Knjiga na našem forumu

UVOD

Ti siloviti užici imaju silovite svršetke
i umiru u svom slavlju kao vatra i puščani prah
što se u poljupcu nište.
“Romeo i Julija”, drugi čin, šesti prizor

Imala sam dojam da sam zarobljena u jednoj od onih
užasnih noćnih mora, onih u kojima moraš trčati, trčati
sve dok ti pluća ne prsnu, ali ne možeš natjerati tijelo da
ti se dovoljno brzo kreće. Noge kao da su mi se micale
sve sporije i sporije dok sam se probijala kroz bešćutnu
gomilu, ali kazaljke na satu golemog zvonika nisu se usporavale.
Nezaustavljivom, nezainteresiranom snagom
neumoljivo su se okretale prema kraju – kraju svega.
Ali ovo nije bio san, a za razliku od more, nisam trčala
da spasim svoj život; bila sam u utrci za spas nečega
nemjerljivo dragocjenijeg. Vlastiti mi je život danas
malo značio.
Alice je rekla da je itekako moguće da obje ovdje izgubimo
život. Možda bi ishod bio drugačiji da nju nije
zarobilo jarko danje svjetlo; samo sam ja mogla trčati
ovim sunčanim, napučenim trgom.
A nisam mogla trčati dovoljno brzo.
I zato me bilo baš briga što nas okružuju iznimno
opasni neprijatelji. Kad je počeo odzvanjati puni sat, vibrirajući
mi pod potplatima presporih nogu, znala sam
da ću zakasniti – i bilo mi je drago što nešto krvožedno
čeka u prikrajku. Jer kad sam u ovome doživjela neuspjeh,
odrekla sam se svake želje za životom.
Sa zvonika je opet odjeknulo zvono, a sunce je zasjalo
sa same središnje tačke neba

“Prekini s tim, Bella, inače se okrećemo u New Yorku
i krećemo natrag u Forks.”
“Što?”
“Znaš ti dobro što. Ako zakasnimo za Edwarda, sva
ću se posvetiti tome da te vratim Charlieju, i ne želim da
mi pritom stvaraš probleme. Je li to jasno?”
“Jasno, Alice.”
Malo se odmaknula da me može strogo pogledati.
“Ne želim probleme.”
“Časna izviđačka”, promrmljala sam.
Zakolutala je očima.
“Daj mi sada da se udubim. Pokušavam vidjeti što on
to namjerava.”
Zadržala mi je ruku na ramenima, ali pustila je da joj
glava padne na naslon i zažmirila. Slobodnu je ruku pritisnula
uz lice, trljajući sljepoočnicu vrškovima prstiju.
Dugo sam je gledala s dubokim zanimanjem. Napokon
se potpuno prestala micati, lica kamenog, kao u
kipa. Minute su prolazile, a da nisam znala o čemu se
zapravo radi, bila bih pomislila da je zaspala. Nisam je
se usuđivala prekinuti da je pitam što vidi.
Poželjela sam da imam nešto o čemu bih mogla razmišljati.
Nisam mogla dopustiti da mislim na užase prema
kojima idemo, a ni na nešto još užasnije, mogućnost
da doživimo neuspjeh – bar ako sam se željela suzdržati
od vrištanja iz petnih žila.
A nisam mogla ništa ni predviđati. Možda, budemo
li imale vrlo, vrlo, vrlo mnogo sreće, nekako će mi poći
za rukom da spasim Edwarda. Ali nisam bila tako glupa
da mislim kako će to što sam ga spasila značiti da smijem
ostati s njim. Nisam ništa drugačija, ništa posebnija
nego prije. Neće postojati neki novi razlog da me on
sada poželi. Vidjet ću ga i opet ću ga izgubiti...
Oduprla sam se boli. Tu cijenu moram platiti da mu
spasim život. Platit ću je.
Počeli su prikazivati film, a moj susjed je uzeo slušalice.
Katkad bih gledala likove koji se kreću po malom
ekranu, ali nije mi bilo jasno čak ni to je li riječ o ljubavnom
filmu, ili o filmu strave.
Nakon što je prošla cijela vječnost, avion se počeo
spuštati prema gradu New Yorku. Alice je i dalje bila u
transu. Stala sam se premišljati, pružati ruku da je dotaknem
i opet je odmicati. Ponovila sam to desetak puta
prije nego što je avion sletio u grad i pritom se snažno
zatresao.
“Alice”, napokon sam rekla. “Alice, moramo poći.”
Dotaknula sam joj podlakticu.
Vrlo polako otvorila je oči. Na trenutak je protresla
glavu.
“Ima li što novo?”, upitala sam je tiho, svjesna da
čovjek s druge strane prisluškuje.
“Ne baš”, izgovorila je gotovo bez glasa, tako da sam
je jedva čula. “Sve je bliže. Pokušava odlučiti kako će ih
zamoliti.”
Morale smo trčati da ulovimo sljedeći let, ali to je
bilo dobro – bolje nego da moramo čekati. Čim se avion
našao u zraku, Alice je zažmirila i opet sva obamrla kao
i prije. Čekala sam što sam smirenije mogla. Kad se opet
smračilo, podigla sam poklopac na prozoru i zagledala se
u prazno crnilo koje mi nije pružalo ništa bolji pogled.
Bila sam zahvalna na tome što sam već toliko mjeseci
stjecala praksu u obuzdavanju svojih misli. Umjesto
da se sva uživim na groznu mogućnost svoje odluke da
ne preživim, ma što Alice rekla, usredotočila sam se na
manje probleme. Recimo, što ću reći Charlieju ako se
vratim? To je bio škakljiv problem, na koji mi je otišlo
nekoliko sati. A Jacobu? Obećao mi je da će me čekati,
ali vrijedi li to obećanje još uvijek? Hoću li na kraju
ostati sama kod kuće u Forksu, bez ikoga svoga? Možda
doista ne želim preživjeti, što god da se dogodi.
Činilo mi se da mi je Alice protresla rame već za nekoliko
sekundi – nisam shvatila da sam zaspala.
“Bella”, oštro je prošaptala, pomalo preglasno u zamračenoj
kabini punoj usnulih ljudi.
Nisam bila dezorijentirana – nisam dovoljno dugo
vremena provela u snu da mi se to dogodi.
“Što nije u redu?”
Alicine oči krijesile su se pri slabom svjetlu svjetiljke
za čitanje u redu iza nas.
“Nije da nije u redu.” Žestoko se osmjehnula. “U
redu je. Još službeno donose odluku, ali namjeravaju ga
odbiti.”
“Volturi?”, sneno sam promrmljala.
“Naravno, Bella, priberi se. Vidim što će mu reći.”
“Kaži.”
Jedan nam je stjuard prišao na prstima niz prolaz.
“Mogu li vam donijeti jastuke, gospodične?” Prigušenim
nas je šapatom korio što vodimo razmjerno glasan razgovor.
“Ne, hvala.” Alice ga je zabljesnula šokantno ljupkim
smiješkom. Sav ošamućen, stjuard se okrenuo i oteturao
natrag.
“Kaži mi”, kazala sam gotovo bez glasa.
Šapnula mi je na uho. “Zanimaju se za njega – smatraju
da bi njegov dar mogao biti koristan. Ponudit će
mu mjesto u svojim redovima.”
“Što će on reći na to?”

“To još ne vidim, ali kladim se da će biti sočno.” Opet
se iscerila. “Ovo nam je prva dobra vijest – prva sretna
okolnost. Zaintrigirao ih je; istinski ga ne žele uništiti
– ‘bilo bi šteta’, tako će to reći Aro – a to bi moglo
biti dovoljno da ga natjera da postane kreativan. Što više
vremena bude uložio u svoje planove, to bolje po nas.”
To nije bilo dovoljno da se ponadam, da osjetim ono
olakšanje koje ona očito osjeća. Još smo na toliko načina
mogle zakasniti. A ako ne uspijem prodrijeti kroz zidine
grada Voltura, neću moći spriječiti Alice da me odvuče
natrag kući.
“Alice?”
“Što je?”
“Zbunjena sam. Kako ti to vidiš tako jasno? Jer ima
prilika u kojima vidiš stvari kao izdaleka – stvari koje se
onda ne dogode?”
Stisnula je oči. Upitala sam se pogađa li ona na što
zapravo mislim.
“Jasno mi je jer je neposredno i blisko, a sva sam se
usredotočila na to. One daleke stvari koje dođu same od
sebe – to su tek letimični pogledi, blijede mogućnosti. K
tome, svoj soj vidim lakše nego tvoj. Edwarda vidim još
lakše jer sam jako usklađena s njim.”
“I mene ponekad vidiš”, podsjetila sam je.
Odmahnula je glavom. “Ne tako jasno.”
Uzdahnula sam. “Stvarno bi mi bilo drago da si imala
pravo za mene. U početku, kad si tek počela viđati stvari
vezane uz mene, prije nego što smo se uopće upoznale...”
“Što hoćeš reći?”
“Vidjela si da postajem poput vas.” Jedva sam ustima
oblikovala te riječi.
Uzdahnula je. “To je bila mogućnost u to vrijeme.”
“U to vrijeme”, ponovila sam.
“Zapravo, Bella...” Počela se nećkati, a onda kao da
je donijela odluku. “Ruku na srce, to je već postalo više
nego apsurdno. Premišljam se bih li te jednostavno sama
promijenila.”
Zagledala sam se u nju, skamenjena od šoka. Svijest
mi je smjesta odbacila to što je rekla. Nisam si mogla
dopustiti takvu nadu, za slučaj da se predomisli.
“Jesam li te preplašila?”, upitala me. “Mislila sam da
ti to želiš.”
“Želim!”, smjesta sam rekla. “O, Alice, učini to odmah!
Toliko bih ti mogla pomoći – a ne bih te usporavala.
Ugrizi me!”
“Psst”, upozorila me. Stjuard je opet gledao prema
nama. “Pokušaj biti razložna”, šapnula mi je. “Nemamo
dovoljno vremena. Sutra moramo stići u Volterru. Ti bi
se danima koprcala u bolovima.” Složila je facu. “A mislim
da ostali putnici ne bi dobro reagirali na to.”
Ugrizla sam se za usnu. “Ako to ne učiniš sada, predomislit
ćeš se.”
“Ne.” Namrštila se i nesretno me pogledala. “Mislim
da neću. On će se strašno razljutiti, ali što će onda tu
više moći?”
Srce mi je počelo jače tući. “Baš ništa.”
Tiho se nasmijala, a zatim je uzdahnula. “Previše se
pouzdaješ u mene, Bella. Nisam sigurna da ja to mogu.
Sva je prilika da ću te samo usmrtiti.”
“Riskirat ću.”
“Kako si bizarna, čak i po ljudskim mjerilima.”
“Hvala.”
“A dobro, zasad to ionako govorimo čisto hipotetski.
Prvo moramo preživjeti sutrašnji dan.”
“To si dobro rekla.” Ali barem sam se sad imala čemu
nadati u tom slučaju. Ispuni li Alice obećanje – i ne
usmrti li me pritom – onda Edward može trčati za svojim
razonodama do mile volje, a ja ću moći za njim.
Neću mu dopustiti da se razonodi. Možda, kad budem
lijepa i snažna, neće ni željeti da se razonodi.
“Spavaj dalje”, predložila mi je. “Probudit ću te kad
bude nečeg novog.”
“Dobro”, progunđala sam, sigurna da sad više nemam
nade u san. Alice je podigla noge na sjedalo, obujmila
ih rukama i naslonila čelo na koljena. Počela se ljuljati,
udubljujući se sve više.
Naslonila sam glavu i počela je gledati, a kad sam
opet došla sebi, ona je upravo bila spustila poklopac na
prozoru, da zakloni blijedo svitanje na istočnom nebu.
“Što je bilo?”, promrmljala sam.
“Odbili su ga”, tiho je rekla. Smjesta sam primijetila
da joj je oduševljenje nestalo.
Glas mi je od panike zapeo u grlu. “I što on sada
namjerava?”
“Isprva je bilo kaotično. Primala sam samo titraje,
koliko je brzo mijenjao planove.”
“Kakve to planove?”, ostala sam uporna.
“Imao je trenutak krize”, prošaptala je. “Odlučio je
otići u lov.”
Pogledala me i opazila da ništa ne shvaćam.
“U gradu”, pojasnila mi je. “Vrlo je malo trebalo da
to i učini. Predomislio se u zadnji čas.”
“Nije htio razočarati Carlislea”, promrmljala sam. Ne
na samome kraju.
“Vjerojatno”, složila se.
“Hoće li biti dovoljno vremena?” Kad sam to rekla,
tlak u kabini počeo se mijenjati. Osjetila sam kako se
avion naginje prema dolje.

“Nadam se – barem, možda, ako ostane pri najnovijoj
odluci.”
“A to je?”
“Neće komplicirati. Samo će iskoračiti na sunce.”
Samo će iskoračiti na sunce. I to će biti sve.
I to će biti dovoljno. Prizor – Edward na proplanku
blista i presijava se kao da mu se koža sastoji od milijuna
sitnih dijamanata – usjekao mi se u pamćenje. Nijedan
čovjek koji to vidi neće to nikada zaboraviti. Volturi to
nikako ne smiju dopustiti, ne ako žele da im grad ostane
neupadljiv.
Pogledala sam u blagi, sivi sjaj kroz okolne otvorene
prozore. “Zakasnit ćemo”, prošaptala sam dok mi se grlo
stiskalo od panike.
Odmahnula je glavom. “U ovom trenutku on naginje
melodramatičnosti. Želi imati najveću moguću publiku,
pa će se odlučiti za glavni gradski trg, pod zvonikom. A
zidovi su tamo visoki. Pričekat će dok se sunce ne nađe
tačno u zenitu.”
“Znači, imamo do podneva?”
“Ako nam se posreći. Ako on ostane pri svojoj odluci.”
Pilot se javio preko razglasa i dao nam do znanja,
prvo na francuskom, a onda na engleskom, da uskoro
slijećemo. Znakovi za vezivanje kratko su zazvonili i
upalili se.
“Koliko ima od Firenze do Volterre?”
“Ovisi o tome koliko brzo voziš... Bella?”
“Da?”
Odmjerila me promućurnim pogledom. “Gajiš li
osobne ograde prema krađi motornih vozila?”
Jarkožuti porše zastao je uz cviljenje guma na metardva
od mjesta gdje sam uzrujano koračala. Riječ turbo
bila mu je ispisana srebrnim kurzivnim slovima na stražnjem
poklopcu. Svi oko mene na prepunom pločniku
zračne luke blenuli su u njega.
“Brže, Bella!”, viknula je nestrpljivo Alice kroz otvoreni
suvozački prozor.
Pritrčala sam vratima i bacila se u auto, osjećajući se
kao da praktički nosim crnu čarapu na glavi.
“Ajme, Alice”, potužila sam se. “Nisi li mogla ukrasti
neki upadljiviji auto?”
Unutrašnjost je bila podstavljena crnom kožom, a
prozori zatamnjeni. Unutra sam se osjetila sigurnije, kao
da je noć.
Alice je već zamicala, prebrzo, kroz gusti aerodromski
promet – provlačeći se kroz uske razmake između
vozila dok sam se ja grozila i pokušavala zakopčati pojas.
“Bitno pitanje glasi”, ispravila me, “jesam li mogla ukrasti
neki brži auto, a mislim da nisam. Posrećilo mi se.”
“Sigurna sam da će nam to biti velika utjeha kad nam
prepriječe put.”
Zvonko se nasmijala. “Vjeruj mi, Bella. Ako se iko
odluči prepriječiti put, bit će to iza nas.” Tada je nagazila
na gas, kao da želi dokazati to što je rekla.
Vjerojatno sam trebala gledati kroz prozor dok su
prvo grad Firenza, a zatim i toskanski krajobrazi promicali
kraj nas, mutni od brzine. Ovo mi je bio prvi put u
inozemstvo, a možda i posljednji. Ali strahovala sam od
Alicine vožnje, iako sam znala da se mogu pouzdati u
nju za upravljačem. A od strepnje nisam ni mogla kako
treba sagledati brda i obzidana mjesta, slična dvorcima
u daljini.

“Vidiš li još nešto novo?”
“Nešto se zbiva”, promrsila je Alice. “Nekakav festival.
Ulice su pune ljudi i crvenih zastava. Koji je danas
datum?”
Nisam bila sasvim sigurna. “Devetnaesti, možda?”
“Pa, to je ironično. Dan svetog Marcusa.”
“A to znači?”
Mračno se zahihotala. “Grad ga slavi svake godine.
Prema legendi, kršćanski misionar fra Marcus – zapravo
Marcus Voltur – istjerao je sve vampire iz Volterre prije
tisuću petsto godina. Priča tvrdi da je stradao mučeničkom
smrću u Rumunjskoj, pri daljnjim nastojanjima da
zatre vampirsku pošast. Naravno, to je besmislica – više
nikad nije napustio grad. Ali odatle potječu praznovjerice
poput onih o križevima i češnjaku. Fra Marcus vrlo
se uspješno time poslužio. A vampiri više ne muče Volterru,
tako da to zacijelo djeluje.” Podrugljivo se osmjehnula.
“Sad je to prije proslava grada i počast njegovoj
redarstvenoj službi – napokon, Volterra je nevjerojatno
siguran gradić. A zasluge za to pripisuju se policiji.”
Shvatila sam na što je mislila kad je rekla ironično.
“Neće biti baš sretni ako im Edward pokvari slavlje na
sâm Dan svetog Marcusa, je li?”
Odmahnula je glavom, mračna izraza lica. “Ne. Vrlo
će brzo nešto poduzeti.”
Pogledala sam u stranu, nastojeći spriječiti da mi se
zubi probiju kroz kožu donje usnice. Ne bi mi bilo baš
pametno da sada prokrvarim.
Sunce je bilo zastrašujuće visoko u blijedoplavom
nebu.
“Još uvijek planira u podne?”, provjerila sam.
“Da. Odlučio je čekati. A oni čekaju njega.”
“Reci mi što da radim.”
Nije odmicala pogled od zavojite ceste – igla na brzinomjeru
doticala je desni rub brojčanika.
“Ne moraš ništa napraviti. On te samo mora vidjeti
prije nego što iskorači na svjetlo. I mora te vidjeti prije
nego što vidi mene.”
“Kako ćemo to izvesti?”
Jedan mali crveni auto kao da je jurio unatraške kad
je Alice projurila oko njega.
“Dovest ću te najbliže što mogu, a onda ćeš otrčati u
smjeru koji ti pokažem.”
Kimnula sam glavom.
“Pokušaj se ne spotaknuti”, dodala je. “Danas nemamo
vremena za potres mozga.”
Prostenjala sam. To bi bilo baš tipično – da sve upropastim,
da uništim svijet trenutkom trapavosti.
Sunce se i dalje uspinjalo nebom dok je Alice vodila
utrku s njim. Previše je žarko sjalo, što me tjeralo u paniku.
Možda on zaključi da ipak nema potrebe da pričeka
podne.
“Eno ga”, odjednom je rekla Alice i pokazala prema
gradu okruženom zidinama na najbližem brdu.
Pogledala sam ga i osjetila prvu natruhu nove vrste
straha. Svake minute od jučer ujutro – činilo mi se da je
tjedan dana prošlo otada – kad je Alice izgovorila njegovo
ime u dnu stubišta, osjećala sam samo jedan strah. A
ipak, kad sam sada gledala u prastare smećkaste zidine i
tornjeve na kruništu strmoga brda, osjetila sam kako me
prožima nova, sebičnija strava.
Grad je, valjda, bio predivan. Apsolutno mi je tjerao
strah u kosti.
“Volterra”, izjavila je Alice ravnim, ledenim glasom.



Kraj devetnaestog poglavlja!

20. VOLTERA

Krenule smo u strm uspon, a na cesti je nastajala sve
veća gužva. Dok smo se vozile serpentinama, vozila su se
tako natisnula da ih Alice više nije mogla suludo preticati.
Počele smo militi iza malog, svijetlosmeđeg pežoa.
“Alice”, prostenjala sam. Sat na upravljačkoj ploči
kao da je otkucavao sve brže.
“Ovo je jedini pristup gradu”, pokušala me utješiti,
ali glas joj je bio previše napet da me smiri.
Vozila su nastavila napredovati mic po mic, uskom,
jednotračnom cestom. Sunce je blistavo sjalo. Činilo se
da je već u zenitu.
Vozila su se vukla jedno po jedno prema gradu. Kad
smo mu se približile, vidjela sam automobile parkirane
kraj ceste i ljude koji izlaze iz njih da ostatak puta prijeđu
pješice. Isprva sam pomislila da su samo nestrpljivi
– što sam lako mogla shvatiti. Ali onda smo obišli novu
serpentinu, i ugledala sam prepuno parkiralište pred
gradskim zidinama i gomile ljudi koje prolaze kroz gradske
dveri. Nikome nije bio dopušten ulazak vozilom.
“Alice”, upozorila sam je šapatom.
“Znam”, rekla je. Lice joj je bilo isklesano od leda.
Sad kad sam počela gledati, a miljele smo dovoljno
sporo da se to vidi, opazila sam da je vrlo vjetrovito. Ljudi
koji su se tiskali prema dverima držali su se za kape i
micali kosu s lica. Odjeća se nadimala oko njih. Također
sam opazila da je crvena boja posvuda. Crvene košulje,
crvene kape, crvene zastave obješene kao duge vrpce kraj
dveri, sve je to vijorilo – spazila sam kako intenzivno
grimiznu maramu kojom je jedna žena povezala kosu
odnosi nagli nalet vjetra. Podigla se u zrak iznad nje,
izvijajući se kao da je živa. Ispružila je ruke i poskočila za
njom, ali marama je samo lepetala sve više, poput krvave
mrlje spram zagasitih, drevnih zidova.
“Bella.” Alice je brzo progovorila žestokim, prigušenim
glasom. “Ne vidim što će sada odlučiti ovaj stražar
ovdje – ako ne upali, morat ćeš krenuti sama. Morat ćeš
trčati. Samo stalno pitaj gdje je Palazzo dei Priori, i trči
kamo ti pokažu. Nemoj se izgubiti.”
“Palazzo dei Priori, Palazzo dei Priori”, počela sam
ponavljati to ime, ne bih li ga upamtila.
“Ili ‘zvonik’, ako znaju engleski. Ja ću otići s druge
strane, da pokušam negdje iza grada naći neko skriveno
mjesto gdje mogu prijeći zidine.”
Kimnula sam glavom. “Palazzo dei Priori.”
“Edward će biti pod zvonikom, sjeverno od trga. S
desne strane je uska uličica, a on će stajati tamo, u sjeni.
Morat ćeš mu privući pažnju prije nego što stigne iskoračiti
na sunce.”
Grozničavo sam kimnula.
Alice je bila pri kraju reda. Čovjek u mornarički plavoj
uniformi upravljao je prometom, vraćajući vozila s
punog parkirališta. Okretala su se i išla naći mjesto uz
cestu. Zatim je Alice došla na red.
Uniformirani joj je lijeno mahnuo, ne obraćajući pažnju.
Alice je ubrzala, obišla ga i krenula prema dverima.
Viknuo je nešto za nama, ali nije otišao s mjesta, mahnito
mašući sljedećem autu da se ne usudi izvesti istu
fintu kao i mi.
Čovjek na ulazu u grad nosio je istu takvu uniformu.
Kad smo mu prišle, okružila nas je vreva turista. Tiskali
su se po pločnicima i znatiželjno buljili u nametljivi,
razmetljivi porše.
Stražar je iskoračio nasred ulice. Alice je pažljivo
okrenula auto pod kutom i zaustavila ga. Sunce je tuklo
u moj prozor, a ona je bila u sjeni. Brzo je dohvatila torbicu
iza sjedala i izvadila nešto iz nje.
Stražar je ozlojeđeno prišao njezinom prozoru i ljutito
pokucao na njega.
Spustila je prozor do polovice, a ja sam vidjela kako
se naglo zaprepastio kad je opazio lice iza tamnog stakla.
“Žao mi je, danas u grad smiju samo turistički autobusi,
šinjora”, rekao je na engleskom, s jakom primjesom
talijanskoga. Kao da mu je sada bilo krivo što nema
boljih vijesti za ovoliku ljepoticu.
“Na privatnoj smo turi”, rekla je Alice i zabljesnula
ga zamamnim osmijehom. Ispružila je ruku kroz prozor,
na sunce. Ukočila sam se, a tek onda shvatila da nosi
rukavicu boje kože sve do iznad lakta. Uhvatila ga je
za ruku, i dalje podignutu nakon kucanja na prozor, i
uvukla je u auto. Stavila mu je nešto u dlan i presavila
mu prste oko toga.

Ošamućeno je blenuo kad je izvukao ruku iz automobila
i ugledao debeli svežanj novca koji mu se sada
nalazio u njoj. Vanjska je novčanica bila ona od tisuću
dolara.
“To je neka šala?”, promumljao je.
Alice mu se blistavo osmjehnula. “Samo ako je to
vama smiješno.”
Pogledao ju je razrogačenim očima. Nervozno sam
bacila pogled na sat na upravljačkoj ploči. Ako se Edward
drži prvotnog plana, ostalo nam je samo još pet minuta.
“Malčice mi se žuri”, natuknula mu je, osmjehujući
se i dalje.
Stražar je dvaput trepnuo, a onda tutnuo novac u prsluk.
Odmaknuo se od prozora i mahnuo nam da prođemo.
Niko od prolaznika izgleda da nije opazio tu tihu
razmjenu. Alice je ušla automobilom u grad, i obje smo
uzdahnule od olakšanja.
Ulica je bila vrlo uska, potaracana pločama boje jednake
cimetno smeđim kućama koje su zavijale ulice u
debelu sjenu. Kao da smo se našle u nekom prilazu. Crvene
zastave, međusobno razmaknute tek nekoliko metara,
resile su zidove i vijorile na vjetru koji je fijukao
uskom uličicom.
Bila je gužva, a pješaci su nas usporavali.
“Samo još malo”, ohrabrila me Alice; čvrsto sam držala
kvaku, spremna iskočiti na ulicu čim kaže.
Vozila je u brzim pokretima i naglim zastajanjima, a
ljudi u mnoštvu mahali su šakama i ljutito joj govorili
svašta što na svu sreću nisam razumjela. Skrenula je na
puteljak koji nije mogao biti namijenjen za vozila; ljudi
su se zgranuto morali tiskati u vrata dok smo se provlačile
onuda. Na suprotnom kraju naišle smo na još jednu
ulicu. Kuće su tu bile više; naginjale su se jedne prema
drugima, tako da sunce nije doticalo pločnik – crvene
zastave s obje strane gotovo su se doticale pri lamatanju.
Gužva je tu bila gušća nego igdje dosad. Alice je zaustavila
auto. Otvorila sam vrata prije nego što smo potpuno
stale.
Pokazala mi je prema mjestu gdje je ulica izlazila u
svjetliji prostor. “Eno ga – na južnom smo dijelu trga.
Trči ravno na suprotnu stranu, desno od zvonika. Ja ću
nekako doći unaokolo – ”
Odjednom je ostala bez daha, a kad je opet progovorila,
siktala je. “Posvuda ih ima!”
Ukočila sam se u mjestu, ali ona me izgurala iz auta.
“Pusti sad njih. Imaš još dvije minute. Trči, Bella, trči!”,
viknula je dok je i sama izlazila iz automobila.
Nisam stala da vidim kako se Alice stapa sa sjenama.
Nisam zastala da zalupim vrata za sobom. Odgurnula
sam neku krupnu ženu s puta i potrčala iz sve snage,
spuštene glave, slabo mareći za bilo što osim neravnih
kamenih ploča pod svojim nogama.
Na izlasku iz sjenovite uličice zaslijepilo me jarko
sunce što je tuklo na glavni trg. Vjetar me hučno udario,
bacajući mi kosu u oči, zasljepljujući me još jače. Nije
bilo čudo što sam opazila zid tjelesa tek kad sam se zaletjela
u njega.
Između tih natisnutih ljudi nije bilo ni prolaza ni procjepa.
Silovito sam ih počela gurati, opirući se rukama
koje su odgurivale mene. Čula sam ozlojeđene, pa čak i
bolne povike dok sam se probijala kroz njih, ali nijedan
na meni razumljivom jeziku. Lica su bila kovitlac ljutnje
i iznenađenosti, okružen sveprisutnim crvenilom. Jedna
mi se plavuša namrštila, a crvena marama koju
je omotala oko vrata izgledala mi je kao grozna rana.

Dijete
koje je majka podigla na ramena da vidi preko svjetine
osmjehnulo mi se odozgor, šireći usne preko plastičnog
vampirskog zubala.
Mnoštvo se tiskalo oko mene, vrteći me u pogrešnom
smjeru. Bilo mi je drago što je zvonik tako upadljiv, inače
nikako ne bih ostala na pravom smjeru. Ali obje kazaljke
sad su pokazivale uvis, u neumoljivo sunce, a premda
sam se iz sve snage gurala kroz gomilu, znala sam da sam
zakasnila. Nisam još ni na pola puta. Neću stići. Glupa
sam i spora i ljudska, i svi ćemo stradati zbog toga.
Ponadala sam se da će se Alice izvući. Ponadala sam
se da će me vidjeti iz neke tamne sjene i saznati da sam
doživjela neuspjeh, pa da se može vratiti kući, Jasperu.
Ćulila sam uši, nastojeći kroz bijesne povike čuti
zvuk otkrivanja: zgranuti uzvik, možda vrisak, nekoga
ko će prvi ugledati Edwarda.
Ali u gužvi se našao otvor – spazila sam prazninu pred
sobom. Žurno sam se počela gurati onamo, shvativši tek
kad sam cjevanicama udarila o cigle da to široka, četvrtasta
fontana stoji nasred trga.
Gotovo sam zaplakala od olakšanja kad sam prebacila
nogu preko ruba i potrčala kroz vodu do koljena. Prštala
je svuda oko mene dok sam gazila kroz bazen. Čak i na
suncu, vjetar je puhao ledenjački hladno, a od vlage je ta
hladnoća postala doslovce bolna. Ali fontana je bila vrlo
široka; omogućila mi je da prijeđem sredinu trga, pa i
više, za samo nekoliko sekundi. Nisam zastala na suprotnom
kraju – odrazila sam se sa zidića i bacila se u gomilu.
Sad su me spremnije propuštali, izbjegavajući ledenu
vodu koja mi je prskala s mokre odjeće pri trku. Opet
sam bacila pogled na sat na zvoniku.
Duboko, prodorno zvono odjeknulo je trgom. Kamene
ploče pod mojim nogama zabridjele su. Djeca su
jauknula i prekrila si uši. A ja sam počela vrištati u trku.
“Edwarde!”, vrisnula sam, znajući da neće biti koristi
od toga. Svjetina je bila prebučna, a ja od napora nisam
mogla doći do daha. Ali nisam mogla prestati vrištati.
Opet je odzvonilo. Protrčala sam pokraj djeteta u
majčinom naručju – kosa mu je bila gotovo bijela na
zasljepljujućem suncu. Krug visokih muškaraca, odjevenih
u crvene blejzere, glasno me upozorio dok sam se
probijala kroz njih. Opet je odzvonilo.
Na drugoj strani ljudi u blejzerima nalazio se procjep
u svjetini, prostor između znatiželjnika koji su se besciljno
motali oko mene. Pogledom sam počela pretraživati
sjenoviti, uski prolaz s desne strane širokog, četvrtastog
zdanja pod zvonikom. Nisam vidjela razinu ulice – još
uvijek mi je smetalo previše ljudi. Opet je odzvonilo.
Sad sam već teško gledala. Kako me gomila nije više
zaklanjala od vjetra, šibao mi je lice i pekao oči. Nisam
bila sigurna teku li mi suze zbog toga, ili plačem zbog
poraza kad je opet odzvonilo.
Mala četveročlana obitelj stajala je najbliže početku
uličice. Djevojčice su na sebi imale grimizne haljinice,
tamne kose povezane vrpcama iste boje. Otac im nije bio
visok. Učinilo mi se da vidim nešto sjajno u sjeni, odmah
preko njegova ramena. Pohrlila sam prema njima,
nastojeći nešto vidjeti kroz suze što me peku. Odzvonilo
je, a mlađa je djevojčica čvrsto pritisnula uši dlanovima.
Starija, visoka majci tek do struka, zagrlila je majčinu
nogu i zagledala se u sjene iza njih. Vidjela sam kako
cima majku za lakat i pokazuje joj u tamu. Odzvonilo
je, a sad sam se našla tako blizu.

Bila sam dovoljno blizu da joj čujem piskutavi glas.
Njezin me otac iznenađeno pogledao kad sam naletjela
na njih, promuklo ponavljajući i ponavljajući Edwardovo
ime.
Starija djevojčica veselo se zahihotala i kazala nešto
majci, opet nestrpljivo pokazavši u sjene.
Zaobišla sam oca u trku – zgrabio je malenu, mičući
mi je s puta – i potrčala koliko me noge nose prema
sumračnom otvoru iza njih, dok mi je odzvanjalo iznad
glave.
“Edwarde, ne!”, vrisnula sam, ali glas mi se izgubio u
tutnjavi zvona.
Sad sam ga vidjela. I vidjela sam da on mene ne vidi.
To je doista bio on – ovaj put nije bilo halucinacija.
I shvatila sam da su moje obmane bile manjkavije nego
što sam mislila; nijedanput mu nisu bile ravne.
Edward je stajao nepomično kao kip na korak-dva od
početka uličice. Oči su mu bile sklopljene, obrubljene
zagasitoljubičastim kolobarima, ruke opušteno ispružene
uz bok, dlanova okrenutih prema van. Lice mu je bilo
vrlo smireno, kao da snatri o nečemu ugodnom. Mramorna
prsa bila su mu gola – pod nogama mu je ležala
hrpica bijele tkanine. Odražena svjetlost s ploča na trgu
mutno mu se ljeskala s njegove kože.
Nikad nisam vidjela ništa ljepše – čak i u trku, dok
sam dahtala i vrištala, to sam jasno vidjela. I proteklih
sedam mjeseci nije mi ništa značilo. I njegove riječi u
šumi nisu mi ništa značile. I nije mi bilo bitno što me on
ne želi. Ja nikad neću željeti ništa osim njega, ma koliko
još poživjela.
Opet je odzvonilo, a on je dugim korakom pošao
prema svjetlu.
“Ne!”, vrisnula sam. “Edwarde, pogledaj me!”
Nije me slušao. Vrlo se blago osmjehnuo. Podigao je
nogu da izvede korak kojim će se naći ravno na udaru
sunčevih zraka.
Sudarila sam se s njim tako snažno da bi me silina
sraza svalila na zemlju da me njegove ruke nisu ščepale.
Naglo me zadržao, tako da sam ostala bez daha, a glava
mi je poletjela unatrag.
Polako je otvorio tamne oči kad je sa zvonika opet
odzvonilo.
Pogledao je u mene, tiho iznenađen.
“Čudesno”, rekao je onim svojim predivnim glasom,
punim nevjerice, s tračkom podsmijeha. “Carlisle je
imao pravo.”
“Edwarde”, pokušala sam nekako izgovoriti, ali glasnice
mi nisu stvarale zvuk. “Moraš se vratiti u sjenu.
Moraš se maknuti odavde!”
Njemu je to samo bilo smiješno. Dlanom mi je meko
prešao preko obraza. Kao da nije ni primijetio da ga nastojim
odgurati. Koliko sam uspjeha u tome imala, mogla
sam jednako tako gurati i zidove u uličici. Opet je
odzvonilo, ali on nije reagirao.
Bilo je to vrlo čudno, jer znala sam da smo oboje u
smrtnoj opasnosti. Ipak, u tom trenutku osjetila sam se
dobro. Cijelo. Osjećala sam kako mi srce tuče u grudima,
kako mi krv opet vruće i brzo kola žilama. Pluća su
mi se duboko ispunila slatkom aromom njegove kože.
Bilo mi je kao da nikad nisam imala rupu u grudima.
Bila sam savršena – ne iscijeljena, već kao da sam oduvijek
bila cijela.
“Ne mogu vjerovati kako se to brzo zbilo. Ništa nisam
osjetio – vrlo su dobri”, zamišljeno je rekao, opet
zažmirio i pritisnuo mi usne na kosu. Glas mu je bio
poput meda i baršuna. “Smrt je isisala med iz tvoga daha,
ali nije zadobila moći nad tvojom ljepotom”, promrmljao
je, a ja sam prepoznala rečenicu koju Romeo izgovara u
grobnici. Sa zvonika je zadnji put odzvonilo. “Mirišeš
upravo isto kao i uvijek”, nastavio je. “Pa neka je onda
ovo pakao. Baš me briga. Prihvaćam ga.”
“Nisam mrtva”, upala sam mu u riječ. “A nisi ni ti!
Molim te, Edwarde, moramo odavde. Sigurno sad nisu
daleko!”
Počela sam se koprcati u njegovu naručju, a njemu se
čelo zbunjeno naboralo.
“Kako, molim?”, pristojno me upitao.
“Nismo mrtvi, bar ne još! Ali moramo smjesta odavde
prije nego što Volturi – ”
Shvaćanje mu je svanulo na licu dok sam to govorila.
Prije nego što sam stigla sve reći, odjednom me odmaknuo
od ruba sjene, okrenuvši me bez napora i čvrsto
prislonio leđima o cigleni zid, te se sam okrenuo od
mene i pogledao prema uličici. Široko je, zaštitnički raširio
ruke preda mnom.
Provirila sam ispod njegove ruke i opazila kako se dva
tamna lika odvajaju od tmine.
“Pozdrav, gospodo.” Edwardov glas bio je smiren i
ugodan, na površini. “Mislim da mi vaše usluge danas
ipak neće trebati. Bio bih vam izuzetno zahvalan, doduše,
kad biste svojim gospodarima prenijeli moju zahvalu.”
“Da preselimo ovaj razgovor u prikladniji prostor?”,
prijeteći je prošaptao profinjen glas.
“Držim da to neće biti nužno.” Edwardov glas postao
je oštriji. “Znam kakve su ti upute, Felixe. Nisam prekršio
nijedno pravilo.”

“Felix je samo htio ukazati na blizinu sunca”, kazala
je druga sjenka umirujućim tonom. Obojicu su zakrivali
dimno sivi ogrtači, dugi do zemlje, što su se nadimali na
vjetru. “Potražimo bolji zaklon.”
“Doći ću za vama”, rekao je suho Edward. “Bella, a
da se vratiš na trg i pogledaš festival?”
“Ne, povedi djevojku”, kazala je prva sjenka, uspijevajući
nekako zvučati kao da se ceri.
“Neće ići.” Nestalo je hinjene uljudnosti. Edwardov
glas postao je plošan i leden. Neopazivo je premjestio
težište, i bilo mi je jasno da se sprema na borbu.
“Ne.” Nijemo sam izgovorila tu riječ.
“Psst”, promrmljao je, samo za mene.
“Felixe”, opomenula je druga, razboritija sjenka.
“Ne ovdje.” Obratio se Edwardu. “Aro bi jednostavno
htio ponovno s tobom razgovarati, ako si odlučio da
nas ipak ne prisiliš na djelovanje.”
“Svakako”, složio se Edward. “Ali djevojka može slobodno
otići.”
“Bojim se da to neće biti moguće”, rekla je sažalno
uljudna sjenka. “Moramo se držati pravila.”
“Onda se ja bojim da neću moći prihvatiti Arov poziv,
Demetri.”
“Nemam ništa protiv.” Felix je zvučao kao da prede.
Oči su mi se privikavale na duboku sjenku, i sad sam
vidjela da je Felix vrlo krupan, visok i plećat. Veličinom
me podsjećao na Emmetta.
“Aru to neće biti drago”, uzdahnuo je Demetri.
“Siguran sam da će preživjeti to razočaranje”, odvratio
mu je Edward.
Felix i Demetri prikrali su se bliže početku uličice,
blago se razmičući da mogu nasrnuti na Edwarda s dvije
strane. Namjeravali su ga natjerati dublje u uličicu, da
izbjegnu scenu. Do njihove kože nije dopirao odraz svjetlosti;
bili su sigurni u svojim ogrtačima.
Edward se nije pomaknuo ni za pedalj. Potpisivao je
smrtnu presudu time što me štiti.
Odjednom, Edward je naglo okrenuo glavu prema mraku
zavojite uličice, a to su učinili i Demetri i Felix, reagirajući
na neki zvuk ili pokret koji moja osjetila nisu uspjela opaziti.
“Budimo pristojni, dobro?”, predložio je pjevan glasić.
“Ima dama u društvu.”
Alice je lagano priskočila uz Edwarda i zauzela opušten
stav. Nije bilo ni traga nekoj prikrivenoj napetosti.
Izgledala je tako sitna, tako krhka. Njihala je ručice kao
malo dijete.
No i Demetri i Felix smjesta su se uspravili, a ogrtači
su im se blago zavijorili kad je nalet vjetra prohujao uličicom.
Felixovo se lice skiselilo. Očito im se nije sviđala
ravnopravna brojnost.
“Nismo sami”, podsjetila ih je.
Demetri se načas osvrnuo. Nekoliko metara dalje, na
trgu, promatrala nas je ona mala obitelj s djevojčicama u
crvenim haljinicama. Majka je nešto žurno objašnjavala
mužu, gledajući nas petoro. Pogledala je u stranu kad je
vidjela da je Demetri gleda. Muž je otišao nekoliko metara
dalje na trg i potapšao po ramenu jednog od onih
muškaraca u crvenim blejzerima.
Demetri je odmahnuo glavom. “Molim te, Edwarde,
budimo razumni”, rekao je.
“Budimo”, složio se Edward. “Pa ćemo sada u miru
otići, a da niko ništa neće znati.”
Demetri je ozlojeđeno uzdahnuo. “Dopusti da barem
porazgovaramo o ovome nasamo.”

Šestorica u crvenom sad su se pridružila obitelji, i svi
su nas stali zabrinuto gledati. Bila sam itekako svjesna
Edwardovog zaštitničkog stava preda mnom – sigurna
da ih je upravo to uzbunilo. Htjela sam im punim grlom
viknuti da bježe.
Edward je glasno škljocnuo zubima. “Ne.”
Felix se osmjehnuo.
“Dosta.”
Glas je bio visok i vrskav, i dopro je odostraga.
Provirila sam ispod Edwardove druge ruke i ugledala
malu, tamnu priliku kako nam prilazi. Prema nadimanju
skuta, znala sam da je to još neko od njihovih. A
čijih drugih?
Isprva sam pomislila da je to mladi dječak. Novopridošlica
je bila sitna poput Alice, kratko ošišane ravne,
svijetlosmeđe kose. Tijelo pod ogrtačem – koji je bio tamniji,
gotovo crn – bilo je vitko i androgino. Ali lice je
bilo prelijepo za dječaka. Naspram toga lica krupnih očiju
i punih usana Botticellijev bi anđeo izgledao kao demon.
Čak i ako se u obzir uzmu tamne, grimizne šarenice.
Veličinom je djelovala tako beznačajno da me zbunila
reakcija na njezin dolazak. Felix i Demetri smjesta su se
opustili iz položaja za napad i opet stopili sa sjenama
nadvijenih zidova.
Edward je spustio ruke i također opustio držanje – ali
kao znak poraza.
“Jane”, uzdahnuo je kad ju je prepoznao, pomiren s
onim što slijedi.
Alice je suzdržano prekrižila ruke.
“Pođite za mnom”, opet se oglasila Jane, monotono
govoreći svojim dječijim glasom. Okrenula nam je leđa i
nečujno se izgubila u mraku.
Felix nam je pokazao da pođemo prvi, cereći se.
Alice je smjesta krenula za malom Jane. Edward me
obrglio oko struka i poveo pokraj nje. Uličica se blago
spuštala i ujedno sužavala. Gledala sam u njega očima
punim grozničavih pitanja, ali on je samo odmahnuo
glavom. Iako nisam čula ostale iza nas, bila sam sigurna
da nas slijede.
“Onda, Alice”, rekao je Edward onako usput pri
hodu. “Valjda me ne bi trebalo čuditi što te vidim.”
“To je bila moja greška”, odgovorila mu je Alice jednakim
tonom. “Na meni je bilo da je ispravim.”
“Što se dogodilo?” Govorio je pristojno, kao da ga to
praktički i ne zanima. Pretpostavljala sam da su tomu
razlog naćuljene uši iza nas.
“Duga je to priča.” Alice je načas pogledala prema
meni. “Ukratko, ona je doista skočila s litice, ali ne u
pokušaju da se ubije. Bella ti je danas velika poklonica
ekstremnih sportova.”
Pocrvenila sam i uprla pogled ravno preda se, gledajući
za tamnom sjenom koju više nisam mogla vidjeti.
Mogla sam zamisliti što on sada sluša iz Alicinih misli.
Gotovo se udavila, vrebaju je vampiri, druži se s vukodlacima...
“Hm”, šturo je rekao Edward, a glas mu više nije bio
nimalo opušten.
Uličica je blago zavijala, i dalje se spuštajući, tako
da nisam vidjela da se put naglo prekida sve dok nismo
došli do ravnog ciglenog zida bez prozora. Onoj malenoj
po imenu Jane nije bilo ni traga.
Alice nije oklijevala, nije usporila korak dok je prilazila
zidu. Zatim je, lako i elegantno, spuznula niz otvorenu
rupu u ulici.
Izgledala je kao slivnik smješten na najnižoj tački
kolnika. Nisam to primijetila sve dok Alice nije nestala
kroz nju, ali rešetka je bila napola odmaknuta. Rupa je
bila uska i crna.
Ustuknula sam.
“U redu je, Bella”, rekao je Edward tiho. “Alice će te
uhvatiti.”
Sumnjičavo sam odmjerila rupu. Pretpostavljam da
bi on ušao u nju prvi da iza nas nisu, samodopadno i
šutke, čekali Demetri i Felix.
Čučnula sam i prebacila noge u uski procjep.
“Alice?”, prošaptala sam drhtavim glasom.
“Tu sam, Bella”, potvrdila mi je. Glas joj je dopro iz
prevelike dubine da se zbog toga osjetim bolje.
Edward me uhvatio za zapešća – ruke su mu bile studene
kao stijene u zimi – i spustio u mrak.
“Spremna?”, upitao je.
“Pusti je”, dobacila mu je Alice.
Sklopila sam oči da ne vidim tamu, čvrsto zažmirivši
od straha, čvrsto stisnuvši usta da ne vrisnem. Edward
me ispustio.
Pad je bio bešuman i kratak. Zrak je samo pola sekunde
fijukao oko mene, a onda sam naglo izdahnula
kad su me Alicine ruke spremno dočekale.
Imat ću modrice; ruke su joj bile vrlo tvrde. Postavila
me na noge.
Na dnu je bilo tmurno, ali ne i posve mračno. Slabašna
svjetlost iz rupe nad nama vlažno se ljeskala s kamena
pod mojim nogama. Svjetla je na sekundu nestalo, a
onda se Edward našao kraj mene kao blijedi, bijeli odsjaj.
Obgrlio me, privio čvrsto uza se i počeo brzo vući
dalje. Objeručke sam ga zagrlila oko hladnog struka, te
počela posrtati i spoticati se po neravnoj kamenoj površini.
Teška se rešetka navukla preko slivnika iza nas i
metalno jeknula, teško se zatvorivši.

Mutni sjaj s ulice brzo se izgubio u tmini. Teturavi
su mi koraci ječali mračnim prostorom; zvučao je prostrano,
ali nisam mogla odrediti koliko je širok. Čulo
se samo grozničavo kucanje moga srca i moje koračanje
mokrim kamenovima – osim jedanput, kad je nestrpljivi
uzdah šapatom dopro straga.
Edward me čvrsto držao. Slobodnu je ruku ispružio
preko tijela i uhvatio me i za lice, prelazeći mi mekim
palcem preko usana. Tu i tamo, osjetila bih kako mi licem
pritišće kosu. Shvatila sam da je ovo jedini ponovni
susret koji ćemo ikada imati, i privila se čvršće uz njega.
Zasad je izgledalo kao da me on želi, što mi je bilo
dovoljno da ne marim za užas podzemnog tunela i vampira
što vrebaju iza nas. Vjerojatno se nije radilo ni o
čemu bitnijem od grižnje savjesti – iste one grižnje savjesti
zbog koje se, dok je vjerovao da je tako, smatrao
dužnim doći ovamo i platiti glavom moje samoubojstvo.
Ali osjećala sam kako mi blago prislanja usne o čelo, i
nije me bilo briga što ga na to potiče. Barem mogu prije
smrti biti opet s njim. Bolje to, nego dug život.
Poželjela sam da ga mogu upitati što će se tačno sada dogoditi.
Očajnički me zanimalo kako će nas usmrtiti – kao da
bi mi bilo lakše ako to saznam unaprijed. Ali nisam mogla
ništa reći, čak ni šapatom, u onakvom okružju. Ostali su sve
mogli čuti – svaki moj dah, svaki otkucaj mog srca.
Put pod našim nogama nastavio se polako spuštati,
vodeći nas sve dublje pod zemlju. Osjećala sam klaustrofobiju.
Samo zato što mi je Edwardova ruka blago
milovala lice nisam glasno vrištala.
Nisam mogla odrediti odakle sada dopire svjetlost, ali polako
je postalo tamnosivo, a ne više crno. Našli smo se u niskom,
nadsvođenom tunelu. Duge pruge vlage boje ebanovine
slijevale su se niz sive kamenove, kao da krvare tintom.
Drhtala sam, a mislila sam da je to od straha. Tek kad
su mi zubi počeli cvokotati shvatila sam da se smrzavam.
Odjeća mi je i dalje bila mokra, a pod gradom je vladala
zimska temperatura. Edwardova koža nije bila ništa toplija.
Shvatio je to u isti mah kad i ja, pa me prestao grliti
i uhvatio samo za ruku.
“N-n-ne”, zacvokotala sam i bacila mu se oko vrata.
Bilo me baš briga hoću li se smrznuti. Ko zna koliko
nam je još preostalo?
Počeo me hladnim dlanom trljati po nadlanici, ne bi
li me ugrijao trenjem.
Požurili smo tunelom, ili se bar meni to činilo kao da
žurimo. Polaganim sam napredovanjem nekome – pretpostavljam
Felixu – išla na živce, pa sam čula kako tu i
tamo teško uzdiše.
Na kraju tunela stajala je rešetkasta pregrada – željezne
šipke bile su zahrđale, ali debele kao moja ruka.
Mala vrata, izrađena od tanjih, isprepletenih šipki stajala
su otvorena. Edward se provukao kroz njih i brzo otišao
do šire, svjetlije kamene prostorije. Rešetkasta vrata resko
su se zalupila, a zatim se začulo okretanje ključa u
bravi. Nisam se usuđivala osvrnuti.
Na suprotnoj strani duge prostorije stajala su niska
vrata od masivnog drveta. Bila su vrlo debela – što sam
znala zato što su i ona stajala otvorena.
Prošli smo kroz vrata, a ja sam iznenađeno pogledala
oko sebe i automatski se opustila. Kraj mene, Edward se
napeo i čvrsto stisnuo čeljust.



Kraj dvadesetog poglavlja!

21. PRESUDA

Našli smo se u svijetlom, neupadljivom hodniku. Zidovi
su bili mutnobijeli, pod prekriven industrijskim sivim
tapisonom. Obične pravokutne fluorescentne svjetiljke
bile su ravnomjerno raspoređene duž stropa. Tu je,
na svu sreću, bilo toplije. Prostor se činio vrlo prijaznim
nakon tmine one utvarne kamenite kanalizacije.
Nisam imala dojam da se Edward slaže s mojom procjenom.
Mračno je pogledao niz dugi hodnik, prema sitnoj,
u crno umotanoj prilici na suprotnom kraju, pokraj
ulaza u dizalo.
Poveo me onamo, a Alice mi je hodala s druge strane.
Teška su se vrata škriputavo zatvorila iza nas, a onda se
začuo tresak zatvaranja zasuna.
Jane nas je čekala kraj dizala, pridržavajući nam vrata
jednom rukom. Lice joj je bilo apatično.
Nakon što smo ušli u dizalo, troje vampira koji su
pripadali Volturima još se više opustilo.
Zabacili su kukuljice ogrtača, puštajući da im padnu na ramena.
I Felix i Demetri imali su blago maslinasti ten – izgledao
je čudno uz njihovo praškasto bljedilo. Felixova crna
kosa bila je kratko ostrižena, ali Demetrijeva je valovito
padala do ramena. Šarenice su im bile zagasito grimizne
po rubovima i sve tamnije prema crnim zjenicama
u sredini. Pod ogrtačima su nosili suvremenu, blijedu i
neupadljivu odjeću. Skutrila sam se u kutu, privijajući se
uz Edwarda. Dlanom mi je i dalje trljao nadlakticu. Ni
na trenutak nije odvojio pogled od Jane.
Vožnja dizalom kratko je potrajala; izašli smo u, kako
se činilo, otmjenu uredsku recepciju. Zidove je prekrivala
drvena oplata, a podove gusti, zagasito zeleni tapison.
Nije bilo prozora, već su umjesto njih posvuda visili
veliki, sjajno osvijetljeni toskanski pejzaži. Naslonjači
presvučeni blijedom kožom bili su raspoređeni u male,
intimne skupine, a na lakiranim stolovima stajale su kristalne
vaze pune šarenih buketa. Miris cvijeća podsjetio
me na pogrebni ured.
Nasred prostorije stajao je visoki pult od poliranog
mahagonija. Zaprepašteno sam zinula kad sam ugledala
ženu koja stoji za njim.
Bila je visoka, tamne kože i zelenih očiju. Bila bi vrlo
zgodna u bilo kojem drugom društvu – ali ne i ovdje. Jer
bila je jednako ljudsko biće kao i ja. Nije mi išlo u glavu
što ta ljudska žena ovdje radi, tako potpuno opuštena, a
okružena vampirima.
Pozdravila nas je pristojnim osmijehom. “Dobar dan,
Jane”, rekla je. Kad je vidjela ko je sve došao s Jane, nije
se iznenadila. Ni zbog Edwarda, čija su gola prsa slabašno
svjetlucala pod bijelim svjetiljkama, pa ni zbog mene,
razbarušene i, u usporedbi s ostalima, odurne.
Jane joj je kimnula glavom. “Gianna.” Produžila je
prema dvostrukim vratima u dnu prostorije, a mi smo
otišli za njom.
Dok je prolazio kraj pulta, Felix je namignuo Gianni,
a ona se tiho zahihotala.
Na drugoj strani drvenih vrata nalazila se drugačija
primaća soba. Blijedi dečko u biserno sivome odijelu
lako je mogao biti Janein brat blizanac. Imao je
tamniju kosu i tanje usne, ali bio je jednako krasan.
Prišao nam je u susret. Osmjehnuo se i raširio ruke
pred njom. “Jane.”
“Alec”, odgovorila mu je i zagrlila ga. Poljubili su se
dvaput u obraz. Dečko nas je zatim pogledao.
“Pošalju te po jednoga, a ti se vratiš s dvoje... i pol”,
primijetio je, gledajući u mene. “Svaka čast.”
Nasmijala se – zvuk je prštao oduševljenjem, kao kad
mala beba guguće.
“Drago mi je što se opet vidimo, Edwarde”, pozdravio
ga je Alec. “Čini se da si bolje volje.”
“Malčice”, složio se Edward oporo. Načas sam pogledala
Edwardovo tvrdo lice i upitala se je li moguće da je
prije bio još mračnije raspoložen.
Alec se zahihotao i odmjerio me pogledom, privijenu
uz Edwarda. “A ovo je uzrok cijele nevolje?”, sumnjičavo
je upitao.
Edward se samo osmjehnuo, pun prezira. Zatim se
skamenio.
“Bezecirana je”, nehajno je otraga dobacio Felix.
Edward se okrenuo, a iz dubine grudi doprlo mu je
potmulo režanje. Felix se osmjehnuo – ruka mu je bila
podignuta, dlanom naviše; dvaput je skvrčio prste, pozivajući
Edwarda da mu priđe.

Alice je dotaknula Edwardov lakat. “Samo mirno”,
upozorila ga je.
Razmijenili su dug pogled, a meni je bilo krivo što
ne čujem što mu ona govori. Pretpostavila sam da ga
uvjerava da ne napadne Felixa, jer je Edward duboko
udahnuo i opet se okrenuo prema Alecu.
“Aru će biti vrlo drago da te opet vidi”, rekao je Alec
kao da se ništa nije dogovorilo.
“Nemojmo ga tjerati da čeka”, predložila je Jane.
Edward joj je kratko kimnuo.
Alec i Jane, držeći se za ruke, poveli su nas još jednim
širokim, kićenim hodnikom – ima li to kraja?
Zanemarili su vrata u dnu hodnika – vrata potpuno
prekrivena pozlatom – te zastali na pola puta, odgurnuli
drveni panel i otkrili obična, drvena vrata. Nisu bila
zaključana. Alec ih je otvorio i pustio da Jane uđe prva.
Došlo mi je da prostenjem kad me Edward proveo
kroz njih. Opet isti onaj prastari kamen kao na trgu, u
uličici i u kanalizaciji. I opet je bilo tamno i hladno.
To kameno predvorje nije bilo veliko. Brzo nas je
dovelo u širu, prostranu odaju, savršeno okruglu poput
golema tornja u zamku... što je vjerojatno upravo i
bila. Dva kata poviše nas, iz dugih, uskih prozora jarka
je sunčeva svjetlost u tankim pravokutnicima padala na
kameni pod. Nije bilo umjetne rasvjete. Jedini namještaj
u odaji bilo je nekoliko stolica od masivna drveta, sličnih
prijestoljima, neravnomjerno postavljenih uz obli
kameni zid. Na samoj sredini kruga, u blagom uleknuću,
nalazio se još jedan odvod. Upitala sam se služi li im
kao izlaz, poput one rupe u uličici.
Odaja nije bila prazna. U njoj se okupila šačica ljudi u,
činilo se, opuštenom razgovoru. Mrmorenje tihih, pitkih
glasova blago je brujalo zrakom. Opazila sam kako dvije
blijede žene u ljetnim haljinama zastaju u snopu svjetla,
našto je njihova koža, kao prizma, raspršila svjetlost u
iskricama duginih boja po smećkastim zidovima.
Sva su se naočita lica okrenula prema našoj skupini
kad smo ušli u odaju. Besmrtnici su većinom na sebi
imali neupadljive hlače i košulje – odjeću koja se uopće
ne bi isticala dolje na ulici. Ali čovjek koji je prvi progovorio
bio je odjeven u dugu halju. Bila je crna kao katran
i doticala je pod. Načas mi se učinilo da je njegova duga,
posve crna kosa zapravo kukuljica plašta.
“Jane, mila moja, pa ti si se vratila!”, viknuo je, vidno
razdragan. Glas mu je bio tek blagi uzdah.
Kliznuo je prema nama, kretnjom koja je tako nadrealno
glatko potekla da sam zaprepašteno zinula. Čak se
ni Alice, čija je svaka kretnja izgledala plesno, nije mogla
usporediti s njim.
Zapanjila sam se još više kad nam se približio, pa sam
mu razabrala lice. Nije bilo poput neprirodno privlačnih
lica oko njega (jer nije nam prišao sâm; cijela se skupina
sjatila oko njega, neki za njim, a neki korak-dva ispred
njega, s pozornim držanjem tjelesnih čuvara). Nisam
mogla odrediti je li mu lice lijepo ili ne. Crte su mu, valjda,
bile savršene. Ali razlikovao se od vampira oko sebe
jednako koliko i oni od mene. Koža mu je bila prozirno
bijela, kao u lukovice, a izgledala je i upravo toliko prhko
– tvorila je snažan kontrast s dugom crnom kosom
oko njegovog lica. Osjetila sam čudan, užasan poriv da
mu dotaknem obraz, da vidim je li mekši od Edwardova
ili Alicinoga, ili je pak praškast poput krede. Oči su mu
bile crvene, kao i ostalima oko njega, ali zamućene, mliječne
boje; upitala sam se utječe li mu ta mrena na vid.
Otklizio je do Jane, uzeo joj lice šakama krhkim poput
papira, lagano je poljubio u pune usne, a onda se
glatko odmaknuo za korak.
“Da, gospodaru.” Jane se osmjehnula; s tim je izrazom
izgledala kao anđeosko dijete. “Vratila sam ga živog,
baš kao što ste zatražili.
“Ah, Jane.” I on se osmjehnuo. “Koliku mi utjehu
pružaš.”
Okrenuo je zamagljene oči prema nama, a osmijeh
mu se razvedrio – postao je razdragan.
“A tu su i Alice i Bella!”, ushićeno je pljesnuo tankim
rukama. “Krasna li iznenađenja! Čudesno!”
Šokirano sam ga pogledala kad nas je nehajno oslovio
imenom, kao da smo stare prijateljice što su mu nenajavljeno
svratile u posjet.
Obratio se našoj plećatoj pratnji. “Felixe, budi dobar
pa javi mojoj braći ko nam je došao. Siguran sam da
neće htjeti ovo propustiti.”
“Da, gospodaru.” Felix je kimnuo i udaljio se putem
kojim smo došli.
“Vidiš, Edwarde?” Čudni se vampir okrenuo prema
Edwardu i nasmiješio mu se kao privržen, ali prijekoran
djed. “Što sam ti rekao? Zar ti nije drago što ti jučer
nisam dao ono što si tražio?”
“Da, Aro, drago mi je”, složio se i čvršće me uhvatio
oko struka.
“Baš volim sretne svršetke”, uzdahnuo je Aro. “Tako
su rijetki. Ali želim čuti cijelu priču. Kako se ovo dogodilo?
Alice?” Okrenuo se i znatiželjnim, mutnim očima
pogledao u Alice. “Brat te smatra nepogrešivom, ali čini
se da je došlo do neke greške.”
“O, daleko sam ja od nepogrešivosti.”

Blistavo mu seosmjehnula. Izgledala je savršeno opušteno, osim što su
joj šačice bile čvrsto stisnute. “Kao što danas vidiš, uzrokujem
probleme jednako često kao što ih ispravljam.”
“Odviše si skromna”, otpovrnuo joj je Aro. “Vidio
sam nekoliko tvojih nevjerojatnih postignuća, i moram
priznati da nikad nisam posvjedočio ničemu sličnom
tvome daru. Čudesno!”
Alice je načas pogledala prema Edwardu. Aru to nije
promaklo.
“Ispričavam se, uopće se nismo dolično upoznali, zar
ne? Eto, trčim pred rudo, jer imam dojam da te već poznajem.
Tvoj nas je brat, na osebujan način, jučer upoznao.
Znaš, donekle se odlikujem darom tvoga brata,
samo ograničenim na drugačiji način.” Aro je zavidno
odmahnuo glavom.
“I ujedno eksponencijalno snažnijim”, suho je dodao
Edward. Pogledao je Alice i brzo joj objasnio. “Aru je
potreban tjelesni dodir da ti čuje misli, ali čuje mnogo
više nego ja. Znaš da ja mogu čuti samo ono što ti je tog
trenutka u svijesti. Aro čuje svaku misao koju si ikada u
životu pomislila.”
Alice je podigla tanke obrve, a Edward je nakrivio
glavu.
Aru ni to nije promaklo.
“Ali moći čuti izdaleka...” Aro je uzdahnuo i pokazao
na njih dvoje, na razmjenu misli koja se upravo odigrala.
“To bi bilo tako praktično.”
Aro se osvrnuo. Svi ostali okrenuli su glave u istom
smjeru, uključujući Jane, Aleca i Demetrija, koji je šutke
stajao kraj nas.
Najsporije sam se okrenula. To se Felix vratio, a za
njim su doklizala još dvojica u crnim haljama. Obojica
su uvelike sličila Aru, jedan je čak imao istu valovitu
crnu frizuru. Drugome je kosa bila busen snježnobijelih
vlasi – iste boje kao i lice – dugih do ramena. Lica su im
imala istovjetnu, papirnato tanku kožu.
Trojac s Carlisleove slike time se upotpunio, nepromijenjen
u tristo godina od njezina nastanka.
“Marcuse, Caiuse, gledajte!”, milozvučno im je kazao
Aro. “Bella je ipak živa, a s njom nam je došla i Alice!
Nije li to čudesno?”
Nisam imala dojam da bi ijednome od njih dvojice
izraz čudesno prvi pao na pamet. Onaj s tamnom kosom
teško se dosađivao, kao da se kroz tisućljeća nagledao
Arovih oduševljenja. Drugi je imao kiseli izraz lica pod
snježnom kosom.
Njihova nezainteresiranost nije umanjila Arovo uživanje.
“Poslušajmo tu priču”, gotovo je zapjevao Aro paperjastim
glasom.
Sijedi, prastari vampir odmaknuo se od nas i otklizao
prema jednom drvenom prijestolju. Drugi je zastao kraj
Ara i ispružio ruku. Isprva mi se činilo da želi uhvatiti
Arovu, ali samo mu je načas taknuo dlan i onda spustio
ruku. Aro je podigao crnu obrvu. Začudilo me što mu se
papirnata koža nije pritom posve zgužvala.
Edward je vrlo tiho frknuo, a Alice ga je radoznalo
pogledala.
“Hvala, Marcuse”, rekao je Aro. “Vrlo zanimljivo.”
Shvatila sam, sekundu prekasno, da je to Marcus
upoznao Ara sa svojim mislima.
Marcus nije izgledao kao da mu je zanimljivo. Otklizio
je od Ara i sjeo uza zid kraj onoga koji je zacijelo
bio Caius. Dvojica vampira iz pratnje šutke su pošli za
njim – tjelesni čuvari, kao što sam i mislila. Opazila sam
da su i one dvije žene u haljinicama jednako tako otišle
stati uz Caiusa. Bilo mi je pomalo apsurdno da ijednom
vampiru može biti potrebna zaštita, ali možda su
ovi prastari doista onoliko krhki koliko se dade naslutiti
prema njihovoj koži.
Aro je odmahivao glavom. “Čudesno”, rekao je. “Apsolutno
čudesno.”
Alice je izgledala ozlojeđeno. Edward joj se obratio i
opet objasnio brzim, prigušenim tonom. “Marcus vidi
odnose. Iznenađuje ga intenzitet našega.”
Aro se osmjehnuo. “Kako praktično”, ponovio je sebi
u bradu. Zatim nam se obratio. “Uvjeravam vas, nipošto
nije lako iznenaditi Marcusa.”
Pogledala sam Marcusovo mrtvačko lice i spremno
povjerovala u to.
“Kad mi je to tako teško shvatiti, čak i sada”, zamišljeno
je rekao Aro, gledajući kako me Edward zaštitnički
grli. Teško sam slijedila Arove kaotične izjave. Nije
mi bilo lako razumjeti što želi reći. “Kako uopće možeš
stajati tako blizu nje?”
“Ne bez napora”, smireno mu je odgovorio Edward.
“Ali, svejedno – la tua cantante! Kakva šteta!”
Edward se kratko, neveselo podsmjehnuo. “Prije na
to gledam kao na cijenu.”
Aro je ostao sumnjičav. “Vrlo visoku cijenu.”
“Cijenu dostupnosti.”
Aro se nasmijao. “Da nisam osjetio njezin miris kroz
tvoje uspomene, ne bih povjerovao da zov bilo čije krvi
može biti tako snažan. Osobno nikad nisam osjetio ništa
slično. Najveći broj nas koješta bi dao za takav dar, a ti
ga ipak...”

“Uzaludno trošim”, dovršio je Edward rečenicu, zvučeći
sada sarkastično.
Aro se opet nasmijao. “Ah, kako mi nedostaje moj
prijatelj Carlisle! Podsjećaš me na njega – samo što se on
nije tako žestio.”
“Carlisle me nadmašuje i u mnogo drugih pogleda.”
“Svakako nikad nisam očekivao vidjeti nekoga ko
bi nadmašio Carlislea upravo u samokontroli, ali on se
može sakriti pred tobom.”
“Teško.” Edward je zvučao nestrpljivo. Kao da mu je
bilo dosta ovog dugačkog uvoda. To me još više uplašilo;
nisam mogla da ne pokušam predočiti sebi što on očekuje
da sada slijedi.
“Ponosim se njegovim uspjehom”, kazao je zamišljeno
Aro. “Tvoje uspomene na njega pozamašan su mi dar,
premda me izuzetno čude. Iznenađen sam koliko mi je...
drago zbog njegova uspjeha u tom neortodoksnom putu
koji je izabrao. Očekivao sam da će okopniti, oslabiti s
vremenom. Rugao sam se njegovoj nakani da pronađe
druge koji će dijeliti njegovu osebujnu viziju. A ipak mi
je, iz nekog razloga, drago što nisam bio u pravu.”
Edward mu nije odgovorio.
“Ali, tvoje suzdržavanje!”, uzdahnuo je Aro. “Nisam
znao da je takva snaga moguća. Natjerati se da oguglaš
na takav sirenski zov, i to ne tek jedanput, nego iznova
i iznova – da ga nisam osobno osjetio, ne bih u to povjerovao.”
Edward je čvrstim, bezizražajnim pogledom uzvratio
na Arovo divljenje. Dovoljno sam mu dobro poznavala
lice – vrijeme to nije promijenilo – da pretpostavim
kako tu nešto vrije ispod površine. Silno sam se trudila
da mi disanje ostane ravnomjerno.
“Kad se samo sjetim kako te ona mami...”, Aro se
zahihotao. “Sav ožednim.”
Edward se napeo.
“Nemoj da te to smeta”, umirio ga je Aro. “Ne mislim
joj nauditi. Ali silno sam znatiželjan, napose oko
jedne stvari.” Odmjerio me sa žarkim zanimanjem.
“Smijem?”, željno je upitao i podigao ruku.
“Pitaj nju”, predložio mu je Edward ravnim glasom.
“Pa jasno, baš sam neuljudan!”, uzviknuo je Aro.
“Bella”, obratio se sada izravno meni. “Opčinjava me
činjenica što Edwardov dojmljivi dar ne obuhvaća jedino
tebe – kako je zanimljivo da takvo što uopće postoji!
I pitam se, budući da su naši darovi u mnogo pogleda
slični, bi li bila tako ljubazna da mi dopustiš pokušati –
provjeriti jesi li iznimka za mene, također?”
Užasnuto sam pogledala Edwarda u lice. Usprkos
Arovoj napadnoj ljubaznosti, nisam smatrala da zaista
imam izbora. Grozila sam se same pomisli na to da mu
dopustim da me dotakne, a ipak me perverzno opčinjavala
prilika da opipam njegovu čudnu kožu.
Edward mi je potvrdno kimnuo glavom – bilo zato
što je bio siguran da mi Aro neće nauditi, ili pak zato što
nismo imali izbora, nisam mogla znati.
Okrenula sam se natrag prema Aru i polako podigla
ruku pred sebe. Drhtala je.
Glatko mi je prišao s izrazom lica koji me, valjda,
trebao umiriti. Ali njegove su papirnate crte bile odviše
čudne, odviše tuđinske i stravične, da me umire. Izgledao
je nasrtljivije nego što je zvučao.
Aro je ispružio ruku, kao da ćemo se rukovati, i pritisnuo
tanušnu kožicu o moju. Ruka mu je bila tvrda,
ali na dodir krhka – kao škriljevac, a ne granit – i još
hladnija nego što sam očekivala.
Osmjehnuo mi se očima prekrivenim mrenom, a ja
nikako nisam mogla odvratiti pogled. Opčinjavale su
me na neki neobičan, neugodan način.
Aro je promijenio izraz lica dok sam ga gledala. Samopouzdanje
mu se poljuljalo i pretvorilo prvo u nedoumicu,
a onda i nevjericu, prije nego što se smirilo u
krinku prijaznosti.
“Ma kako zanimljivo”, rekao je kad mi je pustio ruku
i odmaknuo se.
Načas sam pogledala u Edwarda, a premda je bio pribran,
učinilo mi se da je pomalo samodopadan.
Aro je nastavio kliziti zamišljena lica. Na trenutak je
samo šutio, prelazeći pogledom preko nas troje. Zatim
je naglo odmahnuo glavom.
“Presedan”, kazao je sebi u bradu. “Pitam se je li imuna
i na naše druge darove... Jane, mila?”
“Ne!”, zarežao je Edward. Alice ga je uhvatila za nadlakticu,
da ga obuzda. Otresao ju je.
Mala Jane sretno se nasmiješila Aru. “Da, gospodaru?”
Iz Edwarda je sada dopiralo stvarno režanje, otkidajući
mu se, prodirući iz grudi dok je pun srdžbe buljio
u Ara. U sobi je utihnulo; svi su ga stali gledati zaprepašteno,
u nevjerici, kao da upravo čini nekakav sramotan
društveni gaf. Opazila sam kako se Felix ceri u nadi i
prilazi korak bliže. Aro je jedanput pogledao u njega, a
on se ukipio u mjestu. Prestao se ceriti i počeo duriti.
Zatim se Aro obratio Jane. “Pitam se, mila moja, je li
Bella imuna na tebe.”
Jedva sam uspijevala čuti Ara kroz Edwardovo ljutito
režanje. Pustio me i postavio se tako da me zakloni od
njihovog pogleda. Caius je s pratnjom poput utvare prišao
bliže, da gleda.

Jane se okrenula prema nama, blaženo se smješkajući.
“Nemoj!”, kriknula je Alice kad se Edward bacio na
sitnu djevojku.
Prije nego što sam stigla reagirati, prije nego što je
iko stigao skočiti između njih, prije nego što su se Arovi
tjelesni čuvari stigli napeti, Edward je pao na kameni
pod. Niko ga nije ni taknuo, ali počeo se grčiti u očitoj
agoniji pred mojim užasnutim očima.
Jane se sada smiješila samo njemu, a meni se sve složilo
u glavi. Ono što je Alice rekla o izrazitoj darovitosti,
razlog iz kojeg se svi tako unizno odnose prema Jane, i
razlog iz kojeg se Edward bacio pred nju prije nego što
je stigla to učiniti meni.
“Prestani!”, kriknula sam i skočila između njih dvoje,
dok mi je glas ječao u tišini. Ali Alice me obujmila i neraskidivo
stisnula, ne hajući za moje otimanje. Edwardu
se s usana nije oteo ni pisak dok se koprcao na kamenu.
Mislila sam da će mi glava prsnuti od boli dok sam ga
gledala.
“Jane”, opozvao ju je Aro spokojnim glasom. Brzo
je podigla glavu, smješkajući se još uvijek od naslade,
i upitno ga pogledala. Čim ga je Jane prestala gledati,
Edward se umirio.
Aro je pokazao glavom na mene.
Jane je okrenula smiješak prema meni.
Nisam je ni pogledala. Gledala sam Edwarda, još uvijek
se uzaludno opirući stisku Alicinih ruku.
“Dobro je on”, napeto mi je šapnula Alice. Kad je to
rekla, on se uspravio, a zatim i lagano skočio na noge.
Pogledao me u oči, sav užasnut. Isprva sam mislila da
užas potječe od onoga što je upravo pretrpio. Ali zatim
je brzo pogledao u Jane, pa u mene – i lice mu se opustilo
od olakšanja.
I ja sam pogledala u Jane, koja se više nije smješkala.
Strijeljala me pogledom, stišćući vilicu od intenzivnog
usredotočavanja. Ustuknula sam, iščekujući bol.
Ništa se nije dogodilo.
Edward se opet našao kraj mene. Dotaknuo je Alice
po ramenu, a ona me predala njemu.
Aro je prasnuo u smijeh. “Ha, ha, ha”, zacerekao se.
“Upravo čudesno!”
Jane je ozlojeđeno prosiktala i nagnula se, kao da se
sprema na skok.
“Ne dopusti da te to pogodi, mila moja”, rekao je Aro
utješnim tonom i stavio joj praškasto laku ruku na rame.
“Sve nas ona zbunjuje.”
Jane je zadigla gornju usnu nad zube i nastavila me
strijeljati pogledom.
“Ha, ha, ha”, opet se zacenio Aro. “Vrlo si hrabar,
Edwarde, kad šutke trpiš. Zatražio sam jednom od Jane
da to meni učini – iz puke radoznalosti.” Odmahnuo je
glavom u divljenju.
Edward ga je ošinuo zgađenim pogledom.
“I onda, što ćemo mi sada s vama?”, uzdahnuo je Aro.
Edward i Alice su se ukočili. Na ovo su cijelo vrijeme
čekali. Počela sam se tresti.
“Pretpostavljam da nije moguće da si se predomislio?”,
upitao je Aro Edwarda u nadi. “Tvoj bi dar izvanredno
upotpunio našu malu družinu.”
Edward je stao oklijevati. Krajičkom oka opazila sam
kako i Felix i Jane slažu grimase.
Edward je pažljivo odvagnuo svaku riječ pri izgovaranju.
“Radije... bih... odbio.”

“Alice?”, upitao je Aro, još u nadi. “Bi li tebe možda
zanimalo da nam se pridružiš?”
“Ne, hvala”, rekla je Alice.
“A ti, Bella?”, Aro je podigao obrve.
Edward je potmulo prosiktao. Blijedo sam pogledala
u Ara. Šali li se on to sa mnom? Ili me doista pita želim
li ostati na večeri?
Tek je sijedi Caius prekinuo šutnju.
“Što?”, oštro je upitao Ara; premda nije govorio glasnije
od šapata, zvučao je ravnodušno.
“Caiuse, jamačno uviđaš potencijal”, srdačno mu se
podrugnuo Aro. “Nisam vidio nadarenost koja toliko
obećava još otkako smo našli Jane i Aleca. Možeš li zamisliti
koje bi nam se sve mogućnosti otvorile kad bi
ona postala jedna od nas?”
Caius je jetko odvratio pogled. U Janinim očima
bljesnulo je zgražanje na tu usporedbu.
Edward se pjenio kraj mene. Čula sam mu brujanje
u grudima, početak režanja. Nisam smjela dopustiti da
nastrada zbog svoje prijeke ćudi.
“Ne, hvala”, kazala sam jedva čujnije od šapata, dok
mi je glas pucao od straha.
Aro je uzdahnuo. “Žalim zbog toga. Kakva šteta.”
Edward je prosiktao. “Tako znači, pridružite nam se
ili poginite? I sumnjao sam da će tako biti kad su nas
doveli ovamo. Toliko o vašim zakonima.”
Iznenadio me ton njegovog glasa. Zvučao je gnjevno,
ali bilo je nečega promišljenog u načinu na koji je to
izgovorio – kao da je vrlo pomno odabrao riječi.
“Naravno da nije.” Aro je zaprepašteno trepnuo. “Već
smo se bili okupili ovdje, Edwarde, jer smo čekali da se
Heidi vrati. Ne zbog vas.”
“Aro”, prosiktao je Caius. “Zakon ih zahtijeva.”
Edward je oštro pogledao u Caiusa. “Kako to?”, strogo
ga je upitao. Zacijelo je znao što je Caiusu na pameti,
ali očito je odlučio natjerati ga da to izgovori naglas.
Caius je upro kosturni prst u mene. “Ona previše
zna. Iznijeli ste naše tajne na vidjelo.” Glas mu je bio
tanak poput papira, baš kao i koža.
“Nekoliko ljudi također zna za ovu vašu malu igru”,
podsjetio ga je Edward, a ja sam se sjetila zgodne djevojke
na recepciji ispod nas.
Caiusovo lice izobličilo se u nov izraz. Je li to trebao
biti osmijeh?
“Da”, složio se. “Ali kad nam više ne budu od koristi,
poslužit će nam kao okrepa. Izda li ona naše tajne, jesi li
je spreman uništiti? Ne bih rekao”, podsmjehnuo mu se.
“Ja ne bih – ”, progovorila sam, i dalje šapatom. Caius
me ušutkao ledenim pogledom.
“A nisi je spreman niti pretvoriti u jednu od nas”,
nastavio je Caius. “Stoga ona predstavlja ranjivu tačku.
Premda, tačno, ovo se kažnjava samo njezinim životom.
Vi možete ići, ako želite.”
Edward je iskezio zube.
“Tako sam i mislio”, rekao je Caius, gotovo s užitkom.
Felix se željno nagnuo prema nama.
“Osim ako...”, upao mu je Aro u riječ. Činilo se da
mu nije drago kojim je smjerom razgovor pošao. “Osim
ako joj ipak ne namjeravaš podariti besmrtnost?”
Edward je skupio usne, oklijevajući trenutak prije
nego što će odgovoriti. “A ako namjeravam?”
Aro se osmjehnuo, opet sretan. “Ma, onda biste mogli
slobodno otići kući i prenijeti moje pozdrave prijatelju
Carlisleu.” Zastao je, oklijevajući. “Ali bojim se da bi
morao imati iskrenu namjeru.”
Aro je podigao ruku preda se.
Caius, koji se upravo bio počeo ljutito mrštiti, nato
se opustio.
Edwardove usne stisnule su se u ljutitu crtu. Zagledao
mi se u oči, a ja sam se zagledala u njegove.
“Imaj iskrenu namjeru”, prošaptala sam mu. “Molim
te.”
Zar je to zaista tako oduran pojam. Zar bi radije poginuo
nego da me promijeni? Bilo mi je kao da me nogom
udario u trbuh.
Edward je gledao u mene izmučenim očima.
A onda se Alice odmaknula od nas i prišla Aru. Okrenuli
smo se za njom. Podigla je ruku kao i on.
Ništa nije rekla, a Aro je mahnuo zabrinutim čuvarima
da se odmaknu, kad su joj krenuli zapriječiti pristup.
Aro joj je pošao u susret i uhvatio joj ruku. Oči su mu
željno, pohlepno bljesnule.
Sagnuo je glavu preko ruku kojima su se dotaknuli i
sklopio oči, usredotočujući se. Alice je stajala nepomično,
prazna lica. Čula sam kako su Edwardu škljocnuli
zubi. Niko se nije ni pomaknuo. Aro kao da se ukočio nad
Alicinom rukom. Prolazile su sekunde, a ja sam sve više
strepila, pitajući se koliko će vremena proći prije nego
što prođe previše vremena. Prije nego što to bude značilo
da je nešto pošlo po krivu – još više po krivu nego zasad.
Prošao je još jedan nesnosan trenutak, a onda je Arov
glas prekinuo tišinu.
“Ha, ha, ha”, nasmijao se, i dalje prignut. Polako je
pogledao u nju očima koje su se krijesile od uzbuđenja.
“Tako sam uživao u ovome!”
Alice se suho osmjehnula. “Drago mi je da ti se svidjelo.”

“Vidjeti to što si ti vidjela – pogotovo ono što se još
nije zbilo!” Odmahnuo je glavom u čudu.
“Ali što će se zbiti”, podsjetila ga je smirenim glasom.
“Da, da, to je već posve zadano. Svakako više nema
problema.”
Caius je izgledao gorko razočarano – a Felix i Jane
očito su dijelili taj osjećaj.
“Aro”, požalio se Caius.
“Dragi Caiuse”, osmjehnuo se Aro. “Ne srdi se. Pomisli
samo na sve mogućnosti! Neće nam se danas pridružiti, ali
ostaje nam nada za budućnost. Zamisli samo radost koju
bi sama mala Alice donijela našem malom kućanstvu... K
tome, tako me silno zanima kakva će Bella ispasti!”
Činilo se da je Aro zadovoljan. Zar ne shvaća koliko
su Alicine vizije subjektivne? Da ona danas može čvrsto
odlučiti da će me promijeniti, a sutra se predomisliti?
Milijun sitnih odluka, njezinih kao i tolikih tuđih – poput
Edwardovih – može joj promijeniti put, a time i
budućnost.
I hoće li uopće biti bitno je li Alice voljna, hoće li biti
ikakve razlike ako i postanem vampirica, ako je taj pojam
tako odbojan Edwardu? Ako je njemu smrt prihvatljivija
od toga da me zauvijek ima uza se, kao besmrtnu napast?
Čak i onako prestravljena, osjetila sam kako tonem u
depresiju, utapam se u njoj...
“Onda sada slobodno možemo ići?”, upitao je
Edward smireno.
“Da, da”, susretljivo je rekao Aro. “Ali, molim vas,
dođite nam opet. Baš ste nas oduševili!”
“A mi ćemo, također, posjetiti vas”, obećao je Caius,
odjednom napola sklopivši oči, tako da nas je sada
gledao kao gušter, ispod teških vjeđa. “Da se uvjerimo
kako ćete ispuniti svoju stranu dogovora. Na vašem mjestu
ne bih predugo odugovlačio. Mi ne pružamo druge
prilike.”
Edward je čvrsto stisnuo čeljust, ali odsječno je kimnuo
glavom.
Caius se podsmjehnuo i kliznuo do Marcusa, koji je
još sjedio nepokretan i nezainteresiran.
Felix je prostenjao.
“Ah, Felixe”, osmjehnuo se posprdno Aro. “Heidi
samo što nije stigla. Strpljenja.”
“Hmm.” U Edwardovu se glasu opet čula napetost.
“U tom slučaju, možda bi bilo bolje da odemo što prije.”
“Da”, složio se Aro. “To je dobar prijedlog. Nezgode
se ipak dogode. Samo, molio bih vas da pričekate u prizemlju
dok ne padne mrak, ako vam to nije teško.”
“Naravno”, složio se Edward, dok sam se ja grozila od
pomisli da čekam ostatak dana na bijeg.
“I, čuj”, dodao je Aro i prstom pozvao Felixa. Felix mu
je smjesta prišao, a Aro je otkopčao prostrani ogrtač koji
je nosio plećati vampir i skinuo mu ga s ramena. Dobacio
ga je Edwardu. “Obuci ovo. Pomalo si upadljiv.”
Edward je obukao dugi ogrtač, ostavljajući kukuljicu
na leđima.
Aro je uzdahnuo. “Pristaje ti.”
Edward se zahihotao, ali naglo je ušutio i osvrnuo se.
“Hvala ti, Aro. Pričekat ćemo u prizemlju.”
“Do viđenja, mladi prijatelji”, rekao je Aro, gledajući
žarkim očima u istome smjeru.
“Idemo”, rekao je Edward, sada u žurbi.
Demetri nam je pokazao da krenemo za njim, te pošao
istim putom kojim smo ušli, jedinim izlazom, kako
mi se činilo.
Edward me hitro vodio uza se. Alice je bila kraj mene
s druge strane, tvrdog izraza lica.
“Nismo bili dovoljno brzi”, promrsila je.
Ustrašeno sam je pogledala, ali ona je samo izgledala
ožalošćeno. Tek sam tada začula žamor glasova – bučnih,
grubih glasova – što dopire iz predvorja.
“Pa, ovo je neobično”, grmnuo je neki neotesani
muški glas.
“Kako srednjevjekovno”, zgranuo se neugodno piskutav
ženski glas.
Gomila ljudi prolazila je malim vratima i ispunjavala
onu manju, kamenitu komoru. Demetri nam je mahnuo
da im dademo mjesta. Stisnuli smo se uz hladni zid
da ih pustimo da prođu.
Par na čelu grupe, Amerikanci, sudeći prema govoru,
odmjeravali su pogledima prostor oko sebe.
“Dobrodošli, gosti! Dobrodošli u Volterru!”, čula
sam pjevni Arov pozdrav iz velike odaje u tornju.
Ostali, četrdesetak, a možda i više njih, ušli su jedan
po jedan za onim parom. Neki su razgledavali ambijent,
kao turisti. Nekolicina ga je fotografirala. Drugi su djelovali
zbunjeno, kao da im priča zbog koje su došli u ovu
prostoriju više nema smisla. Naročito sam zapazila jednu
sitnu, tamnoputu ženu. Nosila je krunicu oko vrata i
čvrsto rukom držala križić. Hodala je sporije od ostalih,
tu i tamo dotičući ponekoga i postavljajući mu pitanje
na meni nepoznatom jeziku. Niko je, očito, nije mogao
razumjeti, a u njezinom se glasu čulo sve više panike.
Edward mi je privio lice uza svoje grudi, ali prekasno.
Već sam shvatila o čemu se radi.
Čim se pojavio najmanji procjep, Edward me brzo
gurnuo prema vratima. Osjećala sam užasnut izraz na
svome licu i suze što mi se počinju skupljati u očima.

U kićenom, pozlaćenom hodniku nije bilo nikoga i
ničega, izuzev jedne predivne, zamamno građene žene.
Znatiželjno nas je promatrala, naročito mene.
“Sretan ti povratak, Heidi”, pozdravio ju je Demetri
odostraga.
Heidi se odsutno osmjehnula. Podsjetila me na Rosalie,
iako nisu bile nimalo slične – tek zato što je i njezina
ljepota bila iznimna, nezaboravna. Nikako nisam mogla
odvratiti pogled od nje.
Bila je odjevena tako da naglasi tu ljepotu. Zapanjujuće
noge, tamne od tajica, istaknula je najkraćom mogućom
minicom. Nosila je majicu dugih rukava i visoka
ovratnika, ali izuzetno pripijenu i izrađenu od crvenog
vinila. Imala je dugu, sjajnu kosu boje mahagonija, a oči
su joj imale krajnje neobičnu ljubičastu nijansu – boju
koja bi se mogla dobiti nošenjem plavih kontaktnih leća
preko crvenih šarenica.
“Demetri”, odvratila mu je svilenim glasom, pogledavajući
moje lice i Edwardov sivi ogrtač.
“Dobar ulov”, pohvalio ju je Demetri, a ja sam odjednom
shvatila zašto je tako upadljivo odjevena... nije bila
samo ribar, već i mamac.
“Hvala.” Blistavo mu se osmjehnula. “Nećeš doći?”
“Evo, sad ću. Sačuvaj mi pokojega.”
Heidi mu je kimnula i prošla kroz vrata, uputivši mi
još jedan upitan pogled.
Edward je krenuo dalje takvim tempom da me prisilio
da potrčim. Ali svejedno nismo uspjeli proći kroz
urešena vrata na suprotnom kraju hodnika prije nego
što je počelo vrištanje.



Kraj dvadeset prvog poglavlja!

22. BIJEG

Demetri nas je ostavio u veselo uređenoj, raskošnoj
prijemnoj sobi, gdje je ona žena Gianna i dalje stajala za
ulaštenim pultom. Vedra, bezopasna glazba cvrkutala je
iz skrivenih zvučnika.
“Ne odlazite prije mraka”, upozorio nas je.
Edward mu je kimnuo, a Demetri se žurno udaljio.
Gianna se nije ni najmanje iznenadila time što čuje i
vidi, iako je promućurnim pogledom odmjerila Edwardov
posuđeni ogrtač.
“Jesi li u redu?”, upitao me Edward ispod glasa, pretiho
da nas ljudska žena čuje. Glas mu je bio grub – ako
baršun može biti grub – od strepnje. Još je uzrujan zbog
okolnosti, pretpostavila sam.
“Bolje joj daj da sjedne dok nije pala”, rekla je Alice.
“Sva se raspada.”
Tek sam tada shvatila da se tresem, snažno tresem,
da mi cijelo tijelo podrhtava tako da mi zubi počinju
cvokotati, a prostorija oko mene zanositi se i mutiti pred
mojim očima. U jednoj sumanutoj sekundi upitala sam
se osjeća li se Jacob ovako prije nego što će prasnuti u
vukodlaka.
Začula sam zvuk koji nije imao smisla, čudno trganje
u kontrapunktu s inače vedrom pozadinskom glazbom.
Obuzeta drhtavicom, nisam mogla odrediti odakle dopire.
“Psst, Bella, psst”, rekao je Edward i odvukao me do
kauča najdaljeg od radoznale žene za pultom.
“Mislim da ima histerični napadaj. Možda bi je trebao
ošamariti”, predložila mu je Alice.
Edward ju je ošinuo žestokim pogledom.
Zatim sam shvatila. Oh. Ja stvaram taj zvuk. To trganje
su jecaji što mi naviru iz grudi. To me trese.
“Sve je u redu, na sigurnom si, sve je u redu”, ponavljao
je i ponavljao, ritmički. Stavio me sebi u krilo
i umotao me u debeli vuneni ogrtač, da me zaštiti od
svoje hladne kože.
Znala sam da je glupo ovako reagirati. Ko zna koliko
ću još moći gledati njegovo lice? Spašen je, i ja sam spašena,
i može me ostaviti čim dospijemo na slobodu. Dopustiti
da mi se oči ispune suzama tako da mu ne mogu
jasno promatati lice bila je čista rasipnost – bezumlje.
Ali negdje iza mojih očiju nalazio se prizor koji suze
nisu mogle saprati, prizor uspaničenog lica one sitne
žene s krunicom.
“Svi oni ljudi”, zajecala sam.
“Znam”, šapnuo mi je.
“Kako je to grozno.”
“Da, jest. Volio bih da to nisi morala vidjeti.”
Oslonila sam glavu na njegova hladna prsa i debelim
ogrtačem obrisala oči. Nekoliko puta sam duboko udahnula,
ne bih li se pribrala.
“Mogu li vam što donijeti?”, pristojno nas je upitao
jedan glas. Bila je to Gianna, koja se nagnula Edwardu
preko ramena s ujedno zainteresiranim i u isti mah profesionalno
suzdržanim pogledom. Kao da je nije smetalo
što joj je lice tek pedalj udaljeno od neprijateljski nastrojenog
vampira. Ili uopće nije shvaćala opasnost, ili je
bila vrlo dobra u svome poslu.
“Ne”, hladno joj je odgovorio Edward.
Kimnula je glavom, nasmiješila mi se, te otišla.
Pričekala sam da se udalji toliko da me više ne može
čuti. “Zna li ona što se ovdje zbiva?”, ozbiljno sam ga
upitala tihim i promuklim glasom. Polako sam se obuzdavala.
Disanje mi se ujednačavalo.
“Da. Ona sve zna”, kazao mi je Edward.
“Zna li ona da će je jednoga dana ubiti?”
“Zna da je to moguće”, rekao je.
To me iznenadilo.
Bilo mi je teško protumačiti izraz Edwardova lica.
“Nada se da će odlučiti da je zadrže.”
Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica. “Ona želi
postati poput njih?”
Kratko je kimnuo, oštro mi promatrajući lice, gledajući
kako ću reagirati.
Stresla sam se. “Kako može tako nešto htjeti?”, prošaptala
sam, prije sama sebi, nego zato što sam doista htjela
čuti odgovor. “Kako može gledati one ljude kako mirno
odlaze u onu odurnu odaju i htjeti sudjelovati u tome?”
Edward mi nije odgovorio. Lice mu se zgrčilo u odgovor
na nešto što sam rekla.

Dok sam gledala to nesnosno lijepo lice ne bih li
shvatila promjenu, odjednom me pogodilo: doista sam
tu, u Edwardovu zagrljaju, makar nakratko, i – bar u
ovome trenutku – ne prijeti nam pogibija.
“O, Edwarde”, jauknula sam i opet stala jecati. Kako
glupa reakcija. Suze su mi tako gusto tekle da mu više
nisam mogla vidjeti lice, a to je bilo neoprostivo. Sa sigurnošću
mogu računati samo s vremenom do zalaska
sunca. Kao da sam opet u bajci, s rokom kada čarolija
okončava.
“Što je bilo?”, upitao me, i dalje sav brižan, dok mi je
blago trljao leđa.
Zagrlila sam ga oko vrata – što je najgore što mi može
učiniti? Samo me odgurnuti – i privila se uz njega. “Je li
jako bolesno od mene što sam sada sretna?”, upitala sam
ga. Glas mi je dvaput pukao.
Nije me odgurnuo. Čvrsto me prigrlio uz svoja ledeno
tvrda prsa, tako čvrsto da sam jedva disala, makar su
mi pluća sad bila cijela, na sigurnom. “Tačno znam na
što misliš”, šapnuo mi je. “Ali imamo obilje razloga za
sreću. Prije svega, živi smo.”
“Da”, složila sam se. “Ta ti je dobra.”
“I skupa smo”, dahnuo je. Dah mu je bio tako sladak
da mi se u glavi zavrtjelo.
Samo sam kimnula glavom, sigurna da ne pridaje takav
značaj tom razlogu kao ja.
“I, uz malo sreće, sutra ćemo i dalje biti živi.”
“Nadajmo se”, rekla sam s nelagodom.
“Izgledi su nam dosta dobri”, potvrdila mi je Alice.
Bila je tako mirna da sam gotovo zaboravila da je tu.
“Vidjet ću se s Jasperom za manje od dvadeset četiri
sata”, dodala je zadovoljno.
Sretnica Alice. Ona se može uzdati u svoju budućnost.
Nisam mogla dugo ne gledati Edwarda u lice. Promatrala
sam ga, želeći više od svega da se budućnost nikada
ne dogodi. Da ovaj trenutak potraje zauvijek, ili, ako to
nije moguće, da prestanem postojati kada do te budućnosti
dođe.
I Edward je promatrao mene, toplim, tamnim očima,
i bilo mi je lako umišljati si da on dijeli moje osjećaje.
Pa sam tako i učinila. Umišljala sam, da mi trenutak
bude slađi.
Vršcima prstiju prešao mi je preko podočnjaka.
“Izgledaš mi strašno umorno.”
“A ti meni izgledaš žedno”, došapnula sam mu, promatrajući
mu modrice pod crnim šarenicama.
Slegnuo je ramenima. “Nije to ništa.”
“Jesi li siguran? Mogu ja sjesti s Alice”, predložila sam
mu nevoljko; bilo bi mi draže da me sada ubije nego da
se pomaknem i za milimetar dalje od njega.
“Ne pričaj gluposti.” Uzdahnuo je; slatkim mi je dahom
pomilovao lice. “Nikada nisam bolje vladao tom
stranom svoje prirode nego u ovom trenu.”
Imala sam milijun pitanja za njega. Jedno od njih
sada mi je navrlo na usne, ali zadržala sam jezik za zubima.
Nisam htjela upropastiti trenutak, makar i ovako
nesavršen, tu, u ovoj mučnoj prostoriji, pod očima žene
koja želi biti čudovište.
Tu, u njegovu naručju, lako sam mogla uobraziti da
me on želi. Nisam htjela više misliti o njegovim porivima
– o tome ponaša li se on ovako da me smiri dok
nam još prijeti opasnost, ili tek osjeća grižnju savjesti
zbog toga gdje smo, pa mu je lakše zato što ipak neće
biti odgovoran za moju pogibiju. Možda smo dovoljno
dugo vremena proveli jedno bez drugoga da mu zasad
još nisam dosadna. Ali ništa mi od toga nije bilo bitno.
Umišljanje mi je donosilo daleko više sreće.
Mirno sam ležala u njegovu naručju, iznova pamteći
svaku crtu njegova lica, umišljajući si...
Gledao mi je lice kao da i sâm radi jedno te isto, dok
su on i Alice raspravljali o povratku kući. Govorili su
tako brzo i tiho da sam znala kako ih Gianna ne može
razumjeti. I samoj mi je pola toga promaklo. Činilo mi
se, ipak, da će opet pribjeći krađi. Upitala sam se, onako
usput, jesu li već uspjeli vratiti onaj žuti porše njegovom
vlasniku.
“Što im je značila sva ona priča o pjevačicama?”, upitala
ga je Alice u jednom trenutku.
“La tua cantante”, rekao je Edward. Izgovorene njegovim
glasom, te su riječi zvučale kao glazba.
“Da, to”, rekla je Alice, a ja sam načas naćulila uši. I
sama sam se tada upitala o čemu se tu radi.
Osjetila sam kako Edward sliježe ramenima dok me
grli. “To je njihov pojam za osobu koja miriši onako
kako Bella miriši meni. Zovu je mojom pjevačicom – jer
njezina krv meni pjeva.”
Alice se nasmijala.
Bila sam dovoljno umorna da zaspim, ali opirala sam
se snu. Nisam imala namjeru propustiti ni sekunde vremena
uz njega. Tu i tamo, pri razgovoru s Alice, iznenada
bi se prignuo i poljubio me – dotičući mi usnama
glatkim poput stakla kosu, čelo, vršak nosa. Svaki put
mi je bilo kao da primam strujni udar u odavna obamrlo
srce. Tuklo je tako glasno da mi se činilo kako cijela
prostorija ječi.
Bila sam u raju – ravno posred pakla.

Potpuno sam izgubila pojam o vremenu. I zato sam
se uspaničila kad me Edward čvršće uhvatio, a i on i Alice
oprezno su pogledali prema dnu prostorije. Stisnula
sam se uz Edwardova prsa kad je Alec – čije su oči sada
sjale rubinski crvenom bojom, ali čije je svijetlosivo odijelo
i dalje izgledalo besprijekorno, usprkos popodnevnom
obroku – prošao kroz dvostruka vrata.
Donio je dobru vijest.
“Slobodno možete ići”, kazao nam je Alec tako srdačno
kao da smo svi mi prijatelji od malih nogu. “Samo
bismo vas zamolili da se ne zadržavate u gradu.”
Edward se nije pretvarao pri odgovoru; glas mu je bio
hladan kao led. “To neće biti problem.”
Alec se osmjehnuo, kimnuo glavom i opet se izgubio.
“Pođite desnim hodnikom. Iza ugla vam stoji prvi
par dizala”, kazala nam je Gianna dok mi je Edward pomagao
da ustanem. “Predvorje je dva kata niže, s izlazom
na ulicu. Do viđenja”, ljubazno je dodala. Upitala
sam se hoće li sva ta njezina sposobnost biti dovoljna da
je spasi.
Alice ju je ošinula mračnim pogledom.
Laknulo mi je što postoji drugi izlaz; nikako mi se
nije milila još jedna šetnja podzemljem.
Izašli smo kroz ukusno uređeno, luksuzno predvorje.
Jedino sam se ja osvrnula prema srednjevjekovnom
dvorcu u kojem se nalazi paravan poslovnog prostora.
Odavde se nije vidio toranj, na čemu sam bila zahvalna.
Na ulicama je veselje još bilo u punom jeku. Svjetiljke
su se upravo palile dok smo brzo prolazili uskim
potaracanim uličicama. Nebo nad nama bilo je sivo i sve
bljeđe, ali kuće su se tako tijesno tiskale oko ulica da se
činilo kao da je mračnije.
Mračnije se i veselilo. Edwardov do poda dugi ogrtač
možda bi se isticao neke normalne večeri u Volterri, ali
sada se nije. Bilo je tu još ljudi u plaštevima od crnog
satena, a plastična zubala poput onoga koje sam danas
vidjela na onom djetetu na trgu bila su očito vrlo popularna
među odraslima.
“Koješta”, jedanput je promrsio Edward.
Nisam opazila kad je Alice šmugnula. Pogledala sam
prema njoj da je nešto pitam, i nije je bilo.
“Gdje je Alice?”, uspaničeno sam prošaptala.
“Otišla je donijeti tvoju prtljagu s mjesta gdje ga je
jutros sakrila.”
Već sam bila zaboravila da mi je na raspolaganju četkica
za zube. To me uvelike oraspoložilo.
“A usput će i ukrasti neki auto, zar ne?”, pretpostavila
sam.
Iscerio se. “Neće dok smo još u gradu.”
Činilo mi se da nikako ne uspijevamo stići do tog
izlaza. Edwardu je bilo jasno da sam na izmaku snaga;
čvrsto me obavio rukom oko struka i nosio najveći dio
moje težine pri hodu.
Zadrhtala sam kad me proveo kroz tamni kameni
luk. Golema, prastara rešetkasta pregrada što je visila u
njemu podsjetila me na vrata kaveza što prijete pasti na
nas, zarobiti nas ovdje.
Poveo me prema tamnom automobilu što nas je
čekao na sjenovitom mjestu desno od dveri, upaljena
motora. Iznenadila sam se kad je sjeo otraga sa mnom,
umjesto da zatraži da vozi.
Alice se ispričavala. “Žao mi je.” Neodređeno je mahnula
prema upravljačkoj ploči. “Nisam imala naročit izbor.”

“U redu je, Alice.” Široko se osmjehnuo. “Ne može
svaki biti 911 Turbo.”
Uzdahnula je. “Mislim da ću morati zakonito doći
do jednog takvog. Bio mi je fenomenalan.”
“Poklonit ću ti ga za Božić”, obećao joj je Edward.
Alice se ozareno okrenula prema njemu, što me zabrinulo,
jer smo pritom već punom brzinom hitali niz
mračni obronak pun serpentina.
“Žuti”, rekla mu je.
Edward me čvrsto držao u naručju. Bilo mi je toplo i
udobno u sivom ogrtaču. Više nego udobno.
“Slobodno sada spavaj, Bella”, promrmljao je. “Gotovo
je.”
Znala sam da misli na opasnost, na moru u drevnome
gradu, ali svejedno sam morala progutati knedlu
prije nego što ću mu odgovoriti.
“Ne želim spavati. Nisam umorna.” Samo je ovo drugo
bila laž. Nisam imala namjeru sklopiti oči. Jedino
svjetlo u autu dopiralo je s upravljačke ploče, ali bilo mi
je dovoljno da mu vidim lice.
Prislonio je usne u udubinu ispod moga uha. “Pokušaj”,
zamolio me.
Odmahnula sam glavom.
Uzdahnuo je. “Još uvijek si jednako tvrdoglava.”
Bila sam tvrdoglava; uhvatila sam se u koštac s teškim
vjeđama i odnijela pobjedu. Na tamnoj cesti bilo mi je
najteže; pod jarkim svjetlima zračne luke u Firenzi već
mi je bilo lakše, kao i od prilike da operem zube i presvučem
se u čisto; Alice je tada i Edwardu kupila novu
odjeću, pa je ostavio tamni ogrtač na hrpi smeća u nekom
prilazu. Let do Rima bio je tako kratak da nije bilo
ni prilike da me iscrpljenost nadvlada. Znala sam da će
putovanje od Rima do Atlante biti posve drugačija stvar,
pa sam zamolila stjuardesu da mi donese koka-kolu.
“Bella”, prijekorno je rekao Edward. Znao je kako
slabo podnosim kofein.
Alice je sjedila iza nas. Čula sam kako prigušenim
glasom telefonira s Jasperom.
“Ne želim spavati”, podsjetila sam ga. Pružila sam
mu uvjerljiv izgovor, zato što je bio tačan. “Ako sada
sklopim oči, vidjet ću stvari koje radije ne bih vidjela.
Imat ću noćne more.”
Nakon toga mi više nije proturječio.
Bilo bi mi to vrlo dobro vrijeme za razgovor, za dobivanje
odgovora koji mi trebaju – koji mi trebaju, ali koje
zapravo ne želim; pomisao na ono što bih mogla čuti već
me tjerala u očaj. Pred nama je bio neprekinut komad
vremena, a on neće moći pobjeći od mene iz aviona –
pa, barem ne s lakoćom. Niko nas neće čuti, izuzev Alice;
bilo je već kasno, i putnici su uglavnom gasili svjetla
i ispod glasa tražili jastuke. Razgovor bi mi pomogao da
se oduprem iscrpljenosti.
Ali, iz nekog izopačenog razloga pregrizla sam jezik i
othrvala se bujici pitanja. Umor mi je valjda utjecao na
moć rasuđivanja, ali nadala sam se da ću odgađanjem
rasprave moći kupiti još nekoliko sati s njim u nekom
kasnijem trenutku – da ću protegnuti to na još jednu
noć, poput Šeherezade.
I tako sam nastavila piti kolu i odupirati se noći i potrebi
da trepćem. Edwardu je očito bilo posve dovoljno
da me samo drži u naručju i neprestano prstima prelazi
preko moga lica. Doticala sam i ja njegovo lice. Nisam
se mogla spriječiti, premda sam se bojala da će me to boljeti
poslije, kada opet budem sama. Stalno me ljubio u
kosu, čelo, zapešća... ali nikad u usne, što je bilo dobro.
Napokon, na koliko se načina jedno srce može izmožditi,
a da se od njega i dalje traži da kuca? Preživjela sam u
ovih nekoliko štošta što me trebalo dokrajčiti, ali nisam
se zbog toga osjećala snažnom. Umjesto toga, osjećala
sam se užasno ranjivom, kao da bi me jedna riječ mogla
razbiti.
Edward ništa nije govorio. Možda se nadao da ću zaspati.
Možda mi ništa nije imao reći.
Pobijedila sam svoje teške vjeđe. Bila sam budna kad
smo stigli do zračne luke u Atlanti, i čak sam gledala
kako zora rudi iznad gustih oblaka nad Seattleom prije
nego što je Edward spustio poklopac na prozoru. Ponosila
sam se sama sobom. Nijedna mi minuta nije promakla.
Ni Alice ni Edward nisu se iznenadili dočekom u
zračnoj licu Sea-Tac, ali ja ga nisam očekivala. Prvo sam
ugledala Jaspera – koji kao da me nije ni primijetio. Vidio
je jedino Alice. Ona mu je brzo prišla; nisu se zagrlili
kao drugi okolni parovi. Samo su se stali duboko gledati,
ali taj trenutak je, nekako, bio tako intiman da sam
ipak osjetila potrebu da pogledam u stranu.
Carlisle i Esme čekali su nas u mirnom kutku daleko
od reda za sigurnosni pregled, u sjeni široka stupa. Esme
me uzela u naručje i čvrsto, premda nespretno zagrlila,
jer me Edward i dalje grlio.
“Od srca ti hvala”, rekla mi je u uho.
Zatim je zagrlila i Edwarda, izgledajući kao da bi se
rasplakala, samo kad bi mogla.
“Nikad mi više nećeš priuštiti nešto takvo”, gotovo
je zarežala.
Edward se pokajnički osmjehnuo. “Oprosti, mama.”

“Hvala ti, Bella”, rekao je Carlisle. “Tvoji smo dužnici.”
“Teško”, promrsila sam. Besana noć odjednom me
svladala. Glava kao da mi se odvojila od tijela.
“Pa ona je mrtva umorna, a hoda”, prekorila je Esme
Edwarda. “Daj da je brzo odvedemo kući.”
Ne znajući tačno je li dom ono što ovog časa želim,
poluslijepo sam proteturala aerodromom, dok me
Edward vukao s jedne, a Esme s druge strane. Nisam
znala jesu li Alice i Jasper iza nas, ili više nisu, ali bila
sam tako iznurena da se nisam mogla osvrnuti.
Mislim da sam uglavnom spavala, premda i dalje u
hodu, kad smo stigli do njihovog auta. Pomalo sam oživjela
kad sam vidjela Emmetta i Rosalie gdje stoje naslonjeni
na crni sedan pod slabim svjetlima parkirališne
garaže. Edward se ukočio.
“Nemoj”, šapnula mu je Esme. “Grozno joj je krivo.”
“I treba joj biti”, rekao je Edward, ne trudeći se prigušiti
glas.
“Nije ona kriva”, rekla sam, frfljajući od iscrpljenosti.
“Dopusti joj da ti se iskupi”, zamolila ga je usrdno
Esme. “Mi ćemo se voziti s Alice i Jasperom.”
Edward je mračno pogledao apsurdno ljupku plavokosu
vampiricu koja nas je čekala.
“Molim te, Edwarde”, rekla sam mu. Nije mi se išlo
u auto s Rosalie ništa više nego, očito, njemu, ali dotad
sam već bila izazvala više nego dovoljno nesloge u njegovoj
obitelji.
Uzdahnuo je i povukao me prema autu.
Emmett i Rosalie šutke su sjeli na prednja sjedala,
dok me Edward opet smjestio otraga. Znala sam da se
više neću moći odupirati vjeđama, pa sam poraženo položila
glavu na njegova prsa i pustila ih da se sklope.
Osjetila sam kako se auto pali i počinje presti.
“Edwarde”, oslovila ga je Rosalie.
“Znam.” Edwardov odsječan ton nije bio susretljiv.
“Bella?”, blago me pozvala Rosalie.
Ošamućeno sam otvorila vjeđe. Bilo je to prvi put
uopće da mi se ona izravno obraća.
“Da, Rosalie?”, upitala sam je s oklijevanjem.
“Strašno mi je žao, Bella. Grozno mi je zbog svega što
se dogodilo, i silno sam ti zahvalna što si imala hrabrosti
otići da mi spasiš brata nakon onoga što sam učinila.
Molim te, reci da mi opraštaš.”
Riječi su joj zvučale nespretno, ukočeno od sramote,
ali djelovale su mi iskreno.
“Naravno, Rosalie”, promumljala sam, hvatajući se
prve prilike da je bar malo udobrovoljim. “Nisi ti uopće
bila kriva. Ja sam ta koja je skočila s vražije stijene. Naravno
da ti opraštam.”
Riječi su mi se sve ispreplitale.
“Ne računa se dok nije pri svijesti, Rose”, zahihotao
se Emmett.
“Pri svijesti sam”, rekla sam; zvučalo je kao nesuvisli
uzdah.
“Pustite je da spava”, naložio im je Edward, ali malo
toplijim glasom.
Tada je sve utihnulo, osim blagog brujanja motora.
Zacijelo sam zaspala, jer mi se činilo da je tek pokoja
sekunda prošla prije nego što su se vrata otvorila, a
Edward me iznio iz auta. Oči mi se nisu htjele otvoriti.
Isprva sam pomislila da smo još u zračnoj luci.
A onda sam začula Charlieja.
“Bella!”, viknuo je s određene daljine.

“Charlie”, promrmljala sam, nastojeći se otresti obamrlosti.
“Psst”, prošaptao je Edward. “Sve je u redu; kod kuće
si, na sigurnom. Samo spavaj.”
“Ne mogu vjerovati da imaš petlje primirisati ovamo”,
urliknuo je Charlie na Edwarda. Glas mu je sada
bio mnogo bliži.
“Prekini, tata”, prostenjala sam. Nije me čuo.
“Što joj se dogodilo?”, strogo je upitao Charlie.
“Samo je jako umorna, Charlie”, tiho ga je pokušao
smiriti Edward. “Molim te, pusti je da se odmori.”
“Nemoj ti meni govoriti što da radim!”, viknuo je
Charlie. “Daj mi je. Miči ruke s nje!”
Edward me pokušao predati Charlieju u naručje, ali
ja sam se grčevitim, upornim prstima držala za njega.
Osjetila sam kako me tata poteže za ruku.
“Pusti ga, tata”, rekla sam mu glasnije. Uspjela sam
nekako nategnuti vjeđe i iznureno se zabuljiti u Charlieja.
“Ljuti se na mene.”
Bili smo pred mojom kućom. Ulazna su vrata stajala
otvorena. Pokrov oblaka iznad nas bio je tako gust da
nisam mogla pretpostaviti koje je doba dana.
“U to budi sigurna”, obećao mi je Charlie. “Ulazi u
kuću.”
“Dobro. Spusti me”, uzdahnula sam.
Edward me spustio. Vidjela sam da stojim uspravno,
ali nisam osjećala noge. Svejedno sam počela glavinjati,
sve dok mi pločnik nije poletio prema licu. Edwardove
ruke poduhvatile su me prije nego što sam se stigla razbiti
o beton.
“Samo mi dopustite da je odnesem u sobu”, rekao je
Edward. “Onda ću otići.”
“Ne”, uspaničeno sam kriknula. Nisam još dobila
odgovore koje mi duguje. Pa valjda može ostati barem
toliko dugo, zar ne?
“Neću biti daleko”, obećao mi je Edward, prišapnuvši
mi to tako tiho na uho da ga Charlie nikako nije mogao
čuti.
Nisam čula što mu je Charlie odgovorio, ali Edward
je ušao u kuću. Uspjela sam držati otvorene oči samo do
podnožja stubišta. Zadnje što sam osjetila bilo je kako
mi Edward hladnim rukama odvaja zgrčene prste od
svoje košulje.


Kraj dvadeset drugog poglavlja!