Knjiga na našem forumu

UVOD

Ti siloviti užici imaju silovite svršetke
i umiru u svom slavlju kao vatra i puščani prah
što se u poljupcu nište.
“Romeo i Julija”, drugi čin, šesti prizor

Imala sam dojam da sam zarobljena u jednoj od onih
užasnih noćnih mora, onih u kojima moraš trčati, trčati
sve dok ti pluća ne prsnu, ali ne možeš natjerati tijelo da
ti se dovoljno brzo kreće. Noge kao da su mi se micale
sve sporije i sporije dok sam se probijala kroz bešćutnu
gomilu, ali kazaljke na satu golemog zvonika nisu se usporavale.
Nezaustavljivom, nezainteresiranom snagom
neumoljivo su se okretale prema kraju – kraju svega.
Ali ovo nije bio san, a za razliku od more, nisam trčala
da spasim svoj život; bila sam u utrci za spas nečega
nemjerljivo dragocjenijeg. Vlastiti mi je život danas
malo značio.
Alice je rekla da je itekako moguće da obje ovdje izgubimo
život. Možda bi ishod bio drugačiji da nju nije
zarobilo jarko danje svjetlo; samo sam ja mogla trčati
ovim sunčanim, napučenim trgom.
A nisam mogla trčati dovoljno brzo.
I zato me bilo baš briga što nas okružuju iznimno
opasni neprijatelji. Kad je počeo odzvanjati puni sat, vibrirajući
mi pod potplatima presporih nogu, znala sam
da ću zakasniti – i bilo mi je drago što nešto krvožedno
čeka u prikrajku. Jer kad sam u ovome doživjela neuspjeh,
odrekla sam se svake želje za životom.
Sa zvonika je opet odjeknulo zvono, a sunce je zasjalo
sa same središnje tačke neba

3. SVRŠETAK

Ujutro sam se osjećala apsolutno odurno. Nisam
dobro spavala; ruka me pekla, a glava boljela. Nije me
nimalo utješilo to što je Edwardovo lice bilo glatko i
suzdržano kad me brzo poljubio u čelo i šmugnuo kroz
moj prozor. Bojala sam se vremena koje sam provela u
snu, bojala se da je on možda razmišljao o onome što je
ispravno, a što nije, dok me gledao kako spavam. Od te
strepnje kao da mi je bubnjanje u glavi samo dobivalo
na snazi.
Edward me čekao pred školom kao i obično, ali lice
mu je i dalje imalo posve pogrešan izraz. U očima mu
je bilo zapreteno nešto što nisam mogla dokučiti – i to
me plašilo. Nisam htjela spominjati ono sinoć, ali nisam
bila sigurna hoću li samo pogoršati stvari izbjegavanjem
te teme.
Pridržao mi je vrata da uđem.
“Kako se osjećaš?”
“Savršeno”, slagala sam, lecnuvši se kad mi je lupanje
vrata odjeknulo u glavi.
Hodali smo šutke, on kraćim koracima, da ulovi
moje. Toliko sam ga toga htjela pitati, ali većina tih pitanja
morat će pričekati, jer su bila namijenjena Alice:
kako je Jasperu jutros? Što su pričali nakon moga odlaska?
Što je Rosalie rekla? I, najvažnije, što vidi da će se
sada dogoditi u svojim čudnim, nesavršenim vizijama
budućnosti? Može li pretpostaviti što je Edwardu na
umu, zbog čega je tako natmuren? Ima li temelja tim
nejasnim, nagonskim strahovima kojih se nikako ne
mogu otresti?
Jutro je prolazilo polako. Nestrpljivo sam željela vidjeti
Alice, iako neću moći ozbiljno razgovarati s njom
uz Edwarda. Edward je ostao distanciran. Povremeno bi
me pitao za ruku, a ja bih mu lagala.
Alice je obično stizala na ručak prije nas; nije morala
ići ukorak s pužem poput mene. Ali nije je bilo za stolom,
nije nas čekala s pladnjem hrane koju neće pojesti.
Edward nije prokomentirao njezino izbivanje. Pitala
sam se nije li joj se nastava produžila – sve dok nisam
opazila Connera i Bena, koji su s njom slušali francuski
na četvrtom satu.
“Gdje je Alice?”, zabrinuto sam upitala Edwarda.
Dok je odgovarao, gledao je u prutić od žitarica koji
je polako mrvio prstima. “S Jasperom.”
“Je li on dobro?”
“Otišao je od nas na neko vrijeme.”
“Što? Kamo?”
Edward je slegnuo ramenima. “Nikamo posebno.”
“A Alice s njim”, rekla sam u tihom očaju. Naravno,
ako treba Jasperu, ostat će uz njega.
“Da. Neće je biti neko vrijeme. Pokušavala ga je nagovoriti
da ode u Denali.”
U Denaliju je živjela jedina družba iznimnih – dobrih
– vampira, izuzev Cullenovih. Tanya i obitelj. Čula
bih tu i tamo za njih. Edward im je pribjegao prošle
zime kad mu je zbog mog dolaska postalo teško u Forksu.
Laurent, najciviliziraniji član Jamesovog malog kovena,
pridružio se njima umjesto da se uz Jamesa suprotstavi
Cullenovima. Imalo je smisla da Alice kaže Jasperu
da ode onamo.
Progutala sam slinu da uklonim knedlu koja mi je
učas nastala u grlu. Od grižnje savjesti pognula sam glavu
i objesila ramena. Istjerala sam ih iz doma, kao i Rosalie
i Emmetta. Koja sam ja pošast.
“Muči te ruka?”, upitao me unizno.
“Koga briga za moju glupu ruku?”, zgađeno sam promrsila.
Nije mi odgovorio, a ja sam spustila glavu na stol.
Pri kraju dana, ta šutnja je već postajala apsurdna.
Nisam htjela biti prva koja će je prekinuti, ali to mi je
očito bio jedini izbor ako želim da mi se on ikada više
obrati.
“Doći ćeš do mene kasnije večeras?”, upitala sam ga
dok me – bez ijedne riječi – pratio do kamioneta. Uvijek
je dolazio do mene.
“Kasnije?”
Bilo mi je drago što se iznenadio. “Moram na posao.
Morala sam se zamijeniti za smjenu s gospođom Newton
da jučer dobijem slobodno.”
“O”, promrmljao je.
“Dakle, ipak ćeš doći kad budem kod kuće, je l’
tako?” Mrzila sam što odjednim nisam u to sigurna.

“Ako želiš da dođem.”
“Uvijek te želim”, podsjetila sam ga, možda malo
usrdnije nego što je razgovor nalagao.
Očekivala sam da će se nasmijati, ili nasmiješiti, ili
bar nekako reagirati na moje riječi.
“U redu, onda”, rekao je indiferentno.
Opet me poljubio u čelo prije nego što mi je zatvorio
vrata. Zatim mi je okrenuo leđa i elegantnim, dugim
koracima otišao natrag do svog auta.
Uspjela sam se izvesti s parkirališta prije nego što me
panika istinski pogodila, ali kad sam stigla do Newtonovih,
nikako nisam mogla doći do daha.
Samo mu treba vremena, govorila sam sebi. Prebrodit
će on ovo. Možda je tužan zato što mu obitelj nestaje.
Ali Alice i Jasper brzo će se vratiti, kao i Rosalie i
Emmett. Ako će to pomoći, klonit ću se velike kuće na
rijeci – nikad više neću kročiti onamo. Nije bitno. I dalje
ću viđati Alice u školi. Morat će se vratiti zbog nastave,
zar ne? A ionako je cijelo vrijeme kod mene. Ne bi ona
htjela povrijediti Charlieja prekidom svojih dolazaka.
Bez sumnje, također ću se redovito susretati s Carlislom
– u hitnoj službi.
Napokon, to što se sinoć zbilo nije ništa. Ništa se
ni nije zbilo. Pa što, pala sam – priča mog života. U
usporedbi s onim od prošlog proljeća to mi je izgledalo
naročito nebitno. Nakon Jamesa, ostala sam slomljena i
gotovo mrtva od gubitka krvi – a Edward je ipak podnio
beskrajne tjedne u bolnici mnogo bolje nego ovo sada.
Je li to zato što me sada ne mora štititi od neprijatelja?
Nego od brata?
Možda bi bilo bolje da odvede mene, umjesto da mu
se obitelj raštrkava. Potištenost me malo prošla kad sam
pomislila na sve vrijeme koje ćemo imati samo za sebe.
Samo neka izdrži još ovu školsku godinu, pa se Charlie
neće moći tužiti. Možemo zajedno na studij, ili barem
tobože, kao Rosalie i Emmett ove godine. Pa valjda se
Edward može strpjeti godinu dana. Što je jedna godina
besmrtniku? Čak ni meni to nije neko naročito dugo
razdoblje.
Uspjela sam se dovoljno sabrati da nekako izađem iz
auta i uđem u prodavaonicu. Mike Newton danas je stigao
amo prije mene, pa mi se osmjehnuo i mahnuo mi
kad sam ušla. Uzela sam prsluk i nejasno kimnula prema
njemu. Glava mi je i dalje bila puna ugodnih misli,
u kojima s Edwardom bježim na raznorazna egzotična
mjesta.
Mike me prekinuo u snatrenju. “Kako ti je prošao
rođendan?”
“Joj”, promrsila sam. “Drago mi je da je prošao.”
Mike me pogledao iz kuta očiju kao da sam luda.
Radni dan se otegao. Htjela sam opet vidjeti Edwarda,
moleći se da prebrodi najgore u ovome, što god to
tačno bilo, do našeg susreta. Nije to ništa, ponavljala
sam sebi. Sve će se vratiti na staro.
Olakšanje koje sam osjetila kad sam skrenula u svoju
ulicu i vidjela da Edwardov srebrni auto stoji parkiran
ispred moje kuće bilo je nešto opojno. Ošamutilo me. I
duboko mi smetalo što je tako.
Brzo sam prošla kroz ulazna vrata i doviknula prije
nego što sam potpuno ušla u kuću.
“Tata? Edwarde?”
Pritom sam začula prepoznatljivu najavnu špicu ESPN-
ove emisije SportsCenter iz dnevne sobe.
“Tu sam”, doviknuo mi je Charlie.

Objesila sam kabanicu na klin i požurila iza ugla, u sobu.
Edward je sjedio u naslonjaču, moj otac na kauču.
Obojici je pogled bio uprt u ekran. Taj smjer gledanja
bio je normalan za mog oca. Ne toliko i za Edwarda.
“Bok”, rekla sam slabašno.
“Hej, Bella”, odgovorio mi je otac, ne odmaknuvši pogled.
“Upravo smo jeli hladne pice. Mislim da ti je još ima na stolu.”
“Okej.”
Pričekala sam u vratima. Edward je napokon pogledao
prema meni i pristojno se nasmiješio. “Evo me za
tobom”, obećao mi je. Pogled mu je odlutao natrag prema
ekranu.
Ostala sam ih još minutu gledati, od šoka. Nijedan
od njih nije to odlučio zamijetiti. Osjetila sam kako mi
nešto, možda panika, navire u grudima. Pobjegla sam u
kuhinju.
Pica me uopće nije zanimala. Sjela sam na svoju stolicu,
podigla koljena i obujmila ih rukama. Nešto nije u
redu, možda još i više nego što mislim. Zvuci muškog
druženja i sportskog komentiranja nastavili su dopirati
iz smjera televizora.
Pokušala sam se sabrati, obuzdati se razumom. Što je
najgore što se može dogoditi? Lecnula sam se. To je definitivno
bilo pogrešno pitanje. Sad mi je bilo teško vratiti
disanje u normalan ritam.
Dobro, pomislila sam opet, što je najgore što bih mogla
preživjeti? Ni to mi se pitanje nije naročito sviđalo. Ali
prisjetila sam se mogućnosti koje sam danas razmatrala.
Izbjegavanje Edwardove obitelji. Jasno, on neće očekivati
da to uključi i Alice. Ali ako ne mogu do Jaspera,
utoliko ću manje moći biti i s njom. Kimnula sam samoj
sebi – s tim bih mogla živjeti.
Ili odlazak. Možda on neće htjeti čekati do kraja
školske godine, možda će to morati biti odmah.
Preda mnom, na stolu, pokloni od Charlieja i Renée
nalazili su se gdje sam ih i ostavila. Aparat koji nisam
stigla upotrijebiti kod Cullenovih ležao je kraj albuma.
Dotakla sam lijepi omot spomenara koji mi je majka
poklonila, te uzdahnula, sjetivši se Renée. Nekako, ma
koliko da sam dugo živjela s njom, pomisao na trajnije
razdvajanje nije mi lakše padala. A Charlie će ovdje ostati
posve sam, napušten. Oboma ću nanijeti toliku bol...
Ali vratit ćemo se, zar ne? Obilazit ćemo ih, naravno,
je l’ tako?
Nisam mogla biti sigurna u odgovor na to.
Naslonila sam obraz na koljeno i zagledala se u opipljiva
znamenja roditeljske ljubavi. Znala sam i prije da
će put za koji sam se odlučila biti težak. I, napokon, sad
mislim na najgoru varijantu – na najgoru moguću od
onih koje bih bila u stanju preživjeti.
Opet sam dotaknula spomenar i otklopila prednje
korice. Mali metalni kutovi već su bili postavljeni da
prime prvu fotografiju. Uopće nije bila loša ta ideja da
nekako zabilježim svoj ovdašnji život. Možda neću još
naročito dugo ostati u Forksu.
Poigravala sam se kratkim remenom na aparatu,
razmišljajući o prvoj slici na roli. Je li ikako moguće
da ispadne iole slična predlošku? Sumnjam. Ali on se
očito ne brine da će biti prazna. Zahihotala sam se sebi
u bradu, sjetivši se kako se sinoć bezbrižno smijao. Prestala
sam se hihotati. Toliko toga se promijenilo, i to
tako naglo. Od toga me obuzela blaga vrtoglavica, kao
da stojim na nekom rubu, nad nekom previsokom provalijom.
Nisam više htjela razmišljati o tome. Uzela sam fotoaparat
i krenula na kat.
Soba mi se nije baš naročito promijenila u sedamnaest
godina od odlaska moje majke. Zidovi su i dalje bili
svijetloplavi, a iste požutjele čipkaste zavjese visile su na
prozoru. Sada je tu bio krevet, a ne kolijevka, ali ona bi
prepoznala dekicu neuredno prebačenu preko njega –
bio je to bakin poklon.
Svejedno, snimila sam svoju sobu. Večeras nisam
mogla učiniti mnogo više – vani je bilo pretamno – a
osjećaj je rastao u meni, prerastajući gotovo u potrebu.
Zabilježit ću sve u Forksu prije nego što budem morala
otići iz njega.
Stizala je promjena. Osjećala sam je. Nije to bila
ugodna mogućnost, ne kad je život ovako savršen.
Nisam se žurila da siđem u prizemlje, s kamerom u
ruci, nastojeći zanemariti leptiriće u svom trbuhu dok
sam mislila o čudnoj distanciranosti u Edwardovim očima
koju ne želim vidjeti. Prebrodit će on to. Vjerojatno
se samo brine da ću se uzrujati kad zatraži da odemo.
Pustit ću ga da sam izađe na kraj s tim, bez miješanja. I
bit ću spremna kad me zamoli.
Aparat mi je bio spreman kad sam se krišom nagnula iza
ugla. Bila sam sigurna da mi nikako neće poći za rukom da
ulovim Edwarda na prepad, ali nije pogledao prema meni.
Osjetila sam kratak drhtaj kad mi se nešto ledeno stisnulo
u želucu; prešla sam preko toga i okinula snimku.
Obojica su me tada pogledala. Charlie se namrštio.
Edward me gledao prazno, bezizražajno.
“Što to radiš, Bella?”, pobunio se Charlie.
“Ma daj.” Pravila sam se da se smiješim kad sam otišla
sjesti na pod pred kaučem na kojem se izvalio Charlie.

“Znaš da mama samo što nije nazvala da pita služim li se
svojim poklonima. Moram prionuti na posao dok joj još
nisam stigla povrijediti osjećaje.”
“Pa dobro, zašto onda snimaš mene?”, progunđao je.
“Jer si tako zgodan”, odgovorila sam mu, održavajući
opušteni ton. “A i zato što si ti kupio aparat, pa si mi se
dužan pojaviti na slikama.”
Promrsio je nešto nerazgovijetno.
“Hej, Edwarde”, rekla sam dojmljivo nezainteresiranim
glasom. “Snimi mene i tatu skupa.”
Dobacila sam mu aparat, pažljivo izbjegavajući njegov
pogled, i kleknula uz onaj naslon za ruke kauča na
kojem je bilo Charliejevo lice. Charlie je uzdahnuo.
“Moraš se nasmiješiti, Bella”, pomrmljao je Edward.
Dala sam sve od sebe, a aparat je bljesnuo.
“Dajte da slikam vas dvoje skupa, djeco”, predložio
je Charlie. Znala sam da samo nastoji prebaciti žarište
objektiva što dalje od sebe.
Edward je ustao i lako mu dobacio aparat.
Otišla sam stati uz Edwarda, što mi je bilo nekako
službeno i čudno. Ovlaš mi je oslonio ruku na rame, a ja
sam ga čvršće uhvatila oko struka. Htjela sam ga pogledati
u lice, ali bilo me strah.
“Smiješak, Bella”, opet me podsjetio Charlie.
Duboko sam udahnula i osmjehnula se. Bljesak me
zaslijepio.
“Dovoljno je slikanja za večeras”, rekao je nato Charlie,
bacio aparat u procjep između jastučića na kauču i
prevalio se preko njega. “Ne moraš odmah ispucati cijelu
rolu.”
Edward je spustio ruku s mog ramena i okretno mi se
izvukao iz zagrljaja. Sjeo je opet u naslonjač.
Malo sam se premišljala, a onda opet sjela uz kauč.
Odjednom sam se tako uplašila da su mi se ruke počele
tresti. Pritisnula sam ih o trbuh da ih sakrijem, spustila
bradu na koljena i zapiljila se u ekran televizora pred
sobom, ne videći ništa.
Do kraja emisije nisam se pomakla ni pedlja. Krajičkom
oka opazila sam kako Edward ustaje.
“Trebao bih kući”, rekao je.
Charlie nije odmaknuo pogled od reklame. “Vidimo
se.”
Nespretno sam se osovila na noge – ukočila sam se
od tako nepomičnog sjedenja – i otišla za Edwardom iz
kuće. Krenuo je ravno prema svome autu.
“Hoćeš li ostati?”, upitala sam ga bez nade u glasu.
Očekivala sam njegov odgovor, tako da me nije toliko
zabolio.
“Večeras ne.”
Nisam ga pitala za razlog.
Ušao je u auto i odvezao se dok sam ja samo ostala
nepomično stajati. Jedva da sam primijetila da kiši. Čekala
sam, ne znajući što čekam, sve dok se iza mene nisu
otvorila vrata.
“Bella, pa što ti to radiš?”, upitao me Charlie, iznenađen
što me vidi gdje tu stojim sama i smočena.
“Ništa.” Okrenula sam se i odvukla natrag u kuću.
Noć je dugo trajala, uz malo odmora.
Ustala sam čim sam opazila da polako sviće. Automatski
sam se obukla za školu, čekajući da se oblaci rasvijetle.
Nakon što sam pojela zdjelu pahuljica, zaključila
sam da ima dovoljno svjetla za fotografiranje. Snimila
sam svoj kamionet, a zatim i pročelje kuće. Okrenula
sam se i snimila nekoliko slika šume kraj Charliejeve
kuće. Čudo jedno kako mi više nije izgledala zlokobno
kao prije. Shvatila sam da će mi to nedostajati – zelenilo,
svevremenost, misterij šuma. Sve to.
Stavila sam fotoaparat u školsku torbu prije polaska.
Pokušala sam se usredotočiti na svoj novi projekt, umjesto
na činjenicu da Edward očito ništa nije prebrodio
tijekom noći.
Osim što sam se bojala, polako sam postajala nestrpljiva.
Koliko ovo može potrajati?
Potrajalo je cijelo prijepodne. Šutke je hodao kraj
mene, a kao da me nikada nije doista pogledao. Pokušala
sam se posvetiti nastavi, ali čak mi ni engleski nije uspijevao
zadržati pažnju. Gospodin Berty morao je ponoviti
pitanje o gospi Capuletti prije nego što sam shvatila
da se meni obraća. Edward mi je ispod glasa prišapnuo
tačan odgovor, a onda me nastavio ignorirati.
Za ručkom se šutnja nastavila. Imala sam dojam da
ću svaki čas početi vrištati, pa sam se, da si odvratim pozornost,
nagnula preko nevidljive crte na stolu i obratila
Jessici.
“Hej, Jess?”
“Što ima, Bella?”
“Možeš mi učiniti jednu uslugu?”, upitala sam je i
posegnula u torbu. “Mama me molila da slikam svoje
prijatelje za spomenar. Znači, uslikaj mi malo sve nas,
može?”
Pružila sam joj fotoaparat.
“Naravno”, rekla je s osmijehom i okrenula se da na
prepad snimi Mikea s punim ustima.
Uslijedio je predvidljiv rat fotografija. Gledala sam
ih kako dodaju aparat oko stola, hihoću, prave se važni
i bune što ih se snima. Djelovali su mi neobično djeti62
njasto. Možda danas naprosto nisam bila raspoložena za
normalno ljudsko ponašanje.

“Ajoj”, rekla je Jessica skrušeno kad mi je vratila aparat.
“Mislim da smo ti potrošili cijeli film.”
“Nema veze. Mislim da sam ionako već snimila sve
ostalo što mi treba.”
Nakon nastave, Edward me bez riječi otpratio do
parkirališta. Morala sam opet na posao, a bar ovaj put
bilo mi je drago zbog toga. Vrijeme očito tu ne pomaže.
Možda će mu osama više koristiti.
Na putu do Newtonovih ostavila sam film u supermarketu
Thriftway, a nakon posla podigla razvijene
snimke. Kod kuće sam na brzinu pozdravila Charlieja,
uzela prutić od žitarica iz kuhinje i odjurila gore u svoju
sobu s omotnicom fotografija pod miškom.
Sjela sam nasred kreveta i otvorila omotnicu oprezno
i znatiželjno. Iz nekog apsurdnog razloga i dalje sam
očekivala da prva snimka bude prazna.
Kad sam je izvadila, glasno sam zinula. Edward je
bio jednako predivan kao i u životu, i gledao me sa slike
onim toplim očima koje su mi nedostajale u proteklih
nekoliko dana. Bilo je gotovo jezivo da neko može izgledati
tako... tako... neopisivo. Nema tih tisuću riječi koje
bi vrijedile ove slike.
Brzo sam jedanput prelistala ostatak fotografija, te
položila tri slike na krevet, jednu do druge.
Prva je prikazivala Edwarda u kuhinji, s tračkom snošljiva
podsmijeha u toplim očima. Na drugoj su Edward
i Charlie gledali ESPN. Razlika u Edwardovu izrazu bila
je strašna. Oči su mu tu bile oprezne, suzdržane. I dalje
je bio zapanjujuće lijep, ali hladnijeg lica, sličnijeg kipu,
manje živog.
Na zadnjoj smo Edward i ja nelagodno stajali jedno
uz drugo. Edward je imao isti izraz lica kao i na
prethodnoj slici, hladan, kao u kipa. Ali to me nije
najviše pogodilo na toj fotografiji. Razlika između nas
dvoje bila je bolna. On je izgledao kao bog. Ja sam
izgledala vrlo prosječno, čak i za čovjeka, gotovo sramotno
obično. Okrenula sam sliku naopačke, puna
gađenja.
Umjesto da se latim zadaće, ostala sam budna da složim
slike u album. Kemijskom sam olovkom pod sve
slike unijela potpise, imena i datume. Došla sam do slike
na kojoj smo Edward i ja, te je, ne gledajući je predugo,
presavinula napola i zataknula pod metalni kut, tako da
se vidi samo Edward.
Kad sam to obavila, stavila sam drugi komplet fotografija
u novu omotnicu i napisala dugo pismo zahvale
za Renée.
Edwarda i dalje nije bilo. Nisam htjela priznati da
sam upravo zbog njega ostala tako dugo budna, ali naravno
da je to bilo zato. Pokušala sam se sjetiti kad je
zadnji put ovoliko kasnio, a da se nije ispričao, da nije
nazvao... Nikad nije.
Opet nisam dobro spavala.
U školi se ponovila ona šutljiva, nesnosna, stravična
priča od jučer i prekjučer. Laknulo mi je kad sam opazila
Edwarda gdje me čeka na parkiralištu, ali olakšanje
je brzo prošlo. Nije se nimalo promijenio, osim što je
možda postao još distanciraniji.
Teško sam se uopće mogla prisjetiti razloga za sav
ovaj jad. Već mi se činilo da mi je rođendan bio vrlo
davno. Samo da se Alice vrati. I to brzo. Prije nego što se
ovo stigne još više pogoršati.
Ali nisam mogla računati s tim. Odlučila sam da ću,
ne budem li mogla danas porazgovarati s njim, doista
porazgovarati, otići sutra u posjet Carlisleu. Moram nešto
poduzeti.
Nakon škole, Edward i ja izvest ćemo sve na čistac, to
sam obećala sebi. I neću prihvatiti isprike.
Otpratio me do kamioneta, a ja sam se osokolila da
iznesem svoje zahtjeve.
“Smijem danas doći do tebe?”, upitao me prije nego
što smo stigli do kamioneta, preduhitrivši me.
“Naravno da smiješ.”
“Sada?”, opet me upitao, otvarajući mi vrata.
“Jasno.” Zadržala sam suzdržan ton, premda mi se
nije sviđala žurba u njegovu glasu. “Samo bih usput bacila
u sandučić pismo za Renée. Naći ćemo se tamo.”
Pogledao je debelu omotnicu na sjedalu do moga.
Odjednom je ispružio ruku preko mene i uzeo je.
“Ja ću je poslati”, tiho je rekao. “I svejedno ću stići prije
tebe.” Osmjehnuo se onim izvijenim smiješkom koji sam tako
voljela, ali nije bio sasvim kako treba. Nije mu dopro do očiju.
“Okej”, složila sam se. Nisam mu mogla uzvratiti
osmijeh. Zatvorio je vrata i otišao do svog auta.
Doista je stigao prije mene. Auto mu je bio parkiran na
Charliejevom mjestu kad sam stigla pred kuću. To je bio loš
znak. Znači da se ne namjerava zadržati. Odmahnula sam
glavom i duboko udahnula, nastojeći naći hrabrosti u sebi.
Izašao je iz auta kad sam iskoračila iz kamioneta i
prišao mi. Dohvatio je moju torbu da mi je ponese. To
je bilo uobičajeno. Ali onda ju je bacio natrag na sjedalo.
To nije bilo uobičajeno.
“Dođi da prošetamo”, predložio mi je glasom lišenim
emocija i uhvatio me za ruku.

Nisam mu odgovorila. Nisam mogla smisliti zašto
bih to odbila, ali smjesta sam znala da želim to odbiti.
Nije mi se nikako sviđalo. Loše je, vrlo je loše, ponavljao
je i ponavljao glas u mojoj glavi.
Ali on nije ni čekao da mu odgovorim. Povukao me
za sobom prema istočnoj strani dvorišta, u koju je zadirala
šuma. Pošla sam nevoljko za njim, nastojeći misliti
usprkos panici. Ja ovo i želim, podsjetila sam se. Priliku
da o svemu porazgovaramo. Pa zašto se onda gušim od
panike?
Odmaknuli smo tek nekoliko koraka među drveće
kad smo stali. Jedva da smo zašli na stazu – odavde se
još vidjela kuća.
Koja šetnja.
Edward se naslonio na drvo i zagledao u mene, nedokučiva
izraza lica.
“Dobro, onda, da porazgovaramo”, rekla sam. Zvučala
sam hrabrije nego što sam se osjećala.
Duboko je udahnuo.
“Bella, mi odlazimo odavde.”
I ja sam duboko udahnula. To mi je bila prihvatljiva
opcija. Nadala sam se da sam spremna. Ali svejedno sam
ga morala upitati.
“Zašto sada? Još godinu dana i – ”
“Bella, vrijeme je. Koliko još možemo ostati u Forksu,
na kraju krajeva? Carlisle jedva izgleda kao da mu
je trideset, a sad tvrdi da ima trideset tri. Ionako bismo
morali uskoro početi iz početka.”
Zbunio me njegov odgovor. Mislila sam da je svrha
odlaska u tome da njegova obitelj može živjeti na miru.
Zašto da i mi idemo ako oni odlaze? Gledala sam ga,
nastojeći shvatiti što mi želi reći.
Gledao je i on mene, hladno.
S naletom mučnine shvatila sam da sam ga pogrešno
razumjela.
“Kada kažeš mi – ”, prošaptala sam.
“Mislim na svoju obitelj i sebe.” Svaka mu je riječ
bila razdvojena i razgovijetna.
Mehanički sam protresla glavu, ne bih li je razbistrila.
Čekao je bez ijedne naznake nestrpljivosti. Trebalo mi je
nekoliko minuta prije nego što sam uspjela progovoriti.
“U redu”, rekla sam. “Idem i ja s vama.”
“Ne možeš, Bella. Tamo kamo mi idemo... Tamo tebi
ne bi odgovaralo.”
“Gdje god si ti, tamo meni odgovara.”
“Ja tebi ne odgovaram, Bella.”
“Ne pričaj koješta.” Htjela sam zvučati ljutito, ali
zvučalo je samo kao da ga kumim. “Ti si apsolutno najbolji
dio mog života.”
“Moj svijet nije za tebe”, mrko je rekao.
“Ono s Jasperom – to nije bilo ništa, Edwarde! Ništa!”
“Imaš pravo”, složio se. “Upravo se to moglo i očekivati.”
“Obećao si mi! U Phoenixu si mi obećao da ćeš ostati – ”
“Dokle god to bude bilo dobro za tebe”, upao mi je
u riječ da me ispravi.
“Ne! Tu je stvar u mojoj duši, je l’ tako?”, viknula
sam bijesno. Riječi su prasnule iz mene – a nekako su i
dalje zvučale kao preklinjanje. “Čula sam to od Carlislea,
i baš me briga, Edwarde. Baš me briga! Slobodno
uzmi moju dušu. Što će mi, ako nemam tebe – već je
tvoja!”
Duboko je udahnuo i tupo ostao piljiti u zemlju jedan
dugi trenutak. Usne su mu se malčice izvile. Kad me
napokon pogledao, oči su mu bile drugačije, tvrđe – kao
da se ono tekuće zlato zaledilo.
“Bella, ne želim da pođeš sa mnom.” Izgovorio je te
riječi polako i precizno, gledajući me hladnim očima u
lice, promatrajući kako mi sjeda stvarni smisao onoga
što mi govori.
Trebalo mi je malo da nekoliko puta ponovim te
riječi u glavi, da prosijem stvarni smisao iz njih.
“Ti... ne želiš... mene?” Pokušala sam ih izreći, zbunjena
time kako zvuče kad se kažu tim redom.
“Ne.”
Zagledala sam mu se u oči, ništa ne shvaćajući. Bez
isprike je gledao u mene. Oči su mu bile poput topaza –
tvrde, bistre i vrlo duboke. Činilo mi se da kilometrima
i kilometrima vidim u njih, a ipak nigdje u njihovom
bezdanu nisam opažala ništa što bi proturječilo onome
što je upravo rekao.
“Pa, to mijenja situaciju.” Iznenadila sam se koliko
mi smireno i razumno glas zvuči. Jamačno mi je to bilo
od strašne otupjelosti. Nisam mogla shvatiti što mi on to
govori. Nije mi to imalo smisla.
Pogledao je u drveće kad je opet progovorio. “Naravno,
uvijek ću te voljeti... na neki način. Ali ono što
se neku večer dogodilo natjeralo me da shvatim da je
vrijeme za promjene. Jer meni je... dosta pretvaranja da
sam nešto što nisam, Bella. Ja nisam čovjek.” Opet me
pogledao, a ledene plohe njegova savršenog lica nisu bile
ljudske. “Pustio sam da ovo predugo potraje, i žalim
zbog toga.”
“Nemoj.” Sada sam govorila tek šapatom; svijest je
počela prodirati kroz mene, kapajući mi kroz žile kao
kiselina. “Nemoj mi to raditi.”

Samo me gledao, a iz očiju sam mu vidjela da su mi
riječi itekako zakasnile. Već mi je to napravio.
“Ti meni ne odgovaraš, Bella.” Obrnuo je ono što je
prije rekao, ostavivši me tako bez argumenta. Kako sam
samo dobro znala da ja njemu ne odgovaram.
Zaustila sam da nešto kažem, a onda opet zatvorila
usta. Strpljivo je čekao, bez i jednog osjećaja na licu.
Opet sam pokušala.
“Ako... ti tako želiš.”
Jedanput je kimnuo.
Cijelo mi je tijelo na to utrnulo. Nisam ništa osjećala
ispod vrata.
“Zamolio bih te, ipak, za jednu uslugu, ako ne tražim
previše”, rekao je.
Upitala sam se što on to vidi na mome licu, jer mu je
nešto preletjelo licem u odgovor. Ali prije nego što sam
uspjela odrediti što je to, sabrao je svoj izraz u istu onu
krinku smirenosti.
“Samo reci”, zavjetovala sam se jedva snažnijim glasom.
Ugledala sam kako mu se sleđene oči tope. Zlato je
opet postalo tekuće, rastopljeno. Počelo me žariti nesnosno
snažnim pogledom.
“Nemoj učiniti ništa neodgovorno ili glupo”, naredio
mi je, odjednom bez ikakve distance. “Shvaćaš li što ti
želim reći?”
Bespomoćno sam kimnula glavom.
Oči su mu se ohladile, suzdržanost se vratila. “Mislim
na Charlieja, naravno. Potrebna si mu. Čuvaj se
– zbog njega.”
Opet sam kimnula. “Hoću”, prošaptala sam.
Kao da se posve malo opustio.
“A ja ću tebi nešto zauzvrat obećati”, rekao je. “Obećavam
ti da me sada posljednji put vidiš. Neću se vratiti.
Neću te više nikada podvrgnuti nečemu ovakvom. Možeš
nastaviti živjeti bez ikakvog mog daljnjeg uplitanja.
Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao.”
Koljena su mi zacijelo odjednom stala klecati, jer se
drveće naglo počelo zanositi. Čula sam kako mi krv u
ušima tuče snažnije nego inače. Činilo mi se da njegov
glas dopire s veće razdaljine.
Blago se osmjehnuo. “Ne brini. Ljudsko si biće – sjećanja
ti nisu gušća od sita. Vrijeme tvome soju liječi sve rane.”
“A tvoja sjećanja?”, upitala sam ga. Zvučala sam kao
da mi je nešto zapelo u grlu, kao da se gušim.
“Pa” – oklijevao je jednu kratku sekundu – “neću ih
zaboraviti. Ali moj soj... lako nađe nešto novo.” Osmjehnuo
se; smiješak je bio smiren i nije mu dopro do očiju.
Odmaknuo se za korak od mene. “To bi bilo sve,
pretpostavljam. Nećemo ti više smetati.”
Opazila sam da je to kazao u množini, što me iznenadilo;
mislila sam da više ništa ne mogu opaziti.
“Alice se neće vratiti”, shvatila sam. Ne znam kako
me uspio čuti – nisam naglas izgovorila te riječi – ali kao
da me shvatio.
Polako je odmahnuo glavom, netremice mi promatrajući
lice.
“Neće. Svi su otišli. Ja sam se samo zadržao da se
oprostim s tobom.”
“Alice je otišla?” Glas mi je bio tup od nevjerice.
“Htjela se pozdraviti s tobom, ali uvjerio sam je da bi
čisti prekid bio bolji za tebe.”
Bila sam ošamućena; teško sam se mogla usredotočiti.
Njegove su mi se riječi kovitlale u glavi, i začula sam
liječnika u bolnici u Phoenixu, prošlog proljeća, kako
mi pokazuje rendgenske snimke. Vidi se da je došlo do
čistog prijeloma, kazao je dok je prstom prelazio preko
slike moje slomljene kosti. A to je dobro. Zarast će lakše
i brže.

Pokušala sam normalno disati. Morala sam se usredotočiti,
nekako pobjeći iz ove noćne more.
“Zbogom, Bella”, rekao je istim onim tihim, mirnim
glasom.
“Čekaj!” Protisnula sam tu riječ, pružajući ruku prema
njemu, tjerajući obamrle noge da me ponesu.
Učinilo mi se da i on pruža ruke prema meni. Ali
hladnim mi je šakama ščepao zapešća i pritisnuo mi ih
uz bok. Prignuo se i vrlo blago, nesnosno kratko, prionuo
usne na moje čelo. Zažmirila sam.
“Čuvaj se”, izgovorio je dahom, hladnim na mojoj
koži.Osjetila sam blag, neprirodan lahor. Naglo sam otvorila
oči. Lišće na malom grmu šumskog javora podrhtavalo
je na blagom strujanju zraka koje je stvorio njegov
odlazak.
Otišao je.
Drhtavim nogama, ne mareći za to što mi neće biti
nikakve koristi od toga, pošla sam za njim u šumu. Tragovi
njegova prolaska smjesta su nestali. Nije bilo otisaka,
lišće se opet smirilo, ali ja sam samo hodala dalje,
bez razmišljanja. Morala sam se kretati. Prestanem li ga
tražiti, bit će gotovo.
Ljubav, život, smisao... gotovo.
Hodala sam i hodala. Vrijeme nije imalo smisla dok
sam se polako probijala kroz gusto žbunje. To su prolazili
sati, ali ujedno tek sekunde. Možda mi se činilo da vri71
jeme stoji jer mi je šuma izgledala jednako ma kuda da
bih pošla. Počela sam se brinuti da ne hodam u krugu, i
to u vrlo malom krugu, ali nastavila sam. Često sam se
spoticala, a kako se počelo mračiti, često sam i padala.
Napokon sam se spotaknula o nešto – sad je bio mrkli
mrak, nisam imala pojma što mi je to saplelo nogu –
i ostala na tlu. Okrenula sam se na bok, da mogu disati,
i sklupčala na vlažnoj papratovini.
Dok sam tako ležala, činilo mi se da prolazi više vremena
nego što shvaćam. Nisam se više sjećala koliko se davno
smračilo. Je li noću ovdje uvijek tako mračno? Pa valjda
bi, u pravilu, neki tračak mjesečine morao prodrijeti kroz
oblake, kroz procjepe u krošnjama, i doprijeti do zemlje.
Ne i noćas. Noćas je nebo bilo posve crno. Možda
večeras nema mjesečine – zbog pomrčine Mjeseca, zbog
mladog Mjeseca.
Mladog Mjeseca. Stresla sam se, premda mi nije bilo
hladno.
Dugo je bilo crno prije nego što sam začula njihovo
dozivanje.
Neko je izvikivao moje ime. Čula sam ga nejasno,
prigušeno mokrim raslinjem oko mene, ali to je nedvojbeno
bilo moje ime. Nisam prepoznala glas. Pomislila
sam da mu se odazovem, ali bila sam ošamućena, i dugo
mi je trebalo da zaključim kako bih se trebala javiti. A
tada je zov već prestao.
Neko vrijeme poslije toga, probudila me kiša. Mislim
da nisam doista bila zaspala; tek sam utonula u nesvjesticu
bez misli, svom snagom se držeći tuposti od koje ne
mogu shvatiti ono što ne želim.
Kiša mi je malo smetala. Bila je hladna. Pustila sam
noge i rukama prekrila lice.

Tada sam opet začula zov. Sada je dopirao iz veće daljine,
a katkad se činilo da me više glasova zove u isti
mah. Pokušala sam duboko disati. Sjetila sam se da se
trebam odazvati, ali vjerovala sam da me neće moći čuti.
Hoću li moći dovoljno glasno viknuti?
Naglo se začulo nešto novo, zapanjujuće blizu. Neko
njuškanje, životinjski zvuk. Činilo se krupno. Upitala
sam se bih li trebala osjetiti strah. Nisam – samo tupost.
Nema veze. Njuškanje je otišlo.
Kiša se nastavila, a ja sam osjetila kako mi se uz obraz
stvara lokvica. Nastojala sam prikupiti snagu da okrenem
glavu, kad sam ugledala svjetlo.
Isprva je to bio tek nejasan odraz na grmlju u daljini.
Postajalo je sve sjajnije, obasjavajući širok prostor, za razliku
od usmjerenog snopa baterijske svjetiljke. Svjetlo
se probilo kroz najbliži grm, i opazila sam da je to plinski
fenjer, ali vidjela sam samo to – sjaj me na trenutak
oslijepio.
“Bella.”
Glas je bio dubok i meni nepoznat, ali prožet prepoznavanjem.
Nije me pozvao po imenu u potrazi, već u
ime potvrde da sam pronađena.
Pogledala sam uvis – nemoguće visoko, kako mi se
učinilo – u tamno lice što se sad nadvijalo nada mnom.
Nejasno sam shvaćala da neznanac djeluje tako visoko
samo zato što mi je glava još na tlu.
“Jesi li ozlijeđena?”
Znala sam da te riječi nešto znače, ali mogla sam
samo smeteno zuriti u njega. Kakvo bi značenje nakon
svega moglo imati ikakvog smisla?
“Bella, zovem se Sam Uley.”
Njegovo mi ime nije djelovalo nimalo poznato.
“Charlie me poslao da te potražim.”
Charlie? To mi je već zvučalo odnekud poznato,
pa sam pokušala pozornije pratiti što mi on to govori.
Charlie je bio bitan, ako već ništa drugo nije.
Visoki je čovjek ispružio ruku. Zagledala sam se u
nju, ne znajući što se tačno od mene očekuje.
Načas me odmjerio crnim očima, a onda je spustio
ramena. Brzim, gipkim pokretom podigao me sa zemlje
i prihvatio u naručje.
Samo sam mlitavo visila dok je brzim koracima grabio
kroz mokru šumu. Nešto u meni znalo je da bi me
to trebalo uzrujati – to što me odnosi neznanac. Ali više
se ništa u meni nije moglo uzrujati.
Nije mi se činilo da je previše vremena prošlo prije nego
što su naišla svjetla i duboki žagor mnogih muških glasova.
Sam Uley usporio je kad je prišao bliže toj gunguli.
“Imam je!”, doviknuo je prodornim glasom.
Žagor je prestao, a onda se intenzivnije obnovio. Začudan
kovitlac lica stao je prelaziti preko mene. Samov
glas jedini je imao smisla u tom kaosu, možda zato što
mi je uho bilo uz njegove grudi.
“Ne, mislim da nije ozlijeđena”, rekao je nekome.
“Samo neprestano ponavlja: ‘Otišao je’.”
Zar ja to govorim na glas? Ugrizla sam se za usnu.
“Bella, srce, jesi li mi dobro?”
To je bio jedan glas koji bih svugdje prepoznala – čak
i ovako izobličenog od brige.
“Charlie?” Glas mi je zvučao čudno i sitno.
“Tu sam ti ja, maleno moje.”
Nešto se premjestilo ispod mene, a onda sam osjetila
kožnati miris šerifske jakne moga oca. Charlie je zateturao
pod mojom težinom.

“Možda bih je ipak ja trebao nositi”, predložio je
Sam Uley.
“Mogu ja”, rekao je Charlie, pomalo zadihan.
Hodao je polako, s naporom. Bila bih voljela da sam
mu mogla reći da me spusti i pusti da sama hodam, ali
nisam mogla otkriti gdje mi se zagubio glas.
Svjetala je bilo posvuda, u rukama gomile što je hodala
s njim. Bilo je kao u paradi. Ili u pogrebnoj povorci.
Sklopila sam oči.
“Samo što nismo stigli kući, srce”, promrmljao bi
Charlie tu i tamo.
Opet sam otvorila oči kad sam čula otključavanje vrata.
Bili smo na trijemu naše kuće, a visoki, tamni čovjek
po imenu Sam pridržavao je Charlieju vrata, jedne ruke
ispružene prema nama, kao da je spreman prihvatiti me
kad Charlieja izdaju ruke.
Ali Charlie me uspio pronijeti kroz vrata i odnijeti do
kauča u dnevnoj sobi.
“Tata, sva sam mokra”, slabašno sam prigovorila.
“Nema to veze.” Glas mu je bio iscrpljen. A onda
se obratio nekom drugom. “Deke su u ormaru na vrhu
stubišta.”
“Bella?”, pozvao me neki novi glas. Pogledala sam u
sijedog čovjeka koji se nagnuo nada me, i uspjela ga prepoznati
nakon nekoliko sporih sekundi.
“Doktore Gerandy?”, promrmljala sam.
“Tako je, srce”, rekao je. “Jesi li povrijeđena, Bella?”
Trebala mi je minuta da razmislim o tome. Zbunjivalo
me sjećanje na slično pitanje Sama Uleyja u šumi.
Samo, Sam me pitao nešto drugo: Jesi li ozlijeđena?, tako
je to sročio. Ta razlika mi se iz nekog razloga činila bitnom.
Dr. Gerandy je čekao. Podigao je jednu staračku obrvu,
a bore na čelu su mu se produbile.
“Nisam povrijeđena”, slagala sam mu. Riječi su bile
čak i tačne, imajući u vidu na što je mislio.
Toplom mi je rukom dotaknuo čelo, a prstima mi
stisnuo unutrašnjost zapešća. Gledala sam mu usne dok
je bezglasno brojio otkucaje gledajući u svoj ručni sat.
“Što se to s tobom dogodilo?”, opušteno me upitao.
Skamenila sam se pod njegovom rukom i osjetila
okus panike na nepcu.
“Jesi li se izgubila u šumi?”, uporno je nastavio. Bila
sam svjesna još nekolicine koji nas slušaju. Tri visoka
muškarca tamnih lica – iz La Pusha, rezervata Indijanaca
iz naroda Quileute niže niz obalu, pretpostavila sam –
stajala su vrlo blizu skupa i gledala me. Sam Uley bio
je među njima. Gospodin Newton također je bio tu, s
Mikeom i gospodinom Weberom, Angelinim ocem; svi
su me gledali prikrivenije nego neznanci. Drugi duboki
glasovi dopirali su iz kuhinje i kroz ulazna vrata. Očito
je pola mjesta bilo otišlo u potragu za mnom.
Charlie mi je bio najbliže. Prignuo se bliže da čuje
moj odgovor.
“Da”, prošaptala sam. “Izgubila sam se.”
Liječnik je zamišljeno kimnuo glavom i nježno mi
opipao žlijezde ispod vilice. Charlie se uozbiljio.
“Jesi li umorna?”, upitao me dr. Gerandy.
Kimnula sam mu i poslušno sklopila oči.
“Mislim da joj nije ništa”, čula sam kako liječnik potom
tiho govori Charlieju. “Samo je iscrpljena. Pusti je
da se naspava, a ja ću je sutra obići.” Zastao je. Zacijelo
je pogledao na sat, jer je dodao: “Pa, tijekom današnjeg
dana, zapravo.”

Začulo se škripanje kad su obojica ustali s kauča, pomažući
si rukama.
“Je li to istina?”, prošaptao je Charlie. Glasovi su sad
bili dalji. Upinjala sam se čuti. “Otišli su?”
“Dr. Cullen zamolio nas je da ništa ne govorimo”,
odgovorio mu je dr. Gerandy. “Ponuda je bila vrlo iznenadna;
morali su odmah odgovoriti. Carlisle nije htio
praviti predstavu od odlaska.”
“Bilo bi lijepo da su nas bar nekako upozorili”, progunđao
je Charlie.
Dr. Gerandy je zvučao nelagodno kad mu je odgovorio.
“Da, eto, u ovakvim okolnostima, bio bi red javiti
nešto na vrijeme.”
Nije mi se to više slušalo. Napipala sam rub dekice
kojom me neko pokrio, i navukla je preko uha.
Dolazila sam svijesti i gubila se. Čula sam kako Charlie
šapatom zahvaljuje dobrovoljcima dok su odlazili, jedan
po jedan. Osjetila sam njegove prste na svom čelu,
a onda i težinu još jedne deke. Telefon je nekoliko puta
zazvonio, a on je žurio da se javi prije nego što me zvonjava
stigne probuditi. Ispod glasa uvjeravao je te koji su
nazivali da je sve dobro prošlo.
“Jesmo, našli smo je. U redu je. Bila se izgubila. Sada
je dobro”, svima je ponavljao.
Čula sam kako opruge u naslonjaču stenju kad se
smjestio u njega da tu provede noć.
Nakon nekoliko minuta telefon je opet zazvonio.
Charlie je prostenjao kad se s mukom osovio na noge,
a onda je pohitao, spotičući se, u kuhinju. Zavukla sam
glavu dublje pod pokrivače, ne želeći opet slušati isti razgovor.
“Da”, rekao je Charlie i zijevnuo.
Glas mu se promijenio kad je opet progovorio, zvučeći
daleko budnije. “Gdje?” Stanka. “Siguran si da je
izvan rezervata?” Opet kratka stanka. “Ali što bi moglo
gorjeti skroz tamo?” Zvučao je u isti mah zabrinuto i
zbunjeno. “Čuj, svratit ću onamo da vidim o čemu je
riječ.”
Slušala sam s više zanimanja kad je utipkao novi broj.
“Hej, Billy, Charlie ovdje – oprosti što te zovem tako
rano... ne, dobro joj je. Spava... Hvala, ali ne zovem te
zato. Upravo me nazvala gospođa Stanley, i kaže da sa
svog prozora na katu vidi nekakvu vatru gore, na liticama
uz more, ali ja joj nisam zaista... O!” U glasu mu
se odjednom začula neka napetost – ozlojeđenost... ili
ljutnja. “A zašto oni to rade? Aha. Ma zbilja?” Rekao je
to sarkastično. “Pa, nemoj se meni ispričavati. Da, da.
Samo neka paze da ne prošire požar... Znam, znam, i
mene čudi što su ih uopće uspjeli upaliti po ovakvom
vremenu.”
Charlie se premišljao, a onda dodao preko volje:
“Hvala ti što si poslao Sama i ostale dečke. Imaš pravo
– oni zaista poznaju šumu bolje od nas. Upravo ju je
Sam pronašao, tako da sam ti dužnik... Aha, čujemo se
kasnije”, dodao je, i dalje nezadovoljan, prije nego što će
spustiti slušalicu.
Charlie je gunđao nešto nesuvislo dok se vukao natrag
u dnevnu sobu.
“Što je bilo?”, upitala sam ga.
Pritrčao mi je.
“Oprosti što sam te probudio, srce.”
“Nešto gori?”
“Ma ništa to nije”, kazao mi je umirujućim tonom.
“Samo neki kresovi, gore na stijenama.”
“Kresovi?”, upitala sam ga. Glas mi nije zvučao radoznalo.
Zvučao je mrtvo.
Charlie se namrštio. “Neki klinci iz rezervata malo su
se raskalašili”, objasnio mi je.
“Zašto?”, tupo sam ga upitala.
Bilo mi je jasno da ne želi odgovoriti. Pogledao je u
pod između svojih koljena. “Proslavljaju vijest.” Zvučao
je ogorčeno.
Samo mi je jedna vijest padala na pamet, ma koliko
da sam nastojala ne misliti na to. A onda su mi se kockice
složile u glavi. “Slave odlazak Cullenovih”, prošaptala
sam. “U La Pushu ne vole Cullenove – zaboravila sam
na to.”
Quileutei su gajili praznovjerice o “hladnima”, krvopijama
koji su neprijatelji njihovog plemena, baš kao što
su gajili legende o velikom potoku i precima koji su bili
ljudi-vukovi. Većini njih, to su bile tek priče iz baštine.
Nekolicina je, pak, u njih vjerovala. Charliejev dobar
prijatelj Billy Black bio je među njima, premda je čak i
Jacob, njegov vlastiti sin, smatrao da mu je glava puna
glupog praznovjerja. Billy me svojedobno upozorio da se
klonim Cullenovih...
To ime je probudilo nešto u meni, nešto što se počelo
grčevito probijati na površinu, nešto što sam znala da ne
želim dočekati.
“Koješta”, procijedio je Charlie.
Na trenutak smo samo šutke sjedili. Nebo na prozoru
više nije bilo crno. Negdje, iza kiše, polako je svitalo
praskozorje.
“Bella?”, obratio mi se Charlie.
Pogledala sam ga s nelagodom.

“Ostavio te samu u šumi?”, pretpostavio je Charlie.
Izbjegla sam pitanje. “Kako si znao gdje da me tražiš?”
Svijest mi je ustuknula od neizbježne spoznaje koja
slijedi, koja sada smjesta slijedi.
“Pa ostavila si mi poruku”, iznenađeno mi je odgovorio
Charlie. Iz stražnjeg džepa traperica izvukao je vrlo
pohaban listić papira. Bio je prljav i vlažan, s mnogobrojnim
pregibima od čestog rasklapanja i presavijanja.
Opet ga je rastvorio i pokazao mi ga kao dokaz. Neuredan
rukopis bio je začudno sličan mojemu.
Idem u šetnju s Edwardom, šumskom stazom, pisalo je.
Brzo se vraćam, B.
“Kad se nisi vratila, nazvao sam Cullenove, a niko
mi se nije javio”, tiho je kazao Charlie. “Onda sam nazvao
bolnicu, a dr. Gerandy mi je rekao da je Carlisle
otišao.”
“Kamo su otišli?”, promrmljala sam.
Pogledao me u čudu. “Zar ti Edward nije to rekao?”
Odmahnula sam glavom i zgrčila se. Zvuk njegovog
imena oslobodio je ono što se nastojalo probiti iz mene
– bol koja me naglo udarila i oduzela mi dah, zapanjivši
me svojom silinom.
Charlie me sumnjičavo mjerkao dok je odgovarao.
“Carlisle je prihvatio radno mjesto u jednoj velikoj bolnici
u Los Angelesu. Pretpostavljam da su mu ponudili
velik novac.”
Sunčani L.A. Posljednje mjesto kamo bi doista otišli.
Sjetila sam se svoje more sa zrcalom... jarkog sunca što
mu se ljeska s kože –
Proparala me agonija na spomen njegova lica.
“Zanima me je li te Edward ostavio samu, skroz tamo
usred šume”, ostao je uporan Charlie.
80 Njegovo je ime izazvalo novi val muke u meni. Grozničavo
sam odmahnula glavom, očajnički nastojeći
izbjeći toj boli. “Ja sam bila kriva. Ostavio me na samom
putu, na mjestu odakle se vidjela kuća... ali ja sam
pokušala poći za njim.”
Charlie je krenuo nešto reći; djetinjasto sam dlanovima
prekrila uši. “Ne mogu više o tome, tata. Hoću u
svoju sobu.”
Prije nego što je stigao odgovoriti, nekako sam ustala
s kauča i odglavinjala na kat.
Neko je bio svratio u kuću da Charlieju ostavi poruku,
poruku koja će mu omogućiti da me nađe. Od
trenutka kad sam to shvatila, užasna sumnja počela mi
je rasti u glavi. Odjurila sam u svoju sobu, zatvorila i zaključala
vrata za sobom, i tek onda otrčala do CD plejera
kraj svog kreveta.
Sve je izgledalo potpuno jednako kao i kad sam otišla.
Pritisnula sam gornji dio CD plejera. Zasun se otključao,
i poklopac se polako otvorio.
Unutra nije bilo ničega.
Album koji mi je poklonila Renée ležao je na podu
kraj kreveta, tačno ondje gdje sam ga i ostavila. Drhtavom
sam rukom otvorila korice.
Nisam morala listati dalje od prve stranice. U metalnim
kutićima više nije bilo fotografije. List je bio posve
prazan, osim što je u dnu mojim rukopisom pisalo:
Edward Cullen, Charliejeva kuhinja, 13.septembra.
Tu sam stala. Bila sam sigurna da je vrlo temeljito
obavio posao.
Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao, obećao mi je.
Osjetila sam glatki drveni parket pod koljenima, pa
pod dlanovima, a onda mi je pritisnuo i kožu na obra81
zu. Ponadala sam se da padam u nesvijest, ali, na moje
razočaranje, nisam se obeznanila. Valovi boli koji su me
dotad samo oplakivali sada su se visoko uzdigli, poklopili
me preko glave i povukli me u dubinu.
Nisam više izronila.

OKTOBAR



NOVEMBAR


DECEMBAR


JANUAR



Kraj treceg poglavlja!

4. BUĐENJ

Vrijeme protječe. Čak i kad se to čini nemogućim.
Čak i kad svaki otkucaj velike kazaljke boli kao što krv
tupo nabija u modrici. Protječe neravnomjerno, u čudnim
naletima i otegnutim zastojima, ali doista protječe.
Čak i meni.
Charlie je lupio šakom o stol. “E, sad je dosta, Bella!
Šaljem te kući.”
Podigla sam pogled s kukuruznih pahuljica, koje sam
promatrala umjesto da ih jedem, i zagledala se u Charlieja
u šoku. Nisam dotad pratila razgovor – zapravo,
nisam bila ni svjesna da vodimo razgovor – i nisam bila
sigurna na što tačno misli.
“Pa kod kuće sam”, zbunjeno sam promrmljala.
“Šaljem te Renée, u Jacksonville”, pojasnio mi je.
Charlie me iznureno gledao dok mi je značenje tih
riječi polako sjedalo.
“Pa što sam sad skrivila?” Osjetila sam kako mi se lice
urušava. Baš nije bilo fer. Ponašala sam se besprijekorno
u protekla četiri mjeseca. Nakon onog prvog tjedna, koji
nijedno od nas nikad nije spominjalo, nisam propustila
ni dana škole ili posla. Ocjene su mi bile savršene. Nikad
se nisam prekasno vratila kući – nikad nisam ni odlazila
nekamo odakle bih se mogla prekasno vratiti kući. I vrlo
sam rijetko posluživala podgrijanu hranu za ručak.
Charlie se mrgodio.
“Ništa nisi skrivila. U tome je i problem. Kad nikad
ništa ni ne radiš.”
“Hoćeš da stvaram probleme?”, upitala sam ga, smeteno
skupivši obrve. Trudila sam se da obraćam pažnju.
Nije to bilo lako. Tako sam se navikla sve zanemarivati
da su mi se uši činile začepljene.
“Problemi bi bili bolji od ovog... ovog zdvajanja od
jutra do mraka!”
To me malo zapeklo. Pažljivo sam izbjegavala sve
oblike potištenosti, uključujući zdvajanje.
“Ne zdvajam od jutra do mraka.”
“Krivo sam se izrazio”, priznao mi je preko volje.
“Zdvajanje bi bilo bolje – to bi bar bilo nešto. Ti si
samo... beživotna, Bella. Mislim da ti to želim reći.”
Optužba me pogodila u slabu tačku. Uzdahnula sam
i pokušala unijeti živost u svoj odgovor.
“Oprosti, tata.” Isprika mi je zvučala malo blijedo,
čak i u vlastitim ušima. A mislila sam da ga uspijevam
nasamariti. Cijela poanta svih ovih napora bila je u tome
da poštedim Charlieja patnje. Kako mi je teško sada pala
pomisao da mi je trud bio uzaludan.
“Ne želim da mi se ispričavaš.”
Uzdahnula sam. “Onda mi reci što želiš od mene.”
“Bella”, rekao je s oklijevanjem, pomno promatrajući
kako ću reagirati na ono što će mi sada reći. “Srce, nisi
prva koja prolazi takvo što, znaš.”
“Znam ja to.” Grimasa kojom sam popratila te riječi
bila je mlitava i nimalo dojmljiva.
“Slušaj, srce. Mislim da – mislim da ti možda treba
izvjesna pomoć.”
“Pomoć?”
Zastao je, opet tražeći riječi. “Kad je tvoja majka otišla”,
otpočeo je, mršteći se, “i uzela te sa sobom.” Duboko je
udahnuo. “Pa, meni je to bilo jedno jako teško razdoblje.”
“Znam, tata”, promrmljala sam.
“Ali snašao sam se”, istaknuo je. “Srce, ti se ne snalaziš.
Čekao sam, u nadi da će ti postati bolje.” Zagledao
se u mene, a ja sam brzo spustila pogled. “Mislim da
oboje znamo da ti ne postaje bolje.”
“Dobro mi je.”
Prečuo je to. “Možda, eto, možda bi mogla razgovarati
s nekim o tome. Sa stručnom osobom.”
“Hoćeš da idem psihijatru?” Glas mi je postao nijansu
oštriji kad sam shvatila na što on to misli.
“Možda bi ti to pomoglo.”
“A možda mi ni najmanje ne bi pomoglo.”
Nisam znala mnogo o psihoanalizi, ali bila sam prilično
sigurna da ne pali ako pacijent nije razmjerno
iskren. Jasno, mogla bih reći istinu – želim li ostatak
života provesti u luđačkoj košulji.
Proučio je moj tvrdoglav izraz lica i promijenio strategiju
napada.
“Ne znam što da radim, Bella. Možda bi tvoja majka – ”
“Slušaj”, rekla sam monotonim glasom. “Izaći ću večeras,
ako baš hoćeš. Nazvat ću Jess ili Angelu.”

“Neću to”, usprotivio mi se, ozlojeđen svojom nemoći.
“Ne bih mogao izdržati da te gledam kako se trudiš
još jače. Nikad u životu nisam vidio da se neko toliko
trudi. Bolno mi je to gledati.”
Pravila sam se glupa i zapiljila u stol. “Nije mi jasno,
tata. Prvo se ljutiš zato što ništa ne radim, a onda mi
kažeš da ne želiš da izlazim.”
“Samo hoću da si sretna – ne, čak ni toliko. Samo
hoću da nisi nesretna. Mislim da imaš bolje izglede za to
ako se makneš iz Forksa.”
Pogledala sam ga s prvim bljeskom osjećaja u očima
u dulje od pamtivijeka.
“Neću se maknuti odavde”, rekla sam mu.
“Zašto ne?”, upitao me.
“U zadnjem sam polugodištu nastave – sve bi mi se
poremetilo.”
“Dobra si učenica – snaći ćeš se.”
“Ne želim se nametati mami i Philu.”
“Tvoja majka umire od želje da joj se vratiš.”
“Na Floridi je prevruće.”
Opet je lupio šakom o stol. “Oboje znamo koji je
stvarni razlog, Bella, i to ti nije zdravo.” Duboko je
udahnuo. “Mjeseci su prošli. Bez poziva, bez pisama,
bez javljanja. Ne možeš ga i dalje čekati.”
Prostrijelila sam ga pogledom. Vrelina mi je gotovo,
ali ne zapravo, doprla u obraze. Dugo je prošlo otkako
sam porumenjela s najmanjim tračkom uživljenosti.
Cijela ova tema bila je krajnje zabranjena, čega je on
bio itekako svjestan.
“Ništa ja ne čekam. Ništa ja ne očekujem”, rekla sam
tiho i monotono.
“Bella – ”, zaustio je Charlie, jedva to izgovorivši.
“Moram u školu”, upala sam mu u riječ, ustala i naglo
digla netaknuti doručak sa stola. Istresla sam zdjelicu
u sudoper ne zastajući da je isperem. Nisam mogla podnijeti
ni riječ daljnjeg razgovora.
“Dogovorit ću se s Jessicom”, dobacila sam mu kad
sam stavljala torbu na rame, ne pogledavši ga u oči.
“Možda se ne vratim na večeru. Otići ćemo u Port Angeles
i pogledati neki film.”
Izašla sam iz kuće prije nego što je stigao reagirati.
U žurbi da odem od Charlieja stigla sam u školu
među prvima. Prednost je bila u tome što sam našla
stvarno sjajno mjesto za parkiranje. Mana je bila u tome
što sam time dobila slobodnog vremena, a slobodno sam
vrijeme nastojala izbjegavati pod svaku cijenu.
Brzo, prije nego što stignem pomisliti na Charliejeve
optužbe, izvukla sam udžbenik iz algebre. Otvorila
sam poglavlje koje danas trebamo započeti i pokušala
ga dokučiti. Čitati matematiku bilo mi je još gore nego
slušati je, ali išlo mi je sve bolje. U proteklih nekoliko
mjeseci na algebru sam utrošila deset puta više vremena
nego ikad prije na matematiku. Uslijed toga, prosjek mi
je bio oko 4,5. Znala sam da gospodin Varner smatra da
je za cijelo moje napredovanje zaslužna njegova vrhunska
predavačka vještina. A ako ga to usrećuje, ja mu ne
kanim raspršiti iluzije.
Prisilila sam se da nastavim sve dok se parkiralište
nije ispunilo, pa sam na kraju morala žuriti na engleski.
Obrađivali smo Životinjsku farmu, lako gradivo. Nije mi
smetao komunizam; bio mi je dobrodošla promjena od
iscrpljujućih ljubavnih romana koji su uglavnom tvorili
lektiru. Udobno sam se smjestila u klupi, zadovoljna što
mi predavanje gospodina Bertyja odvlači pažnju.

Vrijeme mi je u školi brzo prolazilo. Zvono se prebrzo
začulo. Počela sam pakirati torbu.
“Bella?”
Prepoznala sam Mikeov glas, i znala sam što će reći
prije nego što je to izgovorio.
“Doći ćeš sutra na posao?”
Pogledala sam ga. Stajao je naslonjen između klupa,
zabrinuta lica. Svakog petka postavljao mi je isto pitanje.
Premda nisam nijednom uzela ni dana bolovanja.
Dobro, uz jednu iznimku, prije mnogo mjeseci. Ali nije
me imao razloga tako zabrinuto gledati. Bila sam uzorna
djelatnica.
“Sutra je subota, zar ne?”, rekla sam. Nakon što mi
je to upravo spomenuo Charlie, shvatila sam koliko mi
beživotno glas doista zvuči.
“Da, tako je”, složio se. “Vidimo se na španjolskom.”
Jedanput mi je mahnuo, a onda mi okrenuo leđa. Nije
se više trudio pratiti me do satova.
Odvukla sam se na algebru smrknuta lica. Na tom
sam satu sjedila pokraj Jessice.
Prošli su tjedni, možda i mjeseci, otkako me Jess zadnji
put pozdravila na hodniku. Znala sam da sam je
uvrijedila asocijalnim ponašanjem, pa se duri. Sad ću joj
se teško moći obratiti – naročito s molbom za uslugu.
Pažljivo sam odvagnula opcije dok sam odugovlačila s
ulaskom u razred.
Nisam namjeravala opet izaći pred Charlieja bez vijesti
o nekakvom druženju. Znala sam da ne bih mogla
lagati, iako me pomisao na samostalnu vožnju do Port
Angelesa i natrag – da mi mjerač prijeđenih kilometara
pokazuje tačan iznos, za slučaj da ode provjeriti – itekako
mamila. Jessicina mama bila je najveća tračerica u
mjestu, a Charlie će sigurno naletjeti na gospođu Stanley
i prije nego što mislim. A tada će joj bez ikakve sumnje
spomenuti naš izlet. Laganje ne dolazi u obzir.
Uzdahnula sam i otvorila vrata.
Gospodin Varner mračno me pogledao – već je počeo
lekciju. Požurila sam na svoje mjesto. Jessica me nije pogledala
kad sam sjela do nje. Bilo mi je drago što imam
pedeset minuta da se pripremim.
Ovaj je sat proletio još brže od engleskog. Djelić te
brzine potjecao je od moje štreberske pripreme jutros
u kamionetu – ali uglavnom zato što mi vrijeme uvijek
brže teče kad čekam nešto neugodno.
Složila sam grimasu kad je gospodin Varner raspustio
razred pet minuta prije kraja sata. Smješkao se kao da
nam čini uslugu.
“Jess?” Nos mi se namreškao kad sam se lecnula, čekajući
da se ona okomi na mene.
“Ti se to meni obraćaš, Bella?”
“Naravno.” Raširila sam oči da izgledam nevinije.
“Što je? Treba ti pomoć oko algebre?” Zvučala je pomalo
kiselo.
“Ne.” Odmahnula sam glavom. “Zapravo, zanima me
bi li ti možda... večeras otišla sa mnom u kino? Baš bi mi
trebao izlazak u ženskom društvu.” Zvučala sam ukočeno,
kao da loše izgovaram tekst, pa me sumnjičavo pogledala.
“Zašto hoćeš ići sa mnom?”, upitala me, i dalje neprijazno.
“Tebe se prve sjetim kad pomislim na žensko društvo.”
Nasmiješila sam se, u nadi da mi smiješak djeluje
iskreno. Vjerojatno sam joj i rekla istinu. U svakom
slučaju, nje sam se prve sjetila kad sam poželjela izbjeći
Charlieja. A to se svodilo na isto.
Kao da se malo udobrovoljila. “Pa čuj, ne znam.”
“Imaš drugih planova?”
“Ne... Valjda bih i mogla s tobom. Što bi htjela da
gledamo?”
“Nisam sigurna što igra”, oprezno sam joj kazala.
Ovo je sad bilo nezgodno. Stala sam se upinjati da se
nečega sjetim – nisam li čula kako neko nedavno priča
o nekom filmu? Ili vidjela plakat? “Što kažeš na onaj o
predsjednici Amerike?”
Čudno me pogledala. “Bella, taj ne igra u kinima od
pamtivijeka.”
“O.” Namrštila sam se. “Ima li nešto drugo što ti se
gleda?”
Jessicina prirodna vrckavost počela je i nehotice izbijati
na površinu kad je stala razmišljati na glas. “Pa, ima
jedna nova romantična komedija koju hvale na sva usta.
To bih pogledala. A moj tata je upravo pogledao Slijepu
ulicu i jako mu se svidjela.”
Ulovila sam se naslova koji obećava. “O čemu se radi
u tom filmu?”
“O zombijima ili tako nečemu. Rekao je da već godinama
nije vidio ništa tako strašno.”
“Zvuči savršeno.” Radije bih se nosila s pravim zombijima
nego gledala romantiku.
“Okej.” Kao da ju je iznenadio moj odgovor. Pokušala
sam se sjetiti sviđaju li mi se filmovi strave, ali nisam
bila sigurna. “Da dođem po tebe poslije škole?”, ponudila
mi je.
“Može.”
Jessica mi je uputila suzdržan prijateljski osmijeh prije
nego što će otići. Smiješak kojim sam joj uzvratila
malčice je zakasnio, ali učinilo mi se da ga je vidjela.

Ostatak dana brzo mi je prošao, jer sam sva bila u
planovima za večeras. Iz iskustva sam znala da nakon
što jednom natjeram Jessicu da priča, bit će dovoljno
da pridonosim razgovoru samo pokojim mrmljanjem u
pravom trenutku. Od mene će se tražiti tek minimalno
sudjelovanje.
Gusta izmaglica koja mi je sada zastirala dane katkad
bi me zbunila. Iznenadilo me kad sam se našla u svojoj
sobi, ne sjećajući se jasno vožnje kući iz škole, pa čak ni
otvaranja ulaznih vrata. Ali to nije bilo bitno. Gubljenje
pojma o vremenu bilo je najviše što sam tražila od
života.
Nisam se opirala izmaglici kad sam se posvetila zidnom
ormaru. Tupost mi je u nekim pogledima bila bitnija
nego u drugima. Jedva da sam opažala u što gledam
kad sam odgurnula vrata u stranu i otkrila hrpu smeća
na lijevoj strani ormara, pod odjećom koju nikad nisam
nosila.
Pogled mi nije odlutao prema crnoj vreći za smeće u
kojoj se nalazio moj poklon od onog prošlog rođendana,
nije opazio oblik linije pod napetom crnom plastikom;
nisam pomislila kako su mi nokti bili sasvim raskrvareni
kad sam je napokon uspjela iščupati iz upravljačke
ploče.
Strgnula sam staru torbicu koju sam rijetko nosila s
čavla o kojem je visila, te zalupila vrata.
Uto je odozdo zatrubio auto. Brzo sam prebacila novčanik
iz školske torbe u torbicu. Žurila sam se, kao da će
mi od žurbe večer nekako brže proći.
Prije nego što ću izaći iz kuće, na brzinu sam se pogledala
u zrcalu u hodniku, pažljivo složila crte lica u
smiješak i pokušala ih tako zadržati.
“Hvala što ideš večeras sa mnom”, kazala sam Jess
kad sam sjela na suvozačko mjesto, nastojeći zvučati zahvalno.
Već dosta dugo nisam baš marila što govorim
bilo kome osim Charlieja. S Jess je bilo teže. Nisam bila
sigurna koje bi mi emocije bilo uputno oponašati.
“Nema problema. Onda, otkud sad ovo?”, upitala me
Jess kad smo krenule niz moju ulicu.
“Otkud sad što?”
“Zašto si odjednom odlučila... izaći?” Zvučalo je kao
da je u pola rečenice promijenila pitanje.
Slegnula sam ramenima. “Samo mi je trebala promjena.”
Tada sam prepoznala pjesmu na radiju i brzo posegnula
prema radiju. “Smijem?”, upitala sam je.
“Jasno, samo daj.”
Vrtjela sam postaje sve dok nisam našla jednu bezopasnu.
Pogledala sam kakav izraz ima Jessicino lice kad
je nova glazba ispunila auto.
Zaškiljila je. “Otkada ti to slušaš rap?”
“Ne znam”, rekla sam. “Dosta dugo.”
“Tebi se to sviđa?”, sumnjičavo me upitala.
“Nego što.”
Bilo bi mi nemoguće voditi normalan razgovor s Jessicom
da sam pritom još morala nastojati da zanemarim
glazbu. Počela sam kimati glavom, nadajući se da pogađam
ritam pjesme.
“Okej...” Razrogačila je oči i zagledala se kroz vjetrobran.
“Onda, kako ste ti i Mike ovih dana?”, brzo sam je
priupitala.
“Ti ga viđaš više nego ja.”
Pitanje joj očito nije razvezalo jezik onako kako sam
se nadala.
“Teško je razgovarati na poslu”, promrmljala sam i
pokušala opet. “Viđaš se opet s nekim?”
“Ne baš. Tu i tamo izađem s Connerom. Prije dva
tjedna izašla sam s Ericom.” Zakolutala je očima, a ja
sam osjetila da tu ima štofa. Objeručke sam prihvatila
priliku.
“S Ericom Yorkiejem? Ko je koga pitao?”
Prostenjala je, uživljujući se. “On mene, jasno! Nisam
znala kako bih ga pristojno odbila.”
“Kamo te odveo?”, brzo sam je upitala, znajući da će
ona protumačiti moju žustrinu kao zanimanje. “Ispričaj
mi sve po redu.”
Prionula je na priču, a ja sam se udobno zavalila u
sjedalo, sad već smirenija. Pažljivo sam slušala, mrmljajući
s razumijevanjem i užasnuto se zgražajući, već po
potrebi. Kad je privela kraju priču o Ericu, prešla je na
usporedbu s Connerom bez daljnjih poticaja s moje strane.
Projekcija je počinjala rano, pa je Jess smatrala da
prvo odemo pogledati film, a onda na večeru. Rado sam
pristala na sve što želi; napokon, dobila sam što ja želim
– riješila me Charlieja.
Tjerala sam Jess da priča za vrijeme reklama za novi
film kako bih ih lakše zanemarila. Ali uplašila sam se
kad je film počeo. Mladi par šetao je plažom, držeći se
ozareno za ruke i sladunjavo raspredajući o uzajamnoj
privrženosti. Jedva sam se suzdržala da ne prekrijem uši
dlanovima i ne počnem tiho mrmoriti sebi u bradu. Nisam
računala na romantiku.
“Zar nismo otišle na film o zombijima?”, oštro sam
prišapnula Jessici.
“Pa ovo je film o zombijima.”

“Zašto onda nikoga ne jedu?”, upitala sam u beznađu.
Pogledala me razrogačeno, gotovo uplašeno. “Evo,
sad će, strpi se malo”, šapnula mi je.
“Idem ja po kokice. Hoćeš i ti?”
“Ne, hvala.”
Neko nas je ušutkao straga.
Nisam se žurila na pultu s osvježenjima. Gledala sam
na sat i razmišljala koliki se postotak filma od devedeset
minuta može utrošiti na romantičnu ekspoziciju. Zaključila
sam da je deset minuta više nego dovoljno, ali
zastala sam na samom ulazu u dvoranu, za svaki slučaj.
Čula sam kako užasnuti vriskovi dopiru iz zvučnika, pa
sam znala da sam dovoljno dugo čekala.
“Sve si propustila”, promrsila je Jess kad sam sjela na
svoje mjesto. “Skoro svi su sad već zombiji.”
“Dugo sam čekala u redu.” Ponudila sam je kokicama.
Uzela je punu šaku.
Ostatak filma sastojao se od krvavih napada zombija
i beskonačnog vrištanja šačice preživjelih, čiji se broj
brzo smanjivao. Pomislila bih da me u tome više ništa ne
može pogoditi. Ali osjećala sam se nelagodno, a isprva
mi nije bilo sasvim jasno koji je razlog.
Tek sam na samom kraju, dok sam gledala kako se
oronuli zombi vuče za posljednjom preživjelom koja ciči
li ciči, shvatila u čemu je problem. Prizor je bio montiran
tako da malo prikazuje užasnuto lice junakinje, pa malo
mrtvo, bezosjećajno lice progonitelja – malo jedno, pa
malo drugo, dok se razdaljina između njih smanjivala.
A ja sam shvatila kome od njih dvoje najviše sličim.
Ustala sam.
“Kamo ćeš? Ostalo je, ono, dvije minute do kraja”,
oštro je šapnula Jess.
“Žedna sam”, promrsila sam i pojurila prema izlazu.
Sjela sam na klupu pred dvoranom i trudila se iz sve
snage ne misliti na tu ironiju. Ali, kad se sve uzme u obzir,
stvarno je bilo ironično što sam završila kao zombi.
To zbilja nisam očekivala.
Ne kažem da nisam svojedobno sanjala o tome da
postanem mitološko čudovište – samo što to nije bio
nakazan, oživjeli leš. Protresla sam glavu da se riješim
takvih misli, osjećajući da me obuzima panika. Nisam
sebi mogla priuštiti pomisao na ono o čemu sam nekoć
sanjala.
Bila mi je teška spoznaja da ja više nisam junakinja,
da je moja priča završila.
Jessica je izašla iz dvorane i zastala, vjerojatno se pitajući
gdje bi joj bilo najpametnije potražiti me. Kad me
opazila, laknulo joj je, ali samo na trenutak. Zatim se
razljutila.
“Film te previše prepao?”, zanimalo ju je.
“Aha”, složila sam se. “Obična sam kukavica, očito.”
“Baš čudno.” Namrštila se. “Nije mi se činilo da te strah
– ja sam cijelo vrijeme vrištala, ali nisam čula da si ti jedan
jedini put vrisnula. Tako da nisam znala zašto si izašla.”
Slegnula sam ramenima. “Samo me bilo strah.”
Malo se opustila. “U životu valjda nisam vidjela
strašniji film. Sigurno ćemo noćas imati more.”
“Uopće ne sumnjam u to”, rekla sam, nastojeći zvučati
normalno. Neizbježno ću imati more, ali ne o zombijima.
Na trenutak me pogledala u lice. Možda mi nije
uspjelo zvučati sasvim normalno.
“Gdje bi večerala?”, upitala me Jess.
“Nije bitno.”
“Okej.”
Jess je počela pričati o glavnom glumcu u filmu dok
smo išle pješice. Kimala sam dok je na sva usta objašnjavala
kako je sladak. Uopće se nisam mogla sjetiti da sam
vidjela nekoga ko nije bio zombi.
Nisam gledala kamo me Jessica vodi. Tek sam nejasno
bila svjesna da je tu mračnije i mirnije. Presporo sam
shvatila zbog čega je nastupila takva tišina. To je Jessica
prestala blebetati. Pogledala sam je s isprikom u očima,
nadajući se da je nisam povrijedila.
Jessica nije gledala u mene. Lice joj je bilo napeto; piljila
je ravno preda se i brzo hodala. Dok sam je gledala,
oči su joj brzo sijevnule udesno, na desnu stranu ulice.
I sama sam se prvi put osvrnula.
Nalazile smo se na kratkom potezu nerasvijetljenog
pločnika. Sve male trgovine duž ulice bile su zaključane
preko noći, mračnih izloga. Pola bloka dalje opet je
počinjala ulična rasvjeta, a niže sam vidjela sjajne zlatne
lukove McDonald’sa prema kojem je krenula.
Preko puta je radio jedan lokal. Izlozi su bili prekriveni
iznutra, a pred zastorima su gorjele neonske reklame
za različite marke piva. Najveći natpis, jarke zelene
boje, navodio je ime bara – Jednooki Pete. Upitala sam
se nude li tu neku piratsku tematiku koja se izvana ne
vidi. Metalna su vrata stajala otvorena; unutra je bilo
polumračno, a prigušen žamor mnogih glasova i zveckanje
leda u čašama dopirali su preko ulice. Uza zid, kraj
ulaza, dokono su stajala četiri muškarca.
Osvrnula sam se prema Jessici. Hodala je brzo, očiju
uprtih u put pred sobom. Nije izgledala kao da se boji –
samo oprezno, kao da ne želi privlačiti pažnju.
Zastala sam bez razmišljanja i opet pogledala u onu
četvoricu s jakim osjećajem déjà vua. Ovo nije bila ona
100 ulica, nije bila ni ona noć, ali prizor je bio uvelike isti.
Jedan od njih čak je bio nizak i taman. Kad sam zastala
i okrenula se prema njima, taj me pogledao sa zanimanjem.

Zurila sam u njega, ukipivši se na pločniku.
“Bella?”, šapnula mi je Jess. “Pa što ti je?”
Odmahnula sam glavom, ne znajući ni sama tačno.
“Mislim da ih znam...”, promrmljala sam.
Što ja to radim? Trebala bih bježati od te uspomene
koliko me noge nose, tjerati prizor te četvorice dokoličara
iz svijesti, braniti se tupošću bez koje ne mogu. Zašto
onda zbunjeno silazim na kolnik?
Činilo mi se kao prevelika podudarnost da se nalazim
u Port Angelesu s Jessicom, pa još u mračnoj ulici. Uprla
sam pogled u onog niskog, trudeći se usporediti njegovo
lice s uspomenom na tog čovjeka koji mi je prijetio one
noći prije gotovo godinu dana. Upitala sam se bih li uopće
mogla prepoznati tog čovjeka, ako je to doista on. Dotični
dio dotične večeri bio mi je samo mrlja. Tijelo mi ga
se sjećalo bolje nego svijest; napetosti u nogama dok sam
se premišljala bih li potrčala ili se oduprla, suhoga grla
dok sam se upinjala smoći pristojan vrisak, kože rastegnute
preko zglobova dok sam stiskala šake, trnaca na zatiljku
kad mi je onaj tamnokosi tip rekao “šećeru”...
U ovim je muškarcima bilo neke neodređene, naslućene
prijetnje, nevezane uz onu noć. Potjecala je iz činjenice
da su neznanci, da je ovdje mračno, i da su brojniji
– ni iz čega konkretnijeg. Ali već je i to bilo dovoljno da
Jessici glas prepukne od panike kad me glasno pozvala.
“Bella, daj, idemo!”
Prečula sam je i polako krenula dalje, ni trenutka
ne donijevši svjesnu odluku da pokrenem noge. Nisam
shvaćala zašto, ali nejasna prijetnja tih muškaraca vukla
me prema njima. Ovaj poriv nije imao nikakvog smisla,
ali tako dugo nisam već osjetila nikakav poriv... pa sam
se povela za njime.
Nešto nepoznato poteklo mi je žilama. Adrenalin,
shvatila sam, kojega tako dugo nije bilo u mome organizmu,
sad mi ubrzava bilo i opire se manjku doživljaja.
Čudno – odakle adrenalin, ako nema straha? Kao da stiže
iz prethodne ovakve situacije, na mračnoj ulici u Port
Angelesu, s neznancima.
Nisam uviđala razlog za strah. Nisam mogla zamisliti
ništa na svijetu čega bih se još mogla bojati, bar u fizičkom
smislu. Što je jedna od rijetkih prednosti onih koje
su sve izgubile.
Bila sam na pola puta preko ulice kad me Jess sustigla
i ščepala za nadlakticu.
“Bella! Ne možeš u bar!”, prosiktala je.
“Ne idem unutra”, rekla sam odsutno i otresla njezin
stisak. “Samo da nešto vidim...”
“Jesi luda?”, prošaptala je. “Želiš se ubiti?”
To mi je pitanje privuklo pozornost, pa mi se pogled
usredotočio na nju.
“Ne, ne želim.” Zvučala sam kao da se pravdam, ali to je
bila istina. Nisam se željela ubiti. Čak ni u početku, kad bi mi
smrt nesumnjivo donijela olakšanje, nisam razmišljala o tome.
Previše sam toga dugovala Charlieju. Osjećala sam preveliku
odgovornost prema Renée. Morala sam misliti na njih.
A i obećala sam da neću učiniti ništa glupo ili neodgovorno.
Iz svih tih razloga još sam disala.
Na spomen tog obećanja osjetila sam ubod krivnje,
ali ovo sada tu se zapravo nije računalo. Nije da sam baš
krenula britvom prerezati vene.
Jess je iskolačila oči i objesila usta. Retorički me pitala
za samoubojstvo, prekasno sam shvatila.
“Idi jedi”, predložila sam joj i mahnula prema hamburgerima.
Nije mi se sviđalo kako me gleda. “Stižem za
minutu.”
Okrenula sam se od nje, natrag prema muškarcima
koji su nas posprdno i znatiželjno gledali.
“Bella, da si smjesta prestala!”
Mišići su mi se ukočili, ukipivši me u mjestu. Jer nije
me to sada prekorio Jessicin glas. Bio je to bijesan glas,
poznat glas, predivan glas – mek poput baršuna, uspkos
srdžbi.
Bio je to njegov glas – naročito sam pazila da mu ne
pomislim na ime – i iznenadilo me da me taj zvuk nije
oborio na koljena, da se sklupčam na kolniku od muke
gubitka. Ali boli nije bilo, nimalo.
Istog trena kad sam mu začula glas, sve mi se posve
razbistrilo. Kao da mi je glava naglo izronila iz nekog
mračnog jezera. Svega sam bila svjesnija – prizora, zvukova,
osjećaja hladnog zraka koji mi je oštro puhao u
lice a da nisam za to ni znala, mirisa što dopiru kroz
otvorena vrata bara.
Osvrnula sam se u šoku.
“Vrati se Jessici”, naredio mi je taj krasni glas, i dalje
ljutit. “Dala si riječ – bez gluposti.”
Bila sam sama. Jessica je stajala nekoliko koraka dalje
i prestrašeno buljila u mene. Neznanci kraj zida zbunjeno
su me promatrali, pitajući se što mi je da tako nepomično
stojim nasred ulice.
Protresla sam glavu, nastojeći shvatiti. Znala sam da
on nije tu, a ipak sam ga osjećala nevjerojatno blizu,
blizu po prvi put od... od svršetka. Glas mu je bio ljutit
zbog brige, ljutio se na način koji sam nekoć vrlo dobro
poznavala – na način koji nisam čula, kako mi se činilo,
već cijeli jedan život.

“Održi obećanje.” Glas mu se gubio, kao da se to
stišava radio.
Počela sam sumnjati da ja to proživljavam nekakvu
halucinaciju. Potaknutu, bez sumnje, sjećanjem – ovim
déjà vuom, neobično poznatim okolnostima.
Brzo sam u glavi razmotrila mogućnosti.
Prva opcija: luda sam. Tako se laički nazivaju oni koji
čuju glasove u glavi.
Moguće.
Druga opcija: podsvijest mi pruža ono što smatra da
želim. To je ispunjavanje želja – trenutni bijeg od boli prihvaćanjem
netačnog poimanja da je njega briga hoću li preživjeti
ili poginuti. Projekcija onoga što bi rekao u slučaju
a) da je tu, i b) da iole mari hoće li me zadesiti nešto ružno.
Vjerojatno.
Nisam uviđala neku treću opciju, pa sam se nadala da
je riječ o drugoj i da to samo moja podsvijest divlja, a ne
da je to nešto zbog čega bi me trebalo strpati u ludnicu.
Ipak, reakcija teško da mi je bila zdrava – bila sam
zahvalna. Tako sam se bojala da ne zaboravljam zvuk
njegova glasa, pa sam tako, više od svega, osjetila nesnosnu
zahvalnost što mi je nesvjesni um zadržao sjećanje
na taj zvuk bolje od svjesnoga.
Nije mi bilo dopušteno misliti na njega. To sam nastojala
vrlo strogo provoditi. Jasno, omaknulo bi mi se
tu i tamo; ipak sam ja tek čovjek. Ali bolje mi je išlo, pa
sam sad već uspijevala izbjeći tu bol i po nekoliko dana.
Mana je bila beskrajna tupost. Između boli i ništavila,
izabrala sam ništavilo.
Sada sam pričekala bol. Nisam bila tupa – osjetila su
mi bila neobično napeta nakon toliko mjeseci magle –
ali normalna bol je izostala. Tištalo me samo to što se
njegov glas gubi.
Uslijedila je sekunda odluke.
Mudro bi mi bilo pobjeći od ovog potencijalno pogubnog
– i svakako mentalno neuračunljivog – razvoja
situacije. Bilo bi glupo davati podstrek halucinacijama.
Ali glas mu se gubio.
Prišla sam im još za jedan korak, da provjerim.
“Bella, idi natrag”, zarežao je.
Uzdahnula sam od olakšanja. Tu sam ljutnju htjela
čuti – lažni, iskonstruirani dokaz da ga je briga, sumnjivi
dar moje podsvijesti.
Vrlo malo sekundi proteklo je dok sam sve to slagala
u glavi. Moja mala publika radoznalo me promatrala.
Vjerojatno sam im izgledala kao da se samo premišljam
bih li im pristupila ili ne. Kako da pretpostave da uživam
u neočekivanom trenutku ludosti dok tamo stojim?
“Bok”, dobacio mi je jedan muškarac, u isti mah pun
samopouzdanja i pomalo sarkastičan. Imao je svijetlu
kožu i plavu kosu, i držao se kao neko ko se smatra prilično
privlačnim. Nisam mogla odrediti je li to doista
tako. Imala sam predrasude.
Glas u mojoj glavi odgovorio mu je predivnim režanjem.
Nasmiješila sam se, a samouvjereni je to očito
shvatio kao ohrabrenje.
“Mogu ti nekako pomoći? Izgledaš mi kao da si se
izgubila.” Zločesto me pogledao i namignuo.
Pažljivo sam prekoračila slivnik, pun vode što je u
mraku izgledala crna.
“Ne. Nisam se izgubila.”
Sad kad sam bila bliže – a oči su mi se neobično usredotočile
– proučila sam lice nižeg, tamnijeg muškarca.
Nije mi nimalo bilo poznato. Osjetila sam začudno razočaranje
što to nije onaj užasni tip koji mi je pokušao
nauditi prije gotovo godinu dana.
Glas u mojoj glavi sada je šutio.
Niski muškarac zapazio je da ga gledam. “Smijem
te častiti pićem?”, ponudio mi je plaho, očito polaskan
time što sam se odlučila zagledati upravo u njega.
“Premlada sam”, automatski sam mu odgovorila.
Zbunio se – pitajući se zašto sam im onda prišla.
Osjetila sam potrebu da objasnim.
“S druge strane ulice učinilo mi se da si neko koga
poznajem. Žao mi je, moja greška.”
Prijetnja koja me povukla preko ulice sada je iščezla.
Nisu to bili oni opasni tipovi kojih sam se sjećala.
Vjerojatno su bili dragi dečki. Sigurni. Prestali su me
zanimati.
“Nema ljutnje”, rekao je samouvjereni plavokosi momak.
“Ostani malo s nama, da se družimo.”
“Hvala, ali ne mogu.” Jessica je smeteno stajala nasred
ulice, izbečenih očiju zbog moje uvrede i izdaje.
“Ma daj, samo na nekoliko minuta.”
Odmahnula sam glavom i pošla natrag prema Jessici.
“Idemo jesti”, predložila sam joj, jedva je i pogledavši.
Premda mi se činilo da me ona zombijevska izdvojenost
prošla, bila sam jednako distancirana. Mislila sam o
drugim stvarima. Sigurna, tupa umrtvljenost nije mi se
vratila, a dok sam je čekala, iz minute u minutu strepila
sam sve više.
“Pa što ti je bilo na pameti?”, brecnula se Jessica. “Ne
poznaješ ih – mogli su to biti psihopati!”

Slegnula sam ramenima, želeći da prestane o tome.
“Samo mi se učinilo da znam jednoga.”
“Kako si ti čudna, Bella Swan. Imam dojam da te
uopće ne poznajem.”
“Žao mi je.” Nisam znala što bih joj drugo rekla na
to.
Šutke smo otišle do McDonald’sa. Kladim se da joj je
bilo krivo što nismo uzele auto umjesto da pješice prijeđemo
kratku razdaljinu od kina, pa da može naručiti za
volanom. Sad je jedva čekala da ovaj izlazak završi, baš
kao i ja od početka.
Dok smo jele, nekoliko puta sam pokušala zapodjenuti
razgovor, ali Jessica mi nije htjela izaći u susret. Sigurno
sam je doista uvrijedila.
Kad smo se vratile u auto, namjestila je liniju natrag
na svoju najdražu radiostanicu , odvrnula tako glasno da
nismo mogle lako razgovarati.
Nisam se morala truditi onoliko kao inače da ne čujem
glazbu. Iako mi svijest bar ovaj put nije bila pomno
ispražnjena i otupljena, imala sam previše tema za razmišljanje
da još slušam i stihove.
Čekala sam da mi se vrati tupost, ili bol. Jer bol će
svakako stići. Prekršila sam osobna pravila. Umjesto da
se klonim sjećanja, prišla sam im s pozdravom. Čula sam
njegov glas, tako jasno, u glavi. To ću skupo platiti, bez
ikakve sumnje. Naročito ako ne uspijem ponovno na
sebe navući onu zaštitnu maglu. Osjećala sam da odviše
privlačim pažnju, a to me plašilo.
Ali olakšanje mi je i dalje bilo najsnažniji osjećaj u
tijelu – olakšanje što je potjecalo iz same srži moga bića.
Ma koliko da sam se trudila ne misliti na njega,
nisam se trudila zaboraviti ga. Brinula sam se – kasno
noću, kad bi mi obrana pala od iscrpljenosti izazvane
nesanicom – da mi se sve to doista gubi. Da mi je svijest
sito, i da se jednog dana neću moći sjetiti savršene boje
njegovih očiju, osjećaja njegove hladne kože na dodir,
nijanse njegovog glasa. Nisam mogla misliti na sve to, ali
morala sam se sjećati.
Jer, da bih mogla živjeti, morala sam vjerovati samo
u jedno – morala sam znati da on postoji. Samo to. Sve
sam ostalo mogla podnijeti. Dokle god on postoji.
Zbog toga sam bila prinuđena na život u Forksu više
nego ikad prije, zbog toga sam se usprotivila Charlieju
kad je predložio promjenu. Iskreno rečeno, to mi nije
trebalo biti bitno; niko se nikada ovamo neće više vratiti.
Ali kad bih otišla u Jacksonville, ili na bilo koje drugo
sunčano i nepoznato mjesto, kako bih bila sigurna da
je on stvaran? Negdje gdje ga nikad sebi ne bih mogla
predočiti, moje bi uvjerenje moglo polako nestati... a to
ne bih mogla preživjeti.
Nisam se smjela sjećati, nisam se usuđivala zaboraviti;
teško mi je bilo hodati po toj tankoj crti.
Iznenadila sam se kad je Jessica zaustavila auto pred
mojom kućom. Vožnja nije dugo trajala, ali nisam vjerovala
da Jessica može izdržati čak i tako kratko razdoblje
a da ne progovori.
“Hvala ti što si izašla sa mnom, Jess”, rekla sam joj
kad sam otvorila vrata. “Bilo je baš... zabavno.” Nadala
sam se da je zabavno prikladan izraz.
“Nego”, promrsila je.
“Žao mi je zbog onoga... poslije filma.”
“Ma pusti, Bella.” Zurila je kroz vjetrobran umjesto
da me pogleda. Kao da je ljutnja u njoj još narasla,
umjesto da je polako prođe.
“Vidimo se u ponedjeljak?”
“Aha. Bok.”
Odustala sam i zatvorila vrata. Odvezla se, a da me
nije ni pogledala.
Kad sam ušla u kuću, već sam je bila smetnula s uma.
Charlie me čekao nasred hodnika, napeto prekriženih
ruku, čvrsto stisnutih šaka.
“Hej, tata”, rekla sam mu usput dok sam ga obilazila,
krećući prema stubištu. Predugo sam mislila o njemu,
pa sam htjela stići u svoju sobu prije nego što me to
sustigne.
“Gdje si bila?”, oštro me upitao Charlie.
Pogledala sam iznenađeno tatu. “Bila sam u kinu u
Port Angelesu, s Jessicom. Kao što sam ti jutros i rekla.”
“Hmf ”, progunđao je.
“Je li to okej?”
Odmjerio mi je lice, razrogačivši oči kao da je opazio
nešto neočekivano. “Da, to je u redu. Jeste li se lijepo
provele?”
“Nego što”, rekla sam. “Gledale smo kako zombiji
jedu ljude. Bilo je baš super.”
Stisnuo je oči.
“Laku noć, tata.”
Pustio me da prođem. Brzo sam otišla u svoju sobu.
Ležala sam u svom krevetu, pomirena s neizbježnim,
kad se bol napokon pojavila nakon nekoliko minuta.
To bi me posve onesposobilo, taj osjećaj da mi je golema
rupa probijena kroz grudi, ostavljajući me bez najvitalnijih
organa i ostavljajući raskidane, nezarasle rane
po rubovima, koji i dalje peku i bole, usprkos vremenu
koje je prošlo. Razumski sam znala da su mi pluća zacijelo
i dalje sasvim u redu, a svejedno sam lovila dah, a
u glavi mi se vrtjelo kao da nemam nikakve koristi od
cijeloga tog truda. Srce mi je također zacijelo tuklo, ali
nisam čula otkucaje u ušima; činilo mi se da su mi ruke
modre od hladnoće. Sklupčala sam se u sebe i obuhvatila
se čvrsto oko rebara, da se ne raspadnem. Grozničavo
sam se trudila pronaći svoju tupost, svoje nijekanje, ali
izmicalo mi je.
Pa ipak, otkrila sam da mogu preživjeti. Bila sam
svjesna, osjećala sam bol – nesnosni osjećaj gubitka što
mi je zračio iz grudi, pronoseći razorne valove patnje
kroz udove i glavu – ali mogla sam ga podnijeti. Mogla
sam ga preživjeti. Nije mi se činilo da je bol s vremenom
postala slabija, već prije da sam ja postala dovoljno jaka
da je podnesem.
To što se večeras dogodilo, ma što to bilo – i bilo da
su za to bili odgovorni zombiji, adrenalin ili halucinacije
– probudilo me.
Prvi put nakon jako dugo vremena nisam znala što
da očekujem od jutra.



Kraj cetvrtog poglavlja!

5. VARANJE

“Bella, a da polako kreneš kući?”, predložio mi je
Mike, gledajući nekamo u stranu, ne baš u mene. Upitala
sam se koliko to već dugo traje, a da nisam primijetila.
Posao je danas popodne kod Newtona slabo išao. Trenutačno
su u prodavaonici bila samo dva kupca, poklonika
planinarenja, sudeći prema onome o čemu su pričali. Mike
im je proteklih sat vremena objašnjavao prednosti i mane
dviju vrsta laganih naprtnjača. Ali uzeli su odmor od ozbiljnog
razgovora o cijenama i posvetili se pokušajima da
nadmaše jedan drugoga najnovijim pričama s gorskih staza.
Ta promjena teme pružila je Mikeu priliku da pobjegne.
“Mogu ja ostati”, rekla sam. Još se nisam uspjela vratiti
u zaštitnu ljušturu tuposti, a danas mi se sve činilo
neobično blisko i glasno, kao da sam izvadila vatu iz
ušiju. Bezuspješno sam pokušavala da ne čujem glasan
smijeh dvojice planinara.
“Kad ti kažem”, rekao je zdepasti s narančastom bradom,
koja nije odgovarala njegovoj tamnosmeđoj kosi.
“Vidio sam grizlije iz poprilične blizine gore u Yellowstoneu,
ali oni su bili mačji kašalj prema ovoj grdosiji.”
Kosa mu je bila slijepljena, a odjeća mu je izgledala kao
da je poodavno nije skidao. Ravno s planine.
“Nema šanse. Mrki medvjedi ne izrastu toliki. Ti grizliji
koje si vidio bili su vjerojatno mladunčad.” Drugi
je bio visok i vitak, preplanula lica vjetrom stvrdnuta u
dojmljivo tvrdu kožnatu koru.
“Ozbiljno ti kažem, Bella, čim ova dvojica odustanu,
zatvaram dućan”, promrsio je Mike.
“Ako želiš da odem...” Slegnula sam ramenima.
“Na sve četiri, bio je viši od tebe”, ostao je uporan
bradonja dok sam skupljala stvari. “Velik kao kuća i crn
kao katran. Prijavit ću ga ovdašnjem lovočuvaru. Ljude
treba upozoriti – ovo nije bilo gore u planini, pazi. Nego
samo nekoliko kilometara od markiranog puta.”
Kožnati se nasmijao i zakolutao očima. “Daj da pogodim
– bio si na povratku u civilizaciju? Tjedan dana
nisi pojeo poštenu hranu, a ni spavao u krevetu, zar ne?”
“Hej, ovaj, Mike, je l’ tako?”, pozvao je bradonja, gledajući
prema nama.
“Vidimo se u ponedjeljak”, promrmljala sam.
“Izvolite”, odgovorio je Mike i okrenuo se.
“Čuj, je li ovdje bilo nekih upozorenja u zadnje vrijeme
– o mrkim medvjedima?”
“Nije, gospodine. Ali uvijek je dobro držati se podalje i
propisno pohranjivati hranu. Jeste li vidjeli nove posude u koje
medvjedi ne mogu prodrijeti? Teški su samo jedan kilogram...”
Vrata su se automatski otvorila i izašla sam na kišu.
Zgurila sam se u kabanici dok sam trčala prema kami112
onetu. Kiša koja mi je bubnjala o kapuljaču također je
zvučala neobično glasno, ali ubrzo je rika motora prigušila
sve ostale zvukove.
Nije mi se vraćalo u Charliejevu praznu kuću. Sinoć
mi je bilo izuzetno teško, i nisam se željela vraćati na
poprište tolike patnje. Čak i nakon što se bol povukla u
dovoljnoj mjeri da mogu zaspati, nije bilo gotovo. Kao
što sam rekla Jessici nakon filma, uopće nije bilo sumnje
da ću imati more.
Sada sam uvijek imala more, svaku noć. Ne zapravo
more, ne u množini, jer uvijek je to bila ista mora. Čovjek
bi pomislio da će mi dojaditi nakon toliko mjeseci,
da ću oguglati na nju. Ali taj san me svaki put užasnuo,
bez iznimke, i prestajao bi tek kad bih se probudila vrišteći.
Charlie više nije dolazio da vidi što je, da me možda
neki uljez ne davi ili tako nešto – sad se već privikao
na to.
Moja mora vjerojatno ne bi čak ni prepala nekog
drugog. Niko tu ne bi iskočio i viknuo: “Bu!” Nije bilo
ni zombija, ni duhova, ni manijaka. Nije bilo ničega.
Zapravo, bilo je samo ničega. Samo beskrajnog labirinta
drveća prekrivenog mahovinom, tako mirnoga da mi je
tišina nelagodno tištala bubnjiće. Bilo je mračno, kao u
smiraj oblačnog dana, s tek toliko svjetla da vidim kako
se tu nema što vidjeti. Žurila sam tmurnim bespućem,
uvijek tražeći, tražeći, tražeći, sve izbezumljenija kako se
vrijeme otezalo, nastojeći ići brže, makar sam se od brzine
počinjala spoticati... Onda bi došlo do tačke u mom
snu – a sad sam već osjećala da stiže, ali nikad se ne bih
uspjela probuditi prije nego što me snađe – kad se ne
bih mogla sjetiti što ja to tačno tražim. Kad bih shvatila
da nemam što tražiti, da nemam što naći. Da tu nikad
nije ni bilo ničega više osim ove prazne, sumorne šume,
i da nikad neće ni biti ničega više za mene... ničega do
ničega...

Obično bi na tom mjestu počelo vrištanje.
Nisam marila za to kamo vozim – samo sam lutala
praznim, mokrim pokrajnjim cestama dok sam izbjegavala
put koji bi me odveo kući – jer nisam imala kamo
otići.
Poželjela sam opet osjetiti onu tupost, ali nisam se
sjećala kako mi je to prije pošlo za rukom. Mora me tištala
i tjerala da mislim na stvari koje će me boljeti. Već
kad sam uzdrhtalo odagnala te prizore od sebe, osjetila
sam kako mi se oči ispunjavaju suzama, a rubovi rupe
u grudima počinju me peći. Maknula sam jednu ruku
s upravljača i obavila je oko svoga trupa, da mi se ne
raspadne.
Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao. Te riječi su mi
prolijetale glavom, lišene savršene jasnoće moje sinoćnje
halucinacije. Bile su to samo riječi, bezvučne, poput
teksta na stranici. Samo riječi, ali širom su mi rasparale
rupu, pa sam čvrsto zakočila, znajući da ne smijem voziti
ovako nemoćna.
Presavinula sam se, pritisnuvši lice o upravljač i nastojeći
disati bez pluća.
Upitala sam se koliko to može ovako potrajati. Možda
ću jednoga dana, godinama dalekog – samo kad bi
mi se bol smanjila do podnosive mjere – moći sagledati
te malobrojne, kratke mjesece koji će uvijek biti najbolji
u mom životu. A, uspije li bol ikada oslabiti u tolikoj
mjeri da mi to omogući, bila sam sigurna da ću mu biti
zahvalna na svakom trenutku koji mi je podario. Što je
bilo više nego što sam tražila, više nego što sam zaslužila.
Možda ću to jednoga dana moći tako doživjeti.
Ali što ako mi ova rupa nikada nimalo ne zaraste?
Ako mi rasparani rubovi nikada ne zacijele? Ako je šteta
trajna i nepovratna?
Čvrsto sam se obujmila. Kao da nikad nije ni postojao,
pomislila sam u očaju. Kakvog li glupog i nemogućeg
obećanja! Može on ukrasti moje slike i oduzeti mi svoje
poklone, ali stvari time neće vratiti na ono gdje su
bile prije nego što sam ga upoznala. Materijalni dokazi
najbeznačajniji su dio te jednadžbe. Ja sam se promijenila,
iznutra se izmijenila gotovo do neprepoznatljivosti.
Čak i izvana izgledam drugačije – blijeda u licu, praktički
bijela, izuzev ljubičastih kolobara koje su mi more
ostavile pod očima. Oči su mi spram bljedunjave kože
bile dovoljno tamne da bi me se – kad bih bila lijepa, i
gledana izdaleka – sada možda čak moglo zamijeniti za
vampiricu. Ali nisam bila lijepa, i vjerojatno sam izgledala
sličnije zombiju.
Kao da nikad nije ni postojao? Kako suludo. Nikad
ne bi mogao održati to obećanje, obećanje koje je prekršio
čim ga je dao.
Lupila sam glavom o upravljač ne bih li odvratila pažnju
od ove oštrije boli.
Sad mi je postalo glupo što sam se uopće brinula oko
održavanja svojeg obećanja. Gdje je logika u držanju sporazuma
koji je suprotna strana već prekršila?
Koga briga hoću li biti neodgovorna i glupa? Nema
razloga da izbjegavam neodgovornost, nema razloga zašto
ne bih smjela izvoditi gluposti.
Mračno sam se nasmijala sama sebi, i dalje jedva dolazeći
do daha. Neodgovorno ponašanje u Forksu – eto
istinski bezizglednog pojma.
Mračna mi je šala odvratila misli, što mi je pak olakšalo
bol. Počela sam lakše disati, i uspjela se nasloniti
na sjedalo. Premda je danas bilo hladno, čelo mi je bilo
mokro od znoja.
Usredotočila sam se na tu svoju beznadnu ideju da ne
padnem ponovno u neizdržive uspomene. Za neodgovorno
ponašanje u Forksu valjalo bi mi biti itekako kreativna
– možda više nego što mogu. Ali kad bih samo našla neki
način... Možda bih se bolje osjećala da se, posve sama,
čvrsto ne držim prekršenog sporazuma. Da sam i ja vjerolomna.
Ali kako da varam u svojoj strani dogovora, ovdje,
u ovom bezazlenom mjestašcu? Naravno, Forks nije
oduvijek bio tako bezazlen, ali sada je bio upravo onakav
kakav je oduvijek i izgledao. Dosadan i siguran.
Dugo sam se zagledala kroz vjetrobran, dok su mi
se misli sporo vukle – nikako nisam uspijevala nagnati
te misli na neki zaključak. Ugasila sam motor, koji je
tugaljivo stenjao nakon što je tako dugo radio u leru, i
izašla na kišicu.
Hladne kišne kapi cijedile su mi se kroz kosu i zatim
slijevale niz obraze kao slatkovodne suze. Pomogle su mi
da razbistrim glavu. Treptanjem sam otrla vodu iz očiju,
tupo gledajući preko ceste.
Nakon minute takvog zurenja shvatila sam gdje sam.
Parkirala sam se nasred sjevernog traka avenije Russell.
Stajala sam pred kućom Cheneyjevih – kamionetom
sam im zapriječila prilaz – a preko puta njih živjeli
su Marksovi. Znala sam da moram premjestiti kamionet,
kao da i da bih trebala otići kući. Nije bilo u redu
da ovako lutam, smetena i onesposobljena, kao prava
prijetnja na ulicama Forksa. Uostalom, neko će me ubrzo
primijetiti i prijaviti Charliju

Kad sam duboko udahnula i pripremila se otići, za
oko mi je zapao natpis u dvorištu Marksovih – običan
veliki komad kartona oslonjen o stup poštanskog sandučića,
ispisan crnim, velikim slovima.
Sreća se katkad nasmiješi.
Slučajnost? Ili je tako moralo biti? Nisam znala, ali
pomisao da je to nekako bilo suđeno djelovala mi je
malo smiješno. Da stari motocikli što trunu pred kućom
Marksovih uz rukom ispisani natpis na prodaju u
zatečenom stanju služe nekoj višoj svrsi samim time
što postoje tu, baš gdje mi trebaju.
Znači, možda mi se nije nasmiješila sreća. Možda naprosto
postoje svakojaki načini da se neodgovorno ponaša,
a ja sam ih tek sada počela opažati.
Neodgovorno i glupo. Tim je riječima Charlie obožavao
opisivati vožnju na motociklima.
Charlie na poslu nije doživljavao onoliko uzbuđenja
kao policajci u većim gradovima, ali zvali su ga na uviđaje
prometnih nesreća. Uz duge, mokre poteze autoceste
što vijugaju i zavijaju šumom, s jednom slijepom tačkom
iza druge, takvih uzbuđenja nije manjkalo. Ali čak
i uz goleme kamione za prijevoz brvana što nalijeću na
zavoje, ljudi su većinom ostajali na nogama. Iznimka u
tom pravilu bili su često motociklisti, i Charlie je vidio
previše žrtava, najčešće mladih, raspljeskanih po kolniku
autoceste. Natjerao me da obećam prije desete godine da
nikad neću pristati na vožnju motociklom. Čak i u toj
dobi, nisam morala dvaput razmisliti prije nego što sam
mu dala riječ. Ko bi želio voziti motocikl ovdje? Bilo bi
poput tuširanja brzinom od sto na sat.
Toliko sam obećanja održala...
Tada mi se sve poklopilo u glavi. Htjela sam izvesti
nešto glupo i neodgovorno, a htjela sam i prekršiti datu
riječ. Zašto da ostanem samo na jednome?

Nisam razmišljala više od toga. Odgacala sam kroz
kišu do ulaznih vrata Marksovih i pozvonila.
Otvorio mi je jedan od sinova iz obitelji Marks,
onaj mlađi, iz prvog razreda. Nisam se sjećala kako se
zove. Smećkasta kosa na tjemenu dopirala mi je tek do
ramena.
On se bez problema sjetio mog imena. “Bella Swan?”,
iznenađeno me upitao.
“Koliko tražiš za motor?”, smjesta sam rekla i mahnula
palcem preko ramena prema izloženoj robi.
“Ti to ozbiljno?”, zanimalo ga je.
“Nego što.”
“Ne rade.”
Nestrpljivo sam udahnula – to sam već iščitala iz natpisa.
“Pošto je?”
“Ako stvarno hoćeš motor, samo ga uzmi. Mama je
natjerala tatu da ih odnese do ceste, da ih smetljari ponesu
s krupnim otpadom.”
Opet sam pogledala prema motorima i opazila da su
odloženi na hrpu potkresanih grančica iz vrta i uvelog
granja drveća. “Siguran si da je tako?”
“Nego što, hoćeš da je odemo pitati?”
Vjerojatno bi bilo pametnije ne uključiti u ovo odrasle
koji bi to mogli spomenuti Charlieju.
“Ne, vjerujem ti na riječ.”
“Da ti pomognem?”, ponudio mi je. “Nisu lagani.”
“Može, hvala. Samo, treba mi samo jedan.”
“Radije uzmi oba”, rekao je dečko. “Možda uspiješ
iskoristiti neke dijelove.”
Izašao je za mnom u pljusak i pomogao mi utovariti
oba teška motora otraga u kamionet. Činilo mi se da
jedva čeka da ih se riješi, pa se nisam bunila.

“Onda, što će ti oni uopće?”, upitao me. “Već godinama
ne rade.”
“To sam i pretpostavila, da znaš”, rekla sam i slegnula
ramenima. Moj ishitreni hir nije podrazumijevao
da imam besprijekoran plan. “Možda ih odvezem
Dowlingu.”
Frknuo je. “Dowling bi ti više naplatio popravak
nego što vrijede.”
Tu je imao pravo. John Dowling bio je na glasu po
skupoći; niko mu nije išao, osim u hitnim slučajevima.
Ljudima bi se uglavnom više isplatilo odvesti auto u Port
Angeles, ako može potegnuti dotle. S te strane, imala
sam itekakve sreće – kad mi je Charlie poklonio moj
prastari kamionet, brinula sam se da neću moći priuštiti
održavanje. Ali nikad nisam imala nijedan problem
s njim, osim zaglušujuće bučnog motora i maksimalne
brzine od devedeset na sat. Jacob Black održavao ga je u
izvanrednom stanju dok mu je vlasnik bio njegov otac
Billy...
Nadahnuće me pogodilo kao grom – što je imalo
smisla, s obzirom na oluju. “Znaš što? Ništa ti ne brini.
Znam nekoga ko sastavlja automobile.”
“O. Tako već može.” Osmjehnuo se s olakšanjem.
Mahnuo mi je dok sam odlazila, smješkajući se i dalje.
Drag klinac.
Sada sam vozila brzo, s ciljem, žureći se vratiti kući
prije nego što bude i najmanje mogućnosti da se Charlie
pojavi, čak i u krajnje nevjerojatnom slučaju da ode s
posla prije kraja radnog vremena. Otrčala sam kroz kuću
do telefona, još s ključevima u ruci.