Knjiga na našem forumu

UVOD

Ti siloviti užici imaju silovite svršetke
i umiru u svom slavlju kao vatra i puščani prah
što se u poljupcu nište.
“Romeo i Julija”, drugi čin, šesti prizor

Imala sam dojam da sam zarobljena u jednoj od onih
užasnih noćnih mora, onih u kojima moraš trčati, trčati
sve dok ti pluća ne prsnu, ali ne možeš natjerati tijelo da
ti se dovoljno brzo kreće. Noge kao da su mi se micale
sve sporije i sporije dok sam se probijala kroz bešćutnu
gomilu, ali kazaljke na satu golemog zvonika nisu se usporavale.
Nezaustavljivom, nezainteresiranom snagom
neumoljivo su se okretale prema kraju – kraju svega.
Ali ovo nije bio san, a za razliku od more, nisam trčala
da spasim svoj život; bila sam u utrci za spas nečega
nemjerljivo dragocjenijeg. Vlastiti mi je život danas
malo značio.
Alice je rekla da je itekako moguće da obje ovdje izgubimo
život. Možda bi ishod bio drugačiji da nju nije
zarobilo jarko danje svjetlo; samo sam ja mogla trčati
ovim sunčanim, napučenim trgom.
A nisam mogla trčati dovoljno brzo.
I zato me bilo baš briga što nas okružuju iznimno
opasni neprijatelji. Kad je počeo odzvanjati puni sat, vibrirajući
mi pod potplatima presporih nogu, znala sam
da ću zakasniti – i bilo mi je drago što nešto krvožedno
čeka u prikrajku. Jer kad sam u ovome doživjela neuspjeh,
odrekla sam se svake želje za životom.
Sa zvonika je opet odjeknulo zvono, a sunce je zasjalo
sa same središnje tačke neba

13. UBICA

E, da je u pitanju bilo ko drugi, a ne Jacob, pomislila
sam i odmahnula glavom dok sam vozila autocestom
kroz šumu prema La Pushu.
Još uvijek nisam bila sigurna postupam li kako treba,
ali napravila sam kompromis sa sobom.
Nisam mogla prihvatiti ono što rade Jacob i njegovi
prijatelji, njegov čopor. Sada sam shvaćala što mi je
sinoć rekao – da ga možda neću htjeti više vidjeti – i
mogla sam ga nazvati, kako je predložio, ali to mi je
djelovalo kao kukavičko rješenje. U najmanju ruku, dugujem
mu razgovor u četiri oka. Reći ću mu u lice da
ne mogu samo tako prijeći preko toga što se zbiva. Ne
mogu biti prijatelj jednom ubojici i ništa ne reći, pustiti
da se ubijanje nastavi... Time bih i ja postala čudovište.
Ali ne mogu ga ni ne upozoriti. Moram dati sve od
sebe da ga zaštitim.
Zaustavila sam se pred kućom Blackovih čvrsto stisnutih
usana. Već je dovoljno loše što mi je najbolji prijatelj
vukodlak. Mora li on povrh toga biti i čudovište?
Kuća je bila mračna, bez svjetala u prozorima, ali bilo
me briga hoću li ih probuditi. Stala sam lupati šakom
na ulazna vrata snažno i ljutito; zvuk je počeo odjekivati
kroz zidove.
“Uđi”, čula sam kako mi govori Billy minutu potom,
i upalilo se svjetlo.
Pritisnula sam kvaku; nije bilo zaključano. Billy se
nagnuo kroz otvorena vrata odmah iza kuhinjice, ogrnut
haljetkom. Još nije bio u kolicima. Kad je vidio ko je
ušao, oči su mu se načas raširile, a onda mu je lice dobilo
stoički izraz.
“Pa, dobro ti jutro, Bella. Otkud ti tako rano?”
“Hej, Billy. Moram razgovarati s Jakeom – gdje je on?”
“Ovaj... baš i ne znam”, slagao mi je, gledajući me u
oči.
“Znaš li ti čime se Charlie jutros bavi?”, oštro sam ga
upitala, zgađena ovim odugovlačenjem.
“Zar bih trebao?”
“Otišao je zajedno s polovicom mještana u šumu s
puškama, u lov na divovske vukove.”
Billyjevo lice zatitralo je, a onda potpuno problijedjelo.
“Tako da bih htjela porazgovarati s Jakeom o tome,
ako nemaš ništa protiv”, nastavila sam.
Billy je stisnuo debele usne i tako ih zadržao. “Kladim
se da još spava”, napokon je rekao i kimnuo glavom
prema malenom hodniku kraj dnevne sobe. “Stalno
ostaje vani do kasna u zadnje vrijeme. Dečku treba odmor
– vjerojatno ga ne bi trebala buditi.”

“Na meni je red”, promrsila sam u bradu i otišla do
hodnika. Billy je uzdahnuo.
Jedina vrata u metar dugom hodniku vodila su u Jacobovu
sobicu veličine plakara. Nisam se trudila pokucati.
Naglo sam otvorila vrata; glasno su opalila o zid.
Jacob je – još odjeven u istu onu crnu podrezanu trenerku
koju je sinoć imao na sebi – ležao ukoso ispružen
preko širokog kreveta koji mu je ispunjavao cijelu sobu,
izuzev tek pedalj-dva oko rubova. Čak i kad je tako poprijeko
ležao, nije mu bio dovoljno dug; stopala su mu visila
s jednog kraja, a glava s drugog. Čvrsto je spavao, tiho hrčući
razjapljenih usta. Od udarca vrata nije se ni trgnuo.
Lice mu je bilo spokojno od dubokog sna, lišeno svih
bora ljutnje. Pod očima je imao kolobare koje prije nisam zapazila.
Usprkos svojim apsurdnim razmjerima, sada je izgledao
vrlo mlado i vrlo umorno. Stresla sam se od samilosti.
Iskoračila sam iz sobe i tiho zatvorila vrata za sobom.
Billy me gledao radoznalim, suzdržanim očima kad
sam se polako vratila u dnevnu sobu.
“Mislim da ću ga pustiti da se odmori.”
Billy je kimnuo glavom, a onda smo se jednu minutu
samo promatrali. Umirala sam od želje da ga pitam
koja je njegova uloga u ovome. Što on misli, u što mu se
pretvorio sin? Ali znala sam kako je od samog početka
podržavao Sama, pa sam pretpostavljala da ga ubojstva
zacijelo ne smetaju. Bilo mi je nepojmljivo kako ih on
samome sebi opravdava.
U njegovim tamnim očima vidjela sam mnoga pitanja
za mene, ali ni on ih nije izrekao.
“Čuj”, rekla sam, prekidajući glasnu tišinu. “Idem
dolje na plažu, i tamo ću ostati neko vrijeme. Kad se
probudi, reci mu da ga čekam, u redu?”
“Dobro, dobro”, složio se Billy.
Upitala sam se hoće li mu zaista reći. Pa, ako mu ne
kaže, barem sam pokušala, je l’ tako?
Odvezla sam se do Prve plaže i parkirala na praznom
zemljanom parkiralištu. Bilo je još mračno – tmurno
praskozorje oblačnog dana – pa se jedva vidjelo kad sam
ugasila farove. Morala sam pričekati da mi se oči priviknu
prije nego što sam uspjela naći put koji vodi kroz
visoki obrub korova. Ovdje je bilo hladnije, uz vjetar što
brije s crne vode, pa sam zarila šake duboko u džepove
svoje zimske jakne. Barem je kiša prestala.
Prošetala sam plažom prema sjevernome morskom
bedemu. Nisam vidjela St. James, ni druge otoke, tek
nejasan obris žala. Oprezno sam prelazila preko kamenja,
pazeći da se ne spotaknem o naplavljeno granje.
Pronašla sam ono što sam tražila prije nego što sam
shvatila da to tražim. Stvorilo se iz tmine kad je bilo
samo nekoliko koraka od mene; dugo naplavljeno deblo,
bijelo kao kost, izbačeno daleko na kamenje. Korijenje
mu se poput stotine krhkih ticala izvijalo uvis na
strani okrenutoj prema moru. Nisam mogla biti sigurna
je li to isto ono deblo kraj kojega smo Jacob i ja vodili
naš prvi razgovor – razgovor kojim je započelo toliko
različitih, zamršenih niti moga života – ali činilo mi se
da stoji na istome mjestu. Sjela sam tamo gdje sam sjela
i onaj put, te se zagledala prema nevidljivoj pučini.
Kad sam vidjela Jacoba onakvog – nevinog i ranjivog
u snu – sve mi se gađenje izgubilo, sva mi se ljutnja istopila.
Još uvijek nisam mogla zažmiriti pred onim što se
zbiva, za razliku od Billyja, ali nisam mogla ni osuditi Jacoba
zbog toga. Ljubav tako ne postupa, zaključila sam.
Kad shvatiš da ti je do nekoga stalo, nemoguće je više
logično razmišljati o njemu. Jacob mi je prijatelj, ubijao
on ljude ili ne. A ja sad ne znam što da radim oko toga.
Kad sam ga se sjetila kako onako mirno spava, osjetila
sam nesnosnu potrebu da ga zaštitim. Potpuno nelogično.
Nelogično ili ne, zanijela sam se u sjećanje na njegovo
spokojno lice, nastojeći smisliti neki odgovor, neki
način da ga zaklonim od prijetnje, dok je nebo polako
sivilo.
“Bok, Bella.”
Jacobov glas dopro je iz tame, a ja sam se trgnula. Bio
je blag, gotovo stidljiv, ali očekivala sam da će me bučno
kamenje bar nekako upozoriti, tako da me svejedno
prepao. Vidjela sam njegov obris spram zore koja rudi
– izgledao je pregolemo.
“Jake?”
Stajao je na nekoliko koraka od mene i smeteno prebacivao
težište s noge na nogu.
“Billy mi je rekao da si svratila – nije ti dugo trebalo,
zar ne? Znao sam ja da ćeš ti to dokučiti.”
“Aha, sada se sjećam one prave priče”, prošaptala sam.
Dugo smo šutjeli, a premda je i dalje bilo premračno
da se dobro vidi, koža me peckala kao da mi njegove oči
proučavaju lice. Sigurno je bilo dovoljno svjetla da razabere
kakav izraz imam, jer kad je ponovno progovorio,
glas mu je odjednom zazvučao jetko.
“Mogla si samo nazvati”, grubo je rekao.
Kimnula sam glavom. “Znam.”
Jacob je počeo koračati tamo-amo. Kad bih vrlo pomno
osluhnula, mogla sam kroz šum valova jedva čuti
blago šuškanje njegovih stopala po kamenju. Meni je
kamenje klaparalo kao kastanjete.

“Zbog čega si došla?”, oštro me upitao, ne zastavši u
ljutitom koračanju.
“Mislila sam da će biti bolje licem u lice.”
Frknuo je. “Ma da, mnogo bolje.”
“Jacobe, moram te upozoriti – ”
“Na šumare i lovce? Ne zabrinjavaj se oko toga. Znamo
mi već.”
“Da se ne zabrinjavam?”, ponovila sam za njim u
nevjerici. “Jake, naoružani su! Postavljaju zamke, nude
nagrade i – ”
“Možemo se mi pobrinuti za sebe”, zarežao je, koračajući
i dalje. “Ništa neće uloviti. Samo nam otežavaju
stvari – a i oni će ubrzo početi nestajati.”
“Jake!”, prosiktala sam.
“Što? To je naprosto činjenica.”
Glas mi je problijedio od gnušanja. “Kako možeš...
tako nešto reći? Pa ti poznaješ te ljude. Charlie je među
njima!” Želudac mi se okrenuo na tu pomisao.
Naglo je zastao. “Pa što drugo možemo?”, otpovrnuo
mi je.
Sunce je ružičastim prugama prošaralo oblake nad
nama. Sad sam vidjela izraz na njegovu licu; bio je bijesan,
ljut zbog nemoći i iznevjerenosti.
“Možeš li... pa, pokušati ne biti... vukodlak?”, predložila
sam mu šapatom.
Naglo je digao ruke u zrak. “Kao da ja tu imam nekog
izbora!”, viknuo je. “A od kakve bi koristi to uopće
bilo, ako te već brine to što ljudi nestaju?”
“Ne razumijem.”
Prostrijelio me pogledom, stisnutih očiju i zadignute
gornje usne, kao da reži. “Znaš što me tjera u takav bijes
da mi dođe da pljunem?”
Ustuknula sam od tako očita neprijateljstva. Činilo
se da čeka odgovor, pa sam odmahnula glavom.
“Kako si ti licemjerna, Bella – evo, sad premireš od
straha dok tu sjediš! Pa je li to pošteno?” Ruke su mu se
tresle od bijesa.
“Licemjerna? Zašto sam licemjerna ako se bojim jednog
čudovišta?”
“Ma joj!”, prostenjao je, pritisnuo drhtave šake na
sljepoočnice i zažmirio. “Ma daj se samo slušaj.”
“Što?”
Prišao mi je u dva koraka, nadvio se nad mene i zabuljio
mi se gnjevno u oči. “Pa, baš mi je žao što ne mogu
biti tvoj tip čudovišta, Bella. Valjda bih bio puno veća
faca da sam krvopija, je l’ tako?”
Skočila sam na noge i zabuljila se u njega. “Ne, ne
bi!”, viknula sam. “Nije stvar u tome što ti jesi, budalo,
nego u tome što ti radiš!”
“Što sad time hoćeš reći?”, zaurlao je, dok mu se cijelo
tijelo treslo od srdžbe.
Potpuno sam se iznenadila kad me opomenuo Edwardov
glas. “Budi vrlo oprezna, Bella”, upozorio me. “Ne
izazivaj ga previše. Moraš ga smiriti.”
Čak ni glas u mojoj glavi danas nije bio suvisao.
Ipak, poslušala sam ga. Sve bih učinila za taj glas.
“Jacobe”, molećivo sam ga oslovila, trudeći se zvučati
blago i smireno. “Je li doista nužno ubijati ljude, Jacobe?
Zar ne postoji neki drugi način? Hoću reći, ako vampiri
već uspijevaju preživljavati bez umorstava, zar ne biste i
vi mogli bar pokušati?”
Uspravio se s trzajem, kao da ga je stresla struja od
mojih riječi. Podigao je obrve i izbuljio oči.
“Ubijati ljude?”, oštro je ponovio za mnom.

“A što misliš, o čemu je ovdje riječ?”
Nije se više tresao. Gledao me u nevjerici s tračkom
nade. “Ja sam mislio da je ovdje riječ o tome kako su tebi
vukodlaci odvratni.”
“Ne, Jake, ne. Nije stvar u tome što si ti... vuk. To je u
redu”, obećala sam mu, a kad sam izgovorila te riječi, znala
sam da tako doista i mislim. Stvarno me nije briga ako se
on pretvara u velikog vuka – i dalje je on moj Jacob. “Kad
bi samo uspio naći neki način da ne činiš zlo ljudima...
samo me to pogađa. To su nevini ljudi, Jake, ljudi poput
Charlieja, a ja ne mogu samo tako zažmiriti dok ti – ”
“Je li to sve? Zbilja?”, upao mi je u riječ, a osmijeh
mu se razlegao licem. “Samo se prepala zato što sam ja
ubojica? To je jedini razlog?”
“Zar to nije dovoljan razlog?”
Prasnuo je u smijeh.
“Jacobe Blacku, to uopće nije smiješno!”
“Jasno, jasno”, složio se, i dalje se cerekajući.
Prišao mi je jednim dugim korakom i opet me uhvatio
u nesmiljeno čvrst medvjeđi zagrljaj.
“Tebi zaista, iskreno ne smeta što se pretvaram u divovskog
psa?”, upitao me radosno, ravno u uho.
“Ne”, propentala sam. “Ne – mogu – disati – Jake!”
Pustio me, ali uhvatio me za obje ruke. “Ja nisam
ubojica, Bella.”
Pomno sam mu proučila lice, i bilo mi je jasno da je
rekao istinu. Naglo me oblilo olakšanje.
“Zbilja?”, upitala sam ga.
“Zbilja”, svečano mi je obećao.
Bacila sam mu se oko vrata. To me podsjetilo na onaj
prvi dan s motociklima – samo, sad je bio još krupniji, a
ja sam se osjetila još više poput djeteta.
Kao i onaj put, pomilovao me po kosi.
“Oprosti što sam ti rekao da si licemjerna”, ispričao
mi se.
“Oprosti što sam ti rekla da si ubojica.”
Nasmijao se.
Tada sam se nečega sjetila, i odmakla se od njega da
mu vidim lice. Zabrinuto sam skupila obrve. “A Sam? I
ostali?”
Odmahnuo je glavom, smiješeći se kao da mu je golem
teret pao s pleća. “Naravno da nisu. Zar se ne sjećaš
kojim smo se imenom prozvali?”
Jasno sam se sjećala – upravo sam bila pomislila baš
na taj dan. “Zaštitnici?”
“Upravo tako.”
“Ali nije mi jasno. Što se onda događa u šumi? Zašto
nestaju planinari, otkuda krv?”
Lice mu je smjesta postalo ozbiljno i zabrinuto. “Nastojimo
raditi svoj posao, Bella. Nastojimo ih zaštititi,
ali uvijek zamalo zakasnimo.”
“Od čega ih zaštititi? Zar tamo zaista hara i neki
medvjed?”
“Bella, dušo, mi štitimo ljude samo od jednoga – našeg
jedinog neprijatelja. Iz tog razloga postojimo – zato
što oni postoje.”
Na sekundu sam samo tupo zurila u njega prije nego
što sam ga shvatila. A onda mi je krvi nestalo iz lica, i
piskutav, nemušt krik užasa oteo mi se s usana.
Kimnuo je glavom. “Mislio sam da ćeš bar ti, ako
niko drugi, shvatiti što se doista zbiva.”
“Laurent”, prošaptala sam. “Još je ovdje.”
Jacob je dvaput trepnuo i nakrivio glavu. “Ko je Laurent?”

Pokušala sam primiriti kaos u svojoj glavi da mogu
odgovoriti. “Znaš ga – vidio si ga na proplanku. Bio si
tamo...” Izrekla sam to u čudu, kad mi se sve to složilo.
“Bio si tamo i nisi mu dao da me ubije...”
“O, onaj crnokosi krvopija?” Široko se iscerio, tvrdo
i okrutno. “Zar se tako zvao?”
Zadrhtala sam. “Pa što ti je bilo?”, šapnula sam. “Mogao
te ubiti! Jake, ne znaš ti kako su opasni – ”
Prekinuo me kad je opet prasnuo u smijeh. “Bella,
jedan usamljeni vampir nije naročit problem za čopor
velik poput našega. Bilo nam je tako lako da praktički
nije bilo ni zabavno!”
“Što vam je bilo tako lako?”
“Ubiti krvopiju koji je namjeravao ubiti tebe. E sad,
ja to ne ubrajam u sva ova umorstva”, brzo je dodao.
“Vampiri se ne ubrajaju u ljude.”
Uspjela sam samo ustima oblikovati riječi. “Ti si...
ubio... Laurenta?”
Kimnuo je glavom. “Dobro, zajednički smo to izveli”,
pojasnio je.
“Laurent je mrtav?”, prošaptala sam.
Izraz lica mu se promijenio. “Ne ljutiš se zbog toga, je li?
Namjeravao te ubiti – htio ti je doći glave, Bella, u to smo
se uvjerili prije nego što ćemo napasti. Ti to znaš, je l’ tako?”
“Znam to. Ne, ne ljutim se – nego...” Morala sam
sjesti. Zateturala sam unatraške, osjetila naplavljeno deblo
pod listovima nogu i svalila se na njega. “Laurent je
mrtav. Neće doći po mene.”
“Ne zamjeraš nam to? Nije spadao među tvoje prijatelje,
ni ništa takvo, je li?”
“Prijatelj?” Zagledala sam se u njega, zbunjena i ošamućena
od olakšanja. Počela sam brbljati, dok su mi
suze navirale na oči. “Ne, Jake. Tako mi je... tako mi je
laknulo. Mislila sam da će me naći – svake noći sam ga
čekala, nadajući se samo da ću mu ja biti dovoljna, pa
će poštedjeti Charlieja. Tako sam se bojala, Jacobe... Ali
kako? Bio je vampir! Kako ste ga ubili? Bio je tako jak,
tako čvrst, kao mramor...”
Sjeo je kraj mene i zaštitnički me zagrlio jednom krupnom
rukom. “Zbog toga i postojimo, Bells. I mi smo
jaki. Da si mi barem rekla da se toliko bojiš. Nisi se
trebala.”
“Nije te bilo”, promrmljala sam, zanijeta u misli.
“A, da.”
“Čekaj, Jake – mislila sam da ipak znaš. Sinoć si rekao
da nije sigurno da budeš u mojoj sobi. Mislila sam
da znaš da će možda onamo doći vampir. Zar nisi na to
mislio?”
Načas se sav zbunio, a onda je pognuo glavu. “Ne,
nisam na to mislio.”
“Pa zašto si onda rekao da ti tamo nije sigurno?”
Pogledao me očima prepunim krivnje. “Nisam rekao
da nije sigurno za mene. Mislio sam na tebe.”
“Kako to misliš?”
Spustio je pogled i šutnuo kamenčić. “Ima više razloga
iz kojih ne bih smio biti uz tebe, Bella. Kao prvo,
nisam ti smio povjeriti našu tajnu, ali drugi razlog je u
tome da to nije sigurno za tebe. Ako se previše razljutim...
previše razbjesnim... mogla bi nastradati.”
Pažljivo sam razmislila o tome. “Kad si prije bio ljut...
dok sam vikala na tebe... i tresao si se... ?”
“Aha.” Lice mu se spustilo još niže. “To je bilo dosta
glupo od mene. Moram se bolje obuzdavati. Zakleo sam
se da se neću razljutiti ma što da mi kažeš. Ali... tako
sam se uplašio od pomisli da ću te izgubiti... da me nećeš
moći prihvatiti takvoga kakav sam...”
“Što bi se dogodilo... da se previše razljutiš?”, prošaptala
sam.
“Pretvorio bih se u vuka?”, prišapnuo mi je.
“Ne treba ti puni Mjesec?”
Zakolutao je očima. “U hollywoodskom tumačenju
jedva da je išta tačno.” Zatim je uzdahnuo i opet se
uozbiljio. “Ne moraš se tako uzrujavati, Bells. Pobrinut
ćemo se mi za ovo. I posebno pazimo na Charlieja i ostale
– nećemo dati da im se bilo što dogodi. Vjeruj mi kad
ti to kažem.”
Nešto vrlo, vrlo očito, nešto što mi je trebalo smjesta
upasti u oči – ali kad me tako smeo pojam da su se
Jacob i njegovi prijatelji uhvatili u koštac s Laurentom,
da mi je tada to potpuno promaknulo – tek mi je tada
palo na pamet, kada je Jacob opet izgovorio rečenicu u
sadašnjem vremenu.
Pobrinut ćemo se mi za ovo.
Nije još gotovo.
“Laurent je mrtav”, procijedila sam, a cijelo mi je tijelo
postalo hladno kao led.
“Bella?”, zabrinuto me oslovio Jacob i dodirnuo me
po blijedom obrazu.
“Ako je Laurent poginuo... prije tjedan dana... onda
neko drugi sada ubija ljude.”
Jacob je kimnuo; stisnuo je zube i progovorio kroz
njih. “Bilo ih je dvoje. Mislili smo da će njegova partnerica
krenuti u napad – u našim pričama obično skroz
pošize ako im se ubije partner – ali ona samo bježi, pa
se vraća. Da možemo shvatiti što joj je cilj, lakše bismo
je sredili. Ali ponašanje joj nema smisla. Stalno pleše po
rubu, kao da nam iskušava obranu, tražeći način da uđe
– ali kamo da uđe? Kamo to želi doprijeti? Sam misli da
nas pokušava razdvojiti, kako bi joj izgledi bili bolji...”
Glas mu se stišavao, sve dok mi nije zvučao kao da
dopire kroz dugi tunel; nisam više uspijevala razabrati
pojedine riječi. Čelo mi se orosilo znojem, a trbuh mi se
stao okretati kao da opet imam želučanu gripu. Upravo
kao da imam gripu.
Brzo sam se okrenula od njega i nagnula preko debla.
Tijelo mi se stalo grčiti od uzaludnog, suhog povraćanja
dok mi se prazan želudac stezao od užasnute mučnine,
iako ništa nije mogao izbaciti.
Victoria je ovdje. Traži me. Ubija neznance u šumi.
U šumi kojom traga Charlie...
U glavi mi se mučno zavrtjelo.
Jacob me pridržao za ramena – spriječio da otklizim
na kamenje. Osjetila sam njegov vreli dah na obrazu.
“Bella! Što ti je?”
“Victoria”, procijedila sam čim sam od grčeva mučnine
uspjela doći do daha.
U mojoj glavi, Edward je bijesno zarežao na spomen
tog imena.
Osjetila sam kako me Jacob diže, onako onemoćalu.
Nespretno me položio sebi u krilo i oslonio mi mlitavu
glavu na svoje rame. Pokušao me nekako uravnotežiti,
da se ne svalim na zemlju s ove ili one strane. Odmaknuo
mi je znojnu kosu s lica.
“Ko?”, upitao me Jacob. “Čuješ li me, Bella? Bella?”
“Nije ona bila Laurentova partnerica”, prostenjala
sam mu u rame. “Samo stara prijateljica...”
“Treba li ti vode? Trebaš li otići liječniku? Reci mi što
da radim”, mahnito me upitao.

“Nije mi pozlilo – bojim se”, objasnila sam mu šapatom.
Izraz bojim se činio mi se itekako preblag.
Jacob me potapšao po leđima. “Bojiš se te Victorije?”
Kimnula sam, dršćući.
“Victoria je ona crvenokosa ženka?”
Opet sam zadrhtala i zacvilila: “Da.”
“Odakle znaš da mu ona nije bila partnerica?”
“Laurent mi je rekao da joj je James bio partner”, objasnila
sam mu, automatski protegnuvši šaku s ožiljkom.
Okrenuo mi je lice, čvrsto ga uhvativši krupnom šakom.
Napeto mi se zagledao u oči. “Je li ti rekao išta
drugo, Bella? Ovo je bitno. Znaš li možda što ona želi?”
“Naravno”, prošaptala sam. “Želi mene.”
Razrogačio je oči, a zatim ih potpuno stisnuo. “Zbog
čega?”, oštro me upitao.
“Edward je ubio Jamesa”, šapnula sam. Jacob me tako
čvrsto držao da se nisam morala uhvatiti za rupu – on me
čuvao da se ne raspadnem. “A ona je doista... skroz pošizila.
Ali Laurent je rekao da je njoj poštenije ubiti mene
nego Edwarda. Partnericu za partnera. Nije znala – i još
uvijek ne zna, valjda – da... da...” Progutala sam knedlu.
“Da s nama više nije tako. Bar ne što se Edwarda tiče.”
Jacoba je to smelo; licem mu je prešlo nekoliko posve
različitih izraza. “To se dogodilo? Zbog toga su Cullenovi
otišli?”
“Ja sam samo običan čovjek, napokon. Ništa posebno”,
objasnila sam, slabašno sliježući ramenima.
Nešto poput režanja – ne pravog režanja, samo ljudskog
glasa sličnog tome – zatutnjalo je u Jacobovim prsima
pod mojim uhom. “Ako je onaj kreten od krvopije
stvarno tako glup da – ”
“Molim te”, prostenjala sam. “Molim te. Nemoj.”
Jacob je oklijevao na trenutak, a onda kratko kimnuo
glavom.
“Ovo je važno”, ponovio je, sad se posve uozbiljivši.
“Upravo smo to željeli saznati. Moramo smjesta to javiti
drugima.”
Ustao je i osovio me na noge. Pridržavao me rukama
za struk sve dok nije bio siguran da neću pasti.
“Dobro mi je”, slagala sam mu.
Pustio mi je struk i uhvatio me za ruku. “Idemo.”
Krenuo je natrag prema mom kamionetu, vukući me
za sobom.
“Kamo ćemo?”, upitala sam ga.
“Ne znam još tačno”, priznao je. “Sazvat ću sastanak.
Hej, pričekaj me ovdje jednu minuticu, okej?” Naslonio
me na bok kamioneta i pustio mi ruku.
“Kamo ćeš?”
“Odmah se vraćam”, obećao mi je. Zatim se okrenuo
i otrčao preko parkirališta, prešao cestu i zašao u šumu
s druge strane. Uletio je među drveće hitro i gipko kao
jelen.
“Jacobe!”, promuklo sam viknula za njim, ali više ga
nije bilo.
Nije mi bilo ugodno u tom trenutku ostati sama. Sekundu-
dvije nakon što mi je Jacob nestao s vidika, počela
sam prebrzo disati. Nekako sam se odvukla u kabinu
kamioneta i smjesta čvrsto zaključala brave. Od toga mi
nije bilo nimalo lakše.
Victoria me već lovi. Puka je sreća što me dosad nije
našla – samo sreća i pet vukodlaka-tinejdžera. Oštro sam
ispustila dah. Ma što Jacob rekao, užasavala sam se od
pomisli da on priđe iole blizu Victoriji. Baš me briga
u što se može pretvoriti kad se razljuti. Vidjela sam je
tačno u mislima, mahnitog lica, kose crvene kao vatra,
smrtonosnu, neuništivu...
Ali Jacob kaže da je Laurent stradao. Je li to doista
moguće? Edward – automatski sam se ščepala za grudi
– mi je ispričao koliko je teško ubiti vampira. To može
izvesti samo drugi vampir. Pa ipak, Jake je rekao da vukodlaci
postoje upravo zbog toga...
Rekao je da naročito paze na Charlieja – da se pouzdam
u to da će mi vukodlaci zaštititi oca. Kako da se u
to pouzdam? Niko od nas nije siguran! Jacob ponajmanje,
ako se pokušava postaviti između Victorije i Charlieja...
između Victorije i mene.
Opet mi je došlo da povratim.
Kad sam začula oštro kucanje na prozoru kamioneta,
jauknula sam od strave – ali to je bio samo Jacob, koji
se već vratio. Drhtavim, zahvalnim prstima otključala
sam vrata.
“Stvarno si u strahu, je li?”, upitao me kad je ušao.
Kimnula sam glavom.
“Nemoj biti. Pobrinut ćemo se mi za tebe – i za
Charlieja. Obećavam ti.”
“Groznije mi je pomisliti da bi Victoria mogla naći
tebe, nego mene”, prošaptala sam.
Nasmijao se. “Moraš imati malo više povjerenja u
nas. Ovo je uvreda.”
Samo sam odmahnula glavom. Previše sam vampira
vidjela na djelu.
“Gdje si sad to bio?”, upitala sam ga.
Stisnuo je usne i ništa nije rekao.
“Što? Je li to tajna?”
Namrštio se. “Nije baš. Samo je malo čudno, pazi.
Ne bih te htio isprepadati.”

“Dosad sam se već navikla na čudno, znaš.” Pokušala
sam se nasmiješiti, bez naročita uspjeha.
Jacob mi je uzvratio lakim osmijehom. “Valjda si se
i morala. Okej. Dakle, kad smo vukovi, mi možemo...
čuti jedan drugoga.”
Zbunjeno sam spustila obrve.
“Ne čuti zvukove”, nastavio je, “nego čuti... misli –
barem jedan drugome – bez obzira koliko bili međusobno
udaljeni. To stvarno pomaže pri lovu, ali inače je
teška tlaka. Neugodno je – zbog toga uopće ne možeš
imati svoje tajne. Suludo, a?”
“Na to si sinoć mislio, kad si rekao da ćeš im reći da
si se vidio sa mnom, premda to ne želiš?”
“Brzo kopčaš.”
“Hvala.”
“Također vrlo dobro podnosiš čudne stvari. Mislio
sam da će ti to zasmetati.”
“Nije to... pa, nisi ti prvi kojega znam da to može.
Tako da mi to ne djeluje naročito čudno.”
“Zbilja? ...Čekaj – ti to misliš na one svoje krvopije?”
“Bilo bi mi drago da ih tako ne zoveš.”
Nasmijao se. “Ma dobro. Na Cullenove, dakle?”
“Samo... samo na Edwarda.” Potajice sam se jednom
rukom uhvatila oko trupa.
Jacob je izgledao iznenađeno – neugodno iznenađeno.
“Mislio sam da su to samo puke priče. Čuo sam već
legende o vampirima koji imaju... dodatne sposobnosti,
ali mislio sam da je to puki mit.”
“Je li išta više puki mit?”, oporo sam ga upitala.
Namrštio se. “Očito nije. Okej, naći ćemo se sa Samom
i ostalima tamo gdje idemo voziti motore.”
Upalila sam kamionet i povezla nas natrag cestom.
“Onda, ti si se to maloprije pretvorio u vuka, da se
dogovoriš sa Samom?”, radoznalo sam ga upitala.
Jacob je kimnuo glavom, kao da mu je neugodno.
“Što sam kraće mogao – trudio sam se ne misliti na tebe,
da ne saznaju što se zbiva. Bilo me strah da mi Sam ne
kaže da te ne smijem dovesti.”
“To me ne bi spriječilo da dođem.” Nisam se mogla
riješiti doživljavanja Sama kao zlikovca. Zubi su mi se
čvrsto stiskali na svaki spomen njegova imena.
“Pa, spriječilo bi mene”, rekao je Jacob, odjednom turoban.
“Sjećaš se kako sinoć nisam bio u stanju dovršiti
rečenice? Kako ti nisam mogao naprosto ispričati cijelu
priču?”
“Aha. Izgledao si kao da ti je nešto zapelo u grlu.”
Mračno se zahihotao. “Može se i tako reći. Sam mi je
kazao da ti ne smijem reći. On je... vođa čopora, znaš.
Alfa mužjak. Kada nam on kaže da nešto napravimo, ili
da nešto ne napravimo – kada on to ozbiljno misli, e, ne
možemo to samo tako zanemariti.”
“Čudno”, promrmljala sam.
“Vrlo”, složio se. “To ti je svojevrsna vučija stvar.”
“Ha”, bio je najbolji odgovor koji mi je pao na pamet.
“Ma da, ima hrpa takvih stvari – vučijih stvari. Još ih
učim. Ne mogu uopće zamisliti kako je bilo Samu dok
je pokušavao to sve shvatiti onako sâm. Već je dovoljno
grozno prolaziti kroz to uz podršku cijelog čopora.”
“Sam je bio sâm?”
“Aha.” Jacob je spustio glas. “Kad sam se ja... promijenio,
to je bilo nešto... najužasnije, nešto najstravičnije
što sam u životu doživio – gore od svega što sam mogao
zamisliti. Ali nisam bio sâm – bilo je tu i glasova, u mojoj glavi,
koji su mi objašnjavali što se dogodilo i što da
radim. Pomogli su mi da ne siđem s uma, mislim. Ali
Sam...” Odmahnuo je glavom. “Samu niko nije pomagao.”
Trebat će mi malo da mi sve to sjedne. Kad je Jacob
to tako opisao, bilo je teško ne suosjećati sa Samom.
Morala sam se stalno podsjećati da više nemam razloga
da ga mrzim.
“Hoće li se naljutiti kad me vide s tobom?”, upitala
sam ga.
Složio je facu. “Vjerojatno.”
“Možda ne bih – a”
“Ne, u redu je”, umirio me. “Ti znaš svašta što nam
može dobro doći. Nije da si neka obična ljudska neznalica.
Ti si više kao... ne znam, špijunka, tako nešto. Bila
si u neprijateljskim redovima.”
Zamišljeno sam se namrgodila. Zar Jacob to želi od
mene? Povjerljive informacije koje će im pomoći da unište
neprijatelje? Samo, ja nisam špijunka. Nisam prikupljala
takve informacije. Od njegovih riječi već sam se
osjetila kao izdajnica.
Ali želim da on zaustavi Victoriju, zar ne?
Ne.
Želim da se Victoria zaustavi, po mogućnosti prije
nego što me ubije na mukama, ili naiđe na Charlieja,
ili ubije još jednog neznanca. Samo ne želim da Jacob
bude taj koji će je zaustaviti, ili, tačnije, koji će je pokušati
zaustaviti. Nisam htjela da joj Jacob priđe na sto
kilometara.
“Recimo, ono o krvopiji koji čita misli”, nastavio je,
ne opazivši da sam se zanijela u misli. “Takve stvari trebamo
znati. Stvarno je koma što su te priče istinite.

To sve komplicira. Hej, misliš da ta Victoria ima nekih posebnih
sposobnosti?”
“Ne bih rekla”, nesigurno sam rekla, a onda uzdahnula.
“On bi mi to spomenuo.”
“On? A, misliš na Edwarda – ups, oprosti. Ne voliš
izgovarati njegovo ime. A ni čuti ga.”
Čvrsto sam se uhvatila oko struka, nastojeći ne hajati
za tupu bol po rubovima grudi. “Ne baš, ne.”
“Oprosti.”
“Kako to da me tako dobro poznaješ, Jacobe? Katkad
mi se čini da možeš čitati moje misli.”
“Ma ne. Samo te pozorno slušam.”
Došli smo na onu malu zemljanu cestu gdje me Jacob
svojedobno naučio voziti motocikl.
“Može ovdje?”, upitala sam ga.
“Jasno, jasno.”
Stala sam kraj puta i ugasila motor.
“Još uvijek si prilično nesretna, zar ne?”, tiho me upitao.
Kimnula sam glavom i blijedo se zagledala u mrku šumu.
“Jesi li ikada pomislila... da je možda... ovako bolje
za tebe?”
Polako sam udahnula, a onda ispustila dah. “Ne.”
“Jer on nije bio najbolji – ”
“Molim te, Jacobe”, prekinula sam ga molećivim šapatom.
“Moramo li o tome? Nesnosno mi je.”
“Okej.” Duboko je udahnuo. “Oprosti što sam išta
rekao.”
“Nemoj se ljutiti. Da je situacija drugačija, bilo bi mi
drago da napokon mogu porazgovarati s nekim o tome.”
Kimnuo je glavom. “Ma da, meni je bilo vrlo teško
dva tjedna čuvati tajnu od tebe. Sigurno je pakleno kad
nema nikoga kome se možeš otvoriti.”
“Pakleno”, složila sam se.
Jacob je oštro udahnuo. “Tu su. Idemo.”
“Siguran si?”, upitala sam ga dok je otvarao vrata.
“Možda ne bih smjela biti tu.”
“Snaći će se oni”, rekao je, a onda se široko osmjehnuo.
“Ko se boji vuka još?”
“Ha ha”, rekla sam. Ali izašla sam iz kamioneta i brzo
ga optrčala sprijeda da stanem tik do Jacoba. I predobro
sam se sjećala onih divovskih nemani s proplanka. Ruke
su mi drhtale kao Jacobove maloprije, ali od straha, ne
od bijesa.
Jake me uhvatio za ruku i čvrsto je stisnuo. “Evo ih.”


Kraj trinaestog] poglavlja!

14. PORODICA

Skutrila sam se uz Jacoba, prelazeći pogledom po
šumi u potrazi za ostalim vukodlacima. Kad su se pojavili,
izlazeći dugim koracima iz drveća, nisu bili ono što
sam očekivala. U glavi mi se zadržala slika vukova. A ovo
su bila samo četvorica vrlo krupnih, polugolih dječaka.
Opet su me podsjetili na braću, četvorke. Zato što
su gotovo sinkroniziranim kretnjama zastali preko puta
nas, zato što su imali jednako duge, oble mišiće pod
istom crvenkastosmeđom kožom i jednako kratko podšišanu
crnu kosu, i zato što su im se izraz lica promijenio
tačno u istom trenutku.
Isprva su bili radoznali i oprezni. Kad su me ugledali
ondje, napola skrivenu pokraj Jacoba, sve ih je u istoj
sekundi obuzela srdžba.
Sam je i dalje bio najveći, iako mu se Jacob već dobrano
bližio. Sam se nije zaista ubrajao u dečke. Lice mu
je bilo starije – ne u smislu bora ili tragova starenja, već
prema zrelosti, strpljivom držanju.
“Što si to učinio, Jacobe?”, oštro ga je upitao.
Jedan od ostalih, meni nepoznatih – Jared ili Paul –
progurao se pokraj Sama i progovorio prije nego što se
Jacob stigao opravdati.
“Zašto ti je tako teško slijediti pravila, Jacobe?”, viknuo
je, dižući ruke u zrak. “Koji ti je vrag bio na pameti?
Je li ona važnija od svega – od cijelog plemena? Od
ljudi koji gube živote?”
“Ona nam može pomoći”, tiho je rekao Jacob.
“Pomoći!”, podviknuo je ljutiti dečko. Ruke su mu
počele podrhtavati. “Ma kako da ne! Siguran sam da ta
obožavateljica pijavica naprosto umire od želje da nam
pomogne!”
“Ne govori tako o njoj!”, viknuo je Jacob na njega,
pogođen momkovom kritikom.
Drhtaj je protresao dečka, prošavši mu kroz ramena
i niz hrbat.
“Paul! Mirno!”, naredio mu je Sam.
Paul je protresao glavu, ne prkosno, već kao da se
nastoji primiriti.
“Čovječe, Paul”, promrsio je jedan od ostalih momaka
– vjerojatno Jared. “Daj se saberi.”
Paul je okrenuo glavu prema Jaredu, zadižući ozlojeđeno
usne. Zatim mu je pogled prešao na mene. Jacob
je iskoraknuo da se postavi preda me.
Time je prevršio mjeru.
“I još nju štitiš!”, zaurlao je uvrijeđeno Paul. Još jedan
drhtaj, grčevit, protresao mu je tijelo. Zabacio je glavu, a
stvarno režanje prodrlo mu je kroz zube.
“Paul!”, viknuli su Sam i Jacob u isti mah.

Paul kao da je pao prema naprijed, silovito podrhtavajući.
Nasred pada začulo se glasno drapanje, i dečko
je prasnuo.
Tamno srebrno krzno izletjelo je iz momka i stopilo
se u oblik više nego pet put veći od njega – masivnu
priliku u čučnju, spremnu na skok.
Vuk je zadigao njušku preko zuba, i novo mu je režanje
zatutnjalo iz divovskih prsa. Svoje je tamne, gnjevne
oči upro ravno u mene.
Iste te sekunde Jacob je već trčao preko ceste, ravno
prema nemani.
“Jacobe!”, vrisnula sam.
Usred koraka, dugi je drhtaj prošao niz Jacobov hrbat.
Skočio je uvis, naglavce se bacivši u prazno.
Začulo se još jedno oštro drapanje, i Jacob je prasnuo.
Izletio je iz svoje kože – crne i bijele krpice frcnule
su u zrak. To se zbilo tako brzo da bih, da sam trepnula,
propustila cijeli preobražaj. Jedne sekunde Jacob je padao
zrakom, a sljedeće je divovski, crvenkastosmeđi vuk
– tako golem da mi nije išlo u glavu da ta masa nekako
stane u Jacoba – jurio na zgrčenu srebrnu zvijer.
Jacob je čeomice dočekao napad drugog vukodlaka.
Njihovo bijesno režanje odjeknulo je s krošanja poput
grmljavine.
Komadići crne i bijele tkanine – ostaci Jacobove
odjeće – dolepršali su na tlo tamo gdje je nestao.
“Jacobe!”, opet sam vrisnula i zateturala prema naprijed.
“Ostani na mjestu, Bella”, naredio mi je Sam. Teško
sam ga čula od rike vučijeg dvoboja. Škljocali su zubima
i pokušavali se ugristi, sijevajući oštrim zubima prema
grkljanu protivnika. Činilo mi se da je vuk-Jacob u
prednosti – bio je vidno veći od drugog vuka, a izgledao
je i jači od njega. Udarao je i udarao ramenom u sivoga
vuka, odgurujući ga unatrag, prema drveću.
“Vodite je Emily”, viknuo je Sam preostaloj dvojici,
koji su zaneseno pratili sukob. Jacob je uspio odgurati
sivoga vuka s ceste i sad su nestajali u šumi, premda se
njihovo režanje i dalje glasno čulo. Sam je potrčao za
njima, izuvajući se u trku. Kad je uletio među drveće,
drhtao je od glave do pete.
Režanje i škljocanje gubili su se u daljini. Zvuk je
odjednom nestao, a na cesti je sve utihnulo.
Jedan je dečko prasnuo u smijeh.
Pogledala sam ga razrogačenim očima – tako ukočenima
da mi se činilo da ne mogu ni trepnuti.
Dečko kao da se smijao izrazu mog lica. “Eto nečega
što se ne viđa svaki dan”, počeo se kliberiti. To mi je lice
odnekud bilo poznato – uže od ostalih... Embry Call.
“Ja to viđam”, progunđao je drugi dečko, Jared. “Svaki
Božiji dan.”
“Ma daj, Paul ne gubi živce svaki dan”, usprotivio mu
se Embry, cerekajući se i dalje. “Možda samo četiri-pet
puta tjedno.”
Jared je podigao nešto bijelo s tla. Pokazao je to Embryju;
iz ruke su mu visile rastrgane trake.
“Potpuno su se razderale”, rekao je Jared. “Billy je
rekao da je to zadnji par koji može sebi priuštiti – Jacob
će očito ubuduće morati hodati bos.”
“Ova se sačuvala”, rekao je Embry i pokazao mu bijelu
tenisicu. “Jake može skakutati”, dodao je i nasmijao se.
Jared je počeo skupljati različite komade tkanine sa
zemlje. “Daj donesi Samove cipele, može? Sve ovo ostalo
ide ravno u smeće.”

Embry je pokupio cipele i otrčao među drveće na
mjestu gdje se izgubio Sam. Vratio se za nekoliko sekundi
s parom skraćenih traperica prebačenim preko ruke.
Jared je prikupio izdrapane ostatke Jacobove i Paulove
odjeće i smotao ih u loptu. Kao da se odjednom sjetio
da sam i ja tu.
Pažljivo me pogledao, premišljajući se.
“Hej, nećeš se onesvijestiti, ili ispovraćati, ili tako nešto?”,
naglo me upitao.
“Mislim da neću”, propentala sam.
“Ne izgledaš mi baš dobro. Možda bi trebala malo
sjesti.”
“Okej”, promrmljala sam. Drugi put u istom jutru
stavila sam glavu među koljena.
“Jake nas je trebao upozoriti”, potužio se Embry.
“Nije smio uvući svoju curu u ovo. Što je mogao očekivati?”
“Pa, vuk više nije u vreći.” Embry je uzdahnuo. “Svaka
ti čast, Jake.”
Podigla sam glavu da prostrijelim pogledom ta dva
klinca koji sve to tako olako doživljavaju. “Zar se baš
nimalo ne brinete za njih?”, strogo sam ih upitala.
Embry je iznenađeno trepnuo. “Da se brinemo? Zašto?”
“Pa mogli bi ozlijediti jedan drugoga!”
Embry i Jared pukli su od smijeha.
“Nadam se da će ga Paul dobro izgristi”, rekao je Jared.
“Da nauči svoju lekciju.”
Problijedjela sam kao krpa.
“Ma, baš!”, usprotivio mu se Embry. “Jesi li vidio Jakea?
Čak se ni Sam nije mogao tako fazirati u letu. Vidio
je da se Paul gubi, i trebalo mu je, koliko, pola sekunde
za napad? Dečko je nadaren.”
“Paul ima više iskustva u borbi. Kladim se u deset
dolara da će mu ostaviti ožiljak.”
“Prihvaćam. Jake je prirodno nadaren. Paul nema nikakvih
izgleda.”
Rukovali su se sa širokim osmijesima na licu.
Pokušala sam doživjeti to što ih nije briga kao utjehu,
ali nisam se mogla otresti brutalnog prizora dvaju
vukodlaka u borbi. Želudac mi se okretao, ispaćen i prazan,
a glava me boljela od brige.
“Idemo mi vidjeti Emily. Znaš da je sigurno pripremila
nešto za jesti.”
Embry me pogledao svisoka. “Možeš nas odbaciti?”
“Nema problema”, prostenjala sam.
Jared je podigao obrvu. “Radije ti vozi, Embry. Ona
mi još izgleda kao da bi mogla rigati.”
“Dobro kažeš. Gdje su ključevi?”, upitao me Embry.
“U paljenju.”
Embry je otvorio suvozačka vrata. “Uđi”, vedro je
rekao, jednom me rukom podigao sa zemlje i strpao na
moje sjedalo. Procijenio je preostali prostor. “Morat ćeš
se voziti otraga”, rekao je Jaredu.
“Drage volje. Imam slab želudac. Ne bih htio biti
naprijed kad iz nje provali.”
“Kladim se da će izdržati. Ipak ona trči s vampirima.”
“U pet dolara?”, upitao ga je Jared.
“Dogovoreno. Neugodno mi je što ti tako uzimam
novac.”
Embry je ušao u auto i upalio motor, dok je Jared
okretno skočio u prtljažni prostor. Čim je zatvorio vrata,
Embry mi je šapnuo: “Nemoj povratiti, okej? Imam
samo deset, a ako Paul ugrize Jacoba...”
“Okej”, promrmljala sam.

Embry nas je povezao natrag prema selu.
“Hej, kako je Jakeu uopće uspjelo zaobići zaštitnu
mjeru?”
“Zaštitnu... što?”
“Eh, naredbu. Znaš, da drži jezik za zubima. Kako ti
je rekao za ovo?”
“A, to”, rekla sam i sjetila se kako se Jacob sinoć sav
gušio u nastojanju da mi priopći istinu. “Nije. Tačno
sam pretpostavila.”
Embry je naškubio usne; nije se činilo da ga je to
iznenadilo. “Hmm. Valjda može i tako.”
“Kamo smo pošli?”, upitala sam ga.
“Do Emily. Ona je Samova djevojka... ne, sad mu
je već zaručnica, valjda. Naći ćemo se kod nje s njima
nakon što im Sam dâ jezikove juhe zbog ovoga što se
dogodilo. I nakon što Paul i Jake nekako nabave novu
odjeću, ako je Paulu uopće išta još ostalo.”
“Zna li Emily za... ?”
“Aha. I, čuj, ne bulji u nju. To smeta Samu.”
Mrko sam ga pogledala. “Zašto bih buljila?”
Embryju je postalo nelagodno. “Kao što si upravo vidjela,
druženje s vukodlacima povlači određene rizike.”
Brzo je promijenio temu. “Hej, tebi ne smeta sve ono s
crnokosim krvopijom na proplanku? Nije nam izgledalo
kao da ti je prijatelj, ali...” Embry je slegnuo ramenima.
“Ne, nije mi bio prijatelj.”
“Drago mi je to čuti. Nismo htjeli ništa započeti,
prekršiti pogodbu, znaš.”
“E, da, Jake mi je svojedobno spomenuo tu pogodbu.
Zašto bi je prekršili ubojstvom Laurenta?”
“Laurenta”, podrugljivo je ponovio, kao da mu je smiješno
što je vampir imao ime. “Pa, tehnički gledano, bili
smo na terenu Cullenovih. Zabranjeno nam je napasti bilo
koga od njih, Cullenovih, izvan svoje zemlje – osim ako
oni prvi ne prekrše pogodbu. Nismo znali je li taj crnokosi
njihov rođak ili nešto takvo. Činilo nam se kao da ga znaš.”
“Što bi značilo da su oni prekršili pogodbu?”
“Da ugrizu čovjeka. Jakeu baš nije bilo stalo dopustiti
da baš dotle dođe.”
“A tako. Ovaj, hvala. Drago mi je da niste čekali.”
“Bilo nam je zadovoljstvo.” Zvučalo je kao da doslovno
tako misli.
Embry je prošao kraj najistočnije kuće na autocesti
prije nego što će skrenuti na uski zemljani put. “Kamionet
ti je spor”, primijetio je.
“Žao mi je.”
Na kraju odvojka stajala je kućica koja je nekoć bila
siva. Kraj izblijedjelih modrih vrata stajao je samo jedan
uzak prozor, ali žardinjera ispod njega bila je prepuna
jarkonarančastih i žutih nevena, što je cijelom ambijentu
davalo vedar ton.
Embry je otvorio vrata kamioneta i duboko udahnuo.
“Mmm, Emily kuha.”
Jared je iskočio s prtljažnog prostora i krenuo prema
ulazu, ali Embry ga je zaustavio, stavivši mu ruku na
prsa. Značajno me pogledao i nakašljao se.
“Nemam novčanik kod sebe”, rekao je Jared.
“Nema problema. Neću zaboraviti.”
Prešli su prag i ušli u kuću bez kucanja. Plaho sam
ušla za njima.
Glavna se prostorija, kao u Billyjevoj kući, sastojala
uglavnom od kuhinje. Mlada žena satenski meke bakrenaste
kože i duge, ravne vrane kose stajala je za radnom
plohom pokraj sudopera, vadila velike čajne kolače iz
limenog kalupa i stavljala ih na papirnati pladanj. Na sekundu
sam pomislila da mi je Embry rekao da ne buljim
u nju zbog toga što je djevojka iznimno lijepa.
A onda je pjevno upitala: “Gladni ste, dečki?”, i okrenula
se prema nama, sa smiješkom na pola lica.
Desnom stranom lica, od ruba kose do brade, prolazile
su joj tri debele, crvene brazgotine, izrazito intenzivne
boje, premda su odavno već bile zarasle. Jedna joj je
spuštala kut tamnog bademastog desnog oka, a druga joj
je izvijala desni kut usana u trajnu grimasu.
Zahvalna zbog Embryjeva upozorenja, brzo sam spustila
pogled na kolače u njezinim rukama. Prekrasno su
mirisali – kao svježe kupine.
“O”, rekla je iznenađeno Emily. “Ko je ovo?”
Pogledala sam je, nastojeći se usredotočiti na lijevu
polovicu njezina lica.
“Bella Swan”, kazao joj je Jared i slegnuo ramenima.
Očito se već o meni pričalo. “A ko drugi?”
“Mogla sam i misliti da će se Jacob nekako izvrdati”,
promrmljala je Emily. Zabuljila se u mene, a nijedna
polovica njezinog nekoć lijepog lica nije bila prijazna.
“Znači, ti si ta vampirska cura.”
Isprsila sam se. “Jesam. Jesi li ti vučija cura?”
Nasmijala se, kao i Embry i Jared. Lijeva polovica lica
smekšala joj se. “Pa valjda jesam.” Obratila se Jaredu.
“Gdje je Sam?”
“Bella je, ovaj, jutros iznenadila Paula.”
Emily je zakolutala zdravim okom. “Ah, Paul”, uzdahnula
je. “Misliš da će im dugo trebati? Upravo sam
mislila početi pripremati jaja.”
“Ništa se ti ne brini”, rekao joj je Embry. “Ako zakasne,
nećemo dopustiti da ništa propadne.”

Emily se zahihotala i otvorila hladnjak. “Ne sumnjam”,
složila se. “Bella, jesi li gladna? Samo izvoli, posluži
se kolačem.”
“Hvala.” Uzela sam jedan s pladnja i počela ga grickati
po rubu. Bio je vrlo ukusan i prijao mi je u izmučenom
želucu. Embry je zgrabio već treći i cijeloga ga
strpao u usta.
“Ostavi malo i braći”, prekorila ga je Emily i lupila ga
kuhačom po glavi. Ta me riječ iznenadila, ali ostali su je
posve prirodno primili.
“Prasac jedan”, prokomentirao je Jared.
Oslonila sam se na kuhinjski pult i gledala kako se
njih troje prepucava kao obitelj. Emilyna kuhinja bila je
ugodan, svijetao prostor, s bijelim ormarićima i parketom
od blijedog drveta. Na okruglom je stoliću napukli
porculanski bokal s bijelo-plavim uzorkom bio prepun
šumskog cvijeća. Embry i Jared ovdje su mi djelovali
potpuno opušteni.
Emily je mućkala ogromnu količinu jaja, nekoliko
desetaka njih, u velikoj žutoj zdjeli. Zasukala je rukave
košulje boje lavande, pa sam opazila da joj ožiljci sežu
cijelom dužinom ruke do desne nadlanice. Druženje s
vukodlacima doista povlači određene rizike, baš kao što
je Embry rekao.
Otvorila su se ulazna vrata i Sam je ušao u kuću.
“Emily”, rekao je, glasom tako prepunim ljubavi da
mi je postalo neugodno, kao da mi tu nije mjesto, dok
sam ga gledala kako jednim korakom prelazi sobu i širokim
rukama prima njezino lice. Prignuo se i poljubio
joj tamne ožiljke na desnom obrazu prije nego što će je
poljubiti u usta.
“Hej, nema toga”, potužio se Jared. “Jedem.”
“Onda šuti i jedi”, predložio mu je Sam i opet poljubio
Emilyne unakažene usne.
“Joj”, prostenjao je Embry.
Ovo je bilo gore od svakog romantičnog filma; ovo je
bilo tako stvarno da je žarko blistalo radošću, životom i
pravom ljubavi. Odložila sam kolač i prekrižila ruke preko
praznih grudi. Zagledala sam se u cvijeće, trudeći se
zanemariti krajnji spokoj njihova susreta i mučnu, tupu
bol mojih rana.
Laknulo mi je kad se to prekinulo jer su se Jacob i
Paul pojavili na vratima, a onda sam se zgranula kad sam
opazila da se vedro smiju. Časak potom, Paul je opalio
Jacoba u rame, a Jacob ga je zauzvrat bubnuo u bubreg.
Opet su se nasmijali. Obojica su očito bila čitava.
Jacob je prešao pogledom preko sobe i ugledao me
gdje stojim, zbunjena, kao da ondje ne pripadam, uz
radnu plohu u suprotnom kutu kuhinje.
“Hej, Bells”, veselo me pozdravio. Zgrabio je dva kolača
u prolazu pokraj stola i došao do mene. “Oprosti za
ono”, tiho je promrmljao. “Kako se ti držiš?”
“Ne brini se, u redu sam. Dobri kolači.” Opet sam
uzela svoj i ponovno ga počela grickati. Bilo mi je bolje
u grudima čim se Jacob našao kraj mene.
“Ma, čovječe!”, jauknuo je Jared, prekidajući nas.
Pogledala sam prema njemu, i opazila da on i Embry
pregledavaju rumenu, zaraslu posjekotinu na Paulovoj
podlaktici. Embry se ushićeno cerio od uha do uha.
“Petnaest dolara”, uzviknuo je pobjedonosno.
“Jesi li mu ti to napravio?”, šapnula sam Jacobu, sjetivši
se oklade.
“Jedva da sam ga i pipnuo. Bit će potpuno zdrav do
navečer.”

“Do navečer?” Pogledala sam ozljedu na Paulovoj
ruci. Čudno, činila mi se tjednima stara.
“Vučija stvar”, prišapnuo mi je Jacob.
Kimnula sam, nastojeći ne izgledati kao da mi je to
krajnje čudno.
“Jesi li ti okej?”, upitala sam ga ispod glasa.
“Bez ogrebotine.” Pogledao me samodopadno.
“Hej, dečki”, glasno je kazao Sam, prekidajući sve
razgovore u maloj prostoriji. Emily je bila za štednjakom
i lopaticom miješala smućkana jaja u velikoj tavi,
ali Sam joj je i dalje jednom rukom dodirivao križa, posve
nesvjesno. “Jacob ima nove podatke za nas.”
Paul nije izgledao iznenađeno. Jacob je očito već to
objasnio njemu i Samu. Ili su mu... čuli misli.
“Znam što crvenokosa želi.” Jacob se obratio Jaredu i
Embryju. “To sam vam prije pokušao kazati.” Šutnuo je
nogu stolice na koju se smjestio Paul.
“I?”, upitao ga je Jared.
Jacob se uozbiljio. “Ona stvarno pokušava osvetiti
partnera – samo što to nije bio onaj crnokosi krvopija
kojeg smo mi ubili. Cullenovi su joj prošle godine ubili
partnera, pa se namjerila na Bellu.”
Ovo mi nije bila novost, ali svejedno sam zadrhtala.
Jared, Embry i Emily pogledali su u mene i iznenađeno
zinuli.
“Ali ona je obična djevojka”, pobunio se Embry.
“Nisam rekao da to ima smisla. Ali zato se pijavica
pokušava probiti kroz nas. Ona želi u Forks.”
Nastavili su još jedan dugi trenutak zuriti u mene,
zijevajući i dalje. Pognula sam glavu.
“Izvrsno”, napokon je rekao Jared, sa smiješkom u
kutu usana. “Imamo mamac.”
Zapanjujuće brzo, Jacob je dohvatio otvarač za limenke
s radne plohe i bacio ga Jaredu u glavu. Jared je
podigao ruku nepojmljivo brzo i ulovio alatku netom
prije nego što će ga udariti u lice.
“Bella nije mamac.”
“Znaš na što mislim”, rekao je Jared, i dalje drzak.
“Tako da ćemo promijeniti raspored”, rekao je Sam,
zanemarivši njihovo koškanje. “Pokušat ćemo ostaviti
pokoju rupu, da vidimo hoće li ona nasjesti. Morat
ćemo se razdvojiti, a to mi nije drago. Ali ako se stvarno
namjerila na Bellu, vjerojatno neće pokušati iskoristiti
našu smanjenu brojnost.”
“Quil će nam se sigurno uskoro pridružiti”, promrmljao
je Embry. “Onda ćemo se moći razdvajati na jednako
velike skupine.”
Svi su spustili pogled. Promotrila sam načas Jacobovo
lice i vidjela da je puno beznađa, kao jučer popodne
pred njegovom kućom. Ma koliko da su djelovali zadovoljni
svojom sudbinom tu, u ovoj sretnoj kuhinji, nijedan
od ovih vukodlaka nije želio da ista sudbina zadesi i
njihovog prijatelja.
“Pa, nećemo računati s tim”, rekao je Sam ispod glasa,
te nastavio glasno kao i inače. “Paul, Jared i Embry
preuzet će vanjski krug, a Jacob i ja unutarnji. Sjatit
ćemo se oko nje nakon što je namamimo u stupicu.”
Opazila sam da Emily nije naročito sretna zbog toga
što će Sam biti u manjoj skupini. Zbog njezine brige i ja
sam pogledala prema Jacobu, također u brizi.
Sam mi je ulovio pogled. “Jacob smatra da bi bilo
najbolje da što više vremena provodiš tu, u La Pushu.
Da joj ne bude tako lako pronaći te, za svaki slučaj.”
“A Charlie?”, ozbiljno sam ga upitala.

“Ožujsko ludilo još traje”, rekao je Jacob. “Mislim da
Billy i Harry mogu nekako zadržati Charlieja tu dolje
dok nije na poslu.”
“Čekaj”, rekao je Sam, podigavši ruku. Načas je pogledao
u Emily, pa opet u mene. “Jacob smatra da je
tako najbolje, ali ti moraš sama donijeti odluku. Trebaš
vrlo ozbiljno odvagnuti rizike obiju mogućnosti.
Jutros si vidjela kako lako ovdje može postati opasno,
kako brzo situacija izmakne kontroli. Ako odlučiš ostati
s nama, ne mogu ti nipošto jamčiti da ćeš biti sigurna.”
“Ja joj neću nauditi”, promumljao je Jacob, gledajući
u pod.
Sam se pretvarao da ga nije čuo. “Ako se negdje drugdje
osjećaš sigurno...”
Ugrizla sam se za usnu. Kamo da pođem, a da nekoga
drugog ne dovedem u opasnost? Opet sam se lecnula na
ideju da uvedem Renée u ovo – da je postavim u krug
mete koju nosim na sebi... “Ne želim odvesti Victoriju
nikom drugom”, prošaptala sam.
Sam je kimnuo. “To je tačno. Bolje je da je ona tu,
gdje je možemo dokrajčiti.”
Trgnula sam se. Nisam htjela ni da Jacob ni bilo ko
od njih pokuša dokrajčiti Victoriju. Pogledala sam Jacoba
u lice; bilo je opušteno, gotovo jednako onakvo
kakvo sam pamtila prije nego što je započela ova vučija
stvar, i na njemu se nije vidjelo ni tračka brige zbog polaska
u lov na vampire.
“Pazit ćeš na sebe, je l’ tako?”, upitala sam ga s čujnom
knedlom u grlu.
Dečki su prasnuli u glasne, posprdne povike. Svi su
mi se počeli smijati – izuzev Emily. Ulovila je moj pogled,
a ja sam odjednom opazila simetriju podno njezine
izobličenosti. Lice joj je i dalje bilo lijepo, i prepuno
brige još žešće od moje. Morala sam pogledati u stranu,
prije nego što me od ljubavi iz koje ta briga potječe opet
sve ne zaboli.
“Hrana je gotova”, tada je izjavila, a razgovor o strategiji
smjesta je zaboravljen. Dečki su se brzo okupili oko
stola – koji je djelovao sićušno, kao da će ga zdrobiti –
i u rekordnom vremenu smazali hotelsku tavu kajgane
koju je Emily stavila među njih. Emily je jela naslonjena
o pult, kao i ja – da izbjegne gungulu za stolom – i privrženo
ih promatrala. Na njoj se jasno vidjelo da joj je
to obitelj.
Sve u svemu, nije baš bilo onako kako sam očekivala
od jednog čopora vukodlaka.
Provela sam taj dan u La Pushu, uglavnom u Billyjevoj
kući. Ostavio je Charlieju telefonsku poruku kod
kuće i u postaji, pa se Charlie pojavio u vrijeme večere
s dvije pice. Sva sreća da je donio dvije velike; Jacob je
sâm smazao jednu cijelu.
Vidjela sam kako Charlie cijelu večer sumnjičavo
mjerka nas dvoje, naročito uvelike promijenjenog Jacoba.
Upitao ga je zašto se ošišao; Jacob je slegnuo ramenima
i rekao da mu je ovako praktičnije.
Znala sam da će, čim Charlie i ja pođemo kući, Jacob
otići – otići vučijim putevima, na koje je cijeli dan
povremeno odlazio. On i njegova svojevrsna braća neprestano
su držali stražu, tražeći naznaku Victorijinog
povratka. Ali otkako su je sinoć otjerali s termalnih izvora
– otjerali je na pola puta do Kanade, kako je rekao
Jacob – još se nije usudila izvesti novi upad.
Nisam se uopće nadala da bi mogla samo tako odustati.
Nisam ja baš tolike sreće.

Jacob me nakon večere ispratio do kamioneta i zastao
uz prozor, čekajući da se Charlie prvi odveze.
“Ne boj se večeras”, rekao je Jacob, dok se Charlie
pretvarao da ne može zakopčati sigurnosni pojas. “Bit
ćemo u blizini, na straži.”
“Neću se brinuti za sebe”, obećala sam mu.
“Baš si blesava. Zabavno je loviti vampire. To je najbolji
dio cijele ove muke.”
Odmahnula sam glavom. “Ako sam ja blesava, onda
si ti opasno neuravnotežen.”
Zahihotao se. “Naspavaj se, Bella, dušo. Izgledaš mi
iscrpljeno.”
“Pokušat ću.”
Charlie je nestrpljivo potrubio.
“Vidimo se sutra”, rekao je Jacob. “Dođi do nas čim
se probudiš.”
“Hoću.”
Charlie se vozio za mnom do kuće. Nisam marila za
farove u retrovizoru. Umjesto toga, pitala sam se gdje su
Sam, Jared, Embry i Paul, kuda to trče kroz noć. Upitala
sam se je li Jacob već s njima.
Kad smo stigli kući, potrčala sam na kat, ali Charlie
se našao odmah iza mene.
“Što se to događa, Bella?”, oštro me upitao prije nego
što sam uspjela pobjeći. “Mislio sam da je Jacob član
bande i da ste vas dvoje u svađi.”
“Pomirili smo se.”
“A banda?”
“Ne znam – ko će shvatiti tinejdžere? Prava su zagonetka.
Ali upoznala sam Sama Uleyja i njegovu zaručnicu
Emily. Stvarno dragi ljudi.” Slegnula sam ramenima.
“Sigurno je sve to bio nesporazum.”
Izraz lica mu se promijenio. “Nisam znao da je to s
njim i Emily sada već službeno. Baš mi je drago to čuti.
Sirotica.”
“Znaš možda što se to njoj dogodilo?”
“Medvjed ju je napao, sjevernije odavde, za vrijeme
sezone mriješćenja lososa – grozna nesreća. Ima otad
više od godinu dana. Čuo sam da je to Sama stubokom
potreslo.”
“Baš grozno”, ponovila sam za njim. Više od godinu
dana. Bila sam se spremna okladiti da to znači kako je
do toga došlo dok je u La Pushu postojao samo jedan
vukodlak. Zadrhtala sam pri pomisli kako se Sam zacijelo
osjeća svaki put kada pogleda Emily u lice.
Te noći sam još dugo ležala budna, nastojeći složiti
u glavi sve što se danas dogodilo. Išla sam unatrag, od
večere s Billyjem, Jacobom i Charliejem, preko dugog
popodneva u kući Blackovih, gdje sam u strepnji čekala
da se Jacob javi, preko Emilyne kuhinje i užasnog dvoboja
vukodlaka, sve do razgovora s Jacobom na plaži.
Sjetila sam se onoga što je Jacob rekao rano tog jutra,
onoga o licemjerju. Dugo sam razmišljala o tome. Nije
mi bila draga pomisao da sam licemjerna, ali kakve svrhe
ima lagati samoj sebi?
Čvrsto sam se sklupčala. Ne, Edward nije ubojica.
Čak ni u svojoj mračnijoj prošlosti, nikad nije oduzimao
živote nevinima, u najmanju ruku.
Ali što da nije tako? Što da se, još dok sam ga poznavala,
ponašao kao i svaki drugi vampir? Što da su ljudi nestajali
u šumi, baš kao sada? Bi li me to otjeralo od njega?
Tužno sam odmahnula glavom. Ljubav je iracionalna,
podsjetila sam se. Što više nekoga voliš, to manje
smisla sve to skupa ima.

Prevrnula sam se na drugu stranu i pokušala misliti o
nečem drugom – i pomislila na Jacoba i njegovu braću
koji trče tamo negdje, kroz šume. Zaspala sam zamišljajući
vukove, nevidljive u noći, što me čuvaju od opasnosti.
Kad mi je naišao san, opet sam se obrela u šumi,
ali ovaj put nisam lutala. Držala sam Emily za njezinu
ranjenu ruku dok smo skupa stajale okrenute prema sjenama
i u strepnji čekale da se naši vukodlaci vrate kući



Kraj cetrnaestog poglavlja!

15. PRITISAK

U Forksu su opet nastupili proljetni praznici. Kad
sam se probudila u ponedjeljak ujutro, nekoliko sam
sekundi ostala samo ležati u krevetu i upijati tu činjenicu.
Za prošle proljetne praznike također me pokušavao
uloviti jedan vampir. Ponadala sam se da se to ne stvara
nekakva tradicija.
U La Pushu sam već stjecala rutinu. Subotu sam provela
uglavnom na plaži, dok se Charlie družio s Billyjem
u kući Blackovih. Rekla sam mu da ću biti s Jacobom, ali
Jacob je imao drugog posla, pa sam lutala sama, čuvajući
tajnu od Charlieja.
Kad je Jacob svratio da vidi kako sam, ispričao se što
me toliko ostavlja samu. Rekao mi je da mu raspored
nije uvijek ovako lud, ali dok ne zaustave Victoriju, vukovi
su pod najstrožom uzbunom.
Sada me uvijek držao za ruku dok smo šetali po plaži.
To me natjeralo da se zamislim oko Jaredove izjave
da je Jacob uvukao “svoju curu” u ovo. Izvana to valjda
upravo tako izgleda. Dokle god Jake i ja znamo
kako stvari stvarno stoje, takvi mi zaljučci ne bi smjeli
smetati. A možda me i ne bi, da ne znam kako bi Jacob
volio da stvari stoje upravo onako kako izgledaju.
Ali prijalo mi je držati njegovu toplu ruku, i nisam se
bunila.
U utorak popodne sam radila – Jacob me otpratio na
motoru da se uvjeri kako ću sigurno stići, a Mike je to
primijetio.
“Izlaziš s onim klincem iz La Pusha? Iz drugog razreda?”,
upitao me, slabo prikrivajući jal u glasu.
Slegnula sam ramenima. “Ne u tehničkom značenju
te riječi. Makar najviše vremena provodim s Jacobom,
da. On mi je najbolji prijatelj.”
Mike je promućurno stisnuo oči. “Ne zavaravaj se,
Bella. Tip se zatelebao u tebe.”
“Znam”, uzdahnula sam. “Život je kompliciran.”
“A djevojke su okrutne”, promrsio si je Mike u bradu.
I takav je zaključak valjda bilo lako donijeti.
Te večeri su se Sam i Emily pridružili Charlieju i
meni na slatkoj zakusci u Billyjevoj kući. Emily je donijela
tortu koja bi slomila i tvrđi orah od Charlieja. Opazila
sam, dok je razgovor lako tekao o nizu svakodnevnih
tema, da Charlieja napuštaju i posljednje brige oko postojanja
bande u La Pushu.
Jake i ja brzo smo se izvukli da možemo malo biti
sami. Otišli smo u garažu i sjeli u njegov golf. Jacob je
naslonio glavu, lica upalog od iscrpljenosti.
“Moraš se naspavati, Jake.”
“Kad stignem.”
Napipao mi je ruku i uhvatio je. Koža mu je bila
vrela na dodir.
“Je li i to jedna od onih vučijih stvari?”, upitala sam
ga. “Vrućina, mislim.”
“Jest. Temperatura nam je malo viša nego normalnim
ljudima. Oko četrdeset dva, četrdeset tri stupnja. Više
mi nikad nije hladno. Mogao bih stajati ovakav – pokazao
je na svoja gola prsa – u mećavi, i to mi ne bi smetalo.
Pahuljice bi se samo pretvarale u kišu oko mene.”
“I svima vam rane brzo zarastaju – to je također vučija
stvar?”
“Aha, želiš vidjeti? Prilično je kul.” Otvorio je oči i
široko se osmjehnuo. Nagnuo se preko mene, otvorio
pretinac za rukavice i nešto potražio u njemu. Zatim je
iznutra izvukao džepni nožić.
“Ne, ne želim vidjeti!”, viknula sam čim sam shvatila
što mu je na pameti. “Sklanjaj to!”
Jacob se zahihotao, ali tutnuo je nožić natrag na mjesto.
“U redu. Samo da znaš, dobro je to što nam rane
zarastaju. Ne možeš otići bilo kom doktoru s temperaturom
od koje bi trebao biti pokojni.”
“Pa valjda i ne možeš.” Malo sam razmislila o tome.
“...A to što ste tako krupni – i to je zbog toga? Jeste li
zbog toga svi zabrinuti za Quila?”
“Zbog toga, a i zato što Quilov djed kaže da bi se dečku
na čelu dalo ispržiti jaje.” Jacobovo se lice ispunilo
beznađem. “Samo što nije. Ne postoji određena životna
dob... to samo buja li buja, a onda odjednom – ” Ušutio
je, i trebao mu je trenutak prije nego što je opet mogao
progovoriti. “Katkad, ako te nešto baš izrazito naljuti,
do toga može doći i ranije. Ali mene baš ništa nije ljutilo
– bio sam sretan.” Gorko se nasmijao. “Zbog tebe,
uglavnom. Zato mi se to nije i prije dogodilo. Umjesto
toga, samo je bujalo u meni – bio sam kao tempirana
bomba. Znaš što me aktiviralo? Kad sam se vratio poslije
onog filma, Billy je rekao da izgledam čudno. To mi
je bilo dovoljno da izgubim živce. A onda – onda sam
prasnuo. Gotovo sam mu otrgnuo lice – vlastitom ocu!”
Stresao se i problijedio.
“Je li jako teško, Jake?”, zabrinuto sam ga upitala,
htijući mu nekako pomoći. “Jesi li tužan?”
“Ne, nisam tužan”, rekao mi je. “Nisam više. Ne otkad
i ti to znaš. Prije toga mi je bilo jako teško.” Nagnuo
se prema meni i oslonio obraz na moje tjeme.
Malo je pošutio, a ja sam se upitala o čemu razmišlja.
Možda mi je bilo bolje da ne znam.
“Što ti najteže pada?”, prošaptala sam, i dalje htijući
biti od koristi.
“Najteže mi pada osjećaj... razularenosti”, polako je
rekao. “Osjećaj da ne mogu biti siguran u sebe – kao
da možda ti ne bi trebala biti uz mene, kao da možda
niko ne bi. Kao da sam čudovište koje bi moglo nekome
nauditi. Vidjela si Emily. Sam je izgubio živce samo na
jednu sekundu... a ona je stajala preblizu. I sad on više
nikako ne može to ispraviti. Čujem mu misli – znam
kako je to...
Ko želi biti noćna mora, čudovište?
A onda, lakoća s kojom ja to postižem, moje prednačenje
nad svima ostalima – jesam li zbog toga još manje
ljudsko biće od Embryja ili Sama? Ponekad se bojim da
gubim samoga sebe.”
“Je li to teško? Opet pronaći samoga sebe?”
“Ispočetka”, rekao je. “Treba prakse za faziranje u oba
smjera. Ali meni to lakše pada.”

“Zbog čega?”, upitala sam ga.
“Zbog toga što mi je Ephraim Black bio pradjed po
ocu, a Quil Ateara pradjed po majci.”
“Quil?”, zbunjeno sam upitala.
“Njegov pradjed”, pojasnio mi je Jacob. “Onaj Quil
kojega znaš mi je bratić iz drugog koljena.”
“Ali zašto je bitno ko su vam bili pradjedovi?”
“Zato što su Ephraim i Quil bili u posljednjem čoporu.
Levi Uley bio je treći član. To mi je u krvi s obje
strane. Nikad nisam imao izgleda. Kao što ni Quil nema
izgleda.”
Lice mu je imalo sumoran izraz.
“Što je ono najbolje u tome?”, upitala sam ga, nadajući
se da će ga to razveseliti.
“Ono najbolje”, rekao je i odjednom se opet nasmiješio,
“je brzina.”
“Bolje nego na motociklu?”
Oduševljeno je kimnuo glavom. “Ne može se usporediti.”
“Kako brzo možeš... ?”
“Trčati?”, dovršio je moje pitanje. “Vrlo brzo. Kako
da ti to predočim? Ulovili smo onoga... kako se zvao?
Laurenta? Vjerujem da tebi to znači više nego što bi značilo
nekom drugom.”
To mi je doista nešto značilo. Nisam to mogla zamisliti
– da vukovi trče brže od vampira. Kad su Cullenovi
trčali, postajali su praktički nevidljivi od brzine.
“Onda, reci mi nešto što ja ne znam”, rekao je. “Nešto
o vampirima. Kako si uspjela podnijeti takvu bliskost
s njima? Zar ti nije bilo jezivo?”
“Nije”, odsječno sam rekla.
Zamislio se na trenutak zbog tona mojega glasa.
“Čuj, zbog čega je tvoj krvopija uopće ubio onog Jamesa?”,
odjednom me upitao.
“James je pokušavao ubiti mene – njemu je to bilo
poput igre. U kojoj je izgubio. Sjećaš se kad sam prošlog
proljeća bila u bolnici, dolje u Phoenixu?”
Jacob je oštro udahnuo. “Toliko je bio blizu?”
“Bio je vrlo, vrlo blizu.” Opipala sam si ožiljak. Jacob
je to primijetio, jer me držao za ruku kojom sam ga
opipala.
“Što je to?”, uhvatio me za desnu ruku i pažljivo je
pogledao. “To je onaj tvoj čudni ožiljak, onaj hladni.”
Pažljivije ga je pogledao, znajući sada više, i zinuo u
čudu.
“Da, to je ono što misliš da je”, rekla sam. “James me
ugrizao.”
Iskolačio je oči, a lice mu je dobilo čudnu, zelenkastu
nijansu pod crvenkastosmeđom površinom. Izgledao je
kao da će mu pozliti.
“Ali ako te ugrizao... ? Zar ne bi trebala biti... ?” Riječ
mu je zastala u grlu.
“Edward me dvaput spasio”, prošaptala sam. “Isisao
je otrov – znaš, kao kod ugriza čegrtuše.” Trgnula sam se
kad me bol ošinula po rubovima rupe.
Ali nisam se samo ja trzala. Osjećala sam da Jacobu
cijelo tijelo drhti uz moje. Čak se i auto tresao.
“Pripazi, Jake. Samo mirno. Smiri se.”
“Aha”, propentao je. “Mirno.” Brzo je protresao glavom
tamo-amo. Trenutak potom, samo su mu se ruke i
dalje tresle.
“Jesi li dobro?”
“Jesam, praktički. Pričaj mi nešto drugo. Daj mi
neku drugu temu za razmišljanje.”
“Što te zanima?”
“Ne znam.” Sklopio je oči, nastojeći se usredotočiti.
“One dodatne sposobnosti, valjda. Je li iko od ostalih
Cullena bio... dodatno nadaren? Slično onom čitanju
misli?”
Oklijevala sam sekundu. Ovo mi se doimalo kao pitanje
koje bi postavio špijunki, a ne prijateljici. Ali čemu
skrivati ono što znam? To više nije bitno, a pomoglo bi
mu da se obuzda.
I tako sam brzo progovorila, sa slikom Emilyna uništenog
lica pred očima, dok su mi se podlaktice ježile. Nisam
mogla zamisliti kako bi onaj riđi vuk stao u golfa – Jacob
bi rastrgao cijelu garažu, kad bi se sada promijenio.
“Jasper je mogao... nekako upravljati osjećajima ljudi
oko sebe. Ne u negativnom smislu, samo da smiri čovjeka,
tako nekako. Vjerojatno bi mogao itekako pomoći
Paulu”, dodala sam, slabašno ga zafrkavajući. “A Alice je
pak mogla vidjeti ono što će se tek dogoditi. Budućnost,
znaš, ali ne u apsolutnom smislu. Ono što bi vidjela mijenjalo
se kad bi neko promijenio put kojim ide...”
Recimo, vidjela me kako umirem... a vidjela je i da
postajem jedna od njih. Dvije stvari koje se nisu dogodile.
I jednu koja se nikad neće dogoditi. U glavi mi
se zavrtjelo – nikako nisam uspijevala iz zraka unijeti
dovoljno kisika u sebe. Nisam imala pluća.
Jacob se sada potpuno obuzdao. Sjedio je vrlo mirno
kraj mene.
“Zbog čega to radiš?”, upitao me. Lagano me povukao
za jednu ruku, kojom sam se obujmila oko prsa, a
onda odustao kad je nije uspio lako odmaknuti. Nisam
ni bila shvatila da sam se obgrlila. “To radiš kada te nešto
uzrujava. Zašto?”

“Boli me kad ih se sjetim”, prošaptala sam. “Bude mi
kao da ne mogu disati... kao da se raspadam u krhotine...”
Čudo jedno što sam sve sada mogla reći Jacobu.
Među nama više nije bilo tajni.
Pogladio me po kosi. “U redu je, Bella, u redu je.
Više to neću spomenuti. Oprosti.”
“Dobro mi je”, procijedila sam. “Stalno mi se to događa.
Nisi ti kriv.”
“Koji smo mi poremećeni par, a?”, rekao je Jacob.
“Ni ti ni ja nismo u stanju zadržati oblik kako treba.”
“Baš smo jadni”, složila sam se, i dalje bez daha.
“Barem imamo jedno drugo”, rekao je. Očito mu je
bilo lakše od te pomisli.
Bilo je lakše i meni. “Barem to”, složila sam se.
I dok smo bili zajedno, bilo je dobro. Ali Jacob je
imao grozan, opasan posao koji se smatrao dužnim raditi,
pa sam često bila sama, prisiljena na boravak u La
Pushu iz vlastite sigurnosti, bez ikakvog posla koji bi
mi pomogao da ne razmišljam o makar jednoj od svojih
briga.
Bilo mi je nelagodno što stalno zauzimam prostor
kod Billyja. Nešto sam učila za novi test iz algebre koji
ćemo imati idući tjedan, ali matematiku nisam mogla
ne znam koliko dugo gledati. Kad nisam imala nekog
očitog posla u rukama, smatrala sam da bih trebala razgovarati
s Billyjem – zbog pritiska uvriježenih društvenih
normi. Ali Billy nije bio čovjek koji će ispuniti duga
razdoblja tišine, tako da se nelagoda nastavljala.
Srijedu popodne pokušala sam provesti kod Emily, za
promjenu. Isprva mi je bilo nekako lijepo. Emily je bila
vedra osoba koja ne može sjediti u mjestu. Vukla sam se
za njom dok je lepršala po svojoj kućici i vrtu, ribajući
besprijekorno čist pod, čupajući stabljičicu korova, popravljajući
potrganu šarku, provlačeći nit vune kroz prastari
tkalački stan, i pride neprestano kuhajući. Vedro se
potužila da je dečkima porastao tek od silnog dodatnog
trčanja, ali lako se vidjelo da joj ne smeta briga za njih.
Nije mi bilo teško biti s njom – napokon, i ona i ja sada
smo bile vučije cure.
Ali nakon što sam ondje provela nekoliko sati, svratio
je Sam. Ostala sam tek toliko da saznam da je Jacob dobro
i nema nikakvih novosti, a onda sam morala pobjeći.
Bilo mi je teško podnijeti ozračje ljubavi i zadovoljstva
koje ih je okruživalo u zasićenoj količini, bez ikoga ko
bi je razrijedio.
I tako mi je preostalo tek lutati po plaži, koračati cijelom
dužinom kamenitog polumjeseca tamo-amo, bez
kraja i konca.
Nisam dobro podnosila samovanje. Zahvaljujući novoj
otvorenosti s Jacobom, preko svake mjere sam razgovarala
i razmišljala o Cullenovima. Čime god da bih
si pokušala odvratiti misli – a imala sam pregršt tema za
razmišljanje: iskreno sam se i očajno brinula za Jacoba i
njegovu vučiju braću, premirala sam od straha za Charlieja
i ostale koji misle da love životinje, sve dublje sam
se uplitala s Jacobom a da nikad nisam svjesno odlučila
krenuti u tom smjeru, te nisam pojma imala što da sad
tu učinim – nijedna od tih vrlo stvarnih, vrlo razmišljanja
vrijednih, vrlo neodgodivih briga nije mi mogla na duže
vrijeme odvući misli od boli u mojim grudima. Napokon
više nisam mogla ni šetati, jer nisam mogla ni disati. Sjela
sam na neko polusuho kamenje i čvrsto se sklupčala.
Jacob me zatekao takvu, a na licu mu se vidjelo da
shvaća.

“Oprosti”, smjesta je rekao. Podigao me s tla i čvrsto
me zagrlio oko ramena. Tek tada sam shvatila da se smrzavam.
Od njegove sam topline zadrhtala, ali barem sam
uz njega bila u stanju disati.
“Kvarim ti proljetne praznike”, optužio je Jacob sebe
dok smo hodali natrag po plaži.
“Ne, ne kvariš. Nisam imala ništa u planu. Uostalom,
ne bih rekla da volim proljetne praznike.”
“Sutra ujutro uzet ću slobodno. Ostali će se snaći bez
mene. Pa ćemo raditi nešto zabavno.”
Ta mi riječ nikako nije pristajala u sadašnji život, jedva
shvatljiva, bizarna. “Zabavno?”
“Zabava je upravo to što ti treba. Hmm...” Pogledao
je preko uzbibane sive pučine, premišljajući se. Dok je
pogledom prelazio preko obzorja, naglo je dobio nadahnuće.
“Sjetio sam se!”, kliknuo je. “Moram održati još jedno
obećanje.”
“Ma o čemu ti to?”
Pustio mi je ruku i pokazao prstom prema južnom
kraju plaže, gdje je ravni, kameniti polumjesec naglo
završavao podno strmih morskih litica. Pogledala sam
onamo, ništa ne shvaćajući.
“Zar te nisam obećao odvesti na skakanje sa stijena?”
Zadrhtala sam.
“Jasno, bit će prilično hladno – ali ne tako hladno
kao danas. Osjećaš kako se vrijeme mijenja? Tu južinu?
Sutra će biti toplije. Pristaješ?”
Mračna me voda nije mamila, a s ovog motrišta litice
su izgledale još više nego prije.
Ali danima već nisam čula Edwardov glas. Zbog toga
sam se vjerojatno i osjećala ovako, barem djelomično.
Postala sam ovisna o zvuku svojih obmana. Bilo mi je
teže ako ih duže ne bih imala. Skakanje s litice bez ikakve
bi mi sumnje pružilo lijek za takvu situaciju.
“Nego što da pristajem. Zabavno.”
“Dogovoreno”, rekao je i obgrlio me oko ramena.
“Okej – a ti ćeš sada u krpe.” Nije mi se sviđalo kako
mu podočnjaci postaju trajno usječeni u kožu.
Sutra ujutro probudila sam se rano i krišom spremila
suhu odjeću u kamionet. Slutila sam da bi Charlie odobrio
moj plan za danas otprilike isto onoliko koliko bi
odobrio i moj motocikl.
Pojam nečega što će mi odvući pažnju od svih mojih
briga gotovo me uzbudio. Možda će doista biti zabavno.
Izlazak s Jacobom, izlazak s Edwardom... Mračno sam
se nasmijala sebi u bradu. Neka Jake kaže što god hoće
o tome kako smo mi poremećeni par – ja sam ta koja je
istinski poremećena. Uz mene i vukodlak izgleda krajnje
normalno.
Očekivala sam da će me Jacob dočekati pred kućom,
kao i obično nakon što bučni kamionet najavi moj dolazak.
Kad se nije pojavio, pretpostavila sam da možda
još spava. Pričekat ću ga – da se odmori koliko može.
Odmor mu je potreban, a to će pružiti vremena da dan
postane još malo topliji. Samo, Jake je imao pravo što
se vremena tiče; noću se promijenilo. Gusti sloj oblaka
sada je teško nalijegao na atmosferu, tako da je postalo
gotovo sparno; pod tim sivim slojem bilo je toplo i zagušljivo.
Ostavila sam džemper u kamionetu.
Tiho sam pokucala na vrata.
“Uđi, Bella”, rekao je Billy.
Sjedio je za stolom u kuhinji i jeo kukuruzne pahuljice.

“Jake spava?”
“Ovaj, ne.” Odložio je žlicu, a obrve su mu se skupile.
“Što se dogodilo?”, zabrinuto sam ga upitala. Na licu
mu se vidjelo da se nešto dogodilo.
“Embry, Jared i Paul rano jutros naišli su na svježi
trag. Sam i Jake otišli su pomoći. Sam se ponadao – našla
se stiješnjena uz planine. On smatra da imaju dobrih
izgleda da ovo privedu kraju.”
“O, ne, Billy”, prošaptala sam. “O, ne.”
Zahihotao se, duboko i potmulo. “Zar ti je stvarno
tako ugodno u La Pushu da želiš produžiti tamnovanje
uz nas?”
“Nemoj se šaliti s tim, Billy. Ne možeš se šaliti s nečim
ovoliko strašnim.”
“U pravu si”, složio se, i dalje spokojan. Bilo mi je
nemoguće pročitati izraz u njegovim prastarim očima.
“Ovo je nezgodno.”
Ugrizla sam se za usnu.
“Nije to toliko opasno za njih kao što misliš. Sam zna
što radi. Za sebe se trebaš brinuti. Vampirica se ne želi
boriti s njima. Samo pokušava naći način da ih zaobiđe...
i dopre do tebe.”
“Kako to Sam zna što radi?”, oštro sam ga upitala, ne
hajući za njegovu brigu za mene. “Ubili su samo onog
jednog vampira – možda im se tada posrećilo.”
“Mi vrlo ozbiljno pristupamo svom poslu, Bella. Ništa
nismo zaboravili. Sve što oni moraju znati već naraštajima
se prenosi s oca na sina.”
Time me nije utješio onako kako je vjerojatno namjeravao.
Presnažno sam se sjećala Victorije, mahnite,
mačkaste, smrtonosne. Ne uspije li zaobići vukove, pokušat
će napokon proći kroz njih.
Billy se vratio doručku; ja sam sjela na kauč i stala
besciljno mijenjati kanale na televizoru. To nije dugo
trajalo. Počela sam se osjećati sputano u toj sobici, klaustrofobično,
uzrujavajući se zbog toga što ništa ne vidim
kroz zavjese na prozorima.
“Idem ja na plažu”, naglo sam kazala Billyju i žurno
izašla iz kuće.
Izlazak mi nije pomogao koliko sam se nadala. Oblaci
su me tištali nevidljivom težinom od koje mi klaustrofobija
nije popuštala. Šuma mi je djelovala neobično
prazno dok sam hodala prema plaži. Nisam vidjela nijednu
životinju – ni pticu, ni vjevericu. Ptice se također
nisu čule. Tišina je bila jezovita; nije se čulo čak ni hujanje
vjetra u krošnjama.
Znala sam da je sve to samo posljedica južine, ali svejedno
me uzrujavao. Teški, topli atmosferski tlak opažala
su čak i moja slabašna ljudska osjetila, sluteći ozbiljne
olujne poremećaje. Pogled u nebo to mi je i potvrdio;
oblaci su se teško valjali, premda pri tlu nije bilo ni daška
vjetra. Najniži oblaci bili su sivi poput dima, ali kroz
pukotine u njima vidjela sam drugi sloj, odurno ljubičast.
Nebo je za danas naumilo nešto grozno. Životinje
su se sigurno sakrile na sigurno.
Čim sam stigla do plaže, bilo mi je krivo što sam
došla – već mi je dojadilo ovdje. Tu sam provela gotovo
svaki dan u samotnim lutanjima. Je li to tako različito
od mojih mora? Ali kamo da pođem? Odvukla sam se do
naplavljenog debla i sjela na rub, da se mogu nasloniti
na zamršeno korijenje. Zamišljeno sam se zagledala u
ljutito nebo, čekajući da prve kapi razbiju zatišje.
Nastojala sam ne misliti na opasnost koja prijeti Jacobu
i njegovim prijateljima. Jer ništa se ne smije dogoditi Jacobu.
Ta mi je pomisao bila nesnosna. Previše
sam toga već izgubila – hoće li mi sudbina oduzeti i ovo
malo preostataka mira? To mi se činilo nepoštenim, neuravnoteženim.
Ali možda sam prekršila neko nepoznato
pravilo, prešla neku granicu i time potpisala presudu.
Možda se ne smije toliko pačati u mitove i legende,
okretati leđa ljudskome svijetu. Možda...
Ne. Ništa se neće dogoditi Jacobu. Moram vjerovati
u to, inače uopće neću moći funkcionirati.
“Ma joj!”, prostenjala sam i skočila s debla. Nisam
mogla mirno sjediti; to mi je bilo gore od šetanja.
Stvarno sam računala s tim da ću jutros čuti Edwarda.
Činilo mi se kao da bih samo u tom slučaju nekako
mogla preživjeti današnji dan. Rupa mi se u zadnje vrijeme
gnojila, kao da se sveti za sve one prilike u kojima
ju je Jacobova bliskost smirivala. Pekla me po rubovima.
Valovi su jačali dok sam hodala, polako se već razbijajući
o stijene, ali još nije bilo ni daška vjetra. Oko
mene se sve komešalo, ali tu gdje sam stajala bilo je savršeno
mirno. Zrak je bio blago nabijen – osjećala sam
statički elektricitet u svojoj kosi.
Na pučini su se valovi silovitije pjenili nego uz obalu.
Vidjela sam da tuku o morske litice, pršteći u velikim bijelim
oblacima morske pjene prema nebu. Zrak se i dalje
nije kretao, iako su se oblaci sad brže kovitlali. Izgledali
su jezivo – kao da se kreću od svoje volje. Zadrhtala sam,
premda sam znala da je to tek varka atmosferskog tlaka.
Litice su se kočile poput crne oštrice noža spram bijesnoga
neba. Dok sam ih gledala, sjetila sam se dana kad
mi je Jacob rekao za Sama i njegovu “bandu”. Pomislila
sam na dečke – vukodlake – koji su se bacali u prazninu.

Još sam se živo sjećala likova koji prave kolutove pri
padu. Zamislila sam krajnju slobodu skoka... Zamislila
sam kako bi mi se Edwardov glas javio u glavi – ljutit,
baršunast, savršen... Bol u grudima nesnosno mi je buknula.
Sigurno postoji neki način da je smirim. Iz sekunde
u sekundu, boljelo me sve nesnosnije. Zagledala sam se
u litice i zapjenjene valove podno njih.
Pa, zašto ne? Zašto je ne bih smjesta smirila?
Jacob mi je obećao skakanje sa stijena, zar ne? Samo
zato što je on spriječen, zar da odustanem od razbibrige
koja mi tako nasušno treba – koja mi treba utoliko više
zato što je Jacob otišao stavljati život na kocku? Stavljati
ga na kocku, u biti, zbog mene. Da nije mene, Victoria
ne bi ovdje ubijala ljude... već negdje drugdje, daleko
odavde. Da se išta dogodi Jacobu, ja bih bila kriva. Ta
spoznaja duboko me ubola i natjerala u trk cestom prema
Billyjevoj kući, gdje sam ostavila kamionet.
Znala sam kako stići do puta koji prolazi najbliže stijenama,
ali morala sam potražiti stazicu kojom ću doći
na rub litice. Dok sam išla njome, tražila sam odvojke
ili račvanja, jer sam znala da me Jake planirao odvesti na
nižu izbočinu umjesto na vrh, ali staza je zavijala tankom
prugom prema rubu bez drugih mogućnosti. Nisam
imala vremena da pokušam drugačije sići – oluja se
sad brzo bližila. Vjetar me napokon počinjao doticati,
oblaci su nalijegali bliže tlu. Baš kad sam stigla do mjesta
gdje se zemljana stazica širila pred kamenitom provalijom,
prve su mi kapi kiše zapljusnule lice.
Nije mi bilo teško uvjeriti samu sebe da ne mogu
stići tražiti drugi put – htjela sam skočiti s vrha. Taj mi
se prizor zadržao u glavi. Htjela sam dugi pad koji će mi
se činiti poput leta.
Znala sam da je to najgluplja, najneodgovornija stvar
koju sam dosad izvela. To mi je izmamilo smiješak. Bol
je već jenjavala, kao da mi tijelo zna da ga od Edwardova
glasa dijele tek sekunde...
Okean je zvučao vrlo, vrlo daleko, nekako još dalje
nego prije, dok sam išla stazicom kroz drveće. Složila
sam grimasu kad sam pomislila na temperaturu koju
voda vjerojatno ima. Ali nisam imala namjeru odustati
zbog toga.
Vjetar je sada snažnije puhnuo, stvarajući vrtloge u
kiši oko mene.
Iskoračila sam na rub, držeći pogled uperen u prazni
prostor preda mnom. Nožni su mi prsti naslijepo napipali
rub i obavili se oko njega. Duboko sam udahnula i
zadržala dah... čekajući.
“Bella.”
Nasmiješila sam se i izdahnula.
Da? Nisam odgovorila na glas, iz straha da zvukom
svoga glasa ne raspršim tu prekrasnu obmanu. Zvučao
je tako stvarno, tako blizu. Tek kad je ovako negodovao
mogla sam čuti stvarnu uspomenu na njegov glas – na
baršunastu boju i pjevnu intonaciju što tvore nasavršeniji
glas na svijetu.
“Nemoj”, molećivo je kazao.
Htio si da ostanem ljudsko biće, podsjetila sam ga. Pa,
gledaj me.
“Molim te. Zbog mene.”
Ali nikako drugačije nisi htio ostati uz mene.
“Molim te.” Bio je to tek šapat u naletima kiše što
su mi raspršivali kosu i natapali odjeću, tako da sam već
bila mokra kao da mi je ovo drugi skok danas.
Podigla sam se na nožne prste.

“Ne, Bella!” Sada je bio ljutit, a ta ljutnja je bila tako divna.
Nasmiješila sam se i podigla ruke u stranu do visine
ramena, kao da se spremam skočiti na glavu, i podigla
lice prema kiši. Ali nakon godina plivanja na javnom
bazenu navika je ostala usječena u mene – prvi put, na
noge. Nagnula sam se i čučnula, da se bolje odrazim...
I bacila se s litice.
Vrištala sam dok sam padala otvorenim prostorom
poput meteora, ali to je bio vrisak oduševljenja, a ne
straha. Vjetar se opirao, uzalud se nastojeći oduprijeti
nepobjedivoj sili teži, gurajući me i tjerajući u vrtnju
oko svoje osi, kao raketu što se ruši na zemlju.
To! Riječ mi je odjeknula u glavi kad sam se glatko
probila kroz površinu vode. Bila je ledena, hladnija nego
što sam strahovala, ali studen je samo pridonijela ushitu.
Bila sam ponosna na sebe dok sam tonula dublje u
studenu crnu vodu. Nisam ni na tren osjetila stravu –
samo čisti adrenalin. Stvarno, padanje nije bilo nimalo
strašno. Gdje je tu izazov?
Tada me povukla struja.
Tako sam bila obuzeta veličinom stijena, očitom opasnošću
njihovih visokih, strmih litica, da se uopće nisam
zabrinjavala zbog mračne vode koja me čeka. Ni sanjala
nisam da prava prijetnja vreba duboko poda mnom, ispod
teškog valjanja morske površine.
Činilo mi se kao da se valovi bore za mene, potežu me
tamo-amo između sebe kao da su me naumili podijeliti tako
što će me raspolutiti. Znala sam kako se treba oduprijeti
snažnoj plimi: valja plivati naporedo s plažom, a ne nastojati
pošto-poto stići do obale. Ali od tog sam znanja imala slabe
koristi, kad nisam znala u kojem smjeru obala leži.
Nisam čak ni znala u kojem smjeru leži površina.
Bijesna voda bila je crna u svakom smjeru; nije bilo
sjaja koji bi me usmjerio naviše. Sila teža bila je svemoćna
dok se nadmetala sa zrakom, ali nije bila ravna
valovima – nisam osjećala ništa što bi me vuklo nadolje,
nisam tonula ni u kojem smjeru. Samo me struja tukla i
bacakala amo i tamo, kao krpenu lutku.
Upinjala sam se zadržati zrak, ne dopustiti da mi kroz
usne pobjegne posljednja zaliha kisika.
Nisam se iznenadila što je moja obmana Edwarda uz
mene. Toliko mi i duguje, imajući u vidu da umirem.
Iznenadila sam se čvrstoćom te spoznaje. Utopit ću se.
Utapam se.
“Samo plivaj!”, uzbuđeno me, usrdno zamolio
Edward u glavi.
Kamo? Nije bilo ničega osim mraka. Nisam imala
kamo plivati.
“Prekini!”, naredio mi je. “Da se nisi usudila odustati!”
Od hladnoće vode trnule su mi ruke i noge. Nisam
više osjećala natezanje onako jako kao prije. Sad je to
bila tek omamljena, nemoćna vrtnja u vodi.
Ali poslušala sam ga. Natjerala sam svoje ruke da i
dalje posežu, svoje noge da još jače zamahuju, iako sam
svake sekunde bila okrenuta u drugom smjeru. Nije bilo
moguće da ću od toga imati neke koristi. Koja je svrha?
“Bori se!”, viknuo je. “Dovraga, Bella, samo se bori.”
Zašto?
Nisam se više htjela boriti. I nisam ni zbog ošamućenosti,
ni zbog hladnoće, ni zbog toga što su me ruke
izdale kad su im mišići iscrpljeno popustili, smireno prihvatila
ostati tu gdje jesam. Bila sam gotovo sretna što je
svemu došao kraj. Ovo je lakša smrt od ostalih s kojima
sam se dosad suočila. Neobično spokojna.

Na trenutak sam se sjetila stereotipne tvrdnje da trebaš
vidjeti cijeli svoj život kako ti u hipu prolazi pred
očima. Ja sam imala umnogome više sreće. Kome se, uostalom,
gleda repriza?
Vidjela sam njega, i izgubila volju za borbom. Bilo
je to tako bistro, toliko jasnije od bilo koje uspomene.
Moja je podsvijest u sebi pohranila Edwarda do najsitnije
pojedinosti, čuvajući ga za završni trenutak. Vidjela
sam njegovo savršeno lice kao da je on doista tu; tačnu
nijansu njegove ledene kože, oblik njegovih usana, obris
njegove vilice, zlato što mu blista u bijesnim očima. Ljutio
se, naravno, što odustajem. Čvrsto je stiskao zube, a
nosnice su mu se gnjevno širile.
“Ne! Bella, ne!”
Uši su mi se ispunile studenom vodom, ali njegov je
glas bio jasniji nego ikada dosad. Zanemarila sam njegove
riječi i usredotočila se na zvuk njegova glasa. Zašto
da se borim, kad sam tako sretna tu gdje jesam? Čak i
dok su me pluća pekla od pomanjkanja kisika, a noge se
grčile od ledene hladnoće, bila sam spokojna. Već sam
bila zaboravila kako je to biti istinski sretna.
Sreća. Uz nju mi je cijelo ovo umiranje bilo prilično
podnošljivo.
Struja je u tom trenutku odnijela prevagu i naglo me
zabila u nešto tvrdo, u stijenu koja se nije dala vidjeti u
tmini. Silovito me udarila u grudi, odalamivši me kao
željezna šipka, i dah mi je izletio iz pluća, briznuo u gustom
oblaku srebrnih mjehurića. Voda mi je nahrupila
niz grlo, gušeći me i pekući. Ona željezna šipka kao da
me počela potezati, odvlačeći me od Edwarda, sve dublje
u mrak, prema dnu okeana.
Zbogom, volim te, bila je moja posljednja misao.



Kraj petnaestog poglavlja!