Knjiga na našem forumu

UVOD

Ti siloviti užici imaju silovite svršetke
i umiru u svom slavlju kao vatra i puščani prah
što se u poljupcu nište.
“Romeo i Julija”, drugi čin, šesti prizor

Imala sam dojam da sam zarobljena u jednoj od onih
užasnih noćnih mora, onih u kojima moraš trčati, trčati
sve dok ti pluća ne prsnu, ali ne možeš natjerati tijelo da
ti se dovoljno brzo kreće. Noge kao da su mi se micale
sve sporije i sporije dok sam se probijala kroz bešćutnu
gomilu, ali kazaljke na satu golemog zvonika nisu se usporavale.
Nezaustavljivom, nezainteresiranom snagom
neumoljivo su se okretale prema kraju – kraju svega.
Ali ovo nije bio san, a za razliku od more, nisam trčala
da spasim svoj život; bila sam u utrci za spas nečega
nemjerljivo dragocjenijeg. Vlastiti mi je život danas
malo značio.
Alice je rekla da je itekako moguće da obje ovdje izgubimo
život. Možda bi ishod bio drugačiji da nju nije
zarobilo jarko danje svjetlo; samo sam ja mogla trčati
ovim sunčanim, napučenim trgom.
A nisam mogla trčati dovoljno brzo.
I zato me bilo baš briga što nas okružuju iznimno
opasni neprijatelji. Kad je počeo odzvanjati puni sat, vibrirajući
mi pod potplatima presporih nogu, znala sam
da ću zakasniti – i bilo mi je drago što nešto krvožedno
čeka u prikrajku. Jer kad sam u ovome doživjela neuspjeh,
odrekla sam se svake želje za životom.
Sa zvonika je opet odjeknulo zvono, a sunce je zasjalo
sa same središnje tačke neba

“Načelnika Swana, molim”, rekla sam kad mi se javio
pomoćnik. “Bella je.”
“O, bok, Bella”, rekao je susretljivo pomoćnik Steve.
“Sad ću ti ga dati.”
“Pričekala sam.”
“Što nije u redu, Bella?”, zabrinuto me upitao Charlie
čim je podigao slušalicu.
“Zar te ne mogu nazvati na posao kad nema hitnih
slučajeva?”
Malo je pošutio. “Nikad prije nisi. Ima li hitnih slučajeva?”
“Nema. Samo sam te htjela pitati kako se stiže do
kuće Blackovih – nisam sigurna da se sjećam puta. Htjela
bih posjetiti Jacoba. Mjesecima ga već nisam vidjela.”
Kad je Charlie opet progovorio, zvučao je mnogo
sretnije. “Sjajno si se sjetila, Bells. Imaš olovku?”
Upute koje mi je dao bile su vrlo jednostavne. Rekla
sam mu da ću se sigurno vratiti na večeru, iako me on
pokušao uvjeriti da ne žurim. Htio je i sâm poslije svratiti
u La Push, ali nisam mu dopustila.
I tako sam se s vremenskim ograničenjem prebrzo
odvezla iz grada, ulicama mračnim od oluje. Nadala sam
se naći Jacoba samog. Billy bi me vjerojatno cinkao kad
bi saznao što mi je na pameti.
U vožnji sam se malo brinula oko Billyjeve reakcije
nakon što me vidi. Bit će mu odviše drago. Bez sumnje,
po Billyjevom mišljenju sve je ovo ispalo bolje nego što
se usudio nadati. Zadovoljstvom i olakšanjem samo će
me podsjetiti na onoga na kojeg mi je bilo nesnosno
podsjećati se. Ne opet, ne danas, šutke sam zamolila. Nisam
više imala snage za to.
Nejasno sam se sjećala kuće Blackovih, male, s drvenom
oplatom i uskim prozorima, slične maloj staji zbog
svoje zagasitocrvene boje.

Jacob je provirio kroz prozor
prije nego što sam uopće stigla izaći iz kamioneta. Poznata
rika motora očito mu je dala do znanja da stižem.
Jacob je bio vrlo zahvalan kad je Charlie otkupio Billyjev
kamionet za mene, što je poštedjelo Jacoba potrebe
da ga vozi kada odraste. Meni se moj kamionet jako sviđao,
ali Jacobu je ograničenje brzine bilo ozbiljna mana.
Dočekao me na pola puta do kuće.
“Bella!” Uzbuđeni osmijeh raširio mu se od uha do
uha, svijetlih zuba u živom kontrastu sa zagasitosmeđom
bojom kože. Nikad ga prije nisam vidjela dok mu kosa
nije bila vezana u repić koji je obično nosio. Izgledalo
je kao da mu crne satenske zavjese padaju s obje strane
širokog lica.
Jacob je u ovih osam mjeseci rastom donekle ispunio
moja očekivanja. Prešao je tačku u kojoj su se meki
dječiji mišići stvrdnuli u čvrstu, vitku građu tinejdžera;
tetive i žile sad su mu se jasno isticale pod crvenkastosmeđom
kožom na podlakticama i šakama. Lice mu je
još bilo drago, kao što sam ga pamtila, iako se i ono
stvrdnulo – oštrijih jagodica, izbočenije brade, lišeno
svake djetinjaste oblosti.
“Hej, Jacobe!” Osjetila sam neobičan nalet oduševljenja
od njegova osmijeha. Shvatila sam da mi je drago što
ga vidim. Ta me spoznaja iznenadila.
Nasmiješila sam se i ja njemu, a nešto mi se nečujno
sklopilo u glavi, kao dva komadića slagalice koji odgovaraju
jedan drugome. Stvarno, zaboravila sam koliko
mi je Jacob Black stvarno drag.
Zastao je na nekoliko koraka od mene, a ja sam iznenađeno
pogledala uvis u njega, zabacivši glavu, premda
mi je kiša tada počela zalijevati lice.

“Opet si porastao!”, zaprepašteno sam ga optužila.
Nasmijao se, a osmijeh mu se pritom raširio do nemogućih
razmjera. “Sto devedeset pet”, izjavio je, ponosan
na samoga sebe. Glas mu je bio dublji, ali imao je
onaj hrapavi prizvuk koji sam pamtila.
“Ima li tome kraja?” Odmahnula sam glavom u nevjerici.
“Ogroman si.”
“Ali još sam štrkljav.” Složio je grimasu. “Daj, uđi!
Sva ćeš se smočiti.”
Poveo me, u hodu krupnim šakama povijajući kosu.
Izvadio je gumicu iz prednjeg džepa hlača i omotao je
oko punđe.
“Hej, tata”, doviknuo je kad se sagnuo da prođe kroz
ulazna vrata. “Vidi ko nam je navratio.”
Billy je bio u sićušnoj, četvrtastoj dnevnoj sobi, s
knjigom u rukama. Odložio je knjigu u krilo i prišao
nam u kolicima kad me ugledao.
“Ma vidi ti to! Drago mi je što te vidim, Bella.”
Rukovali smo se. Meni se šaka izgubila u njegovom
širokom stisku.
“Kako to da si došla? Je li sve u redu s Charliejem?”
“Da, svakako. Samo sam htjela vidjeti Jacoba – nismo
se vidjeli već sto godina.”
Jacobu su se oči ozarile kad je to čuo. Smiješio se tako
široko da su ga sigurno zaboljeli obrazi.
“Možeš ostati na večeri?” I Billyju je očito bilo drago.
“Ne. Moram nahraniti Charlieja, znaš.”
“Idem ga nazvati”, predložio je Billy. “Uvijek je dobrodošao.”
Nasmijala sam se da prikrijem nelagodu. “Pa nije da
me više nikad nećete vidjeti. Obećavam, ubrzo ću vam
opet doći – dolazit ću vam tako često da ću vam doja122
diti.” Napokon, ako Jacob uspije popraviti motor, neko
me onda mora naučiti kako da ga vozim.
Billy se na to zahihotao. “Pa dobro, možda idući put.”
“Onda, Bella, što bi da radimo?”, upitao me Jacob.
“Što god. Što si radio prije nego što sam te prekinula?”
Ovdje sam se osjećala neobično ugodno. Bilo mi je
poznato, ali samo izdaleka. Tu nije bilo bolnih podsjećanja
na skoriju prošlost.
Jacob je stao oklijevati. “Baš sam išao van da radim
na svom autu, ali možemo i nešto drugo...”
“Ne, to je savršeno!”, upala sam mu u riječ. “Silno
bih voljela vidjeti tvoj auto.”
“Okej”, rekao je, ne zvučeći kao da sam ga uvjerila.
“Otraga je, u garaži.”
Još bolje, pomislila sam. Mahnula sam Billyju. “Vidimo
se.”
Gusti, grmoviti šumarak zakrivao je njegovu garažu
pogledu iz kuće. Ta garaža sastojala se samo od dvije
spojene kontejnerske kabine s izbačenim pregradama.
Pod tim zaklonom, na blokovima troske stajao je, kako
se bar meni činilo, gotov automobil. Bar sam prepoznala
simbol na rešetki.
“Kakav je to folksvagen?”, upitala sam ga.
“Stari golf – iz 1986, klasik.”
“Kako ti ide?”
“Pri kraju sam”, rekao je vedro. A onda je spustio
glas. “Tata je ispunio ono obećanje od prošlog proljeća.”
“Ah”, rekla sam.
Činilo mi se da shvaća da radije ne bih načinjala tu
temu. Nastojala sam se ne sjećati maturalne večeri prošlog
svibnja. Jacoba je otac podmitio novcem i dijelovima
za auto da mi onamo dostavi poruku. Billy je htio da se
držim na sigurnoj razdaljini od najvažnije osobe u mom
životu. Na koncu se ispostavilo da nije imao razloga za
brigu. Sada sam bila i previše sigurna.

Ali namjeravala sam vidjeti može li se to kako promijeniti.
“Jacobe, što znaš o motociklima?”, upitala sam ga.
Slegnuo je ramenima. “Ponešto. Moj prijatelj Embry
ima krosera. Katkad radimo na njemu. Zašto?”
“Pa...” Stisnula sam usne, razmišljajući. Nisam bila
sigurna zna li on držati jezik za zubima, ali nije mi bogznašto
drugo preostajalo. “Nedavno sam nabavila dva
motora, ali nisu u najboljem stanju. Pa sam te htjela
pitati, bi li ih ti možda mogao dovesti u vozno stanje?”
“Kul.” Činilo se kao da mu izazov istinski prija. Lice
mu je zablistalo. “Potrudit ću se.”
Podigla sam prst, da ga upozorim. “Samo, moraš znati
jednu stvar”, pojasnila sam mu. “Charlie ne odobrava motocikle.
Da ti pravo kažem, vjerojatno bi mu prsnula žilica
u čelu da sazna za ovo. Tako da ne smiješ ništa reći Billyju.”
“Jasno, jasno.” Jacob se osmjehnuo. “Shvaćam.”
“Platit ću ti”, nastavila sam.
To ga je uvrijedilo. “Ne. Želim ti pomoći. Ne smiješ
mi platiti.”
“Pa čuj... a da se razmijenimo?” Smislila sam to u
hodu, ali činilo mi se dovoljno razumno. “Treba mi
samo jedan motor – a i satovi vožnje. Može onda ovako?
Dat ću ti drugi motor, a ti me poduči.”
“Su-uper.” Rastegnuo je tu riječ na tri sloga.
“Samo sekundu – smiješ li ti uopće već voziti? Kada
ti je rođendan?”
“Propustila si ga”, žacnuo me, stisnuvši oči kao da se
ljuti. “Šesnaest mi je godina.”
“Kao da su te godine prije sprečavale”, promrmljala
sam. “Oprosti zbog rođendana.”
“Ma nema problema. Propustio sam i ja tvoj. Koliko
ti je ono, četrdeset?”
Šmrcnula sam. “Skoro.”
“Složit ćemo zajedničku proslavu da to nadoknadimo.”
“Baš bih to voljela.”
Oči su mu se zakrijesile na tu riječ.
Morala sam obuzdati to oduševljenje prije nego što
dođe na krivu pomisao – ali kad je toliko prošlo otkada
sam se zadnji put osjećala ovoliko lako i neopterećeno.
Bilo mi je teško nositi se s nečim što doživljavam tako
rijetko.
“Možda kad motori budu gotovi – kao poklon samima
sebi”, dodala sam.
“Dogovoreno. Kada ćeš ih donijeti?”
Postiđeno sam se ugrizla za usnu. “Tu su mi, u kamionetu”,
priznala sam.
“Sjajno.” Kao da je to iskreno mislio.
“Hoće li ih Billy vidjeti ako ih prenesemo u garažu?”
Namignuo mi je. “Skrivat ćemo se.”
Oprezno smo obišli kuću s istočne strane, držeći se
drveća kad smo došli u vidokrug prozora, hineći da nehajno
šetamo, za svaki slučaj. Jacob je brzo iskrcao motore
s prtljažnog prostora i odgurao ih u gustiš, gdje sam
se skrivala. Činilo mi se kao da mu prelako ide – meni
su bili mnogo, mnogo teži.
“Uopće ti nisu loši”, procijenio ih je Jacob dok smo
ih gurali kroz zaklon zelenila. “Ovaj ovdje čak će i vrijediti
nešto kad završim s njim – to je stari Harley Sprint.”
“Onda je taj tvoj.”

“Sigurna si?”
“Apsolutno.”
“Samo, trebat će tu i malo love”, rekao je, namršteno
gledajući pocrnjeli metal. “Najprije moramo uštedjeti
da kupimo dijelove.”
“Nemoj ti meni mi”, usprotivila sam mu se. “Ako ti
radiš besplatno, ja kupujem dijelove.”
“Pa ne znam baš...”, promrmljao je.
“Imam nešto ušteđevine. Za studij, znaš.” Koga više
briga za studij, pomislila sam. Ionako nisam uštedjela
dovoljno da odem na neki iole bolji – a, uostalom, ionako
ne namjeravam napustiti Forks. Kakve onda veze ima
ako odgricnem malo s kraja?
Jacob je samo kimnuo glavom. Sve to njemu je imalo
savršenog smisla.
Dok smo se šuljali natrag u priručnu radionicu, pomislila
sam koju sreću imam. Samo bi jedan tinejdžer
pristao na to: da vuče i mog i svog roditelja za nos i
pritom popravlja opasna vozila služeći se sredstvima namijenjenim
za moje visoko obrazovanje. Njemu u svemu
tome ništa nije djelovalo neobično. Jacob je bio dar
nebeski.



Kraj petog poglavlja!

6. PRIJATELJI

Motocikle nije trebalo pomnije skrivati nakon što
smo ih jednostavno smjestili u Jacobovu radionicu. Billy
nije mogao u kolicima prijeći neravno zemljište između
nje i kuće.
Jacob je smjesta počeo rastavljati na komade prvi
motor – onaj crveni, namijenjen meni. Otvorio je suvozačka
vrata golfa da sjednem na sjedalo, umjesto na
zemlju. Jacob je pri radu veselo čavrljao, a ja sam samo
najkraćim odgovorima održavala razgovor. Obavijestio
me kako mu ide u drugom razredu srednje, opisao mi
satove koje pohađa i svoja dva najbolja prijatelja.
“Quil and Embry?”, upala sam mu u riječ. “Neobična
imena.”
Jacob se zacerekao. “Quil je obiteljsko ime, a Embry
je, mislim, dobio ime prema zvijezdi sapunica. Samo,
ništa ne smijem reći. Prljavo se bore kad im se spomenu
imena – dvojica na jednoga.”
“Dobri neki prijatelji.” Podigla sam obrvu.
“Ne, doista jesu. Dokle god im ne kritiziraš imena.”
Uto se izdaleka začuo poziv. “Jacobe?”, viknuo je
neko.
“Je li to Billy?”, upitala sam ga.
“Ne.” Jacob je pognuo glavu, i učinilo mi se da je
porumenio pod smeđom kožom. “Mi o vuku”, promrsio
je, “a vuk na vrata.”
“Jake? Unutra si?” Vikanje je sada dopiralo iz veće
blizine.
“Jesam!”, doviknuo je Jacob i uzdahnuo.
Pričekali smo u kratkoj tišini, sve dok se dva momka
tamne kože nisu pojavila iza ugla radionice.
Jedan je bio vitak, visok gotovo kao Jacob. Crna mu
je kosa dopirala do brade, s razdjeljkom na sredini; jednu
je stranu zataknuo za lijevo uho, dok mu je desna
slobodno visila. Niži je dečko bio zbijeniji. Bijela mu se
majica napinjala preko dobro razvijenih prsa, a činilo se
da je zlurado svjestan te činjenice. Kosa mu je bila tako
kratka da je gotovo djelovala obrijano.
Obojica su zastala kad su me opazili. Mršavi je brzo
pogledao u Jacoba, pa u mene, dok je mišićavi samo stao
zuriti u mene, a osmijeh mu se polako raširio licem.
“Hej, dečki”, pozdravio ih je Jacob mlako.
“Hej, Jake”, rekao je niži, ne odmičući pogled od
mene. Morala sam se na to i ja osmjehnuti, koliko se vragolasto
smješkao. A nato mi je namignuo. “Hej, dušo.”
“Quile, Embry – ovo je moja prijateljica Bella.”
Quil i Embry, još nisam znala koji je koji, razmijenili
su značajan pogled.
“Charliejeva mala, je l’ tako?”, upitao me mišićavi i
ispružio ruku.

“Tako je”, potvrdila sam mu dok smo se rukovali.
Držao me čvrsto; činilo mi se da napinje biceps.
“Ja sam Quil Ateara”, važno je izjavio prije nego što
će mi pustiti ruku.
“Drago mi je, Quile.”
“Hej, Bella. Ja sam Embry, Embry Call – makar si
to vjerojatno i sama zaključila.” Embry mi se stidljivo
osmjehnuo i mahnuo jednom rukom, koju je zatim tutnuo
u džep traperica.
Kimnula sam. “Drago mi je, također.”
“Onda, što ima kod vas dvoje?”, upitao je Quil, i dalje
gledajući u mene.
“Bella i ja mislimo popraviti ove motore”, neprecizno
im je objasnio Jacob. Ali motori su očito bili čarobna
riječ. Oba dečka prišla su da pogledaju čega se to Jacob
prihvatio, zasipajući ga upućenim pitanjima. Mnoge riječi
kojima su se služili nisu mi bile poznate, pa sam
zaključila da bih morala imati Y-kromozom da istinski
shvatim što je to tu tako uzbudljivo.
Još su bili uživljeni u razgovor o dijelovima i komadima
kad sam shvatila da se moram vratiti kući prije nego
što se Charlie tamo pojavi. Uzdahnula sam i izvukla se
iz golfa.
Jacob me pogledao s isprikom u očima. “Dosadni
smo ti, je l’ tako?”
“Ma ne.” I nisam lagala. Bilo mi je ugodno – kako
čudno. “Samo trebam Charlieju skuhati večeru.”
“O... pa, čuj, večeras ću ih sasvim rastaviti, da znam
što nam sve treba da ih počnemo ispočetka sastavljati.
Kada bi htjela da opet radimo na njima?”
“Mogu se vratiti sutra?” Nedjelje su mi bile životna
pokora. Zadaće mi nikad ne bi ispunile vrijeme.

Quil je bubnuo Embryja ramenom u ruku, pa su se
iscerili jedan drugome.
Jacob se oduševljeno osmjehnuo. “To bi bilo super!”
“Ako sastaviš popis, možemo otići kupiti dijelove”,
predložila sam mu.
Jacobovo se lice malo objesilo. “Još uvijek nisam siguran
da bi ti trebala platiti baš sve.”
Odmahnula sam glavom. “Nema šanse. Ja sam ovdje
sponzor. Ti samo trebaš uložiti rad i znanje.”
Embry je zakolutao očima prema Quilu.
“Nikako mi se to ne čini u redu”, odmahnuo je Jacob
glavom.
“Jake, da ih odnesem mehaničaru, što misliš, koliko
bi mi naplatio?”, istaknula sam mu.
Nasmiješio se. “Okej, isplati ti se.”
“Da ne spominjemo satove vožnje”, dodala sam.
Quil se široko iscerio prema Embryju i šapnuo mu
nešto što nisam uspjela čuti. Jacob je naglo ispružio ruku
i ćušnuo Quila. “E sad je dosta, van”, promrsio je.
“Ne, zbilja, moram kući”, usprotivila sam se i krenula
prema vratima. “Vidimo se sutra, Jacobe.”
Čim sam nestala s vidika, čula sam kako Quil i Embry
uglas viču: “Opaaaaa!”
Zatim se začulo kraće koškanje, popraćeno povicima
“Jao!” i “Hej!”
“Ako sutra bilo ko od vas dvojice makar i malim prstom
stane na moju zemlju...”, čula sam kako im Jacob
prijeti. Glas mu se izgubio kad sam zašla u šumicu.
Tiho sam se zahihotala. Čuvši to, razrogačila sam oči
u čudu. Pa ja se to smijem, doslovce smijem, a niko me
ne gleda. Osjetila sam takvu lakoću da sam se opet nasmijala,
čisto da mi osjećaj potraje.
Uspjela sam stići kući prije Charlieja. Kad je ušao u
kuću, upravo sam vadila pečeno pile iz tepsije i stavljala
ga na hrpu papirnatih ručnika.
“Hej, tata.” Široko sam mu se osmjehnula.
Šok mu je preletio licem prije nego što se uspio pribrati.
“Hej, srce”, rekao je nesigurnim glasom. “Jesi li se
lijepo provela s Jacobom?”
Počela sam stavljati hranu na stol. “Da, jesam.”
“Pa, to mi je drago čuti.” Još uvijek je bio oprezan.
“Što ste vas dvoje radili?”
Sad je na meni bio red da budem oprezna. “Otišla
sam s njim u garažu i gledala ga kako radi. Jesi li znao da
svojeručno sastavlja folksvagen?”
“Aha, mislim da mi je Billy to spomenuo.”
Ispitivanje je iz nužde prestalo kad je Charlie počeo
žvakati, ali i dalje mi je proučavao lice za vrijeme jela.
Nakon večere, zadržala sam se u prizemlju, dvaput
počistila kuhinju i zatim polako napisala zadaću u dnevnoj
sobi dok je Charlie gledao utakmicu hokeja. Čekala
sam najdulje što sam mogla, sve dok Charlie napokon
nije spomenuo da je već kasno. Kada nisam odgovorila,
ustao je, protegnuo se, te otišao, ugasivši svjetlo za sobom.
Nevoljko sam otišla za njim.
Dok sam se pela na kat, osjećala sam kako se zadnji
ostaci današnjeg nenormalnog osjećaja dobre volje cijede
iz mene, a nadomješta ih tupi strah od pomisli na
ono što ću sada morati proživjeti.
Više nisam bila tupa. Noćas će mi, bez sumnje, biti
strašno kao i sinoć. Legla sam na krevet i čvrsto se sklupčala,
čekajući nalet. Zažmirila sam i... dok sam trepnula,
već je bilo jutro.
Zapanjeno sam se zagledala u blijedu, srebrnkastu
svjetlost što mi dopire kroz prozor.

Prvi put u više od četiri mjeseca spavala sam bez snova.
Bez snova i bez vriskova. Nisam mogla odrediti koji
je osjećaj snažniji u meni – olakšanje ili ošamućenost.
Nekoliko sam minuta nepomično proležala, čekajući
da mi se vrati. Jer nešto mi sigurno stiže. Ako već ne bol,
onda tupost. Čekala sam, ali ništa se nije zbilo. Odavno
se nisam osjećala tako odmorno.
Nisam se uzdala u to da će ovo potrajati. Ulovila sam
ravnotežu na kliskom, oštrom rubu, i neće trebati mnogo
da se opet srušim. Sâmo gledanje po mojoj sobi tim
odjednom bistrim očima – opažanje kako čudno ona
izgleda, preuredno, kao da uopće u njoj ne živim – bilo
je opasno.
Odagnala sam tu misao iz svijesti i usredotočila se,
pri oblačenju, na to što ću danas opet vidjeti Jacoba. Od
te pomisli osjetila sam gotovo... nadu. Možda će biti isto
kao i jučer. Možda se neću morati siliti da izgledam kao
da slušam, da kimam glavom i smješkam se u prikladnim
trenucima, kao što moram uz sve ostale. Možda...
ali neću računati ni da će to potrajati. Neću računati da
će biti isto – tako lako – kao jučer. Nemam se namjeru
tako izložiti razočaranju.
Za doručkom, Charlie je također bio oprezan. Pokušao
je prikriti pažnju kojom me motri, buljeći u jaja na
svom tanjuru sve dok ne bi pomislio da ga ne gledam.
“Što planiraš za danas?”, upitao me, proučavajući
končić koji mu viri iz ruba manžete kao da ga moj odgovor
naročito ne zanima.
“Idem se opet družiti s Jacobom.”
Kimnuo je glavom, ne pogledavši me. “O”, rekao je.
“Smijem li?” Pretvarala sam se da se brinem. “Mogu
ostati kod kuće...”
Brzo je podigao pogled, s tračkom panike u očima.
“Ne, ne! Samo ti idi. Harry je ionako rekao da će doći
amo da skupa pogledamo utakmicu.”
“Možda bi Harry mogao dovesti i Billyja”, predložila
sam. Što manje svjedoka, to bolje.
“To si se sjajno sjetila.”
Nisam bila sigurna je li utakmica samo izgovor da me
istjera iz kuće, ali sada je izgledao uvjerljivo uzbuđeno.
Otišao je do telefona dok sam odijevala kabanicu. Osjećala
sam se ukočeno s čekovnom knjižicom spremljenom
u džep jakne. Inače se nikad nisam služila njome.
Vani je lijevalo kao iz kabla. Morala sam voziti sporije
nego što sam htjela; jedva da se vidjelo za duljinu vozila ispred
kamioneta. Ali napokon sam se blatnim putevima probila do
Jacobove kuće. Nisam ni ugasila motor, a vrata su se već otvorila
i Jacob je istrčao s golemim crnim kišobranom.
Pridržao mi ga je iznad vrata dok sam ih otvarala.
“Zvao je Charlie – rekao je da stižeš”, objasnio mi je
Jacob sa širokim osmijehom.
Bez napora, bez svjesne naredbe mišićima oko usana,
ogovorila sam mu široko se smiješeći cijelim licem. Čudan
osjećaj topline navro mi je u grlu, usprkos ledenoj
kiši koja mi je zalijevala obraze.
“Bok, Jacobe.”
“Dobro si se sjetila da pozoveš i Billyja da dođe.” Podigao
je dlan da mu dadem pet.
Morala sam se tako protegnuti da mu pljesnem dlan
da se nasmijao. Harry je stigao po Billyja već koju minutu
zatim. Jacob me proveo u kratak obilazak svoje sobice
dok je čekao da ostanemo sami.
“I onda, kamo ćemo, majstore moj?”, upitala sam ga
čim su se vrata zatvorila za Billyjem.

Jacob je izvukao presavijeni papirić iz džepa i izgladio
ga. “Počet ćemo na otpadu, možda nam se posreći. Ovo
bi moglo biti malo skupo”, upozorio me. “Na motorima
će trebati dosta posla da opet prorade.” Nisam izgledala
dovoljno zabrinuto, pa je nastavio. “Riječ je o više od
sto dolara.”
Izvadila sam čekovnu knjižicu, mahnula njome kao
lepezom i zakolutala očima. “Pokriveni smo.”
Dan je protekao vrlo čudno. Bilo mi je zanimljivo.
Čak i na otpadu, po gustoj kiši i blatu do koljena. Isprva
sam se pitala nije li to tek posljedica gubitka tuposti, ali
to mi nije bilo dovoljno objašnjenje.
Polako sam pomišljala da je to uglavnom zbog Jacoba.
Nije to bilo samo zato što je uvijek bio tako sretan
što me vidi, ni zato što me nije gledao krajičkom oka,
očekujući da vidi nešto što će dokazati da sam luda ili
deprimirana. Nije to bilo nimalo vezano uz mene.
Bilo je to zbog samog Jacoba. Jacob je naprosto bio
trajno sretna osoba; tu je sreću nosio sa sobom kao auru
i dijelio je sa svakim u blizini. Kao prizemljeno sunce,
kad bi mu se neko našao u orbiti, Jacob ga je grijao. Bio
je to prirodan dio onoga ko on jest. Jasno da sam jedva
čekala da ga vidim.
Nisam se uspaničila kao što sam trebala čak ni kad je
spomenuo zjapeću rupu na upravljačkoj ploči.
“Linija ti se pokvarila?”, upitao me.
“Aha”, slagala sam mu.
Opipao je unutrašnjost šupljine. “Ko ju je izvukao?
Ima puno štete...”
“Sama sam je”, priznala sam.
Nasmijao se. “Možda bi bolje bilo da se ne pačaš previše
u motocikle.”
“Nema problema.”
Jacob je ustvrdio da nam se na otpadu posrećilo. Jako
se uzbudio kad je našao nekoliko komada savijenog metala,
crnih od masti; mene se samo dojmilo što uopće
prepoznaje što bi oni trebali biti.
Odande smo otišli u Checkerovu trgovinu autodijelova
u Hoquiamu. U mom kamionetu, vožnja po zavojitoj
cesti na jug trajala je više od dva sata, ali uz Jacoba je
vrijeme brzo prolazilo. Čavrljao je o prijateljima i školi,
a ja sam mu sa zanimanjem postavljala pitanja, stvarno
želeći čuti što će mi reći.
“Samo ja govorim”, požalio se nakon duge priče o
silnoj frci koju je Quil stvorio kad je pitao stalnu djevojku
jednog maturanta da izađe s njim. “A da ti malo
preuzmeš riječ? Što ima nova u Forksu? Sigurno je uzbudljivije
nego u La Pushu.”
“Varaš se”, uzdahnula sam. “Stvarno nema ničega.
Tvoji su prijatelji daleko zanimljiviji od mojih. Sviđaju
mi se tvoji prijatelji. Quil je smiješan.”
Namrštio se. “Mislim da se i ti Quilu sviđaš.”
Nasmijala sam se. “Malo je premlad za mene.”
Jacob se namrštio još dublje. “Nije on toliko mlađi
od tebe. Samo godinu i nekoliko mjeseci.”
Stekla sam dojam da više ne govorimo o Quilu. Zadržala
sam opušten ton, zadirkujući ga. “Jasno, ali, ako
uzmemo u obzir razliku u zrelosti između dečki i cura,
zar se to ne bi trebalo računati u psećim godinama? Koliko
bih ja onda bila starija, dvanaest godina?”
Nasmijao se i zakolutao očima. “Okej, ali ako misliš
biti tako izbirljiva, onda moraš uzeti u obzir i razmjernu
veličinu. A ti si tako sitna da ću ti morati smanjiti ukupni
iznos za deset godina.”

“Sto šezdeset četiri je savršeno prosječna visina”, šmrknula
sam. “Nisam ti kriva što si nakazan.”
Nastavili smo se tako prepucavati sve do Hoquiama,
vodeći i dalje raspravu o pravoj formuli za određivanje
životne dobi – izgubila sam još dvije godine jer ne znam
promijeniti gumu, ali vratila sam jednu jer vodim račune
u kući – a onda smo stigli do Checkera, pa se Jacob
opet morao usredotočiti. Našli smo sve što mu je još
nedostajalo s popisa, pa je Jacob vjerovao da će nam današnji
ulov omogućiti popriličan napredak.
Kad smo se vratili u La Push, meni su bile dvadeset
tri godine, a njemu je bilo trideset – definitivno je vagao
sposobnosti u svoju korist.
Ali nisam zaboravila zašto sve to radim. A iako mi je
bilo ugodnije nego što bih vjerovala, prvotna mi se želja
nije nimalo umanjila. I dalje sam htjela varati. To je bilo
suludo, i zbilja me nije bilo briga za to. Bit ću onoliko
neodgovorna koliko se u Forksu dade biti. Neću se jedina
držati ispraznog sporazuma. Provođenje vremena uz
Jacoba pritom je tek neočekivano velika pogodnost.
Billy se još nije bio vratio, pa nismo morali krišom
istovariti današnji plijen. Čim smo sve položili na plastični
pod kraj Jacobove kutije s alatom, smjesta je prionuo
na posao, i dalje pun priče i smijeha dok je prstima
stručno prebirao po komadima metala pred sobom.
Jacob je imao zadivljujuće vješte prste. Izgledali su mi
preveliki za osjetljive zadatke koje izvode lako i precizno.
Pri radu je izgledao gotovo elegantno. Na nogama je djelovao
suprotno; tada bi zbog visine i krupnih stopala bio
gotovo jednako opasan kao ja.
Quil i Embry nisu se pojavili. Možda su njegovu jučerašnju
prijetnju stvarno ozbiljno shvatili.
Dan je prebrzo prošao. Vani, pred ulazom u garažu,
smračilo se prije nego što sam očekivala, a onda smo
začuli kako nas Billy zove.
Skočila sam na noge da pomognem Jacobu da pospremi
i zastala, ne znajući što smijem taknuti.
“Ma, pusti”, rekao je. “Još mislim raditi kasnije navečer.”
“Samo nemoj zaboraviti zadaću i sve to”, rekla sam,
osjećajući blagu grižnju savjesti. Nisam htjela da ima
problema zbog ovoga. Taj plan vrijedio je samo za mene.
“Bella?”
Oboje smo naglo podigli glave kad je Charliejev poznati
glas dopro kroz šumarak, zvučeći kao da dopire
bliže od kuće.
“A, kvragu”, promrsila sam. “Stižem!”, viknula sam
prema kući.
“Idemo.” Jacob se osmjehnuo, uživajući u tajnovitosti.
Ugasio je svjetlo, oslijepivši me na trenutak. Jacob
me uhvatio za ruku, izvukao iz garaže i proveo kroz šumicu,
koracima lako pronalazeći poznatu stazu. Ruka
mu je bila gruba, i vrlo topla.
Usprkos stazi, oboje smo se spoticali pri hodu u mraku.
I tako smo se oboje glasno smijali kad nam je kuća
izašla na vidik. Smijeh nije prodirao duboko; bio je lagan
i površan, ali svejedno ugodan. Bila sam sigurna da
Jacob ne opaža natruhu histerije u njemu. Nisam bila
navikla na smijeh, pa mi se u isti mah činio kao nešto
ispravno i nešto jako pogrešno.
Charlie je stajao pod malim stražnjim trijemom, a
Billy je sjedio u vratima iza njega.
“Hej, tata”, oboje smo rekli u isti mah, zbog čega smo
opet prasnuli u smijeh.

Charlie se u čudu zagledao o mene, a onda je još opazio
i da me Jacob drži za ruku.
“Billy nas je pozvao na večeru”, rekao je je Charlie,
sav smeten.
“Moj supertajni recept za špagete. Prenosi se s koljena
na koljeno”, smrtno ozbiljno rekao je Billy.
Jacob je frknuo. “Ne bih rekao da ragu postoji baš
tako dugo.”
U kući je bila gužva. Došao je i Harry Clearwater, s
obitelji – suprugom Sue, koje sam se nejasno sjećala iz
djetinjstva, s ljetovanja u Forksu, te dvoje djece. Leah je
išla u četvrti razred kao i ja, ali bila je godinu dana starija.
Bila je egzotično lijepa – savršene bakrenaste kože,
sjajne crne kose, trepavica poput perušaka – i sva zauzeta.
Kad smo ušli u kuću, bila je na Billyjevom telefonu,
s kojeg više nije sišla. Sethu je bilo četrnaest godina; s
obožavanjem je upijao svaku Jacobovu riječ.
Bilo nas je previše da svi stanemo za kuhinjski stol,
pa su Charlie i Harry iznijeli stolice u dvorište, i svi smo
jeli špagete s krila pri slabom svjetlu s Billyjevih otvorenih
vrata. Muškarci su razgovarali o utakmici, a Harry
i Charlie dogovarali su se za pecanje. Sue je zadirkivala
muža zbog povišenog kolesterola i neuspješno ga nastojala
natjerati da od stida pojede nešto zeleno i lisnato. Jacob je
pričao uglavnom sa mnom i Sethom, koji bi mu stidljivo
upadao u riječ kad god bi mu se učinilo da bi ga Jacob
mogao zaboraviti. Charlie me promatrao zadovoljnim, ali
opreznim očima, nastojeći pritom biti neupadljiv.
Bilo je glasno, a katkad i zbunjujuće, jer su svi govorili
preko svih ostalih, a smijeh jednoj šali prekidao je
pričanje druge. Nisam morala puno govoriti, ali stalno
sam se smiješila, i to samo zato jer mi je tako odgovaralo.
Nisam htjela otići odande.
Ipak, ovo je bila država Washington, pa je neizbježna
kiša napokon prekinula druženje; Billyjeva dnevna
soba bila je premala da u njoj nastavimo. Harry je doveo
Charlieja ovamo, pa smo se skupa u mom kamionetu
odvezli natrag kući. Pitao me kako sam provela dan, a ja
sam mu uglavnom rekla istinu – da sam išla s Jacobom
tražiti dijelove, a zatim ga gledala kako radi u garaži.
“Misliš da ćeš ga opet posjetiti u dogledno vrijeme?”,
upitao me, trudeći se zvučati nehajno.
“Sutra poslije škole”, priznala sam mu. “Ponijet ću
zadaću sa sobom, ne brini.”
“Pazi da je ne zaboraviš”, naredio mi je, nastojeći prikriti
zadovoljstvo onim što čuje.
Uplašila sam se po povratku kući. Nisam htjela u svoju
sobu. Toplina Jacobove bliskosti gubila se, a tjeskoba
je bez nje jačala. Bila sam sigurna da neću uspjeti mirno
prospavati dvije noći za redom.
Da odgodim odlazak na počinak, provjerila sam email;
imala sam novu poruku od Reneé.
Pisala mi je kako je provela dan, kako se učlanila u
novi klub čitatelja namjesto tečaja meditacije s kojeg se
netom ispisala, kako je tjedan dana radila na zamjeni u
drugom razredu, kako joj nedostaju djeca iz vrtića. Napisala
je da Philu odgovara novo radno mjesto trenera, te da
planiraju otići u Disney World na drugi medeni mjesec.
A ja sam opazila da sve to zvuči kao dnevnički zapis,
umjesto kao pismo drugoj osobi. Proželo me kajanje,
ostavljajući neugodne žaoke za sobom. Kakva sam ja to kći.
Brzo sam joj odgovorila, komentirajući svaki dio njezinog
pisma, pridodajući štošta o sebi – opise druženja
uz špagete kod Billyja, kako sam gledala Jacoba dok pravi
korisne stvari od komadića metala s divljenjem i blagom
zavišću.

Nisam spominjala promjenu u ovom pismu
u odnosu na ona koja je primala proteklih mjeseci.
Jedva da sam se sjećala što sam joj napisala koliko prije
tjedan dana, ali bila sam sigurna da nije bilo naročito susretljivo.
Što sam više razmišljala o tome, više me pekla
savjest; stvarno, sigurno sam je jako zabrinula.
Ostala sam iznimno dugo budna nakon toga, pišući
više zadaća nego što je bilo baš nužno. Ali ni manjak sna
ni vrijeme provedeno uz Jacoba – gotovo sretno, na površan
način – nije moglo odagnati ružan san dvije noći
uzastopce.
Probudila sam se dršćući. Jastuk mi je prigušio vrištanje.
Dok se slabo jutarnje svjetlo probijalo kroz maglu na
mom prozoru, ukočeno sam ležala u krevetu i nastojala
se otresti sna. Sinoć je došlo do male promjene, pa sam
se usredotočila na nju.
Sinoć nisam bila sama u šumi. Tamo je bio i Sam
Uley – čovjek koji me odnio sa šumskoga tla one noći
na koju nisam mogla svjesno misliti. Bila je to neobična,
neočekivana promjena. Tamne su mu oči bile iznenađujuće
neprijazne, pune neke tajne koju očito nije htio podijeliti
sa mnom. Gledala sam u njega koliko god mi je
to mahnita potraga dopuštala; uza svu uobičajenu paniku,
bilo mi je nelagodno što je i on tu. Možda je to bilo
i stoga što sam krajičkom oka opazila da njegov lik, dok
ne gledam u njega, nekako podrhtava i da se mijenja. Pa
ipak, samo je stajao i gledao. Za razliku od našeg susreta
u stvarnosti, nije se ponudio da mi pomogne.
Charlie je za doručkom zurio u mene, a ja sam se trudila
da ga zanemarim. Valjda sam to i zaslužila. Nisam
mogla očekivati da ne brine. Vjerojatno će tjedni morati
proći prije no što prestane iščekivati povratak zombija,
a ja ću se samo morati truditi da mi to ne smeta. Napokon,
i ja bih na njegovom mjestu iščekivala povratak
zombija. Dva dana teško da su dovoljna da me se proglasi
izliječenom.
U školi je bilo obrnuto. Sad kad sam obraćala pozornost,
bilo je očito da me ovdje niko ne gleda.
Sjetila sam se svoga prvog dana u gimnaziji Forks –
moje očajničke želje da posivim, da se stopim s mokrim
betonom pločnika, kao golemi kameleon. Godinu dana
kasnije, kao da mi se to i ostvarilo.
Bilo je kao da me nema. Čak su i nastavnici prelazili
pogledom preko moje klupe kao da je prazna.
Cijelo sam jutro osluškivala ljude, ponovno u stanju
čuti glasove oko sebe. Pokušala sam pohvatati što ima
nova, ali razgovori su bili tako nevezani da sam odustala.
Jessica me nije pogledala kad sam sjela kraj nje na
satu algebre.
“Hej, Jess”, rekla sam joj, hineći opuštenost. “Kako si
provela ostatak vikenda?”
Sumnjičavo me pogledala. Pa je li stvarno još ljuta?
Ili se samo nema živaca baktati s luđakinjom?
“Super”, odgovorila je i opet se udubila u udžbenik.
“Drago mi je”, promrmljala sam.
Izraz hladno držanje kao da je na neki način bio doslovce
tačan. Osjećala sam kako iz rešetki na podu puše
topli zrak, ali i dalje mi je bilo zima. Skinula sam jaknu
sa svog naslona i opet je obukla.
Čevrti sat nije mi završio na vrijeme, pa je stol za
kojim sam uvijek sjedila za vrijeme ručka bio pun kad
sam napokon stigla. Tu su bili Mike, Jessica i Angela,
141
Conner, Tyler, Eric i Lauren. Katie Marshall, crvenokosa
cura iz drugog razreda koja je živjela odmah iza ugla,
sjedila je s Ericom, a Austin Marks – stariji brat dečka
koji mi je dao motocikle – bio je do nje. Upitala sam se
koliko oni dugo već tu sjede, i nisam se mogla sjetiti je li
danas prvi put, ili im je to već uvriježena navika.

Polako sam sama sebi išla na živce. Prošlo polugodište
stvarno kao da sam provela u naftalinu.
Niko me nije pogledao kad sam sjela do Mikea,
premda je stolica resko zacviljela po linoleumu kad sam
je povukla.
Pokušala sam razabrati o čemu razgovoraju.
Mike i Conner pričali su o sportu, pa sam smjesta
digla ruke od toga.
“Gdje je Ben danas?”, pitala je Lauren Angelu. Naćulila
sam zainteresirano uši. Upitala sam se znači li to da
su Angela i Ben još uvijek skupa.
Jedva sam prepoznala Lauren. Ošišala je svu onu plavu
kosu, tanku poput kukuruzne svile – sad je nosila
tako kratku frizuricu da joj je tjeme bilo ošišano kao u
dječaka. Kako čudno od nje. Da sam bar znala razlog za
to. Da joj se nije žvakaća guma zaplela u kosu? Da ju nije
prodala? Da je nisu svi oni koje je imala naviku tlačiti
ulovili iza dvorane i skalpirali? Zaključila sam da ne bi
bilo fer od mene da je sada sudim prema svome ranijem
stavu. Ko zna, možda se pretvorila u dragu osobu.
“Ben ima želučanu gripu”, rekla je Angela onim svojim
tihim, smirenim glasom. “Nadam se da je to nešto što
će proći za dvadeset četiri sata. Sinoć mu je bilo jako loše.”
I Angela je promijenila frizuru. Prerasla je slojeve.
“Što ste vas dvije radile za vikend?”, upitala nas je Jessica,
zvučeći kao da je nije briga za odgovor. Kladim se da
joj je to samo bio uvod, da može početi priču o sebi. Upitala
sam se bi li spomenula Port Angeles dok sjedim dva
mjesta dalje? Jesam li tako nevidljiva da nikom ne bi bilo
neugodno razgovarati o meni dok sam prisutna?
“Zapravo, mislili smo otići na izlet u subotu, ali...
predomislili smo se”, rekla je Angela. U glasu joj je bilo
neke napetosti koja mi je privukla pažnju.
Kod Jess to baš i nije bio slučaj. “Baš šteta”, rekla je,
spremajući se početi s vlastitom pričom. Ali ja nisam
bila jedina koja je pozorno slušala.
“Što se dogodilo?”, znatiželjno je upitala Lauren.
“Pa”, rekla je Angela, s više oklijevanja nego inače,
makar je uvijek bila suzdržana, “odvezli smo se na sjever,
gotovo do termalnih izvora – ima jedno dobro mjesto
otprilike na kilometar i pol uz stazu. Ali, kad smo bili na
pola puta donde... vidjeli smo nešto.”
“Vidjeli ste nešto? Što?” Lauren je skupila blijede
obrve. Sada mi se činilo da čak i Jess sluša.
“Ne znam”, rekla je Angela. “Mislimo da je to bio
medvjed. Crno stvorenje, u svakom slučaju, ali izgledalo
nam je... preveliko.”
Lauren je prezirno frknula. “Ma daj, nemoj sad još i
ti!” Pogled joj je postao podrugljiv, a ja sam odlučila da
joj ne moram davati drugu priliku. Karakter joj se očito
nije promijenio onoliko koliko i kosa. “Tyler mi je prošli
tjedan pokušao prodati tu foru.”
“Nema medvjeda tako blizu turističkom naselju”, rekla
je Jessica, stajući na stranu Lauren.
“Zbilja”, usprotivila se tiho Angela i pogledala u stol.
“Stvarno smo ga vidjeli.”
Lauren se stala cerekati. Mike je i dalje pričao s
Connerom, ne obraćajući pažnju na djevojke.

“Ne, ima ona pravo”, nestrpljivo sam se umiješala. “Baš
jučer smo imali jednog planinara u trgovini koji je također
vidio tog medvjeda, Angela. Rekao je da je bio golem
i mrk, i da se nalazio sasvim blizu mjesta, zar ne, Mike?”
Trenutno je zavladala tišina. Svaki par očiju za stolom
okrenuo se zgranuto prema meni. Nova djevojka,
Katie, zinula je kao da je upravo na svoje oči ugledala
eksploziju. Svi su se ukočili.
“Mike?”, promrmljala sam, obamrla od nelagode.
“Sjećaš se onog tipa koji je pričao o medvjedu?”
“J-jasno”, promucao je Mike nakon trenutka-dva.
Nisam znala zašto me tako čudno gleda. Pa razgovaram
s njim na poslu, je l’ tako? Nije li tako? Mislila sam da
je tako...
Mike je došao sebi. “Aha, bio je jedan tip koji je rekao
da je vidio golemog mrkog medvjeda na samoj stazi
– većeg od grizlija”, potvrdio je.
“Hmf.” Lauren se okrenula prema Jessici, ukočila ramena
i promijenila temu.
“Jesu li ti se javili s USC-ja?”, upitala ju je.
Svi ostali također su pogledali u stranu, osim Mikea
i Angele. Angela mi se oprezno osmjehnula, a ja sam joj
brže-bolje uzvratila smiješkom.
“Onda, što si ti radila za vikend, Bella?”, upitao me
Mike, radoznalo, ali neobično suzdržano.
Svi osim Lauren opet su pogledali u mene, da čuju
što ću odgovoriti.
“U petak navečer Jessica i ja otišle smo u Port Angeles
u kino. A onda sam subotu popodne i gotovo cijelu
nedjelju provela dolje u La Pushu.”
Pogledi su načas prešli na Jessicu, a onda se opet uprli
u mene. Jess se ozlojedila. Upitala sam se ne želi li ona to
da iko zna da je bila vani sa mnom, ili tek želi sama biti
ta koja će ispričati tu priču.
“Koji ste film gledale?”, upitao me Mike, polako se
smješkajući.
“Slijepu ulicu – onaj sa zombijima.” Široko sam se,
poticajno osmjehnula. Možda se dio štete koju sam počinila
ovih prethodnih zombijevskih mjeseci još i dade
popraviti.
“Čuo sam da je taj strašan. Je li vam bio?” Mike je
žarko želio nastaviti razgovor.
“Bella je morala izaći na kraju, koliko se utronjala”,
ubacila se Jessica s posprdnim smiješkom.
Kimnula sam glavom, nastojeći izgledati postiđeno.
“Bio je prilično strašan.”
Mike mi do kraja ručka nije prestao postavljati pitanja.
Ostali su se polako počeli vraćati vlastitim razgovorima,
iako su me i dalje često pogledavali. Angela je
pričala uglavnom s Mikeom i sa mnom, a kad sam ustala
odnijeti pladanj, pošla je za mnom.
“Hvala ti”, rekla je tiho kad smo se udaljile od stola.
“Na čemu?”
“Što si se javila, što si stala na moju stranu.”
“Nema na čemu.”
Zabrinuto me pogledala, ali ne onako uvredljivo, kao
da misli da sam skrenula. “Jesi li ti dobro?”
Zbog ovoga sam se odlučila za Jessicu, a ne za Angelu
– premda mi je Angela oduvijek bila draža – za subotnji
izlazak u kino u ženskom društvu. Angela je bila odviše
pronicljiva.
“Nisam sasvim”, priznala sam joj. “Ali malo mi je bolje.”
“Drago mi je”, rekla je. “Nedostajala si mi.”

Lauren i Jessica uto su prošetale pokraj nas, i čula
sam kako Lauren glasno šapće: “O, divota jedna. Bella
se vratila.”
Angela je zakolutala očima prema njima, i obodrila
me smiješkom.
Uzdahnula sam. Bilo mi je kao da opet počinjem ispočetka.
“Koji je danas datum?”, odjednom sam je upitala.
“Devetnaesti januar.”
“Hmm.”
“Zašto pitaš?”, upitala me Angela.
“Jučer je bilo godinu dana od mog prvog dana u ovoj
školi”, zamišljeno sam joj rekla.
“Ništa se nije naročito promijenilo”, promrmljala je
Angela, gledajući za Lauren i Jessicom.
“Znam”, složila sam se. “Baš sam i ja to pomislila.”



Kraj sestog poglavlja!

7. PONAVLJANJE

Nisam bila sigurna kojeg vraga radim ovdje.
Nastojim li ja to sebe otjerati natrag u zombijevsku
obamrlost? Zar sam postala mazohist – stekla sklonost
prema mučenju? Trebala sam se odvesti ravno dolje u La
Push. Uz Jacoba sam se osjećala mnogo, mnogo zdravije.
Ovo mi nije bio zdrav potez.
Ali nastavila sam polako voziti obraslim prilaznim
putem što je zavijao kroz drveće nadvijeno nada me kao
zeleni, živi tunel. Ruke su mi se tresle, pa sam čvršće
stegnula upravljač.
Znala sam da je mora donekle razlog ovom postupku;
sad kad sam se stvarno probudila, ništavilo onog sna
tištalo mi je živce kao pas što glođe kost. Imala sam što
potražiti. Nedosežan i nemoguć, nemaran i nehajan...
ali on je tamo negdje, gdje god već bio. Morala sam u to
vjerovati.
Drugi je razlog bio čudan osjećaj ponavljanja koji
sam danas osjetila u školi, podudarnost datuma. Dojam
da počinjem ispočetka – da bi možda moj prvi dan u
školi tako prošao da sam tog popodneva doista bila najneobičnija
osoba u kantini.
Riječi su mi bezvučno prolazile glavom, kao da ih
čitam, umjesto da slušam kako se izgovaraju:
Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao.
Lagala sam sebi kad sam povod svom dolasku ovamo
razdijelila samo na dva dijela. Nisam htjela priznati onaj
najsnažniji poriv. Jer bio je mentalno neuračunljiv.
Ruku na srce, htjela sam opet čuti njegov glas, kao u
onoj čudnoj obmani u petak navečer. U tom kratkom
trenutku, kad mu je glas dopro ne iz mog svjesnog pamćenja,
nego iz nekog drugog dijela mene, kad mu je glas
bio savršen i tečan kao med, a ne tek blijedi odjek koji
bi mi sjećanje obično podastrlo, mogla sam ga se sjećati
bez boli. Nije to potrajalo; bol me sustigla, kao što će
me sigurno sustići i nakon ovog blesavog poteza. Ali ti
dragocjeni trenuci kad ga mogu opet čuti neodoljivo su
me mamili. Morala sam nekako ponoviti to iskustvo...
ili napadaj, bolje rečeno.
Nadala sam se da je déjà vu ključan. Zato sam krenula
prema njegovoj kući, gdje nisam bila još od svoje
zlosretne proslave rođendana, prije toliko mjeseci.
Gusto, gotovo prašumsko raslinje polako je puzalo
kraj mojih prozora. Put je zavijao li zavijao. Ubrzala
sam, postajući nervozna. Koliko se dugo ja to već vozim?
Zar nisam već trebala stići do kuće? Prilazni put bio je
tako zarastao da ga nisam mogla prepoznati.
Što ako je ne uspijem naći? Zadrhtala sam. Što ako
uopće nema opipljiva dokaza?

A onda je naišao procjep u drveću koji sam tražila,
makar ne onako istaknut kao prije. Raslinju tu nije dugo
trebalo da zauzme svaki pedalj nebranjene zemlje. Visoka
paprat raširila se travnjakom oko kuće, tiskajući se
oko cedrovih debala, čak i oko širokog trijema. Izgledalo
je kao da su tratinu poplavili zeleni, pernati valovi do
visine struka.
I kuća je bila tu, ali nije bila kao prije.
Premda se izvana ništa nije promijenilo, praznina je
vrištala iz pustih prozora. Bilo je jezivo. Prvi put otkako
sam vidjela tu prekrasnu kuću, izgledala je kao stanište
kakvo dolikuje vampirima.
Naglo sam zakočila i pogledala u stranu. Bojala sam
se prići bliže.
Ali ništa se nije dogodilo. Nisam začula nikakav glas u glavi.
Tako sam ostavila motor da radi i iskočila u more
paprati. Možda ako priđem, kao u petak navečer...
Polako sam krenula prema golom, ispražnjenom pročelju,
dok mi je kamionet utješno brundao iza leđa. Zastala
sam pred stubama trijema, jer tu nije bilo ničega. Ni traga
zaostalom osjećaju njihova boravka... njegova boravka.
Kuća je čvrsto stajala, ali malo mi je značila. Svojim opipljivim
postojanjem neće suzbiti ništavilo iz noćnih mora.
Nisam prišla bliže. Nisam htjela pogledati kroz prozore.
Nisam bila sigurna što bi mi bilo teže vidjeti. Ako
su sobe prazne, ako prazno ječe od poda do stropa, to će
me svakako zaboljeti. Kao na bakinom pogrebu, kad je
majka tražila da ostanem vani dok je lijes bio otvoren.
Rekla mi je da ne moram vidjeti baku takvu, sjećati je se
takve, umjesto žive.
Ali zar ne bi bilo gore da nema nikakve promjene?
Da kaučevi stoje gdje sam ih zadnji put vidjela, da su
slike na zidovima – još gore, da je glasovir još na svom
niskom podiju? Jedino kad od kuće više ne bi bilo ni
traga osjećala bih se gore nego da vidim kako ih nikakva
imovina nije vezivala uz ovo mjesto. Da je sve ostalo iza
njih, netaknuto i zaboravljeno.
Baš poput mene.
Okrenula sam leđa toj zjapećoj praznini i požurila u
kamionet. Gotovo sam potrčala. Jedva sam čekala otići,
vratiti se u ljudski svijet. Osjećala sam se užasno prazno,
i htjela sam vidjeti Jacoba. Možda dobivam neku novu
bolest, novu ovisnost, sličnu prijašnjoj tuposti. Baš me
briga. Natjerala sam kamionet da vozi najbrže što može
dok sam jurila po svoj šut.
Jacob me čekao. Grudi su mi se opustile čim sam ga
ugledala, olakšavši mi disanje.
“Hej, Bella”, dobacio mi je.
Nasmiješila sam se s olakšanjem. “Hej, Jacobe.” Mahnula
sam Billyju, koji me gledao s prozora.
“Idemo na posao”, rekao je Jacob tiho, ali željno.
Nekako sam se uspjela nasmijati. “Ozbiljno ti nisam
već dojadila?”, upitala sam ga. Sigurno se već polako pita
koliko očajno žudim za društvom.
Jacob me odveo oko kuće do svoje garaže.
“Ne. Nisi još.”
“Molim te, reci mi kad ti počnem ići na živce. Ne bih
ti htjela biti na smetnji.”
“Okej.” Nasmijao se, toplo i grleno. “Samo, nemoj se
nadati da će to biti uskoro.”
Kad sam ušla u garažu, šokirala sam se vidjevši gdje
crveni motor stoji uspravno i izgleda kao motocikl,
umjesto kao hrpa iskrivljenog metala.
“Jake, ti si nevjerojatan”, rekla sam bez daha/

Opet se nasmijao. “Sav se uživim kad sebi postavim
neki zadatak.” Slegnuo je ramenima. “Da imam i mrvicu
mozga u glavi, malo bih odugovlačio s poslom.”
“Zašto?”
Spustio je pogled i pričekao tako dugo da sam se upitala
je li uopće čuo moje pitanje. Napokon, upitao me:
“Bella, kad bih ti rekao da ne mogu popraviti te motore,
što bi rekla na to?”
Ni ja mu nisam odmah odgovorila, pa me pogledao
u lice, da vidi kakav izraz imam.
“Rekla bih ti... šteta, ali sigurna sam da možemo naći
i nekog drugog posla. Ako stvarno ne bude izbora, možemo
čak pisati zadaću.”
Jacob se nasmiješio, a ramena su mu se opustila. Sjeo
je kraj motora i dohvatio francuski ključ. “Znači, misliš
da ćeš nastaviti dolaziti nakon što posao bude gotov?”
“To si me htio pitati?” Odmahnula sam glavom.
“Dobro, hajde, izrabljujem tvoje izuzetno slabo plaćene
mehaničarske sposobnosti. Ali dokle god mi budeš davao
da dolazim, bit ću ovdje.”
“U nadi da ćeš opet vidjeti Quila?”, podsmjehnuo
mi se.
“Pročitao si me.”
Zahihotao se. “Stvarno ti je ugodno provoditi vrijeme
sa mnom?”, upitao me u čudu.
“Da samo znaš koliko. A to ću ti i dokazati. Sutra
moram na posao, ali u srijedu ćemo raditi nešto što
nema veze s mehanikom.”
“Kao na primjer?”
“Nemam pojma. Možemo otići do mene, da ne dođeš u
napast da se sav uživljavaš. Možeš ponijeti domaću zadaću
– sigurno već zaostaješ, jer znam da je tako sa mnom.”

“Zadaća ti je dobra ideja.” Složio je facu, a ja sam se
upitala što sve zapostavlja da bude sa mnom.
“Da”, složila sam se. “Moramo tu i tamo početi biti
odgovorni, da Billy i Charlie ne prestanu tako blagonaklono
gledati na nas.” Pokazala sam na nas dvoje kao
cjelinu. To mu se svidjelo – ozario se.
“Zadaću jedanput tjedno?”, predložio je.
“Možda bolje dvaput”, predložila sam, sjetivši se hrpe
koju sam koliko jučer dobila.
Teško je uzdahnuo. Zatim je preko kutije s alatom
dohvatio papirnatu vrećicu iz trgovine. Izvadio je dvije
limenke kole, otvorio jednu i pružio mi je. Otvorio je
drugu i svečano je podigao.
“Za odgovornost”, nazdravio je. “Dvaput tjedno.”
“I neodgovornost svih ostalih dana”, naglasila sam.
Široko se osmjehnuo i kucnuo se limenkom o moju.
Stigla sam kući kasnije nego što sam namjeravala i
otkrila da je Charlie naručio picu, umjesto da me čeka.
Nije mi dopustio da se ispričam.
“Ne smeta mi”, kazao mi je. “Ionako zaslužuješ odmor
od tog silnog kuhanja.”
Znala sam da mu je samo laknulo što se i dalje ponašam
normalno, pa ne želi izazivati vraga.
Provjerila sam e-mail prije nego što ću se latiti zadaće,
i zatekla novo, dugo pismo od Renée. Bila je presretna
zbog svake sitnice koju sam joj povjerila, pa sam joj
poslala još jedan iscrpan prikaz svoga dana. Svega osim
motocikala. Čak bi se i vesela Renée lako mogla uzrujati
zbog njih.
U utorak je u školi bilo i ugodno i neugodno. Angela
i Mike bili su me spremni dočekati objeručke – spremno
prijeći preko nekoliko mjeseci mojeg začudnog ponašanja.
Jess se snažnije odupirala. Upitala sam se treba li joj
formalna pismena isprika zbog incidenta u Port Angelesu.
Mike je na poslu bio živahan i razgovorljiv. Kao da je
u sebi sačuvao cijelo polugodište razgovora, koji su tek
sada mogli pokuljati iz njega. Otkrila sam da se mogu
smješkati i smijati s njim, premda mi to nije dolazilo s
onakvom lakoćom kao uz Jacoba. Sve je djelovalo bezopasno
do zatvaranja.
Mike je stavio u vrata znak da smo zatvoreni, a ja sam
složila prsluk i stavila ga pod pult.
“Baš nam je bilo zabavno večeras”, sretno je rekao Mike.
“Aha”, složila sam se, iako bi mi bilo mnogo draže da
sam provela popodne u garaži.
“Baš je šteta što si morala ranije izaći s filma prošli
tjedan.”
Malo me zbunio slijed njegovih misli. Slegnula sam
ramenima. “Kad sam papak, očito.”
“Hoću reći, trebala bi otići na neki bolji film, neki
koji bi ti se svidio”, pojasnio mi je.
“O”, promrmljala sam, i dalje zbunjena.
“Kao, na primjer, ovog petka. Sa mnom. Možemo
pogledati nešto što uopće nije strašno.”
Ugrizla sam se za usnu.
Nisam htjela zabrljati odnos s Mikeom, kad je on bio
jedan od rijetkih ljudi spremnih da mi oproste što sam
bila luda. Ali ovo mi je opet djelovalo odviše poznato.
Kao da se prošla godina uopće nije dogodila. Bilo mi je
krivo što se ovaj put ne mogu izvući na Jessicu.
“Misliš, kao izlazak?”, upitala sam ga. Sada je vjerojatno
najpametnije bilo istjerati sve na čistac. Da stvari
budu jasne.

Razabrao je ton moga glasa. “Ako tako želiš. Ali ne
mora to biti tako.”
“Ja ne idem na izlaske”, polako sam rekla, shvativši
koliko je to tačno. Cijeli taj svijet djelovao mi je nemoguće
daleko.
“Samo prijateljski?”, predložio je. Bistre plave oči
više mu nisu bile tako revne. Nadala sam se da iskreno
misli da svejedno možemo biti prijatelji.
“To bi mi bilo drago. Ali zapravo već imam planove
za ovaj petak, pa može idući tjedan?”
“Što si mislila raditi?”, upitao me, manje nehajno
nego što mislim da je htio zvučati.
“Zadaću. Imam... dogovoreno zajedničko učenje.”
“A tako. Okej. Možda idući tjedan.”
Ispratio me do auta, manje ushićen nego prije. To me
tako jasno podsjetilo na prve mjesece koje sam provela
u Forksu. Prošla sam puni krug, i sad mi je sve djelovalo
kao odjek – prazan odjek, lišen nekadašnje zanimljivosti.
Sutradan navečer Charlie se nije ni najmanje iznenadio
kad je zatekao Jacoba i mene ispružene na podu
dnevne sobe s udžbenicima svuda oko nas. Očito su on
i Billy razgovarali nama iza leđa.
“Hej, djeco”, rekao je, a pogled mu je odlutao prema
kuhinji. Miris lazanja koje sam cijelo popodne pripremala
– dok je Jacob gledao i povremeno kušao – dopirao
je kroz hodnik; bila sam dobra, i nastojala sam se iskupiti
za sve one pice.
Jacob je ostao na večeri i odnio tanjur lazanja kući,
za Billyja. Preko volje je dodao još jednu godinu mojoj
dogovornoj životnoj dobi zato što dobro kuham.
Petak smo proveli u garaži, a subotu, nakon što sam
odradila smjenu kod Newtona, opet uz zadaću. Charlie
je dotad već stekao dovoljno povjerenje u moje mentalno
zdravlje da provede dan u pecanju s Harryjem. Kad
se vratio, bili smo sve završili – osjećajući se baš razborito
i zrelo zbog toga – i gledali Mehanička čudovišta na
kanalu Discovery.
“Mislim da bih trebao kući”, uzdahnuo je Jacob.
“Nisam mislio da je ovako kasno.”
“Okej, može”, progunđala sam. “Odvest ću te kući.”
Nasmijao se mom nevoljkom izrazu lica – kao da mu
je bilo drago zbog toga.
“Sutra, opet na posao”, rekla sam čim smo se sklonili
u kamionet. “Kada bi htio da dođem?”
U smiješku kojim mi je odgovorio bilo je neobjašnjiva
uzbuđenja. “Prvo ću te nazvati, dobro?”
“Može.” Namrštila sam se, pitajući što se to sprema.
On se samo šire osmjehnuo.
Sutradan ujutro pospremila sam kuću – čekajući
da Jacob nazove i nastojeći se riješiti najnovije more.
Okružje se sinoć promijenilo. Odlutala sam u široko
more paprati prošarano golemim jelama. Nije bilo ničega
više, a ja sam se izgubila i stala besciljno tumarati,
sama, u potrazi za ništavilom. Bila sam silno ljuta na
sebe zbog onog glupog izleta prošli tjedan. Istjerala sam
taj san iz svijesti, nadajući se da će ostati negdje iza brave
i da nikad više neće pobjeći odande.
Charlie je pred kućom prao policijski automobil, pa
sam, kad je zazvonio telefon, odložila četku za toalet i
otrčala u prizemlje da se javim.
“Halo?”, rekla sam zadihano.
“Bella”, rekao je Jacob čudnim, službenim glasom.
“Hej, Jake.”

“Držim da imamo... dogovoreno”, rekao je, tonom
punim prikrivenog značenja.
Trebala mi je sekunda da shvatim. “Gotovi su? Pa ne
mogu vjerovati!” Kako se to savršeno poklopilo. Trebalo
mi je nešto da mi odvuče pažnju od noćnih mora i ništavila.
“Aha, voze i sve to.”
“Jacobe, ti si apsolutno, bez ikakve sumnje, najnadarenija
i najdivnija osoba koju poznajem. Ovim si zaslužio
još deset godina.”
“Kul! Sad sam sredovječan.”
Nasmijala sam se. “Odmah stižem!”
Bacila sam pribor za čišćenje u ormarić u kupaonici
i dohvatila jaknu.
“Ideš se vidjeti s Jakeom”, rekao je Charlie kad sam
protrčala kraj njega. To baš i nije bilo pitanje.
“Aha”, odvratila sam mu i uskočila u kamionet.
“Poslije idem u postaju”, dobacio je Charlie za mnom.
“Okej”, viknula sam mu i okrenula ključ.
Charlie je rekao još nešto, ali nisam ga jasno čula od
rike motora. Nešto kao: “Gdje gori?”
Parkirala sam kamionet uz kuću Blackovih, blizu šumice,
da lakše iskrademo motore. Kad sam izašla, jarka
mi je boja zapela za oko – dva sjajna motocikla, jedan
crven, drugi crn, stajala su skrivena pod omorikom, nevidljiva
iz kuće. Jacob je bio spreman.
Modre su mašnice bile zavezane oko oba upravljača.
Upravo sam se smijala tome kad je Jacob istrčao iz kuće.
“Spremna?”, upitao me ispod glasa, dok su mu se oči
krijesile.
Pogledala sam preko njegovog ramena. Nisam vidjela
ni traga od Billyja.
“Jesam”, rekla sam, ali nisam bila više onoliko uzbuđena
kao prije; sad sam pokušavala zamisliti sebe kako
doista vozim motocikl.
Jacob je s lakoćom utovario motore u kamionet, pažljivo
ih položivši na bok da se ne vide.
“Idemo”, rekao je, glasom neobično visokim od uzbuđenja.
“Znam jedno savršeno mjesto – tamo nas niko
neće uloviti.”
Odvezli smo se na jug iz mjesta. Zemljana je cesta
zalazila i izlazila iz šume – katkad se ne bi vidjelo ništa
osim drveća, a onda bi odjednom naišao zadivljujući
pogled na Tihi okean, prostrt do obzorja, tamnosiv pod
oblacima. Nalazili smo se iznad obale, vrhom litica koje
su ovdje opasavale plažu, i činilo se da pogled seže unedogled.
Vozila sam polako, da mogu tu i tamo sa sigurnošću
pogledati preko pučine, jer se cesta primaknula bliže
rubu obalnih litica. Jacob je pričao o tome kako je završio
motore, ali opisivanje mu je postalo tehničke naravi,
tako da ga nisam pažljivo slušala.
Tada sam opazila četiri lika koji stoje na stjenovitoj
izbočini, preblizu provaliji. Izdaleka im nisam mogla
odrediti dob, ali pretpostavila sam da su muškarci.
Premda je danas bilo prohladno, činilo mi se da na sebi
imaju samo kratke hlačice.
Dok sam ih gledala, najviši od njih prišao je bliže
rubu litice. Automatski sam usporila i postavila stopalo
iznad papučice kočnice.
A onda se taj čovjek bacio u ponor.
“Ne!”, viknula sam i tvrdo zakočila.
“Što je bilo?”, viknuo je i Jacob, prepavši se.
“Onaj tip – upravo je skočio s litice! Zašto ga nisu
spriječili? Moramo nazvati hitnu!” Smjesta sam otvorila
vrata i krenula van, što uopće nije imalo smisla. Do telefona
sam najbrže mogla stići tako da se odvezem natrag
do Billyja. Ali nisam mogla vjerovati što sam to upravo
vidjela. Možda sam se podsvjesno nadala da ću vidjeti
nešto drugo ako mi ne bude smetalo vjetrobransko staklo.
Jacob se nasmijao, a ja sam se naglo okrenula i mahnito
zagledala u njega. Kako samo može biti tako oguglao,
tako hladnokrvan?
“Oni samo skaču sa stijena, Bella. Rekreativno. U La
Pushu nema shopping-centra, znaš.” Zadirkivao me, ali
u glasu mu se čula čudna nota ozlojeđenosti.
“Skaču sa stijena?”, ošamućeno sam ponovila za njim.
Gledala sam u nevjerici kako i drugi lik pristupa rubu,
zastaje, a onda vrlo elegantno skače u prazninu. Činilo
mi se da pada cijelu vječnost, a zatim je glatko prosjekao
tamnosive valove u dubini.
“Opa. Kako je visoko.” Naslonila sam se, još uvijek
razrogačeno gledajući u preostala dva skakača. “Ima sigurno
trideset metara.”
“A čuj, mi ti većinom skačemo s one niže izbočine,
otprilike na polovici litice.” Pokazao mi je kroz svoj prozor.
To mi je mjesto izgledalo daleko razboritije. “Oni
dečki su munjeni. Vjerojatno idu dokazati da su velike
face. Mislim, zbilja, danas je vani ledeno. U vodi im ne
može biti ugodno.” Složio je nezadovoljno lice, kao da
ga takvo junačenje osobno vrijeđa. To me malo iznenadilo.
Mislila sam da je Jacoba nemoguće uzrujati.
“Ti skačeš sa stijene?” Nije mi promaklo ono “mi”.
“Jasno, jasno.” Slegnuo je ramenima i široko se
osmjehnuo. “Fora je. Pomalo strašno, digne te.”

Opet sam pogledala prema stijenama, gdje je i treći
lik sada hodao po rubu. U životu nisam vidjela ništa
tako neodgovorno. Raširila sam oči i osmjehnula se.
“Jake, moraš me odvesti na skakanje sa stijena.”
Mrko me pogledao s negodovanjem. “Bella, maloprije
si htjela pozvati hitnu za Sama”, podsjetio me. Iznenadila
sam se što je s ovolike razdaljine uspio razabrati
ko je to bio.
“Hoću da pokušam”, ostala sam ustrajna i opet krenula
iz kamioneta.
Jacob me uhvatio za zapešće. “Ne danas, u redu? Možemo
li bar pričekati da malo zatopli?”
“Okej, u redu”, složila sam se. Kad sam otvorila vrata,
od ledenog lahora počela mi se ježiti podlaktica. “Ali
hoću da uskoro odemo.”
“Uskoro.” Zakolutao je očima. “Koji put si stvarno
čudna, Bella. Jesi li toga svjesna?”
Uzdahnula sam. “Jesam.”
“I nećemo skakati s vrha.”
Zadivljeno sam gledala kako se treći dečko zalijeće i
baca dalje u zrak od druge dvojice. U padu se vrtio i obrtao
kao padobranac. Izgledao je posve slobodno – lišen
misli, lišen svake odgovornosti.
“U redu”, složila sam se. “Bar ne prvi put.”
Nato je Jacob uzdahnuo.
“Hoćemo li više isprobati te motore?”, zanimalo ga je.
“Okej, okej”, rekla sam i silom odvojila pogled od
zadnjega preostalog na litici. Opet sam se vezala i zatvorila
vrata. Motor je još radio, urlajući u leru. Opet smo
krenuli cestom.
“Onda, ko su ti dečki – ti munjeni?”, upitala sam ga.
Ispustio je grlen zvuk gađenja.

“Banda iz La Pusha.”
“Imate bandu?”, začudila sam se. Shvatila sam da me
se to dojmilo.
Smjesta se nasmijao mojoj reakciji. “Nije to tako. Kunem
ti se, oni su kao razulareni redari. Ne zapodijevaju
svađe, nego čuvaju mir.” Prezirno je frknuo. “Bio je tu
jedan tip, negdje odozgo, iz kraja oko rezervata Makaha,
krupan tip, baš onako strašan. Eto, pročulo se da klincima
prodaje metadone, pa su ga Sam Uley i njegovi štićenici
istjerali s naše zemlje. Puna su im usta naše zemlje i
plemenskog ponosa... stvarno su već smiješni. Najgore je
to što ih vijeće shvaća ozbiljno. Embry mi kaže da se vijeće
čak sastaje sa Samom.” Odmahnuo je glavom, pun
zgražanja. “Embryju je Leah Clearwater također rekla da
sebe nazivaju ‘zaštitnicima’, ili tako nekako.”
Jacobu su šake bile čvrsto stisnute, kao da bi najradije
nešto udario. Nikad ga nisam vidjela takvog.
Iznenadila sam se na spomen Sama Uleyja. Nisam
htjela da me to podsjeti na prizore iz moje more, pa sam
odvratila misli brzom opaskom. “Nisu ti naročito dragi.”
“To se vidi?”, sarkastično me upitao.
“Pa... Ne zvuči kao da rade nešto loše.” Pokušala sam
ga smiriti, ne bih li ga opet razvedrila. “Samo onako
malo previše iritantno i štreberski za jednu bandu.”
“Da. Dobro si rekla, iritantno. Stalno se prave važni
– kao sad na stijenama. Ponašaju se kao... kao, ne znam.
Kao frajeri. Jedanput sam, prošlog polugodišta, bio s
Embryjem i Quilom kraj dućana, kad je Sam svratio sa
svojim sljedbenicima, Jaredom i Paulom. Quil je nešto
rekao, znaš kako on ima dugi jezik, pa se Paul razljutio.
Oči su mu se skroz smračile, i nekako se osmjehnuo –
ne, pokazao je zube, ali nije se osmjehnuo – i kao da
se naljutio toliko da se sav tresao, ne znam. Ali Sam je
stavio ruku Paulu na prsa i odmahnuo glavom. Paul ga
je samo pogledao i smirio se. Stvarno, bilo je kao da ga
Sam zadržava – kao da bi nas Paul rastrgao da ga Sam
nije spriječio.” Prostenjao je. “Kao u lošem vesternu.
Znaš, Sam je dosta krupan, dvadeset mu je godina. Ali
Paulu je tek šesnaest, i još je niži od mene i sitnije građe
od Quila. Mislim da ga je svako od nas sâm mogao
srediti.”
“Frajeri”, složila sam se. Vidjela sam prizor u glavi
dok mi ga je opisivao, i podsjetio me na nešto... na tri
visoka, tamna muškarca što vrlo mirno stoje jedan do
drugog u dnevnoj sobi moga oca. Prizor je bio okrenut
na bok, jer mi je glava ležala na kauču dok su se dr. Gerandy
i Charlie naginjali nad mene... Je li to bila Samova
banda?
Brzo sam opet progovorila da otjeram sumorna sjećanja.
“Nije li Sam malo prestar za takve stvari?”
“Jest. Trebao je otići na studij, ali ostao je. I niko ga
uopće nije gnjavio zbog toga. A cijelo je vijeće pošizilo
kad je moja sestra odbila nepotpunu školarinu i udala
se. Ali ne, Sam Uley je živi uzor.”
Na licu su mu se vidjele meni nepoznate bore uvrijeđenosti
– uvrijeđenosti i još nečega, što isprva nisam
prepoznala.
“Sve to zvuči zbilja iritantno i... čudno. Ali nije mi
jasno zašto to primaš tako osobno.” Virnula sam mu
prema licu, u nadi da ga nisam uvrijedila. Odjednom se
smirio i zagledao kroz bočni prozor.
“Trebala si tu skrenuti”, rekao je suzdržanim tonom.
U široku sam luku okrenula natrag, udarivši gotovo u
drvo, jer mi je kamionet napola sišao s ceste.

“Hvala što si mi rekao”, promrsila sam kad sam skrenula
na odvojak.
“Oprosti, nisam pazio.”
Jednu kratku minutu samo smo šutjeli.
“Ovdje možeš stati gdje god hoćeš”, blago je rekao.
Stala sam kraj ceste i ugasila motor. U ušima mi je
odzvanjalo u tišini koja je nastupila. Oboje smo izašli, a
Jacob je otišao istovariti motore iz kamioneta. Pokušala
sam mu dokučiti izraz lica. Nešto ga je još tu mučilo.
Pogodila sam ga u slabu tačku.
Blijedo mi se nasmiješio dok je gurao crveni motor
do mene. “Sretan ti rođendan, sa zakašnjenjem. Spremna
si za ovo?”
“Mislim da jesam.” Motocikl mi se odjednom učinio
strašan, neukrotiv, kad sam shvatila da ću uskoro sjediti
na njemu.
“Nema žurbe”, obećao je. Oprezno sam naslonila
motor na branik kamioneta, a on je otišao po svoj.
“Jake...” Rekla sam nevoljko kad se vratio do mene.
“Da?”
“Što to tebe stvarno muči? Vezano uz Sama, mislim?
Ima li tu još nečega?” Promatrala sam mu lice. Složio je
grimasu, ali ne zato što se naljutio, rekla bih. Pogledao
je u zemlju i počeo lupati cipelom o prednju gumu svog
motocikla, kao da udara takt.
Uzdahnuo je. “Ma... da vidiš kakvi su prema meni.
Ježim se.” Riječi su mu nato potekle. “Znaš, u vijeću
bi svi trebali biti jednaki, ali ako postoji vođa, onda je
to moj tata. Nikad nisam uspio shvatiti zašto se ljudi
prema njemu tako odnose. Zašto je njegovo mišljenje
najbitnije. Ima to neke veze s njegovim ocem i djedom.
Moj pradjed Ephraim Black bio je, recimo to tako, naš
posljednji poglavica, pa možda zbog toga i dalje slušaju
Billyja.
Ali ja sam kao i svako drugi. Niko se prema meni ne
odnosi drugačije... sve do sada.”
To me iznenadilo. “Sam se drugačije odnosi prema tebi?”
“Aha”, složio se i zabrinuto me pogledao. “Gleda me
kao da nešto čeka... kao da ću se jednoga dana pridružiti
njegovoj glupoj bandi. Više mari za mene nego za bilo
koga od nas. To mi je odvratno.”
“Ne moraš se ti ničemu pridružiti.” Zvučala sam ljutito.
Ovo je stvarno uzrujavalo Jacoba, a to me tjeralo u
bijes. Što si ti “zaštitnici” misle da su?
“Aha.” Nogom je nastavio nabijati takt o gumu.
“Što je sad?” Razabrala sam da to nije sve.
Namrštio se, skupivši obrve tužno i ispaćeno, prije
nego ljutito. “Embry. Izbjegava me ovih dana.”
Te mi stvari nisu djelovale povezano, ali upitala sam
se jesam li ja kriva za probleme s njegovim prijateljem.
“Često si sa mnom”, podsjetila sam ga, osjećajući se sebično.
Posve sam ga prisvojila.
“Ne, nije u tome stvar. Ne samo mene – Quila također,
a i sve ostale. Embry tjedan dana nije dolazio u školu,
ali nikad ga nije bilo kod kuće kad smo ga htjeli vidjeti. A
kad se vratio, izgledao je... bio je sav izvan sebe. Prestravljen.
I Quil i ja pokušali smo ga natjerati da nam kaže što
ga muči, ali nije htio razgovarati ni s jednim od nas.”
Gledala sam u Jacoba, grizući usnu u strepnji – doista
se bojao. Ali nije me pogledao. Promatrao je vlastitu nogu
kako lupka po gumi kao da je tuđa. Tempo se ubrzao.
“A onda, ovaj tjedan, Embry se iz čista mira počne
družiti sa Samom i ostalima. Danas je bio gore na stijenama.”
Glas mu je bio prigušen i napet.