Knjiga na našem forumu

UVOD

Ti siloviti užici imaju silovite svršetke
i umiru u svom slavlju kao vatra i puščani prah
što se u poljupcu nište.
“Romeo i Julija”, drugi čin, šesti prizor

Imala sam dojam da sam zarobljena u jednoj od onih
užasnih noćnih mora, onih u kojima moraš trčati, trčati
sve dok ti pluća ne prsnu, ali ne možeš natjerati tijelo da
ti se dovoljno brzo kreće. Noge kao da su mi se micale
sve sporije i sporije dok sam se probijala kroz bešćutnu
gomilu, ali kazaljke na satu golemog zvonika nisu se usporavale.
Nezaustavljivom, nezainteresiranom snagom
neumoljivo su se okretale prema kraju – kraju svega.
Ali ovo nije bio san, a za razliku od more, nisam trčala
da spasim svoj život; bila sam u utrci za spas nečega
nemjerljivo dragocjenijeg. Vlastiti mi je život danas
malo značio.
Alice je rekla da je itekako moguće da obje ovdje izgubimo
život. Možda bi ishod bio drugačiji da nju nije
zarobilo jarko danje svjetlo; samo sam ja mogla trčati
ovim sunčanim, napučenim trgom.
A nisam mogla trčati dovoljno brzo.
I zato me bilo baš briga što nas okružuju iznimno
opasni neprijatelji. Kad je počeo odzvanjati puni sat, vibrirajući
mi pod potplatima presporih nogu, znala sam
da ću zakasniti – i bilo mi je drago što nešto krvožedno
čeka u prikrajku. Jer kad sam u ovome doživjela neuspjeh,
odrekla sam se svake želje za životom.
Sa zvonika je opet odjeknulo zvono, a sunce je zasjalo
sa same središnje tačke neba

23. ISTINA

Imala sam dojam da sam vrlo dugo spavala – tijelo mi
se ukočilo, kao da se nijedanput u cijelom tom vremenu
nisam ni pomaknula. Svijest mi je bila ošamućena i spora;
čudni, šaroliki snovi – snovi i more – omamljujuće su
mi se vrtjeli kroz glavu. Bili su tako živopisni. Grozote
i divote, smiješane u bizaran kovitlac. Bilo je tu oštre
nestrpljivosti i straha, poteklih iz onog nesnosnog sna u
kojemu ti noge ne uspijevaju biti dovoljno brze... A bilo
je i pregršt nemani, crvenookih zlotvora još užasnijih
zbog svoje uljuđene pristojnosti. San je još bio snažan –
sjećala sam se čak i imena. Ali najsnažniji, najjasniji dio
sna nije bio užas. Anđeo mi je bio najbistriji.
Bilo mi je teško napustiti ga i probuditi se. Ovaj se
san nije dao strpati u trezor onih snova kojima se odbijam
vratiti. Borila sam se s njim dok mi je svijest postajala
sve budnija, sve više u javi. Nisam se mogla sjetiti
koji je dan u tjednu, ali bila sam sigurna da me Jacob
ili škola, ili posao, ili nešto već čeka. Duboko sam udahnula,
pitajući se kako da se suočim s još jednim danom.
Nešto hladno i neopisivo meko dotaknulo mi je čelo.
Još sam čvršće zažmirila. Spavam i dalje, čini se, a dojam
je nevjerojatno stvaran. Tako sam blizu buđenju...
još trenutak-dva, i toga će nestati.
Ali shvatila sam da je dojam odviše stvaran, toliko
stvaran da to nije moglo biti zdravo. Kamene ruke koje
sam zamišljala kako me grle bile su nemoguće stvarne.
Dopustim li da ovo još potraje, zažalit ću kada prođe.
Rezignirano sam uzdahnula i silom otvorila kapke, da
raspršim iluziju.
“Oh!” Zgranula sam se i brzo šakama prekrila oči.
Pa, očito sam pretjerala; pogriješila sam kad sam dopustila
mašti da se tako razulari. U redu, ne bih smjela
reći “dopustila”. Prisilila sam je da se razulari – praktički
sam opsjedala svoje halucinacije – i sad mi je um pukao.
Trebalo mi je manje od pola sekunde da shvatim
kako bih, kad sam sad već istinski sišla s uma, baš i mogla
uživati u obmanama dok su još ugodne.
Opet sam otvorila oči – a Edwardovo savršeno lice
još uvijek je bilo samo na pedalj od mojega.
“Jesam li te prestrašio?” Rekao je to tiho i brižno.
Što se obmana tiče, ova je stvarno bila vrlo dobra.
Lice, glas, miris, sve skupa – bilo je mnogo bolje nego
pri utapljanju. Prekrasna utvara iz moje mašte zabrinuto
je promatrala kako mijenjam izraze lica. Šarenice su mu
bile posve crne, s podočnjacima boje modrica. To me
iznenadilo; moji Edwardi iz halucinacija obično su bili
uhranjeniji.
Dvaput sam trepnula, očajnički se pokušavajući sjetiti
zadnjeg događaja koji je sigurno bio stvaran. Sanjala
sam i Alice, pa sam se upitala je li se ona doista uopće
vratila, ili je to tek bio uvod. Mislila sam da se vratila
onoga dana kad sam se gotovo utopila...
“O, kvragu”, zakreštala sam. Grlo mi je još bilo stegnuto
od spavanja.
“Što je bilo, Bella?”
Nesretno sam se namrštila prema njemu. Lice mu je
bilo još zabrinutije nego prije.
“Mrtva sam, je l’ tako?”, prostenjala sam. “Zbilja sam
se utopila. Kvragu, kvragu, kvragu! Charlieja će to satrti.”
I Edward se namrštio. “Nisi mrtva.”
“Pa zašto se onda ne mogu probuditi?”, otpovrnula
sam mu, podižući obrve.
“Budna si, Bella.”
Odmahnula sam glavom. “Jasno, jasno. Ti bi htio da
ja tako mislim. A onda će mi samo biti gore kad se zaista
probudim. Ako se probudim, što neću, jer sam mrtva.
Ovo je grozno. Siroti Charlie. I Renée i Jake...” Ušutjela
sam, užasnuta onime što sam učinila.
“Shvaćam zašto bi me mogla pobrkati s noćnom morom.”
Uputio mi je kratkotrajan, mračan osmijeh. “Ali
ne mogu pojmiti što si to mogla učiniti da završiš u paklu.
Jesi li počinila mnogo umorstava dok me nije bilo?”
Složila sam grimasu. “Očito nisam. Da sam u paklu,
ti ne bi bio sa mnom.”
Uzdahnuo je.
U glavi mi se razbistravalo. Na sekundu sam – nevoljko
– odmaknula pogled od njegova lica, prema
mračnom, otvorenom prozoru, a onda opet pogledala
u njega. Počela sam se prisjećati pojedinosti... i osjetila
kako mi blago, nepoznato rumenilo grije kožu na jagodicama
kad sam polako shvatila da je Edward doista,
zaista ovdje sa mnom, a ja gubim vrijeme na idiotsko
ponašanje.

“Znači, onda se sve to zbilja dogodilo?” Bilo mi je
gotovo nemoguće iznova protumačiti moj san kao stvarnost.
Takvo poimanje nije mi išlo u glavu.
“Ovisi.” Edwardov je osmijeh i dalje bio tvrd. “Ako
me pitaš jesmo li gotovo bili izmasakrirani u Italiji,
onda, da.”
“Baš čudno”, zamišljeno sam rekla. “Zaista sam bila
u Italiji. A znaš da nikada dosad nisam putovala dalje na
istok od Albuquerquea?”
Zakolutao je očima. “Možda bi bilo bolje da još malo
spavaš. Nesuvisla si.”
“Nisam više umorna.” Sad mi se sve razbistravalo.
“Koliko je sati? Koliko sam dugo spavala?”
“Upravo je prošlo jedan u noći. Dakle, oko četrnaest
sati.”
Protegnula sam se dok je to govorio. Kako sam bila
ukočena.
“Charlie?”, upitala sam ga.
Edward se namrštio. “Spava. Vjerojatno bih ti trebao
reći da upravo kršim pravila. Dobro, ne u tehničkom
smislu, jer mi je rekao da više nikad ne smijem ući na
njegova vrata, a ušao sam na prozor... Ali, svejedno, bilo
je jasno što time misli.”
“Charlie ti je zabranio da ulaziš u kuću?”, upitala sam
ga, dok mi je nevjerica brzo prelazila u bijes.
Oči su mu bile tužne. “Jesi li očekivala išta drugo?”
Moje su oči pak bile ljute. Popričat ću ja sa svojim
ocem – možda je dobra prilika da ga podsjetim kako
sam sada zakonski punoljetna osoba. To, jasno, nije naročito
bitno, osim u načelnom pogledu. A uskoro neće
ni biti razloga za zabranu. Potjerala sam misli manje bolnim
smjerom.
“Koja mi je priča?”, upitala sam ga, istinski znatiželjna,
ali također očajnički nastojeći zadržati opušten ton
razgovora, zadržati čvrstu kontrolu nad samom sobom,
da ga ne prestrašim i ne otjeram ovom žestokom, neutaživom
potrebom što bjesni u meni.
“Kako to misliš?”
“Što ću reći Charlieju? Koji mi je izgovor zato što
sam nestala na... koliko me uopće nije bilo?” Pokušala
sam prebrojati sate u glavi.
“Samo tri dana.” Čvršće me pogledao, ali ovaj put se
prirodnije nasmiješio. “Zapravo, nadao sam se da ćeš ti
možda imati dobro objašnjenje. Meni ništa ne pada na
pamet.”
Prostenjala sam. “Divota.”
“Pa, možda Alice nešto smisli”, predložio je, ne bi li
me utješio.
I utješio me. Koga briga s čime ću se poslije morati
nositi? Svaka sekunda dok je on tu – tako blizu, dok to
lice bez mane sja pri mutnom svjetlu brojki moje budilice
– dragocjena je, i neću je potratiti.
“Onda”, progovorila sam, izabirući najmanje bitno
– premda svejedno životno zanimljivo – pitanje za početak.
Sigurno me vratio kući, pa bi svaki čas mogao
odlučiti da ode. Moram ga natjerati da priča i priča. Uostalom,
ovaj privremeni raj nije bio posve cjelovit bez
zvuka njegova glasa. “Čime si se ti to bavio, sve do prije
tri dana?”
Lice mu je u tren oka postalo sumnjičavo. “Ničim
pretjerano uzbudljivim.”
“Ma naravno”, promrsila sam.
“Zašto si se tako skiselila?”
“Pa...” Naškubila sam usne i razmislila. “Da si ti ipak
samo san, kazao bi upravo tako nešto. Mašta mi je očito
na izmaku snaga.”
Uzdahnuo je. “Ako ti kažem, hoćeš li napokon povjerovati
da ovo nije tvoja noćna mora?”
“Noćna mora!”, ponovila sam s prezirom. Čekao je
da mu odgovorim. “Možda”, rekla sam mu nakon sekunde
promišljanja. “Ako mi kažeš.”
“Bio sam u... lovu.”
“Stvarno ne možeš bolje?”, prekorila sam ga. “To mi
definitivno neće dokazati da sam budna.”
Malo je oklijevao, a onda progovorio polako, pažljivo
birajući riječi. “Nisam bio u lovu na hranu... Zapravo,
okušavao sam se u... praćenju. Ne ide mi baš od ruke.”
“Što si to pratio?”, upitala sam ga zaintrigirano.
“Ništa pretjerano bitno.” Riječi mu se nisu poklapale
s izrazom lica; bio je uzrujan, pun nelagode.
“Ne shvaćam.”
Oklijevao je; njegovo je lice, obasjano čudnom zelenom
nijansom brojčanika, bilo na mukama.
“Ja ti – ” Duboko je udahnuo. “Ja ti dugujem ispriku.
Ne, naravno, dugujem ti mnogo, mnogo više od toga.
Ali moraš znati” – riječi su mu počele teći tako brzo,
kako sam se sjećala da katkad govori dok je uzbuđen,
da sam se morala stvarno usredotočiti da ih sve pohvatam
– “da pojma nisam imao. Nisam shvaćao koliko nevolja
ostavljam za sobom. Mislio sam da ćeš tu biti na
sigurnom. Itekako na sigurnom. Pojma nisam imao da
će Victoria” – usne su mu se zadigle dok je izgovarao
to ime – “vratiti. Priznajem, kad sam je ono jedanput
vidio, mnogo sam više pažnje posvećivao Jamesovim
mislima. Ali naprosto nisam uvidio da je ona u stanju
ovako reagirati. Da ona uopće ima takvu sponu s njim.
Mislim da sada shvaćam zašto mi se to dogodilo – bila
je tako sigurna u njega da joj ni na kraj pameti nije bila
mogućnost da on doživi neuspjeh. To pretjerano pouzdavanje
prikrilo mi je njezinu naklonost prema njemu
– zato nisam vidio koliko duboko seže njihova vezanost.
Ne kažem da ima isprike za ono čemu sam te prepustio.
Kad sam čuo što si rekla Alice – što je ona sama
vidjela – kad sam shvatio da si morala povjeriti svoj život
na čuvanje vukodlacima, nezrelim, nepouzdanim, najgorim
što postoje izuzev same Victorije” – stresao se, a
bujica riječi zaustavila se na trenutak. “Molim te, znaj
da pojma nisam imao ni o čemu od toga. Muka mi je, iz
dna duše, čak i sada, kad te vidim i osjećam, sigurnu u
mom naručju. Ja sam najbjednija bijeda od – ”
“Prekini”, upala sam mu u riječ. Pogledao me izmučenim
očima, a ja sam pokušala naći prave riječi – riječi
koje će ga osloboditi te izmišljene dužnosti koja mu je
donijela toliko boli. Vrlo mi je bilo teško izgovoriti te riječi.
Nisam znala mogu li ih izreći a da se ne slomim. Ali
morala sam pokušati izvesti to kako treba. Nisam htjela
biti izvor kajanja i grižnje savjesti u njegovu životu. On
treba biti sretan, bez obzira na cijenu kojom ću ja to
platiti.
Stvarno sam se bila nadala odgoditi ovu temu za naš
posljednji razgovor. Ovako će se sve okončati mnogo
prije.
Smogla sam iskustvo svih mjeseci prakse u normalnom
držanju pred Charliejem, i uspjela zadržati smiren
izraz lica.

“Edwarde”, rekla sam. Njegovo me ime pritom malo
zapeklo u grlu. Osjetila sam kako mi utvarni ostatak
rupe samo čeka da se opet široko rastrga čim on ode.
Nisam baš shvaćala kako ću to ovaj put preživjeti. “Ovo
mora smjesta prestati. Ne možeš tako gledati na stvari.
Ne možeš dopustiti da ti ova... ova grižnja savjesti...
upravlja životom. Ne možeš preuzimati odgovornost za
ono što se meni ovdje događa. Ni za što od toga nisi ti
kriv, moj život je naprosto takav. Znači, ako se spotaknem
i padnem pod autobus, ili što god to već idući put
bude bilo, moraš shvatiti da nisi dužan preuzimati krivnju.
Ne možeš samo tako pobjeći u Italiju jer ti je teško
što me nisi spasio. Čak i da sam skočila s one stijene da
se ubijem, to bi bio moj izbor, za koji ti ne bi bio kriv.
Znam da ti je u... u prirodi da preuzimaš krivnju za sve,
ali stvarno ne možeš dopustiti da te to otjera u takve ekstreme!
To je vrlo neodgovorno – moraš misliti na Esme
i Carlislea i – ”
Još mi je tek malo bilo trebalo da ne puknem. Zastala
sam da duboko udahnem, nadajući se da ću se time smiriti.
Morala sam ga osloboditi. Morala sam zajamčiti da
se to nikad više neće dogoditi.
“Isabella Marie Swan”, šapnuo mi je, a licem mu je
prešao krajnje čudan izraz. Gotovo da je izgledao bijesno.
“Zar ti vjeruješ da sam tražio od Voltura da me ubiju
jer me grizla savjest?”
Osjetila sam da ga gledam s tupim neshvaćanjem.
“Zar te nije?”
“Grizla savjest? Izuzetno. Više nego što možeš shvatiti.”
“Onda... što želiš reći? Ne razumijem.”
“Bella, otišao sam Volturima jer sam mislio da si mrtva”,
rekao je, blagog glasa, žestokih očiju. “Čak i da
nisam imao udjela u tvojoj smrti” – stresao se kad je
prošaptao tu posljednju riječ – “čak i da nisam bio kriv
za nju, bio bih otišao u Italiju. Očito, trebao sam biti
oprezniji – trebao sam se obratiti izravno Alice, umjesto
da prihvatim vijest posredno, preko Rosalie. Ali, stvarno,
što sam trebao pomisliti kad je dečko rekao da je
Charlie na pogrebu? Koji su izgledi za to bili?
Izgledi...”, opet je promrmljao, ponesen nekom drugom
mišlju. Progovorio je tako tiho da nisam bila sigurna
čujem li ga tačno. “Izgledi nam nikad nisu nimalo
naklonjeni. Greška za greškom. Nikad više neću kritizirati
Romea.”
“Ali meni i dalje nije jasno”, rekla sam. “Upravo sam
to i htjela reći. Pa što onda?”
“Oprosti?”
“Pa što onda i da jesam poginula?”
Dugo je u nevjerici buljio u mene prije nego što će
mi odgovoriti. “Zar se ne sjećaš ničega što sam ti prije
rekao?”
“Sjećam se svega što si mi rekao.” Uključujući i riječi
kojima je pogazio sve prethodne.
Prešao mi je vrškom hladnoga prsta po donjoj usni.
“Bella, sve mi se čini da si u zabludi.” Sklopio je oči i počeo
odmahivati glavom, s poluosmijehom na predivnom
licu. Nije to bio sretan osmijeh. “Mislio sam da sam ti
to prije jasno objasnio. Bella, ne mogu živjeti u svijetu u
kom ti ne postojiš.”
“Ja sam...” U glavi mi se mutilo dok sam tražila prikladnu
riječ. “Zbunjena.” To je odgovaralo istini. Nikako
mi nije išlo u glavu to što mi on govori.
Zagledao mi se duboko u oči, iskreno i otvoreno. “Ja
dobro znam lagati, Bella, jer moram.”
Skamenila sam se. Mišići su mi se stegnuli kao da
očekuju udarac. Slaba tačka u mojim grudima protresla
se; zaboljela me tako da sam ostala bez daha.
Protresao mi je rame, nastojeći mi razdrmati ukočenost.
“Dopusti da završim! Dobro znam lagati, ali svejedno,
to što si mi tako brzo povjerovala...” Lecnuo se.
“To mi je bilo... nesnosno.”
Čekala sam, još uvijek skamenjena.
“Kad smo bili u šumi, kad sam se opraštao s tobom – ”
Nisam sebi dopustila da se toga sjetim. Silom sam se
održavala isključivo u sadašnjoj sekundi.
“Nisi htjela odustati”, prošaptao je. “To sam jasno
vidio. Nisam to htio učiniti – činilo mi se kao da bi me
to ubilo – ali znao sam da ako te ne budem uspio uvjeriti
da te više ne volim, trebat će ti utoliko duže da nastaviš
živjeti svoj život. Nadao sam se da ćeš, budeš li uvjerena
da sam ja to ostavio iza sebe, i ti to učiniti.”
“Čisti prekid”, prošaptala sam kroz nepomične usne.
“Upravo tako. Ali nisam ni slutio da bi to moglo biti
tako lako! Mislio sam da će biti praktički nemoguće –
jer ćeš biti tako sigurna u istinu da ću morati lagati iz
petnih žila da makar posijem sjeme sumnje u tvoju glavu.
Lagao sam ti, i strašno mi je žao – žao zbog toga što
sam te povrijedio, žao zbog toga što mi je pokušaj bio
uzaludan. Žao zbog toga što te nisam mogao zaštititi
od onoga što jesam. Lagao sam ti da te spasim, i nisam
uspio u tome. Žao mi je.
Ali, kako si mi uopće mogla vjerovati? Nakon što sam
ti toliko tisuća puta kazao da te volim, kako si mogla
dopustiti da ti jedna riječ uništi povjerenje u mene?”
Nisam mu odgovorila. Bila sam previše ošamućena
da sročim racionalan odgovor.

“Vidio sam ti u očima da iskreno vjeruješ u to da
te više ne želim. U nešto najapsurdnije, najbesmislenije
– kao da bih ja ikako mogao postojati a da ne trebam
tebe!”
I dalje sam bila skamenjena. Riječi su mu bile neshvatljive,
jer su bile nemoguće.
Opet mi je prodrmao rame, ne snažno, ali dovoljno
da mi zubi pomalo zacvokoću.
“Bella”, uzdahnuo je. “Stvarno, pa što si mislila!”
I tako sam se rasplakala. Suze su mi navrle na oči i
onda mi se jadno stale slijevati niz obraze.
“Znala sam”, zajecala sam. “Znala sam da sanjam.”
“Kako si ti nemoguća”, rekao je, i kratko se nasmijao
– smijehom tvrdim od nemoći. “Kako da ti to kažem a
da mi povjeruješ? Ne spavaš, i nisi mrtva. Tu sam, i volim
te. Oduvijek te volim, i zauvijek ću te voljeti. Mislio
sam na tebe, gledao ti lice u mislima, svake sekunde dok
me nije bilo. Kad sam ti rekao da te ne želim, to je bilo
najcrnje moguće svetogrđe.”
Odmahivala sam glavom, dok su mi suze samo i dalje
curile iz kutova očiju.
“Ne vjeruješ mi, zar ne?”, prošaptao je, lica bljeđeg
nego inače – to sam vidjela čak i u polumraku. “Zbog
čega možeš vjerovati u laž, a ne u istinu?”
“Nikad nije imalo smisla da me voliš”, objasnila sam
mu, a glas mi je pritom dvaput pukao. “Uvijek sam to
znala.”
Suzio je oči, stisnuo čeljust.
“Dokazat ću ti da si budna”, obećao je.
Uhvatio mi je lice u željezni stisak, ne hajući što sam
mu se oduprla i pokušala okrenuti glavu.
“Molim te, nemoj”, prošaptala sam.
Zadržao je usne samo na centimetar od mojih.
“Zašto ne?”, upitao me. Puhnuo mi je dah u lice,
tako da mi se u glavi zavrtjelo.
“Kad se probudim” – otvorio je usta da prigovori,
pa sam preradila uvod – “okej, zaboravi – kad me opet
ostaviš, bit će mi već dovoljno teško i bez ovoga.”
Malčice se odmaknuo i zagledao mi se u lice.
“Jučer, kad sam te htio dodirnuti, bila si tako... suzdržana,
tako oprezna, a opet posve ista. Moram znati zašto.
Je li zato što sam zakasnio? Zato što sam te previše povrijedio?
Zato što me jesi ostavila iza sebe, kao što sam i htio?
To bi bilo... posve fer. Neću proturječiti tvojoj odluci.
Zato mi nemoj pokušavati poštedjeti osjećaje, molim te –
samo mi sada reci možeš li me ili ne možeš i dalje voljeti,
nakon svega što sam ti učinio. Možeš li?”, prošaptao je.
“Kakvo ti je sad to idiotsko pitanje?”
“Samo mi odgovori. Molim te.”
Mračno sam zurila u njega jedan dugi trenutak.
“Moji osjećaji prema tebi nikad se neće promijeniti. Naravno
da te volim – i ti tu ništa ne možeš promijeniti!”
“Samo sam to htio čuti.”
Usta su mu se tada našla na mojima, a ja mu se nisam
više mogla opirati. Ne zato što je bio mnogo tisuća puta
snažniji od mene, već zato što mi se volja pretvorila u pepeo
istog trena kad su nam se usne dotaknule. Poljubac
nije bio onako oprezan kao neki drugi koje sam pamtila,
što mi je sasvim odgovaralo. Ako ću se već dodatno osakatiti,
barem neka zauzvrat dobijem što više mogu.
I tako sam i ja poljubila njega, dok mi je srce tuklo
neskladnim rastrojenim ritmom, dok mi se disanje pretvaralo
u dahtanje, a prsti mi počinjali halapljivo hvatati
njegovo lice. Osjećala sam mu mramorno tijelo uz svaki
obris mojega, i bilo mi je drago što me nije poslušao –
nema te boli na svijetu koja bi opravdala propuštanje
ovoga. Rukama mi je pamtio lice, jednako kao što sam i
ja opipavala njegovo, a u kratkim sekundama kad su mu
usne bile slobodne, šaputao je moje ime.
Kad mi se počelo vrtjeti u glavi, odmaknuo se, ali
smjesta je položio uho na moje srce.
Samo sam ošamućeno ležala i čekala da mi se dahtanje
smiri i stiša.
“Usput”, rekao je, onako usput. “Neću te ostaviti.”
Ništa nisam rekla na to, a on je nekako čuo sumnjičavost
u mojoj šutnji.
Pogledao me u oči. “Nikamo više ne idem. Ne bez
tebe”, dodao je ozbiljnije. “Bio sam otišao samo zato što
sam htio da stekneš priliku za normalan, sretan, ljudski
život. Vidio sam kako to djeluje na tebe – kako te stalno
držim na rubu opasnosti, odvlačim od svijeta u koji
pripadaš, stavljam ti glavu na kocku svakog trena dok si
sa mnom. Zato sam morao pokušati. Morao sam nešto
učiniti, a imao sam dojam da je odlazak jedino rješenje.
Da nisam mislio kako će to biti bolje za tebe, nikada
se ne bih mogao natjerati da odem. Previše sam sebičan
za to. Samo si ti mogla biti bitnija od onoga što ja
želim... što ja trebam. A želim i trebam biti s tobom, i
znam da nikad neću biti dovoljno jak da opet odem od
tebe. Imam previše izlika za ostanak – hvala nebesima na
tome! Izgleda da ti ne možeš biti na sigurnom ma koliko
kilometara stajalo između nas.”
“Ništa mi ne obećavaj”, prošaptala sam. Da sebi dopustim
nadu, a ona se izjalovi... to bi me ubilo. Dok
svim onim bešćutnim vampirima nije uspjelo da me dokrajče,
nada bi to lako obavila.

Ljutnja mu je metalno ljesnula u crnim očima. “Misliš
da ja to tebi sada lažem?”
“Ne – ne da lažeš.” Odmahnula sam glavom, nastojeći
si to suvislo složiti u glavi. Ispitati hipotezu da me
on doista voli, u isti mah ostajući klinički objektivna, da
ne upadnem u zamku nadanja. “Ti bi to mogao ozbiljno
misliti... sada. Ali što će biti sutra, kad se sjetiš svih onih
razloga zbog kojih si uopće otišao? Ili za mjesec dana,
kad Jasper škljocne zubima prema meni?”
Lecnuo se.
Prisjetila sam se onih posljednjih dana svoga života
prije nego što me ostavio, pokušala ih sagledati kroz prizmu
onoga što mi sada govori. S tog motrišta, s pojmom
da me ostavio dok me volio, da me ostavio zbog mene
same, njegova zamišljenost i hladne šutnje poprimile su
drugačije značenje. “Nije baš da nisi bio dobro razmislio o
onoj prvoj odluci, zar ne?”, pretpostavila sam. “Na koncu
ćeš opet postupiti onako kako misliš da je ispravno.”
“Nemam ja takvu snagu kakvu mi pripisuješ”, rekao
je. “Ispravno i pogrešno više mi ne znače mnogo; ionako
sam se bio odlučio vratiti. Prije nego što mi je Rosalie
prenijela vijest, već sam bio raskrstio s pokušajima da
preživim iz tjedna u tjedan, čak i iz dana u dan. Borio
sam se da ostanem na životu jedan jedini sat. Bilo je
samo pitanje vremena – i to ne dugog – prije nego što
ću ti doći na prozor i početi te preklinjati da me opet
primiš. Rado ću te sada preklinjati, ako ti se tako sviđa.”
Složila sam grimasu. “Daj, molim te. Budi ozbiljan.”
“O, ozbiljan sam ja”, uporno je kazao, oštro me pogledavši.
“Hoćeš li, molim te, pokušati čuti što ti govorim?
Hoćeš li mi dopustiti da ti nekako objasnim što mi
značiš?”
Dok je to govorio, proučavao mi je lice da se uvjeri
kako ga doista slušam. Zatim je pričekao.
“Prije tebe, Bella, život mi je bio poput noći bez mjesečine.
Vrlo mračan, ali bilo je zvijezda – tačaka svjetlosti
i razložnosti... A onda si ti proparala moje nebo kao meteor.
Odjednom mi je sve planulo; nastao je bljesak, nastala
je ljepota. Dok te nije bilo, nakon što je meteor pao za
obzorje, sve mi se smrknulo. Ništa se nije promijenilo, ali
oči su mi ostale slijepe od onoga sjaja. Više nisam mogao
vidjeti zvijezde. I više nije bilo razloga ni za što.”
Htjela sam mu vjerovati. Ali on je to opisao moj život
bez njega, a ne obrnuto.
“Oči će ti se priviknuti”, promrmljala sam.
“U tome i jest problem – ne mogu se priviknuti.”
“A što je s tvojim razonodama?”
Nasmijao se bez tračka veselja. “To je samo bio dio
laži, ljubavi. Nema te razonode koja me mogla odvratiti
od... od agonije. Srce mi već gotovo devedeset godina ne
kuca, ali ovo je bilo drugačije. Kao da više nisam imao
srca – kao da sam bio šupalj. Kao da sam sve iz sebe
ostavio tu, uz tebe.”
“Baš smiješno”, promrmljala sam.
Podigao je savršenu obrvu. “Smiješno?”
“Htjela sam reći čudno – mislila sam da je samo meni
tako. I iz mene je koješta nestalo. Tako dugo nisam mogla
pošteno udahnuti.” Ispunila sam pluća zrakom, naslađujući
se tim osjećajem. “I moje srce. Ono se definitivno
izgubilo.”
Sklopio je oči i ponovno prislonio uho na moje srce.
Pustila sam da mi se obraz nasloni na njegovu kosu,
osjećajući njezine vlasi na svojoj koži, upijajući taj slasni
miris njega.

“Potraga ti, znači, nije pružila razonodu?”, upitala
sam ga iz znatiželje, a i iz potrebe da sebi nađem nešto
što će mi odvratiti misli. Prijetila mi je velika opasnost
nadanja. Neću se moći dugo suzdržavati. Srce mi je bujalo,
pjevalo u grudima.
“Nije.” Uzdahnuo je. “To mi nikad nije bila razonoda.
Bila mi je to dužnost.”
“Što ti to znači?”
“Znači to da, premda nikad nisam očekivao da Victoria
bude bilo kakva prijetnja, nisam joj htio dopustiti
da prođe nekažnjeno zbog... Pa, kao što sam rekao, nije
mi baš išlo od ruke. Uspio sam je slijediti sve do Teksasa,
ali zatim sam otišao lažnim tragom sve do Brazila – dok
je ona zapravo došla ovamo.” Prostenjao je. “Nisam čak
bio ni na pravom kontinentu! A cijelo vrijeme, gore od
mojih najgorih strahovanja – ”
“Ti si to lovio Victoriju?”, napola sam kriknula čim sam
uspjela doći do glasa, naglo ga uzdigavši kroz dvije oktave.
Charliejevo daleko hrkanje štucnulo je, a zatim se
vratilo u ustaljen ritam.
“Ne s uspjehom”, odgovorio mi je Edward, zbunjeno
proučavajući moje zgroženo lice. “Ali ovaj put ću biti
bolji u tome. Neće ona još dugo kvariti savršeno dobar
zrak svojim disanjem.”
“To... ne dolazi u obzir”, uspjela sam nekako procijediti.
Suludo. Čak i kad bi mu pomogao Emmett ili
Jasper. Čak i kad bi mu pomogli i Emmett i Jasper. Bilo
je to gore od ostalog što sam zamišljala: Jacoba Blacka
kako stoji na maloj razdaljini od Victorijine opake, mačkaste
prilike. Nisam mogla podnijeti da tako zamislim
Edwarda, sve i ako je on uvelike otporniji od mog poluljudskog
najboljeg prijatelja.
“Za nju je prekasno. Možda sam joj i mogao pustiti
ono prvo, ali ne sada, ne nakon što je – ”
Opet sam mu upala u riječ, nastojeći zvučati smireno.
“Zar mi nisi upravo obećao da nećeš otići?”, upitala
sam ga, opirući se tim riječima dok sam ih izgovarala,
ne dopuštajući im da mi se usade u srce. “To baš ne ide
skupa s dugim tragačkim putovanjem, zar ne?”
Namrgodio se. Potmulo režanje počelo mu se stvarati
u prsima. “Održat ću obećanje, Bella. Ali Victoria će” –
režanje se pojačalo – “platiti glavom. I to brzo.”
“Čemu žurba”, rekla sam, nastojeći prikriti paniku u
sebi. “Možda se više neće vratiti. Jakeov čopor ju je vjerojatno
preplašio i otjerao. Stvarno nema razloga da je ideš
tražiti. Uostalom, imam ja i većih problema od Victorije.”
Edward je stisnuo oči, ali kimnuo je glavom. “To je
tačno. Vukodlaci su doista problem.”
Frknula sam. “Nisam mislila na Jacoba. Moji problemi
su daleko gori od šačice vukova u pubertetu koji se
uvaljuju u nevolje.”
Edward je izgledao kao da se sprema nešto reći, a
onda se predomislio. Stisnuo je zube i progovorio kroz
njih. “Zaista?”, upitao me. “Pa što bi onda bio tvoj najveći
problem? U usporedbi s kojim bi Victorijin povratak
tebi izgledao kao neka tako nebitna stvar?”
“Hoćeš čuti koji mi je drugi po redu?”, otpovrnula
sam mu suzdržano.
“Pa dobro”, složio se sumnjičavo.
Zastala sam. Nisam bila sigurna mogu li izreći to
ime. “Ima i drugih koji će me doći potražiti”, podsjetila
sam ga prigušenim šapatom.
Uzdahnuo je, ali reakcija mu nije bila toliko jaka
kako bih očekivala nakon odgovora na Victoriju.

“Volturi su ti tek drugi po redu?”
“Ne izgledaš mi kao da te to naročito brine”, zamijetila
sam.
“Pa, imamo pregršt vremena da razmislimo što ćemo.
Vrijeme njima znači nešto posve drugo nego tebi, ili čak
meni. Oni broje godine onako kako ti brojiš dane. Ne
bih se iznenadio da ti bude već trideset godina prije nego
što im opet padneš na pamet”, dodao je s podsmijehom.
Prožeo me užas.
Trideset godina.
Znači, njegova obećanja na koncu ništa ne znače.
Ako ću jednoga dana imati trideset godina, onda on ne
može namjeravati dugo ostati. Od oštre boli zbog te spoznaje
shvatila sam da sam se već zapravo počela nadati,
premda sebi nisam to bila dopustila.
“Ne moraš se bojati”, rekao je, zabrinuto gledajući
kako mi se kutovi očiju opet rose. “Neću im dopustiti
da ti naude.”
“Dok si tu.” Makar me nije bilo briga što će biti sa
mnom kada on ode.
Obuhvatio mi je lice kamenim rukama i čvrsto ga
uhvatio, dok su mu ponoćne oči oštro gledale u moje
privlačnom silom crne rupe. “Nikad te više neću ostaviti.”
“Ali rekao si trideset godina”, prošaptala sam. Suze su
mi se prelile preko ruba. “Što je? Ostat ćeš, ali svejedno
ćeš dopustiti da sva ostarim? Baš.”
Pogled mu se smekšao, a usta stvrdnula. “Upravo ću
to učiniti. Kakvog izbora imam? Ne mogu biti bez tebe,
ali neću uništiti tvoju dušu.”
“Je li to stvarni...” Pokušala sam govoriti smireno, ali
pitanje je bilo preteško. Sjetila sam se njegova lica kad ga
je Aro praktički preklinjao da razmisli o mogućnosti da
mi podari besmrtnost. Onog zgađenog izraza. Potječe li
ta fiks-ideja o zadržavanju moje ljudske prirode zaista iz
brige za moju dušu, ili tek zato što nije siguran da će me
tako dugo htjeti uza se?
“Da?”, priupitao me, čekajući na moje pitanje.
Postavila sam mu jedno novo. Gotovo jednako teško
– ali ne posve.
“Ali što kada toliko ostarim da ljudi budu mislili da
sam ti majka? Da sam ti baka?” Glas mi je bio blijed od
odvratnosti – opet sam ugledala bakino lice u zrcalu iz
sna.Cijelo mu je lice sada bilo meko. Usnama mi je otro
suze s obraza. “Meni to ništa ne znači”, dahnuo mi je
u kožu. “Uvijek ćeš biti ono najljepše u mom svijetu.
Naravno...” Nevoljko je zastao, blago se lecnuvši. “Kad
bi ti mene nadrasla – kad bi željela nešto više – shvatio
bih to, Bella. Obećavam ti da ti neću stajati na putu ako
me poželiš ostaviti.”
Oči su mu bile poput tekućeg oniksa i krajnje iskrene.
Govorio je kao da je u taj svoj debilni plan uložio
beskonačnu količinu razmišljanja.
“Tebi je jasno da ću jednog dana umrijeti, je l’ tako?”,
strogo sam ga upitala.
I o tome je razmišljao, nego što. “Poći ću za tobom
najbrže što mogu.”
“Ruku na srce, to je istinski...” Potražila sam pravu
riječ. “Bolesno.”
“Bella, to je jedini pravi put koji nam preostaje – ”
“Daj da te podsjetim na nešto”, rekla sam; od ljutnje
mi je bilo mnogo lakše govoriti jasno, odlučno. “Sjećaš
se Voltura, dobro? Ne mogu zauvijek ostati čovjek, jer
će me ubiti. Čak i ako me se ne sjete sve do moje tridesete”
– prosiktala sam tu riječ – “zar stvarno misliš da će
me zaboraviti?”
“Ne”, polako mi je odgovorio, odmahujući glavom.
“Neće te zaboraviti. Ali...”
“Ali?”
Široko se osmjehnuo dok sam ga oprezno gledala.
Možda nisam ja tu jedina luda.
“Imam pokoji plan.”
“A ti tvoji planovi...”, rekla sam, govoreći jetkije iz
riječi u riječ. “Svi ti tvoji planovi zasnivaju se na tome da
ja ostanem čovjek.”
Svojim sam stavom samo očvrsnula njegovo držanje.
“Pa jasno.” Rekao je to nabusitim tonom, s bahatim
izrazom na svom božanskom licu.
Jedan dugi trenutak samo smo se strijeljali pogledima.
Zatim sam duboko udahnula, isprsila se i odgurnula
mu ruke, da mogu sjesti u krevetu.
“Želiš da odem?”, upitao me, a meni je srce zatreptalo
kad sam opazila da ga je taj pojam pogodio, premda
je nastojao to ne pokazati.
“Ne”, rekla sam mu. “Ja idem.”
Sumnjičavo me gledao dok sam silazila s kreveta i
stala tražiti cipele posvuda po mračnoj sobi.
“Smijem li te pitati kamo ćeš?”, upitao me.
“Idem u tvoju kuću”, kazala sam mu, i dalje pipajući
naslijepo.
Ustao je i prišao mi. “Evo ti cipela. Kako si namjeravala
doći onamo?”
“Kamionetom.”
“To će vjerojatno probuditi Charlieja”, izjavio je, kao
kontraargument.

Uzdahnula sam. “Znam. Ali, budimo realni, ionako
tjednima neću smjeti iz kuće. Može li mi uopće još povisiti
kaznu?”
“Neće. Svalit će krivnju na mene, ne na tebe.”
“Ako imaš bolji prijedlog, samo reci.”
“Ostani ovdje”, predložio mi je, ali vidjelo se da ne
polaže nadu u to.
“Ne bi išlo. Ali, samo izvoli, osjećaj se kao kod svoje
kuće”, predložila sam mu, iznenadivši se koliko mi prirodno
zvuči to zafrkavanje, i krenula prema vratima.
Stigao je do njih prije mene i prepriječio mi put.
Namrštila sam se i okrenula prema prozoru. Nije baš
bio tako visoko iznad zemlje, a pod njim je uglavnom
rasla trava...
“Okej”, uzdahnuo je. “Ponijet ću te.”
Slegnula sam ramenima. “Kako god. Ali i ti bi vjerojatno
trebao biti prisutan.”
“A zbog čega to?”
“Zbog toga što si izuzetno svojeglav, pa ćeš sigurno
htjeti priliku za iznošenje svojih stavova.”
“Svojih stavova o čemu?” Upitao me to kroz stisnute
zube.
“Ne radi se tu više samo o tebi. Ne vrti se cijeli svemir
oko tebe, znaš.” Moj osobni svemir je, jasno, potpuno
druga priča. “Ako ćeš nam navući Volture na vrat zbog
nečega tako glupog kao što je zadržavanje moje ljudske
prirode, onda bi tu i tvoja obitelj trebala reći svoje.”
“Reći svoje o čemu?”, upitao me, izgovarajući svaku
riječ za sebe.
“O mojoj smrtnosti. Dajem je na glasanje.”



Kraj dvadeset treceg poglavlja!

24. GLASANJE

Nije mu bilo drago, toliko mu se barem jasno vidjelo
iz lica. Ali podigao me u naručje bez daljnje rasprave i
okretno skočio s mog prozora, te se dočekao na noge bez
i najmanjeg trzaja, kao mačka. Visina je bila malčice veća
nego što sam zamišljala.
“Dobro, onda”, rekao je glasom prepunim negodovanja.
“Penji se.”
Pomogao mi je da mu se popnem na leđa, a onda je
potrčao. Čak i nakon sveg ovog vremena, to mi je bilo
nešto prirodno. Lako. Očito, ovo se nikad nije moglo
zaboraviti, poput vožnje bicikla.
Dok je trčao šumom, dišući polako i ujednačeno, sve je
bilo tako tiho i tamno – dovoljno tamno da se drveće što je
prolijetalo oko nas praktički nije vidjelo, pa je samo hujanje
zraka oko mog lica doista odavalo našu brzinu. Zrak je
bio vlažan; nije mi pekao oči kao vjetar na velikom trgu, a
to me smirivalo. Smirivala me i noć, nakon onog strašnog
blistanja sunca. Poput debele deke pod kojom sam se igrala
kao mala, tama mi je bila nešto poznato i sigurno.
Sjetila sam se da me ovakvo trčanje šumom nekoć
plašilo tako da sam morala žmiriti. Sada mi je takva reakcija
bila blesava. Držala sam otvorene oči, brade oslonjene
na njegovo rame, obraza uz njegov vrat. Brzina
me ispunjavala ushitom. Bilo mi je stoput bolje nego na
motociklu.
Okrenula sam lice prema njemu i prislonila usne na
hladnu kamenu kožu njegovog vrata.
“Hvala”, rekao je, dok su mutne siluete stabala jezdile
kraj nas. “Znači, ipak smatraš da si budna?”
Nasmijala sam se. Smijeh mi je zvučao lako, prirodno,
neusiljeno. Zvučao je kako treba. “Ne baš. Prije da
se, kako god bilo, više neću truditi probuditi. Ne noćas.”
“Nekako ću ja već opet zaslužiti tvoje povjerenje”,
promrmljao je, uglavnom sebi u bradu. “Pa sve ako mi
to bude i zadnje što ću učiniti.”
“Imam ja povjerenja u tebe”, potvrdila sam mu.
“Samo sebi ne vjerujem.”
“Objasni mi to, molim te.”
Usporio je i počeo hodati – razabrala sam to tek po
prestanku vjetra – i pretpostavila sam da nismo daleko
od kuće. Zapravo, učinilo mi se da razaznajem klokotanje
rijeke, negdje blizu u mraku.
“Pa – ”, pokušala sam se izraziti na pravi način. “Ne
vjerujem da ću ti biti... dovoljna. Da ću te zaslužiti.
Nema ničega u meni što bi te moglo zadržati.”
Zaustavio se i skinuo me s leđa. Nije me pustio iz
svojih nježnih ruku; nakon što me opet postavio na
noge, čvrsto me zagrlio, privijajući me uz grudi.

“Držiš me trajno i neraskidivo”, šapnuo mi je. “Nikad
ne sumnjaj u to.”
Ali kako da ne sumnjam?
“Nisi mi još rekla...”, promrmljao je.
“Što?”
“Što je tvoj najveći problem.”
“Imaš pravo jedanput pogađati.” Uzdahnula sam i
dotakla mu vršak nosa kažiprstom.
Kimnuo je glavom. “Gori sam od Voltura”, rekao je
mračno. “Zaslužio sam to, nego što.”
Zakolutala sam očima. “Volturi me mogu ubiti, i to
je najgore što mi mogu učiniti.”
Napetih je očiju pričekao što ću reći.
“Ti me možeš ostaviti”, pojasnila sam mu. “Volturi,
Victoria... oni su ništavni u usporedbi s tim.”
Čak i u mraku, vidjela sam kako mu se lice izobličuje
od boli – to me podsjetilo na izraz kakav je imao kad ga
je Jane mučila pogledom; obuzela me mučnina, i požalila
sam što sam rekla istinu.
“Nemoj”, šapnula sam i dotaknula mu lice. “Nemoj
biti tužan.”
Slabašno je podigao kut usana, ali osmijeh mu nije
dotaknuo lice. “Kad bih ti samo nekako mogao pokazati
da te ne mogu ostaviti”, šapnuo je. “Vrijeme će te, nadam
se, uvjeriti u to.”
Sviđao mi se pojam vremena. “Okej”, složila sam se.
Lice mu je još bilo sve na mukama. Pokušala sam mu
odvratiti pažnju nebitnim sitnicama.
“Onda – kad već ostaješ, možeš mi vratiti moje stvari?”,
upitala sam ga najopuštenije što sam mogla.
Pokušaj mi je uspio, utoliko što se nasmijao. Ali oči
su mu ostale žalosne. “Nisam ti ni odnio stvari”, rekao
mi je. “Znao sam da to nije u redu, jer sam ti obećao mir
bez podsjetnika. Bilo je to glupo i djetinjasto od mene,
ali htio sam ostaviti nešto svoje uz tebe. Onaj CD, fotografije,
karte – sve je to pod tvojim parketom.”
“Stvarno?”
Kimnuo je glavom, pomalo bolje volje jer sam se vidljivo
razdragala zbog te trivijalne činjenice. Ipak, to nije
bilo dovoljno da posve ukloni bol na njegovu licu.
“Mislim”, polako sam rekla, “nisam sigurna, ali pitam
se... nekako sam to cijelo vrijeme znala.”
“Što si to znala?”
Samo sam htjela ukloniti patnju iz njegovih očiju, ali
kad sam izgovorila te riječi, zvučale su istinitije nego što
sam očekivala.
“Nešto u meni, možda podsvijest, nikad nije prestala
vjerovati da je tebi i dalje stalo oko toga jesam li živa ili
mrtva. Vjerojatno sam zbog toga i čula glasove.”
Na trenutak je nastala vrlo duboka tišina. “Glasove?”,
upitao me ravnim glasom.
“Dobro, samo jedan glas. Tvoj. Duga priča.” Kad
sam vidjela kako me oprezno gleda, bilo mi je krivo što
sam to uopće spominjala. Hoće li pomisliti da sam luda,
kao što bi svi drugi? Jesu li svi drugi u pravu kada to
misle? Ali barem je nestao onaj izraz – izraz kao da je na
plamenim mukama.
“Imam vremena.” Zvučao je neprirodno smireno.
“Priča je prilično bijedna.”
Čekao je.
Nisam bila sigurna kako da mu objasnim. “Sjećaš se
kad je Alice spomenula ekstremne sportove?”
Izgovorio je riječi bez naglašavanja ili isticanja.
“Skočila si s litice jer ti je to bilo zabavno.”
“Ovaj, tako je. A prije toga, na motociklu – ”
“Motociklu?”, upitao me. Znala sam ga toliko da
opazim kako nešto vrije ispod tog mirnog glasa.
“Alice ti očito nije i to spomenula.”
“Nije.”
“Pa, što se toga tiče... Vidiš, otkrila sam da se... dok
radim nešto opasno ili glupo... mogu jasnije prisjetiti
tebe”, priznala sam mu, osjećajući se potpuno poremećeno.
“Mogla sam se prisjetiti kako ti zvuči glas kad se
ljutiš. Čula sam ga kao da stojiš tik do mene. Uglavnom
sam se trudila ne misliti o tebi, ali ovo me nije tako boljelo
– bilo mi je kao da me opet štitiš. Kao da ne želiš
da nastradam.
I, eto, pitam se jesam li te tako jasno čula upravo
zbog toga što sam u dubini duše oduvijek znala da me
nisi prestao voljeti.”
I opet, dok sam ih izgovarala, riječi su me ispunile
osjećajem da su tačne. Da su valjane. Nešto u dubini
mene prepoznalo je istinu.
S mukom je protisnuo riječi. “Ti si... stavljala... svoj
život na kocku... da čuješ – ”
“Psst”, prekinula sam ga. “Strpi se malo. Mislim da
upravo proživljavam prosvjetljenje.”
Sjetila sam se one večeri u Port Angelesu kad sam
doživjela prvu obmanu. Tada sam zaključila da postoje
dvije opcije. Ludost, ili ispunjavanje želje. Tada nisam
vidjela i treću mogućnost.
Ali što ako...
Što ako si uvjerena da je nešto istinito, ali sasvim se
varaš? Što ako si tako tvrdoglavo sigurna da si u pravu da
istinu ni ne uzimaš u obzir? Bi li istina tada umuknula,
ili ipak pokušala izaći na vidjelo?

Treća opcija: Edward me voli. Sponu koju smo sazdali
ne mogu prekinuti ni izbivanje, ni daljina, ni vrijeme.
I ma koliko on posebniji, ljepši, darovitiji i savršeniji od
mene bio, promijenio se jednako nepovratno kao i ja.
Kao što ću ja uvijek pripadati njemu, tako će on zauvijek
biti moj.
Jesam li to cijelo vrijeme pokušavala sebi dati do znanja?
“Oh!”
“Bella?”
“Oh. Okej. Shvaćam.”
“Tvoje prosvjetljenje?”, upitao me nestalnim, napetim
glasom.
“Ti me voliš”, začudila sam se. Opet me oblio onaj
osjećaj tačnosti i valjanosti.
Premda su mu oči još bile zabrinute, na licu mu je
bljesnuo onaj izvijeni osmijeh koji sam najviše voljela.
“Iz dna duše.”
Srce mi je nabujalo kao da će mi prsnuti kroz rebra.
Ispunilo mi je grudi i zagušilo grlo, tako da ništa nisam
mogla reći.
Doista me želi onako kako ja njega želim – zauvijek.
On doista samo iz straha za moju dušu, za sve ono
ljudsko od čega me ne želi odvojiti, tako očajnički hoće
da ostanem smrtna. U usporedbi sa strahom da me ne
želi, ova mi se prepreka – moja duša – učinila gotovo
nebitnom.
Čvrsto mi je uhvatio lice hladnim rukama i stao me
ljubiti dok se cijela šuma nije počela vrtjeti oko mene.
Zatim je naslonio čelo o moje, i više nisam bila jedina
koja diše jače nego inače.
“To ti je išlo bolje nego meni, znaš”, kazao mi je.
“Što mi je išlo bolje?”
“Preživljavanje. Ti si, barem, uložila napor. Ustajala
si ujutro, nastojala biti normalna za Charlieja, slijedila
si ritam svog života. A ja sam, dok se nisam bavio praćenjem,
bio... potpuno beskoristan. Nisam mogao biti sa
svojom obitelji – nisam mogao biti ni sa kim. Sramota
me to priznati, ali više-manje sam se samo sklupčao i
prepustio jadu da me odnese.” Plaho se nasmiješio. “To
je bilo daleko jadnije nego da čujem glasove. A ti, naravno,
znaš da to i ja mogu.”
Duboko mi je laknulo što me on, izgleda, zaista shvaća
– smirilo me što njemu sve to ima smisla. U svakom
slučaju, nije me gledao kao da sam luda. Gledao me
kao... da me voli.
“Ja sam čula samo jedan glas”, ispravila sam ga.
Nasmijao se, a onda me čvrsto privio uz svoj desni
bok i poveo dalje.
“Samo ti udovoljavam ovime.” Širokim pokretom
ruke obuhvatio je mrak pred nama u hodu. Ondje je
stajalo nešto blijedo i golemo – kuća, shvatila sam. “Nije
ni najmanje bitno što će oni reći.”
“To se sada tiče i njih.”
Nehajno je slegnuo ramenima.
Uveo me kroz otvorena vrata u mračnu kuću i upalio
svjetlo. Soba je izgledala isto onako kako sam je pamtila
– s glasovirom, bijelim kaučevima i blijedim, masivnim
stubištem. Ni prašine, ni plahti.
Edward je pozvao njihova imena ništa glasnije nego
što bih ih ja izrekla u razgovoru. “Carlisle? Esme? Rosalie?
Emmette? Jaspere? Alice?” A oni će ga čuti.
Carlisle se odjednom našao kraj mene, kao da tu cijelo
vrijeme stoji. “Drago mi je da si nam se vratila, Bella.”
Osmjehnuo se. “Možemo li ti kako jutros pomoći? Pretpostavljam,
s obzirom na doba dana, da ovo nije tek posjet
iz pristojnosti?”
Kimnula sam. “Htjela bih razgovarati sa svima odjednom,
ako je to u redu. O nečemu važnom.”
I preko volje sam pogledala Edwarda u lice kad sam to
rekla. Izgledao je kao da se ne slaže, ali se pomirio s tim. Kad
sam opet pogledala Carlislea, i on je promatrao Edwarda.
“Naravno”, rekao je Carlisle. “Predlažem da porazgovaramo
u susjednoj sobi.”
Carlisle nas je kroz svijetlu dnevnu sobu odveo iza
ugla, do blagovaonice, usput paleći svjetla. I tu su zidovi
bili bijeli, a strop visok. Nasred sobe, pod niskim lusterom,
stajao je velik, uglačan ovalni stol, okružen s osam
stolica. Carlisle mi je pridržao stolicu na čelu.
Nikad još nisam vidjela da se Cullenovi služe blagovaonicom
– bila im je samo rekvizit. Nisu nikad objedovali
u kući.
Čim sam se okrenula da sjednem u stolicu, opazila
sam da nismo sami. Esme je došla za Edwardom, a za
njom je ušao i ostatak obitelji.
Carlisle je sjeo meni zdesna, a Edward slijeva. Svi
ostali sjeli su šutke na svoja mjesta. Alice mi se široko
smiješila, već upućena u spletku. Emmett i Jasper izgledali
su znatiželjno, a Rosalie mi se oprezno smiješila.
Uzvratila sam joj jednako plahim osmijehom. Na to sam
se tek trebala naviknuti.
Carlisle mi je kimnuo. “Dajem ti riječ.”
Progutala sam slinu. Bila sam nervozna od njihovih
intenzivnih pogleda. Edward me uhvatio za ruku pod
stolom. Virnula sam prema njemu, ali on je gledao u
ostale, odjednom pun žestine.

“Eto.” Zastala sam. “Nadam se da vam je Alice već
ispričala sve što se dogodilo u Volterri?”
“Sve”, potvrdila mi je Alice.
Značajno sam je pogledala. “A putem?”
“I to”, kimnula mi je glavom.
“Dobro”, uzdahnula sam s olakšanjem. “Onda svi
znamo o čemu se tu radi.”
Strpljivo su pričekali dok sam pokušavala dovesti misli
u red.
“Dakle, preda mnom je problem”, započela sam.
“Alice je obećala Volturima da ću postati poput vas. Oni
će poslati nekoga da to provjeri, a ja sam sigurna da to
nije dobro – da bi to trebalo izbjeći.
I tako ste, sada, svi vi uključeni u ovo. Žao mi je
zbog toga.” Pogledala sam u svako od njihovih lijepih
lica, čuvajući ono najljepše za kraj. Edwardu su usne bile
izvijene u grimasu. “Ali, ako me ne želite, onda vam se
neću nametati, bila Alice voljna ili ne.”
Esme je zaustila da nešto kaže, ali ja sam podigla prst
da je u tome spriječim.
“Molim te, dopusti da završim. Svi znate što ja želim.
A siguran sam da znate i kako Edward gleda na to. Mislim
da bi jedini pošten način donošenja odluke bio taj
da svi daju svoj glas. Odlučite li da me ne želite, onda
ću... pa, valjda ću se sama vratiti u Italiju. Ne mogu dopustiti
da oni dođu ovamo.” Čelo mi se naboralo kad
sam razmislila o tome.
Iz Edwardovih grudi doprlo je tiho režanje. Zanemarila
sam ga.
“Dakle, uzmemo li u obzir to da neću dovesti nikoga
od vas u opasnost, kako god bilo, htjela bih da glasate s
da ili ne da li da me pretvorite u vampira.”
Blago sam se osmjehnula pri toj zadnjoj riječi i pokretom
ruke predala riječ Carlisleu.
“Samo malo”, umiješao se Edward.
Oštro sam ga pogledala stisnutim očima. Pogledao
me podignutih obrva i čvršće mi stisnuo ruku.
“Htio bih nešto dodati prije glasanja.”
Uzdahnula sam.
“O opasnosti koju Bella spominje”, nastavio je. “Mislim
da se ne trebate previše zabrinjavati.”
Lice mu je postalo uživljenije. Stavio je slobodnu
ruku na sjajni stol i nagnuo se.
“Znate”, pojasnio je, gledajući pritom okupljene,
“postoji više razloga iz kojih se na kraju nisam htio rukovati
s Arom. Ima nešto čega se nisu sjetili, a ja im to
nisam htio natuknuti.” Iscerio se.
“A to je?”, potpitala ga je Alice. Bila sam sigurna da
mi je izraz lica sumnjičav kao i njezin.
“Volturi su previše samouvjereni, i to s dobrim razlogom.
Kad odluče naći nekoga, to im nije nikakav problem.
Sjećaš se Demetrija?” Pogledao je prema meni.
Stresla sam se. Shvatio je to kao potvrdan odgovor.
“On pronalazi ljude – to je njegov dar, zato ga drže.
E, sad, cijelo vrijeme dok je bilo ko od njih bio kraj
nas, proučavao sam im misli u potrazi za bilo čime što
bi nas moglo spasiti, uzimajući od njih koliko god informacija
mogu. I tako sam vidio kako Demetrijev dar
djeluje. Tragač je – tisuću puta darovitiji tragač nego što
je James bio. Njegovo umijeće pomalo je srodno onome
što ja mogu, ili što Aro može. On hvata... okus? Ne
znam kako bih to opisao... narav... nečijeg uma, te je
slijedi. To funkcionira na golemim razdaljinama.
Ali nakon Arovih malih pokusa, eto...” Edward je slegnuo
ramenima.
“Misliš da me neće moći pronaći”, kazala sam suho.
Bio je sav samodopadan. “Siguran sam u to. On se
potpuno pouzdaje u to drugo čulo. Kada ne bude imao
uspjeha u tvom slučaju, svi će oni biti slijepi.”
“I kako će to išta riješiti?”
“Očito, Alice će nam na vrijeme dati do znanja kad
nas odluče posjetiti, a onda ću te ja sakriti. Bit će bespomoćni”,
kazao je sa žestokom nasladom. “Bit će im kao
da traže slamku u stogu sijena!”
On i Emmett razmijenili su pogled i posprdan osmijeh.
To mi uopće nije imalo smisla. “Ali mogu pronaći
tebe”, podsjetila sam ga.
“A ja se za sebe mogu pobrinuti.”
Emmett se nasmijao, i ispružio šaku preko stola prema
bratu.
“Izvrstan plan, braco”, oduševljeno je rekao.
Edward je ispružio ruku i vlastitom šakom udario u
Emmettovu.
“Ne”, prosiktala je Rosalie.
“Ne dolazi u obzir”, složila sam se.
“Lijepo.” Jasper je zvučao pohvalno.
“Kreteni”, promrsila je Alice.
Esme je samo prostrijelila Edwarda pogledom.
Uspravila sam se u stolici i usredotočila se. Ovo je
moj sastanak.
“Dobro, onda. Edward vam je pružio alternativnu
mogućnost”, rekla sam hladno. “Glasajmo.”
Ovaj put sam pogledala prema Edwardu; bit će mi
bolje da odmah izvedem njegovo mišljenje na čistac.
“Želiš li da se pridružim tvojoj obitelji?”
Oči su mu bile tvrde i crne kao kremen. “Ne na taj
način. Ostat ćeš čovjek.”

Kratko sam kimnula, zadržavajući profesionalan
izraz lica, te krenula dalje.
“Alice?”
“Da.”
“Jaspere?”
“Da”, rekao je ozbiljnim tonom. Malo sam se iznenadila
– nisam bila nimalo sigurna u to kako će on glasati
– ali potisnula sam svoju reakciju i krenula dalje.
“Rosalie?”
Oklijevala je, grizući si punu, savršenu donju usnu.
“Ne.”
Zaadržala sam prazan izraz lica i blago okrenula glavu
dalje, ali ona je podigla obje ruke, dlanovima prema van.
“Dopusti da objasnim”, zamolila me. “Ne mislim
time da se iole libim tebe kao sestre. Stvar je samo u
tome da... ovo nije život koji bih za sebe odabrala. Voljela
bih da je postojao neko ko bi niječno glasao za mene.”
Polako sam kimnula, a onda se obratila Emmettu.
“Da, nego što!” Iscerio se. “Možemo mi već nekako
zapodjenuti kavgu s tim Demetrijem.”
Još mi je na licu bila grimasa zbog toga kad sam pogledala
u Esme.
“Da, naravno, Bella. Već te smatram članom svoje
obitelji.”
“Hvala ti, Esme”, promrmljala sam i okrenula se prema
Carlisleu.
Odjednom su mi proradili živci. Požalila sam što nisam
prvo zatražila od njega da glasa. Bila sam sigurna
da je njegov glas najbitniji, da ima veću težinu od svake
većine.
Carlisle nije gledao u mene.
“Edwarde”, rekao je.
“Ne”, zarežao je Edward. Čeljust mu je bila čvrsto
napeta, usne zadignute iznad zuba.
“Jedino to ima smisla”, ostao je uporan Carlisle.
“Odlučio si ne živjeti bez nje, a to mi ne ostavlja mogućnost
izbora.”
Edward mi je pustio ruku i odgurnuo se od stola.
Dugim je koracima izašao iz blagovaonice, režeći sebi u
bradu.
“Pretpostavljam da znaš kako ću glasati”, uzdahnuo
je Carlisle.
Još sam gledala za Edwardom. “Hvala”, promrmljala
sam.
Prodoran tresak odjeknuo je iz susjedne prostorije.
Lecnula sam se i brzo progovorila. “Samo mi je to
trebalo. Hvala vam. Zato što me želite zadržati. I ja gajim
potpuno jednake osjećaje prema svima vama.” Glas
mi je pri kraju podrhtavao od emocija.
Esme se u tren oka našla pokraj mene i zagrlila me
svojim hladnim rukama.
“Najdraža Bella”, izgovorila je tiho.
I ja sam nju zagrlila. Krajičkom oka opazila sam da
Rosalie gleda u stol, i shvatila da se moje riječi mogu
protumačiti na dva načina.
“Eto, Alice”, rekla sam kad me Esme pustila. “Gdje
želiš da to obavimo?”
Alice se zagledala u mene, a oči su joj se raširile od
užasa.
“Ne! Ne! NE!”, zaurlao je Edward i uletio natrag u
sobu. Nisam stigla ni trepnuti prije nego što mi se, sav
izbuljen, unio u lice. “Jesi li ti luda?”, viknuo je. “Jesi li
sasvim sišla s uma?”
Ustuknula sam od njega i prekrila uši dlanovima.
“Ovaj, Bella”, ubacila se Alice glasom punim tjeskobe.
“Ne bih rekla da sam spremna za to. Trebala bih se
pripremiti...”
“Obećala si mi”, podsjetila sam je, oštro je gledajući
ispod Edwardove ruke.
“Znam, ali... Mislim, zbilja, Bella! Pojma nemam
kako da te ne ubijem.”
“Možeš ti to”, ohrabrila sam je. “Imam povjerenja u
tebe.”
Edward je ljutito zarežao.
Alice je brzo odmahnula glavom, sva u panici.
“Carlisle?”, okrenula sam se prema njemu.
Edward mi je zgrabio lice jednom rukom, sileći me
da ga pogledam. Drugu je ispružio dlanom prema Carlisleu.
Carlisle se nije osvrnuo na to. “Ja to mogu učiniti”,
odgovorio je na moje pitanje. Bilo mi je krivo što mu
ne mogu vidjeti izraz lica. “Sa mnom ti ne bi prijetila
opasnost da izgubim kontrolu.”
“Zvuči dobro.” Nadala sam se da me razumije; bilo
mi je teško govoriti jasno dok mi je Edward onako držao
vilicu.
“Samo malo”, procijedio je Edward kroz zube. “Ne
mora to biti sada.”
“Nema razloga da to ne bude sada”, kazala sam, a
riječi su mi zvučale izobličeno.
“Mogu se sjetiti pokojega.”
“Naravno da možeš”, rekla sam kiselo. “A sada me
pusti.”
Oslobodio mi je lice i prekrižio ruke na prsima. “Za
oko dva sata Charlie će doći ovamo da te potraži. Ne bi
me čudilo da pritom obavijesti policiju.”

“Svu trojicu.” Ali namrštila sam se.
Oduvijek sam znala da će to biti najteže. Charlie, Renée.
A sada i Jacob. Ljudi koje ću izgubiti, ljudi koje ću
povrijediti. Bila bih voljela da barem postoji način da
ja ostanem jedina koja će patiti, ali znala sam da je to
nemoguće.
U isti mah, nanosila sam im veće zlo dokle sam god
i dalje bila čovjek. Dovodila Charlieja u stalnu opasnost
svojom blizinom. Dovodila Jakea u još goru opasnost
privlačeći njegove neprijatelje na zemlju koju se smatra
dužnim štititi. A Renée – ne mogu se čak ni usuditi na
posjet vlastitoj majci iz straha da sa sobom ne dovedem
svoje smrtonosne probleme!
Ja sam magnet za opasnost; prihvatila sam to kao činjenicu
o sebi.
A kad sam to prihvatila, znala sam da moram biti u
stanju pobrinuti se za sebe i zaštititi one koje volim, čak i
ako to znači da ne mogu biti s njima. Morat ću biti jaka.
“Kako bismo ostali neupadljivi”, rekao je Edward, i
dalje govoreći kroz stisnute zube, ali sada gledajući u
Carlislea, “predlažem da odgodimo ovaj razgovor barem
do nakon što Bella završi srednju školu i iseli se iz Charliejeve
kuće.”
“To je razuman zahtjev, Bella”, istaknuo mi je Carlisle.
Pomislila sam kako će Charlie reagirati kad se jutros
probudi, ako – nakon udarca koji mu je život ovaj tjedan
nanio Harryjevim gubitkom, i nakon udarca koji
sam mu zatim ja nanijela svojim neobjašnjenim nestankom
– otkrije da mi je krevet prazan. Charlie to ne zaslužuje.
Samo bih se trebala još malo strpjeti; do mature
nije ostalo još dugo...
Naškubila sam usne. “Razmislit ću o tome.”
Edward se opustio. Prestao je stiskati vilicu.
“Bolje da te odvedem kući”, rekao je, sada smireniji,
ali očito jedva čekajući da me odvede odavde. “Čisto za
slučaj da se Charlie ranije probudi.”
Pogledala sam u Carlislea. “Nakon mature?”
“Dajem ti riječ.”
Duboko sam udahnula, nasmiješila se, i opet obratila
Edwardu.
“U redu. Možeš me odvesti kući.”
Edward me brzo izveo iz kuće, da mi Carlisle ne stigne
još ko zna što obećati. Izveo me na stražnja vrata,
tako da nisam uspjela vidjeti što je to slomio u dnevnoj
sobi.
Put do kuće protekao je mirno. Osjećala sam se pobjednički
i pomalo samodopadno. A i premirala sam od
straha, naravno, ali nastojala sam ne misliti na to. Ništa
mi nije vrijedilo zabrinjavati se oko boli – tjelesne kao i
emotivne – pa sam odustala od toga. Sve dok apsolutno
ne budem morala.
Kad smo stigli do moje kuće, Edward nije zastao. Jurnuo
je uza zid i prošao kroz moj prozor u pola sekunde.
Zatim mi je skinuo ruke sa svoga vrata i stavio me na
krevet.
Mislila sam da imam prilično jasan pojam o njegovu
razmišljanju, ali njegov me izraz lica iznenadio. Umjesto
da bude ljutit, bio je proračnat. Stao je nečujno hodati
tamo-amo po mojoj mračnoj sobi dok sam ga sve sumnjičavije
promatrala.
“Što god da ti je na umu, neće ti upaliti”, rekla sam
mu.“
Psst. Razmišljam.”

“Gah”, prostenjala sam, bacila se natrag na krevet i
prebacila jorgan preko glave.
Nije bilo zvuka, ali odjednom se našao tu. Odgrnuo
je pokrivač, da me vidi. Ležao je pokraj mene. Ispružio
je ruku i odmaknuo mi kosu s obraza.
“Ako ti to ne smeta, bilo bi mi mnogo draže da ne
skrivaš lice. Živio sam bez njega onoliko koliko sam
uopće mogao. A sada... reci mi nešto.”
“Što?”, nevoljko sam ga upitala.
“Kad bi mogla imati bilo što na svijetu, baš bilo što,
što bi to bilo?”
Osjećala sam da ga sumnjičavo gledam. “Ti.”
Nestrpljivo je odmahnuo glavom. “Nešto što već nemaš.”
Nisam bila sigurna na što to cilja, pa sam pažljivo
razmislila prije nego što ću mu odgovoriti. Smislila sam
nešto u isti mah istinito, a i vjerojatno nemoguće.
“Željela bih... da to ne mora učiniti Carlisle. Željela
bih da me ti promijeniš.”
Oprezno sam gledala kako će reagirati, očekivajući
opet onu srdžbu koju sam vidjela kod njega doma. Iznenadilo
me što mu se izraz nije promijenio. I dalje je bio
proračunat, zamišljen.
“Što bi bila voljna dati za to?”
Nisam mogla vjerovati što to čujem. Blenula sam u
njegovo sabrano lice i istrtljala odgovor prije nego što
sam stigla razmisliti o njemu.
“Bilo što.”
Blijedo se osmjehnuo, a onda stisnuo usne. “Pet godina?”
Lice mi se iskrivilo u izraz na pola puta između žalosti
i užasnutosti.
“Rekla si bilo što”, podsjetio me.
“Da, ali... ti ćeš iskoristiti to vrijeme da smisliš kako
ćeš se izvući. Željezo se mora kovati dok je vruće. Uostalom,
jednostavno je preopasno biti čovjek – barem
meni. Dakle, sve osim toga.”
Namrgodio se. “Tri godine?”
“Ne!”
“Zar to tebi baš ništa ne vrijedi?”
Razmislila sam koliko ja to zaista želim. Bolje je zadržati
pokeraško lice, zaključila sam, i ne dopustiti ga
da sazna koliko je to doista. Tako ću imati bolje adute.
“Šest mjeseci?”
“Nedovoljno.”
“Onda jednu godinu”, rekla sam. “To je moja granica.”
“Daj mi barem dvije.”
“Nema šanse. Devetnaestu ću još i podnijeti. Ali ne
želim prići ni blizu dvadesetoj. Ako ćeš ti za sva vremena
biti tinejdžer, onda ću i ja.”
Razmislio je malo. “U redu. Zaboravi vremenska
ograničenja. Ako želiš da ja budem taj – onda ćeš jednostavno
morati udovoljiti jednom uvjetu.”
“Uvjetu?” Glas mi je postao plošan. “Kakvom uvjetu?”
Gledao me oprezno – progovorio je polako. “Prvo se
udaj za mene.”
Zagledala sam se u njega, čekajući... “Okej. U čemu
je fora?”
Uzdahnuo je. “Ranjavaš mi ego, Bella. Upravo sam te
zaprosio, a tebi je to šala.”
“Edwarde, molim te, budi ozbiljan.”
“Ja sam sto posto ozbiljan.” Pogledao me bez tračka
podsmijeha na licu.
“Ma daj, molim te”, rekla sam s tračkom histerije u
glasu. “Tek mi je osamnaest godina.”
“A čuj, meni je gotovo sto deset. Bilo bi krajnje vrijeme
da se skrasim.”
Pogledala sam u stranu, kroz mračni prozor, ne bih li
obuzdala paniku prije nego što me izda.
“Slušaj, brak mi nije naročito visoko na popisu prioriteta,
znaš? Za Renée i Charlieja to je bio svojevrstan
poljubac smrti.”
“Zanimljivo si se to izrazila.”
“Znaš što želim reći.”
Duboko je udahnuo. “Molim te, nemoj mi reći da se
bojiš predanosti.” Glas mu je bio pun nevjerice, a ja sam
shvatila na što misli.
“Nije baš stvar u tome”, kazala sam oprezno. “Bojim
se... Renée. Ona ima vrlo snažno mišljenje o stupanju u
brak prije tridesete.”
“Jer bi ona prije htjela da postaneš vječno prokleta,
nego da se udaš.” Mračno se nasmijao.
“Ti misliš da se šališ.”
“Bella, usporediš li razinu predanosti između bračne
veze i prodavanja vlastite duše kako bi mogla dovijeka
biti vampir...” Odmahnuo je glavom. “Ako se nemaš
hrabrosti udati za mene, onda – ”
“Dobro”, upala sam mu u riječ. “Što ako imam? Što
ako ti kažem da me iz ovih stopa odvedeš u Vegas? Bih li
postala vampirica za tri dana?”
Osmjehnuo se, bljesnuvši zubima u mraku. “Naravno”,
rekao je i prokazao mi blef. “Idem po auto.”
“Dovraga”, promrsila sam. “Dat ću ti osamnaest mjeseci.”
“Ništa od toga”, kazao je, cereći se. “Ovaj mi se uvjet
sviđa.”

“Dobro onda. Dogovorit ću se s Carlisleom da to
obavi nakon moje mature.”
“Ako tako zaista želiš.” Slegnuo je ramenima, a osmijeh
mu je postao apsolutno anđeoski.
“Stvarno si nemoguć”, prostenjala sam. “Pravo čudovište.”
Zahihotao se. “Zbog toga se ne želiš udati za mene?”
Opet sam prostenjala.
Nagnuo se prema meni; noćno mračnim očima rastopio
je, spalio i razorio svu suvislost u meni. “Molim
te, Bella”, kazao je dahom.
Načas sam zaboravila kako disati. Kad sam došla
sebi, brzo sam odmahnula glavom, ne bih li si razbistrila
odjednom smućeni um.
“Bi li ovo prošlo uspješnije da sam imao vremena nabaviti
prsten?”
“Ne! Bez prstenja!” Malo mi je trebalo da počnem
vikati.
“Sad je gotovo”, prišapnuo mi je.
“Ups.”
“Charlie se budi; bolje da ja odem”, rezignirano je
rekao Edward.
Srce mi je prestalo kucati.
Na trenutak mi je odmjerio lice. “Bi li, onda, bilo
djetinjasto od mene da se sakrijem u tvoj ormar?”
“Ne bi”, željno sam mu šapnula. “Ostani. Molim te.”
Edward se osmjehnuo i nestao.
Ostala sam jalovo kiptjeti u mraku dok sam čekala
da me Charlie dođe pogledati. Edward je tačno znao
što radi, a ja sam bila spremna okladiti se da je svo to
njegovo povrijeđeno iznenađenje bilo dio igre. Naravno,
Carlisle mi je i dalje preostajao kao mogućnost, ali sad
kad sam znala da postoji prilika da me Edward osobno
promijeni, žarko sam to željela. Koji je on varalica.
Vrata su mi se odškrinula.
“Dobro jutro, tata.”
“O, bok, Bella.” Bilo mu je neugodno što sam ga ulovila
na djelu. “Nisam znao da si budna.”
“Aha. Baš sam čekala da se probudiš, pa da se odem
otuširati.” Počela sam ustajati.
“Samo malo”, rekao je Charlie i upalio svjetlo. Zatreptala
sam od iznenadna sjaja i potrudila se da ne pogledam
prema ormaru. “Daj da prvo malo popričamo.”
Nisam mogla obuzdati svoju grimasu. Potpuno sam
zaboravila zatražiti dobru izliku od Alice.
“Znaš da ti se crno piše.”
“Aha, znam.”
“Malo mi je trebalo da ne siđem s uma u ova tri dana.
Vratim se kući s Harryjeva pogreba, a tebe nema. Jacob mi
je samo znao reći da si pobjegla nekamo s Alice Cullen,
i da misli da si u nevolji. Nisi mi ostavila broj telefona,
i nisi me nazvala. Nisam znao ni gdje si, ni kada ćeš se
vratiti – a ni hoćeš li se uopće vratiti. Imaš li ti i najblažeg
pojma koliko... koliko...” Nije bio u stanju dovršiti
rečenicu. Oštro je udahnuo i nastavio. “Možeš li mi reći
makar jedan jedini razlog da te iz ovih stopa ne pošaljem
u Jacksonville?”
Stisnula sam oči. Znači, odlučili smo se za prijetnje,
je li? Nisi ti jedini koji zna tu igru. Uspravila sam se u
krevetu, privijajući jorgan. “Jer ne bih otišla.”
“Ma čekaj samo malo, gospođice draga – ”
“Slušaj, tata, prihvaćam punu odgovornost za svoje
postupke, a ti mi imaš pravo zabraniti izlaske koliko god
dugo želiš. Također ću obavljati sve kućne poslove i prati
rublje i suđe koliko god bude potrebno da naučim lekciju,
prema tvom sudu. A valjda me imaš pravo i istjerati
iz kuće – ali to me neće prisiliti da odem na Floridu.”
Sav je pocrvenio. Nekoliko puta je duboko udahnuo
prije nego što će mi odgovoriti.
“Bi li mi htjela objasniti gdje si to bila?”
O, kvragu. “Imala sam... hitan slučaj.”
Podigao je obrve, da čuje kakvo ću mu to genijalno
objašnjenje dati.
Napuhala sam obraze zrakom, a onda ih glasno ispuhala.
“Ne znam što bih ti rekla, tata. Bio je to uglavnom
nesporazum. Rekla-kazala. A otelo se kontroli.”
Čekao je i dalje, nepovjerljiva lica.
“Eto, Alice je rekla Rosalie da sam skočila sa stijene...”
Grozničavo sam nastojala smisliti nešto što će imati glavu
i rep, a pritom biti što je moguće bliže istini, da svojom
nesposobnošću uvjerljivog laganja ne upropastim izliku,
ali prije nego što sam stigla nastaviti, izraz Charliejeva lica
podsjetio me da on pojma nema o mom skoku sa stijene.
Teški gaf. Kao da već nisam kuhana i pečena.
“Očito ti nisam to spomenula”, nekako sam protisnula.
“Ma, bez veze. Samo sam iz fore otišla plivati s
Jakeom. Uglavnom, Rosalie je to rekla Edwardu, a on
se uzrujao. Nekako mu je to slučajno uspjela kazati kao
da sam se pokušala, ne znam, ubiti. A on mi se nije htio
javiti na telefon, pa me Alice odvukla u... L.A., da mu
osobno objasnim.” Slegnula sam ramenima, očajnički se
nadajući da ga moj propust neće toliko smesti da propusti
genijalno objašnjenje koje sam mu pružila.
Charliejevo lice bilo je led ledeni. “Jesi li se ti to pokušala
ubiti, Bella?”

“Ne, naravno da nisam. Samo sam se malo zezala s
Jakeom. Skakala sam stijena. Dečki iz La Pusha to rade
cijelo vrijeme. Kao što kažem, bez veze.”
Charlie se sav zajapurio – iz leda ledenog prešao je u
gorljivu srdžbu.
“A što se to uopće tiče Edwarda Cullena?”, graknuo
je. “Cijelo ovo vrijeme puštao te da veneš bez i jedne
jedine riječi – ”
Prekinula sam ga. “I to je bio nesporazum.”
Opet se zacrvenio. “Znači, on se vratio?”
“Nisam sigurna kakav im je tačan dogovor. Mislim da
su se svi vratili.”
Odmahnuo je glavom, dok mu je žilica u čelu nabijala.
“Ne želim da se viđaš s njim, Bella. Nemam povjerenja
u njega. Ne valja ti on. Neću mu dati da te opet
onako upropasti.”
“U redu”, kazala sam mu odsječno.
Charlie se zaljuljao na petama. “Oh.” Načas se sav
zbunio, a onda je glasno odahnuo od iznenađenja. “Mislio
sam da ćeš praviti probleme oko toga.”
“Pa i pravim ih.” Zagledala sam mu se ravno u oči.
“Htjela sam reći: ‘U redu, iselit ću se.’”
Iskolačio je oči; lice mu je pomodrilo. Odlučnost
mi se pokolebala kad sam se počela brinuti za njegovo
zdravlje. Harry nije bio stariji od njega...
“Tata, ja se ne želim iseliti”, rekla sam blažim tonom.
“Volim te. Znam da se brineš, ali moraš mi vjerovati
u ovom pitanju. I morat ćeš se malo smekšati prema
Edwardu ako želiš da ostanem. Hoćeš li ti da živim ovdje
ili nećeš?”
“To nije fer, Bella. Dobro znaš da želim da ostaneš.”
“Onda budi uljudan prema Edwardu, jer on će biti
tamo gdje sam i ja”, rekla sam sa sigurnošću. Još sam u
sebi nosila čvrstu spoznaju iz svog prosvjetljenja.
“Ne pod mojim krovom”, grmnuo je Charlie.
Teško sam uzdahnula. “Slušaj, neću ti noćas više davati
ultimatume – jutros, tačnije rečeno. Samo razmisli
dan-dva o tome, u redu? Ali imaj na umu da ti Edward i
ja sada dolazimo u paketu.”
“Bella – ”
“Dobro razmisli”, ostala sam uporna. “A kad si već
kod toga, možeš li mi dati malo intime? Stvarno se trebam
otuširati.”
Charliejevo lice sad je imalo čudnu ljubičastu nijansu,
ali otišao je, zalupivši vratima za sobom. Čula sam
kako ljutito gazi stubama u prizemlje.
Zbacila sam jorgan sa sebe, a Edward se već našao
kraj mene. Sjedio je u stolici za ljuljanje kao da je tu bio
cijelim trajanjem razgovora.
“Oprosti zbog ovoga”, šapnula sam mu.
“Zaslužujem ja i mnogo gore”, promrsio je. “Ne započinji
ništa s Charliejem zbog mene, molim te.”
“Ništa ti ne brini”, tiho sam rekla, uzimajući stvari
za kupaonicu i čistu odjeću. “Započet ću samo ono što
bude nužno, i ništa više. Ili mi ti to želiš reći da nemam
kamo?” Složila sam zgranutu facu.
“Uselila bi se u kuću punu vampira?”
“To je vjerojatno najsigurnije mjesto za nekoga poput
mene. Uostalom...” Iscerila sam se. “Ako me Charlie
istjera, onda neće biti potrebe ograničavati vrijeme do
mature, zar ne?”
Čvršće je stisnuo vilicu. “Jedva čekaš vječno prokletstvo”,
promrsio je kroz zube.
“Znaš i sam da zapravo ne vjeruješ u to.”
“Ma je li? Ne vjerujem?”, kiptio je.
“Ne, ne vjeruješ.”
Prostrijelio me pogledom i zaustio da nešto kaže, ali
preduhitrila sam ga.
“Da si zaista vjerovao da si izgubio dušu, onda bi
smjesta shvatio što se zbiva kad sam te pronašla u Volterri,
umjesto da pomisliš kako smo oboje mrtvi. Ali nisi
– rekao si ‘Čudesno. Carlisle je imao pravo’”, pobjedonosno
sam ga podsjetila. “Ipak u tebi ima nade.”
Edward je, bar jedanput, ostao bez riječi.
“Imajmo onda oboje nade, u redu?”, predložila sam
mu. “Makar to nije ni bitno. Ostaneš li, što će mi uopće
raj?” Polako je ustao, prišao mi, uhvatio mi lice objema
rukama i zagledao mi se u oči. “Zauvijek”, zavjetovao mi
se, i dalje pomalo ošamućen.
“Samo to i tražim”, rekla sam mu i podigla se na prste
da prislonim usne na njegove.



Kraj dvadeset cetvrtog poglavlja!

EPILOG: POGODBA

Gotovo sve se vratilo u normalu – onu dobru, predzombijevsku
normalu – daleko brže nego sam mislila.
U bolnici su objeručke prihvatili Carlisleov povratak,
ni ne trudeći se prikriti oduševljenje viješću da se Esme
nikako nije uspjela naviknuti na život u Los Angelesu.
Zahvaljujući tome što sam zbog puta u inozemstvo propustila
test iz algebre, Alice i Edward trenutačno su imali
više uvjeta za maturu od mene. Odjednom, studij mi
je postao prioritetan (studij mi je i dalje bio plan B, za
malo vjerojatan slučaj da me Edwardova ponuda odvrati
od obraćanja Carlisleu nakon mature). Mnoge sam
rokove propustila, ali Edward mi je svaki dan donosio
novu hrpu prijavnica da ih ispunim. Sâm je već prošao
studij na Harvardu, pa ga nije smetalo to što bismo, zahvaljujući
mojem odugovlačenju, oboje mogli dogodine
završiti na Poluotočnom općinskom koledžu.
Charlie nije bio zadovoljan mnome, niti je razgovarao
s Edwardom. Ali barem je Edwardu dopuštao da – u
određenim terminima za posjetu – opet ulazi u kuću.
Samo ja nisam smjela izlaziti iz nje.
Škola i posao bile su jedine iznimke, a sumorni, mutnožuti
zidovi mojih učionica odskora su me počeli neobično
mamiti. Zato je uvelike bio odgovoran onaj koji
je sada sjedio u klupi kraj mene.
Edward je ponovno počeo slušati svoj raspored s početka
godine, čime se opet vratio na većinu mojih satova.
Prošle jeseni, nakon navodnog preseljenja Cullenovih
u L.A., ponašala sam se tako da na mjesto kraj mene
nikad niko nije sjeo. Čak se i Mike, koji je uvijek objeručke
prihvaćao svaku priliku, držao podalje. Sad, kad je
Edward opet bio na svome mjestu, činilo mi se gotovo
kao da je ovih osam mjeseci bilo samo jedna nelagodna
noćna mora.
Gotovo, ali ne sasvim. Kao prvo, i dalje sam bila u
kućnom pritvoru. A kao drugo, prije jeseni nisam imala
Jacoba Blacka za najboljeg prijatelja. Te mi tada, naravno,
on nije nedostajao.
Nisu mi bili dopušteni odlasci u La Push, a Jacob
mi nije dolazio u posjet. Nije mi čak htio odgovarati na
telefonske pozive.
Zvala sam ga uglavnom noću, nakon što bi Edward
dobio nogu iz kuće – tačno u devet, od mračno zluradog
Charlieja – a prije nego što bi se Edward opet uvukao
kroz moj prozor nakon što Charlie zaspi. Izabrala sam to
vrijeme za jalovo nazivanje jer sam opazila kako Edward
slaže jednu posebnu facu svaki put kad spomenem Jacobovo
ime. Nekako nezadovoljnu i opreznu... možda
čak i ljutitu. Pretpostavljala sam da on gaji nekakve uzajamne
predrasude prema vukodlacima, premda nije bio
tako težak na riječima kao Jacob sa svojim “krvopijama”.
I tako nisam često spominjala Jacoba.
Uz Edwarda kraj sebe, bilo mi je teško misliti na nesretne
stvari – čak ni na svog nekad najboljeg prijatelja,
koji je ovog trenutka vjerojatno vrlo nesretan baš zbog
mene. Kad bih i pomislila na Jakea, uvijek bih osjetila
grižnju savjesti zato što češće ne pomišljam na njega.
Opet sam živjela u bajci. Princ se vratio, ružna se
čarolija prekinula. Nisam bila sasvim sigurna što ću s
preostalim, nerazriješenim likom. Gdje je njegov sretan
svršetak?
Prolazili su tjedni, a Jacob i dalje nije htio primiti
moje pozive. To mi je postala neprestana briga. Kao slavina
što mi kaplje u dnu svijesti, a ne mogu je ni zatvoriti
ni zanemariti. Kap, kap, kap. Jacob, Jacob, Jacob.
I tako, iako nisam često spominjala Jacoba, moja nemoć
i strepnja katkad bi se prelili iz čaše.
“To je naprosto bezobrazno!”, ispuhala sam se jedne
subote popodne kad je Edward došao po mene nakon
posla. Bilo mi je lakše ljutiti se oko toga nego osjećati
grižnju savjesti. “Upravo uvredljivo!”
Bila sam promijenila ritam zvanja, ne bi li mi se posrećilo.
Ovaj put sam nazvala Jakea s posla, ali samo mi
se javio Billy, od kojeg nije bilo nikakve koristi. Ponovno.
“Billy je rekao da on ne želi razgovarati sa mnom”,
pjenila sam se, strijeljajući pogledom kapi kiše što su se
slijevale niz suvozački prozor. “Da je kod kuće, ali ne
želi prijeći tri koraka do telefona! Billy obično samo kaže
da je zauzet, ili spava, ili nešto takvo. Hoću reći, nije da
nisam znala da mi laže, ali barem je to izvodio pristojno.

Valjda me i Billy sada mrzi. Pa to nije fer!”
“Nije stvar u tebi, Bella”, tiho je rekao Edward. “Niko
tebe ne mrzi.”
“Tako mi se čini”, promrsila sam i prekrižila ruke na
prsima. To je tek bila gesta tvrdoglavosti. Tu mi više nije
bilo rupe – jedva da sam se više i sjećala onog osjećaja
praznine.
“Jacob zna da smo se vratili, a siguran sam da se uvjerio
i da sam ja s tobom”, rekao je Edward. “On neće
prići ni blizu mene. Neprijateljstvo je preduboko ukorijenjeno.”
“Pa to je glupo. On zna da ti nisi... kao drugi vampiri.”
“I dalje ima dobrih razloga da se drži na sigurnoj
udaljenosti.”
Tupo sam se zagledala kroz vjetrobran, videći samo
Jacobovo lice složeno u onu ogorčenu krinku koja mi je
tako mrska.
“Bella, mi smo to što jesmo”, tiho je rekao Edward.
“Ja se mogu obuzdati, ali sumnjam da on može. Vrlo je
mlad. Vrlo vjerojatno, došlo bi do tuče, a ja ne znam bih
li se uspio zadržati prije nego što ga u– ” Ušutio je, a
onda brzo nastavio. “Prije nego što ga povrijedim. Tebe
bi to pogodilo. Ne želim da do toga dođe.”
Sjetila sam se što mi je Jacob kazao u kuhinji; savršeno
sam se sjećala tih riječi, izgovorenih onim njegovih
hrapavim glasom. Ne znam jesam li dovoljno pribran da
to izdržim.. Ti vjerojatno ne bi bila oduševljena da ti ubijem
prijateljicu. Ali tada je uspio izdržati, u onoj prilici...
“Edwarde Cullenu”, prošaptala sam. “Jesi li ti to skoro
rekao ‘ubijem’? Je li?”
Okrenuo je glavu i zagledao se u kišu. Pred nama
se ugasilo crveno svjetlo koje nisam ni opazila; upalilo
se zeleno, pa je opet krenuo, vozeći vrlo sporo. Ne kao
inače.
“Dao bih... sve od sebe... da to ne učinim”, napokon
je rekao Edward.
Zagledala sam se u njega otvorenih usta, ali on je
samo i dalje piljio preda se. Zastali smo pred znakom
zaustavljanja na uglu.
Odjednom sam se sjetila što se dogodilo Parisu nakon
Romeova povratka. Didaskalije su bile jednostavne:
Zapodjenu borbu. Paris padne.
Ali to bi bilo apsurdno. Nemoguće.
“Pa”, kazala sam, i duboko udahnula, odmahujući
glavom da otjeram one riječi iz glave. “Ništa takvo nikad
se neće dogoditi, pa se zbog toga ne treba brinuti. A znaš
i da Charlie upravo sada bulji u sat. Bolje me dovedi
kući prije nego što navalim sebi još veću nevolju na vrat
zbog kašnjenja.”
Okrenula sam lice prema njemu i uputila mu kiseli
smiješak.
Svaki put kad bih ga pogledala u lice, u to nemoguće
savršeno lice, srce bi mi zatuklo snažno i zdravo i vrlo
prisutno u grudima. Ovaj put, počelo je tući još brže od
svog uobičajeno zatelebanog ritma. Prepoznala sam izraz
na njegovom kameno mirnom licu.
“Već te snašla još veća nevolja, Bella”, prošaptao je
kroz nepomične usne.
Premjestila sam se bliže njemu, ščepala ga za nadlakticu
i ispratila mu pogled da vidim što to on vidi. Ne
znam što sam očekivala – možda Victoriju kako stoji
nasred ulice, dok joj vatreno crvena kosa vijori na vjetru,
ili skup visokih, crnih ogrtača... ili pak čopor bijesnih
vukodlaka. Ali nisam vidjela baš ništa.
“Što? Što je?”
Duboko je udahnuo. “Charlie...”
“Moj tata?”, kriknula sam.
Tada me pogledao, a izraz lica bio mu je dovoljno
smiren da bar donekle ublaži paniku u meni.
“Charlie te... vjerojatno neće ubiti, ali razmišlja o
tome”, kazao mi je. Opet smo krenuli, sada niz moju
ulicu, ali prošao je pokraj kuće i parkirao uz prvo drveće.
“Što sam sad učinila?”, zgranula sam se.
Edward se osvrnuo prema Charliejevoj kući. I ja sam
pogledala onamo, i tek tada primijetila što je parkirano
na prilazu kraj policijskog automobila. Sjajno, jarkocrveno,
izrazito upadljivo. Moj motocikl, razmetljivo
ostavljen pred kućom.
Edward mi je rekao da je Charlie spreman da me ubije,
tako da sigurno zna – zna da je moj. A samo jedna
osoba može biti odgovorna za ovo izdajstvo.
“Ne!”, zgrozila sam se. “Zašto? Zašto bi mi Jacob to
učinio?” Zapljusnuo me grozan osjećaj iznevjerenosti.
Prešutno sam imala povjerenja u Jacoba – povjerila sam
mu baš svaku svoju tajnu. On mi je trebao biti sigurna
luka – ona osoba u koju se uvijek mogu pouzdati. Naravno
da su ovog trenutka odnosi napeti, ali nisam mislila
da se u samim njihovim temeljima išta promijenilo.
Nisam mislila da su oni uopće promjenjivi!
Pa čime sam ovo zaslužila? Charlie će se tako razljutiti
– i, što je još gore od toga, bit će povrijeđen i zabrinut.
Zar nema već dovoljno svojih muka? Nikad mi na pamet
ne bi palo da Jake može biti tako jadan, tako naprosto
sitna duša. Suze su mi bolno navrle na oči, ali to nisu bile
suze tugovanja. Izdao me. Odjednom sam se tako razljutila
da mi je u glavi počelo bubnjati, kao da će mi prsnuti.

“Je li on još ovdje?”, prosiktala sam.
“Jest. Čeka nas tamo”, rekao mi je Edward i kimnuo
glavom prema puteljku koji je napola razdvajao tamne
rubove šume.
Iskočila sam iz auta i pojurila prema drveću, već stežući
šake za prvi udarac u bradu.
Zašto je Edward morao biti toliko brži od mene?
Ulovio me oko struka prije nego što sam stigla do
stazice.
“Puštaj me! Daj mi da ga ubijem! Izdajico jedna!” Viknula
sam taj epitet prema drveću.
“Charlie će te čuti”, upozorio me Edward. “A nakon
što te uvede u kuću, možda će zazidati ulaz.”
Nagonski sam se osvrnula prema kući, i učinilo mi se
da ne mogu vidjeti ništa osim kričavocrvenog motora.
Sve mi je bilo crveno pred očima. U glavi mi je opet
počelo bubnjati.
“Daj mi da samo propustim Jacoba kroz šake, pa ću
se pozabaviti Charliejem.” Uzalud sam se pokušavala nekako
iskobeljati.
“Jacob Black se želi vidjeti sa mnom. Zbog toga je još
tu.”
To me zaustavilo u tren oka – smjesta mi je oduzelo
volju za borbom. Ruke su mi omlitavjele. Zapodjenu
borbu; Paris padne.
Bila sam bijesna, ali ne toliko bijesna.
“Hoće razgovarati?”
“Više-manje.”
“Koliko više?” Glas mi je počeo podrhtavati.
Edward mi je odmaknuo kosu s lica. “Ne brini, nije
se došao boriti sa mnom. Nastupa kao... glasnogovornik
čopora.”
“Oh.”
Edward je opet pogledao prema kući, a onda me čvršće
uhvatio oko struka i poveo prema šumi. “Bolje da se
požurimo. Charlie je sve nestrpljiviji.”
Nismo morali daleko otići; Jacob je stajao tek nešto
niže niz stazicu. Čekao je naslonjen uz deblo obraslo
mahovinom, tvrda i ogorčena lica, upravo onakav kakav
sam znala da će biti. Pogledao je mene, a zatim i Edwarda.
Jacob je rastegnuo usta u zlurad, neveseo osmijeh, te
se odmaknuo od drveta. Stao je na vrhove bosih stopala,
blago nagnut prema naprijed, čvrsto stežući uzdrhtale
šake. Izgledao je krupnije nego kad sam ga zadnji put
vidjela. Nekako je, nevjerojatno, i dalje rastao. Posve bi
nadvisio Edwarda, kad bi stali jedan do drugoga.
Ali Edward je stao čim smo ga ugledali, ostavljajući
širok razmak između nas i Jacoba. Edward se postavio
tako da me zakloni tijelom. Nagnula sam se da vidim
Jacoba – da ga optužim pogledom.
Pomislila bih da ću se samo još više razljutiti od njegovog
prezirnog, ciničnog izraza lica. Umjesto toga, prisjetila
sam se našeg zadnjeg susreta, kad su mu oči bile
pune suza. Bijes mi se ohladio, jenjao, dok sam zurila
u Jacoba. Tako ga dugo nisam već vidjela – bilo mi je
grozno što nam je ponovni susret morao ispasti ovakav.
“Bella”, rekao je Jacob kao pozdrav i kratko kimnuo
prema meni, ne odvajajući pogled od Edwarda.
“Zašto?”, prošaptala sam, nastojeći prikriti zvuk knedle
u svom grlu. “Kako si mi to mogao učiniti, Jacobe?”
Cerenja je nestalo, ali lice mu je ostalo tvrdo i ukočeno.
“Tako je najbolje.”
“Što bi sad to trebalo značiti? Hoćeš da me Charlie
zadavi? Ili si htio da dobije srčani udar, kao Harry? Koliko
god da se ljutiš na mene, kako si to mogao njemu
učiniti?”
Jacob se lecnuo, obrve su mu se skupile, ali nije mi
odgovorio.
“Nikome nije htio ništa nažao – samo je htio da dobiješ
zabranu izlazaka, pa da više ne smiješ provoditi vrijeme
sa mnom”, promrmljao je Edward, objašnjavajući
misli koje Jacob neće izreći.
Jacobu su se oči zakrijesile od mržnje kad je opet prostrijelio
Edwarda pogledom.
“Daj, Jake!”, prostenjala sam. “Pa već imam zabranu
izlazaka! Što misliš, zbog čega nisam dosad otišla u La
Push da te pošteno izdevetam zato što izbjegavaš moje
pozive?”
Jacobove oči naglo su opet pogledale u mene, prvi
put zbunjene. “Zbog toga?”, upitao me, a onda je čvrsto
stisnuo čeljust, kao da mu je krivo što je išta rekao.
“Mislio je da ti ja ne dopuštam, a ne Charlie”, opet
mi je objasnio Edward.
“Daj dosta s tim”, brecnuo se Jacob.
Edward mu nije odgovorio.
Jacob se jedanput stresao, a onda je stisnuo zube tvrdo
kao i šake. “Bella nije preuveličavala tvoje... sposobnosti”,
rekao je kroza zube. “Tako da sigurno već znaš
zbog čega sam došao.”
“Da”, složio se Edward blagim tonom. “Ali prije nego
što počneš svoje, moram nešto reći.”
Jacob je pričekao, stišćući i opuštajući šake ne bi li
obuzdao drhtaje što mu se spuštaju iz ramena.
“Hvala ti”, rekao je Edward, glasom punim iskrenog
ganuća. “Nikada ti neću moći reći koliko sam ti zahvalan.
Bit ću tvoj dužnik do kraja svog... postojanja.”

Jacob je blijedo gledao u njega, ramena ukočenih od
iznenađenja. Na brzinu je razmijenio pogled sa mnom,
ali moje je lice bilo jednako smeteno kao i njegovo.
“Zato što si čuvao Bellin život”, pojasnio je Edward
grubim, žustrim glasom. “Kad ja... nisam.”
“Edwarde – ”, zaustila sam, ali on je podigao ruku,
očiju uprtih u Jacoba.
Shvaćanje je prešlo Jacobovim licem, a onda se vratila
tvrda krinka. “Nisam to učinio zbog tebe.”
“Znam. Ali to ne potire zahvalnost koju osjećam.
Smatram da ti to trebaš znati. Ako ikada budem u stanju
išta učiniti za tebe...”
Jacob je podigao crnu obrvu.
Edward je odmahnuo glavom. “To nisam u stanju.”
“Ko je, onda?”, zarežao je Jacob.
Edward je pogledao u mene. “Ona. Brzo učim, Jacobe
Black, i ne ponavljam istu grešku dvaput. Bit ću
ovdje sve dok mi ona ne naredi da odem.”
Na trenutak me opčinio njegov zlatni pogled. Nije
mi bilo teško shvatiti što sam propustila u razgovoru.
Jedino što bi Jacob mogao htjeti od Edwarda bilo bi da
ga ovdje više nema.
“Nikada”, prošaptala sam, i dalje obuzeta Edwardovim
očima.
Jacob je ispustio zvuk kao da mu se povraća.
Nevoljko sam se otela Edwardovu pogledu da se mogu
namrštiti na Jacoba. “Trebaš još nešto, Jacobe? Htio si me
dovesti u nepriliku – i to si obavio. Charlie bi me lako
mogao poslati u vojnu školu. Ali to me ne bi odvojilo od
Edwarda. Ništa to ne bi moglo. Što još hoćeš?”
Jacob je netremice gledao u Edwarda. “Hoću samo
podsjetiti tvoje prijatelje krvopije na nekoliko ključnih
stavaka u pogodbi koju su sklopili. Ta pogodba je jedino
što me sprečava da mu ne iščupam grkljan iz ovih stopa.”
“Nismo ih zaboravili”, rekao je Edward u isti mah
kad sam ja upitala: “Kakvi to ključni stavci?”
Jacob je i dalje mrko gledao u Edwarda, ali odgovorio
mi je. “Pogodba je vrlo izričita. Ako iko od njih ugrize
čovjeka, primirju je kraj. Ugrize, ne ubije”, naglasio je.
Napokon je pogledao u mene. Oči su mu bile hladne.
Trebala mi je samo sekunda da shvatim razliku, a
onda mi se lice ohladilo kao i njegovo.
“To se vas uopće ne tiče.”
“Ma nego što da – ”, uspio je samo procijediti.
Nisam očekivala da moje ishitrene riječi prouzroče
tako snažnu reakciju. Usprkos upozorenju koje je došao
dati, očito nije znao. Zacijelo je mislio da je upozorenje
samo predostrožnost. Nije shvatio – ili nije htio vjerovati
– da sam ja već donijela svoj odabir. Da doista želim
pripasti obitelji Cullen.
Od mog odgovora Jacobu je gotovo pozlilo. Čvrsto
je pritisnuo šake o sljepoočnice, zažmirio i sav se skvrčio
ne bi li obuzdao grčeve. Lice mu je postalo blijedozeleno
pod crvenkastosmeđom kožom.
“Jake? Jesi dobro?”, upitala sam ga zabrinuto.
Zakoraknula sam prema njemu, a onda me Edward
ulovio i naglo stavio natrag iza vlastita tijela. “Pazi! Ne
uspijeva se obuzdati”, upozorio me.
Ali Jacob je već donekle opet bio svoj; sada su mu se
tresle samo ruke. Namrgodio se na Edwarda s čistom
mržnjom u očima. “Gah. Ja joj nikad ne bih naudio.”
Ni Edwardu ni meni taj naglasak nije promaknuo,
kao ni optužba sadržana u njemu. Tihi siktaj oteo se
Edwardu s usana. Jacob je refleksno stisnuo šake.
“BELLA!” Charliejev urlik odjeknuo je iz pravca
kuće. “DA SI MI OVAJ ČAS UŠLA U KUĆU!”
Svi smo se ukočili, osluškujući tišinu koja je uslijedila.
Ja sam prva progovorila; glas mi je drhtao. “Kvragu.”
S Jacobova lica nestalo je srdžbe. “Žao mi je zbog
onoga”, promrmljao je. “Morao sam učiniti što sam mogao
– morao sam pokušati...”
“Baš ti hvala.” Podrhtavanje u glasu pokvarilo mi je
sarkazam. Pogledala sam niz stazicu, gotovo očekujući
da Charlie dotrči kroz rosnu paprat kao razbješnjeli bik.
U takvoj situaciji, ja bih bila crvena marama.
“Samo još jedna stvar”, rekao mi je Edward, a zatim
se obratio Jacobu. “Nismo pronašli ni traga od Victorije
na našoj strani crte – jeste li vi?”
Znao je odgovor čim ga je Jacob pomislio, ali Jacob
ga je svejedno izgovorio. “Zadnji put je to bilo dok je
Bella bila... na putu. Pustili smo je da misli kako nam
uspijeva promaknuti – stiskali smo obruč, spremali se
zaskočiti je – ”
Ledeni su mi trnci prostrujali hrptom.
“Ali onda je odjurila kao da je svi vrazi gone. Koliko
smo uspjeli prosuditi, osjetila je vonj one vaše male ženke
i podvila rep. Odonda se više nije približila našoj zemlji.”
Edward je kimnuo glavom. “Kad se vrati, više neće
biti vaš problem. Mi ćemo – ”
“Ubijala je na našem teritoriju”, prosiktao je Jacob.
“Naša je!”
“Ne – ”, krenula sam se usprotiviti objema izjavama.
“BELLA! JA VIDIM NJEGOV AUTO I JA ZNAM
DA SI TAMO S NJIM! AKO MI NE UĐEŠ U KUĆU
ZA JEDNU MINUTU... !” Charlie se nije potrudio dovršiti
prijetnju.

“Hajdemo”, rekao je Edward.
Osvrnula sam se prema Jacobu, sva na mukama.
Hoću li ga ikad više vidjeti?
“Žao mi je”, prošaptao je tako tiho da sam mu morala
čitati s usana da ga shvatim. “Bok, Bells.”
“Obećao si mi”, očajnički sam ga podsjetila. “I dalje
smo prijatelji, je l’ tako?”
Jacob je polako odmahnuo glavom, a ja sam se gotovo
ugušila od knedle u grlu.
“Znaš koliko sam se trudio održati to obećanje, ali...
Ne vidim kako bih se i dalje mogao truditi. Ne više...” S
mukom je nastojao zadržati čvrstu krinku, ali poljuljala
mu se, a onda je nestala. “Nedostaješ mi”, bezglasno je
izgovorio. Ispružio je jednu ruku prema meni, protežući
prste, kao da bi htio da mu budu dovoljno dugi da prijeđu
razdaljinu između nas.
“I ti meni”, protisnula sam. Ispružila sam ruku prema
njegovoj preko širokog prostora.
Kao da smo vezani, odjek njegove boli sijevnuo je u
meni. Njegova bol, moja bol.
“Jake...” Zakoraknula sam prema njemu. Htjela sam
ga čvrsto zagrliti oko struka i izbrisati mu taj jad s lica.
Edward me opet odvukao od njega, ovaj put me zadržavajući,
a ne braneći.
“U redu je”, obećala sam mu i pogledala mu u lice s
pouzdanjem u očima. Razumjet će on to.
Oči su mu bile nečitke, lice bezizražajno. Hladno.
“Ne, nije.”
“Pusti je”, zarežao je Jacob, opet pun srdžbe. “Ona to
želi!” Prišao nam je za dva duga koraka. Titraj očekivanja
bljesnuo mu je u očima. Prsa kao da su mu nabreknula
kad se sav stresao.
Edward me gurnuo iza sebe i okrenuo se na peti prema
Jacobu.
“Ne! Edwarde – !”
“ISABELLA SWAN!”
“Daj, idemo! Charlie je ljut!” Glas mi je bio pun panike,
ali ne više zbog Charlieja. “Požuri!”
Povukla sam ga, a on se malo opustio. Polako me
počeo povlačiti, ne ispuštajući Jacoba s oka.
Jacob nas je ogorčeno gledao, mračno se mršteći.
Očekivanja mu je nestalo u očima, a onda, netom prije
nego što će se šuma ispriječiti među nama, lice mu se
odjednom iskrivilo od boli.
Znala sam da će me taj zadnji pogled na njegovo lice
progoniti sve dok ga opet ne vidim nasmijanog.
I na licu mjesta zavjetovala sam se da ću ga vidjeti
nasmijanog, i to uskoro. Naći ću načina da zadržim svog
prijatelja.
Edward me samo čvrsto držao oko struka, odmah do
sebe. Jedino mi je to zadržavalo suze u očima.
Imala sam ozbiljnih problema.
Najbolji me prijatelj ubraja u svoje neprijatelje.
Victoria je još na slobodi, te dovodi svakoga koga poznajem
u opasnost.
Ako uskoro ne postanem vampirica, Volturi će me
ubiti.
A sada se čini da ako postanem, vukodlaci Quileutea
pokušat će to sami obaviti – nastojeći pritom ubiti i
moju buduću obitelj. Nisam smatrala da bi u tome imali
ikakvih stvarnih izgleda, ali hoće li moj najbolji prijatelj
glavom platiti taj pokušaj?
Vrlo ozbiljni problemi. Pa zašto su mi onda svi odjednom
djelovali tako beznačajno kad smo se probili kroz
preostalo drveće, a ja sam opazila izraz na Charliejevom
zajapurenom licu?
Edward me blago stisnuo. “Tu sam ti.”
Duboko sam udahnula.
To je tačno. Edward mi je tu, i grli me.
Mogu se suočiti s bilo čim dokle god je tako.
Isprsila sam se i krenula u susret svojoj budućnosti, sa
svojom sudbinom čvrsto kraj sebe.


KRAJ!!