tako slična, listom bila nesnosno, neljudski prelijepa. Takva lica čovjek ne očekuje vidjeti u životu, osim možda na retuširanoj stranici nekog modnog časopisa. Ili na slici nekog starog majstora s prikazom anđela. Bilo je teško
odlučiti se ko je od njih najljepši – možda ona savršena plavuša, ili dečko brončane kose.
Svi su gledali u stranu – u stranu jedni od drugih, u stranu od ostalih učenika, u stranu od svega konkretnog, kako mi se činilo. Dok sam ih promatrala, sitna je cura ustala s pladnjem – jedna neotvorena limenka napitka, jedna netaknuta jabuka – i otišla brzim, elegantno gipkim
hodom kome je mjesto bilo na modnoj pisti. Promatrala sam je, zadivljena njezinim okretnim plesnim korakom, sve dok se nije riješila pladnja i proklizila kroz stražnja vrata, brže nego što sam mislila da je moguće.
Smjesta sam pogledala ostale, koji su nepromijenjeno sjedili.
“Ko su oni?”, upitala sam djevojku sa španjolskog, čije sam ime zaboravila.
Kad je podigla pogled da vidi na koga mislim – iako mi je to vjerojatno već razabrala iz tona glasa – on ju je odjednom pogledao, onaj mršaviji, onaj s izgledom dječaka, najmlađi, možda. Pogledao je moju susjedu samo na djelić sekunde, a onda je tamne oči upro u mene.
Brzo je pogledao u stranu, brže nego što bih ja to mogla, iako sam od napada neugodnosti smjesta pogledala nadolje. U tom bljesku letimičnog pogleda na njegovome licu nije bilo nimalo zanimanja – bilo je kao da ga je to ona pozvala po imenu, a on ju je pogledao iz nehotične reakcije, već odlučivši da joj se ne odazove.
Moja se susjeda postiđeno zahihotala i pogledala dolje preda se, jednako kao i ja.
“To su Edward i Emmett Cullen, te Rosalie i Jasper Hale. Ona koja je otišla je Alice Cullen; svi oni žive s doktorom Cullenom i njegovom ženom.” Rekla je to ispod glasa.
Bacila sam pogled iskosa na prekrasnog dječaka, koji je sad gledao u pladanj i trgao pecivo na komadiće dugim, blijedim prstima. Usta su mu se vrlo brzo micala, jedva otvarajući savršene usne. Preostalo troje i dalje je gledalo u stranu, a ipak mi se činilo da im se on to tiho obraća.
Čudna, nepopularna imena, pomislila sam. Takva imena nose djedovi i bake. Ali možda je to tu u modi – provincijska imena? Napokon sam se prisjetila da se moja susjeda zove Jessica, što je posve uobičajeno ime.
Doma, na mom satu povijesti, dvije su se djevojke zvale Jessica.
“Oni… izgledaju vrlo lijepo.” S naporom sam smislila tu upadljivo ublaženu izjavu.
“Da!”, složila se Jessica i opet zahihotala. “Samo, svi su oni skupa – Emmett i Rosalie, te Jasper i Alice, hoću reći. A još i žive skupa.” U glasu joj se čuje sav šok i osuda malog mjesta, kritički sam pomislila. Ali, iskreno rečeno, morala sam priznati da bi to čak i u Phoenixu potaknulo glasine.
“Koji od njih su Cullenovi?”, upitala sam. “Ne izgledaju mi kao da su rod…”
“O, nisu. Doktor Cullen je vrlo mlad, u svojim dvadesetima ili ranim tridesetima. Sve ih je usvojio. Haleovi jesu brat i sestra, blizanci – ovi plavokosi – a on im je hranitelj.”
“Izgledaju mi malo staro za usvojenu djecu.”
“Sada i jesu, i Jasper i Rosalie su osamnaestogodišnjaci, ali još od osme godine su s gospođom Cullen. Ona im je tetka, ili tako nekako.”
“To je zbilja baš lijepo – kad se tako brinu za toliku djecu, a sami su još jako mladi i sve to.”
“Valjda”, priznala je Jessica nevoljko, a ja sam stekla dojam da joj iz nekog razloga liječnik i njegova žena nisu dragi. S obzirom na poglede koje je bacala prema njihovoj usvojenoj djeci, pretpostavila bih da je razlog bila zavist. “Samo, mislim da gospođa Cullen ne može ni imati
djece”, dodala je, kao da to umanjuje njihovu dobrotu. Tokom cijelog tog razgovora oči su mi neprestano zvjerale prema stolu za kojim je sjedila ta čudna obitelj.
Oni su i dalje samo gledali u zidove i zanemarivali hranu.
“Žive li oni oduvijek u Forksu?”, upitala sam je. Bila sam sigurna da bih ih bila primijetila pri jednom od svojih ovdašnjih ljetovanja.
“Ne”, rekla je glasom koji je podrazumijevao da bi to trebalo biti očito čak i novopridošlici poput mene.
“Doselili su se nedavno, prije dvije godine, odnekud s Aljaske.”

Korisnički profil

7 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:49 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Osjetila sam nalet sažaljenja, kao i olakšanja. Sažaljenja zato što su usprkos svojoj ljepoti bili autsajderi koje se očito ne prihvaća u društvo. A olakšanja zbog toga što nisam ovdje bila jedina nova, a sigurno ne ni najzanimljivija, kako god da se pogleda.
Dok sam ih promatrala, onaj najmlađi, jedan od Cullenovih, odjednom me pogledao u oči, ovaj put s vidljivom radoznalošću na licu. Kad sam brzo pogledala u stranu, učinilo mi se da sam u njegovim očima opazila nekakvo neispunjeno očekivanje.
“Kako se zove onaj s crvenkastosmeđom kosom?”, upitala sam je. Virnula sam prema njemu krajičkom oka, a on me i dalje promatrao, ali ne napadno kao drugi učenici danas – imao je blago ozlojeđen izraz. Opet sam oborila pogled.
“To je Edward. Predivan je, naravno, ali ne trudi se uzalud. On ti ne izlazi s curama. Očito mu nijedna ovdje nije dovoljno zgodna.” Šmrknula je, s očitim simptomima kiselog grožđa. Upitala sam se kad ju je on to odbio.
Zagrizla sam usnu da prikrijem smiješak. Zatim sam ga opet načas pogledala. Nije gledao prema meni, ali učinilo mi se da mu je obraz podignut, kao da se i on to smješka.
Nakon još koje minute sve četvero je zajedno otišlo od stola. Svi su bili iznimno graciozni – čak i onaj krupni mišićavi. Izgledali su neobično. Dečko po imenu Edward nije me više pogledao.
Zadržala sam se za stolom uz Jessicu i njezine prijatelje dulje nego da sam sjedila sama. Bilo mi je stalo da ne zakasnim na nastavu prvoga dana u novoj školi. Jedna nova poznanica, koja me uviđavno podsjetila da se zove Angela, imala je biologiju II sa mnom idući sat. Otišle smo šutke zajedno na nastavu. I ona je bila stidljiva.
Po ulasku u učionicu Angela je otišla sjesti za laboratorijski stol crne radne površine, upravo onakav na kakve sam bila naviknuta. Već je sjedila s nekim. Zapravo, svi su stolovi bili puni, osim jednoga. Odmah pokraj središnjeg prolaza prepoznala sam Edwarda Cullena po njegovoj neobičnoj kosi, gdje sjedi pokraj jedinog slobodnog mjesta.
Dok sam išla do katedre da se predstavim učitelju i dobijem potpis na obrascu, potajice sam ga promatrala.
Upravo kad sam prošla pokraj njega, naglo se ukočio na mjestu. Opet me pogledao, ravno u oči, s najčudnijim izrazom lica – prijetećim, ljutitim. Brzo sam pogledala u stranu od šoka i opet porumenjela. Spotaknula sam se na neku knjigu u prolazu i morala se pridržati za rub jednog stola. Djevojka koja je sjedila za njim zahihotala se.
Opazila sam da su mu oči crne – crne kao ugljen. Gospodin Banner potpisao mi je obrazac i pružio udžbenik bez gnjavaže oko predstavljanja. Bilo mi je jasno da ću se dobro slagati s njim. Naravno, nije mu bilo druge nego da me pošalje na jedino slobodno mjesto u sredini prostorije. Nisam podizala pogled kad sam otišla sjesti pokraj njega, zaprepaštena neprijateljskim pogledom koji mi je uputio.
Nisam ga pogledala dok sam stavljala udžbenik na stol i sjedala na mjesto, ali opazila sam krajičkom oka da je promijenio držanje. Nagnuo se od mene, sjeo na krajnji suprotni rub svoje stolice i odmaknuo lice kao da je osjetio nekakav smrad. Neupadljivo sam si onjušila kosu. Mirisala je po jagodama, aromi mojeg omiljenog šampona. Miris mi je djelovao posve nevino. Pustila sam da mi kosa padne preko desnog ramena, stvarajući tamni zastor između nas, i potrudila se da počnem pratiti što učitelj govori.
Nažalost, predavanje je bilo posvećeno staničnoj anatomiji, što sam već bila naučila. Svejedno sam pažljivo zapisivala bilješke, nijedanput ne podignuvši pogled.
Nisam se mogla obuzdati da povremeno ne provirim kroz zaslon svoje kose prema čudnome momku pokraj sebe. Cijeloga sata ni jednom se nije opustio iz ukrućenog položaja na rubu stolice, sjedeći što je dalje mogao od mene. Vidjela sam da je ruku na desnoj nozi stisnuo
u šaku, da su mu ligamenti iskočili pod blijedom kožom. Ni nju ni jednom nije opustio. Duge rukave bijele košulje digao je do laktova, a podlaktica mu je bila začudno čvrsta i mišićava pod svijetlom kožom. Nije se činio ni izbliza onako mršav kao pokraj svoga mišićavog brata.
Činilo mi se da ovaj sat traje puno više od ostalih. Je li to zato što se dan napokon bliži kraju, ili zato što čekam da on opusti stisnutu šaku? Nisam to dočekala; nastavio je sjediti tako nepomično da je izgledao kao da uopće ne diše. Što mu je? Zar je ovo njegovo uobičajeno
ponašanje? Upitala sam se jesam li tačno procijenila Jessicinu ogorčenost danas za vrijeme ručka. Možda nije bila tako negativno nastrojena prema njemu kao što sam mislila.
Nije to moglo imati nikakve veze sa mnom. Za njega sam bila obična neznanka.
Još jedanput sam virnula prema njemu i požalila zbog toga. Opet me samo probadao crnim očima prepunim odbojnosti. Kad sam se lecnula i odmaknula, skutrivši se u stolici, izraz kad bi se moglo ubiti pogledom odjednom mi je prostrujao mislima.
U tom trenutku zvono se snažno oglasilo, tako da sam poskočila, a Edward Cullen se maknuo sa svoga mjesta. Ustao je gipko – bio je mnogo viši nego što sam pretpostavljala – leđima okrenut meni, te prošao kroz vrata prije nego što se iko drugi stigao dići sa stolice.
Ostala sam ukipljena na svome mjestu, blijedo gledajući za njim. Bio je tako zao. Nije bio fer. Počela sam polako skupljati svoje stvari, ne bih li suspregnula bijes kojeg sam bila prepuna, iz straha da mi suze ne briznu na oči. Iz nekog razloga, raspoloženje mi je bilo izravno vezano uz suzne kanale. Obično sam plakala kad sam bila ljuta, što je ponižavajuća navada.
“Nisi li ti Isabella Swan?”, upitao me jedan muški glas. Pogledala sam prema njemu i ugledala gdje mi se prijazno smješka sladak dečko dječijeg lica, blijede plave kose pomno oblikovane gelom u uredne šiljke. On očito nije smatrao da smrdim.

Korisnički profil

8 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:49 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Bella”, ispravila sam ga, osmjehnuvši se.
“Ja sam Mike.”
“Bok, Mike.”
“Trebaš pomoć oko nalaženja svoje iduće učionice?”
“Krenula sam u gimnastičku dvoranu, zapravo. Mislim da ću je znati naći.”
“To je i meni idući sat.” Izgledao je oduševljeno, iako nije bila riječ o naročitoj koincidenciji u ovako maloj školi.
Otišli smo skupa na tjelesni; bio je brbljav – vodio je najveći dio razgovora, što mi je olakšalo situaciju. Do desete godine živio je u Kaliforniji, tako da je znao koliko mi nedostaje sunce. Ispostavilo se da sa mnom sluša i engleski. Bio je najdraža osoba koju sam danas upoznala.
Ali kad smo ulazili u dvoranu upitao me: “Onda, jesi li ti to ubola Edwarda Cullena olovkom, ili što je bilo? Nikad ga nisam vidio da se tako ponaša.”
Zgrozila sam se. Znači, nisam jedino ja to primijetila.
Također, po svemu sudeći to nije bilo uobičajeno ponašanje Edwarda Cullena. Odlučila sam se praviti blesava.
“Misliš na onog dečka s kojim sam sjedila na biologiji?”, upitala sam ga nevješto.
“Da”, rekao je. “Izgledao je kao da ga nešto boli, reklo bi se.”
“Ne bih znala”, odvratila sam mu. “Nisam progovorila ni riječi s njim.”
“Čudan je on.” Mike se zadržao uz mene umjesto da pođe u svlačionicu. “Da sam ja te sreće da sjedim uz tebe, sigurno bih razgovarao s tobom.”
Nasmiješila sam mu se i zatim prošla kroz vrata ženske svlačionice. Bio je prijazan i očito sam mu se sviđala.
Ali to nije bilo dovoljno da mi ublaži ozlojeđenost.
Nastavnik tjelesnoga, trener Clapp, našao mi je dres, ali nije me tjerao da se presvučem za današnji sat. Doma smo morali pohađati nastavu tjelesnoga samo dvije godine.
Ovdje je tjelesni bio obavezan sve četiri godine.
Forks je doslovce bio moj osobni pakao na Zemlji.
Odgledala sam četiri utakmice rukometa istodobno.
Kad sam se sjetila koliko sam ozljeda pretrpjela – i nanijela – pri igranju rukometa, blago mi se smučilo.
Napokon se oglasilo zvono za kraj današnje nastave.
Polako sam otišla u upravu da vratim obrazac. Kiša se ispadala, ali vjetar je puhao jače i hladnije. Obujmila sam se rukama.
Kad sam ušla u topli ured, gotovo sam se smjesta okrenula i izašla natrag.
Edward Cullen stajao je za pultom ispred mene.
Opet sam prepoznala tu čupavu brončanu kosu. Kao da me nije čuo kad sam ušla. Stisnula sam se uza stražnji zid i pričekala na svoj red.
Razgovarao je sa tajnicom prigušenim, privlačnim glasom. Brzo sam razabrala što joj u biti želi reći. Htio je prebaciti biologiju sa šestog sata u drugi termin – bilo koji drugi termin.
Naprosto nisam mogla vjerovati da je tu riječ o meni.
Moralo se raditi o nečem drugom, o nečem što se dogodilo prije nego što sam ušla u učionicu biologije. Izraz njegova lica morao je potjecati od nekog sasvim desetog problema. Bilo je nemoguće da bih mogla tako naglo i tako snažno postati mrska ovome neznancu.
Vrata su se opet otvorila, a hladni je vjetar odjednom nahrupio u prostoriju, prebravši papire na radnom stolu, zakovitlavši mi kosu oko lica. Djevojka koja je ušla samo je skoknula do pulta, stavila poruku u žičanu košaru i opet izašla. Ali Edwardu Cullenu ukrutila su se leđa i polako se okrenuo da me oštro pogleda – lice mu je bilo apsurdno lijepo – prodornim očima punim mržnje.
Načas sam osjetila nalet nepatvorenog straha, od kojeg su mi se naježile dlačice na podlakticama. Pogled je potrajao tek sekundu, ali od njega mi je bilo hladnije nego od studenoga vjetra. Opet se obratio tajnici.
“Onda nije bitno”, užurbano je rekao baršunastim glasom. “Vidim da je to nemoguće. Hvala vam najljepša na pomoći.” I okrenuo se na peti ne pogledavši me više, te se izgubio kroz vrata.
Krotko sam prišla pultu, bar ovaj put blijeda, a ne rumena u licu, i predala potpisani obrazac.
“Kako ti je prošao prvi dan, dušo?”, upitala me tajnica.
“Dobro”, slagala sam slabašnim glasom. Nisam imala dojam da sam je uvjerila.
Kad sam došla do kamioneta, bio je praktički zadnje vozilo na parkiralištu. Djelovao mi je kao utočište, već sada najbliži ekvivalent domu koji sam imala u ovoj vlažnoj zelenoj rupi. Sjedila sam neko vrijeme u njemu i samo prazno piljila kroz vjetrobran. Ali uskoro mi je bilo tako hladno da sam morala upaliti grijanje, pa sam okrenula ključ, a motor je gromko proradio. Krenula sam natrag u Charliejevu kuću, cijelim putem se boreći sa suzama.

Korisnički profil

9 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:50 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
2. OTVORENA KNJIGA

Sutradan je bilo bolje… i gore.
Bilo je bolje zato što još nije počela padati kiša, iako su oblaci bili gusti i neprozirni. Bilo je lakše zato što sam znala što mogu očekivati od predstojećeg dana. Mike je sjeo pokraj mene na engleskom i ispratio me do iduće učionice, dok ga je Eric iz šahovskog kluba cijelo vrijeme ogorčeno promatrao; to mi je laskalo. Za ručkom sam sjela s velikom skupinom ljudi u kojoj su bili Mike, Eric, Jessica i još nekoliko njih čijih sam se imena i lica sada sjećala. Počela sam se osjećati kao da hodam po vodi, umjesto da se u njoj davim.
Bilo je gore zato što sam bila umorna; i dalje nisam mogla spavati jer je vjetar zavijao oko kuće. Bilo je gore zato što me gospodin Varner prozvao na trigonometriji kad nisam podigla ruku, pa sam mu dala krivi odgovor.
Bilo je grozno zato što sam morala igrati rukomet, a jedini put kad se nisam prestrašeno izmaknula lopti, udarila sam njome svoju suigračicu u glavu. I bilo je još gore zato što Edwarda Cullena uopće nije bilo u školi.
Cijelog sam jutra strepila od ručka, u strahu od njegovih čudnih pogleda. Dio mene htio se suočiti s njime i otvoreno ga upitati u čemu je problem. Dok sam besano ležala u krevetu, čak sam zamislila što bih mu rekla. Ali poznavala sam se predobro da bih držala kako bih zaista mogla imati petlje za to. U usporedbi sa mnom, Kukavni Lav izgledao je kao Terminator.
Ali kad sam ušla u kantinu s Jessicom – nastojeći spriječiti svoje oči da pregledaju prostor u potrazi za njim, i ne uspijevajući posve u tome – vidjela sam da njegovih cetvero svojevrsnih braće i sestara sjede zajedno za istim stolom, a on nije s njima.
Mike nas je presreo i odveo za svoj stol. Jessica se sva ushitila zbog njegove pažnje, a njezini su nam se prijatelji ubrzo pridružili. Ali dok sam nastojala slušati njihovo opušteno ćaskanje, bilo mi je strahovito neugodno, jer sam strepila od trenutka kad će on doći. Nadala sam se da će me jednostavno ignorirati kad stigne, dokazujući tako da su sve moje sumnje neutemeljene.
Nije došao, a kako je vrijeme prolazilo, postajala sam sve napetija.
Otišla sam na biologiju s više samopouzdanja kad se nije pojavio ni do kraja ručka. Mike, koji je poprimao karakteristike zlatnog retrivera, vjerno me otpratio sve do učionice. Zadržala sam dah na vratima, ali Edwarda Cullena nije bilo ni tamo. Odahnula sam i otišla na svoje mjesto. Mike je pošao za mnom, pričajući o nekakvom predstojećem izletu na plažu. Ostao je uz moj stol sve do zvona. Zatim mi se sjetno osmjehnuo i otišao sjesti pokraj jedne cure sa zubnim aparatićem i lošom trajnom. Činilo mi se da ću morati nešto poduzeti oko Mikea, a to neće biti lako. U ovolicnom mjestu, gdje svi žive jedni na drugima, diplomacija je od presudne važnosti. Nikad nisam bila silno taktična; nisam imala
prakse s pretjerano ljubaznim dečkima.
Laknulo mi je što imam cijeli stol za sebe, što Edwarda nema. Stalno sam to ponavljala. Ali nisam se mogla riješiti uporne sumnje da sam ja razlog zbog kojega se nije pojavio. Bilo je besmisleno, a i egoistično, misliti da bih na bilo koga mogla tako snažno djelovati. Ne, to je nemoguće. Pa ipak, nisam se mogla prestati brinuti da je upravo u tome stvar.
Kad je napokon škola završila za danas, a rumenilo zbog incidenta na rukometu blijedilo mi je iz obraza,
brzo sam se presvukla u traperice i mornarički plavi pulover.
Užurbano sam otišla iz ženske svlačionice, sa zadovoljstvom otkrivši da sam zasad uspjela izbjeći svog
prijatelja retrivera. Brzo sam izašla na parkiralište. Sad je bilo prepuno učenika na odlasku. Ušla sam u svoj kamionet i prokopala po torbi da se uvjerim da imam ono što mi je potrebno.
Sinoć sam otkrila da Charlie nije u stanju spremiti više od jaja na oko sa slaninom. Zato sam zatražila da
mi se za trajanja moga boravka ovdje povjeri kuharska dužnost. Vrlo mi je rado predao ključeve sale za bankete.
Također sam otkrila da on uopće nema hrane u kuhinji.
Stoga sam sastavila popis za kupnju, uzela gotovinu iz staklenke u ormaru s natpisom novac za hranu i krenula u diskont Thriftway.
Naglo sam upalila svoj zaglušni motor, zanemarivši glave koje su se okrenule prema meni, te pažljivo u rikverc izašla u kolonu automobila koji su čekali da se maknu s parkirališta. Dok sam tako čekala, nastojeći se praviti da to zaglušno brenčanje potječe od nečijeg tuđeg auta, vidjela sam dvoje Cullenovih i blizance Hale kako ulaze u svoj automobil. Bio je to onaj sjajni novi volvo. Naravno. Nisam prije zamijetila njihovu odjeću – previše su me opčinila njihova lica. Sad kad sam je promotrila, bilo je očito da su svi odjeveni iznimno dobro; jednostavno, ali u odjeću koja neupadljivo ukazuje da potječe od uglednog kreatora. Sa svojim izuzetnim izgledom i stilom držanja, mogli su na sebi imati krpe za posuđe
i svejedno biti elegantni. Kao da je bilo pretjerano to što imaju i ljepotu i novac. Ali, koliko sam uviđala, u
životu je najveći dio vremena upravo tako. Nisam imala dojam da su zbog toga išta bolje prihvaćeni.

Korisnički profil

10 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:50 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Ne, nisam posve vjerovala u to. Zacijelo sami žele stati izdvojeni; nisam mogla zamisliti nijedna vrata koju takav stupanj ljepote ne bi mogao otvoriti.
Pogledali su moj bučni kamionet kad sam prošla pokraj njih, baš kao i svi ostali. Ja sam samo gledala ravno preda se i laknulo mi je kad sam napokon izašla iz školskog kruga.
Thriftway se nalazio nedaleko od škole, samo nekoliko ulica južnije, pokraj autoceste. Bilo mi je ugodno naći se u supermarketu, tu sam se osjećala normalno. I kod kuće sam obavljala kupovinu, pa sam se rado posvetila rutini poznate dužnosti. Trgovina je iznutra bila dovoljno velika da ne čujem bubnjanje kiše po krovu, koje bi me podsjetilo na to gdje se nalazim.
Kad sam stigla kući, odložila sam sve namirnice, natrpavši ih gdje god sam uspjela naći slobodno mjesto.
Nadala sam se da Charlieju to neće smetati. Umotala sam krompire u foliju i stavila ih u pećnicu da se peku, premazala odrezak marinadom i stavila ga u hladnjak preko kartonske kutije s jajima.
Kad sam završila s tim, odnijela sam torbu gore u sobu. Prije nego što ću prionuti na zadaću, presvukla sam se u par suhih hlača od trenerke, zavezala mokru kosu u konjski rep i prvi put od dolaska provjerila e-mail.
Imala sam tri poruke.
“Bella”, pisala mi je mama…

Piši mi čim stigneš. Reci mi kakav ti je bio let. Pada li
kiša? Već mi nedostaješ. Skoro sam gotova s pakiranjem za
Floridu, ali ne mogu naći svoju ružičastu bluzu. Znaš li ti
možda gdje sam je stavila? Pozdravlja te Phil. Mama.
Uzdahnula sam i prešla na iduću. Poslala ju je osam sati nakon prve.
“Bella”, napisala je…
Zašto mi još nisi odgovorila? Što čekaš? Mama.
Posljednja je bila od jutros.
Isabella,
ako mi se ne javiš danas do 17.30, nazvat ću Charlieja.
Pogledala sam na sat. Još sam imala sat vremena, ali mama je bila poznata po brzopletosti.
Mama,
smiri se. Upravo ti pišem. Ne trči pred rudo.
Bella.
To sam poslala i počela ispočetka.
Mama,
sve je super. Naravno da pada kiša. Čekala sam da se dogodi
nešto o čemu bih ti pisala. U školi nije loše, samo je malo
monotono. Upoznala sam nekoliko simpatičnih učenika
koji sjede sa mnom za ručkom.
Bluza ti je u kemijskoj čistionici – trebala si otići po nju u
petak.
Charlie mi je kupio kamionet, možeš li vjerovati? Oduševljena
sam. Star je, ali jako čvrst, što je dobro, znaš, za
mene.
Nedostaješ i ti meni. Pisat ću ti opet uskoro, ali neću provjeravati
e-mail svakih pet minuta. Opusti se, diši. Volim te.
Bella.
Bila sam odlučila pročitati Orkanske visove – roman koji smo upravo obrađivali na engleskom – još jedanput, čisto iz fore, pa sam to i radila kad je Charlie stigao kući.
Izgubila sam pojam o vremenu, pa sam požurila u prizemlje da izvadim krumpire i stavim odrezak da se prži.
“Bella?”, pozvao me otac kad me čuo na stubištu.
Ko bi drugi bio, pomislila sam.
“Hej, tata, dobrodošao kući.”
“Hvala.” Objesio je pojas s oružjem i izuo čizme dok sam se ja bavila po kuhinji. Koliko sam znala, ni jednom nije pucao iz pištolja u službi. Ali držao ga je spremnim.
Kad sam kao mala dolazila ovamo, uvijek bi izvadio metke po ulasku u kuću. Valjda me sada smatrao dovoljno odraslom da se ne ustrijelim slučajno, a i nedovoljno deprimiranom da se ustrijelim namjerno.
“Što je za večeru?”, oprezno me upitao. Moja majka je bila maštovita kuharica, a njezini eksperimenti nisu uvijek bili jestivi. Iznenadila sam se, i rastužila, što on još to pamti.
“Odrezak s krumpirima”, odgovorila sam mu, a njemu je vidno laknulo.

Korisnički profil

11 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:50 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Očito mu je bilo nelagodno samo besposleno stajati u kuhinji; odvukao se u dnevnu sobu da gleda televiziju dok sam ja radila. Oboma nam je tako bilo udobnije.
Dok su se odresci pekli, spremila sam salatu i postavila stol.
Pozvala sam ga kad je večera bila spremna, a on je pohvalno omirisao zrak ulazeći u sobu.
“Lijepo miriše, Bell.”
“Hvala.”
Šutke smo jeli nekoliko minuta. Nije bilo neugodno.
Ni njemu ni meni šutnja nije smetala. U nekim pogledima, odgovarali smo jedno drugom za zajednički život.
“Onda, kako ti se sviđa škola? Jesi li našla kojeg prijatelja?”, upitao me dok je uzimao repete.
“Pa, pohađam nekoliko sati s jednom djevojkom koja se zove Jessica. Sjedim s njezinim prijateljima za vrijeme ručka. A i jedan dečko, Mike, vrlo je ljubazan prema meni. Svi mi djeluju prilično simpatično.” Uz jednu upadljivu iznimku.
“To je zacijelo Mike Newton. Drag dečko – draga obitelj. Njegov tata je vlasnik prodavaonice sportske opreme odmah izvan mjesta. Lijepo zarađuje od silnih izletnika koji prolaze ovuda.”
“Poznaješ li obitelj Cullen?”, upitala sam ga s oklijevanjem.
“Obitelj doktor Cullena? Naravno. Doktor Cullen je sjajan čovjek.”
“Oni… djeca… malo su različiti. Nemam dojam da se naročito dobro uklapaju u školi.”
Charlie me iznenadio ljutitim izrazom lica.
“Takvi su ti ovdašnji ljudi”, promrmljao je. “Doktor Cullen je izvrstan kirurg koji bi jamačno mogao raditi u bilo kojoj svjetskoj bolnici i zarađivati deset puta više nego tu”, nastavio je sve glasnijim tonom. “Imamo sreće što ga imamo – imamo sreće jer je njegova žena htjela
živjeti u malom gradu. On je oslonac ove zajednice, a sva ta djeca vrlo su pristojna i uglađena. Bio sam donekle sumnjičav kad su se tek doselili, zbog tolikog broja usvojenih tinejdžera. Mislio sam da bi moglo biti nevolja s njima. Ali svi su vrlo zreli – nisam imao ni trunčice
problema ni s jednim od njih. A to je više nego što mogu reći za djecu nekih ljudi koji već naraštajima žive u ovome mjestu. A oni se drže zajedno onako kako jednoj obitelji i priliči – idu na izlete svaki drugi vikend… Ljudi ih moraju ogovarati samo zato što su novopridošlice.”
U životu nisam čula da je Charlie održao duži monolog. Sigurno je imao vrlo snažno mišljenje o tome što se među ljudima već priča.
Promijenila sam priču. “Djeluju mi sasvim simpatično.
Samo sam primijetila da se drže za sebe. Svi su vrlo privlačni”, dodala sam, nastojeći zvučati pohvalnije prema njima.
“A da tek vidiš doktora”, rekao je Charlie i nasmijao se. “Sva sreća da je u sretnom braku. Puno sestara u bolnici s velikom se mukom uspijeva usredotočiti na posao dok je on tamo.”
Ponovno smo ušutjeli dok smo privodili objed kraju.
On je pospremio stol, a ja sam prionula na suđe. Vratio se gledanju televizije, a kad sam posuđe oprala ručno – nije imao mašinu za pranje suđa – otišla sam nevoljko gore da napišem zadaću iz matematike. Osjećala sam da se počinje stvarati ustaljeni način zajedničkog života.
Te noći je napokon bilo mirno. Brzo sam zaspala, posve iznurena.
Ostatak tjedna prošao je bez bitnijih događaja. Navikla sam se na nastavnu rutinu. U petak sam već poznavala lica, ako ne i imena, gotovo svih učenika u školi. Na tjelesnom su članovi moje ekipe naučili da mi ne dodaju loptu i da se brzo premještaju ispred mene ako suparnička ekipa pokuša iskoristiti moju slabost. Vrlo sam im se rado klonila s puta.
Edward Cullen nije se vratio u školu.
Svakoga dana sa strepnjom sam čekala sve dok ostali
Cullenovi ne bi ušli u kantinu bez njega. Zatim sam se mogla opustiti i uključiti u razgovore uz ručak. Uglavnom su se bavili izletom u okeanski park La Push za dva tjedna, koji je organizirao Mike. Pozvali su me, a ja sam pristala poći s njima, prije iz pristojnosti nego iz stvarne želje. Plaže bi trebale biti vruće i suhe.
Do petka sam već posve opušteno odlazila na nastavu biologije, ne brinući se više hoće li Edward biti unutra.
Bilo je sasvim moguće da se ispisao iz škole, koliko sam znala. Nastojala sam ne misliti na njega, ali nisam mogla posve potisnuti brigu da sam ja odgovorna za njegovo dugotrajno izbivanje, ma kako ta pomisao apsurdna bila.
Moj prvi vikend u Forksu prošao je bez incidenata. Charlie je, nenaviknut na provođenje vremena u inače praznoj kući, proveo najveći dio vikenda na poslu. Ja sam pospremila kuću, riješila sve zadaće i napisala još nekoliko hinjeno veselih e-mailova majci. U subotu sam se k
tome odvezla u knjižnicu, ali bila je tako slabo opremljena da se nisam potrudila uzeti člansku iskaznicu; morat ću uskoro odvojiti jedan dan da odem u Olympiju ili Seattle i nađem dobru knjižaru. Usput sam se upitala koliko mi kamionet troši goriva… i stresla se od te pomisli.
Kiša je preko vikenda ostala blaga i tiha, tako da sam se uspjela naspavati.
U ponedjeljak ujutro ljudi su me pozdravljali na parkiralištu.
Nisam svakome znala ime, ali odmahivala sam i osmjehivala se svima. Tog jutra bilo je hladnije, ali na svu sreću nije kišilo. Na engleskom je Mike sjeo kraj mene kao i obično. Imali smo blic-test o Orkanskim visovima.
Bio je elementaran, vrlo jednostavan.

Korisnički profil

12 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:50 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Sve u svemu, osjećala sam se mnogo udobnije nego što sam očekivala do ovog trenutka. Udobnije nego što sam uopće očekivala da ću se ovdje osjećati.
Kad smo izašli s nastave, zrak je bio pun uskovitlanih bijelih tačkica. Čula sam kako se ljudi uzbuđeno dovikuju.
Vjetar me štipao za obraze, za nos.
“Opa”, rekao je Mike. “Sniježi.”
Pogledala sam male nanose vate koji su se stvarali uz trotoar i mahnito mi vijorili oko lica.
“Ajoj.” Snijeg. Toliko o mom lijepom danu.
Iznenađeno me pogledao. “Zar ne voliš snijeg?”
“Ne. To znači da je prehladno za kišu.” Očito. “Uostalom, mislila sam da bi trebao padati u pahuljicama – znaš već, tako da nema dvije iste i sve to. Ove ovdje mi izgledaju baš kao vrhovi štapića za uši.”
“Zar nikad još nisi vidjela kako pada snijeg?”, upitao me u nevjerici.
“Naravno da jesam.” Napravila sam stanku. “Na televiziji.”
Mike se nasmijao. A zatim ga je velika, gnjecava gruda mokrog snijega opalila u zatiljak. Oboje smo se okrenuli da vidimo odakle je stigla. Posumnjala sam u Erica, koji nam je bio okrenut leđima i udaljavao se – u krivom smjeru za idući sat. Mike je očito pomislio isto što i ja.
Sagnuo se i počeo skupljati hrpicu bijele bljuzge.
“Vidimo se za ručak, može?” Nastavila sam hodati dok sam mu to govorila. “Kad se ljudi počnu gađati mokrim grudama, ja idem unutra.”
Samo je kimnuo, pogleda uprtog u Ericovu sve dalju priliku.
Cijeloga tog jutra svi su uzbuđeno raspravljali o snijegu; izgleda da se radilo o prvom snježnom danu nove godine. Ja sam držala jezik za zubima. Nego što, snijeg
nije tako mokar kao kiša – sve dok ti se ne počne topiti u čarapama.
Pažljivo sam otišla u kantinu s Jessicom nakon španjolskog.
Grude bljuzge letjele su posvuda. Držala sam mapu u rukama, spremna da je upotrijebim kao štit bude li nužno. Jessici je to bilo urnebesno smiješno, ali nešto u mom izrazu spriječilo ju je da i sama baci grudu na mene.
Mike nas je sustigao dok smo ulazile, nasmijan, dok mu je led topio šiljke u kosi. On i Jessica uživljeno su stali raspravljati o grudanju kad smo ušli u red za hranu.
Iz navike sam bacila pogled prema onom stolu u uglu.
I smjesta se ukočila u mjestu. Za stolom je bilo petero ljudi.
Jessica me povukla za nadlakticu.
“Halo? Bella? Što bi htjela?”
Spustila sam pogled; uši su mi se žarile. Nemam razloga da se osjećam smeteno, podsjetila sam se. Ništa loše nisam učinila.
“Što je s Bellom?”, upitao je Mike Jessicu.
“Ništa”, odgovorila sam im. “Danas ću uzeti samo kolu.” Priključila sam se redu.
“Zar nisi gladna?”, upitala me Jessica.
“Zapravo, malo mi je slabo”, rekla sam, očiju i dalje uprtih u pod.
Pričekala sam da uzmu hranu, a onda otišla s njima do jednog stola, piljeći sebi u stopala.
Polako sam počela piti kolu, dok mi se u želucu bućkalo.
Mike me dvaput upitao, nepotrebno brižno, kako mi je. Rekla sam mu da mi nije ništa, ali pitala sam se bih li se trebala pretvarati da mi je lošije ne bih li pobjegla u ordinaciju medicinske sestre za vrijeme idućeg sata.
Besmislica. Ne bih morala biti primorana na bijeg.
Odlučila sam sebi dopustiti jedan letimičan pogled prema stolu obitelji Cullen. Bude li opako zurio u mene, markirat ću s biologije kao prava kukavica, što i jesam.
Zadržala sam glavu u istom položaju i pogledala kroz trepavice. Niko od njih nije gledao u ovom smjeru.
Malo sam pridigla glavu.
Smijali su se. Edwardu, Jasperu i Emmettu kosa je bila prepuna rastopljena snijega. Alice i Rosalie naginjale su se u stranu dok je Emmett tresao mokru kosu prema njima. Uživali su u snježnome danu baš kao i svi – samo što su izgledali više kao prizor iz filma nego mi ostali.
Ali, po strani od smijeha i zaigranosti, bilo je u njima nečeg drugačijeg, a nisam mogla posve tačno odrediti u čemu je ta razlika. Najpomnije sam proučila Edwarda.
Koža mu je bila manje blijeda, zaključila sam – možda zajapurena od snijega – a kolobari pod očima mnogo manje upadljivi. Ali ima tu još nečega, pomislila sam, zagledavši se ne bih li odredila tu promjenu.
“Bella, u što to piljiš?”, umiješala se Jessica, očima prateći kamo to zurim.
Tačno u tom trenutku, naglo me pogledao u oči.
Spustila sam glavu i pustila da mi kosa padne i zakrije lice. Samo, bila sam sigurna, u trenu kad su nam se pogledi susreli, da me ne gleda ni strogo ni neprijazno kao prošli put kad smo se vidjeli. Izgledao je opet tek radoznalo, na neki način nezadovoljno.
“Edward Cullen bulji u tebe”, zahihotala mi se Jessica u uho.
“Ne izgleda ljutito, zar ne?”, nisam se mogla spriječiti da je ne upitam.
“Ne”, rekla je, izgleda zbunjena mojim pitanjem.
“Zar bi se trebao ljutiti?”
“Mislim da mu se ne sviđam”, povjerila sam joj se.
I dalje mi je bilo slabo u trbuhu. Spustila sam čelo na podlakticu.
“Cullenovima se niko ne sviđa… odnosno, nikoga ne primjećuju dovoljno da bi im se sviđao. Ali on svejedno bulji u tebe.”
“Prestani ga gledati”, oštro sam prošaptala.
Posprdno se zahihotala, ali skrenula je pogled. Podigla sam glavu tek toliko da se uvjerim da ga ona više ne gleda, imajući nasilne metode na umu bude li odbila.
Mike se tada umiješao u naš razgovor – planirao je epsko grudanje u mećavi na parkiralištu poslije škole i htio da se pridružimo. Jessica je oduševljeno pristala.
Način na koji je pogledala Mikea ostavljao je malo mjesta sumnji da ne bi pristala na bilo što što joj on predloži. Nisam ništa odgovorila. Morat ću se skrivati u gimnastičkoj dvorani dok se parkiralište ne raščisti.
Ostatak velikog odmora provela sam u pomnom piljenju u svoj stol. Odlučila sam ispoštovati dogovor koji sam sklopila sama sa sobom. Kako se on izgleda ne ljuti, otići ću na biologiju. Želudac mi je počeo izvoditi male ustrašene kolute na pomisao da ću opet sjesti pokraj njega.
Nisam baš htjela opet otići na nastavu s Mikeom kao i obično – izgledao mi je kao omiljena meta grudačkih snajpera – ali kad smo stigli do vrata, svi osim mene glas su prostenjali. Kiša je počela padati i ispirati sve tragove snijega u bistrim, ledenim prugama uz trotoar.
Stavila sam kapuljaču na glavu, potajice zadovoljna. Bit ću slobodna da odem ravno kući nakon tjelesnog.

Korisnički profil

13 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:50 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Mike je neumorno prigovarao cijelim putem do četvrte zgrade.
Po ulasku u učionicu s olakšanjem sam uočila da je moj stol i dalje prazan. Gospodin Banner je hodao po prostoriji i stavljao po jedan mikroskop i kutiju s preparatima na svaki stol. Nastava nije trebala početi još nekoliko minuta, pa je razred brujao od razgovora. Namjerno nisam gledala prema vratima, nego sam dokono črčkala po omotu bilježnice.
Čula sam vrlo razgovjetno kad se stolica pokraj mene pomaknula, ali oči su mi ostale pažljivo posvećene uzorku koji sam crtala.
“Zdravo”, rekao je tih, pjevan glas.
Podigla sam pogled, zaprepaštena time što mi se obratio. Sjeo je najdalje od mene što mu je stol dopuštao, ali stolicu je okrenuo prema meni. Kosa mu je bila mokra do kože, raskuštrana - svejedno, izgledao je kao da je upravo došao sa snimanja reklame za gel za kosu.
Njegovo zadivljujuće lice bilo je prijazno i otvoreno, s blagim smiješkom na besprijekornim usnama. Ali oči su mu bile oprezne.
“Zovem se Edward Cullen”, nastavio je. “Nisam imao prilike da ti se predstavim prošli tjedan. Ti si sigurno Bella Swan.”
U glavi mi se zavrtjelo od zbunjenosti. Da nisam ja sve to skupa izmislila? Sad je bio savršeno pristojan. Morala sam nešto reći; čekao je. Ali ništa uobičajeno nije mi padalo na pamet.
“O-odakle znaš moje ime?”, promucala sam.
Nasmijao se blagim, očaravajućim smijehom.
“O, mislim da svi znaju tvoje ime. Cijelo mjesto iščekivalo je tvoj dolazak.”
Složila sam grimasu. Znala sam da je nešto takvo posrijedi.
“Ne”, blesavo sam insistirala. “Hoću reći, zašto si mi rekao Bella?”
Izgledao je zbunjeno. “Zar više voliš da te zovu Isabella?”
“Ne, sviđa mi se Bella”, rekla sam. “Ali mislim da me Charlie – moj tata, mislim – sigurno iza leđa zove Isabella – ovdje me svi očito znaju pod tim imenom”, pokušala sam objasniti, osjećajući se kao totalni kreten.
“O.” Okanio se toga. Postiđeno sam pogledala u stranu.
Na svu sreću, gospodin Banner počeo je predavati upravo tada. Pokušala sam se usredotočiti na njegovo objašnjavanje laboratorijskog zadatka koji ćemo danas raditi. Preparati u kutiji izmiješani su. Kao laboratorijski partneri, trebamo razdvojiti preparate stanica iz vrha korijena luka prema fazama mitoze koje predstavljaju i označiti ih shodno tome. Ne smijemo se služiti svojim udžbenicima. Za dvadeset minuta obići će nas da vidi ko je tačno riješio zadatak.
“Počnite”, naložio nam je.
“Dame imaju prednost, a, partnerice?”, upitao me
Edward. Pogledala sam ga i na njegovu licu vidjela tako predivan izvijen osmijeh da sam mogla samo ostati blejati u njega kao tele.
“A mogu i ja početi, ako hoćeš.” Osmijeh se izgubio; očito se pitao jesam li mentalno zdrava.
“Ne”, rekla sam, porumenjevši. “Ja ću prva.”
Pravila sam se važna, ali tek malo. Već sam radila ovaj laboratorijski zadatak, pa sam znala što se traži. Trebalo bi biti jednostavno. Stavila sam prvi preparat pod mikroskop i brzo ga izoštrila objektivom s povećanjem od četrdeset puta. Kratko sam pogledala preparat.
Samouvjereno sam iznijela procjenu. “Profaza.”
“Smijem pogledati?”, upitao me kad sam počela vaditi preparat. Dok me to pitao, primio mi je šaku, da me zaustavi. Prsti su mu bili ledeno hladni, kao da ih je držao u nanosu snijega prije nastave. Ali nisam mu zbog toga tako brzo izmaknula ruku. Kad me dotaknuo, šaka me zapekla kao da je kroz nju prošla električna struja.
“Oprosti”, promrmljao je i smjesta odmaknuo ruku.
Međutim, svejedno se latio mikroskopa. Promatrala sam ga, još ošamućena, kako proučava preparat još kraće nego ja.
“Profaza”, složio se i urednim rukopisom to upisao u prvu rubriku našeg zapisnika. Hitro je na mjesto prvog preparata stavio drugi i letimično ga pogledao.
“Anafaza”, prošaputao je i pritom to zapisao.
Zadržala sam indiferentan ton. “Smijem?”
Frajerski se nasmiješio i gurnuo mi mikroskop.
Pogledala sam marljivo kroz okular i smjesta se razočarala.
Dovraga, imao je pravo.
“Treći preparat?” Ispružila sam ruku ne pogledavši ga.
Pružio mi ga je; kao da je pazio da mi opet ne dodirne kožu.
Pogledala sam ga najbrže što sam mogla.
“Interfaza.” Predala sam mu mikroskop prije nego što me stigao zamoliti. Hitro je bacio pogled i zatim to zapisao. Napisala bih to i sama dok je gledao, ali dobila sam komplekse od njegovog jasnog, elegantnog rukopisa.
Nisam htjela poružniti stranicu svojim švrakopisom.
Završili smo prije nego što je iko drugi bio i blizu.
Vidjela sam kako Mike i njegov partner uzastopce uspoređuju dva preparata, dok je drugi par držao otvoreni udžbenik ispod stola.

Korisnički profil

14 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:50 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Tako mi nije preostalo drugo nego da ga nastojim ne gledati… u čemu nisam uspijevala. Podigla sam pogled, a on me promatrao s istim onim neobjašnjivo smetenim izrazom u očima. Odjednom sam shvatila zbog čega su mu oči sada blago drugačije.
“Jesi li stavio leće?”, izlanula sam bez razmišljanja.
Kao da ga je zbunilo moje neočekivano pitanje. “Ne.”
“O”, promumljala sam. “Nekako su mi tvoje oči danas malo drugačije.”
Slegnuo je ramenima i pogledao u stranu.
Zapravo, bila sam sigurna da se nešto promijenilo.
Jasno sam se sjećala da su mu oči bile mutnocrne kad me posljednji put oštro pogledao – boja im se isticala spram njegove blijede kože i crvenkastosmeđe kose. Danas su mu oči bile posve druge boje: neke čudne nijanse okera, tamnije od karamele, ali istog zlatnog tona. Nije mi išlo
u glavu kako je to moguće, osim ako iz nekog razloga nije lagao za leće. Ili možda zbog Forksa doslovce silazim s uma.
Spustila sam pogled. Ruke su mu opet bile čvrsto stisnute u šake.
Gospodin Banner tada je prišao našem stolu da vidi zašto ne radimo. Bacio je pogled preko naših ramena na završeni zadatak, a onda se pažljivije zagledao u zapisane odgovore.
“Onda, Edwarde, zar ne misliš da je Isabella trebala dobiti priliku s mikroskopom?”, upitao ga je gospodin Banner.
“Bella”, automatski ga je ispravio Edward. “Zapravo, ona je odredila tri od pet uzoraka.”
Gospodin Banner sada je pogledao mene; imao je nepovjerljiv izraz lica.
“Jesi li već radila ovaj laboratorijski zadatak?”, upitao me.
Ponizno sam mu se osmjehnula. “Ne s korijenom luka.”
“S blastulom jezerskog lososa?”
“Aha.”
Gospodin Banner je kimnuo glavom. “Jesi li bila u naprednom programu u Phoenixu?”
“Da.”
“Pa”, rekao je nakon kratke stanke, “onda je dobro što ste vas dvoje laboratorijski partneri.” Promrmljao je još nešto dok je odlazio. Kad se udaljio, opet sam počela črčkati po bilježnici.
“Šteta za snijeg, zar ne?”, upitao me Edward. Imala sam osjećaj da se prisiljava na ćaskanje sa mnom. Opet me obuzela paranoja. Činilo mi se kao da je čuo razgovor koji sam vodila s Jessicom za vrijeme ručka i sad mi nastoji dokazati da nisam imala pravo.
“Ne baš”, iskreno sam mu odgovorila, umjesto da se pretvaram da sam normalna kao svi ostali. Još sam se nastojala riješiti glupe sumnjičavosti, pa se nisam uspjela obuzdati.
“Ne voliš hladnoću.” To nije bilo pitanje.
“Ni vlagu.”
“Zacijelo ti je teško živjeti u Forksu”, zamijetio je.
“Da samo znaš koliko”, mračno sam promrmljala.
Moj odgovor kao da ga je opčinio, iz nekog meni nezamislivog razloga. Njegovo mi je lice tako odvlačilo pažnju da sam nastojala ne gledati ga više no što nalaže minimum pristojnosti.
“Zašto si onda došla ovamo?”
Niko me još to nije pitao – ne tako izravno i iskreno znatiželjno kao on.
“To je… složena tema.”
“Mislim da bih je mogao saslušati s razumijevanjem”, bio je uporan.
Pričekala sam jedan dugi trenutak, a zatim pogriješila i ulovila njegov pogled. Zbunio me svojim tamnim zlaćanim očima, pa sam mu odgovorila bez razmišljanja.
“Majka mi se preudala”, rekla sam.
“Ne zvuči mi baš složeno”, usprotivio se, ali odjednom je postao uviđavan. “Kad se to zbilo?”
“Prošlog rujna.” Glas mi je zvučao tužno, čak i u mojim ušima.
“A on ti nije drag”, pretpostavio je Edward, još uvijek suosjećajnim tonom.
“Ne, Phil je u redu. Možda je malo premlad, ali sasvim je drag.”
“Zašto nisi ostala s njima?”
Nisam mogla dokučiti zašto bi ga to zanimalo, ali on je nastavio prodorno zuriti u mene, kao da moja dosadna životna priča iz nekog razloga ima presudan značaj.
“Phil puno putuje. Profesionalni je igrač.” Šturo sam se osmjehnula.
“Jesam li čuo za njega?”, upitao me, uzvrativši mi osmijeh.
“Vjerojatno nisi. Ne igra dobro. Isključivo u nižim ligama. Stalno se seli.”
“Pa te majka poslala ovamo da bi ona mogla na miru putovati s njim.” Rekao je to opet kao pretpostavku, ne kao pitanje.
Podigla sam bradu za milimetar. “Ne, nije me ona poslala ovamo. Poslala sam se sama.”
Obrve su mu se zamrsile. “Ne shvaćam”, priznao je, nepotrebno srdit zbog toga.
Uzdahnula sam. Zašto ja to njemu objašnjavam? Nastavio je vidno radoznalo buljiti u mene.
“Isprva je ostajala sa mnom, ali bilo mi je jasno da joj on nedostaje. Bila je zato nesretna… pa sam donijela odluku da mi je došlo vrijeme za malo ugodnog življenja s Charliejem.” Pri kraju sam zvučala tmurno.
“Ali sad si nesretna”, upozorio me.
“I?”, izazivala sam .
“To mi nekako nije fer.” Slegnuo je ramenima, ali oči su mu i dalje bile napete.
Oporo sam se nasmijala. “Zar ti to nikad niko nije rekao? Život nije fer.”
“Čini mi se da sam to doista već negdje čuo”, suho se složio sa mnom.
“Znači, to je sve”, ostala sam uporna, pitajući se zašto i dalje tako bulji u mene.
Pogled mu je postao odobravajući. “Dobro se držiš”,
polako je izgovorio. “Ali bio bih se voljan kladiti da patiš više nego što ikome dopuštaš da vidi.”
Iskreveljila sam mu se, oduprijevši se porivu da mu isplazim jezik kao petogodišnje dijete, i pogledala u stranu.
“Zar griješim?”
Pokušala sam ga ignorirati.
“Nisam ni mislio”, samodopadno je promumljao.
“Što se to tebe tiče?”, upitala sam ga ozlojeđeno. I dalje sam bila okrenuta od njega. Gledala sam kako učitelj obilazi stolove.
“To je vrlo dobro pitanje”, promrmljao je tako tiho
da sam se upitala govori li to on sam sebi. Međutim, nakon nekoliko sekundi šutnje, shvatila sam da drugi odgovor neću dobiti.
Uzdahnula sam i namrgodila se prema ploči.
“Idem ti na živce?”, upitao me. Zvučao je kao da ga sve ovo zabavlja.

Korisnički profil

15 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:51 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Bacila sam pogled prema njemu ne razmišljajući… i opet mu rekla istinu. “Ne baš. Prije ja sama sebi idem na živce. Lice mi je tako lako pročitati – majka me uvijek zove svojom otvorenom knjigom.” Namrštila sam se.
“Naprotiv, meni te je vrlo teško pročitati.” Usprkos svemu što sam mu rekla i što je sâm pogodio, zvučao je kao da to ozbiljno misli.
“Onda si jamačno vrlo dobar čitač”, odvratila sam mu.“
Uglavnom.” Široko se osmjehnuo, uz bljesak savršenih, ultrabijelih zuba.
Gospodin Banner tada je pozvao razred da prekine s radom, a ja sam se s olakšanjem okrenula da ga saslušam.
Nisam mogla vjerovati da sam upravo opisala svoj sumorni život ovom osebujnom, prekrasnom dečku koji me možda prezire, a možda i ne. Djelovao mi je uživljeno u naš razgovor, ali sad sam opazila, krajičkom oka, da se opet naginje u stranu od mene i da je vidno napetim rukama prihvatio rub stola.
Pokušala sam izgledati pažljivo dok je gospodin Banner uz pomoć folija na stropnom projektoru ilustrirao ono što sam bez poteškoća uspjela vidjeti kroz mikroskop. Ali nisam
mogla izaći na kraj sa svojim mislima.
Kad se zvono konačno oglasilo, Edward je pohitao jednako hitro i okretno iz prostorije kao i prošlog ponedjeljka.
A ja sam, kao i prošlog ponedjeljka, ostala zaprepašteno zuriti za njim.
Mike je brzo priskočio do mene i pokupio mi knjige.
Zamislila sam ga kako maše repom.
“Koja grozota”, prostenjao je. “Sve su izgledale potpuno isto. Baš imaš sreće što ti je Cullen bio partner.”
“Nisam imala baš nikakvih problema sa zadatkom”, rekla sam, pogođena što je to uzeo zdravo za gotovo.
Smjesta sam požalila što sam mu tako spustila. “Znaš, već sam ga radila”, dodala sam prije nego što mu stignem povrijediti osjećaje.
“Cullen je danas djelovao posve prijazno”, prokomentirao je dok smo navlačili kabanice. Nisam imala dojam da mu je drago zbog toga.
Pokušala sam zvučati nezainteresirano. “Pitam se što mu je bilo prošli ponedjeljak.”
Nisam se mogla usredotočiti na Mikeovo ćaskanje dok smo išli u dvoranu, a ni tjelesni mi nije uspio naročito zadržati pažnju. Mike je danas igrao u mojoj ekipi.
Kavalirski je pokrivao moju poziciju zajedno sa svojom, tako da mi se snatrenje prekidalo samo kad bi na mene došao red za servis; moja bi mi se ekipa oprezno micala s puta svaki put kad bih bila na redu.
Kiša je tek sipila kao rosulja kad sam izašla na parkiralište, ali bila sam sretnija kad sam se našla u suhoj kabini. Upalila sam grijanje, bar ovaj put ne mareći za izbezumljujuće urlanje motora. Otkopčala sam vjetrovku, spustila kapuljaču i raskuštrala vlažnu kosu kako bi mi je grijanje osušilo putem do kuće.
Pogledala sam oko sebe da se uvjerim kako je sve čisto.
Tada sam opazila jednu nepomičnu bijelu priliku.
Edward Cullen stajao je naslonjen na prednja vrata a, tri auta dalje od mene, i napeto gledao u mom pravcu. Brzo sam odmaknula pogled i stavila kamionet u rikverc, u žurbi gotovo udarivši u jednu hrđavu Toyotu Corollu.
Na svu sreću po toyotu, na vrijeme sam nagazila na kočnicu. Upravo takve automobile moj bi kamionet za tili čas pretvorio u otpadno željezo. Duboko sam udahnula, i dalje gledajući na drugu stranu iz svog vozila, i oprezno se ponovno krenula izvlačiti, ovaj put s većim uspjehom.
Gledala sam ravno preda se dok sam prolazila pokraj a, ali kad sam potajice virnula u stranu, zaklela bih se da ga sam opazila kako se smije.

Korisnički profil

16 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:51 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
3. FENOMEN

Kad sam ujutro otvorila oči, nešto je bilo drugačije.
Stvar je bila u svjetlu. I dalje je to bila ona sivozelena svjetlost oblačnoga dana u šumi, ali nekako je bila jasnija.
Shvatila sam da nema magle koja bi mi zastirala prozor.
Skočila sam da pogledam van, a onda prostenjala od užasa.
Tanak pokrov snijega prekrivao je dvorište, zastirao krov moga kamioneta i bijelio asfalt. Ali to nije bilo najgore.
Sva se jučerašnja kiša sasvim zaledila – optakala je iglice na drveću u fantastičnim, prekrasnim oblicima, a prilazni put pretvarala u kobnu ledenu plohu. Već mi je io dovoljno velik izazov ne spoticati se po suhom tlu; sad bi mi možda bilo najsigurnije vratiti se ravno u krevet.
Charlie je otišao na posao prije nego što sam sišla. Na mnogo načina, život uz Charlieja bio mi je kao da imam vlastiti stan, i otkrila sam da uživam u samoći, umjesto da se osjećam osamljena.
Na brzinu sam pojela zdjelicu pahuljica i popila sok od naranče iz tetrapaka. Bila sam uzbuđena zbog odlaska u školu, a to me plašilo. Znala sam da ne iščekujem poticajno okružje za učenje, a ni susret sa svojim novim krugom prijatelja. Ruku na srce, znala sam da jedva čekam da odem u školu zato što ću tamo vidjeti Edwarda Cullena. A to je bilo vrlo, vrlo glupo.
Morala bih ga potpuno izbjegavati nakon mog bezumnog i sramotnog jučerašnjeg brbljanja. A i bio mi
je sumnjiv; zbog čega laže o svojim očima? Još sam se plašila neprijateljstva koje bih katkad osjetila u njemu, i još mi se vezivao jezik kad god bih sebi predočila njegovo savršeno lice. Dobro sam znala da su moja razina i njegova razina skupovi bez presjeka. I zato uopće ne bih trebala biti željna da ga danas vidim.
Trebala mi je svaka trunka opreza da živa prijeđem zaleđeni prilazni put od cigle. Gotovo sam izgubila ravnotežu kad sam napokon stigla do kamioneta, ali uspjela sam se pridržati za bočni retrovizor i tako se spasiti. Današnji dan očito će biti prava noćna mora.
Dok sam se vozila u školu, odvraćala sam misli od straha od padanja i neželjenih špekulacija o Edwardu
Cullenu razmišljanjem o Mikeu i Ericu, te o očitoj razlici u načinu na koji moji ovdašnji muški vršnjaci reagiraju na mene. Bila sam sigurna da izgledam posve isto kao i u Phoenixu. Možda je samo stvar u tome da su me doma dečki promatrali kako polako prolazim sve one nezgrapne faze adolescencije i još me gledali na taj način.
Možda se radi o tome da sam nova ovdje, u mjestu gdje su novine malobrojne i rijetke. Moguće je i da se moja sakata nespretnost tu smatra simpatičnom, umjesto jadnom, i daje mi svojstvo djeve u nevolji. Koji god razlog bio, Mikeovo ponašanje odanog šteneta i Ericovo vidljivo suparništvo s njim nije mi ugodno padalo. Nisam bila sigurna da mi ne bi bilo draže da me ignorišu.
Moj kamionet nekako uopće nije imao problema s crnim ledom koji je prekrivao ceste. Ipak, vozila sam
vrlo polako, jer nisam htjela ostaviti trag uništenja kroz glavnu ulicu.
Kad sam izašla iz kamioneta pred školom, vidjela sam zašto sam imala tako malo problema. Nešto srebrnkasto zapalo mi je za oko, pa sam otišla do stražnje strane kamioneta – pažljivo se pridržavajući za bok da ne padnem – da pregledam gume. Bile su optočene tankim lancima iskrižanim u obliku romba. Charlie je ustao ko zna kako rano da mi stavi lance za snijeg na kamionet. Grlo mi se odjednom stegnulo. Nisam bila naviknuta da drugi paze na mene, pa me Charliejeva neizgovorena brižnost ulovila nespremnu.
Stajala sam kraj stražnjeg kuta kamioneta i nastojala se othrvati iznenadnom naletu emocija potaknutih lancima za snijeg, kad sam začula neki čudan zvuk.
Bilo je to resko cviljenje, i naglo je postajalo bolno glasno. Prepadnuto sam podigla pogled.
Vidjela sam nekoliko stvari u isti mah. Ništa se nije kretalo usporeno, kao na filmu. Umjesto toga, od naleta adrenalina moj mozak kao da je proradio mnogo brže, pa sam uspjela sagledati nekoliko stvari odjednom u jasnim pojedinostima.
Edward Cullen je stajao četiri auta niže od mene i užasnuto me gledao. Lice mu se izdvajalo iz mora drugih lica, svih skamenjenih u isti šokirani izraz. Ali od neposrednije važnosti bio je tamnoplavi kombi koji je proklizavao blokiranih kotača što škripe o kočnice i silovito okretao po zaleđenu parkiralištu. Samo što nije udario u stražnji kut moga kamioneta, a ja sam stajala u sredini.
Nisam imala vremena ni da zažmirim.

Korisnički profil

17 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:51 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Tik prije nego što sam začula razorno drobljenje kombija koji se ovija oko šasije kamioneta, nešto me udarilo, snažno, ali ne iz smjera iz kojeg sam to očekivala.
Glava mi je udarila o ledeni asfalt i osjetila sam kako me nešto čvrsto i hladno pribija uza tlo. Našla sam se na tlu iza smećkastoga auta pokraj kojeg sam se parkirala.
Ali nisam imala priliku išta drugo uočiti, jer se kombi još približavao. Zavinuo se škripeći oko kraja kamioneta i sad se, i dalje se vrteći i klizeći, spremao opet sudariti sa mnom.
Prigušena psovka dala mi je do znanja da je neko uz mene, a bilo je nemoguće ne prepoznati taj glas. Dvije duge, bijele ruke zaštitnički su se ispružile pred mene, i kombi je zadrhtao i zaustavio se na dva pedlja od moga lica, dok su se ti krupni dlanovi nekom nebeskom slučajnošću našli tačno u dubokom utoru u boku kombija.
Zatim su mu se ruke pokrenule tako brzo da su se zamutile.
Jedna je iznenada primila kombi odozdo, a nešto me povuklo, zanijevši mi noge kao da sam krpena lutka, sve dok nisu udarile u gumu smećkastoga auta. Potmuli metalni tresak proparao mi je uši, a kombi se svalio, tako da su mu se stakla razbila, na asfalt – tačno onamo gdje
su sekundu prije bile moje noge.
Jedan dugi trenutak vladala je posvemašnja tišina prije nego što je počelo vrištanje. U nagloj gunguli čula sam kako više ljudi u isti mah izvikuje moje ime. Ali jasnije od sve te vike, čula sam duboki, grozničavi glas
Edwarda Cullena u svome uhu.
“Bella? Jesi li dobro?”
“U redu sam.” Glas mi je zvučao čudno. Pokušala sam uspravno sjesti i shvatila da me on drži u čeličnom zahvatu sebi uz bok.
“Samo pazi”, upozorio me dok sam se opirala. “Mislim da si se prilično jako udarila u glavu.”
Shvatila sam da mi iznad lijevoga uha dobuje tupa bol.“Au”, rekla sam iznenađeno.
“To sam i mislio.” Glas mu je, za divno čudo, zvučao kao da suspreže smijeh u sebi.
“Ma kako si…”, ušutjela sam, nastojeći pročistiti misli orijentirati se. “Kako si uspio tako brzo stići ovamo?”
“Stajao sam odmah pokraj tebe, Bella”, rekao je, ponovno zbiljnim tonom.
Okrenula sam se da sjednem, a ovaj put mi je to i popustio, popustivši mi stisak oko struka i odmaknuvši se što je dalje mogao od mene u tom ograničenom prostoru.
Pogledala sam njegovo zabrinuto, nedužno lice i opet izgubila orijentaciju zbog siline njegovih zlaćanih očiju. Što sam ga to upitala?
A onda su nas pronašli, gomila ljudi suznih lica, što viču jedni na druge, viču na nas.
“Ne mičite se”, neko nam je naložio.
“Vadite Tylera iz kombija!”, viknuo je neko drugi.
Oko nas se sve uskomešalo. Pokušala sam ustati, ali Edward mi je hladnom rukom spustio rame.
“Samo ostani tu gdje jesi, zasad.”
“Ali hladno mi je”, potužila sam se. Iznenadilo me kad se zahihotao sebi u bradu. Bilo je neke oštrine u tom zvuku.
“Bio si ondje”, odjednom sam se sjetila, a njegovo je hihotanje zamrlo. “Bio si kod svog auta.”
Izraz mu je postao strog. “Ne, nisam.”
“Vidjela sam te.” Svuda oko nas vladao je kaos. Čula sam grublje glasove odraslih koji su stizali na mjesto događaja.
Ali tvrdoglavo sam se držala svoje tvrdnje; bila sam u pravu, a on mi je to morao priznati.
“Bella, stajao sam s tobom i povukao sam te s puta.”
Upro je punu razornu moć svojih očiju u mene, kao da mi pokušava priopćiti nešto presudno važno.
“Ne.” Isturila sam bradu.
Zlato mu se zažarilo u očima. “Molim te, Bella.”
“Zašto?”, zanimalo me.
“Vjeruj mi”, molećivo je rekao, nadjačavši me svojim blagim glasom.
Sad sam već čula sirene. “Obećavaš da ćeš mi sve naknadno objasniti?”
“U redu”, prasnuo je, naglo iznuren.
“U redu”, ljutito sam ponovila.
Bilo je potrebno šest bolničara i dva učitelja – gospodin Varner i trener Clapp – da se kombi odmakne dovoljno daleko od nas da se mogu unijeti nosila. Edward je žestoko odbio da i njega stave na njih, a ja sam pokušala postupiti kao i on, ali izdajnik im je rekao da sam
se udarila u glavu i da vjerojatno imam potres mozga.
Gotovo sam umrla od sramote kad su mi stavili šancov ovratnik. Izgledalo mi je kao da se oko nas okupila cijela škola i sad ozbiljno gleda kako me stavljaju odostraga u kola hitne pomoći. Edward je ušao u kabinu sprijeda.

Korisnički profil

18 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:51 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Da stvar bude još gora, načelnik Swan stigao je onamo prije nego što su me stigli odvesti na sigurno.
“Bella!”, panično je viknuo kad me prepoznao na nosilima.
“Sasvim sam dobro, Char – tata”, uzdahnula sam.
“Ništa mi nije.”
Okrenuo se prema najbližem bolničaru da čuje njegovo mišljenje. Zanemarila sam ga i posvetila se zbrci neobjašnjivih prizora što su mi se kaotično smjenjivali u glavi. Kad su me podigli od auta, opazila sam duboko ulegnuće u braniku smećkastog automobila – vrlo upadljivu ulubinu koja odgovara obrisima Edwardovih ramena… kao da je on to upro o automobil s dovoljno siline da mu ošteti karoseriju…
A tu je sad bila i njegova obitelj. Gledali su nas izdaleka s izrazima lica u rasponu od negodovanja do srdžbe, ali bez i tračka zabrinutosti za sigurnost vlastitog brata.
Pokušala sam smisliti logično rješenje koje bi moglo objasniti to što sam upravo vidjela – rješenje koje bi isključilo pretpostavku da sam sišla s uma.
Naravno, hitna je pomoć dobila policijsku pratnju do kotarske bolnice. Osjećala sam se debilno cijelo vrijeme dok su me iskrcavali. Bilo mi je još gore zato što je Edward jednostavno otklizio kroz ulaz u bolnicu na vlastitim nogama. Zaškrgutala sam zubima.
Stavili su me u hitnu službu, dugačku sobu s nizom kreveta razdvojenih zastorima s pastelnim uzorcima.
Jedna mi je sestra stavila bandažni zavoj na ruku i toplomjer pod jezik. Budući da se niko nije potrudio navući zastor da mi da bar malo intime, odlučila sam da više nisam dužna nositi glupu šancu. Kad je sestra otišla, brzo sam raskopčala čičak i bacila je pod krevet.
Bolničari su se još jednom uskomešali i donijeli još jedna nosila do kreveta pokraj moga. Pod krvavim zavojima čvrsto ovijenim oko glave prepoznala sam Tylera Crowleyja s mog sata državne uprave. Tyler je izgledao stoput gore nego što je meni bilo. Ali tjeskobno me gledao.
“Bella, strašno mi je žao!”
“U redu sam, Tylere – izgledaš grozno, jesi li dobro?”
Dok smo to govorili, sestre su mu počele odmatati uprljane zavoje, otkrivši pregršt plitkih posjekotina na čelu i lijevom obrazu.
Prečuo me. “Mislio sam da ću te ubiti! Vozio sam prebrzo i nisam prešao na led kako treba…” Lecnuo se od boli kad mu je jedna sestra tuferom počela čistiti lice.
“Ne razbijaj glavu oko toga; promašio si me.”
“Kako si se uspjela tako brzo maknuti? Stajala si preda mnom, a onda te više nije bilo…”
“Amm… Edward me sklonio u stranu.”
Izgledao je zbunjeno. “Ko?”
“Edward Cullen – stajao je pokraj mene.” Laganje mi je oduvijek grozno išlo; nisam uopće zvučala uvjerljivo.
“Cullen? Nisam ga vidio… opa, sve je tako brzo prošlo, valjda. Je li on dobro?”
“Mislim da je. Tu je negdje, ali nisu ga tjerali da legne na nosila.”
Znala sam da nisam luda. Što se to zbilo? Nije bilo načina da objasnim to što sam vidjela.
Zatim su me odnijeli na kolicima da mi rendgenski slikaju glavu. Rekla sam im da mi nije ništa, i bila sam u pravu. Čak bez i najmanjeg potresa mozga. Pitala sam smijem li otići, ali sestra mi je rekla da prvo moram razgovarati s doktorom. Tako sam zapela na čekanju u hitnoj službi, dok me Tyler gnjavio neprestanim isprikama i obećanjima da će mi se odužiti. Koliko god puta da sam ga pokušala uvjeriti da sam u redu, on je nastavljao mučiti samoga sebe. Naposljetku sam samo sklopila oči i zanemarila ga. Nastavio je pokajnički mrmljati.
“Spava li ona?”, upitao je nečiji pjevni glas. Oči su mi se strelovito otvorile.

Korisnički profil

19 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:52 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Edward je stajao u podnožju moga kreveta i smješkao mi se. Ošinula sam ga pogledom. Nije mi to bilo lako – bilo bi mi prirodnije da ga krenem zaneseno mjerkati.
“Hej, Edwarde, zbilja mi je žao – ”, zaustio je Tyler.
Edward je podigao ruku da ga ušutka.
“Nema krvi, nema zlodjela”, rekao je uz bljesak svojih blistavih zubi. Prišao je Tylerovom krevetu i sjeo na rub, okrenut prema meni. Opet se nasmiješio.
“Dakle, kako glasi presuda?”, upitao me.
“Sa mnom je sve potpuno u redu, ali ne žele me pustiti”, potužila sam se. “Kako to da ti nisi privezan za bolnički krevet kao mi ostali?”
“Sve je to pitanje veza i poznanstava”, odgovorio je.
“Ali, ne brini, došao sam te izbaviti.”
Zatim je iza ugla naišao doktor, a ja sam zinula. Bio je mlad, bio je plav… i bio je zgodniji od bilo kojeg filmskog ljepotana kojeg sam u životu vidjela. Samo, bio je blijed i izgledao je umorno, s podočnjacima. Prema Charliejevu opisu, to je morao biti Edwardov otac.
“Pa, gospođice Swan”, rekao je doktor Cullen iznimno ugodnim glasom, “kako se osjećate?”
“U redu”, rekla sam, nadajući se da mi je to posljednji put.
Prišao je fluorescentnom panelu na zidu iznad mog uzglavlja i uključio ga.
“Tvoje rendgenske snimke izgledaju dobro”, rekao je. “Boli li te glava? Edward je rekao da si je prilično jako udarila.”
“U redu je”, ponovila sam, uzdahnuvši i načas se namrštivši prema Edwardu.
Doktor mi je hladnim prstima opipao lubanju. Opazio je kad sam se trgnula.
“Osjetljivo mjesto?”, upitao me.
“Nije naročito.” Već sam doživjela i gore udarce.
Čula sam hihotanje i bacila pogled, ugledavši Edwardov nadmoćni osmijeh. Suzila sam oči.
“Dakle, otac ti je u čekaonici – možeš sada otići kući s njim. Ali vrati se budeš li imala vrtoglavicu ili bilo kakve probleme s vidom.”
“Zar ne mogu natrag u školu?”, upitala sam, zamislivši kako bi Charliejeva briga izgledala.
“Možda bi bilo bolje da se danas ne naprežeš.”
Načas sam pogledala Edwarda. “Smije li on natrag u školu?”
“Neko mora proširiti radosnu vijest da smo preživjeli”, rekao je Edward samodopadno.
“Zapravo”, ispravio ga je doktor Cullen, “imam dojam da se većina škole nalazi u čekaonici.”
“O, ne”, prostenjala sam i prekrila si lice rukama.
Doktor Cullen je podigao obrve. “Želiš li ostati ovdje?”
“Ne, ne!”, kazala sam usrdno, prebacila noge preko ruba kreveta i brzo skočila na pod. Prebrzo – zateturala sam, a doktor Cullen me pridržao da ne padnem. Izgledao je zabrinuto.
“U redu sam”, pokušala sam ga još jednom uvjeriti.
Nema potrebe da mu objašnjavam kako moje poteškoće s ravnotežom nemaju nikakve veze s time što sam se udarila u glavu.
“Uzmi Tylenol protiv bolova”, predložio mi je kad me uravnotežio.
“Ne boli me naročito”, uporno sam ponovila.
“Koliko čujem, imala si izuzetno puno sreće”, rekao je doktor Cullen, smješkajući se dok mi je kićenim rukopisom potpisivao karton.
“Imala sam sreće što je Edward slučajno stajao kraj mene”, dopunila sam ga, bacivši strog pogled prema osobi koju sam spomenula.
“A, čuj, da”, složio se doktor Cullen, odjednom se udubivši u papire pred sobom. Zatim je pogledao u stranu, prema Tyleru, i otišao do susjednog kreveta. Intuitivno sam spojila dva i dva: doktor zna u čemu je tajna.
“Nažalost, ti ćeš morati ostati s nama malo duže od nje”, rekao je Tyleru i počeo mu pregledavati posjekotine.
Čim mi je doktor okrenuo leđa, prišla sam Edwardu.
“Možemo malo popričati?”, oštro sam prošaptala ispod glasa. Ustuknuo je od mene, odjednom stisnuvši čeljust.
“Otac te čeka”, rekao je kroza zube.
Bacila sam pogled prema doktoru Cullenu i Tyleru.
“Voljela bih porazgovarati nasamo s tobom, ako nemaš ništa protiv”, ostala sam uporna.
Oštro me pogledao, a zatim mi okrenuo leđa i dugim koracima pošao dugačkom prostorijom. Skoro sam morala potrčati da ne zaostanem. Čim smo zašli u kratki hodnik, okrenuo se na peti i naglo mi se obratio.
“Što ti hoćeš od mene?”, upitao me srdito. Oči su mu bile hladne.
Zastrašila me njegova neprijaznost. Riječi su mi zvučale manje strogo nego što sam namjeravala. “Duguješ mi objašnjenje”, podsjetila sam ga.
“Spasio sam ti život – ništa ti ne dugujem.”
Ustuknula sam od prezira u njegovu glasu. “Obećao si mi.”
“Bella, udarila si se u glavu pa pričaš koješta.” Zvučao je jetko.
Na to me ispunio bijes, pa sam ga prkosno prostrijelila očima. “Moja glava je sasvim u redu.”

Korisnički profil

20 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:52 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Uzvratio mi je istim pogledom. “Što ti to hoćeš od mene, Bella?”
“Hoću saznati istinu”, rekla sam. “Hoću saznati zbog čega lažem za tvoj račun.”
“Što ti to misliš da se dogodilo?”, prasnuo je.
Riječi su u bujici navrle iz mene.
“Samo znam to da mi nisi bio ni blizu – ni Tyler te nije vidio, pa mi nemoj sad pričati da sam se prejako udarila u glavu. Onaj kombi samo što nas oboje nije zgnječio – ali nije, a tvoje ruke ostavile su udubinu na njegovom boku – a ti si ostavio i udubinu na onom drugom autu, a da sâm nisi nimalo nastradao – a kombi mi je trebao smrskati noge, ali ti si ga podigao…” Jasno sam čula kako suludo sve to zvuči, pa nisam mogla nastaviti dalje tako. Bila sam tako bijesna da sam osjećala kako mi naviru suze; pokušala sam ih suspregnuti škrgućući zubima.
Buljio je u mene u nevjerici. Ali lice mu je bilo napeto, spremno da mi se suprotstavi.
“Misliš da sam podignuo kombi s tebe?” Zvučao je kao da sumnja u moj zdravi razum, ali zbog toga sam postala samo još sumnjičavija. Kao da sam čula vješta glumca kako savršeno izgovara svoju repliku.
Samo sam mu kimnula jedanput, ukrućene vilice.
“Niko ti neće u to vjerovati, znaš.” U glasu mu se sad čula nota prezira.
“Neću to nikome ni reći.” Svaku sam riječ izgovorila polako, pažljivo obuzdavajući bijes.
Iznenađenje mu je zatitralo licem. “Zašto je to onda bitno?”
“Meni je bitno”, uporno sam nastavila. “Ne volim lagati – tako da bi ti bolje bilo da postoji dobar razlog zašto to radim.”
“Zar mi se ne možeš samo zahvaliti i prijeći preko toga?”
“Hvala ti.” Pričekala sam, zapjenjena i nestrpljiva.
“Baš ne želiš popustiti, je li?”
“Ne.”
“U tom slučaju… nadam se da uživaš u razočaranju.”
Šutke smo se mrštili jedno na drugo. Prva sam se oglasila, ne bih li se zadržala na temi. Bila sam u opasnosti da me smete njegovo srdito, veličanstveno lice.
Kao da sam to pokušavala izvojevati pobjedu u borbi pogledima s anđelom uništenja.
“Zašto si se onda uopće trudio?”, ledeno sam ga upitala.
Zastao je, a njegovo zadivljujuće lice na tren je postalo neočekivano ranjivo.
“Ne znam”, prošaptao je.
I zatim se okrenuo od mene i otišao.
Bila sam tako ljuta da mi je trebalo nekoliko minuta da se uspijem pomaknuti. Kad sam smogla snage da prohodam, polako sam otišla do izlaza u dnu hodnika.
U čekaonici je bilo još neugodnije nego što sam se bojala. Kao da je svako lice koje sam znala u Forksu došlo onamo kako bi moglo buljiti u mene. Charlie mi je pritrčao; podigla sam ruke.
“Ništa mi nije”, nadureno sam mu objasnila. Još sam bila srdita, nimalo raspoložena za priču.
“Što ti je doktor rekao?”
“Doktor Cullen me pregledao i kazao da sam u redu i da mogu kući.” Uzdahnula sam. Sad su stigli i Mike i Jessica i Eric, i sad su nam se počeli približavati. “Idemo”, zamolila sam ga.
Charlie mi je stavio jednu ruku iza leđa, ne dodirujući me sasvim, i odveo do staklenih vrata izlaza. Stidljivo sam mahnula prijateljima, nadajući se da im time dajem do znanja da se više ne moraju brinuti. Silno mi je laknulo – prvi put u životu – kad sam ušla u policijski automobil.
Vozili smo se šutke. Bila sam tako obuzeta mislima da sam jedva shvaćala da je Charlie pokraj mene. Bila sam posve sigurna da je Edwardov obrambeni gard u hodniku bio potvrda bizarnih stvari za koje je i meni bilo teško vjerovati da sam ih vidjela vlastitim očima.
Kad smo došli kući, Charlie je napokon progovorio.
“Ovaj… Morat ćeš nazvati Renée.” Spustio je glavu, znajući da je kriv.
Bila sam zapanjena. “Rekao si mami!”
“Oprosti.”
Zalupila sam vrata automobila na izlasku malo snažnije nego što je bilo nužno.
Mama mi je, naravno, bila sva histerična. Morala sam joj bar trideset puta reći da sam u redu prije nego što se smirila. Preklinjala me da se vratim kući – zaboravljajući činjenicu da je kuća trenutačno prazna – ali lakše sam se othrvala njezinim molbama nego što bih mislila. Bila
sam obuzeta zagonetkom koju je Edward postavio preda me. I nemalo opsjednuta samim Edwardom. Glupo, glupo, glupo. Nisam bila toliko željna bijega iz Forksa koliko bih trebala biti, koliko bi svaka normalna, prisebna osoba bila.
Odlučila sam da bih noćas baš i mogla ranije otići u krevet. Charlie me i dalje promatrao sa strepnjom, a to mi je išlo na živce. Usput sam svratila u kupaonicu i uzela tri Tylenola. Doista su mi pomogli, a kako se bol počela smirivati, utonula sam u san.
Te sam noći prvi put sanjala Edwarda Cullena.

Korisnički profil

21 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:53 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
4. POZIVI

U mom je snu bilo vrlo mračno, a ono malo slaboga svjetla što se uopće vidjelo kao da je dopiralo iz Edwardove kože. Nisam mu vidjela lice, već samo leđa, dok je odlazio od mene i ostavljao me u tmini. Ma kako brzo da sam trčala, nikako ga nisam uspijevala sustići; ma kako glasno da sam ga zvala, nijednom se nije okrenuo.
Izmučeno sam se probudila usred noći i više nisam mogla zaspati još jako dugo, bar mi se tako činilo.
Nakon toga, bio mi je skoro svake noći u snovima, ali uvijek negdje na rubu, nijednom dostižan.
Mjesec dana nakon nesreće protekao je tjeskobno, napeto i isprva vrlo neugodno.
Na moj očaj, ostala sam u središtu pozornosti cijeli taj tjedan. Tyler Crowley bio je nemoguć, posvuda me pratio, opsjednut potrebom da mi se nekako oduži. Pokušala sam ga uvjeriti da mi je više od svega stalo da se cijela stvar zaboravi – pogotovo s obzirom na to da mi se zapravo ništa nije dogodilo – ali on je ostao uporan. Išao je za mnom na odmorima i za vrijeme ručka sjedio za našim, sad prepunim stolom. Mike i Eric su prema njemu bili još manje prijazni nego jedan prema drugome, pa sam se zabrinula da sam stekla još jednog neželjenog obožavatelja.
Kao da se niko nije zabrinjavao zbog Edwarda, iako sam neprestano objašnjavala da je ispao junak – da me izvukao na sigurno i pritom skoro i sâm bio prignječen.
Nastojala sam zvučati uvjerljivo. Jessica, Mike, Eric i svi ostali uvijek bi na to rekli da ga nisu vidjeli ni blizu mjesta nesreće sve dok kombi nije bio odvučen odande.
Pitala sam se kako to da ga niko nije vidio gdje stoji ondje daleko po strani, prije nego što mi je naglo, nevjerojatno spasio život. Shrvano sam shvatila u čemu je vjerojatno razlog – niko drugi nije tako svjestan Edwarda kao što ja stalno jesam. Niko drugi ne promatra ga onako kao ja. Kako žalosno.
Edwarda nikad nisu okruživali brojni radoznalci željni da iz prve ruke čuju što je bilo. Klonili su ga se kao i obično. Cullenovi i Haleovi sjedili su za istim stolom kao i uvijek; nisu jeli, a razgovarali su samo međusobno.
Niko me od njih, a naročito Edward, nije više ni pogledao.
Dok je sjedio pokraj mene na nastavi, što je dalje za stolom mogao, izgledao je kao da uopće ne zapaža da sam tu. Tek bih se tu i tamo, kad bi mu se šake odjednom stegnule – rastegnuvši kožu do bjeline preko kostiju zglobova – upitala ne mari li on doista onoliko koliko se čini.
Bilo mu je krivo što me uklonio s puta Tylerovog kombija – jedino sam to mogla zaključiti.
Žarko sam željela porazgovarati s njime, a to sam i pokušala dan nakon nesreće. Posljednji put kad sam ga vidjela, na izlazu iz hitne službe, oboje smo bili silno bijesni. Još sam se ljutila na njega jer mi ne želi povjeriti istinu, iako sam besprijekorno održala svoj dio pogodbe.
Ali stajala je činjenica da mi je on spasio život, ma kako da mu je to već pošlo za rukom. I, preko noći, žestina moje ljutnje pretopila se u zadivljenu zahvalnost.
Kad sam došla na biologiju, već je bio na svome mjestu i zurio ravno preda se. Sjela sam, očekujući da se okrene prema meni. Ničim nije pokazao da je shvatio da sam stigla.
“Zdravo, Edwarde”, rekla sam mu ugodnim tonom, da vidi kako namjeravam biti pristojna.
Malčice je pomaknuo glavu prema meni, ne pogledavši me, jedanput kimnuo glavom i zatim se opet okrenuo u stranu.
I to mi je bio zadnji doticaj s njim, iako je svakoga dana bio na dva pedlja od mene. Ponekad sam ga promatrala, jer se nisam mogla suzdržati – samo izdaleka, u kantini ili na parkiralištu. Gledala sam kako mu zlaćane oči postaju vidno tamnije iz dana u dan. Ali u razredu ga nisam ništa više primjećivala nego on mene. Bilo mi je grozno. A snovi su se nastavljali.
Usprkos mojim bezočnim lažima, ton mojih e-mailova upozorio je Renée na moju depresiju, pa me nekoliko puta zabrinuto nazvala. Pokušala sam je uvjeriti da me to samo tišti klima.
Bar je Mikeu bilo drago zbog očitog zahlađenja između mene i moga laboratorijskog partnera. Vidjela sam da se brinuo da bi me Edwardovo odvažno spašavanje moglo zadiviti, pa mu je laknulo kad se ispostavilo da je učinak bio suprotan. Postao je samouvjereniji, sjedao mi je na rub stola da popričamo prije sata, posve ignorirajući Edwarda, kao što je on ignorirao mene.
Snijeg se zasvagda istopio nakon onog jedinog pogibeljno ledenog dana. Mike se razočarao jer uopće nije uspio organizirati ono grudanje, ali bilo mu je drago zbog toga što će onaj izlet na plažu uskoro postati moguć.
Ipak, kiša je nastavila obilato padati, i tjedni su prolazili.

Korisnički profil

22 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:53 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Jessica me obavijestila o još jednom predstojećem događaju – nazvala me prvog utorka u ožujku da me pita smije li za dva tjedna pozvati Mikea na proljetni ples gdje djevojke biraju.
“Sigurna si da nemaš ništa protiv… nisi ga ti možda mislila pitati?”, uporno je nastavila nakon što sam joj rekla da se ni najmanje ne protivim.
“Ne, Jess, jer neću ići”, čvrsto sam joj rekla. Ples je vidno iskakao iz raspona mojih umijeća.
“Bit će zbilja dobar provod.” Pokušala me nagovoriti tek reda radi. Dobila sam dojam da je Jessici draža moja neobjašnjiva popularnost od stvarnog druženja sa mnom.
“Dobro se provedi s Mikeom”, potaknula sam je.
Sutradan sam se iznenadila kad Jessica nije bila uobičajeno oduševljena na trigonometriji i španjolskom.
Šutke je hodala uz mene na odmoru, a bojala sam se pitati zašto. Ako ju je Mike odbio, ja sam bila zadnja kojoj bi ona to htjela kazati.
Strahovanje mi se pojačalo za vrijeme ručka, kad je Jessica sjela što je dalje mogla od Mikea i počela uživljeno ćaskati s Ericom. Mike je bio neuobičajeno šutljiv.
Mike je i dalje šutio dok me pratio na nastavu, a njegov nelagodan izraz lica bio je loš znak. Ali nije spomenuo dotičnu temu dok ja nisam sjela za stol, a on na njega. Kao i uvijek, bila sam napeto svjesna Edwarda koji sjedi dovoljno blizu da ga dotaknem, i ujedno tako dalek kao da je puka izmišljotina moje mašte.
“Dakle”, rekao je Mike gledajući u pod, “Jessica me pozvala na proljetni ples.”
“Baš super.” Nastojala sam zvučati vedro i oduševljeno.
“Sjajno ćeš se provesti s Jessicom.”
“Pa…” Ponestalo mu je riječi dok je proučavao moj osmijeh, očito nezadovoljan odgovorom koji sam mu dala. “Rekao sam joj da ću još razmisliti.”
“Zbog čega?” Odlučila sam zvučati razočarano, iako mi je bilo drago da je nije posve odbio.
Lice mu je bilo jarkorumeno kad je opet spustio pogled.
Pokolebala sam se od samilosti.
“Pitao sam se bi li… pa, bi li ti možda imala namjeru da me pozoveš.”
Na trenutak sam zastala, mrzeći val krivnje koji me oblio. Ali krajičkom sam oka opazila da se Edwardova glava refleksno nagnula prema meni.
“Mike, mislim da bi joj trebao reći da pristaješ”, rekla sam.
“Jesi li već pozvala nekoga?” Je li Edward opazio kako je Mike načas pogledao prema njemu?
“Ne”, potvrdila sam mu. “Uopće neću ići na ples.”
“Zašto ne?”, oštro me upitao Mike.
Nisam se htjela upustiti u sigurnosne rizike koje ples nosi, pa sam brzo smislila nove planove.
“Te subote idem u Seattle”, objasnila sam mu. Ionako sam morala otići iz mjesta – odjednom mi se taj dan učinio kao savršena prilika za to.
“Zar ne možeš otići neki drugi vikend?”
“Žao mi je, ne”, rekla sam. “Tako da ne tjeraj Jess da te više čeka – to je nepristojno.”
“Ma da, imaš pravo”, promumljao je i pokunjeno pošao natrag do svoga mjesta. Zažmirila sam i pritisnula prste o sljepoočnice, ne bih li tako istjerala krivnju i samilost iz glave. Gospodin Banner je počeo govoriti.
Uzdahnula sam i otvorila oči.
A Edward me ljubopitljivo promatrao, a isti onaj poznati trag ozlojeđenosti sad mu se još jasnije vidio u crnim očima.
Uzvratila sam mu pogled, iznenađeno, očekujući da brzo okrene glavu. Ali on mi je umjesto toga samo nastavio napeto proučavati oči. Nije dolazilo u obzir da skrenem pogled. Ruke su mi se počele tresti.
“Gospodine Cullen?”, pozvao ga je učitelj, tražeći odgovor na pitanje koje nisam čula.
“Krebsov ciklus”, odgovorio je Edward, naizgled se nevoljko obrativši gospodinu Banneru.
Spustila sam pogled na udžbenik čim su me njegove oči pustile, ne bih li se snašla. Kukavički kao i uvijek, prebacila sam kosu preko desnog ramena da si zakrijem lice. Nisam mogla vjerovati kakav me nalet osjećaja prožeo – samo zato što me on slučajno prvi put pogledao
u pet-šest tjedana. Nisam mu mogla dopustiti da ima toliki utjecaj na mene. To je stvarno bilo jadno. Ne samo jadno, nego i nezdravo.
Dala sam sve od sebe da ga ne zamjećujem do kraja sata, a kako je to bilo nemoguće, onda da mu barem ne dajem do znanja da ga zamjećujem. Kad se zvono konačno oglasilo, okrenula sam mu leđa da skupim svoje stvari, očekujući da će on smjesta otići, kao i obično.

Korisnički profil

23 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:53 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Bella?” Njegov mi glas nije smio zvučati tako poznato, kao da sam njegov zvuk slušala cijeloga života, a ne tek nekoliko kratkih tjedana.
Okrenula sam se polako, nevoljko. Nisam htjela osjetiti ono što sam znala da ću osjetiti kad ga pogledam u to presavršeno lice. Imala sam oprezan izraz kad sam se napokon okrenula prema njemu; izraz njegova lica bio je neproničan. Ništa mi nije rekao.
“Što? Sad opet razgovaraš sa mnom?”, konačno sam ga upitala, nehotice pomalo prgavo.
Usne su mu zatitrale, opirući se osmijehu. “Ne, zapravo ne”, priznao je.
Sklopila sam oči i polako izdahnula kroz nos, svjesna toga da škrgućem zubima. Pričekao je.
“Pa što onda hoćeš, Edwarde?”, upitala sam ga žmirećki, da mi bude lakše zvučati suvislo.
“Oprosti.” Zvučao je iskreno. “Vrlo sam nepristojan, znam. Ali ovako je zbilja bolje.”
Otvorila sam oči. Lice mu je bilo vrlo ozbiljno.
“Ne znam na što misliš”, rekla sam suzdržano.
“Bolje je da nismo prijatelji”, objasnio mi je. “Vjeruj mi.”Suzila sam oči. To sam već čula.
“Šteta što to nisi prije skužio”, prosiktala sam kroz zube. “Da prištediš sebi to silno žaljenje.”
“Žaljenje?” Ta riječ, i moj ton, očito su ga ulovili nespremnog.
“Žaljenje zbog čega?”
“Zbog toga što nisi pustio onom glupom kombiju da me naprosto zgnječi.”
Zaprepastio se. Pogledao me u nevjerici.
Kad se napokon oglasio, zvučao je gotovo ljuto. “Misliš da žalim što sam ti spasio život?”
“Znam da je tako”, poklopila sam ga.
“Ništa ti ne znaš.” Definitivno je bio bijesan.
Naglo sam okrenula glavu od njega, stisnuvši čeljust da iz mene ne navru sve optužbe kojima sam ga htjela obasuti. Skupila sam knjige, ustala i otišla do vrata.
Htjela sam dramatično izletjeti iz prostorije, ali, naravno, zapela sam vrškom čizme za dovratak i ispustila knjige.
Zastala sam u mjestu. Došlo mi je da ih samo ostavim.
Zatim sam uzdahnula i sagnula se da ih pokupim.
Našao se pokraj mene; već ih je složio. Pružio mi ih je s hladnim izrazom lica.
“Hvala”, ledeno sam rekla.
Oči su mu se suzile.
“Nema na čemu”, otpovrnuo mi je.
Brzo sam se uspravila, opet se okrenula od njega i šmugnula na tjelesni ne osvrnuvši se više.
Na tjelesnom je bilo brutalno. Prešli smo na košarku.
Moja ekipa mi ni jedanput nije dodala loptu, što je bilo dobro, ali puno sam padala. Ponekad sam povlačila i druge. Danas sam bila još gora nego inače, jer mi je glava bila tako prepuna Edwarda. Pokušala sam paziti na to što mi noge rade, ali stalno mi se uvlačio u misli
upravo kad mi je trebala ravnoteža.
Laknulo mi je, kao i uvijek, kad sam konačno smjela otići. Gotovo sam otrčala do kamioneta; postojalo je toliko ljudi koje sam htjela izbjeći. Kamionet je u nesreći pretrpio tek minimalna oštećenja. Morala sam zamijeniti stražnja svjetla, a da sam imala pravu lakiranu karoseriju,
popravila bih i nju. Tylerovi roditelji morali su prodati svoj kombi za rezervne dijelove.
Gotovo me strefilo srce kad sam zašla iza ugla i vidjela visoku, tamnu priliku kako stoji naslonjena o bokmog kamioneta. Zatim sam shvatila da je to samo Eric.
Nastavila sam dalje.
“Hej, Eric”, dobacila sam mu.
“Bok, Bella.”
“Što ima?”, rekla sam dok sam otključavala vrata.
Nisam obratila pažnju na tračak ukočenosti u njegovu glasu, tako da su me njegove iduće riječi ulovile nespremnu.
“Ma, da te pitam… hoćeš na proljetni ples sa mnom?”
Glas mu je pukao pri zadnjoj riječi.
“Mislila sam da djevojke biraju”, rekla sam neuvijeno, od zaprepaštenja.
“Pa, da”, priznao je postiđeno.
Sabrala sam se i pokušala mu uputiti topao smiješak.
“Hvala ti što si me pitao, ali toga dana ću biti u Seattleu.”
“O”, rekao je. “Pa, možda neki drugi put.”
“Svakako”, složila sam se, i zatim zagrizla za usnu. Ne bih htjela da to odviše doslovno shvati.
Odvukao se zgureno natrag prema školi. Začula sam prigušeno hihotanje.
Edward je prolazio ispred moga kamioneta, gledajući ravno preda se, stisnutih usana. Naglo sam otvorila vrata i uskočila unutra, glasno ih zalupivši za sobom. Zaglušujuće sam dala gas i izašla u rikverc na prolazni put.
Edward se već našao u svome autu, dva mjesta dalje, i glatko se isparkirao preda me, zapriječivši mi put. Tu je stao – da pričeka obitelj; vidjela sam njih četvero kako idu ovamo, ali još nisu stigli dalje od kantine. Došlo mi je da mu razvalim stražnju stranu sjajnoga a, ali bilo je
previše svjedoka. Pogledala sam u retrovizor. Počela se stvarati kolona. Odmah iza mene stajao je Tyler Crowley u svojoj nedavno kupljenoj polovnoj sentri, i mahao mi.
Bila sam tako živčana da mu nisam odmahnula.

Korisnički profil

24 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:53 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
Dok sam tamo sjedila, gledajući u sve osim u auto preda mnom, neko mi je zakucao na suvozački prozor.
Pogledala sam; bio je to Tyler. Zbunjeno sam bacila pogled u retrovizor. Auto mu je još bio upaljen, vrata je ostavio otvorena. Nagnula sam se preko kabine da spustim prozor. Ručica je zapinjala. Uspjela sam ga spustiti do pola, a onda sam odustala.
“Oprosti, Tyler, zapela sam iza Cullena.” Rasrdio me
– očito nisam ja bila kriva za zastoj.
“Ma, znam – samo sam te htio nešto pitati dok tu skupa stojimo u stupici.” Iscerio se.
Pa ne mogu vjerovati.
“Hoćeš me pozvati na proljetni ples?”, nastavio je.
“Neću biti u mjestu, Tyler.” Glas mi je zazvučao pomalo oštro. Morala sam se podsjetiti da nije on kriv što su Mike i Eric već iskoristili moju današnju kvotu strpljenja.
“Aha, Mike mi je to rekao”, priznao je.
“Pa zašto me onda – ”
Slegnuo je ramenima. “Nadao sam se da si mu to samo rekla da ga elegantno odbiješ.”
Okej, totalno je on kriv.
“Oprosti, Tyler”, rekla sam, trudeći se prikriti iživciranost.
“Zbilja idem izvan mjesta.”
“Nema frke. Još nam ostaje maturalna.”
I prije nego što sam mu stigla odgovoriti, već je krenuo natrag do svog auta. Osjećala sam šok na licu.
Pogledala sam preda se i ugledala kako Alice, Rosalie, Emmett i Jasper zajedno ulaze u volvo. Iz retrovizora su me gledale Edwardove oči. Nije bilo dvojbe, tresao se od smijeha, kao da je čuo svaku riječ koju je Tyler rekao.
Svrbila me noga da stisnem papučicu za gas… jedan mali udarac odostraga ne bi naudio nijednome od njih, nego samo tom sjajnom laku. Počela sam turirati motor.
Ali svi su sad već ušli i Edward se brzo udaljio. Odvezla sam se kući polako, pažljivo, gunđajući cijelim putem sebi u bradu.
Kad sam stigla doma, odlučila sam spremiti enchilade od piletine za večeru. Priprema će dugo trajati i zaokupiti me, tako da ne razmišljam. Dok sam dinstala luk i chili papričice, zazvonio je telefon. Skoro da me bilo strah da se javim, ali možda su me to zvali Charlie ili mama.
Zvala me Jessica, slavodobitno; Mike ju je sustigao poslije škole i prihvatio njezin poziv. Pridružila sam joj se nakratko u slavlju dok sam miješala povrće u tavi.
Žurila se, morala je još nazvati i Angelu i Lauren da im javi. Predložila sam joj – onako usput, nevino – da bi možda Angela, stidljiva djevojka koja je slušala biologiju sa mnom, mogla pozvati Erica. A Lauren, prgavica koja me uvijek ignorirala za stolom za vrijeme ručka, mogla
bi pozvati Tylera; čula sam da je on još slobodan. Jess je rekla da sam se to sjajno sjetila. Sad kad je bila sigurna u Mikea, zvučala je zaista iskreno kad mi je rekla da bi voljela da dođem na ples. I ovaj put sam iskoristila Seattle kao ispriku.
Nakon što sam spustila slušalicu, pokušala sam se posvetiti kuhanju – naročito sjeckanju piletine; nisam htjela još jedanput završiti na hitnoj. Ali u glavi mi se vrtjelo od napora da preispitam svaku riječ koju je Edward danas rekao. Što mu to znači da bi bilo bolje da nismo
prijatelji?
Želudac mi se stegao kad sam shvatila što je zacijelo htio reći. Sigurno vidi koliko me opčinio; očito me ne želi zavlačiti… tako da ne možemo biti ni prijatelji… jer ga uopće ne zanimam.
Naravno da ga ne zanimam, ljutito sam pomislila, a oči su me zapekle – zakašnjelo reagirajući na luk. Kad nisam zanimljiva. A on jest. Zanimljiv… i izuzetan… i zagonetan… i savršen… i prelijep… i možda sposoban podizati krupne kombije jednom rukom.
Pa, neka. Mogu ja njega pustiti na miru. Pustit ću ga na miru. Odslužit ću kaznu koju sam sama sebi nametnula ovdje u čistilištu, a nakon toga će mi, nadam se, neka škola na Jugozapadu, ili možda na Havajima, ponuditi stipendiju. Usredotočila sam misli na sunčane
plaže i visoke palme dok sam završavala enchilade i stavljala ih u pećnicu.
Charlie je izgledao sumnjičavo kad se vratio kući i osjetio miris paprike. Nisam mu to mogla zamjeriti – najbliža jestiva meksička hrana vjerojatno se nalazila u južnoj Kaliforniji. Ali bio je murjak, pa makar i iz maloga mjesta, tako da je bio dovoljno hrabar da se usudi zagristi.
Izgleda da mu se svidjelo. Bilo je zabavno gledati kako mi polako počinje vjerovati u kuhinji.

Korisnički profil

25 Re: Knjiga na našem forumu on uto lip 21, 2011 10:53 am

(c)micy

avatar
Administrator
Administrator
“Tata?”, upitala sam ga kad je bio pri kraju.
“Da, Bella?”
“Ovaj, samo sam ti htjela reći da idem na jedan dan u Seattle onu drugu subotu… ako je to u redu.” Nisam ga htjela pitati za dopuštenje – to bi stvorilo loš presedan – ali sama sam sebi zazvučala nepristojno, pa sam pridodala pitanje na kraju.
“Zašto?” Zvučao je iznenađeno, kao da ne može zamisliti što to Forks ne bi mogao ponuditi.
“Pa, htjela bih si kupiti neke knjige – ovdašnja knjižnica je prilično ograničena – i možda malo pogledati odjeću.” Imala sam više novca nego inače, jer, zahvaljujući Charlieju, nisam morala kupiti auto. Dobro, kamionet me ipak poprilično koštao u pogledu goriva.
“Taj kamionet ti vjerojatno dosta troši”, rekao je, ponovivši moje misli.
“Znam, napunit ću ga u Montesanu i Olympiji – i Tacomi, budem li morala.”
“Ideš sasvim sama?”, upitao me, a ja nisam mogla procijeniti sumnja li on to da imam tajnog dečka, ili se samo brine zbog mogućih nevolja s gorivom.
“Da.”
“Seattle je velik grad – mogla bi se izgubiti”, zabrinuto je rekao.
“Tata, Phoenix je pet puta veći od Seattlea – i znam čitati auto-karte, ništa se ti ne brini.”
“Hoćeš da ja odem s tobom?”
Pokušala sam domišljato prikriti svoju užasnutost.
“Ma nema frke, tata, vjerojatno će mi cijeli dan otići na presvlačenje – vrlo dosadno.”
“O, u redu, onda.” Pomisao na to da bi morao provesti ma koliko vremena u prodavaonicama ženske odjeće smjesta ga je odbila.
“Hvala.” Osmjehnula sam mu se.
“Hoćeš li stići na vrijeme za ples?”
Grrr. Samo u jednom ovako malom mjestu očevi znaju kad se održavaju školski plesovi.
“Ne – ne znam plesati, tata.” On bi barem trebao imati razumijevanja za to – probleme s ravnotežom nisam naslijedila od majke.
Doista je imao razumijevanja. “A da, tako je”, shvatio je.
Sutradan ujutro, pri parkiranju sam namjerno stala sto je dalje moguće od sjajnoga a. Nisam se htjela izložiti pretjeranom iskušenju i dovesti se u situaciju da mu dugujem novi auto. Dok sam izlazila iz kabine, ušeprtljala sam se s ključem i pao mi je u lokvu pod nogama.
Kad sam se sagnula da ga uzmem, neka ga je bijela ruka munjevito zgrabila prije mene. Naglo sam se uspravila.
Edward Cullen stajao je tik do mene, opušteno naslonjen na moj kamionet.
“Kako ti je to pošlo za rukom?”, upitala sam ga zaprepašteno i srdito.
“Što to?” Ispružio je pritom moj ključ. Kad sam pružila ruku, ispustio mi ga je u dlan.
“Pojaviti se iz vedra neba.”
“Bella, nisam ti ja kriv što imaš iznimno slabu moć zapažanja.” Govorio je tiho kao i inače – baršunastim, prigušenim glasom.
Namrštila sam mu se u to savršeno lice. Danas su mu oči opet bile svijetle, zagasite boje zlaćanog meda.
Zatim sam morala spustiti pogled, da saberem iznenada pomršene misli.
“Zašto si sinoć izazvao zastoj?”, oštro sam ga upitala, i dalje gledajući u stranu. “Mislila sam da bi se trebao praviti da ne postojim, umjesto da me pokušavaš ubiti živciranjem.”
“To je bilo za Tylerov račun, ne za moj. Morao sam mu pružiti priliku.” Počeo se smijuljiti.
“Ma ti…” Zinula sam u čudu. Nisam se mogla sjetiti dovoljno jake pogrde. Imala sam dojam da bi ga žestina moje ljutnje trebala spaliti na mjestu, ali njemu je to samo bilo još smješnije.
“I ne pravim se da ne postojiš”, nastavio je.
“Znači pokušavaš me ubiti živciranjem? Budući da to nije uspjelo Tylerovom kombiju?”
Jantarne su mu oči bljesnule bijesom. Čvrsto je stisnuo usne, izgubivši svaki trag raspoloženja.
“Bella, pričaš potpune besmislice”, rekao je, a tihi glas bio mu je hladan.

Korisnički profil

Sponsored content


[Vrh]  Poruka [Stranica 1 / 7.]

Go to page : 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7  Next

Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.