Knjiga na našem forumu

UVOD

Ti siloviti užici imaju silovite svršetke
i umiru u svom slavlju kao vatra i puščani prah
što se u poljupcu nište.
“Romeo i Julija”, drugi čin, šesti prizor

Imala sam dojam da sam zarobljena u jednoj od onih
užasnih noćnih mora, onih u kojima moraš trčati, trčati
sve dok ti pluća ne prsnu, ali ne možeš natjerati tijelo da
ti se dovoljno brzo kreće. Noge kao da su mi se micale
sve sporije i sporije dok sam se probijala kroz bešćutnu
gomilu, ali kazaljke na satu golemog zvonika nisu se usporavale.
Nezaustavljivom, nezainteresiranom snagom
neumoljivo su se okretale prema kraju – kraju svega.
Ali ovo nije bio san, a za razliku od more, nisam trčala
da spasim svoj život; bila sam u utrci za spas nečega
nemjerljivo dragocjenijeg. Vlastiti mi je život danas
malo značio.
Alice je rekla da je itekako moguće da obje ovdje izgubimo
život. Možda bi ishod bio drugačiji da nju nije
zarobilo jarko danje svjetlo; samo sam ja mogla trčati
ovim sunčanim, napučenim trgom.
A nisam mogla trčati dovoljno brzo.
I zato me bilo baš briga što nas okružuju iznimno
opasni neprijatelji. Kad je počeo odzvanjati puni sat, vibrirajući
mi pod potplatima presporih nogu, znala sam
da ću zakasniti – i bilo mi je drago što nešto krvožedno
čeka u prikrajku. Jer kad sam u ovome doživjela neuspjeh,
odrekla sam se svake želje za životom.
Sa zvonika je opet odjeknulo zvono, a sunce je zasjalo
sa same središnje tačke neba

1. PROSLAVA

Bila sam devedeset devet zarez devet posto sigurna
da sanjam.
Razlozi moje tolike sigurnosti bili su u tome što sam,
prvo, stajala u jarkom snopu sunčevog svjetla – onako zasljepljujuće
bistrog svjetla kakvo nikad ne obasjava moje
novo kišno prebivalište, gradić Forks u državi Washington
– i, drugo, što sam gledala svoju baku Marie. Baka je već
šest godina bila pokojna, pa je to pružalo čvrst dokaz u
prilog teoriji o snu.
Baka se nije naročito promijenila; lice joj je izgledalo
posve isto kakvog sam ga pamtila. Koža joj je bila meka i
smežurana, stisnuta u tisuću borica što su blago prianjale
za kosti pod njima. Poput suhe marelice, ali okružena
paperjastim oblakom guste sijede kose.
Usta su nam se – njezina stisnuta od bora – istovremeno
raširila u jednaki iznenađeni poluosmijeh. Po svemu
sudeći, ni ona nije očekivala da će me vidjeti.
Namjeravala sam joj postaviti pitanje; imala sam ih
toliko – što to ona radi tu, u mom snu? Što je radila u
proteklih šest godina? Je li djed u redu, i jesu li se pronašli
tamo gdje već jesu? – ali ona je otvorila usta u isti
mah kad i ja, pa sam zastala da je pustim da prva progovori.
I ona je zastala, a onda smo se obje nasmiješile zbog
te sitne nespretnosti.
“Bella?”
Nije me to baka pozvala po imenu, pa smo se obje
okrenule da vidimo ko se to pridružio našem malom
obiteljskom okupljanju. Nisam morala pogledati da bih
znala ko je to; taj bih glas svugdje prepoznala – prepoznala
i javila mu se, na javi ili u snu... ili čak u smrti,
kladim se. Za taj bih glas prošla kroz vatru – ili, da
manje dramatiziram, svaki dan gacala kroz hladnoću i
beskrajnu kišu.
Edward.
Premda bih se uvijek oduševila što ga vidim – na javi
i inače – i premda sam bila gotovo sigurna da sanjam,
uspaničila sam se kad je Edward pošao prema nama kroz
blještavi snop sunca.
Uspaničila sam se jer baka nije znala da volim vampira
– niko to nije znao – pa kako ću joj sada objasniti
to što se sjajna sunčeva svjetlost rasipa s njegove kože u
tisuću okrajaka duginih boja, kao da je sazdan od kristala
ili dijamanta?
Pa, bako, možda si primijetila da moj dečko svjetluca.
To tako bude kad se nađe na suncu. Nemoj da te to zabrinjava...
Pa što on to radi? Cijeli razlog njegova življenja u
Forksu, najkišovitijem mjestu na svijetu, leži u tome što
ovdje može izlaziti danju, a da ne razotkrije tajnu
svoje porodice

A ipak, evo ga gdje elegantno korača prema
meni – s najljepšim osmijehom na svome anđeoskom
licu – kao da sam jedina ovdje.
U toj sekundi poželjela sam da nisam jedina iznimka
za njegov zagonetni dar; obično sam bila vrlo zahvalna
na tome što jedino moje misli on ne može čuti jednako
jasno kao da su izgovorene naglas. Ali sada sam poželjela
da čuje i mene, a time i upozorenje koje mu iz sve snage
dovikujem u glavi.
Panično sam se osvrnula prema baki i vidjela da je
prekasno. Upravo se okretala da me pogleda u čudu. Pogled
joj je bio zgranut koliko i moj.
Edward – koji se i dalje smješkao tako prekrasno da
mi se činilo kako će mi srce nabreknuti i iskočiti iz grudi
– prišao mi je, obgrlio me i okrenuo se prema mojoj
baki.
Bakin me izraz lica iznenadio. Umjesto da izgleda
užasnuto, gledala me krotko, kao da očekuje prijekor.
I stajala je u tako čudnom položaju – jedne ruke nespretno
ispružene od tijela, protegnute i zatim ovijene
oko zraka. Kao da je prigrlila nekoga meni neopazivoga,
nekoga nevidljivog...
Tek tada, kad sam sagledala širu sliku, zapazila sam
golemi pozlaćeni okvir što obuhvaća priliku moje bake.
Ne shvaćajući što je to, podigla sam onu ruku koja mi
nije bila oko Edwardova struka i pokušala je njome dotaknuti.
Ona je potpuno vjerno izvela isti pokret, odražavajući
ga. Ali tamo gdje su nam se prsti trebali dotaknuti
nije bilo ničega osim hladnog stakla...
S mučnim, trenutnim udarcem, moj se san naglo
pretvorio u moru.
To nije baka.

To sam ja. Ja u ogledalu. Ja – prastara, izborana i smežurana.
Edward je stajao kraj mene, bez odraza u ogledalu, nesnosno
krasan, dovijeka sedamnaestogodišnjak.
Prislonio je svoje ledene, savršene usne na moj oronuli
obraz.
“Sretan ti rođendan”, šapnuo je.
Naglo sam se probudila – širom otvorivši oči – i zinula
da dođem do daha. Mutna siva svjetlost, ta poznata
svjetlost oblačnog jutra, zamijenila je zasljepljujuće sunce
iz moga sna.
Samo san, kazala sam samoj sebi. To je bio samo san.
Duboko sam udahnula, a onda se opet trgnula kad mi
je proradila budilica. Mali kalendar u kutu brojčanika
na satu davao mi je do znanja da je danas trinaesti septembar.
Samo san, ali bar u jednom pogledu sasvim proročanski.
Danas mi je rođendan. Službeno mi je osamnaest
godina.
Mjesecima sam strepila od ovoga dana.
Cijeloga tog savršenog ljeta – najsretnijeg ljeta koje
sam u životu provela, najsretnijeg ljeta koje je iko igdje
ikada proveo, kao i najkišovitijeg ljeta u povijesti Olimpijskog
poluotoka – ovaj sumorni datum vrebao je iz
prikrajka i samo čekao da me zaskoči.
A sada, kad me snašao, bilo je još i gore nego što sam
strahovala. Osjećala sam to – starija sam. Svaki dan sam
sve starija, ali ovo je drugačije, gore, izmjerljivije. Osamnaest
mi je godina.
A Edwardu nikad neće biti.
Kad sam otišla oprati zube, gotovo sam se iznenadila
što se lice u ogledalu nije promijenilo. Zagledala sam se u sebe, tražeći neki trag nastajanja bora u mojoj koži boje
slonovače. Ipak, jedine bore bile su mi one na čelu, a
znala sam da će i one nestati, samo da se uspijem opustiti.
Nisam mogla. Obrve su mi ostale zapletene u zabrinutu
crtu iznad usplahirenih smeđih očiju.
Bio je to samo san, iznova sam se podsjetila. Samo
san... ali ujedno i moja najgora noćna mora.
Preskočila sam doručak, u žurbi da izađem iz kuće
što je prije moguće. Nisam posve uspjela izbjeći svoga
tatu, tako da sam morala provesti nekoliko minuta u
izigravanju razdraganosti. Iskreno sam se pokušala oduševiti
poklonima koje sam ga molila da mi ne kupi, ali
svaki put kad sam se morala osmjehnuti, činilo mi se
kao da samo što se nisam rasplakala.
Trudila sam se sabrati dok sam se vozila u školu. Bilo
mi je teško izbiti iz glave onu viziju bake – nisam imala
namjeru smatrati da sam to bila ja. Nisam osjećala
ništa osim očaja sve dok nisam parkirala na poznatom
prostoru iza gimazije Forks i opazila Edwarda gdje stoji
nepomično naslonjen o svoj ulašteni srebrni volvo, kao
mramorni spomenik nekom zaboravljenom paganskom
bogu ljepote. San mu nipošto nije bio ravan. A on je tu
čekao mene, baš kao i svaki drugi dan.
Beznađe je trenutno minulo u meni; zamijenilo ga
je čuđenje. Čak i nakon pola godine s njim, još nisam
mogla vjerovati da zaslužujem imati ovoliko sreće.
Njegova sestra Alice stajala je uz njega. I ona me čekala.
Naravno, Edward i Alice nisu bili doista u rodu (u
Forksu se smatralo da su svu braću i sestre Cullen usvojili
dr. Carlisle Cullen i njegova supruga Esme, oboje
vidno premladi da imaju djecu srednjoškolske dobi), ali
koža im je bila navlas iste blijede boje, oči iste čudne zlaćane nijanse, obrubljene istim dubokim, modricama
sličnim kolobarima.

I njezino je lice, poput njegovoga,
bilo zapanjujuće lijepo. Nekome upućenom – nekome
poput mene – te su sličnosti otkrivale što su oni.
Od pogleda na Alice koja me tamo čeka – očiju boje
okera blistavih od uzbuđenja dok drži kutijicu sa srebrnim
omotom – namrgodila sam se. Kazala sam Alice da
za rođendan ne želim ništa, ništa, ni poklone, pa čak ni
pažnju. Očito, za moje se želje tu baš i nije marilo.
Zalupila sam vrata svojeg vozila, Chevroletovog kamioneta
iz ’53. – kiša mrvica hrđe sasula se na mokri
asfalt – i polako otišla do njih. Alice je poskočila i pritrčala
mi u susret, dok joj je lice male vile sjalo pod natapiranom
crnom kosom.
“Sretan rođendan, Bella!”
“Psst!”, prosiktala sam i obazrela se po parkiralištu,
da provjerim je li ju iko čuo. Zadnje što mi je trebalo
bila je nekakva proslava dotične crne obljetnice.
Zanemarila me. “Želiš otvoriti svoj poklon sada ili
kasnije?”, upitala me žustro dok smo skupa prilazile
Edwardu, koji nas je i dalje čekao.
“Neću poklone”, pobunila sam se, sebi u bradu.
Kao da je napokon dokučila kakve sam volje. “U
redu... onda kasnije. Je l’ ti se sviđa spomenar koji ti je
majka poslala? A fotoaparat koji ti je dao Charlie?”
Uzdahnula sam. Naravno da ona zna što sam sve dobila
za rođendan. Edward nije jedini član svoje obitelji s
neobičnim darovima. Alice je “vidjela” što moji roditelji
planiraju čim su sami to odlučili.
“Aha. Super su.”
“Meni je to baš dobra ideja. Maturantica si samo jednom
u životu. Mogla bi baš to i ovjekovječiti.” “Koliko puta si ti bila maturantica?”
“To nije ista stvar.”
Tada smo stigle do Edwarda, koji mi je pružio ruku.
Željno sam je primila, zaboravivši načas svoje mračno
raspoloženje. Koža mu je, kao i uvijek, bila glatka, tvrda
i vrlo hladna. Nježno mi je stisnuo prste. Pogledala
sam mu u nemirne oči boje topaza, našto mi se i srce ne
baš nježno stisnulo. Kad je začuo podrhtavanje otkucaja
moga srca, opet se nasmiješio.
Podigao je slobodnu ruku i jednim hladnim vrškom
prsta prešao po obodu mojih usana kad je progovorio.
“Dakle, kao što je rečeno, nije mi dopušteno poželjeti ti
sretan rođendan, je li tako?”
“Da. Tako je.” Nikad nisam mogla posve oponašati
ritam njegovog savršenog, formalnog govora. Takvo što
moglo se naučiti samo u nekom ranijem stoljeću.
“Samo provjeravam.” Prešao je rukom kroz kuštravu
kosu boje bronce. “Moguće je da si se predomislila. Većini
ljudi sviđa se slaviti rođendane i primati poklone.”
Alice se nasmijala, a taj zvuk bio je sav od srebra, kao
zvonce na vjetru. “Naravno da će ti se svidjeti. Svi danas
moraju biti dobri prema tebi i puštati ti na volju, Bella.
Što je najgore što se može dogoditi?” Izgovorila je to kao
retoričko pitanje.
“Da ostarim”, svejedno sam joj odgovorila, a glas mi
nije bio onoliko čvrst koliko sam htjela.
Meni uz bok, Edwardov se osmijeh stisnuo u tvrdu crtu.
“Osamnaest godina nije neka naročita starost”, rekla
je Alice. “Zar žene obično ne čekaju dvadeset devetu prije
nego što se počnu uzrujavati zbog rođendana?”
“Starije su od Edwardovih”, promumljala sam.
Uzdahnuo je.

“Tehnički rečeno”, kazala je, zadržavajući opušten
ton. “Samo za jednu godinicu, ipak.”
A meni se činilo da... kad bih mogla biti sigurna u
budućnost koju želim, sigurna da ću moći dovijeka biti
uz Edwarda, i uz Alice i ostale Cullenove (po mogućnosti
ne kao smežurana bakica)... onda mi godina-dvije
ovamo ili onamo ne bi bile naročito bitne. Ali Edward
se smrtno protivio svakoj budućnosti u kojoj bih se promijenila.
Svakoj budućnosti u kojoj bih postala poput
njega – u kojoj bih i ja postala besmrtna.
Pat-pozicija, tako je to nazvao.
Nisam istinski uviđala zašto Edward tako misli, ruku
na srce. Što je to tako sjajno u smrtnosti? Biti vampir
nije mi se činilo baš tako užasnim – barem ne na način
na koji to rade Cullenovi.
“Kada ćeš biti kod kuće?”, nastavila je Alice, mijenjajući
temu. Iz lica joj se vidjelo da smjera upravo ono što
sam se nadala izbjeći.
“Nisam znala da planiram biti kod kuće.”
“Ma, budi fer, Bella!”, požalila se. “Nećeš nam valjda
sada tako upropastiti cijelo veselje, je li?”
“Mislila sam da je poanta mog rođendana u onome
što ja želim.”
“Dovest ću je od Charlieja odmah poslije škole”, kazao
joj je Edward, posve me prečuvši.
“Moram na posao”, pobunila sam se.
“Zapravo, ne moraš”, rekla mi je Alice, puna sebe.
“Već sam razgovarala s gospođom Newton. Zamijenit će
ti smjenu. Kazala je da ti čestitam rođendan.”
“Ma – ma svejedno ne mogu doći”, promucala sam,
dovijajući se nekakvoj isprici. “Jer, ovaj, još nisam stigla
pogledati Romea i Juliju za engleski.”
Alice je prezirno frknula. “Ti znaš Romea i Juliju napamet.”
“Ali gospodin Berty kaže da ćemo u potpunosti cijeniti
djelo tek kada vidimo glumačku izvedbu – tako je
Shakespeare htio da se doživi.”
Edward je zakolutao očima.
“Već si gledala film”, optužila me Alice.
“Ali ne verziju iz šezdesetih. Gospodin Berty kaže da
je ta najbolja.”
S Alicinog lica napokon je nestao onaj samodopadni
smiješak. Oštro me pogledala.
“Možeš milom, a možeš i silom, Bella, ali na ovaj ili
onaj način – ”
Edward ju je prekinuo u prijetnji. “Smiri se, Alice.
Ako Bella želi gledati film, onda smije. Rođendan joj je.”
“Eto vidiš”, dodala sam.
“Dovest ću je oko sedam”, nastavio je. “Tako ćete
imati više vremena da sve pripremite.”
Opet je zvonko odjeknuo Alicin smijeh. “Zvuči dobro.
Vidimo se večeras, Bella! Bit će zabavno, vidjet ćeš.”
Široko se osmjehnula – otkrivajući sve svoje savršene,
svjetlucave zube – a onda mi dala pusu u obraz i otplesala
prema svom prvom satu nastave dok se nisam ni
snašla.
“Edwarde, molim te – ”, počela sam ga kumiti, ali on
mi je studenim prstom pritisnuo usne.
“Poslije ćemo o tome. Da ne zakasnimo na nastavu.”
Niko se nije potrudio ni da nas pogleda kad smo
sjeli na uobičajena mjesta u dnu učionice (danas smo
imali gotovo potpuno jednak raspored sati – čudo jedno
kakve je sve usluge Edward uspijevao izvući od žena u
upravi). Edward i ja sada smo bili predugo zajedno da se o nama više govorka

Čak se ni Mike Newton više
nije trudio mrko me gledati, od čega sam nekoć znala
osjetiti izvjesnu grižnju savjesti. Sada mi se pak smiješio,
a meni je bilo drago što je po svemu sudeći prihvatio da
možemo biti samo prijatelji. Mike se preko ljeta promijenio
– lice mu je izgubilo dio one oblosti, tako da su mu
se jagodice istaknule, a blijedu, plavu kosu češljao je u
novu frizuru; umjesto da bude sva nakostriješena, sad je
bila duža i gelom učvršćena u pomno izrađen nehaj. Bilo
je lako vidjeti što ga je za to nadahnulo – ali Edwardov
se izgled nije mogao steći oponašanjem.
Kako je dan odmicao, razmišljala sam o načinima na
koje bih mogla izbjeći to što mi se večeras već sprema u
domu Cullenovih. Bilo bi već dovoljno loše da moram
slaviti kad mi se žaluje. Ali, što je još gore, tamo će bez
ikakve sumnje biti pažnje i darova.
Pažnja nikad nije nešto dobro, kao što može potvrditi
svaka druga trapavica sklona nezgodama. Niko ne želi
biti obasjan reflektorom kada bi lako mogao pasti na
nos.A ja sam vrlo izričito zamolila – dobro, zapravo naredila
– da mi ove godine niko ne daje poklone. Čini se da
Charlie i Renée nisu jedini koji su to odlučili zanemariti.
Nikad nisam imala previše novca, što mi nikad nije
smetalo. Renée me podigla na plaći odgajateljice iz vrtića.
Niti Charlie nije stjecao bogatstvo na svom radom
mjestu – bio je načelnik policije ovdje, u sićušnome
mjestašcu po imenu Forks. Jedini sam prihod stjecala
tako što sam tri dana tjedno radila u mjesnoj prodavaonici
sportske opreme. U ovako malom mjestu imala
sam sreće što uopće imam posao. Svaki cent koji bih zaradila
išao je u moju mikroskopsku ušteđevinu za studij.
(Studij mi je bio plan B. Još sam gajila nade u plan A,
ali Edward je tako tvrdoglavo htio da ostanem čovjek...)
Edward je imao pregršt novca – nisam htjela ni misliti
koliko. Novac praktički ništa nije značio ni Edwardu
ni ostatku Cullenovih. To je naprosto bilo nešto što se
samo od sebe gomila kad se ima vremena u nedogled i
sestru sposobnu nevjerojatno tačno predvidjeti burzovne
trendove. Edward nikako nije shvaćao zbog čega mi
smeta kad on troši novac na mene – zbog čega mi je
neugodno kad me odvede u skupi restoran u Seattleu,
zbog čega mi ne smije kupiti auto koji može postići brzinu
veću od osamdeset kilometara na sat, ili zbog čega
mu ne dopuštam da mi plati školarinu za studij (bio je
apsurdno oduševljen planom B). Edward je smatrao da
pravim nepotrebne probleme.
Ali kako da pustim da mi daje koješta kad mu ničim
ne mogu uzvratiti? Iz nekog nedokučivog razloga,
on želi biti sa mnom. Sve što mi da povrh toga samo
uveličava taj nesrazmjer.
U ostatku dana Edward i Alice nisu više spomenuli
moj rođendan, pa sam se stala polako opuštati.
Za ručkom smo sjedili za uobičajenim stolom.
Za tim je stolom vladalo neobično primirje. Nas troje
– Edward, Alice i ja – sjedili smo na krajnjem južnom
kraju stola. Sada, nakon što su “stariji” i donekle strašniji
(barem u Emmettovom slučaju) Cullenovi maturirali,
Alice i Edward nisu više djelovali tako prijeteće, pa nismo
tu sjedili sami. Moji ostali prijatelji, Mike i Jessica
(koji su prolazili nezgodnu fazu druženja nakon veze),
Angela i Ben (čija je veza preživjela ljeto), Eric, Conner,
Tyler i Lauren (iako se ova posljednja nije zaista ubrajala
među prijatelje) sjedili su svi skupa, za istim stolom, s druge strane nevidljive crte

Ta bi se crta rastopila za
sunčanih dana, kad su Edward i Alice uvijek markirali, a
onda bi se razgovor bez napora proširio i na mene.
Edwardu i Alice to sitno izopćavanje nije bilo ni čudno
ni bolno kao što bi meni bilo. Jedva da su ga i zamijetili.
Ljudima je uz Cullenove uvijek bilo neobično nelagodno,
gotovo strašno, iz nekog razloga koji sami sebi
nisu mogli objasniti. Ja sam bila rijetka iznimka od tog
pravila. Katkad je Edwardu smetalo koliko se ugodno
osjećam uz njega. Smatrao je sebe vrlo opasnim za moje
zdravlje – a ja bih se silovito oprla tom mišljenju svaki
put kad bi ga on izrekao.
Poslijepodne je brzo prošlo. Nastava je završila, a
Edward me ispratio do kamioneta kao i obično. Ali ovaj
put mi je otvorio suvozačka vrata. Alice je po svoj prilici
otišla kući njegovim autom, kako bi me on mogao spriječiti
da ne pobjegnem.
Prekrižila sam ruke i odbila pokušati da se maknem s
kiše. “Rođendan mi je, zar ne smijem voziti?”
“Pretvaram se da ti nije rođendan, baš kao što si željela.”
“Ako mi nije rođendan, onda ne moram večeras u
tvoju kuću...”
“Dobro onda.” Zatvorio je suvozačka vrata, prošao
kraj mene i otvorio suprotna. “Sretan rođendan.”
“Psst”, mlako sam ga ušutkala. Ušla sam kroz otvorena
vrata, žaleći što nije prihvatio prvu ponudu.
Edward se poigravao radijem dok sam vozila, odmahujući
glavom od negodovanja.
“Tvoj radio ima užasan prijem.”
Namrštila sam se. Nisam voljela da mi kritizira kamionet.
Kamionet je bio sjajan – imao je karakter.
“Hoćeš fora liniju? Vozi vlastiti auto.” Tako me uzrujavalo
što to planira Alice, uz ionako tmurno raspoloženje,
da su mi riječi zazvučale oštrije nego što sam namjeravala.
Praktički nikad nisam bila prijeke ćudi prema
Edwardu, pa je zbog tona mojih riječi morao stisnuti
usne, da se ne nasmiješi.
Kad sam parkirala pred Charliejevom kućom, okrenuo
se prema meni i uhvatio mi lice dlanovima. Bio je
vrlo oprezan, pritisnuvši mi blago samo vrške prstiju uz
sljepoočnice, jagodice i čeljust. Kao da sam iznimno lomljiva.
A tako je upravo i bilo – barem u usporedbi s
njim.
“Trebaš biti dobre volje, bar na današnji dan”, šapnuo
mi je. Osjetila sam njegov slatki dah na licu.
“A ako ne želim biti dobre volje?”, upitala sam ga,
dišući neravnomjerno.
Zlaćane su mu se oči zažarile. “Onda šteta.”
U glavi mi se već vrtjelo kad mi se prignuo bliže i
pritisnuo ledene usne na moje. Kao što je bez sumnje i
namjeravao, zaboravila sam na sve svoje brige i posvetila
se nastojanju da ne zaboravim udisati i izdisati.
Zadržao je usta na mojima, hladna, glatka i nježna,
sve dok ga nisam obujmila rukama oko vrata i unijela
se u poljubac s malo previše oduševljenja. Osjetila sam
kako mu se usne zadižu kad mi je pustio lice i uhvatio
moje ruke iza svoga vrata, da ih rasplete.
Edward je pažljivo postavio mnoga ograničenja našem
tjelesnom odnosu, u namjeri da me održi na životu.
Iako sam poštovala potrebu za održavanjem sigurnog
razmaka između svoje kože i njegovih poput britve
oštrih, otrovom premazanih zuba, znala sam zaboraviti
takve banalnosti dok me ljubio.

“Budi dobra, molim te”, dahnuo mi je uz obraz.
Nježno je još jednom prislonio usne na moje, a onda se
odmaknuo i preklopio mi ruke preko trbuha.
Bilo mi je bubnjalo u ušima. Stavila sam jednu ruku
na srce. Hiperaktivno mi je tuklo pod dlanom.
“Misliš da ću se ikada snaći u ovome?”, upitala sam
se, uglavnom za svoj račun. “Da će mi srce možda jednoga
dana prestati nastojati iskočiti iz grudi svaki put kad
me dotakneš?”
“Stvarno se nadam da neće”, rekao je pomalo samodopadno.
Zakolutala sam očima. “Idemo gledati kako se Capulettijevi
i Montecchijevi makljaju, može?”
“Tvoja želja, moja zapovijed.”
Edward se izvalio na kauču dok sam ja puštala film i
premotavala najavnu špicu. Kad sam sjela na rub ležaljke
pred njim, obujmio me rukama oko struka i privio
uz grudi. Nisu bile baš onoliko udobne kao što bi bio
jastučić, imajući u vidu da su mu prsa bila tvrda i hladna
– i savršena – kao u skulpture od leda, ali definitivno su
mi bile draže. Skinuo je stari pokrivač s naslona kauča i
umotao me u njega, da se ne smrznem uz njegovo tijelo.
“Znaš, nikad nisam imao naročitih živaca za Romea”,
spomenuo je kad je film počeo.
“Što fali Romeu?”, upitala sam ga, pomalo uvrijeđeno.
Romeo mi je bio jedan od najdražih književnih likova. Sve
dok nisam upoznala Edwarda, pomalo sam se palila na njega.
“Pa, prije svega, zaljubljen je u tu Rosalinu – zar ti se
ne čini da zbog toga djeluje pomalo ćudljivo? A onda,
samo nekoliko minuta nakon njihova vjenčanja, on ubije
Juliji bratića. To nije baš dično. Greška za greškom. Je
li uopste mogao iole potpunije uništiti vlastitu sreću?”
Uzdahnula sam. “Hoćeš da sama ovo odgledam?”
“Ne, ionako ću uglavnom gledati tebe.” Prstima je
počeo iscrtavati šare na koži moje podlaktice, tako da
sam se naježila. “Hoćeš li pustiti suzu?”
“Vjerojatno”, priznala sam, “budem li obraćala pažnju.”
“Onda ti je neću odvraćati.” Ali osjetila sam njegove
usne na kosi, a to mi je jako odvraćalo pažnju.
Film me napokon zaokupio, dobrim dijelom i zato
što mi je Edward šaputao Romeov tekst u uho – u usporedbi
s njegovim neodoljivim, baršunastim glasom,
glumac je zvučao slabašno i promuklo. A i jesam pustila
suzu, kad se Julija probudila i zatekla svojeg novopečenog
muža mrtvog. Njemu je to bilo nekako smiješno.
“Priznajem, pomalo mu ovdje zavidim”, rekao je
Edward, brišući mi suze uvojkom moje kose.
“Vrlo je lijepa.”
Zgađeno je progunđao. “Ne zavidim mu na djevojci
– samo na lakoći samoubojstva”, pojasnio mi je podrugljivo.
“Vama ljudima je tako lako! Samo trebate strusiti
sitnu bočicu biljnih ekstrakata...”
“Što?”, zgranula sam se.
“O tome sam jedanput bio prinuđen razmišljati, a iz
Carlisleovog iskustva znao sam da neće biti jednostavno.
Nisam uopće siguran na koliko se načina Carlisle
pokušao ubiti u početku... nakon što je shvatio što je
postao...” Glas, koji mu je tu postao ozbiljan, opet se
razvedrio. “A očito je i dalje izvrsna zdravlja.”
Izvila sam se da mu mogu promotriti izraz lica. “O
čemu ti to govoriš?”, oštro sam ga upitala. “Kako to misliš
da si jedanput bio prinuđen razmišljati o tome?”
“Prošlog proljeća, kad si... gotovo stradala...” Zastao
je da duboko udahne, nastojeći povratiti onaj ton zadirkivanja.

“Naravno, nastojao sam se usredotočiti na to da
te nađem živu, ali dio mojih misli bio je posvećen kovanju
planova za slučaj neuspjeha. Kao što kažem, teže mi
je nego čovjeku.”
Na sekundu, sjećanje na onaj moj odlazak u Phoenix
proletjelo mi je glavom, tako da mi se smučilo. Sve sam
to vidjela tako jasno – zasljepljujuće sunce, valove vreline
što se uzdižu s betona dok u očajničkoj žurbi trčim
u susret sadističkom vampiru koji me želi mučiti i ubiti.
Jamesa, koji me čeka u prostoriji sa zrcalima, gdje drži
moju majku kao taokinju – kako sam barem mislila. Nisam
znala da je sve to tek varka. Baš kao što James nije
znao da Edward hita meni u pomoć; Edward je stigao na
vrijeme, ali bilo je gusto. Bez razmišljanja, prstima sam
prešla preko ožiljka u obliku polumjeseca na svojoj ruci,
koji mi je uvijek za nekoliko stupnjeva bio hladniji od
ostatka kože.
Protresla sam glavom – kao da mogu otresti ružne
uspomene – i pokušala shvatiti što Edward želi reći. Želudac
mi se neugodno okrenuo. “Planova za slučaj neuspjeha?”,
ponovila sam.
“Pa, nisam namjeravao živjeti bez tebe.” Zakolutao
je očima kao da bi ta činjenica bila očita i djetetu. “Ali
nisam bio siguran kako da to izvedem – znao sam da
mi Emmett i Jasper nikad ne bi pomogli... pa sam mislio
da možda odem u Italiju i već nekako isprovociram
Volture.”
Nisam htjela vjerovati da misli ozbiljno, ali zlaćane
su mu oči bile zamišljene, usredotočene na nešto u velikoj
daljini, dok je razmišljao kako bi mogao sebi oduzeti
život. Naglo sam se razbjesnila.

“Kakve to Volture?”, srdito sam ga upitala.
“Volturi su obitelj”, objasnio mi je, gledajući i dalje
nekamo drugamo. “Vrlo stara, vrlo moćna obitelj našeg
soja. Oni su najsličniji kraljevskoj obitelji u našem svijetu,
rekao bih. Carlisle je kraće vrijeme živio s njima
ispočetka, u Italiji, prije nego što se doselio u Ameriku
– sjećaš li se te priče?”
“Naravno da se sjećam.”
Nikad neću zaboraviti svoj prvi posjet njegovom
domu, golemoj bijeloj ladanjskoj kući zakopanoj duboko
u šumu pokraj rijeke, kao ni sobu gdje je Carlisle
– Edwardov otac na toliko istinskih načina – imao
zid pun slika koje ilustriraju njegovu osobnu povijest.
Najživopisnije, najšarenije platno na tom zidu, a i najveće,
potjecalo je iz vremena koje je Carlisle proveo u
Italiji. Naravno da sam se sjećala one smirene četvorice,
lica predivnih kao u serafina, naslikanih kako s najvišeg
balkona promatraju uskovitlanu vrevu boje. Premda je
slika bila stoljećima stara, Carlisle – zlatokosi anđeo na
njoj – ostao je nepromijenjen. A ja sam se sjećala i ostale
trojice, Carlisleovih ranih poznanika. Edward nikad nije
imenom Volturi nazvao taj prelijepi trojac, dvojicu vrane
kose, jednoga snježnobijele. Rekao je da su to Aro, Caius
i Marcus, moćni mecene umjetnika...
“Uglavnom, Volturima se ne ide uz dlaku”, nastavio
je Edward, prekidajući me u snatrenju. “Osim ako ti se
ne mili poginuti – ili što god već s nama biva.” Glas mu
je bio tako smiren da je zvučao kao da mu je ta mogućnost
gotovo dosadna.
Bijes mi se pretvorio u užasnutost. Uhvatila sam njegovo
mramorno lice i vrlo ga čvrsto stisnula.
“Da ti nikad, nikad, nikad više takvo što nije palo na pamet!”, rekla sam. “Što god da se meni dogodi, zabranjeno
ti je dići ruku na sebe!”
“Nikada te više neću dovesti u opasnost, tako da je
to nebitno.”
“Dovesti me u opasnost! Zar nismo ustanovili da sam
ja kriva za sve ove nesreće?” Ljutila sam se sve više. “Kako
se samo usuđuješ uopće tako nešto pomisliti?” Pojam da
bi Edward prestao postojati, sve i ako ja umrem, bio mi
je nesnosno bolan.
“A što bi ti učinila, kad bi situacija bila obrnuta?”,
upitao me.
“To nije ista stvar.”
Kao da mu nije bilo jasno u čemu je razlika. Zahihotao
se.
“Što i ako ti se doista nešto dogodi?” Problijedjela
sam na tu pomisao. “Htio bi da se odem koknuti?”
Tračak boli prešao mu je savršenim licem.
“Mislim da shvaćam što hoćeš reći... donekle”, priznao
je. “Ali što bih ja radio bez tebe?”
“Isto ono što si već radio prije nego što sam se ja pojavila
i zakomplicirala ti postojanje.”
Uzdahnuo je. “Tebi je to tako jednostavno.”
“I trebalo bi biti. Ja zbilja nisam tako zanimljiva.”
Pokušao se usprotiviti, ali onda je odustao. “Nebitno”,
podsjetio me. Naglo se uspravio i pravilnije sjeo,
pomaknuvši me u stranu, tako da se više nismo doticali.
“Charlie?”, pretpostavila sam.
Edward se osmjehnuo. Trenutak potom, začula sam
kako se policijski automobil zaustavlja pred kućom. Napipala
sam mu ruku i čvrsto je uhvatila. Moj tata može
bar toliko podnijeti.
Charlie je ušao s kutijom za picu u rukama.

“Hej, djeco.” Široko mi se osmjehnuo. “Mislio sam
da bi ti za rođendan dobro došao predah od kuhanja i
pranja posuđa. Gladna si?”
“Nego što. Hvala, tata.”
Charlie nije komentirao to što Edward nema teka.
Već se bio navikao da Edward preskače večeru.
“Smijem li posuditi Bellu za večeras?”, upitao ga je
Edward kad smo Charlie i ja pojeli.
Pogledala sam Charlieja u nadi. Možda on doživljava
rođendane kao obiteljske dane kad se ostaje kod kuće
– ovo mi je prvi rođendan uz njega, prvi rođendan otkako
se moja mama Renée preudala i preselila na Floridu,
tako da nisam znala što on sada očekuje.
“Samo ti daj – Marinersi večeras igraju protiv Soxa”,
objasnio je Charlie, a meni je nada ugasnula. “Tako da
vam ionako ne bih bio nikakvo društvo... Evo.” Dohvatio
je fotoaparat koji mi je kupio na prijedlog Renée (jer
će mi snimke trebati za spomenar) i dobacio mi ga.
Trebao je biti pametniji – koordinacija mi nikad nije
bila jača strana. Aparat mi se odbio s vrha prsta i pao
prema podu. Edward ga je dohvatio prije nego što se
stigao razbiti na linoleumu.
“Dobro loviš”, zapazio je Charlie. “Ako večeras bude
kakve zabave kod Cullenovih, Bella, daj to malo snimi.
Znaš kakva ti je majka – tražit će da vidi slike prije nego
što ih stigneš snimiti.”
“Dobro si se toga sjetio, Charlie”, rekao je Edward i
pružio mi fotoaparat.
Okrenula sam objektiv prema Edwardu i snimila
prvu sliku. “Radi.”
“Baš dobro. Hej, pozdravi mi Alice. Već dosta dugo
nije svratila.” Charlie je spustio kut usana.
“Prošla su samo tri dana, tata”, podsjetila sam ga.
Charlie je bio lud za Alice. Vezao se uz nju prošlog proljeća,
kad mi je pomagala pri nespretnom oporavku;
Charlie će joj dovijeka biti zahvalan što ga je poštedjela
užasa pomaganja gotovo odrasloj kćeri pri tuširanju.
“Reći ću joj.”
“U redu. Dobro se zabavite večeras, djeco.” To nam
je bio jasan znak da odemo. Charlie se već polako premještao
prema dnevnoj sobi i televizoru.
Edward se pobjedonosno nasmiješio i uhvatio me za
ruku da me izvuče iz kuhinje.
Kad smo došli do kamioneta, opet mi je otvorio suvozačka
vrata, a ovaj put se nisam usprotivila. Još mi je bilo
teško naći zabito skretanje prema njegovoj kući u mraku.
Edward nas je odvezao na sjever kroz Forks, vidljivo
se jedeći zbog ograničenja brzine koje mu je nametao
moj prethistorijski Chevy. Motor je prostenjao još glasnije
nego inače kad ga je potjerao preko sedamdeset.
“Lakše malo”, upozorila sam ga.
“Znaš što bi tebe oduševilo? Jedan lijepi mali Audijev
kupe. Vrlo tih, s mnogo snage...”
“Mom kamionetu ništa ne fali. A kad smo već kod
nepotrebnog luksuza, ako ti je život mio, nisi potrošio
novac na nekakve rođendanske poklone.”
“Ni centa”, rekao je kreposno.
“Tako treba.”
“Možeš mi učiniti jednu uslugu?”
“Ovisi o čemu se radi.”
Uzdahnuo je, a krasno mu se lice uozbiljilo. “Bella,
posljednji stvarni rođendan koji je iko od nas imao bio
je Emmettov, 1935. godine. Imaj malo razumijevanja, i
ne budi teška večeras. Svi su oni vrlo uzbuđeni.”

Uvijek bi me malo zaprepastilo kad bi spomenuo takve
stvari. “U redu, bit ću pristojna.”
“Vjerojatno bih te trebao upozoriti...”
“Upozori, molim te.”
“Kada ti kažem da su svi oni uzbuđeni... Doista mislim
na sve njih.”
“Na sve?”, zagrcnula sam se. “Mislila sam da su Emmett
i Rosalie u Africi.” Ostatak Forksa bio je pod dojmom
da su stariji Cullenovi ove godine otišli na studij u
Dartmouth, ali ja sam znala istinu.
“Emmett je htio doći.”
“Ali... Rosalie?”
“Znam, Bella. Ne brini se, ponašat će se besprijekorno.”
Nisam mu odgovorila. Kao da sam se mogla ne brinuti,
samo tako. Za razliku od Alice, Edwardova druga
“posestrima”, zlaćano plavokosa i jedinstveno lijepa Rosalie,
nije mi bila naročito sklona. Zapravo, osjećaj je
bio pomalo snažniji od puke nesklonosti. Što se Rosalie
ticalo, bila sam uljez koji nije dobrodošao u tajnom životu
njezine obitelji.
Osjećala sam groznu grižnju savjesti zbog sadašnje situacije,
pretpostavljajući da sam sâma kriva za dugotrajno
izbivanje Rosalie i Emmetta, čak i ako mi je potajice
bilo ugodno što je ne moram viđati. Doista mi je pak
nedostajao Emmett, Edwardov zaigrani medo od brata.
U mnogo pogleda je bio upravo onaj stariji brat kojega
sam oduvijek željela imati... samo mnogo, mnogo stravičniji.
Edward je odlučio promijeniti temu. “Onda, ako mi
ne daš da ti kupim Audi, postoji li išta što bi voljela dobiti
za svoj rođendan?”
Riječi su iz mene izašle šapatom. “Znaš ti što bih ja
voljela.”
Duboko mrgođenje usjeklo mu je bore u mramorno
čelo. Očito je želio da smo ostali kod Rosalie.
Imala sam dojam da danas često vodimo ovu raspravu.
“Nemoj večeras, Bella. Molim te.”
“Pa, možda mi Alice dade ono što želim.”
Edward je zarežao – duboko i prijeteće. “Ovo ti neće
biti zadnji rođendan, Bella”, zavjetovao se.
“To nije fer!”
Učinilo mi se da čujem kako mu zubi škljocaju kad
ih je stisnuo.
Sada smo dolazili pred kuću. Jarka svjetlost sjala je
iz svakog prozora u prizemlju i na katu. Dugi niz jarkih
lampiona visio je sa zabata trijema, mekim sjajem oblijevajući
golema cedrova stabla oko kuće. Velike zdjele
pune cvijeća – ružičastih ruža – stajale su duž širokih
stuba pred ulazom.
Prostenjala sam.
Edward je duboko udahnuo da se smiri. “Ovo je proslava”,
podsjetio me. “Nastoj biti ljubazna.”
“Jasno”, promrmljala sam.
Obišao je auto, otvorio mi vrata i ispružio ruku.
“Imam jedno pitanje.”
Oprezno je pričekao.
“Ako razvijem ovaj film”, rekla sam, poigravajući se
aparatom u ruci, “hoćeš li se vidjeti na slici?”
Edward je prasnuo u smijeh. Pomogao mi je da izađem
iz auta, odvukao me stubama i još se smijao kad mi
je otvorio vrata.
Svi su me čekali u golemoj bijeloj dnevnoj sobi; kad
sam ušla u kuću, dočekali su me glasno uglas viknuvši
“Sretan rođendan, Bella!”, a ja sam porumenjela i pogledala
u pod. Alice je, pretpostavila sam, prekrila svaku
vodoravnu plohu ružičastim svijećama i desecima kristalnih
zdjela ispunjenih stotinama ruža. Kraj Edwardovog
koncertnog glasovira stajao je stol s bijelim stolnjakom,
a na njemu ružičasta rođendanska torta, još ruža,
stakleni tanjurići naslagani na hrpu i gomilica poklona
u srebrnim omotima.
Bilo je stoput gore nego što sam zamišljala.
Osjetivši da sam pogođena, Edward me ohrabrujuće
obgrlio oko struka i poljubio u tjeme.
Edwardovi roditelji, Carlisle i Esme – nemoguće mladoliki
i ljupki kao i uvijek – stajali su najbliže vratima.
Esme me oprezno zagrlila, dotaknuvši mi lice mekom
kosom boje karamele kad me poljubila u čelo, a onda
me Carlisle obgrlio oko ramena.
“Oprosti na ovome, Bella”, teatralno mi je prišapnuo.
“Nismo mogli obuzdati Alice.”
Rosalie i Emmett stajali su iza njih. Rosalie se nije
smiješila, ali barem se nije ni mrštila. Emmettu se lice
rastezalo u širok osmijeh. Već ih mjesecima nisam vidjela;
zaboravila sam kako je Rosalie veličanstveno lijepa
– bilo mi ju je gotovo bolno gledati. I zar je Emmett
oduvijek bio... ovoliki?
“Uopće se nisi promijenila”, rekao je Emmett, hineći
razočaranje. “Očekivao sam osjetnu razliku, ali evo tebe,
rumene baš kao i uvijek.”
“Ma baš ti hvala, Emmette”, rekla sam i porumenjela
još jače.
Nasmijao se. “Moram načas skoknuti van” – zastao je
da urotnički namigne Alice – “pa da nisi izvodila ništa
sumnjivo dok me ne bude bilo.”

“Nastojat ću.”
Alice je pustila Jasperovu ruku i doskakutala do
mene, dok su joj svi zubi svjetlucali pri jarkoj svjetlosti.
I Jasper se nasmiješio, ali zadržao se podalje. Onako dug
i plavokos, stajao je naslonjen uza stup u dnu stubišta.
U danima koje smo morali provesti stiješnjeni skupa u
Phoenixu, mislila sam da je uspio nadvladati odbojnost
prema meni. Ali počeo se opet ponašati upravo onako
kao i prije – izbjegavati me što više može – čim je nestalo
privremene dužnosti da me štiti. Znala sam da to nije
ništa osobno, tek predostrožnost, pa sam se trudila ne
doživljavati to pretjerano osobno. Jasperu je bilo teže držati
se načina prehrane Cullenovih nego ostatku obitelji;
mirisu ljudske krvi odolijevao je teže nego ostali – jer
nije imao toliko prakse kao oni.
“Vrijeme je da otvoriš poklone”, izjavila je Alice.
Hladnom me rukom uhvatila pod mišku i odvukla do
stola s tortom i sjajnim paketima.
Složila sam pravu mučeničku facu. “Alice, znam da
sam ti rekla da ne želim ništa – ”
“Ali ja te nisam poslušala”, zločesto mi je upala u riječ.
“Otvori ovaj.” Uzela mi je aparat iz ruke i namjesto
njega stavila veliku, četvrtastu srebrnu kutiju.
Kutija je bila tako laka da mi se činila praznom. Naljepnica
na gornjoj strani davala mi je do znanja da je
od Emmetta, Rosalie i Jaspera. S tremom sam strgnula
omot, te se zagledala u kutiju pod njim.
Radilo se o nekakvom elektroničkom uređaju s nizom
brojki u nazivu. Otvorila sam kutiju, nadajući se
da će mi se malo razjasniti o čemu se radi. Ali kutija je
bila prazna.
“Ovaj... hvala.”
Rosalie se tada čak osmjehnula. Jasper se glasno nasmijao.
“To ti je linija za kamionet”, objasnio mi je.
“Emmett ti je upravo instalira, tako da je ne možeš vratiti.”
A
lice je uvijek bila za korak ispred mene.
“Hvala vam, Jaspere, Rosalie”, rekla sam im, široko se
nasmiješivši kad sam se sjetila kako se Edward danas popodne
žalio na moj radio – očito, sve je to bio dio igre.
“Hvala ti, Emmette!”, doviknula sam glasnije.
Čula sam njegov potmuli smijeh iz moga kamioneta,
pa se nisam mogla i sama ne nasmijati.
“Sada otvori moj i Edwardov”, rekla je Alice, tako
uzbuđena da joj je glas postao rezak i piskutav. Pružila
mi je mali, plosnati četverokut.
Okrenula sam i ošinula Edwarda pogledom baziliska.
“Obećao si mi.”
Prije nego što je stigao odgovoriti, Emmett je uskočio
kroz vrata. “Taman na vrijeme!”, kliknuo je. Progurao se
iza Jaspera, koji je također prišao bliže nego obično da
bolje vidi.
“Nisam potrošio ni centa”, potvrdio mi je Edward.
Odmaknuo mi je pramen kose s lica, a koža mi se sva
naježila od njegova dodira.
Duboko sam udahnula i obratila se Alice. “Daj mi
ga”, uzdahnula sam.
Emmett je počeo oduševljeno hihotati.
Uzela sam paketić, kolutajući očima prema Edwardu
kad sam zavukla prst pod rub papira i cimnula ga na
mjestu gdje je bio zalijepljen.
“A, kvragu”, promrsila sam kad mi je papir porezao
prst; izvukla sam ga da pogledam kolika je ozljeda. Jedna
jedina kapljica krvi curila je iz sićušne posjekotine.

Sve se tada odvilo vrlo brzo.
“Ne!”, zaurlao je Edward.
Bacio se na mene, bacajući me unatraške preko stola.
Stol se srušio, kao i ja, a torta i pokloni, cvijeće i tanjurići
rasuli su se na sve strane. Pala sam u metež razbijenog
kristala.
Jasper je odalamio u Edwarda, što je zatutnjalo kao
sraz kamenih gromada u planinskom odronu.
Začuo se još jedan zvuk, krvožedno režanje koje kao
da je doprlo iz dubine Jasperovih grudi. Jasper se pokušao
probiti pokraj Edwarda, škljocajući zubima na manje
od pedlja od Edwardova lica.
Emmett je sljedeće sekunde ščepao Jaspera odostraga,
prikliještivši ga svojim čelično čvrstim stiskom, ali
Jasper se nastavio koprcati, mahnitih, šupljih očiju uperenih
jedino u mene.
Povrh šoka, osjetila sam i bol. Strovalila sam se na
pod kraj glasovira, nagonski raširivši ruke da ublažim
pad, i pala u oštre krhotine stakla. Tek sam sada osjetila
oštru, vruću bol koja mi je sijevnula od zapešća do pregiba
lakta.
Ošamućena i dezorijentirana, podigla sam pogled s
jarkocrvene krvi što mi je počela teći iz podlaktice – i
ugledala grozničave oči šestoro odjednom strahovito
gladnih vampira.



Kraj prvog poglavlja!

2. ŠAVOVI

Carlisle je jedini ostao pribran. Stoljeća iskustva u
službama hitne pomoći čule su se u njegovom smirenom,
autoritativnom glasu.
“Emmette, Rose, izvedite Jaspera iz kuće.”
Emmett se bar ovaj put nije smiješio. Kimnuo je glavom.
“Dođi, Jaspere.”
Jasper se stao otimati iz Emmettovog neraskidivog
stiska, koprcajući se, pokušavajući dohvatiti brata iskeženim
zubima, pogleda i dalje posve neuračunljivog.
Edwardovo lice bilo je bjelje od krpe kad se okrenuo
na peti i čučnuo nada me, zauzimajući očito obrambeni
stav. Duboko, upozoravajuće režanje protisnulo mu se
kroz stisnute zube. Bilo mi je jasno da uopće ne diše.
Rosalie je, s neobično samodopadnim izrazom na
svom božanskom licu, stala pred Jaspera – pazeći da
ostane podalje od njegovih zuba – i pomogla Emmettuda ga izgura kroz staklena vrata koja im je pridržala
Esme, jednom rukom prekrivajući usta i nos.
Esmino srcoliko lice bilo je puno stida. “Tako mi
je žao, Bella”, jauknula je kad je krenula za ostalima iz
kuće.
“Pusti me da priđem, Edwarde”, promrmljao je Carlisle.
Prošla je sekunda, a onda je Edward polako kimnuo
glavom i opustio gard.
Carlisle je kleknuo kraj mene i prignuo se blizu da mi
pregleda ruku. Osjećala sam skamenjeni šok na svome
licu, pa sam se pokušala pribrati.
“Evo, Carlisle”, rekla je Alice i pružila mu ručnik.
Odmahnuo je glavom. “Previše je stakla u rani.” Protegnuo
se i otrgnuo dugu, tanku traku s poruba bijelog
stolnjaka. Njome mi je omotao ruku iznad lakta, napravivši
povesku. Obuzimala me mučnina od mirisa krvi. U
ušima mi je zvonilo.
“Bella”, tiho je rekao Carlisle. “Bi li htjela da te odvezem
u bolnicu, ili hoćeš da ti to tu sredim?”
“Tu, molim”, šapnula sam. Da me odveze u bolnicu,
ovo se nikako ne bi dalo sakriti od Charlieja.
“Donijet ću ti torbu”, rekla je Alice.
“Odnesimo je na kuhinjski stol”, rekao je Carlisle
Edwardu.
Edward me podigao bez napora, dok mi je Carlisle
održavao stalan pritisak na ruci.
“Kako se osjećaš, Bella?”, upitao me Carlisle.
“Dobro mi je.” Glas mi je bio prihvatljivo smiren,
zbog čega mi je bilo drago.
Edwardovo lice bilo je poput kamena.
Alice je već bila ondje. Carlisleova crna torba stajala
je na stolu, a mala, ali jarka stolna svjetiljka bila je ukopčana u zidnu utičnicu.

Edward me nježno posjeo u
stolicu, a Carlisle je privukao drugu. Smjesta je prionuo
na posao.
Edward je stajao iznad mene, i dalje se zaštitnički držeći,
i dalje ne dišući.
“Samo ti idi, Edwarde”, uzdahnula sam.
“Mogu ja”, ostao je uporan. Ali čeljust mu se sva ukočila;
oči su mu plamtjele od intenzivne žeđi kojoj se opirao,
toliko goroj po njega negoli po ostale.
“Ne moraš se junačiti”, rekla sam mu. “Carlisle me
može srediti bez tvoje pomoći. Idi na zrak.”
Lecnula sam se kad me zapeklo nešto što mi je Carlisle
radio na ruci.
“Ostat ću”, rekao je.
“Zašto si toliki mazohist?”, promrsila sam.
Carlisle se odlučio umiješati. “Edwarde, bolje bi bilo
da odeš naći Jaspera dok još nije predaleko odmaknuo.
Siguran sam da je ljut na sebe, a sumnjam da će sada
htjeti saslušati ikoga osim tebe.”
“Da”, spremno sam se složila. “Idi nađi Jaspera.”
“Mogao bi stvarno učiniti nešto korisno”, dodala je
Alice.
Edward je stisnuo oči kad smo se svi okomili na njega,
ali napokon je kimnuo i glatko izjurio kroz stražnja
vrata kuhinje. Bila sam sigurna da nije nijednom udahnuo
otkako sam porezala prst.
Tup, umrtvljen osjećaj širio mi se rukom. Premda je
olakšao oštru bol, podsjetio me na ranu, pa sam pažljivo
stala promatrati Carlisleovo lice da ne mislim o onome
što mu ruke rade. Kosa mu je imala zlatan odsjaj
pod jarkom svjetiljkom dok se naginjao nad moju ruku.
Osjetila sam slabe početke mučnine u dnu želuca, ali
čvrsto sam odlučila ne dopustiti da me nadvlada uobičajena
gadljivost. Više nisam osjećala bol, samo blagi osjećaj
cimanja koji sam se trudila zanemariti. Nema razloga
da se ispovraćam kao mala beba.
Da mi nije bila pred očima, ne bih ni opazila da je
Alice odustala i iskrala se iz prostorije. S tankim smiješkom
isprike na usnama izgubila se kroz vrata kuhinje.
“Pa, to bi bili svi”, uzdahnula sam. “Barem sam u
stanju isprazniti gledalište.”
“Nisi ti kriva”, utješio me Carlisle i tiho se zahihotao.
“To se može svakome dogoditi.”
“Može”, ponovila sam. “Ali obično se dogodi samo
meni.”
Opet se nasmijao.
Njegova opuštena smirenost bila je utoliko nevjerojatnija
u izravnoj opreci s reakcijom svih ostalih. Na licu
mu nisam opažala ni tračka tjeskobe. Radio je brzim,
sigurnim pokretima. Osim našeg tihog disanja, čulo se
samo blago plink, plink padanja malih krhotina stakla na
sto, jedne za drugom.
“Kako ti to polazi za rukom?”, upitala sam ga. “Čak
ni Alice i Esme...”, ušutjela sam i u čudu odmahnula
glavom. Premda su se ostali odrekli tradicionalne vampirske
prehrane jednako apsolutno kao i Carlisle, jedino
je on mogao istrpjeti miris moje krvi a da ne padne u
intenzivno iskušenje. Očito je bila riječ o nečemu daleko
težem nego što se uz njega činilo.
“Godine i godine prakse”, rekao mi je. “Više jedva da
osjećam taj miris.”
“Misliš da bi ti bilo teže kad bi otišao na duži dopust
iz bolnice? Gdje uopće ne bi bio blizu krvi?”
“Možda.” Slegnuo je ramenima, ali ruke su mu ostale
mirne. “Nikad nisam osjetio potrebu za dužim dopustom.”
Uputio mi je blještav osmijeh. “Previše uživam u
svom poslu.”

Plink, plink, plink. Iznenadilo me koliko mi je to stakla
u ruci. Došla sam u napast da bacim pogled na sve
veću gomilicu, čisto da vidim kolika je, ali znala sam da
mi to ne bi pomoglo u borbi protiv povraćanja.
“U čemu to tačno uživaš?”, zanimalo me. Nije to
imalo smisla – koliko je godina napora i odricanja zacijelo
uložio da dođe do tačke gdje može ovo podnositi s
lakoćom. K tome, htjela sam da nastavi govoriti; u razgovoru
nisam razmišljala o mučnini u svom želucu.
Tamne su mu oči bile mirne i zamišljene kad mi je
odgovorio. “Hmm. Najviše uživam kad mi moje... uvećane
sposobnosti omoguće da spasim nekoga kome inače
ne bi bilo spasa. Ugodno je znati da su, zahvaljujući
onome što mogu, nekim ljudima životi bolji zato što ja
postojim. Katkad je čak i osjet mirisa korisno dijagnostičko
sredstvo.” Kut usana izvio mu se u poluosmijeh.
Mozgala sam o tome dok je on čeprkao po rani, provjeravajući
je li izvadio sve krhotine stakla. Zatim je u
torbi potražio nove instrumente, a ja sam pokušala da
ne zamislim iglu i konac.
“Ulažeš veliki napor da se iskupiš za nešto za što uopće
nisi bio kriv”, spomenula sam mu kad sam na rubovima
kože osjetila drugačije cimanje. “Hoću reći, nije da si
ti to tražio. Nisi izabrao ovakav život, a svejedno moraš
uložiti toliki napor da budeš dobar.”
“Ne bih rekao da se za išta iskupljujem”, opušteno mi
se usprotivio. “Kao i u svemu u životu, samo sam morao
odlučiti što da radim s onim što mi je dano.”
“Zvuči prejednostavno, kada to tako kažeš.”
Opet mi je pregledao ruku. “Evo”, rekao je i odsjekao
končić. “Gotovo.” Velikim vatenim štapićem, umočenim
u nekakvu tekućinu boje sirupa, temeljito je premazao
sanirano mjesto. Mirisalo je čudno; u glavi mi se
zavrtjelo. Sirup mi je ostavio mrlje na koži.
“Ipak, u početku”, ostala sam uporna dok mi je hermetički
čvrsto lijepio još jedan dugi komad gaze na
ruku. “Zašto si uopće pomislio da bi mogao iskušati
neki drugačiji put od uobičajenoga?”
Podigao je usne, smiješeći se sâm sebi. “Nije li ti već
Edward ispričao tu priču?”
“Jest. Ali pokušavam shvatiti što ti je bilo na pameti...”
Lice mu se odjednom opet uozbiljilo, a ja sam se upitala
je li pomislio na isto ono što i ja. Pita li se on to što ću ja
misliti kada – odbila sam misliti ako – dođe red na mene.
“Znaš da mi je otac bio pastor”, zamišljeno je kazao
dok je pažljivo čistio stol, sve brišući mokrom gazom,
a onda ponavljajući postupak. Miris alkohola zapekao
me za nos. “Imao je prilično strog pogled na svijet, koji
sam već bio počeo dovoditi u pitanje prije nego što sam
se promijenio.” Carlisle je odložio svu prljavu gazu i sve
komadiće stakla u praznu kristalnu zdjelu. Nisam shvaćala
što to radi čak ni kad je kresnuo šibicu. Zatim ju je
bacio na tkaninu natopljenu alkoholom, a ja sam poskočila
kad je naglo buknulo.
“Oprosti”, ispričao se. “To bi trebalo biti sve... Dakle,
nisam se slagao s očevim osobnim pogledom na vjeru.
Ali nikad, u već gotovo četiristo godina od svoga
rođenja, nisam vidio ništa što bi me nagnalo da posumnjam
u postojanje Boga, ovako ili onako. Čak ni vlastiti
odraz u zrcalu.”
Pretvarala sam se da proučavam povez na ruci ne bih li
prikrila svoje iznenađenje smjerom u kojem je pošao naš
razgovor. Religija je bila zadnje što sam očekivala, kad se sve
uzme u obzir. Vlastiti mi je život bio uglavnom lišen vjere.
Charlie se smatrao luteranom, jer su mu to bili roditelji,
ali nedjeljom je išao na riječnu službu s ribičkim štapom u
ruci. Renée bi tu i tamo pokušala otići u crkvu, ali, slično
kao i u slučaju njezinih kratkih flertova s tenisom, grnčarstvom,
jogom i učenjem francuskog, to bi je prošlo prije
nego što bih ja i doznala za njezin najnoviji hir.

“Siguran sam da sve to zvuči pomalo bizarno, kad to
kaže jedan vampir.” Iscerio se, znajući kako me njihovo
nehajno služenje tom riječju svaki put bez iznimke
šokira. “Ali nadam se da svejedno postoji smisao ovog
života, čak i za nas. Izgledi su slabi, priznajem”, dodao
je nehajno. “Svi izvori navode da smo u svakom slučaju
prokleti. Ali ja gajim nadu, ma koliko nerazumnu, da će
nam se napori priznati bar na neki način.”
“Ne bih rekla da je to nerazumno”, promrmljala sam.
Nisam mogla zamisliti nikoga, uključujući i božanstvo,
ko se ne bi divio Carlisleu. Uostalom, jedini raj koji bih
ja mogla cijeniti morao bi uključivati Edwarda. “A mislim
i da niko drugi to ne bi rekao.”
“Zapravo, ti si prva koja dijeli moje mišljenje.”
“Ostali se ne slažu?”, iznenađeno sam upitala, misleći
konkretno na jednu osobu.
Carlisle je opet pogodio što mi je na umu. “Edward
se donekle slaže sa mnom. Bog i raj postoje... kao i pakao.
Ali on ne vjeruje da postoji zagrobni život za naš
soj.” Carlisle je govorio vrlo tiho; gledao je kroz veliki
prozor iznad sudopera, u mrak. “Shvaćaš, on drži da
smo izgubili duše.”
Smjesta sam se sjetila onoga što je Edward danas popodne
rekao: osim ako ti se ne mili poginuti – ili što god
već s nama biva. Žaruljica mi se upalila nad glavom.
“U tome leži pravi problem, zar ne?”, pretpostavila
sam. “Zbog toga mi se on toliko suprotstavlja.”
Carlisle je polako progovorio. “Gledam svoga... sina.
Njegovu snagu, njegovu dobrotu, svjetlost što sja iz njega
– i to mi samo raspiruje onu nadu, onu vjeru, više
nego ikad. Kako je moguće da ne bude nade za nekoga
poput Edwarda?”
Kimnula sam glavom, usrdno se slažući.
“Ali kad bih vjerovao u ono što on vjeruje...” Pogledao
je u mene nedokučivim očima. “Kad bi ti vjerovala u ono
u što on vjeruje. Bi li ti mogla njemu oduzeti dušu?”
Način na koji je sročio pitanje osujetio je moj odgovor.
Da me pitao bih li stavila svoju dušu na kocku
za Edwarda, odgovor bi bio bjelodan. Ali bih li stavila
Edwardovu dušu na kocku? Nesretno sam naškubila
usne. Takva dvojba nije bila poštena.
“Uviđaš u čemu je problem.”
Odmahnula sam glavom, svjesna tvrdoglavog držanja
svoje brade.
Carlisle je uzdahnuo.
“To je moj izbor”, ostala sam uporna.
“I njegov je.” Podigao je ruku kad je opazio da se
spremam usprotiviti. “Hoće li biti odgovoran zato što ti
je to učinio.”
“Nije on jedini koji to može učiniti.” Znatiželjno
sam odmjerila Carlislea.
Nasmijao se, naglo razvedrivši razgovor. “A, ne! Morat
ćeš to riješiti s njim.” Ali onda je uzdahnuo. “To je
jedno u što nikada ne mogu biti siguran. Mislim da sam,
u većini drugih pogleda, učinio najbolje što sam mogao
s onim što mi je bilo dano. Ali je li bilo ispravno osuditi
druge na ovakav život? Ne mogu se odlučiti.”

Nisam mu odgovorila. Zamislila sam kakav bi moj
život bio da se Carlisle odupro iskušenju da promijeni
svoje samotno bivstvovanje... i stresla se.
“Takvu sam odluku donio zbog Edwardove majke.”
Carlisle je govorio gotovo šapatom. Tupo je zurio kroz
crne prozore.
“Njegove majke?” Kad god sam pitala Edwarda za
njegove roditelje, on bi mi samo kazao da su davno umrli,
i da ih se nejasno sjeća. Shvatila sam da će Carlisleova
uspomena na njih, usprkos kratkoći njihovog susreta,
biti savršeno bistra.
“Da. Zvala se Elizabeth. Elizabeth Masen. Njegov
otac, Edward stariji, nikad nije došao svijesti u bolnici.
Umro je u prvom valu gripe. Ali Elizabeth je ostala
prisebna gotovo do samoga kraja. Edward joj uvelike sliči
– imala je istu takvu čudnu brončanu nijansu kose i
jednako zelene oči.”
“Oči su mu bile zelene?”, promrmljala sam, nastojeći
si to predočiti.
“Da...” Carlisleove oči boje okera sada su bile stotinu
godina daleko. “Elizabeth je bila opsjednuta brigom za
sina. Naudila je vlastitim izgledima da preživi jer se pokušavala
brinuti za njega na samrtnoj postelji. Očekivao
sam da će on prvi izdahnuti, jer mu je bilo umnogome
gore nego njoj. Kad joj je stigao kraj, sve se zbilo vrlo
brzo. Netom što je bilo zašlo sunce, a ja sam stigao da
odmijenim liječnike koji su radili cijeli dan. Tada mi se
bilo teško pretvarati – toliko je posla trebalo obaviti, a
meni odmor nije trebao. Kako mi je samo mrsko bilo
vraćati se svojoj kući, skrivati se u mraku i pretvarati se
da spavam dok toliki umiru.
Najprije sam otišao vidjeti kako su Elizabeth i njezin
sin. Vezao sam se uz njih – što je uvijek opasno, imajući
u vidu krhku narav ljudi. Smjesta sam opazio da se njoj
stanje pogoršalo. Groznica ju je neobuzdano tresla, a tijelo
joj je bilo preslabo za daljnju borbu.
Samo, nije izgledala slabo kad me oštro pogledala s
poljskog kreveta.
‘Spasi ga!’, naredila mi je promuklim glasom koji joj
je napinjao grlo.
‘Dat ću sve od sebe’, obećao sam joj i uhvatio je za
ruku. Groznica je bila tako jaka da vjerojatno nije ni
osjetila koliko mi je ruka neprirodno hladna. Njezinoj
je koži sve bilo hladno.
‘Moraš’, usrdno mi je rekla, stišćući mi ruku s toliko
snage da sam se upitao neće li se ipak izvući iz krize. Oči
su joj bile tvrde, kao kamenovi, kao smaragdi. ‘Moraš
učiniti sve u svojoj moći. Ono što drugi ne mogu, to ti
moraš učiniti za moga Edwarda.’
To me uplašilo. Gledala me tim prodornim očima,
a meni se načas učinilo da zna moju tajnu. Zatim ju je
groznica nadvladala i više nije došla svijesti. Umrla je sat
vremena nakon što je to zatražila.
Desetljećima sam već bio razmatrao ideju stvaranja
svojeg sudruga. Samo još jednog stvorenja koje bi moglo
doista poznavati mene, a ne onoga koji se pretvaram da
jesam. Ali nikada to nisam mogao opravdati – učiniti
ono što su meni učinili.
Edward je tu ležao, na samrti. Bilo mi je jasno da su
mu preostali samo sati. Kraj njega njegova majka, lica
nekako još nipošto smirenog, čak ni u smrti.”

Carlisle je sve to iznova gledao, sjećanja nezamućenog
stoljećem koje je otada proteklo. I ja sam to jasno
vidjela, dok je govorio – beznađe u bolnici, nadmoćno
ozračje smrti. Edward gori u groznici, život mu kopni sa
svakim otkucajem sata... Opet sam se stresla i istjerala
taj prizor iz svojih misli.
“Elizabethine su mi riječi odjekivale u glavi. Kako je
mogla pretpostaviti što ja mogu? Bi li iko zaista to mogao
poželjeti svome djetetu?
Pogledao sam Edwarda. I onako bolestan, još je bio
prelijep. Bilo je nečega čistog i dobrog u njegovu licu.
Licu kakvo bih poželio da mi vlastiti sin ima.
Nakon svih tih godina nedoumice, jednostavno sam
se poveo za hirom. Prvo sam prevezao njegovu majku kolicima
u mrtvačnicu, a onda se vratio po njega. Niko nije
primijetio da još diše. Nije bilo dovoljno ruku, dovoljno
očiju da prate makar i polovicu potreba pacijenata. U mrtvačnici
nije bilo nikoga – bar ne živih. Iskrao sam ga na
stražnja vrata i prenio preko krovova u svoj dom.
Nisam bio siguran što valja učiniti. Odlučio sam
oponašati rane koje sam sâm zadobio prije onoliko stoljeća
u Londonu. Poslije mi je bilo žao. Dulje ga je i jače
boljelo nego što je bilo nužno.
Ipak, nisam zažalio zbog svog postupka. Nikad nisam
zažalio što sam spasio Edwarda.” Odmahnuo je glavom
i vratio se u sadašnjost. Nasmiješio mi se. “Bolje da te
sada odvezem kući.”
“Ja ću je odvesti”, rekao je Edward. Izašao je iz polumračne
blagovanice korakom sporim za njega. Lice mu
je bilo glatko i nečitko, ali u pogledu mu je bilo nečega
pogrešnog – nečega što je iz sve snage nastojao prikriti.
Osjetila sam grč nelagode u želucu.

“Carlisle me može odvesti”, rekla sam. Pogledala sam
svoju košulju; svijetloplavi pamuk bio je pun mrlja i
mrljica moje krvi. Desno mi je rame prekrivala gusta,
ružičasta skorena naslaga.
“Mogu ja.” Edward je zvučao posve hladno. “Ionako
ćeš se morati presvući. Charlie bi dobio srčani udar da
te vidi ovakvu. Reći ću Alice da ti nešto donese.” Izašao
je opet iz kuhinje.
Zabrinuto sam pogledala Carlislea. “Jako se uzrujao.”
“Jest”, složio se Carlisle. “Večeras se dogodilo upravo
ono čega se najviše boji. Ti si dospjela u opasnost zbog
toga što mi jesmo.”
“Nije on kriv zbog toga.”
“Nisi ni ti.”
Odmaknula sam pogled od njegovih mudrih, lijepih
očiju. Nisam se mogla složiti s tim.
Carlisle mi je ponudio ruku i pomogao mi da ustanem
sa stola. Otišla sam za njim u dnevnu sobu. Esme
se vratila; brisala je pod na mjestu gdje sam pala – čistim
klorom, sudeći po mirisu.
“Esme, daj, ja ću.” Osjećala sam da mi je lice opet
jarko rumeno.
“Već sam gotova.” Osmjehnula mi se s poda. “Kako
ti je?”
“Dobro”, potvrdila sam joj. “Carlisle šije brže od svih
doktora koji su me dosad šivali.”
Oboje su se zahihotali.
Alice i Edward vratili su se na stražnja vrata. Alice mi
je pritrčala, ali Edward je ostao podalje, s izrazom lica
koji se nije dao protumačiti.
“Dođi”, rekla je Alice. “Da ti nađemo neku manje
grozomornu odjeću.”
Našla mi je jednu Esminu košulju bojom dosta
sličnu mojoj. Bila sam sigurna da Charlie neće ništa
primijetiti. Dugi bijeli povez na ruci nije mi izgledao
ni izdaleka tako ozbiljno sad kad više nisam bila poprskana
krvlju. Charlie se nikad nije iznenađivao što me
vidi povezanu.
“Alice”, šapnula sam joj kad je krenula natrag prema
vratima.
“Da?” I ona je progovorila tiho i znatiželjno me pogledala,
nakrivivši glavu.
“Je li jako loše?” Nisam mogla biti sigurna da ne šapćem
uzalud. Premda smo bile na katu, iza zatvorenih
vrata, on me ipak možda mogao čuti.
Lice joj se napelo. “Nisam još sigurna.”
“Kako je Jasper?”
Uzdahnula je. “Vrlo je ljut na sebe. Njemu je to
umnogome veći izazov, a mrzi se osjećati slabim.”
“Nije on kriv. Reći ćeš mu da se ne ljutim na njega,
baš nimalo, zar ne?”
“Naravno.”
Edward me čekao kraj ulaznih vrata. Kad sam sišla u
dno stubišta, otvorio mi ih je bez riječi.
“Ponesi stvari!”, viknula je Alice kad sam oprezno
pošla prema Edwardu. Uzela je u naručje dva paketa,
jedan napola otvoren, digla moj fotoaparat s poda pod
glasovirom i tutnula mi ih pod zdravu ruku. “Zahvali mi
kasnije, nakon što ih otvoriš.”
Esme i Carlisle tiho su se oprostili sa mnom. Opazila
sam da krišom pogledavaju prema svome suzdržanom
sinu, umnogome kao i ja.
Laknulo mi je kad sam se našla vani; brzo sam prošla
pokraj lampiona i ruža, sad neželjenih podsjetnika.

Edward je šutke išao ukorak. Otvorio mi je suvozačka
vrata, a ja sam ušla bez pritužbi.
Na upravljačkoj ploči bila je velika crvena vrpca, vezana
uz novu liniju. Strgnula sam je i bacila na pod.
Dok je Edward sjedao na suprotnu stranu, petom sam
gurnula vrpcu pod svoje sjedalo.
Nije pogledao ni mene ni liniju. Nismo je uključili,
a tišina se nekako pojačala kad je motor odjednom grmnuo.
Pošao je prevelikom brzinom po mračnom, zavojitom
prilaznom putu.
Od šutnje mi je dolazilo da poludim.
“Reci nešto”, napokon sam ga usrdno zamolila kad je
skrenuo na autocestu.
“Što bi htjela da ti kažem?”, upitao me suzdržano.
Zgrozila sam se od njegove distanciranosti. “Reci mi
da mi opraštaš.”
To mu je unijelo treptaj života u lice – treptaj ljutnje.
“Da opraštam tebi? Na čemu?”
“Da sam bila opreznija, ništa se ne bi dogodilo.”
“Bella, porezala si se na papir – teško da si time zaslužila
smrtnu kaznu.”
“Svejedno sam ja kriva.”
Na te riječi, brana je popustila.
“Ti da si kriva? Da si se porezala u kući Mikea Newtona,
uz Jessicu i Angelu i svoje ostale normalne prijatelje,
najgore što bi se uopće moglo dogoditi bilo bi što?
Možda ti ne bi mogli naći flaster? Da si se spotaknula
i sama srušila hrpu staklenih tanjura – da te neko nije
bacio na nju – čak i tada, što bi bilo najgore? Zakrvarila
bi im presvlake na sjedalima dok te voze na hitnu? Mike
Newton mogao bi te držati za ruku dok te šivaju – i ne
bi se odupirao porivu da te ubije cijelo to vrijeme. Ne
pokušavaj sebe okriviti za išta od ovoga, Bella. Samo ću
se sâm sebi još više gaditi.”
“Kako je, dovraga, Mike Newton dospio u ovaj razgovor?”,
otpovrnula sam mu.
“Mike Newton je dospio u ovaj razgovor zbog toga
što bi ti bilo, ne lezi vraže, zdravije da budeš s Mikeom
Newtonom”, zarežao je.
“Prije bih umrla nego bila s Mikeom Newtonom”,
usprotivila sam se. “Prije bih umrla nego bila s bilo kim
osim s tobom.”
“Ne budi melodramatična, molim te.”
“E, pa ti onda ne budi smiješan.”
Nije mi odgovorio. Piljio je kroz vjetrobran crnog
izraza lica.
Grozničavo sam se upinjala smisliti kako da spasim
ovu večer. Kad je stao pred mojom kućom, još nisam
imala nikakvu ideju.
Ugasio je motor, ali ruke su mu nastavile čvrsto stiskati
upravljač.
“Hoćeš li ostati večeras?”, upitala sam ga.
“Trebao bih kući.”
Najmanje sam sada htjela da se ode utapati u kajanju.
“Za moj rođendan”, ostala sam uporna.
“Ne možeš imati i ovce i novce – ili želiš da ljudi ne
mare za tvoj rođendan, ili da mare. Ili jedno, ili drugo.”
Glas mu je bio strog, ali ne tako ozbiljan kao prije. Šutke
sam odahnula.
“U redu. Odlučila sam da želim da mariš za moj rođendan.
Vidimo se gore.”
Iskočila sam iz auta i okrenula se uzeti pakete sa stražnjeg
sjedala. Namrštio se.
“Ne moraš ih uzeti.”

“Želim ih”, automatski sam odgovorila, a onda se
upitala ne služi li se on obratnom psihologijom.
“Ne, ne želiš. Carlisle i Esme potrošili su novac na
tebe.”
“Preživjet ću.” Nespretno sam zataknula poklone pod
zdravu ruku i zalupila vrata za sobom. Izašao je iz auta i
stvorio se kraj mene za manje od sekunde.
“Daj me pusti da ti ih barem ponesem”, rekao je i
uzeo ih. “Bit ću u tvojoj sobi.”
Nasmiješila sam se. “Hvala.”
“Sretan ti rođendan”, uzdahnuo je i prignuo se da
lagano svojim usnama dotakne moje.
Propela sam se na prste da mi poljubac duže potraje
kad se odmaknuo. Uputio mi je onaj izvijeni osmijeh
koji sam tako voljela, te nestao u tami.
Utakmica je još trajala; čim sam ušla u kuću čula sam
kako komentator naklapa uz žamor publike.
“Bell?”, dobacio mi je Charlie.
“Hej, tata”, rekla sam ulazeći u sobu. Držala sam
ruku čvrsto uz tijelo. Blagi pritisak me zapekao, pa sam
namreškala nos. Anestetik je očito prestajao djelovati.
“Kako je bilo?” Charlie se izvalio preko kauča, položivši
bose noge na naslon za ruke. Ono malo kovrčave
smeđe kose bilo mu je posve zaležano s jedne strane.
“Alice je stvarno pretjerala. Cvijeće, torta, svijeće, pokloni
– sve po redu.”
“Što si dobila?”
“Liniju za kamionet.” I ko zna što još.
“Opa.”
“Aha”, složila sam se. “Pa, idem ja u krpe.”
“Vidimo se ujutro.”
Mahnula sam mu. “Vidimo se.”
“Što ti je bilo s rukom?”
Porumenjela sam i nijemo opsovala. “Spotaknula
sam se. Nije to ništa.”
“Bella”, rekao je i odmahnuo glavom.
“Laku noć, tata.”
Požurila sam u kupaonicu, gdje sam držala pidžamu
upravo za ovakve večeri. Navukla sam komplet topića
i pamučnih hlača koje sam kupila kao zamjenu za rupičastu
majicu i trenerku u kojima sam nekoć spavala,
trgnuvši se od boli kad mi je pokret potegao šavove.
Umila sam se jednom rukom, oprala zube i onda trknula
u svoju sobu.
Sjedio je nasred moga kreveta, dokono se poigravajući
jednom srebrnom kutijom.
“Bok”, rekao je. Zvučao je tužno. Utapao se u kajanju.
Došla sam do kreveta, gurnula mu poklone iz ruku i
popela mu se u krilo.
“Bok.” Privila sam se uz njegovo kameno poprsje.
“Smijem sada otvoriti svoje poklone?”
“Odakle sad pak to zanimanje?”, upitao me.
“Postala sam radoznala zbog tebe.”
Uzela sam dugi, plosnati pravokutnik koji je zacijelo
bio od Carlislea i Esme.
“Dopusti”, predložio mi je. Uzeo mi je dar iz ruke i
jednim spretnim pokretom strgnuo srebrni papir s njega.
Pružio mi je pravokutnu bijelu kutiju.
“Siguran si da sam u stanju sama podignuti poklopac?”,
promrsila sam, ali prečuo je to.
U kutiji se nalazio dugi, debeli komad papira s nesagledivom
količinom sitno otisnutog teksta. Trebala mi je
minuta da shvatim srž informacije.
“Idemo u Jacksonville?” I to me uzbudilo, čak i preko
volje. Radilo se o vaučeru za avionske karte, za mene i
za Edwarda.
“Takav je plan.”
“Ne mogu vjerovati. Renée će švicnuti! Samo, ti nemaš
ništa protiv, je li? Tamo je sunčano, morat ćeš cijeli
dan biti u zatvorenom.”
“Mislim da mogu izaći na kraj s time”, rekao je, a zatim
se namrštio. “Da sam znao da si u stanju ovoliko primjereno
reagirati na poklon, natjerao bih te da ga otvoriš
pred Carlisleom i Esme. Mislio sam da ćeš se buniti.”
“Pa, naravno da je to previše. Ali smjet ću povesti
tebe sa mnom!”
Zahihotao se. “Sad mi je krivo što nisam potrošio
novac na tvoj poklon. Nisam shvatio da si sposobna za
razumne reakcije.”
Odložila sam karte i uzela njegov poklon, iznova zatiželjna.
Oduzeo mi ga je i odmotao, kao i prvi.
Uručio mi je praznu plastičnu kutiju za CD, sa srebrnim
diskom bez natpisa u njoj.
“Što je to?”, zbunjeno sam ga upitala.
Ništa nije rekao; uzeo je CD i stavio ga iza mojih leđa
u CD plejer na stoliću kraj kreveta. Pustio ga je da svira,
i šutke smo pričekali. Zatim se začula glazba.
Slušala sam je bez riječi, razrogačenih očiju. Znala
sam da on čeka moju reakciju, ali nisam mogla ništa
reći. Navrle su mi suze, i podigla sam ruku da ih obrišem
prije nego što se stignu proliti.
“Boli te ruka?”, zabrinuto me upitao.
“Ne, nije to zbog ruke. Prekrasno je, Edwarde. Nisi
mi mogao dati ništa što bih više voljela. Ne mogu vjerovati.”
Ušutjela sam da mogu dalje slušati.

Bila je to njegova glazba, njegove skladbe. Prvo djelo
na CD-u bila je moja uspavanka.
“Vjerovao sam da mi ne bi dopustila da ti kupim klavir,
pa da ti ovdje mogu svirati”, pojasnio je.
“Bio si u pravu.”
“Kako ti je ruka?”
“Sasvim u redu.” Zapravo, počinjala me peći pod zavojem.
Trebao mi je led. Bila bih se zadovoljila i njegovom
rukom, ali to bi me odalo.
“Donijet ću ti tabletu protiv bolova.”
“Ne treba mi ništa”, usprotivila sam se, ali maknuo
me s krila i krenuo prema vratima.
“Charlie”, oštro sam mu došapnula. Charlie nije baš
znao da Edward često noći kod mene. Zapravo, udarila
bi ga kap da ga se upozna s tom činjenicom. Ali nisam
osjećala pretjeranu krivnju zbog toga što ga vučem
za nos. Nismo radili ništa što on ne bi htio, napokon.
Edward i njegova pravila...
“Neće me uloviti”, obećao mi je Edward, tiho se izgubio
kroz vrata... i vratio, dohvativši vrata prije nego
što su se stigla sama zaklopiti. U ruci je držao čašu iz
kupaonice i bočicu Tylenola.
Bez rasprave sam uzela tablete koje mi je pružio –
znala sam da bih izgubila u raspravi. A ruka me zaista
počinjala smetati.
Moja je uspavanka svirala i dalje, blaga i ljupka, u
pozadini.
“Kasno je”, primijetio je Edward. Jednom me rukom
podigao s kreveta i drugom odmaknuo pokrivače. Spustio
me u postelju s glavom na jastuku i ušuškao jorgan
oko mene. Legao je sa strane – preko pokrivača, da mi
ne bude hladno – i prebacio ruku preko mene.
Naslonila sam glavu na njegovo rame i sretno uzdahnula.
“Još jednom hvala”, šapnula sam mu.
“Nema na čemu.”
Dugo smo šutjeli, dok sam slušala kako se moja uspavanka
polako bliži kraju. Započela je druga skladba.
Prepoznala sam je: Esme je nju najviše voljela.
“Što sada misliš?”, upitala sam ga šapatom.
Oklijevao je časak prije nego što će mi reći. “Zapravo,
mislio sam o tome što je ispravno, a što ne.”
Osjetila sam kako mi trnci prolaze hrptom.
“Sjećaš se kako sam odlučila da želim da mariš za moj
rođendan?”, brzo sam ga priupitala, nadajući se da nije
previše očito da mu nastojim odvratiti misli.
“Da”, oprezno se složio.
“Pa, baš mislim, budući da mi je još uvijek rođendan,
voljela bih da me opet poljubiš.”
“Večeras si pohlepna.”
“Da, jesam – ali, molim te, nemoj raditi ništa što sâm
ne želiš”, dodala sam, blago pogođena.
Nasmijao se, a onda je uzdahnuo. “Sačuvaj Bože da
napravim nešto što sâm ne želim”, rekao je neobično
shrvanim tonom kad me dohvatio pod bradu i privukao
mi lice svojemu.
Poljubac je počeo uvelike kao i obično – Edward je
pazio kao i uvijek, a meni je srce počelo pretjerano reagirati,
kao i uvijek. A onda, kao da se nešto promijenilo.
Usne su mu odjednom postale daleko užurbanije, slobodna
mu se ruka zaplela u moju kosu i čvrsto priljubila
moje lice uz njegovo. A premda su se i moje ruke zaplele
u njegovu kosu, i premda sam bjelodano počinjala prelaziti
njegove oprezno postavljene granice, ovaj put me
za promjenu nije spriječio. Tijelo mu je bilo hladno kroz
tanki jorgan, ali željno sam se privila uz njega.
Kad je prekinuo, bilo je to naglo; odgurnuo me blagim,
ali čvrstim rukama.
Svalila sam se natrag na jastuk, hvatajući zrak, ošamućena.
Nečeg sam se trebala sjetiti, nečega neuhvatljivog,
na rubu pamćenja.
“Oprosti”, rekao je, a i on je bio zadihan. “Nisam
primjereno postupio.”
“Ja nemam ništa protiv”, propentala sam.
Namrštio se na mene u mraku. “Pokušaj zaspati, Bella.”
“Ne, hoću da me opet poljubiš.”
“Precjenjuješ moju moć samokontrole.”
“Što te više mami, moja krv ili moje tijelo?”, izazvala
sam ga.
“Jednako me mame.” Preko volje se na sekundu iscerio,
a onda se opet uozbiljio. “A sad, da prestaneš izazivati
nesreću i nekako zaspiš?”
“U redu”, složila sam se i privila čvršće uz njega.
Stvarno sam se osjećala iscrpljeno. Dan se na toliko načina
otegnuo, a ipak na njegovom izmaku nisam osjećala
nikakvo olakšanje. Gotovo kao da me sutra čeka nešto
još gore. Predosjećaj je bio blesav – što bi moglo biti
gore od ovoga danas? To samo zakašnjelo reagiram na
šok, bez sumnje.
Nastojeći to izvesti kriomice, pritisnula sam ozlijeđenu
ruku o njegovo rame, da mi hladnom kožom ublaži
bol. Smjesta me počelo manje peći.
Bila sam u polusnu, možda i dublje, kad sam se sjetila
na što me podsjetio njegov poljubac: prošlog proljeća,
kad me morao ostaviti da odvede Jamesa s moga traga,
50 Edward me poljubio na rastanku, ne znajući kada ćemo
se, a ni hoćemo li se uopće opet vidjeti. U ovom je poljupcu
bilo iste takve, gotovo bolne primjese, iz nekog
meni nepojmljivog razloga. Zadrhtala sam dok sam tonula
u san, kao da već imam noćnu moru.



Kraj drugog poglavlja!