Knjiga na našem forumu

UVOD

Ti siloviti užici imaju silovite svršetke
i umiru u svom slavlju kao vatra i puščani prah
što se u poljupcu nište.
“Romeo i Julija”, drugi čin, šesti prizor

Imala sam dojam da sam zarobljena u jednoj od onih
užasnih noćnih mora, onih u kojima moraš trčati, trčati
sve dok ti pluća ne prsnu, ali ne možeš natjerati tijelo da
ti se dovoljno brzo kreće. Noge kao da su mi se micale
sve sporije i sporije dok sam se probijala kroz bešćutnu
gomilu, ali kazaljke na satu golemog zvonika nisu se usporavale.
Nezaustavljivom, nezainteresiranom snagom
neumoljivo su se okretale prema kraju – kraju svega.
Ali ovo nije bio san, a za razliku od more, nisam trčala
da spasim svoj život; bila sam u utrci za spas nečega
nemjerljivo dragocjenijeg. Vlastiti mi je život danas
malo značio.
Alice je rekla da je itekako moguće da obje ovdje izgubimo
život. Možda bi ishod bio drugačiji da nju nije
zarobilo jarko danje svjetlo; samo sam ja mogla trčati
ovim sunčanim, napučenim trgom.
A nisam mogla trčati dovoljno brzo.
I zato me bilo baš briga što nas okružuju iznimno
opasni neprijatelji. Kad je počeo odzvanjati puni sat, vibrirajući
mi pod potplatima presporih nogu, znala sam
da ću zakasniti – i bilo mi je drago što nešto krvožedno
čeka u prikrajku. Jer kad sam u ovome doživjela neuspjeh,
odrekla sam se svake želje za životom.
Sa zvonika je opet odjeknulo zvono, a sunce je zasjalo
sa same središnje tačke neba

16. PARIS

U tom trenutku, glava mi je izronila nad površinu.
To me baš dezorijentiralo. Bila sam sigurna da tonem.
Struja nije popuštala. Bacala me u nove stijene; oštro
su me, ritmično tukle posred leđa, tjerajući mi vodu iz
pluća. Kuljala je u nevjerojatnoj količini. Prave bujice
kuljale su mi iz usta i nosa. Sol me pekla, i pluća su me
pekla, i grlo mi je bilo tako puno vode da nisam mogla
udahnuti, i leđa su me boljela od stijena. Nekako sam
ostala na istom mjestu, premda su se valovi i dalje valjali
oko mene. Nisam vidjela ništa osim vode posvuda, vode
što mi nastoji poklopiti lice.
“Diši!”, naredio mi je neki glas, mahnit od brige, a ja
sam osjetila okrutan ubod boli kad sam prepoznala taj
glas – jer nije bio Edwardov.
Nisam ga mogla poslušati. Vodopad koji mi se izlijevao
iz usta nije se prekidao dovoljno dugo da dođem do
daha. Grudi su mi bile pune crne, ledene vode što me
pekla.
Stijena me opet opalila u leđa, tačno između lopatica,
i novi mlaz vode istisnuo mi se iz pluća.
“Diši, Bella! Daj!”, preklinjao me Jacob.
Crne tačke procvale su mi pred očima, sve šire i šire,
zastirući mi svjetlo.
Stijena me opet udarila.
Ta stijena nije bila hladna kao voda; bila mi je vruća
na dodir. Shvatila sam da je to Jacobova ruka, kojom mi
on pokušava istjerati vodu iz pluća. Željezna šipka koja
me izvukla iz mora bila je također... topla... U glavi mi
se zavrtjelo, crne su tačke sve prekrile...
Znači li to da opet umirem? To mi se ne sviđa – nije
onako dobro kao prošli put. Sada je samo mračno, tu se
nema što vidjeti. Zvuk razbijanja valova stopio se s crnilom
i postao tiho, ravnomjerno hučanje što zvuči kao da
mi dopire iz unutrašnjosti ušiju...
“Bella?”, oslovio me Jacob, i dalje napet, ali ne onako
uzbuđen kao prije. “Bells, dušo, čuješ li me?”
Sve u glavi mučno mi se mućkalo i mutilo, kao da se
pridružilo uzburkanoj vodi...
“Koliko je dugo već bez svijesti?”, upitao je neko drugi.
Taj glas koji nije bio Jacobov šokirao me, naglo natjerao
u svjesniju usredotočenost.
Shvatila sam da nepomično ležim. Struja me više
nije vukla – potezanje mi je bilo u glavi. Površina poda
mnom bila je ravna i čvrsta. Djelovala mi je zrnato pod
golim rukama.
“Ne znam”, obavijestio ga je Jacob, i dalje mahnit.
Glas mu je bio vrlo blizu. Ruke – tako tople da su morale
biti njegove – otrle su mi mokru kosu s obraza. “Nekoliko
minuta? Nije mi trebalo dugo da je odvučem na plažu.”
Tiho hučanje u mojim ušima nisu bili valovi – već
zrak što mi opet ulazi i izlazi iz pluća. Svaki me udisaj
pekao – dišni putovi bili su osjetljivi kao da sam ih izribala
čeličnom vunom. Ali disala sam.
I smrzavala sam se. Tisuću oštrih, ledenih zrnaca
udaralo me u lice i ruke, pogoršavajući hladnoću.
“Diše. Doći će ona sebi. Samo, trebalo bi je maknuti
s hladnoće. Ne sviđa mi se kakvu to boju poprima...”
Ovaj put sam prepoznala da je to Samov glas.
“Misliš da je u redu da je premjestimo?”
“Nije ozlijedila leđa ili nešto takvo pri padu?”
“Ne znam.”
Počeli su oklijevati.
Pokušala sam otvoriti oči. Trebala mi je minuta za to,
ali onda sam ugledala tamne, ljubičaste oblake što odozgo
bacaju studenu kišu u mene. “Jake?”, zakreštala sam.
Jacobovo lice zastrlo je nebo. “O!”, zgranuto je rekao,
a licem mu se razlilo olakšanje. “O, Bella! Jesi li dobro?
Čuješ li me? Boli li te išta?”
“S-samo u g-grlu”, zamucala sam, dok su mi se usne
tresle od hladnoće.
“Daj da te onda maknemo odavde”, rekao je Jacob.
Uhvatio me pod miške i podigao bez napora – kao da
diže praznu kutiju. Prsa su mu bila gola i topla; pogrbio
se da me zakloni od kiše. Glava mi se objesila preko
njegove ruke. Tupo sam zurila natrag, u vodu što ljutito
tuče po pijesku iza njega.
“Možeš je ponijeti?”, čula sam kako ga Sam pita.
“Aha, mogu ja dalje sam. Vrati se u bolnicu. Poslije
ću doći do vas. Hvala ti, Sam.”

U glavi mi se i dalje vrtjelo. Ništa što je rekao isprva
nisam shvatila. Sam mu nije odgovorio. Ništa se nije
čulo, a ja sam se upitala nije li on već otišao.
Voda je palucala i koprcala se uz pijesak za nama dok
me Jacob odnosio, kao da se ljuti što sam joj pobjegla.
Dok sam umorno buljila u nju, mutnim sam pogledom
opazila iskru boje – mali bljesak vatre plesao je na crnoj
pučini, daleko u zaljevu. Prizor mi nije imao smisla, pa
sam se upitala jesam li uopće pri svijesti. Sve mi se vrtjelo
od sjećanja na crnu, uskomešanu vodu – od osjećaja
da sam se tako izgubila da ne znam gdje je gore, a gdje
dolje. Tako sam se izgubila... ali Jacob me nekako...
“Kako si me našao?”, promuklo sam kazala.
“Tražio sam te”, rekao mi je. Gotovo je trčao kroz
kišu, uz plažu prema cesti. “Za tragovima guma došao
sam do tvog kamioneta, a onda sam te čuo kako vrištiš...”
Zadrhtao je. “Što ti je bilo da si skočila, Bella?
Zar nisi opazila da ovdje počinje puhati uragan? Zar me
nisi mogla pričekati?” Glas mu je postao bijesan kad je
olakšanje počelo jenjavati.
“Oprosti”, promrmljala sam. “Glupo od mene.”
“Da, bilo je stvarno glupo”, složio se, a kapi kiše stresle
su mu se s kose kad je kimnuo. “Čuj, bi li mogla izvoditi
gluposti samo kad sam ja u blizini? Neću se moći
posvetiti svom poslu budem li mislio da mi ti iza leđa
skačeš u ponor.”
“Jasno”, složila sam se. “Nema problema.” Zvučala
sam kao teški pušač. Pokušala sam se nakašljati – i lecnula
se; od nakašljavanja mi je bilo kao da mi neko tamo
dolje zabija nož. “Što se danas dogodilo? Jeste li... našli
nju?” Na meni je bio red da zadrhtim, iako mi nije bilo
naročito hladno uz njegovo apsurdno vruće tijelo.
Jacob je odmahnuo glavom. I dalje je više trčao nego
hodao dok se uspinjao cestom prema svojoj kući. “Ne.
Pobjegla je u vodu – krvopije tamo imaju prednost.
Zato sam se brzo vratio kući – bilo me strah da nas ne
zaobiđe plivajući. A ti si stalno na plaži...” Ušutio je, jer
mu se grlo stegnulo.
“Sam se vratio s tobom... jesu li i svi drugi sada kod
kuće?” Nadala sam se da je ne traže i dalje.
“Jesu. Recimo.”
Zaškiljila sam kroz teške kapi kiše, nastojeći pročitati
izraz njegova lica. Oči su mu bile stisnute od brige ili boli.
One riječi koje mi prije nisu imale smisla odjednom
su ga stekle. “Spomenuo si... bolnicu. Prije, dok si pričao
sa Samom. Je li neko ozlijeđen? Jeste li se borili s
njom?” Glas mi se podigao za oktavu, što je zvučalo čudno
uz onoliku promuklost.
“Ne, ne. Kad smo se vratili, Em nas je dočekala s vijestima.
Radi se o Harryju Clearwateru. Harry je jutros
doživio srčani udar.”
“Harry?” Protresla sam glavu, ne bih li shvatila to što
mi govori. “O, ne! Jeste li javili Charlieju?”
“Jesmo. I on je u bolnici, zajedno s mojim tatom.”
“Hoće li se Harry oporaviti?”
Jacob je opet stisnuo oči. “Prognoze nisu naročito dobre.”
Odjednom mi se smučilo od grižnje savjesti – bilo
mi je istinski grozno zbog bezumnog skakanja sa stijena.
Niko se sada ne bi trebao zabrinjavati zbog mene. Kako
glup trenutak za neodgovornost.
“Mogu li kako pomoći?”, upitala sam ga.
U tom trenutku kiša je prestala. Nisam shvatila da
smo već stigli do Jacobove kuće sve dok nismo prošli
kroz vrata. Oluja je tukla po krovu.

“Možeš ostati ovdje”, rekao je Jacob i položio me na
kratki kauč. “I to ti ozbiljno kažem – tačno ovdje. Donijet
ću ti neku suhu odjeću.”
Pustila sam da mi se oči priviknu na tamnu prostoriju
dok je Jacob prekopavao po svojoj sobi. U tijesnoj
dnevnoj sobi bilo je tako prazno, gotovo pusto bez Billyja.
Bilo je neobično zloslutno – vjerojatno samo zato
što sam znala kamo je on otišao.
Jacob se vratio za nekoliko trenutaka. Bacio je hrpu
sivog pamuka na mene. “Bit će ti prevelika, ali ništa bolje
ti ne mogu dati. Ja ću, ovaj, izaći iz kuće da se možeš
presvući.”
“Nemoj nikamo ići. Tako sam umorna da mi se još
ne da micati. Samo ostani uz mene.”
Jacob je sjeo na pod do mene, leđima okrenut kauču.
Upitala sam se kad se zadnji put naspavao. Izgledao je
iznureno barem koliko i ja.
Naslonio je glavu na jastučić kraj mojega i zijevnuo.
“Pa valjda bih mogao malo zadrijemati...”
Zažmirio je. Pustila sam da se i meni sklope oči.
Siroti Harry. Sirota Sue. Znala sam da će Charlie biti
sav izvan sebe. Harry mu je jedan od najboljih prijatelja.
Premda Jake nije bio optimist, usrdno sam se ponadala
da će se Harry izvući. Zbog Charlieja. Zbog Sue i Lee i
Setha...
Billyjev kauč stajao je odmah do radijatora, pa mi je
sada bilo toplo, usprkos mokroj odjeći. Pluća su me boljela
tako da su me tjerala u nesvjesticu, umjesto da me
drže budnom. Nejasno sam se upitala smijem li zaspati...
ili mi se to utapanje miješa s ozljedama... ? Jacob je
počeo tiho hrkati, a taj me zvuk umirio kao uspavanka.
Brzo sam zaspala.
Prvi put nakon vrlo dugo vremena, sanjala sam jedan
običan san. Tek mutno lutanje kroz stare uspomene –
prizore zasljepljuće sjajnog sunca u Phoenixu, lica moje
majke, zida punog zrcala, vatre na crnoj vodi... Svaki bih
zaboravila čim se slika promijenila.
Jedino mi se zadnja slika zadržala u svijesti. Bila je
besmislena – tek kulisa na pozornici. Balkon u noćnom
prizoru, naslikani Mjesec visi s neba. Gledam djevojku
u spavaćici kako razgovara sama sa sobom, naslonjena
na ogradu.
Besmisleno... ali kad sam se polako, s naporom vratila
u javu, Julija mi je bila u mislima.
Jacob je još spavao; prevalio se na pod i duboko, ravnomjerno
disao. U kući je sada bilo tamnije nego prije;
na prozoru je bilo mračno. Sva sam se ukočila, ali bilo
mi je toplo i bila sam gotovo suha. Stijenke grla pekle su
me pri svakom udisaju.
Morala sam ustati – barem da popijem vode. Ali tijelo
mi je samo htjelo mlitavo ležati i nikad se više ne
pomaknuti.
Umjesto da se pomaknem, još sam malo razmišljala
o Juliji.
Upitala sam se što bi ona učinila da ju je Romeo napustio,
ne zbog progonstva, već zato što ga je prestala
zanimati? Što da ga je Rosalina odlučila prihvatiti, pa se
predomislio? Što da je samo nestao, umjesto da se vjenča
s Julijom?
Pomislila sam da znam kako bi Juliji bilo.
Ne bi se vratila svom starom životu, ne baš. Nikad ne
bi prešla preko toga, u to sam bila sigurna. Sve i da doživi
sijedu starost, svaki put kad sklopi oči, pod vjeđama
bi vidjela Romeovo lice. To bi, s vremenom, prihvatila.

Upitala sam se bi li se na koncu udala za Parisa, tek
da udovolji roditeljima, da održi mir. Ne, vjerojatno ne
bi, zaključila sam. Ali, s druge strane, priča ne kaže ništa
naročito o Parisu. On je tek kroki – figura koja pokreće
radnju, prijetnja, prisila za bračnu odluku.
A što da je Paris bio više od toga?
Što da je Paris bio Julijin prijatelj? Upravo najbolji
prijatelj? Što da je bio jedini kojemu je mogla povjeriti
cijelu svoju duboku shrvanost zbog Romea? Jedini koji
ju je doista shvaćao, uz koga se bar donekle osjećala opet
kao cjelovita ličnost? Što da je bio strpljiv i drag? Što
da se brinuo za nju? Što da je Julija znala da ne može
preživjeti bez njega? Što da ju je istinski volio i želio da
bude sretna?
I... što da je ona voljela Parisa? Ne kao Romea. Ništa
slično tome, naravno. Ali u dovoljnoj mjeri da poželi da
on također bude sretan?
Jacobovo polako, duboko disanje bilo je jedini zvuk
u prostoriji – poput uspavanke djetetu, poput šušnja
stolice za ljuljanje, poput kucanja stare zidne ure kad ne
moraš nikamo ići... Zvuk utjehe.
Ako je Romeo doista otišao i više se nikad neće vratiti,
zar bi bilo bitno što je Julija prihvatila Parisovu ponudu?
Možda se i trebala zadovoljiti djelićima života koji
su joj još preostali. Možda bi to bilo nešto najbliže sreći
što još može očekivati.
Uzdahnula sam, a onda prostenjala kad mi je uzdah
zagrebao grlo. Previše toga iščitavam iz priče. Romeo se
ne bi predomislio. Zato mu ljudi još pamte ime, uvijek
isprepleteno s njezinim: Romeo i Julija. Zato je to dobra
priča. “Julija dobiva nogu i pristaje biti s Parisom” nikad
ne bi bio hit.
Sklopila sam oči i opet odlutala u mislima, puštajući da
mi odlutaju od te glupe predstave o kojoj mi se više ne razmišlja.
Umjesto toga, pomislila sam na stvarnost – na skakanje
sa stijena, na tu tešku, bezumnu grešku. I nisu u to
spadale samo stijene, već i motocikli i cijelo ono bezumno
kaskadersko junačenje. Što da mi se dogodilo nešto ružno?
Kako bi to Charlie podnio? Harryjev srčani udar naglo mi
je sve postavio u perspektivu. U perspektivu koju nisam
htjela vidjeti, jer bi to – ako si priznam istinu – značilo da
moram promijeniti navike. A bih li mogla tako živjeti?
Možda. Ne bi to bilo lako; zapravo, bilo bi mi istinski
teško odustati od halucinacija i pokušati se ponašati
kao odrasla osoba. Ali možda bih trebala. A možda bih i
mogla. Kad bih imala Jacoba.
Nisam mogla sada donijeti tu odluku. Previše me to
boljelo. Mislit ću o nečemu drugom.
Prizori iz mog današnjeg nepromišljenog čina promicali
su mi glavom dok sam nastojala iznaći neku ugodnu
temu za razmišljanje... osjećaj zraka pri padu, crnilo
vode, bacakanje u struji... Edwardovo lice... Na njemu
sam se dugo zadržala. Jacobove tople ruke dok me nastoje
udarcima vratiti u život...ljubičasti oblaci što me
ubadaju kapima kiše... čudna vatra na valovima...
Bilo je nečega poznatog u tom bljesku boje povrh
vode. Jasno da to nije doista mogla biti vatra –
Valjanje automobilskih kotača po blatnoj cesti pred kućom
prekinulo me u razmišljanju. Čula sam kako zastaje
pred kućom, a onda su se počela otvarati i zatvarati vrata.
Došlo mi je da ustanem, a onda sam odustala od toga.
Lako sam prepoznala Billyjev glas, ali govorio je neobično
tiho, tek potmulim gunđanjem.
Otvorila su se ulazna vrata i upalilo se svjetlo. Zatreptala sam,
načas zaslijepljena. Jake se naglo prenuo, zinuo
i skočio na noge.
“Oprostite”, promrmljao je Billy. “Jesmo li vas probudili?”
Očima sam mu polako promotrila lice, a onda, kad
sam vidjela kakav izraz ima, potekle su mi suze.
“O, ne, Billy!”, jauknula sam.
Polako je kimnuo glavom, lica stvrdnutog od tuge.
Jake je pritrčao ocu i uhvatio ga za ruku. Lice mu je od
boli odjednom izgledalo kao dječije – djelovalo je čudno
povrh muškog tijela.
Sam je bio odmah iza Billyja, jer mu je on ugurao kolica
kroz vrata. Na ispaćenom mu licu nije bilo ni traga
uobičajene pribranosti.
“Tako mi je žao”, prošaptala sam.
Billy je kimnuo glavom. “Svima će nam biti teško.”
“Gdje je Charlie?”
“Tata ti je ostao u bolnici sa Sue. Treba obaviti...
mnogo dogovora.”
Tvrdo sam progutala slinu.
“Bolje da se vratim do njih”, promrmljao je Sam i
brzo šmugnuo natrag iz kuće.
Billy je izvukao ruku iz Jacobove, a onda u kolicima
otišao kroz kuhinju prema svojoj sobi.
Jake je još minutu gledao za njim, a onda mi prišao i
opet sjeo na pod do mene. Zario je lice u dlanove. Počela
sam mu masirati ramena, želeći se sjetiti nečega što bih
mogla reći.
Nakon dosta vremena, Jacob mi je uhvatio ruku i
prislonio je uz svoje lice.
“Kako si mi ti? Jesi li dobro? Vjerojatno sam te trebao
odvesti doktoru ili tako nešto.” Uzdahnuo je.

“Pusti sad mene”, hrapavo sam rekla.
Okrenuo je glavu da me pogleda. Oči su mu bile
obrubljene rumenilom. “Ne izgledaš baš dobro.”
“Pa ni ne osjećam se baš dobro, valjda.”
“Idem po tvoj kamionet, da te odvezem kući – bolje
da si tamo kad se Charlie vrati.”
“Dobro.”
Bezvoljno sam ostala ležati na kauču dok sam ga čekala.
Billy je šutio u drugoj sobi. Osjećala sam se kao
voajer što kroz pukotine promatra intimnu tugu koja
mu ne pripada.
Jakeu nije dugo trebalo. Rika motora mog kamioneta
proparala je tišinu prije nego što sam ga očekivala. Bez
riječi mi je pomogao da ustanem s kauča i obgrlio me
kad sam zadrhtala od hladnog zraka vani. Bez pitanja je
sjeo na vozačko mjesto, a onda me privio uza se da me
može i dalje čvrsto grliti desnom rukom. Naslonila sam
glavu na njegova prsa.
“Kako ćeš se vratiti kući?”, upitala sam ga.
“Neću se vratiti kući. Još uvijek nismo ulovili onu
krvopiju, sjećaš se?”
Moj idući drhtaj nije imao veze s hladnoćom.
Ostatak vožnje protekao je u tišini. Hladni me zrak
razbudio. Um mi je bio bistar, i sad je mislio vrlo usrdno
i vrlo brzo.
Što ako? Što bih doista trebala učiniti?
Nisam više mogla zamisliti život bez Jacoba – grozila sam
se od same pomisli na to. On mi je nekako postao neophodan
da preživim. Ali ostaviti situaciju onakvom kakva jest...
bi li to bilo okrutno od mene, kao što me Mike optužio?
Sjetila sam se kako sam poželjela da mi je Jake brat.
Sada sam shvatila da zapravo samo želim imati pravo na
njega. Kad me ovako grlio, to nije bilo bratski. Bilo je
samo ugodno – toplo, utješno i poznato. Sigurno. Jacob
mi je sigurna luka.
Mogla bih položiti pravo na njega. Toliku moć ipak
imam.
Morala bih mu sve ispričati, to sam znala. Jedino bi
to bilo pošteno. Morala bih mu tačno objasniti, da zna
kako se ne zadovoljavam njime, već je uvelike predobar
za mene. Već zna da sam slomljena, to ga neće iznenaditi,
ali mora znati dokle to seže. Čak ću mu morati
priznati da sam luda – kazati mu da čujem glasove. Sve
mora znati prije nego što donese odluku.
Ali, već kad sam shvatila tu nužnost, znala sam da će
me on prihvatiti bez obzira na sve. Neće čak ni zastati da
dobro razmisli.
Morat ću se cijela posvetiti ovome – posvetiti sve što
je od mene preostalo, svaku svoju krhotinu. Jedino bih
tako mogla biti poštena prema njemu. Hoću li? Mogu li?
Zar bi bilo ružno da pokušam usrećiti Jacoba? Čak i
ako ljubav koju prema njemu osjećam nije više od blijedog
odjeka one ljubavi koju mogu osjetiti, čak i ako
mi srce negdje daleko luta i žaluje za mojim ćudljivim
Romeom, zar bi to bilo baš tako ružno?
Jacob je zaustavio kamionet pred mojom neosvijetljenom
kućom i ugasio motor, tako da je naglo zavladala
tišina. Kao i toliko puta dosad, misli su mu nekako bile
potpuno u skladu s mojima.
Zagrlio me i drugom rukom, te čvrsto privio uz prsa,
sjedinjujući se sa mnom. I opet mi je to bilo ugodno.
Gotovo kao da sam ponovno cijela.
Mislila sam da će biti obuzet Harryjem, ali onda mi se
obratio poniznim tonom. “Oprosti. Znam da ne osjećaš
posve isto što i ja, Bells. Kunem se da mi to ne smeta. Samo
me tako raduje što si dobro da mi dođe da zapjevam – a to
niko ne bi htio čuti.” Grleno mi se nasmijao ravno u uho.
Disanje mi se zamjetno ubrzalo, stružući mi stijenke grla.
Zar Edward, makar i onako nezainteresiran, ne bi
htio da budem što je moguće sretnija, s obzirom na sve?
Zar se ne bi u njemu zadržalo dovoljno naklonosti da
mi bar toliko poželi? Smatrala sam da bi. Neće mi zamjeriti
na ovome: na pružanju tek jednog malog dijela
one ljubavi koju on nije htio mome prijatelju Jacobu.
Napokon, to uopće ne bi bila ista ona ljubav.
Jake mi je prislonio topli obraz uz tjeme.
Kad bih okrenula lice u stranu – kad bih prislonila
usne uz njegovo golo rame... Bez ikakve sumnje znala
sam što bi uslijedilo. Bilo bi vrlo lako. Večeras ne bi bilo
potrebe za objašnjavanjem.
Ali mogu li ja to učiniti? Mogu li izdati svoje odsutno
srce da spasim svoj bijedni život?
Leptirići su mi napali želudac kad sam pomislila na
to da okrenem glavu.
A onda je, jasno kao da sam u neposrednoj opasnosti,
Edwardov glas prošaptao u mom uhu.
“Budi sretna”, kazao mi je.
Sledila sam se.
Jacob je osjetio kako se kočim, automatski me pustio
i uhvatio kvaku.
Čekaj, htjela sam reći. Samo malo. Ali još se nisam
mogla pomaknuti, jer sam osluškivala odjek Edwardova
glasa u svojoj glavi.
Hladni olujni zrak puhnuo je kroz kabinu kamioneta.
“OH!” Dah je izletio iz Jacoba kao da ga je neko udario
šakom u želudac. “Koja koma!”

Zalupio je vrata i istim pokretom okrenuo ključeve
u paljenju. Ruke su mu se tako snažno tresle da nisam
znala kako mu je to uspjelo.
“Što je bilo?”
Prebrzo je dodao gas; motor je zakašljao i ugasio se.
“Vampir”, procijedio je.
Krv mi je istekla iz glave, tako da mi se zavrtjelo.
“Otkud znaš?”
“Otud što mu osjećam miris! Kvragu!”
Jacob je mahnitim očima stao pregledavati mračnu
ulicu. Činilo mi se da je jedva svjestan drhtaja što mu
potresaju tijelo. “Da se faziram, ili da je vodim odavde?”,
prosiktao je sebi u bradu.
Na trenutak me pogledao, promotrivši mi užasnute
oči i blijedo lice, a zatim opet uzeo promatrati ulicu.
“Dobro. Vodim te odavde.”
Motor se s urlikom upalio. Gume su zacviljele kad je
okrenuo kamionet u suprotnom smjeru, prema jedinom
putu na sigurno. Farovi su prešli preko kolnika, obasjali
prednji red drveća u crnoj šumi, te napokon ljesnuli s
automobila parkiranog preko puta moje kuće.
“Stoj!”, podviknula sam zgranuto.
Bio je to crni automobil – automobil koji poznajem.
Ni izdaleka nisam automobilski znalac, ali o tom sam
autu znala baš sve. Bio je to Mercedes S55 AMG. Znala
sam mu konjske snage i boju enterijera. Znala sam kakav
je osjećaj kad mu moćni motor bruji šasijom. Znala
sam opojni miris kožnih presvlaka, znala sam kako podne
izgleda kao smiraj dana kroz ove izuzetno tamne prozore.
Bio je to Carlisleov automobil.
“Stoj!”, opet sam viknula, ovaj put glasnije, jer je Jacob
punom brzinom tjerao kamionet niz ulicu.
“Što!?”
“Nije to Victoria. Stoj, stoj! Hoću se vratiti.”
Tako je snažno nagazio na kočnicu da sam se morala
pridržati za upravljačku ploču.
“To je Carlisleov auto! To su Cullenovi. Znam.”
Opazio je kako mi na licu sviće zora, i siloviti mu je
drhtaj protresao cijelo tijelo.
“Hej, samo mirno, Jake. U redu je. Nema opasnosti,
shvaćaš? Opusti se.”
“Aha, mirno”, propentao je, spustio glavu i sklopio
oči. Dok je nastojao ne prasnuti u vuka, ja sam kroz
stražnji prozor promatrala onaj crni automobil.
To je samo Carlisle, uvjeravala sam se. Ne očekuj
ništa više. Možda Esme... Smjesta prestani, naložila sam
sebi. Samo Carlisle. Više nego dovoljno. Više nego što
sam se ikad nadala opet dobiti.
“U kući ti je vampir”, prosiktao je Jacob. “A ti se želiš
vratiti?”
Načas sam ga pogledala, nevoljko odvajajući oči od
Mercedesa – u silnom strahu da će nestati istog trenutka
kad ga više ne budem promatrala.
“Pa naravno”, rekla sam tupo, iznenađena njegovim
pitanjem. Pa naravno da se želim vratiti.
Jacobovo lice otvrdnulo je dok sam ga gledala, skrutnulo
u onu krinku ogorčenosti koja je, mislila sam,
zauvijek bila nestala. Netom prije nego što će navući
krinku, opazila sam kako mu kroz oči prolazi bljesak
iznevjerenosti. Ruke su mu se još tresle. Izgledao je deset
godina stariji od mene.
Duboko je udahnuo. “Sigurna si da to nije samo varka?”,
upitao me polaganim, teškim glasom.
“Nije to varka. To je Carlisle. Vodi me natrag!”

Drhtaj mu je prostrujao širokim ramenima, ali pogled
mu je bio blijed i bezosjećajan. “Ne.”
“Jake, sve je u redu – ”
“Ne. Sama se vodi natrag, Bella.” Glasom mi je dao
šamar – lecnula sam se kad me njegov glas pljusnuo.
Čeljust mu se stezala i opuštala.
“Slušaj, Bella”, rekao je istim tvrdim glasom. “Ne
mogu se vratiti. Bez obzira na pogodbu, ono tamo unutra
je moj neprijatelj.”
“Nije to tako – ”
“Moram smjesta reći Samu. Ovo mijenja situaciju.
Ne smiju nas uloviti na njihovom teritoriju.”
“Jake, ovo nije rat!”
Nije me slušao. Stavio je kamionet u ler i iskočio kroz
vrata, ostavljajući upaljen motor.
“Bok, Bella”, dobacio mi je preko ramena. “Iskreno
se nadam da nećeš poginuti.” Otrčao je u mrak, tresući
se tako jako da mi se mutio; nestao je prije nego što sam
stigla otvoriti usta da ga pozovem.
Kajanje me prikovalo uz sjedalo jednu dugu sekundu.
Što sam to upravo učinila Jacobu?
Ali kajanje me nije moglo dugo zadržati.
Premjestila sam se na susjedno sjedalo i vratila kamionet
u prvu. Ruke su mi se i dalje tresle gotovo jednako kao i Jakeu
maloprije, a za to sam se prvo trebala minutu smirivati.
Zatim sam pažljivo okrenula kamionet i odvezla se natrag
do svoje kuće. Bilo je vrlo mračno kad sam isključila farove.
Charlie je otišao u tolikoj žurbi da je zaboravio ostaviti
upaljeno svjetlo na trijemu. Dok sam gledala u kuću ovijenu
mrakom, osjetila sam ubod dvojbe. Što ako to jest varka?
Osvrnula sam se prema crnom automobilu, gotovo
nevidljivom u mraku. Ne. Poznajem ja taj auto.
Ipak, ruke su mi se tresle gore nego prije dok sam
uzimala ključ s dovratka. Kad sam uhvatila kvaku da je
otključam, otvorila mi se pod rukom. Pustila sam da se
vrata raskrile. Hodnik je bio mračan.
Htjela sam glasno pozdraviti, ali grlo mi je bilo odviše
suho. Nikako nisam dolazila do daha.
Zakoraknula sam unutra i pokušala napipati prekidač.
Bilo je tako mračno – poput mračne vode... Pa gdje
je taj prekidač?
Baš poput mračne vode na kojoj paluca nemogući
narančasti plamen. Plamen koji nije mogao biti vatra, ali
što je onda... ? Prsti su mi pipali po zidu, i dalje tražeći,
i dalje se tresući –
Odjednom, u glavi mi je odjeknulo nešto što mi je
Jacob kazao popodne. Odjednom mi je sjelo... Pobjegla
je u vodu, rekao mi je. Krvopije tamo imaju prednost.
Zato sam se brzo vratio kući – bilo me strah da nas ne
zaobiđe plivajući.
Ruka mi se ukočila pri potrazi, cijelo mi se tijelo ukipilo
u mjestu kad sam shvatila zašto mi je ona čudna
narančasta boja na vodi bila poznata.
Victorijina kosa, mahnito nošena vjetrom, boje vatre...
Bila je tačno tamo. Tačno tamo u zaljevu, sa mnom
i Jacobom. Da Sama nije bilo ondje, da smo tamo bili
samo nas dvoje... ? Nisam mogla ni udahnuti ni pomaknuti
se.
Svjetlo se upalilo, premda mi ukočena ruka još nije
pronašla prekidač.
Zatreptala sam od iznenadnog svjetla i opazila da je
neko tu, neko ko me čeka.



Kraj sesnaestog poglavlja!

17. POSJETITELJICA

Neprirodno nepomična i blijeda, krupnih crnih očiju
netremice uprtih u moje lice, posjetiteljica me posve
mirno čekala nasred hodnika, nepojmljivo lijepa.
Koljena su mi na sekundu klecnula, pa sam gotovo
pala. Zatim sam se bacila na nju.
“Alice, o, Alice!”, viknula sam, vješajući joj se oko
vrata.
Već sam bila zaboravila koliko je tvrda; bilo mi je kao
da sam se glavom zaletjela u betonski zid.
“Bella?” U glasu joj se čula čudna mješavina olakšanja
i zbunjenosti.
Čvrsto sam je zagrlila, duboko dišući da udahnem
što više mirisa njezine kože. Nije bio sličan nijednom
drugom – ni cvjetni ni začinski, ni agrumski ni muškatni.
Nikakav parfem na svijetu nije se mogao usporediti s
njim. U pamćenju mi nije ostao ni izdaleka vjeran.
Nisam primijetila kad se duboko disanje pretvorilo u
nešto drugo – shvatila sam da jecam tek kada me Alice odvukla
na kauč u dnevnoj sobi i stavila sebi u krilo. Bilo mi
je kao da sam se sklupčala u prohladnu stijenu, ali stijenu
udobno oblikovanu prema konturama moga tijela. Blagim
me ritmom milovala po leđima, čekajući da se priberem.
“Molim te... oprosti”, procmizdrila sam. “Kad sam...
tako sretna... što te vidim!”
“U redu je, Bella. Sve je u redu.”
“Jest”, zajecala sam. I to sam, bar ovaj put, doista i
osjećala.
Alice je uzdahnula. “Već sam zaboravila kako si emotivna”,
rekla je, zvučeći kao da negoduje.
Pogledala sam je kroz oči prepune suza. Alice je ukočila
vrat, odmičući glavu od mene, čvrsto stišćući usne.
Oči su joj bile crne kao katran.
“Oh”, otpuhnula sam kad sam shvatila u čemu je
problem. Žedna je. A ja joj mirišem zamamno. Već dugo
nisam morala razmišljati o takvim stvarima. “Oprosti.”
“Sama sam si kriva. Već predugo nisam bila u lovu.
Ne bih si smjela dopuštati da tako ožednim. Ali danas
mi se žurilo.” Zatim me doslovce ošinula pogledom.
“Kad smo već kod toga, bi li ti bilo teško objasniti mi
kako to da si živa?”
To me prenerazilo, i zaustavilo mi jecaje. Smjesta sam
shvatila što se to zacijelo dogodilo, i zbog čega je Alice
došla ovamo.
Glasno sam progutala slinu. “Vidjela si me kako padam.”
“Ne”, usprotivila se i stisnula oči. “Vidjela sam te
kako skačeš.”
Stisnula sam usne dok sam pokušavala smisliti objašnjenje
koje ne bi zvučalo sumanuto.
Alice je odmahnula glavom. “Rekla sam mu da će se
ovo dogoditi, ali nije mi vjerovao. ‘Bella mi je obećala.’”
Tako mu je savršeno oponašala glas da sam se skamenila
od šoka, dok mi je bol razdirala truplo. “‘I nemoj tražiti
njezinu budućnost’”, nastavila ga je citirati. “‘Dovoljno
smo joj naškodili.’
Ali to što je ne tražim, ne znači da je ne vidim”, nastavila
je. “Nisam te držala na oku, kunem ti se, Bella.
Stvar je samo u tome što sam već ugođena na tebe... kad
sam te vidjela kako skačeš, nisam razmišljala, samo sam
sjela na avion. Znala sam da ću zakasniti, ali nisam mogla
da ne učinim ništa. A onda stignem ovamo, misleći
da bih možda nekako mogla pomoći Charlieju, i ti se
dovezeš amo.” Odmahnula je glavom, ovaj put od zbunjenosti.
Zvučala je napeto. “Vidjela sam te kako padaš
u vodu, i čekala sam i čekala da izroniš, ali nisi. Što se
dogodilo? I kako si mogla nešto takvo učiniti Charlieju?
Zar nisi stala da razmisliš? I mome bratu? Imaš li ikakvog
pojma što Edward – ”
Upala sam joj u riječ čim je izgovorila njegovo ime.
Pustila bih je da nastavi, čak i nakon što sam shvatila u
čemu griješi, samo da joj slušam zvonki glas. Ali bilo je
vrijeme da je prekinem.
“Alice, nisam imala namjeru počiniti samoubojstvo.”
Sumnjičavo me odmjerila. “Ti to želiš reći da nisi
skočila s litice?”
“Ne, ali...” Složila sam grimasu. “To je bilo u posve
rekreativnoj namjeri.”
Izraz lica joj se stvrdnuo.
“Vidjela sam neke Jacobove prijatelje kako skaču sa
stijena”, ostala sam uporna. “To mi je izgledalo... zabavno,
a bilo mi je dosadno...”

Čekala je.
“Nisam razmišljala o tome kako će oluja utjecati na
struje. Zapravo, nisam uopće mislila na vodu.”
Alice nije to prihvatila. Vidjela sam da ona i dalje
misli kako sam se pokušala ubiti. Odlučila sam preusmjeriti
razgovor. “Dakle, ako si me vidjela kako padam
u vodu, zašto nisi vidjela Jacoba?”
Zainteresirano je nakrivila glavu.
Nastavila sam. “Istina je da bih se možda bila utopila
da Jacob nije skočio za mnom. Dobro, okej, nema tu
možda. Ali uskočio je, i izvukao me, i valjda odvukao na
obalu, premda u tom trenutku baš nisam bila pri sebi.
Pod vodom nisam mogla provesti više od jedne minute
prije nego što me dohvatio. Kako to da nisi to vidjela?”
Smeteno se namrštila. “Neko te izvukao?”
“Da. Jacob me spasio.”
Radoznalo sam je promatrala dok joj je zagonetan
spektar emocija prelazio licem. Nešto je buni – nesavršenost
njezine vizije? Ali nisam bila sigurna. Zatim se
izričito prignula i onjušila mi rame.
Skamenila sam se.
“Ne pričaj koješta”, promrmljala je i još malo me
onjušila.
“Što ti to radiš?”
Zanemarila je moje pitanje. “Ko je to maloprije bio s
tobom? Zvučalo je kao da se svađate.”
“Jacob Black. On mi je... najbolji prijatelj, da tako
kažem. Barem, bio je...” Sjetila sam se Jacobova ljutitog,
izdanog lica, i upitala se što je on meni sada.
Alice je kimnula glavom, zaokupljena mislima.
“Što je sad?”
“Ne znam”, rekla je. “Nisam sigurna što to znači.”
“Pa, u najmanju ruku, nisam mrtva.”
Zakolutala je očima. “Bio je glup kad je mislio da
možeš sama preživjeti. Nikad nisam vidjela nikoga tako
sklonog idiotizmima koji bi ga mogli doći glave.”
“Preživjela sam”, istaknula sam joj.
Nešto joj je drugo bilo na pameti. “Onda, ako su
struje tebi bile prejake, kako se taj Jacob snašao?”
“Jacob je... jak.”
Čula je oklijevanje u mome glasu, pa je podigla obrve.
Na sekundu sam se ugrizla za usnu. Je li to tajna,
ili nije? A ako jest, kome sam onda dužna biti odanija?
Jacobu, ili Alice?
Preteško je čuvati tajne, odlučila sam. Jacob sve zna,
pa zašto ne bi znala i Alice?
“Vidiš, eto, on je... svojevrsni vukodlak”, priznala
sam joj u hitnji. “Quileutei se pretvore u vukove kad u
blizini ima vampira. Carlislea znaju iz davnine. Jesi li ti
tada bila uz Carlislea?”
Alice me načas zgranuto pogledala, pa se pribrala,
brzo trepćući. “Pa, to valjda objašnjava smrad”, promrmljala
je. “Ali objašnjava li i ono što nisam vidjela?” Porculansko
čelo joj se naboralo.
“Smrad?”, ponovila sam za njom.
“Grozno smrdiš”, odsutno je rekla, mršteći se i dalje.
“Vukodlak? Jesi li sigurna u to?”
“Vrlo sigurna”, potvrdila sam joj, lecnuvši se kad sam
se sjetila dvoboja Paula i Jacoba na cesti. “Znači, nisi
bila s Carlisleom kad je zadnji put bilo vukodlaka ovdje
u Forksu?”
“Ne. Tada ga još nisam bila pronašla.” Alice je i dalje
bila izgubljena u mislima. Odjednom, oči su joj se raširile,
i zagledala se u mene u šoku. “Najbolji prijatelj ti
je vukodlak?”
Krotko sam kimnula glavom.
“Koliko to već traje?”
“Ne dugo, rekla sam, zvučeći kao da se branim. “Postao
je vukodlak tek prije nekoliko tjedana.”
Strogo me pogledala. “Mladi vukodlak? Još gore!
Edward je bio u pravu – ti si pravi magnet za opasnost.
Zar nije bilo dogovoreno da se kloniš nevolja?”
“Što fali vukodlacima”, promrsila sam, povrijeđena
njezinim kritičnim tonom.
“Ništa, dok ne izgube živce.” Oštro je odmahnula
glavom. “To samo ti možeš, Bella. Svakom drugom bilo
bi lakše kad vampiri odu iz mjesta. Ali ti se moraš smjesta
početi družiti s prvim čudovištima koja ti padnu pod
ruku.”
Nisam se htjela svađati s Alice – još sam sva drhtala
od radosti što je stvarno, istinski došla, što joj mogu dotaknuti
mramornu kožu i čuti taj glas zvonca na vjetru
– ali sve je pogrešno shvatila.
“Ne, Alice, vampiri nisu doista otišli – barem ne svi.
U tome je cijela nevolja. Da nije vukodlaka, Victoria bi
me već sredila. Tačnije, da nije Jakea i njegovih prijatelja,
Laurent bi me sredio još prije nje, valjda, tako da – ”
“Victoria?”, prosiktala je. “Laurent?”
Kimnula sam glavom, malčice uzrujana izrazom njezinih
crnih očiju. Pokazala sam prstom na svoja prsa.
“Magnet za opasnost, sjećaš se?”
Opet je odmahnula glavom. “Sve mi ispričaj – počni
ispočetka.”
Skratila sam početak, preskočivši motocikle i glasove, ali
ispričala sam joj sve ostalo do današnje nezgode. Alice nije
baš voljela moje tanko objašnjenje o dosadi i stijenama, pa
sam brže-bolje prešla na čudnu vatru koju sam vidjela na
vodi i moje tumačenje tog prizora. Oči su joj se na to suzile
do tankih proreza. Bilo je čudno vidjeti je kako izgleda
tako... tako opasno – kao vampirica. Tvrdo sam progutala
slinu i nastavila s ostatkom priče, posvećenim Harryju.
Saslušala je moju priču bez prekida. Povremeno bi
odmahnula glavom, a nabori na čelu postajali su joj sve
dublji, sve dok nisu izgledali trajno uklesani u njezinu
mramornu kožu. Ništa nije rekla, a ja sam napokon
ušutjela, iznova pogođena posrednim tugovanjem zbog
gubitka Harryja. Pomislila sam na Charlieja; on će se
uskoro vratiti kući. U kakvom će stanju biti?
“Naš ti odlazak nimalo nije pomogao, zar ne?”, promrmljala
je Alice.
Kratko sam se nasmijala – zvučalo je blago histerično.
“Kao da je to uopće bio razlog, je li? Ne može se reći
da ste otišli zbog moje dobrobiti.”
Alice se načas namrštila u pod. “Pa... danas sam ishitreno
postupila, valjda. Vjerojatno bi bilo bolje da se
nisam miješala.”
Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica. Želudac mi se
stegnuo. “Ne idi, Alice”, šapnula sam. Stegla sam prste
oko ovratnika njezine bijele bluze i počela prebrzo disati.
“Ne ostavljaj me, molim te.”
Jače je raširila oči. “U redu”, rekla je, izgovarajući
svaku riječ polako i razgovijetno. “Večeras nikamo ne
idem. Duboko udahni.”
Pokušala sam je poslušati, premda nisam baš mogla
odrediti gdje su mi pluća.
Promatrala je kako obuzdavam disanje. Pričekala je
da se smirim prije nego što će prokomentirati.

“Izgledaš katastrofalno, Bella.”
“Danas sam se utopila”, podsjetila sam je.
“Stvar je dublja. Sva si rastrojena.”
Lecnula sam se. “Slušaj, dajem sve od sebe.”
“Kako to misliš?”
“Nije mi bilo lako. Trudim se.”
Namrštila se. “To sam mu i rekla”, kazala je sebi u
bradu.
“Alice”, uzdahnula sam. “Što si mislila da ćeš zateći?
Mislim, osim mene mrtve? Jesi li očekivala da ću skakutati
livadama i veselo zviždukati? Predobro me poznaješ.”
“To je tačno. Ali nadala sam se.”
“Onda očito ja nisam jedina koja je sklona idiotizmima.”
Zazvonio je telefon.
“To je sigurno Charlie”, rekla sam i nekako se osovila
na noge. Uhvatila sam Alice za kamenu ruku i odvukla
je za sobom u kuhinju. Nisam je namjeravala ispustiti
iz vida.
“Charlie?”, javila sam se na telefon.
“Ne, ja sam”, rekao je Jacob.
“Jake!”
Alice je pomno promotrila izraz mog lica.
“Samo provjeravam jesi li još živa”, kiselo je rekao
Jacob.
“Dobro sam. Rekla sam ti da nije – ”
“Ma da. Jasno mi je. Bok.”
Jacob mi je spustio slušalicu.
Uzdahnula sam i objesila glavu unatrag, zagledavši se
u strop. “E, ovo će biti nezgodno.”
Alice mi je čvrsto stisnula ruku. “Nisu baš presretni
što sam došla.”
“Ne naročito. Ali to ih se ionako ne tiče.”
Alice me obgrlila. “Onda, što ćemo sada?”, zamišljeno
je rekla. Na trenutak mi se učinilo da razgovara sama
sa sobom. “Pune ruke posla. Valja pozavršavati neriješeno.”
“Što to valja pozavršavati?”
Odjednom je postala vrlo oprezna. “Ne znam tačno...
moram se vidjeti s Carlisleom.”
Zbog čega želi tako brzo otići? Želudac mi se stisnuo.
“Možeš li ostati?”, zamolila sam je. “Molim te? Samo
nakratko. Strašno si mi nedostajala.” Glas mi je prepukao.
“Ako ti misliš da je to pametno.” U očima joj se vidjelo
da nije sretna zbog toga.
“Mislim. Možeš ostati ovdje – Charlie bi se oduševio.”
“Imam ja svoju kuću, Bella.”
Kimnula sam, razočarana, ali pomirena s tim. Stala se
premišljati, proučavajući me.
“Pa, u najmanju ruku moram donijeti kofer s odjećom.”
Bacila sam joj se oko vrata. “Alice, ti si zakon!”
“A mislim i da moram u lov. Iz ovih stopa”, dodala je
izmučenim tonom.
“Ups.” Odmaknula sam se za korak.
“Možeš li sat vremena ne upadati u nevolje?”, sumnjičavo
me upitala. A onda, prije nego što sam stigla
odgovoriti, podigla je prst i zažmirila. Lice joj se na nekoliko
sekundi izgladilo i ispraznilo.
A onda je otvorila oči i odgovorila na vlastito pitanje.
“Da, bit ćeš u redu. Barem večeras.” Složila je grimasu.
Čak i dok se kreveljila, izgledala je kao anđeo.
“Vratit ćeš se?”, upitala sam je sitnim glasom.
“Obećavam ti – za sat vremena.”
Bacila sam pogled na zidni sat iznad stola u kuhinji.
Nasmijala se i brzo sagnula da mi dade pusu u obraz.
Zatim je nestala.
Duboko sam udahnula. Alice će se vratiti. Odjednom
mi je bilo umnogome bolje.
Imala sam pregršt posla da prekratim vrijeme. Tuširanje
je definitivno bilo prvo na redu. Onjušila sam si
ramena dok sam se svlačila, ali nisam mogla osjetiti ništa
osim mirisa soli i okeanske trave. Upitala sam se na što
je Alice mislila kad mi je rekla da smrdim.
Kad sam se okupala, vratila sam se u kuhinju. Nisam
vidjela naznake da je Charlie u skorije vrijeme nešto pojeo,
a kad se vrati, bit će sigurno gladan. Prionula sam na
posao, pjevušeći nešto nevezano.
Dok se nabujak od četvrtka okretao u mikrovalnoj,
namjestila sam plahte i stari jastuk na kauču. Alice ih
neće trebati, ali Charlie će ih morati vidjeti. Pazila sam
da ne gledam na sat. Nema razloga da počinjem paničariti;
Alice mi je dala riječ.
Na brzinu sam objedovala, ne osjećajući okus hrane
– samo bol dok mi je silazila niz ojedeno grlo. Više od
svega, bila sam žedna; popila sam bar dvije litre vode
uz obrok. Dehidrirala sam od sve te silne soli u svom
organizmu.
Zatim sam otišla da pokušam skratiti čekanje gledanjem
televizije.
Alice je već bila tamo. Sjedila je na svom priručnom
krevetu, očiju boje tekućih karamela. Osmjehnula se i
potapšala jastuk. “Hvala.”
“Uranila si”, ushićeno sam rekla.

Sjela sam do nje i naslonila glavu na njezino rame.
Zagrlila me hladnim rukama i uzdahnula.
“Bella. Pa što ćemo mi s tobom?”
“Ne znam”, priznala sam. “Stvarno sam davala sve od sebe.”
“Vjerujem ti.”
Pošutjele smo.
“Zna li – zna li on...” Duboko sam udahnula. Bilo mi
je teško izreći njegovo ime naglas, iako sam sada mogla
pomisliti na njega. “Zna li Edward da si tu?” Morala sam
je to upitati. Napokon, to je moja bol. Izaći ću na kraj s
njom kad Alice ode, obećala sam sebi, i osjetila mučninu
na tu pomisao.
“Ne zna.”
Samo u jednom slučaju bi to moglo biti tačno. “On
nije s Carlisleom i Esme?”
“Javi im se svakih nekoliko mjeseci.”
“O.” Sigurno i dalje uživa u svojim razonodama. Preusmjerila
sam svoju radoznalost na sigurniju temu. “Rekla
si da si stigla avionom... Odakle si to stigla?”
“Bila sam u Denaliju. U posjetu Tanyjinoj obitelji.”
“Je li i Jasper tu? Je li došao s tobom?”
Odmahnula je glavom. “Nije mu bilo drago što se
uplićem. Obećali smo...” Ušutjela je, a onda joj se ton
primijenio. “A misliš da Charlieju neće smetati što sam
došla?”, zabrinuto me upitala.
“Charlieju si ti fenomenalna, Alice.”
“Pa, uskoro ćemo vidjeti je li to tačno.”
Nego što, nakon nekoliko sekundi čula sam kako se
policijski automobil zaustavlja pred kućom. Skočila sam
na noge i otrčala otvoriti vrata.
Charlie se vukao s noge na nogu putem prema kući,
pogleda uprta u tlo, pognutih ramena. Otišla sam mu u
susret; nije me ni opazio dok ga nisam zagrlila oko struka.
Snažno me privio uza se.
“Strašno mi je žao zbog Harryja, tata.”
“Jako će mi nedostajati”, promrmljao je Charlie.
“Kako se Sue drži?”
“Ošamućena je, kao da joj sve to još nije sjelo. Sam
će ostati uz nju...” Glas mu se gubio. “Ta sirota djeca.
Leah je samo godinu dana starija od tebe, a Sethu je tek
četrnaest...” Odmahnuo je glavom.
Nastavio me čvrsto grliti kad je opet krenuo prema
vratima.
“Ovaj, tata?” Mislila sam da bi ga bilo bolje upozoriti.
“Nikad nećeš pogoditi ko nam je došao.”
Blijedo me pogledao. Okrenuo je glavu i opazio mercedes
preko puta; svjetlo s trijema odražavalo se sa sjajnog
crnog laka. Prije nego što je stigao reagirati, Alice se
stvorila na ulazu.
“Zdravo, Charlie”, rekla je suzdržanim glasom. “Žao
mi je što sam došla u tako teškom trenutku.”
“Alice Cullen?”, zaškiljio je prema sitnoj prilici pred
sobom, kao da sumnja u ono što mu vlastite oči govore.
“Alice, jesi li to ti?”
“Ja sam”, potvrdila mu je. “Bila sam u blizini.”
“Je li Carlisle... ?”
“Ne, sama sam.”
I Alice i ja znale smo da je ne pita doista za Carlislea.
Čvršće me uhvatio oko ramena.
“Može ostati s nama, zar ne?”, zamolila sam ga. “Već
sam je pozvala.”
“Naravno”, mehanički je rekao Charlie. “Bilo bi nam
drago da ostaneš kod nas, Alice.”
“Hvala ti, Charlie. Znam da sam došla u grozno vrijeme.”
“Ne, u redu je, ozbiljno ti kažem. Imat ću pune ruke
posla da pomognem Harryjevoj obitelji koliko mogu;
bit će mi drago da Bella ima društvo.”
“Večera ti je na stolu, tata”, rekla sam mu.
“Hvala ti, Bell.” Još jedanput me stisnuo prije nego
što se odvukao prema kuhinji.
Alice se vratila na kauč, a ja sam otišla za njom. Ovaj
put je ona mene privila uza svoje rame.
“Izgledaš mi umorno.”
“Aha”, složila sam se i slegnula ramenima. “Bude mi
tako od iskustava bliske smrti... Onda, kako Carlisle gleda
na to što si došla ovamo?”
“Ne zna da sam tu. On i Esme otputovali su u lov.
Javit će mi se za koji dan, nakon što se vrate.”
“Ali nećeš reći njemu... kad se opet javi?”, upitala sam
je. Znala je da više ne mislim na Carlislea.
“Ne. Odgrizao bi mi glavu”, rekla je mračno Alice.
Načas sam se nasmijala, te uzdahnula.
Nisam htjela otići na spavanje. Htjela sam ostati
budna i cijelu noć razgovarati s Alice. A nije imalo smisla
da budem umorna nakon što sam cijeli dan proležala
na Jacobovom kauču. Ali utapanje me doista jako pogodilo,
i oči mi nikako nisu htjele ostati otvorene. Oslonila
sam glavu na njezino kameno rame i zapala u mnogo
spokojniji san nego što sam se usuđivala nadati.
Rano sam se probudila iz dubokog, besanog sna,
osjećajući se odmorno, ali ukočeno. Ležala sam na kauču,
pokrivena dekama koje sam prostrla za Alice, i čula
kako ona i Charlie razgovaraju u kuhinji. Zvučalo mi je
kao da joj Charlie sprema doručak.
“Koliko je teško bilo, Charlie?”, blago ga je upitala Alice,
a ja sam isprva pomislila da razgovaraju o obitelji Clearwater.

Charlie je uzdahnuo. “Jako.”
“Ispričaj mi. Htjela bih tačno čuti što se dogodilo
nakon našeg odlaska.”
Uslijedila je stanka, dok je zatvarao ormarić i gasio
štednjak. Čekala sam, grozeći se nastavka.
“Nikad se nisam osjećao tako bespomoćno”, polako
je progovorio Charlie. “Nisam znao što da radim. Taj
prvi tjedan – mislio sam da ću je morati staviti u bolnicu.
Nije htjela ni jesti ni piti, nije se htjela pomaknuti.
Dr. Gerandy razbacivao se izrazima poput ‘katatonija’,
ali nisam mu dopustio da je vidi. Bojao sam se da je to
ne prepadne.”
“Ali nekako se izvukla iz toga?”
“Pozvao sam Renée da je odvede u Floridu. Jednostavno
nisam htio biti taj... ako bude morala otići u
bolnicu ili nešto takvo. Nadao sam se da će joj koristiti
boravak s majkom. Ali kad smo je počeli pakirati, odjednom
se sva raspametila. Bella u životu nije imala takav
ispad. Nikad nije imala običaj praviti scene, ali kako se
samo tada razbjesnila. Počela je bacati odjeću posvuda
i vrištati da je ne možemo prisiliti da ode – a onda se
napokon rasplakala. Mislio sam da će to biti prekretnica.
Nisam joj branio kad je odlučila ostati ovdje... a isprva
se i činilo da joj je bolje...”
Charlie je ušutio. Bilo mi je teško to slušati, znajući
koliko sam mu boli nanijela.
“Ali?”, priupitala ga je Alice.
“Vratila se u školu i na posao, jela je i spavala i pisala
zadaću. Odgovarala je kad bi joj neko postavio izravno
pitanje. Ali bila je... prazna. Oči su joj bile tupe. Bilo je
tu puno sitnica – nije više htjela slušati glazbu; u smeću
sam našao hrpu slomljenih CD-a. Nije čitala; nije htjela
biti u sobi s upaljenim televizorom, makar ni prije nije
nešto naročito gledala televiziju. Napokon sam shvatio
u čemu je stvar – izbjegavala je sve što bi je moglo podsjetiti
na... njega.
Jedva da smo mogli razgovarati; silno sam se bojao
da ne kažem nešto što će je uzrujati – znala se trgnuti od
najmanjih sitnica – i nikad mi ništa nije sama govorila.
Samo je odgovarala na pitanja.
Cijelo je vrijeme bila sama. Nije se odazivala prijateljima,
a oni su je s vremenom prestali i zvati.
Tu ti je bila prava noć živih mrtvaca. Još je čujem
kako vrišti u snu...”
Gotovo da sam mogla vidjeti kako je zadrhtao. I ja
sam zadrhtala kad sam se toga sjetila. A onda sam uzdahnula.
Nisam ga uopće uspjela zavarati, ni na tren oka.
“Jako mi je žao, Charlie”, rekla je Alice turobno.
“Nisi ti bila kriva.” Iz riječi mu se savršeno jasno razabiralo
da nekoga smatra krivim. “Uvijek si joj bila dobra
prijateljica.”
“Ipak, sada mi se čini da joj je bolje.”
“Jest. Otkako se počela družiti s Jacobom Blackom,
vidi se stvarno poboljšanje. Obrazi joj se rumene kad se
vrati kući, oči joj se krijese. Sretnija je.” Zastao je, a zatim
progovorio drugačijim glasom. “On je nekih godinu
dana mlađi od nje, i znam da ga je prije doživljavala kao
prijatelja, ali mislim da je to sada nešto više, ili barem
ide u tom smjeru.” Charlie je to kazao gotovo ratoborno.
Kao upozorenje, ne za Alice, nego za onoga koji će
ga od nje čuti. “Jake je zreo za svoje godine”, nastavio
je, a zvučao je i dalje kao da se pravda. “Fizički se brinuo
za oca onako kako se Bella emocionalno brinula za
svoju majku. Sazreo je od toga. A i zgodan je dečko – to
je naslijedio s majčine strane. Dobar je za Bellu, znaš”,
ustrajno je dodao Charlie.

“Onda je dobro za nju što ga ima”, složila se Alice.
Charlie je izdahnuo punim plućima, brzo popuštajući
od nedostatka oponiranja. “Dobro, sad, to je možda
malo preteško rečeno. Ne znam... čak i uz Jacoba, tu i
tamo joj opazim nešto u očima, i upitam se jesam li ikada
shvatio koliko se ona pati. Nije to normalno, Alice,
i to me... plaši. Nije to uopće normalno. Nije kao da ju
je neko... ostavio, nego kao da je neko umro.” Glas mu
je pukao.
Bilo je kao da je neko umro – kao da sam ja umrla.
Jer nije da sam izgubila samo najistinskiju pravu ljubav,
premda bi već i to sasvim lako ubilo bilo koga. Izgubila
sam i cijelu svoju budućnost, cijelu svoju obitelj – cijeli
život koji sam izabrala...
Charlie je nastavio beznadnim glasom. “Ne znam
hoće li ona to prebroditi – nisam siguran da joj je u prirodi
ozdraviti od nečega ovakvog. Oduvijek je bila baš
privrženo malo stvorenje. Ona ne zna nešto preboljeti,
ne zna se predomisliti.”
“Jedinstvena je”, složila se Alice suhim glasom.
“I, Alice...” Charlie je oklijevao. “Čuj, znaš kako si
mi draga, i vidim da nju raduje što te vidi, ali... Malo me
brine kako će tvoj posjet djelovati na nju.”
“I mene brine, Charlie, i mene brine. Ne bih ni došla
da sam pojma imala o ovome. Žao mi je.”
“Ne ispričavaj se, srce. Ko zna? Možda će joj koristiti.”
“Nadam se da si u pravu.”
Uslijedila je duga stanka dok su vilice strugale po tanjurima,
a Charlie je žvakao. Upitala sam se kamo Alice
skriva hranu.
“Alice, moram te nešto pitati”, rekao je Charlie s nelagodom.
Alice je zvučala smireno. “Samo izvoli.”
“Neće joj i on doći u posjet, je li?” Čula sam prigušeni
bijes u Charliejevom glasu.
Alice mu je odgovorila blagim, smirujućim tonom.
“On ni ne zna da sam ovdje. Kad smo se zadnji put čuli,
bio je u Južnoj Americi.”
Ukočila sam se kad sam čula ovu novu informaciju i
jače naćulila uši.
“Bar nešto”, frknuo je Charlie. “Pa, nadam se da se
dobro provodi.”
Prvi put se u Alicinom glasu začuo tračak oštrine.
“Ne bih donosila zaključke naprečac, Charlie.” Znala
sam da će joj oči bljesnuti kad progovori tim tonom.
Stolica se odmaknula od stola, glasno zastrugavši po
podu. Predočila sam si Charlieja kako ustaje; Alice nikako
ne bi mogla stvoriti takvu buku. Voda je potekla iz
slavine, zalijevajući tanjur.
Nisam imala dojam da će opet spomenuti Edwarda,
pa sam zaključila da je vrijeme za buđenje.
Prevalila sam se na leđa i pritom poskočila, tako da
opruge zaškripe. Zatim sam glasno zijevnula.
U kuhinji se sve utišalo.
Protegnula sam se i prostenjala.
“Alice?”, nevino sam je pozvala; hripanje bolnoga
grla zgodno je pridonijelo obmani.
“U kuhinji sam, Bella”, dobacila mi je Alice; u glasu
joj nije bilo ni tračka sumnje da sam ih prisluškivala. Ali
ona je dobro znala prikriti takve stvari.
Charlie je tada morao otići – pomagao je Sue Clearwater
pri organiziranju pogreba. Dan bi mi vrlo dugo
potrajao da nije bilo Alice. Nijedanput nije spomenula
odlazak, a ja je nisam ni pitala. Znala sam da je neizbježan,
ali nisam htjela misliti o njemu.
Umjesto toga, pričale smo o njezinoj obitelji – o svim
članovima, osim jednog.
Carlisle je sad radio u noćnoj smjeni u Ithaci i kao
gost-predavač na Cornellu. Esme je obnavljala kuću iz
sedamnaestog stoljeća, spomenik kulture, u šumi sjeverno
odatle. Emmett i Rosalie bili su nekoliko mjeseci u
Evropi, na još jednom medenom mjesecu, ali sad su se
vratili. I Jasper je bio na Cornellu, ovaj put na studiju
filozofije. A Alice se posvetila osobnoj istrazi na temelju
informacije koju sam joj slučajno otkrila prošlog proljeća.
Uspješno je ušla u trag umobolnici u kojoj je provela
posljednje godine svog ljudskog života. Života kojeg se
uopće nije sjećala.
“Zvala sam se Mary Alice Brandon”, tiho mi je rekla.
“Imala sam mlađu sestru po imenu Cynthia. Njezina kći
– moja nećakinja – još živi u Biloxiju.”
“Jesi li otkrila zašto su te smjestili... onamo?” Što bi
natjeralo roditelje u takvu krajnost? Čak i ako im kći
ima vizije budućnosti...
Samo je odmahnula glavom, zamišljeno me gledajući
očima boje topaza. “Nisam uspjela mnogo što otkriti o njima.
Pregledala sam sve stare novine na mikrofilmu. Obitelj
mi se nije često spominjala; nije pripadala društvenom
krugu koji dospijeva u novine. Našla sam vijest o zarukama
mojih roditelja, i o Cynthijinim.” To ime joj je nesigurno
prešlo preko jezika. “Obavijest o mom rođenju... i mojoj
smrti. Pronašla sam svoj grob. Također sam maznula svoju
prijavnicu iz starog arhiva umobolnice. Datum prijave isti
je kao i datum na mojoj nadgrobnoj ploči.”

Nisam znala što bih rekla, a Alice je, nakon kratke
stanke, prešla na lakše teme.
Kazala je da su Cullenovi opet na okupu, s jednom
iznimkom. U Denaliju, s Tanyjom i njezinom obitelji,
provode proljetne praznike sveučilišta Cornell. Nije spomenula
onoga koji me najviše zanimao, na čemu sam joj
bila zahvalna. Bilo mi je dovoljno slušati priče o obitelji
u koju sam, kako sam sanjala nekoć, trebala pripasti.
Charlie se vratio tek nakon što je pao mrak, a izgledao
je iscrpljenije nego sinoć. Rano ujutro trebao se vratiti
u rezervat na Harryjev pogreb, pa je rano otišao leći.
Ja sam opet ostala na kauču s Alice.
Gotovo nisam prepoznala Charlieja kad je prije svitanja
sišao u prizemlje u starom odijelu koje još nikad
nisam vidjela na njemu. Sako mu je bio rastvoren; valjda
mu je bio pretijesan da ga zakopča. Kravata mu je bila
malo preširoka za današnju modu. Na prstima je otišao
do vrata, trudeći se da nas ne probudi. Pustila sam ga da
ode, praveći se da spavam, kao i Alice u naslonjaču.
Čim je izašao, Alice se uspravila. Pod jorganom je
bila potpuno odjevena.
“Onda, što ćemo danas?”, upitala me.
“Ne znam – vidiš li da će se nešto zanimljivo dogoditi?”
Osmjehnula se i odmahnula glavom. “Ali još je rano.”
U La Pushu sam ovih dana provodila toliko vremena
da je po kući ostala hrpa neobavljenih poslova, pa sam
se odlučila prihvatiti svega toga. Htjela sam napraviti
nešto, bilo što, što bi olakšalo život Charlieju – možda
će se osjećati bar mrvicu bolje ako se vrati u čistu, pospremljenu
kuću. Krenula sam od kupaonice – u njoj se
vidjelo najviše tragova nemara.
Dok sam radila, Alice je stajala naslonjena o dovratak
i opušteno se raspitivala o mojim, dobro, našim prijateljima
iz gimnazije i svemu što tamo ima nova nakon
njezinog odlaska. Lice joj je stalno bilo smireno, lišeno
emocija, ali osjetila sam da negoduje kad je shvatila koliko
joj malo toga mogu reći. Ili sam to možda samo imala
nečistu savjest nakon što sam jučer ujutro prisluškivala
njezin razgovor s Charliejem.
Bila sam doslovce do lakata u kloru, jer sam ribala
dno kade, kad se začulo zvono na vratima.
Smjesta sam pogledala u Alice, a ona je izgledala zbunjeno,
gotovo zabrinuto, što me začudilo; Alice nikad
ništa nije moglo uloviti na prepad.
“Samo malo!”, viknula sam prema ulaznim vratima,
ustala i brže-bolje oprala ruke u umivaoniku.
“Bella”, rekla je Alice s tračkom ozlojeđenosti u glasu,
“imam prilično dobru pretpostavku o tome ko bi to mogao
biti, pa mislim da bi bilo bolje da izađem.”
“Pretpostavku?”, ponovila sam za njom. Otkada to
Alice mora nešto pretpostavljati?
“Ako se ovim ponavlja moj jučerašnji teški propust
u predviđanju, onda je najvjerojatnije to Jacob Black ili
jedan od njegovih... prijatelja.”
Blenula sam u nju, dok mi se sve to slagalo u glavi.
“Ti ne možeš vidjeti vukodlake?”
Složila je grimasu. “Čini se da je tako.” Očito joj je ta
činjenica išla na živce – jako.
Opet se začulo zvono na vratima – dvaput je brzo,
nestrpljivo zazujalo.
“Ne moraš ti nikamo ići, Alice. Prva si ovamo došla.”
Nasmijala se onim svojim visokim, srebrnkastim smijehom
– s tamnim prizvukom. “Vjeruj mi – ne bi bilo pametno
staviti mene i Jacoba Blacka zajedno u istu sobu.”
Brzo me poljubila u obraz i nestala kroz vrata Charliejeve
sobe – i njegov stražnji prozor, bez sumnje.
Zvono na vratima opet se začulo.



Kraj sedamnaestog poglavlja!

18. SAHRANA

Stuštila sam se u prizemlje i naglo otvorila vrata.
Bio je to Jacob, naravno. Čak i slijepa, Alice nije bila tupa.
Stajao je na oko dva metra od vrata, dižući zgađeno
nos, ali lice mu je inače bilo smireno – poput krinke.
Nije me zavarao; vidjela sam da mu se ruke blago tresu.
Neprijaznost je u valovima istjecala iz njega. To me
podsjetilo na ono grozno popodne kad se odlučio za
Sama, umjesto za mene, i osjetila sam kako u odgovor
nagonski dižem bradu.
Jacobov golf stajao je u leru uz trotoar, s Jaredom za
upravljačem i Embryjem na suvozačkom mjestu. Shvatila
sam što to znači; bojali su se dopustiti mu da sam dođe
ovamo. To me rastužilo, a i pomalo razljutilo. Cullenovi
nisu bili takvi.
“Hej”, napokon sam rekla kad mi se nije obratio.
Jake je stisnuo usne, i dalje se držeći podalje od vrata.
Pogledom je prelazio preko pročelja kuće.
Zaškrgutala sam zubima. “Nema je ovdje. Treba ti
nešto?”
Oklijevao je. “Sama si?”
“Jesam.” Uzdahnula sam.
“Mogu li s tobom malo porazgovarati?”
“Naravno da možeš, Jacobe. Daj, uđi.”
Jacob se osvrnuo prema svojim prijateljima u autu.
Vidjela sam kako Embry malčice odmahuje glavom. Iz
nekog razloga, to mi je strašno išlo na jetra.
Opet sam stisnula zube. “Kukavice”, promrsila sam
sebi u bradu.
Jake me naglo opet pogledao, a guste, crne obrve skupile
su mu se pod ljutitim kutom nad upalim očima.
Stisnuo je čeljust, odmarširao – njegovo se kretanje nije
moglo drugačije opisati – uz pločnik, progurao se pokraj
mene i ušao u kuću.
Pogledala sam u oči prvo Jareda, a onda i Embryja
– nije mi se sviđalo kako me čvrsto mjerkaju; zar zaista
misle da bih dopustila da se Jacobu išta ružno dogodi? –
a onda sam im zatvorila vrata.
Jacob je stajao na hodniku iza mene i gledao u hrpu
pokrivača u dnevnoj sobi.
“Pidžama party?”, upitao me sarkastično.
“Aha”, odgovorila sam mu jednako jetko. Nije mi
bilo drago kad je Jacob ovakav. “Što te briga?”
Opet je digao nos, kao da mu tu smrdi. “Gdje ti je
‘prijateljica’?” Čula sam mu navodnike u glasu.
“Otišla je nekim poslom. Slušaj, Jacobe, po što si došao?”
Zbog nečega u sobi postao je sav napet – duge ruke
su mu drhtale. Nije mi odgovorio. Umjesto toga, prešao
je u kuhinju, uznemirenim očima gledajući posvuda.
Otišla sam za njim. Koračao je tamo-amo duž kratke
radne plohe.
“Hej”, rekla sam i ispriječila mu se na putu. Prestao
je koračati i zagledao mi se u oči. “Što ti je?”
“Nije mi drago što moram biti ovdje.”
To me zaboljelo. Lecnula sam se, a on me strože pogledao.
“Onda mi je žao što si morao doći”, promrmljala
sam. “Reci što ti treba, pa slobodno otiđi.”
“Samo ti moram postaviti nekoliko pitanja. Neću
dugo. Moramo stići na vrijeme za pogreb.”
“Okej. Da to onda obavimo.” Vjerojatno sam pretjerivala
s antagonizmom, ali nisam htjela da vidi koliko
me ovo boli. Znala sam da nisam fer. Napokon, preksinoć
sam odlučila da ću radije biti s jednom krvopijom
nego s njim. Ja sam njega prva povrijedila.
Duboko je udahnuo, a drhtavi prsti naglo su mu se
smirili. Na lice je navukao krinku smirenosti.
“Neko od Cullenovih boravi ovdje s tobom”, izjavio
je.
“Da. Alice Cullen.”
Zamišljeno je kimnuo glavom. “Koliko dugo će ostati?”
“Koliko dugo želi.” Još mi se u glasu čula ratobornost.
“Ovdje je dobrodošla.”
“Misliš li da bi joj mogla... molim te... reći kako stoje
stvari s onom drugom – Victorijom?”
Problijedjela sam. “To sam joj već rekla.”
Kimnuo je glavom. “Trebala bi znati da mi možemo
čuvati samo vlastite teritorije dok ovdje ima Cullenovih.
Bit ćeš sigurna samo u La Pushu. Ovdje te ne mogu više
štititi.”

“Okej”, rekla sam sitnim glasom.
Nato je pogledao u stranu, kroz stražnje prostore.
Nije nastavio.
“Je li to sve?”
Netremice je gledao u okno dok je odgovarao. “Samo
još jedna stvar.”
Pričekala sam, ali nije nastavio. “Da?”, napokon sam
ga potpitala.
“Hoće li se sada i ostali vratiti?”, upitao me hladnim,
tihim glasom. Podsjetio me na Samovo uvijek smireno
držanje. Jacob postaje sve sličniji Samu... Upitala sam se
zbog čega me to tako pogađa.
Sad ja nisam ništa rekla. Pogledao me prodorno u
oči.
“Pa?”, upitao me. Trudio se prikriti napetost ispod
svog spokojnog lica.
“Ne”, rekla sam napokon. Preko volje. “Neće se vratiti.”
Izraz mu se nije promijenio. “Okej. To je sve.”
Oštro sam ga pogledala, opet ozlojeđena. “Dobro, idi
ti sada svojim poslom. Idi reci Samu da strašna čudovišta
neće doći da vas srede.”
“Okej”, ponovio je, i dalje smiren.
To je, očito, bilo sve. Jacob je brzo izašao iz kuhinje.
Pričekala sam da čujem otvaranje ulaznih vrata, ali ništa
nisam čula. Jasno sam čula kucanje sata iznad štednjaka,
pa sam se opet začudila tome koliko je tih postao.
Koja katastrofa. Kako sam ga uspjela tako potpuno
otuđiti od sebe za tako kratko vrijeme?
Hoće li mi oprostiti nakon što Alice ode? A što ako
mi ne oprosti?
Mlitavo sam se oslonila o kuhinjski pult i zarila lice u
dlanove. Kako sam uspjela sve tako upropastiti? Ali što sam
mogla drugačije učiniti? Čak i retrospektivno, nije mi padalo
na pamet ništa bolje, nikakav savršeni način odnošenja.
“Bella... ?”, upitao me Jacob izmučenim glasom.
Podigla sam lice iz ruku i ugledala Jacoba kako stoji
na vratima kuhinje i oklijeva; nije otišao kad sam mislila.
Tek kad sam opazila da mi na dlanovima blistaju
bistre kapi shvatila sam da plačem.
Jacob više nije imao onaj smireni izraz; lice mu je bilo
puno tjeskobe i nedoumice. Brzo se vratio i stao pred mene.
Spustio je glavu, da mu se oči nađu bliže razini mojih.
“Opet sam to učinio, je l’ tako?”
“Što si učinio?”, upitala sam ga prepuklim glasom.
“Prekršio obećanje. Oprosti.”
“Ma u redu je”, promrmljala sam. “Ja sam ovaj put
prva počela.”
Lice mu se istegnulo. “Znao sam koliko ti oni znače.
Nisam se trebao onoliko iznenaditi.”
Jasno sam mu vidjela odbojnost u očima. Htjela sam
mu objasniti kakva je Alice doista, obraniti je od njegovih
predrasuda, ali nešto me upozorilo da sada nije
pravo vrijeme za to.
I tako sam samo ponovila: “Oprosti.”
“Pustimo mi to po strani, dobro? Samo je došla u
posjet, zar ne? Otići će, pa će sve biti kao prije.”
“Zar mi ne možete oboje biti prijatelji u isti mah?”,
upitala sam ga, ne skrivajući u glasu ni zrnce boli koju
mi je to nanosilo.
Polako je odmahnuo glavom. “Ne, mislim da ne možemo.”
Šmrcnula sam i zagledala se u njegova krupna stopala.
“Ali ti ćeš se strpjeti, je l’ tako? I dalje ćeš mi biti
prijatelj, makar volim i Alice?”

Nisam pogledala u njega, bojeći se vidjeti što misli o
ovom zadnjem. Trebala mu je minuta da mi odgovori,
pa mi je vjerojatno bilo i bolje što ga nisam pogledala.
“Da, uvijek ću ti biti prijatelj”, oporo je rekao. “Bez
obzira na to što sve još voliš.”
“Obećavaš?”
“Obećavam.”
Osjetila sam kako me počinje grliti, i naslonila sam
mu se na prsa, šmrcajući i dalje. “Koja koma.”
“Aha.” Onda mi je onjušio kosu i rekao: “Fuj.”
“Ma što!”, prasnula sam. Pogledala sam mu u lice i
vidjela da opet diže nos. “Zašto mi svi to radite? Ja ne
smrdim!”
Blago se osmjehnuo. “Da, smrdiš – smrdiš po njima. Bljak.
Preslatko – skroz sladunjavo. I... ledeno. Peče me u nosu.”
“Zbilja?” To mi je bilo čudno. Alice je mirisala nevjerojatno
divno. Ljudima, u svakom slučaju. “Ali zašto
onda i Alice misli da smrdim?”
To mu je obrisalo smiješak s lica. “Ha. Možda ni ja
njoj baš ne mirišim. Ha.”
“Pa, meni oboje lijepo mirišete.” Opet sam naslonila
glavu na njega. Kad sam mislila da je izašao iz kuće,
užasno mi je počeo nedostajati. Bila je to grozna kvaka
22 – s jedne strane, htjela sam da Alice ostane dovijeka
sa mnom. Znala sam da ću umrijeti – metaforički – kad
ona ode od mene. Ali kako da ja pritom izdržim iole
duže vrijeme bez Jakea? Koja koma, opet sam pomislila.
“Nedostajat ćeš mi”, šapnuo je Jacob, kao da me čuo.
“Svake minute. Nadam se da će brzo otići.”
“Stvarno ne mora tako biti, Jake.”
Uzdahnuo je. “Da, stvarno mora, Bella. Ti je... voliš.
Tako da je najbolje da ne dolazim ni blizu nje. Ne znam
jesam li dovoljno pribran da to izdržim. Sam bi se strašno
razljutio da prekršim pogodbu, a” – glas mu je postao
sarkastičan – “ti vjerojatno ne bi bila oduševljena da ti
ubijem prijateljicu.”
Ustuknula sam od njega kad je to rekao, ali on me
samo čvršće zagrlio, ne dopuštajući mi da pobjegnem.
“Nema smisla izbjegavati istinu. Tako stvari stoje, Bells.”
“Ne sviđa mi se kako stvari stoje.”
Jacob je oslobodio jednu ruku da me krupnom, smeđom
šakom može uhvatiti pod bradu i natjerati da ga
pogledam. “Aha. Bilo je lakše dok smo oboje bili ljudi,
zar ne?”
Uzdahnula sam.
Jedan dugi trenutak samo smo se gledali. Njegova mi
je ruka žarila kožu. Znala sam da mi u licu ne vidi ništa
do čeznutljive tuge – nisam htjela biti primorana na rastanak
s njime, bez obzira na koliko kratko. Isprva je i
on tako gledao u mene, ali kad se nismo prestali gledati,
izraz mu se promijenio.
Pustio me iz zagrljaja i jagodicama prstiju druge ruke
prešao mi preko obraza, sve do čeljusti. Osjećala sam
kako mu prsti drhte – ovaj put ne od bijesa. Prislonio
mi je dlan na obraz, zarobivši mi tako lice svojim vrelim
šakama.
“Bella”, prošaptao je.
Skamenila sam se.
Ne! Nisam još donijela tu odluku. Ne znam mogu li
uopće to učiniti, a sad više nemam vremena za razmišljanje.
Ali bila bih budala da mislim kako bih ga sada
mogla odbiti bez posljedica.
Zagledala sam se i ja u njega. On nije moj Jacob, ali
mogao bi biti. Lice mu je poznato i voljeno.
Na toliko stvarnih načina doista ga volim

On mi je utjeha,
sigurna luka. U ovom trenutku, mogla bih izabrati da
on pripadne meni.
Alice se nakratko vratila, ali to ništa ne mijenja. Pravu
sam ljubav izgubila zauvijek. Princ se nikad neće vratiti
da me poljupcem probudi iz začaranog sna. Na koncu
konca, nisam ni ja princeza. Pa čemu onda protokol iz
bajke za druge poljupce? One svakodnevne, kojima se ne
skidaju čarolije?
Možda bi to bilo lako – kao kad ga držim za ruku,
ili kad me grli. Možda bi mi bilo ugodno. Možda se ne
bih osjećala kao izdajnica. Uostalom, koga bih to uopće
time izdala? Samo sebe samu.
Gledajući me netremice u oči, Jacob mi se počeo primicati.
A ja još apsolutno nisam znala što ću.
Kad je telefon resko zazvonio, oboje smo poskočili,
ali on se nije smeo. Uhvatio je slušalicu rukom kojom
mi je dotad držao bradu, ali i dalje mi je čvrsto držao
lice onom rukom na obrazu. Nije me prestao gledati tamnim
očima. Bila sam previše smetena da reagiram, čak
i da iskoristim tu smetnju.
“Kuća Swanovih”, rekao je Jacob polako i uživljeno
svojim hrapavim glasom.
Neko je odgovorio, a Jacob se u hipu promijenio.
Ispravio se i pustio mi lice. Oči su mu utrnule, a lice
otupjelo. Bila sam spremna okladiti se u bijedni preostatak
moje školarine da to zove Alice.
Došla sam sebi i ispružila ruku da mi dade slušalicu.
Jacob me zanemario.
“Nema ga kod kuće”, rekao je Jacob, prijetećim tonom.
Dobio je vrlo kratak odgovor, vjerojatno zahtjev za
pojašnjenem, jer je nevoljko dodao: “Na sahrani je.”
Zatim je Jacob spustio slušalicu. “Prljavi krvopija”,
promrsio je u bradu. Lice koje je zatim okrenuo prema
meni opet je bilo ona ogorčena krinka.
“Kome si ti to sad spustio slušalicu?”, ogorčeno sam
se zgranula. “U mojoj kući, na mom telefonu?”
“Lakše malo! On je spustio meni!”
“On? Ko je to bio?!”
Podrugljivo je izgovorio titulu. “Dr. Carlisle Cullen.”
“Zašto mi nisi dao da razgovaram s njim?!”
“Nije tražio tebe”, hladno je rekao Jacob. Lice mu je
bilo glatko, bezizražajno, ali ruke su mu se tresle. “Pitao
je gdje je Charlie, a ja sam mu rekao. Mislim da nisam
prekršio pravila bontona.”
“Slušaj ti mene, Jacobe Black – ”
Ali očito me nije slušao. Naglo se osvrnuo, kao da
ga je neko oslovio iz susjedne sobe. Razrogačio je oči i
sav se ukipio, a onda počeo drhtati. I ja sam automatski
osluhnula, ali ništa nisam čula.
“Bok, Bells”, procijedio je, okrenuo se i pošao prema
izlaznim vratima .
Potrčala sam za njim. “Što je bilo?”
A onda sam natrčala na njega, jer se okrenuo na peti, psujući
sebi u bradu. Opet se okrenuo i bočno me udario. Zanijela
sam se i srušila na pod, nogu isprepletenih s njegovima.
“Ajoj, kvragu!”, pobunila sam se kad je brzo počeo
izvlačiti noge, jednu po jednu.
Nastojala sam se uspraviti kad je šmugnuo prema
stražnjim vratima; odjednom se opet ukočio.
Alice je nepomično stajala u podnožju stuba.
“Bella”, kazala je kroz stisnuto grlo.
Nekako sam se podigla na noge i pritrčala joj. Oči su
joj ošamućeno gledale nekamo u daljinu; lice joj je bilo
ispijeno i bjelje od kosti. Mršavo tijelo podrhtavalo joj
je od nutarnjeg previranja.
“Alice, što se dogodilo?”, jauknula sam. Uhvatila sam
je za lice, ne bih li je umirila.
Oči su joj se naglo uprle u mene, razrogačene od boli.
Samo je prošaptala: “Edward.”
Tijelo mi je reagiralo brže nego što mi je svijest uspjela
shvatiti što sve taj odgovor podrazumijeva. Isprva nisam
shvatila zašto se prostorija vrti oko mene, ili odakle
dopire šuplja rika u mojim ušima. Um mi se upinjao
shvatiti zašto Alice izgleda tako blijedo i kakve to veze
može imati s Edwardom, dok mi se tijelo već njihalo,
tražeći bijeg u nesvjestici prije nego što me stvarnost stigne
smožditi.
Stubište se izvinulo pod strašno čudnim kutom.
Odjednom mi se u uhu našao Jacobov ljutiti glas,
kako ispod glasa psuje bez prestanka. Nejasno mi nije
bilo drago zbog toga. Novi prijatelji očito loše djeluju
na njega.
Našla sam se na kauču ne shvaćajući kako sam onamo
dospjela, a Jacob je i dalje psovao. Činilo mi se kao
da je došlo do potresa – kauč se tresao poda mnom.
“Što si joj to učinila?”, oštro ju je upitao.
Alice ga je zanemarila. “Bella? Bella, dosta toga. Moramo
se požuriti.”
“Ne približavaj se”, upozorio ju je Jacob.
“Samo mirno, Jacobe Black”, naredila mu je Alice.
“Bolje ne izvodi to tako blizu njoj.”
“Ja se itekako dobro mogu suzdržavati”, otpovrnuo
joj je, ali glas mu je zvučao malo smirenije.
“Alice?” Glas mi je bio slab. “Što se dogodilo?”, upitala
sam je, premda nisam htjela to čuti

“Ne znam”, odjednom je zavapila. “Pa što mu je došlo?!”
Teškom sam se mukom pokušavala uspraviti usprkos
vrtoglavici. Shvatila sam da se to pridržavam za Jacobovu
ruku. On je bio taj koji se tresao, a ne kauč.
Alice je iz torbe vadila mali srebrni mobitel kad su je
moje oči ponovno pronašle. Prsti su joj tako brzo otipkali
broj da su mi izgledali mutno.
“Rose, moram smjesta razgovarati s Carlisleom.” Glas
joj je šibao kroz riječi. “U redu, čim se vrati. Ne, bit ću
u avionu. Slušaj, imaš li bilo kakvih vijesti od Edwarda?”
Alice je tada zastala, slušajući s grožnjom koja je rasla
iz sekunde u sekundu. Usta su joj se razjapila u malo,
užasnuto O, a mobitel joj se počeo tresti u ruci.
“Zašto?”, uspjela je nekako protisnuti. “Zašto si to
učinila, Rosalie?”
Od odgovora koji je dobila vilica joj se bijesno stisnula.
Oči su joj bljesnule i stisnule se.
“Pa, samo što ti ni u čemu od toga nisi u pravu, Rosalie,
tako da je to popriličan problem, zar ne?”, jetko ju je
upitala. “Da, tako je. Ona je apsolutno u redu – prevarila
sam se... Duga je to priča... Ali ni u tome nisi u pravu,
zato te i zovem... Da, upravo sam to vidjela.”
Alice je govorila vrlo tvrdim glasom, zadižući usne
preko zuba. “Malo je prekasno za to, Rose. Sačuvaj kajanje
za nekoga ko će ti vjerovati.” Alice je naglim okretom
prstiju zaklopila mobitel.
Oči su joj bile ispaćena kad se okrenula prema meni.
“Alice”, smjesta sam kazala. Nisam joj još mogla dopustiti
da progovori. Trebalo mi je još nekoliko sekundi
prije nego što riječima uništi ono što mi je preostalo od
života. “Alice, slušaj, barem se Carlisle vratio. Nazvao je
netom prije...”
Blijedo me pogledala. “Prije koliko?”, upitala me šupljim
glasom.
“Pola minute prije nego što si se ti pojavila.”
“Što je rekao?” Sada se stvarno usredotočila na odgovor
koji ću joj dati.
“Nisam ja razgovarala s njim.” Načas sam pogledala
Jacoba.
Alice je uprla svoj prodoran pogled u njega. Lecnuo
se, ali ostao je čvrsto uz mene. Nespretno je sjedio, gotovo
kao da me pokušava zaštititi tijelom.
“Tražio je Charlieja, pa sam mu rekao da Charlieja
nema kod kuće”, promrsio je Jacob s gađenjem.
“I to je sve?”, strogo ga je upitala Alice ledenim glasom.
“Onda mi je poklopio”, procijedio je Jacob. Drhtaj
mu je prošao hrptom, protresavši i mene.
“Kazao si mu da je Charlie na pogrebu”, podsjetila
sam ga.
Alice je naglo okrenula glavu prema meni. “Što ti je
tačno rekao?”
“Rekao je: ‘Nema ga kod kuće’, a kad je Carlisle pitao
gdje je Charlie, Jacob je rekao: ‘Na sahrani.’”
Alice je prostenjala i svalila se na koljena.
“Reci mi, Alice”, prošaptala sam.
“To nije zvao Carlisle”, beznadno je rekla.
“Hoćeš reći da ja lažem?”, zarežao je Jacob kraj mene.
Alice je to zanemarila, usredotočena na moje smeteno
lice.
“Bio je to Edward.” Izgovorila je to jedva čujno, kroz
stisnuto grlo. “Misli da si mrtva.”
Mozak mi je opet proradio. Nisam strahovala od te
vijesti, pa mi je olakšanje razbistrilo glavu.

“Rosalie mu je rekla da sam se ubila, zar ne?”, rekla
sam i uzdahnula od opuštanja.
“Da”, priznala je Alice, a oči su joj opet tvrdo bljesnule.
“U njezinu obranu, doista je u to vjerovala. Stvarno
se previše pouzdaju u moja viđenja, kad su tako nesavršena.
Ali da ga je onda još krenula potražiti da mu
to javi! Zar nije shvatila... ili je nije bilo briga... ?” Užasnuto
je umuknula.
“A kad je Edward nazvao ovamo, pomislio je da Jacob
govori o mom pogrebu”, shvatila sam. Zapeklo me kad
sam shvatila koliko sam blizu bila – tek na pedalj-dva od
njegova glasa. Zarila sam nokte u Jacobovu nadlakticu,
ali nije se ni trgnuo.
Alice me pogledala iskosa. “To te nije pogodilo”, prošaptala
je.
“Pa, čuj, baš se to ružno poklopilo, ali sve će se objasniti.
Kad idući put nazove, neko će mu reći... što se...
zapravo...” Utihnula sam. Riječi su mi zastale u grlu kad
sam vidjela kako me gleda.
Zbog čega je u tolikoj panici? Zbog čega joj se lice
sada iskrivilo od samilosti i prestravljenosti? Što je ona
to maloprije rekla Rosalie preko telefona? Nešto o tome
što je vidjela... i o tome kako se Rosalie kaje; Rosalie se
nikad ne bi kajala zbog nečega što se dogodilo meni. Ali
ako je naudila svojoj obitelji, ako je naudila bratu...
“Bella”, prošaptala je Alice. “Edward više neće nazvati.
Povjerovao joj je.”
“Nije. Mi. Jasno.” Usta su mi nijemo oblikovala svaku
riječ. Nisam mogla protisnuti zrak iz pluća da je doista
i natjeram da mi objasni što je htjela reći.
“Otišao je u Italiju.”
Trebao mi je jedan jedini otkucaj srca da shvatim.
Kad sam se sada prisjetila Edwarda, to nije bila ona
savršena imitacija iz mojih obmana. Bio je to samo slabašni,
plošni ton iz mojih uspomena. Ali puke su riječi
dostajale da mi proparaju grudi i u njima ostave zjapeću
šupljinu. Riječi iz vremena kad sam se bila spremna
okladiti u sve što imam, ili što mogu posuditi, na činjenicu
da me on voli.
Pa, nisam namjeravao živjeti bez tebe, rekao je dok
smo gledali kako Romeo i Julija umiru, upravo tu, u
ovoj sobi. Ali nisam bio siguran kako da to izvedem...
znao sam da mi Emmett i Jasper nikad ne bi pomogli... pa
sam mislio da možda odem u Italiju i već nekako isprovociram
Volture... Njima se ne ide uz dlaku. Osim ako ti se
ne mili poginuti.
Osim ako ti se ne mili poginuti.
“NE!” Zgroženi mi je krik bio tako glasan nakon
šapata da smo svi poskočili. Osjetila sam kako mi krv
navire u lice kad sam shvatila što je ona to vidjela. “Ne!
Ne, ne, ne! Ne može! Ne smije!”
“Donio je odluku čim mu je tvoj prijatelj potvrdio da
je prekasno da te spasi.”
“Ali on je... on je otišao! Više me nije htio! Kakve to
veze sada ima? Znao je da ću jednog dana umrijeti!”
“Mislim da te nikad nije namjeravao dugo nadživjeti”,
tiho je rekla Alice.
“Kako se usuđuje!”, vrisnula sam. Skočila sam na
noge, a Jacob je nesigurno ustao da se opet postavi između
mene i Alice.
“Ma, miči mi se s puta, Jacobe!” Odgurnula sam ga
laktom, onako drhtavog, očajno nestrpljiva. “Što da radimo?”,
molećivo sam upitala Alice. Sigurno se nešto može
učiniti. “Zar ga ne možemo nazvati? Može li ga Carlisle?”

Odmahnula je glavom. “To sam prvo pokušala. Ostavio
je mobitel u kanti za smeće u Rio de Janeiru – neko
mi se javio...”, prošaptala je.
“Prije si rekla da se moramo požuriti. Kako požuriti?
Daj da to napravimo, što god to bilo!”
“Bella, ma – ma ne mogu takvo nešto tražiti od
tebe...” Nesigurno je umuknula.
“Zatraži!”, naredila sam joj.
Stavila mi je ruke na ramena, zadržavši me u mjestu,
povremeno stežući prste da naglasi što govori. “Možda
smo već zakasnili. Vidjela sam ga kako odlazi Volturima...
i traži da umre.” Obje smo se zgrčile, a meni su
oči odjednom oslijepile. Grozničavo sam zatreptala da
rastjeram suze. “Sve ovisi o njihovoj reakciji. A nju ne
mogu vidjeti dok ne donesu odluku.
Ali ako ga odbiju, što je moguće – Aro je Carlisleov
prijatelj, i ne bi mu se htio zamjeriti – Edward ima i pričuvni
plan. Njima je vrlo stalo da zaštite svoj grad. Ako
Edward nekim svojim postupkom naruši mir, vjeruje da
će ga oni odlučiti spriječiti. I u pravu je. Spriječit će ga.”
Gledala sam u nju, stišćući vilicu od nemoći. Još uvijek
nisam čula ništa što bi mi objasnilo zbog čega i dalje
ovdje stojimo.
“Dakle, ako mu pristanu učiniti uslugu, zakasnile
smo. Ako ga odbiju, a on dovoljno brzo smisli način
da ih uvrijedi, zakasnile smo. Ako dopusti da ga ponese
teatralnost... možda još stignemo.”
“Idemo!”
“Slušaj, Bella! Stigle mi na vrijeme ili ne, naći ćemo
se u srcu volturskoga grada. Uspije li on u svojoj nakani,
mene će smatrati suučesnicom. Ti ćeš biti ljudska
žena koja ne samo da previše zna, već i predobro miriše.
Više je nego vjerojatno da će nas sve skupa eliminirati –
premda u tvom slučaju to neće biti toliko kazna koliko
zakuska.”
“I zbog toga smo još ovdje?”, upitala sam je u nevjerici.
“Idem sama, ako je tebe strah.” U glavi sam izračunala
koliko mi je još novca ostalo na računu, i upitala se
hoće li mi Alice posuditi ostatak.
“Samo me strah da ne izgubiš glavu.”
Prezirno sam frknula. “Gotovo gubim glavu praktički
svaki dan! Reci mi što da radim!”
“Napiši poruku Charlieju. Ja ću nazvati za avionske
karte.”
“Charlie”, zgrozila sam se.
Nije da sam ga štitila time što sam kod njega, ali
mogu li ga ostaviti ovdje samoga dok mu prijeti...
“Neću dopustiti da se išta dogodi Charlieju.” Jacobov
glas bio je grub i ljutit. “Goni pogodbu.”
Pogledala sam ga u oči, a on se namrgodio na moj
uspaničen izraz.
“Brže, Bella”, umiješala se Alice u hitnji.
Otrčala sam u kuhinju, pootvarala sve ladice i pobacala
njihovu sadržinu na pod u potrazi za nekakvom
olovkom. Glatka, smeđa ruka pružila mi je penkalo.
“Hvala”, promumljala sam i zubima skinula kapicu.
Šutke mi je dodao blok za zapisivanje telefonskih poruka.
Otrgnula sam listić s vrha i bacila ostatak preko
ramena.
Tata, napisala sam. Ja sam s Alice. Edward je u nevolji.
Slobodno me kazni kad se vratim. Znam da nije dobar
trenutak. Jako mi je žao. Silno te volim. Bella.
“Ne idi”, prošaptao je Jacob. Alice se maknula s vidika,
pa u njemu više nije bilo ni tračka bijesa.
Nisam imala namjeru gubiti vrijeme na rasprave s
njim. “Molim te, molim te, molim te, čuvaj mi Charlieja”,
rekla sam mu i otrčala natrag u dnevnu sobu. Alice
me čekala na vratima s torbom prebačenom preko ramena.
“Uzmi novčanik – trebat će ti isprave. Molim te, reci
mi da imaš putovnicu. Ne mogu stići da ti je sada krivotvorim.”
Kimnula sam i otrčala na kat, dok su mi koljena klecala
od zahvalnosti zbog toga što se moja majka htjela
vjenčati s Philom na plaži u Meksiku. Naravno, to se
izjalovilo, kao i svi njezini planovi. Ali ne prije nego što
sam joj obavila sve praktične pripreme koje sam mogla.
Prevrnula sam svoju sobu naopačke. Tutnula sam stari
novčanik, čistu majicu i donji dio trenerke u naprtnjaču,
a onda na to još bacila i četkicu za zube. Stuštila sam
se natrag u prizemlje. Tad sam se već gotovo gušila od
osjećaja déjà vua. Ako ništa drugo, za razliku od prošli
put – kad sam pobjegla iz Forksa da pobjegnem žednim
vampirima, umjesto da ih idem pronaći – sada se neću
morati osobno opraštati od Charlieja.
Jacob i Alice stajali su pred otvorenim vratima u nekakvom
suparničkom stavu, na tolikom razmaku da se
isprva ne bi moglo pretpostaviti da vode razgovor. Kao
da nisu opazili moj bučni povratak.
“Ti se još možda tu i tamo i možeš obuzdati, ali one
pijavice kojima je vodiš – ”, bijesno ju je optuživao Jacob.
“Da. U pravu si, psu.” I Alice je režala. “Volturi su
čista suština naše vrste – upravo zbog njih se ti sav nakostriješiš
kad osjetiš moj miris. Oni su srž tvojih noćnih
mora, strava koja ti stvara nagone. Vrlo sam dobro svjesna
toga.”

“A nosiš je njima kao bocu vina na večeru!”, viknuo je.
“Misliš da bi bilo bolje za nju da je ostavim ovdje
samu, dok Victoria vreba na nju?”
“Možemo se mi pobrinuti za crvenokosu.”
“Pa zašto je onda ona još lovi?”
Jacob je zarežao, a drhtaj mu je prošao trupom.
“Dosta više!”, viknula sam na oboje, sva izvan sebe od
nestrpljivosti. “Svađajte se kad se vratimo, idemo sada!”
Alice se okrenula prema automobilu i nestala u žurbi.
Ja sam brže-bolje pošla za njom, automatski zastavši da
zaključam vrata.
Jacob me drhtavom šakom uhvatio za podlakticu.
“Molim te, Bella. Preklinjem te.”
Tamne su mu oči svjetlucale od suza. Knedla mi se
stvorila u grlu.
“Jake, ja moram – ”
“Ali ne moraš. Stvarno ne moraš. Možeš ostati ovdje
sa mnom. Možeš ostati živa. Za Charlieja. Za mene.”
Motor Carlisleovog mercedesa zabrundao je; ritam
tog šuma ubrzao se kad je Alice nestrpljivo dodala gas.
Odmahnula sam glavom, a od naglog pokreta suze su mi
frcnule iz očiju. Istrgnula sam ruku, a on mi se nije odupro.
“Nemoj umrijeti, Bella”, protisnuo je. “Ne idi. Nemoj.”
Što ako ga nikad više ne vidim?
Od te pomisli više nisam mogla šutke plakati; jecaj
mi se oteo iz grudi. Obrglila sam ga oko struka i čvrsto
zagrlila na tek jedan, prekratak trenutak, privijajući suzno
lice uz njegova prsa. Stavio mi je krupnu ruku na
tjeme, kao da me time želi zadržati.
“Bok, Jake.” Odmaknula sam mu ruku sa svoje kose
i poljubila je u dlan. Nisam se mogla natjerati da ga pogledam
u lice. “Oprosti”, prošaptala sam.
Zatim sam se okrenula na peti i potrčala prema automobilu.
Suvozačka vrata već su me čekala otvorena.
Prebacila sam naprtnjaču na stražnje sjedalo, uvukla se u
auto i zalupila vrata za sobom.
“Čuvaj mi Charlieja!”, okrenula sam se i viknula kroz
prozor, ali Jacoba nije bilo nigdje na vidiku. Kad je Alice
nagazila na papučicu i – dok su gume škripale poput
ljudskih vriskova – okrenula nas u smjeru ceste, opazila
sam bijelu krpicu blizu ruba šume. Komadić tenisice.



Kraj osamnaestog poglavlja!

19. UTRKA

Stigli smo na let samo nekoliko sekundi prije završetka
ukrcaja, a onda je počelo stvarno mučenje. Avion je
nepokretno stajao na pisti dok su se stjuardese šetkale –
skroz polako – gore-dolje između sjedala, gurajući torbe
u stropne pretince da se mogu zatvoriti kako treba. Piloti
su se naginjali iz kokpita i čavrljali s njima u prolazu.
Alice mi je čvrsto držala ruku na ramenu, držeći me u
mjestu dok sam nervozno poskakivala na sjedalu.
“Brže je nego da trčimo”, podsjetila me ispod glasa.
Samo sam joj kimnula u ritmu hopsanja.
Avion se napokon lijeno udaljio od rampe i počeo sporo
i postojano dobivati na brzini, što me samo još dalje mučilo.
Očekivala sam da će mi nekako laknuti kad se vinemo
u zrak, ali moja grozničava nestrpljivost nije se smanjila.
Alice je digla slušalicu s naslona ispred sebe još dok
smo se uspinjali i okrenula leđa stjuardesi koja ju je prijekorno pogledala
Nešto u izrazu moga lica spriječilo je
stjuardesu da nam dođe prigovoriti.
Pokušala sam ne slušati što Alice šapće Jasperu; nisam
to htjela opet čuti, ali ponešto mi se omaklo.
“Ne mogu biti sigurna, stalno vidim kako radi nešto
drugo, neprestano se predomišlja... Ubilački pohod kroz
grad, napad na gardu, dizanje automobila iznad glave na
glavnom trgu... mahom stvari kojima bi ih razotkrio –
zna da je to najbrži način da ih prisili da reagiraju...
Ne, ne možeš.” Alice je spustila glas toliko da sam
je jedva čula, iako sam sjedila tek na pedalj-dva od nje.
Samo sam jače naćulila uši. “Reci Emmettu ne... Pa, idi
za Emmettom i Rosalie i vrati ih... Razmisli malo, Jaspere.
Ako vidi bilo koga od nas, što misliš, što će napraviti?”
Kimnula je glavom. “Upravo tako. Mislim da je jedina
nada u Belli – ako uopće ima nade... Učinit ću sve
što se može, ali pripremite Carlislea; izgledi nam nisu
naročiti.”
Tada se nasmijala, a grlo joj se stezalo. “Sjetila sam se
toga... Da, obećavam.” Glas joj je postao molećiv. “Ne
idi za mnom. Obećavam ti, Jaspere. Izvući ću se ja već
nekako... Volim i ja tebe.”
Spustila je slušalicu, zažmirila i zavalila se u sjedalo.
“Mrzim kad mu moram lagati.”
“Ispričaj mi sve, Alice”, zamolila sam je. “Nije mi jasno.
Zašto si rekla Jasperu da zaustavi Emmetta, zašto
oni ne smiju doći da nam pomognu?”
“Iz dva razloga”, prošaptala je, ne otvarajući oči. “Kazala
sam mu prvi. Mogli bismo pokušati sami zaustaviti
Edwarda – kad bi ga se Emmett uspio dokopati, možda
bismo ga uspjeli obuzdati dovoljno dugo da ga uvjerimo
da si još živa. Ali ne možemo krišom prići Edwardu. A
ako vidi da dolazimo po njega, to će ga samo natjerati
da utoliko brže nešto učini. Bacit će buick kroza zid ili
nešto takvo, pa će ga Volturi smaknuti.
A to je, naravno, drugi razlog, razlog koji nisam mogla
reći Jasperu. Jer ako Volturi ubiju Edwarda dok su
oni tamo, onda će ih napasti. Bella.” Otvorila je oči i
molećivo me pogledala. “Kad bi bilo izgleda da u toj
borbi odnesemo pobjedu... kad bi bilo načina da nas
četvoro borbom spasimo brata, možda bi stvari drugačije
stajale. Ali nema načina, a ja, Bella, ne mogu tako
izgubiti Jaspera.”
Shvatila sam zašto me pogledom preklinje da je shvatim.
Želi zaštititi Jaspera na naš račun, a možda i na
Edwardov. Shvaćala sam je, i nisam joj to zamjerila. Kimnula
sam glavom.
“Samo, zar te Edward ne bi mogao čuti?”, upitala
sam je. “Zar ne bi saznao, čim ti čuje misli, da sam ja
živa, da to što radi nema smisla?”
Jasno, to nije imalo smisla u bilo kojem slučaju. Još
nisam mogla vjerovati da je on u stanju tako postupiti.
To nema smisla! Bolno sam se jasno sjećala što je rekao
onaj dan na kauču, dok smo gledali kako sebi Romeo
i Julija oduzimaju živote jedno za drugim. Nisam namjeravao
živjeti bez tebe, rekao je, kao da je to tako očit
zaključak. Ali riječi koje mi je potom izgovorio u šumi,
dok me ostavljao, poništile su sve to – silovito.
“Kad bi me slušao”, objasnila mi je. “Ali, vjerovala ili
ne, moguće je lagati mislima. Da si poginula, svejedno
bih ga pokušala spriječiti. I mislila bih ‘živa je, živa je’
što snažnije mogu. A on to zna.”
Zaškrgutala sam zubima u nijemoj nemoći.

“Da mogu ovo izvesti bez tebe, Bella, ne bih te ovako
izlagala opasnosti. To nikako nije u redu.”
“Ne pričaj koješta. Najmanje se sada trebaš zabrinjavati
zbog mene.” Nestrpljivo sam odmahnula glavom.
“Reci mi što si mislila kad si rekla da mrziš kad moraš
lagati Jasperu.”
Mračno se osmjehnula. “Obećala sam mu da ću se
izvući prije nego što ubiju i mene. A takvo što ne mogu
jamčiti – ni izdaleka.” Podigla je obrve, kao da me tjera
da ozbiljnije shvatim opasnost.
“Ko su ti Volturi?”, upitala sam je šapatom. “Zbog
čega su oni toliko opasniji od Emmetta, Jaspera, Rosalie
i tebe?” Bilo mi je teško zamisliti nešto strašnije od njih.
Duboko je udahnula, a onda odjednom mrko pogledala
preko mog ramena. Okrenula sam se na vrijeme
da vidim kako muškarac na sjedalu kraj prolaza odvraća
pogled, kao da nas nije slušao. Izgledao je kao poslovni
čovjek, u tamnom odijelu, s direktorskom kravatom i
laptopom u krilu. Dok sam ga ozlojeđeno gledala, otklopio
je računalo i vrlo upadljivo stavio slušalice na uši.
Prignula sam se bliže Alice. Stavila mi je usne pred
uho i bezglasno ispričala priču.
“Iznenadilo me što si prepoznala to ime”, rekla je.
“Što si smjesta shvatila što to znači – kad sam ti rekla
da on ide u Italiju. Mislila sam da ću ti morati objasniti.
Koliko ti je Edward ispričao?”
“Samo je rekao da su oni stara, moćna obitelj – poput
kraljevske. Da se njima ne ide uz dlaku, osim ako ne
želiš... umrijeti”, prošaptala sam. Bilo mi je teško protisnuti
ovu zadnju riječ.
“Moraš shvatiti”, rekla je polaganijim, odmjerenijim
glasom. “Mi Cullenovi jedinstveni smo u više pogleda
nego što znaš. Nije... normalno da nas toliko živi zajedno
u miru. Isto vrijedi za Tanyjinu obitelj na sjeveru, a Carlisle
sluti da nam odricanje omogućava da lakše živimo
uljuđeno i stvaramo veze zasnovane na ljubavi, umjesto
na preživljavanju ili praktičnosti. Čak je i Jamesov mali
tročlani koven bio iznimo velik – a vidjela si kako ih je
Laurent lako ostavio. U pravilu, naš soj putuje sam, ili
u paru. Carlisleova obitelj najveća je koja postoji, koliko
znam, s jednom iznimkom. Volturima.
Izvorno su bili trojica, Aro, Caius i Marcus.”
“Vidjela sam ih”, promrmljala sam. “Na slici u Carlisleovoj
radnoj sobi.”
Alice je kimnula. “S vremenom su im se pridružile
i dvije vampirice, te njih petoro tvori obitelj. Ne znam
tačno, ali sve mi se čini da su zbog svoje starosti u stanju
živjeti u miru skupa. Stari su dobrano više od tri tisuće
godina. Ili su možda dodatno snošljivi zbog svojih darova.
Kao Edward i ja, Aro i Marcus su... daroviti.”
Nastavila je prije nego što sam je stigla upitati. “Ili
ih to možda spaja samo njihova ljubav prema moći. Prikladno
ih je nazvati kraljevskom obitelji.”
“Ali ako ih je samo petoro – ”
“Petoro ih tvori obitelj”, ispravila me. “To ne uključuje
njihovu gardu.”
Duboko sam udahnula. “To zvuči... ozbiljno.”
“O, dakako”, potvrdila mi je. “Zadnje što znamo
jest da imaju devetoro stalnih članova garde. Ostali su...
povremeni. Mijenjaju se. A mnogi od njih također su
daroviti – izrazito daroviti, obdareni sposobnostima u
usporedbi s kojima moje izgledaju kao salonski trikovi.
Volturi ih izabiru prema sposobnostima, tjelesnim i
ostalim.”

Otvorila sam usta, a onda ih zatvorila. Shvatila sam
da mi je bolje da ne znam koliko su nam izgledi slabi.
Opet je kimnula glavom, kao da tačno shvaća što mi
je na umu. “Ne stupaju u previše sukoba. Niko nije tako
glup da se kvači s njima. Drže se svoga grada i odlaze
samo kad ih dužnost pozove.”
“Dužnost?”, začudila sam se.
“Zar ti Edward nije rekao čime se oni bave?”
“Nije”, rekla sam, osjećajući da je blijedo gledam.
Alice je opet pogledala poslovnog čovjeka preko moje
glave i prislonila mi studene usne na uho.
“Ima razloga zašto ih je nazvao kraljevskom obitelji...
vladajućom klasom. Oni su kroz vjekove stekli položaj
izvršitelja naših pravila – što u praksi znači da kažnjavaju
prijestupnike. Tu dužnost izvršavaju vrlo striktno.”
Iskolačila sam oči od šoka. “Postoje pravila?”, upitala
sam je preglasnim tonom.
“Psst!”
“Zašto mi se niko nije sjetio to prije spomenuti?”,
ljutito sam prošaptala. “Hoću reći, ja sam htjela biti...
postati poput vas! Zar mi neko nije prvo trebao objasniti
kakva su to pravila?”
Alice se kratko zahihotala na moju reakciju. “Nije to
tako složeno, Bella. Postoji samo jedno suštinsko ograničenje
– a ako malo razmisliš, vjerojatno ćeš ga sama
dokučiti.”
Malo sam razmislila. “Ne, pojma nemam.”
Razočarano je odmahnula glavom. “Možda je preočito.
Samo moramo tajiti svoje postojanje.”
“O”, promumljala sam. Tačno, očito je.
“To ima smisla, pa većini nas ne treba nadzor”, nastavila
je. “Ali, nakon nekoliko stoljeća, katkad nekome od
nas dosadi. Ili pak poludi. Ne znam. A tada se umiješaju
Volturi, prije nego što taj stigne kompromitirati njih, ili
sve nas ostale.”
“Znači da Edward...”
“Namjerava to prekršiti u njihovom vlastitom gradu
– gradu koji u tajnosti drže već tri tisuće godina, još od
vremena Etruščana. Tako im je stalo zaštititi svoj grad
da ne dopuštaju lov unutar njegovih zidina. Volterra je
vjerojatno najsigurniji grad na svijetu – od napada vampira,
u najmanju ruku.”
“Ali rekla si da ne izlaze odande. Kako onda jedu?”
“Ne izlaze. Donose hranu izvana, katkad s poprilične
udaljenosti. To daje posla njihovoj gardi dok nisu na
terenu i ne uništavaju otpadnike. Ili ne štite Volterru od
razotkrivanja...”
“Od situacija poput ove, poput Edwarda”, dovršila
sam joj rečenicu. Sada mi je bilo zapanjujuće lako izgovarati
njegovo ime. Nisam bila sigurna u čemu je stvar.
Možda u tome što nisam zaista namjeravala živjeti još
mnogo duže a da ga ne vidim. Ili uopće, ako zakasnimo.
Tješila me spoznaja da će mi barem smrt lako doći.
“Teško da su ikada još imali ovakvu situaciju”, zgađeno
je promrsila. “Nema mnogo vampira-samoubojica.”
Zvuk koji mi se oteo s usana bio je vrlo tih, ali Alice
je očito shvatila da je to krik boli. Obgrlila me tankom,
snažnom rukom oko ramena.
“Dat ćemo sve od sebe, Bella. Nije još gotovo.”
“Nije još.” Pustila sam je da me tješi, premda sam
znala da smatra kako su nam izgledi slabi. “A Volturi će
nas srediti ako ne uspijemo.”
Alice se ukočila. “Ti to kažeš kao da je to nešto dobro.”
Slegnula sam ramenima.