Knjiga na našem forumu

UVOD

Ti siloviti užici imaju silovite svršetke
i umiru u svom slavlju kao vatra i puščani prah
što se u poljupcu nište.
“Romeo i Julija”, drugi čin, šesti prizor

Imala sam dojam da sam zarobljena u jednoj od onih
užasnih noćnih mora, onih u kojima moraš trčati, trčati
sve dok ti pluća ne prsnu, ali ne možeš natjerati tijelo da
ti se dovoljno brzo kreće. Noge kao da su mi se micale
sve sporije i sporije dok sam se probijala kroz bešćutnu
gomilu, ali kazaljke na satu golemog zvonika nisu se usporavale.
Nezaustavljivom, nezainteresiranom snagom
neumoljivo su se okretale prema kraju – kraju svega.
Ali ovo nije bio san, a za razliku od more, nisam trčala
da spasim svoj život; bila sam u utrci za spas nečega
nemjerljivo dragocjenijeg. Vlastiti mi je život danas
malo značio.
Alice je rekla da je itekako moguće da obje ovdje izgubimo
život. Možda bi ishod bio drugačiji da nju nije
zarobilo jarko danje svjetlo; samo sam ja mogla trčati
ovim sunčanim, napučenim trgom.
A nisam mogla trčati dovoljno brzo.
I zato me bilo baš briga što nas okružuju iznimno
opasni neprijatelji. Kad je počeo odzvanjati puni sat, vibrirajući
mi pod potplatima presporih nogu, znala sam
da ću zakasniti – i bilo mi je drago što nešto krvožedno
čeka u prikrajku. Jer kad sam u ovome doživjela neuspjeh,
odrekla sam se svake želje za životom.
Sa zvonika je opet odjeknulo zvono, a sunce je zasjalo
sa same središnje tačke neba

“A tako. Onda... gdje je?”
“Odvezao se s nekim prijateljima gore u Port Angeles
– mislim da su otišli pogledati dva filma za redom, ili
tako nešto. Neće ga biti cijeli dan.”
“Pa, to mi je drago čuti. Tako sam se brinula. Drago
mi je što mu je bilo dovoljno dobro da izađe.” Glas mi
je zvučao grozno neiskreno dok sam tako brbljala dalje.
Jacobu je bolje, ali ne i dovoljno dobro da me nazove.
Vani je s prijateljima. Ja sjedim kod kuće i iz trenutka u
trenutak sve mi više nedostaje. Usamljena sam, zabrinuta,
utučena od dosade... šuplja – a sada još i sva jadna,
jer sam shvatila da tjedan dana razdvojenosti nije jednako
djelovalo na njega.
“Jesi li htjela nešto konkretno?”, pristojno me upitao
Billy.
“Ne, zapravo nisam.”
“Pa, reći ću mu da si zvala”, obećao mi je Billy. “Bok,
Bella.”
“Bok”, odgovorila sam mu, ali on je već spustio slušalicu.
Ostala sam na trenutak stajati sa slušalicom u ruci.
Jacob se zacijelo predomislio, baš kao što sam se i
bojala. Odlučio je prihvatiti moj savjet i više ne trošiti
vrijeme na osobu koja mu ne može uzvratiti osjećaje.
Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica.
“Nešto nije u redu?”, upitao me Charlie kad je sišao
s kata.
“Ne”, slagala sam mu i spustila slušalicu. “Billy kaže
da je Jacobu bolje. Nije imao mononukleozu. Tako da
je to dobro.”
“Hoće li on doći ovamo, ili ti ideš do njega?”, usput
me upitao Charlie, dok je čeprkao po hladnjaku
“Ni jedno, ni drugo”, priznala sam mu. “Izašao je s
nekim drugim prijateljima.”
Ton moga glasa napokon je privukao Charliejevu
pažnju. Naglo me pogledao, prepadnuto, ruke ukočene
oko paketića sirnih listića.
“Zar nije malo prerano za užinu?”, upitala sam ga što
sam opuštenije mogla, da mu odvratim pažnju.
“Ne, samo pakiram nešto da ponesem na rijeku...”
“O, danas idemo na pecanje?”
“Pa, nazvao me Harry... a ne pada kiša.” Pritom je
slagao hrpu hrane na pult. Odjednom me opet pogledao,
kao da je upravo nešto shvatio. “Čuj, hoćeš da ostanem
s tobom, kad je već Jake izašao?”
“Sve je u redu, tata”, rekla sam, nastojeći zvučati nehajno.
“Ribe bolje grizu kad je vrijeme lijepo.”
Gledao je u mene, očito neodlučan. Znala sam da se
brine, da se boji ostaviti me samu, za slučaj da opet ne
“objesim nos”.
“Ozbiljno, tata. Mislim da ću nazvati Jessicu”, brzo
sam se izvukla. Radije bih bila sama nego da me on cijeli
dan čuva. “Moramo učiti za ispit iz algebre. Dobro bi mi
došla njezina pomoć.” To je i bila istina. Ali morat ću se
snaći bez nje.
“To si se dobro sjetila. Koliko si često uz Jacoba, ostali
prijatelji će pomisliti da si ih zaboravila.”
Osmjehnula sam mu i kimnula glavom, kao da me
briga što moji ostali prijatelji misle.
Charlie je pošao dalje, ali onda se zabrinuto okrenuo
na peti. “Hej, učit ćete tu ili kod Jess, zar ne?”
“Naravno, pa gdje bi drugdje?”
“Pa, samo bih htio da paziš da ne zalaziš u šumu, kao
što sam ti već rekao.”

Trebao mi je trenutak da shvatim, onako obuzetoj
drugim mislima. “Opet nevolje s medvjedom?”
Charlie je namršteno kimnuo. “Nestao nam je jedan
planinar – šumari su mu rano jutros pronašli logor, ali
ni traga od njega. Zatekli su otiske neke jako velike životinje...
jasno, mogli su nastati i kasnije, kad je došla
njuškati u potrazi za hranom... Uglavnom, upravo joj
postavljaju zamke.”
“O”, rekla sam neodređeno. Nisam istinski slušala
njegova upozorenja; mnogo me više brinula situacija s
Jacobom od mogućnosti da me pojede medvjed.
Bilo mi je drago što se Charlieju žurilo. Nije pričekao
da nazovem Jessicu, pa mu bar nisam morala mazati
oči. Obavila sam sve radnje oko skupljanja udžbenika
na kuhinjskom stolu da ih spremim u torbu; time sam
vjerojatno pretjerala, pa da se nije tako žurio da ode u
ribe, možda bi i posumnjao.
Tako sam se zauzela nastojanjem da izgledam zauzeto
da me svirepo prazni dan preda mnom nije zaista
prikliještio sve dok Charlie nije otišao od kuće. Trebala
sam samo dvije minute zuriti u telefon u kuhinji koji
ne zvoni pa da odlučim da danas ne ostajem kod kuće.
Odvagnula sam opcije.
Nisam kanila nazvati Jessicu. Koliko sam uspjela vidjeti,
Jessica je prešla na tamnu stranu.
Mogla sam se odvesti u La Push i uzeti svoj motocikl
– privlačna pomisao, uz jedan problemčić: ko će me odvesti
na hitnu pomoć ako mi poslije zatreba?
Ili... u kamionetu su mi već naša karta i kompas. Bila
sam prilično sigurna da sad već dovoljno dobro shvaćam
postupak da se ne izgubim. Možda danas uspijem
odraditi dvije crte, da imamo više vremena kad me Jacob
odluči napokon opet počastiti svojim društvom. Odbila
sam pomisliti koliko bih se još na to mogla načekati. Ili
hoću li to uopće dočekati.
Načas me zapekla savjest kad sam shvatila kako bi se
Charlie osjetio da sazna za ovo, ali zanemarila sam taj
osjećaj. Naprosto nisam mogla i danas ostati kod kuće.
Nakon nekoliko minuta našla sam se na poznatoj zemljanoj
cesti koja nije vodila nikamo konkretno. Spustila
sam prozore i vozila najbrže što je moj kamionet
mogao podnijeti, nastojeći uživati u vjetru na licu. Bilo
je oblačno, ali gotovo suho – vrlo lijep dan, za Forks.
Nisam počela s takvom lakoćom kao Jacob. Nakon
što sam parkirala na uobičajenom mjestu, morala sam
provesti dobrih petnaest minuta u proučavanju iglice na
kompasu i oznaka na sad već izlizanoj karti. Kad sam
bila razmjerno sigurna da slijedim pravu crtu na mreži,
zašla sam u šumu.
Među drvećem je danas vrvjelo od života, jer su sva
mala stvorenja uživala u privremenoj suhoći. Ipak mi je,
nekako, usprkos svemu tom cvrkutu i graktanju ptica,
bučnom zujanju kukaca oko glave i povremenom protrčavanju
poljskih miševa kroz nisko raslinje, šuma danas
djelovala jezovitije; podsjetila me na moju najnoviju
moru. Znala sam da je to samo zato što sam sama, što
mi nedostaje Jacobovo bezbrižno zviždukanje i zvuk još
jednog para nogu što šljapka mokrim tlom.
Taj osjećaj nelagode bivao je to jači što sam dublje zalazila
među drveće. Sve sam teže disala – ne zbog umora,
nego zato što me opet mučila ta glupa rupa u grudima.
Čvrsto sam se uhvatila oko trupa i nastojala otjerati bol
iz misli. Došlo mi je da se vratim, ali nisam htjela potratiti
već uloženi napor.

Ritam koraka počeo mi je otupljivati misli i bol dok
sam se vukla dalje. Disanje mi se napokon ujednačilo,
i bilo mi je drago što nisam odustala. Ovo snalaženje u
prirodi išlo mi je sve bolje od ruke; zapažala sam da se
krećem sve brže.
Nisam shvatila koliko sam zapravo brža. Mislila sam
da sam prešla možda četiri kilometra, pa ga još nisam
ni bila počela tražiti. A onda sam, tako naglo da sam
se smela, prošla kroz niski luk dvaju krošanja šumskog
javora – probijajući se kroz paprat u visini grudi – i iskoračila
na proplanak.
Bilo je to isto ono mjesto; u to sam odmah bila sigurna.
Nikad nisam vidjela drugu tako simetričnu čistinu.
Bila je savršeno okrugla, kao da je neko namjernim čupanjem
drveća stvorio besprijekoran krug, ali ne ostavljajući
traga trganja u valovitoj travi. S istočne strane
tiho je klokotao potok.
Bez sunca tu nije bilo ni izbliza onako divno kao prije,
ali i dalje je bilo vrlo lijepo i spokojno. Nije bilo doba
godine u kojem raste šumsko cvijeće; na zemlji je rasla
gusta, visoka trava što se povijala na lakom povjetarcu
kao što se voda mreška na jezeru.
Bilo je to isto ono mjesto... ali nije u sebi imalo ono
što tražim.
Osjetila sam razočaranje gotovo istodobno s prepoznavanjem.
Svalila sam se na zemlju tamo gdje sam stajala,
kleknuvši na rubu čistine, dok sam polako ostajala
bez zraka.
Ima li smisla da idem dalje? Ništa se ovdje nije zadržalo.
Ništa više od uspomena koje sam mogla prizvati
kad god sam htjela, ako bih ikada bila voljna podnijeti
popratnu bol – bol koja me sada spopada, nesmiljeno
spopada. Ničega ovdje posebnog nema bez njega. Nisam
bila posve sigurna što sam se to nadala tu pronaći, ali na
proplanku nije bilo atmosfere, nije bilo ničega, baš kao i
svugdje drugdje. Baš kao i u mojim noćnim morama. U
glavi mi se zavrtjelo od mučnine.
Barem sam sama došla ovamo. Osjetila sam naglu zahvalnost
na tu spoznaju. Da sam otkrila proplanak uz
Jacoba... pa, nikako ne bih uspjela prikriti bezdan u koji
sada ponirem. Kako bih mu mogla objasniti zbog čega
se raspadam na komadiće, zbog čega se moram čvrsto
sklupčati ne bih li spriječila da me šuplja rupa rastrga?
Itekako je bolje što nemam publike.
A neću morati nikome ni objasniti zbog čega mi se
tako žuri odavde. Jacob bi pretpostavio da ću se, kad sam
se već toliko pomučila da nađem ovo glupo mjesto, htjeti
ovdje zadržati više od nekoliko sekundi. Ali već sam se
pokušavala nekako osoviti na noge, trudila se otklupčati
kako bih mogla pobjeći. U ovoj praznini bilo je previše
nesnosne boli – otpuzat ću odavde, budem li morala.
Kakve li sreće što sam sama!
Sama. Ponovila sam tu riječ s mračnim zadovoljstvom
kad sam silom ustala, usprkos boli. Upravo u tom
trenu, jedna je prilika iskoračila iz drveća na tridesetak
koraka sjeverno od mene.
U sekundi me prožeo cijeli spektar zapanjujućih osjećaja.
Prvi je bio iznenađenje; ovdje sam bila daleko od
svakog markiranog puta, pa nisam očekivala društvo.
Zatim, kad sam bolje pogledala tu nepomičnu priliku i
razabrala njezinu krajnju smirenost i blijedu kožu, proparao
me nalet prodorne nade. Suspregnula sam je iz sve
snage, opirući se jednako oštrom udarcu agonije kad mi
je pogled prešao na lice podno crne kose, lice koje nije
bilo ono koje sam htjela vidjeti. Nakon toga je stigao
strah; ovo nije bilo ono lice za kojim sam tugovala, ali
bilo mu je dovoljno slično da shvatim kako muškarac
koji stoji nasuprot meni nije nikakav zalutali planinar.
I nakon svega, na kraju, stiglo je prepoznavanje.
“Laurent!”, viknula sam iznenađeno i razdragano.
Reakcija mi je bila iracionalna. Vjerojatno bi mi bilo
pametnije da sam se zadržala na strahu.
Kad smo se upoznali, Laurent je bio pripadnik Jamesovog
kovena. Nije sudjelovao u lovu koji je uslijedio – u
lovu na mene – ali samo zato što se prepao; štitio me
koven veći od njegovoga. Bilo bi drugačije da je situacija
bila suprotna – tada se uopće ne bi bio libio objedovati
me. Naravno, sada se sigurno promijenio, jer je bio
otišao na Aljasku živjeti s drugim tamošnjim uljuđenim
kovenom, drugom obitelji koja iz etičkih razloga odbija
piti ljudsku krv. S drugom obitelji poput... ali nisam se
mogla natjerati da pomislim na to ime.
Da, strah bi imao više smisla, ali osjećala sam samo
premoćno zadovoljstvo. Proplanak je ponovno postao
čarobno mjesto. Mračnije čarobno nego što sam očekivala,
jasno, ali svejedno čarobno. Evo one spone za kojom
sam tragala. Dokaza, ma kako dalekog, da – negdje
u istom ovom svijetu u kojem živim – doista postoji on.
Laurent je izgledao neshvatljivo isto kao i prije. Valjda
bi bilo vrlo blesavo i ljudsko od mene da očekujem nekakvu
promjenu u ovih godinu dana. Ali nešto se... nisam
mogla tačno odrediti što.
“Bella?”, oslovio me, izgledajući zaprepaštenije nego
što sam se ja osjećala.
“Sjećaš me se.” Nasmiješila sam se. Smiješno što sam
toliko ushićena jer mi jedan vampir zna ime.

Široko se osmjehnuo. “Nisam te ovdje očekivao.” Lagano
je krenuo prema meni, smješkajući se.
“Zar ne bi trebalo biti obratno? Ipak ja ovdje živim.
Mislila sam da si ti otišao na Aljasku.”
Zastao je na desetak koraka od mene i nakrivio glavu.
Od pamtivijeka nisam vidjela lice lijepo poput njegovoga.
Proučila sam mu crte s neobično pohlepnim osjećajem
oslobađanja. Evo nekoga pred kojim se ne moram
pretvarati – nekoga ko već zna sve ono što nikada ne bih
mogla reći.
“U pravu si”, složio se. “Jesam, bio sam na Aljasci.
Ipak, nisam očekivao... Kad sam zatekao kuću Cullenovih
praznu, mislio sam da su se odselili.”
“O.” Ugrizla sam se za usnu kad su me nezarasli rubovi
rane zapekli na spomen tog imena. Trebala mi je
sekunda da se priberem. Laurent je samo čekao i radoznalo
me promatrao.
“Jesu, odselili su se”, napokon sam mu uspjela reći.
“Hmm”, promrmljao je. “Iznenađuje me što nisu poveli
i tebe. Zar im ti nisi bila svojevrsni mezimac?” U
očima mu nije bilo ni traga namjere da me uvrijedi.
Oporo sam se osmjehnula. “Tako nekako.”
“Hmm”, ponovio je, opet zadubljen u misli.
Upravo u tom trenutku shvatila sam zašto izgleda
isto – odviše isto. Nakon što nam je Carlisle rekao da je
Laurent otišao živjeti s Tanyjinom obitelji, počela sam
ga predočavati sebi, u rijetkim prilikama kad bih ga se
uopće sjetila, s istim onim zlaćanim očima koje imaju...
Cullenovi – istjerala sam to ime iz sebe, lecnuvši se. Koje
imaju svi dobri vampiri.
Nehotice sam ustuknula, a njegove znatiželjne, tamnocrvene
oči popratile su taj pokret.
“Često ti dolaze u posjet?”, upitao me, i dalje onako
usput, ali premještajući težište prema meni.
“Laži”, prišapnuo mi je onaj prekrasni baršunasti glas
iz uspomena, pun strepnje.
Prenula sam se na zvuk njegovoga glasa, ali nije me
trebao iznenaditi. Zar se nisam našla u najgoroj zamislivoj
opasnosti? Motocikl je bio bezopasan poput mačića
u usporedbi s ovim.
Postupila sam kako mi je glas kazao.
“Tu i tamo.” Pokušala sam zvučati nehajno i opušteno.
“Meni se čini da ti razmaci duže traju, rekla bih.
Znaš kako im nešto uvijek odvrati pažnju...” Počela sam
brbljati. Morala sam se silom ušutkati.
“Hmm”, opet je rekao. “Kuća mi je mirisala kao da
već duže u njoj nikog nije bilo...”
“Moraš bolje lagati, Bella”, naložio mi je glas.
Pokušala sam. “Moram spomenuti Carlisleu da si
svratio. Bit će mu krivo što je propustio tvoj posjet.”
Pretvarala sam se da se kratko premišljam. “Ali vjerojatno
to ne bih smjela spomenuti... Edwardu, valjda – ”,
jedva sam mu uspjela izgovoriti ime, a pritom mi se lice
tako izobličilo da mi je upropastilo blef , “– jer se on
tako lako razljuti... pa, sigurna sam da se sjećaš i sâm.
Još uvijek je osjetljiv na sve što se dogodilo s Jamesom.”
Zakolutala sam očima i odmahnula rukom na to, kao
da je sve to odavno prošlo, ali u glasu mi se čuo tračak
histerije. Upitala sam se hoće li ga razabrati.
“Zar zaista?”, upitao me Laurent pristojno... sumnjičavo.
Šturo sam mu odgovorila, da me ne oda panika u
glasu. “Mm-hmm.”
Laurent je nehajno stao u stranu, promatrajući mali
proplanak. Nije mi promaklo da je tim korakom došao
bliže meni. Glas u mojoj glavi reagirao je potmulim režanjem.
“Onda, što je novo u Denaliju? Carlisle je rekao da
živiš s Tanyom?” Glas mi je bio previsok.
Zastao je na to pitanje. “Tanya mi je vrlo draga”, zamišljeno
je rekao. “A njezina sestra Irina još i više... Nikad
prije nisam se zadržao tako dugo na jednom mjestu,
i gode mi prednosti i novosti koje to nudi. Ali ograničenja
mi teško padaju... Iznenađuje me što bilo ko od njih
može tako dugo izdržati.” Zavjerenički mi se osmjehnuo.
“Katkad varam.”
Nisam mogla progutati slinu. Stopalo mi se polako
počelo odmicati, ali ukočila sam se kad je treptajem crvenih
očiju opazio moj pokret.
“O”, rekla sam slabašnim glasom. “I Jasper ima takvih
problema.”
“Ne mrdaj”, šapnuo mi je glas. Pokušala sam ga poslušati.
Nije mi bilo lako; gotovo da nisam mogla obuzdati
nagonsku potrebu da šmugnem.
“Zar zaista?” Činilo se da Laurenta to zanima. “Jesu
li zbog toga otišli?”
“Ne”, iskreno sam mu odgovorila. “Jasper je pažljiviji
kod kuće.”
“Da”, složio se Laurent. “Ja sam također.”
Sada je posve otvoreno zakoraknuo prema meni.
“Je li te Victoria ikako uspjela naći?”, upitala sam ga,
sva bez daha, očajnički mu nastojeći odvratiti pažnju. To
mi je pitanje prvo palo na pamet, i zažalila sam čim sam
ga izgovorila. Na Victoriju – koja je otišla s Jamesom
u lov na mene, a zatim nestala – nisam htjela misliti u
ovom trenutku.Ali pitanje ga je ipak uspjelo zaustaviti.

“Jest”, rekao je, zastavši pri tom koraku. “Zapravo,
došao sam ovamo da njoj učinim uslugu.” Složio je facu.
“Neće joj biti drago kada to čuje.”
“Kada čuje što?”, znatiželjno sam rekla, pozivajući
ga da nastavi. Zagledao se u drveće, u stranu od mene.
Iskoristila sam taj trenutak njegove nepažnje i kriomice
se odmaknula za korak.
Opet me pogledao i osmjehnuo se – s tim izrazom
lica sad je izgledao kao crnokosi anđeo.
“Kada čuje da sam te ubio”, odgovorio mi je, predući
zavodljivo.
Zateturala sam još za korak unatraške. Od mahnitog
režanja u glavi bilo mi je teško išta čuti.
“Htjela je to sačuvati za sebe”, veselo je nastavio.
“Ona se, recimo to tako... ljuti na tebe, Bella.”
“Na mene?”, zacviljela sam.
Odmahnuo je glavom i zacerekao se. “Znam, i meni
se to čini malo zaostalim. Ali James joj je bio partner, a
tvoj Edward ga je ubio.”
Čak i tu, na pragu smrti, njegovo mi je ime zastrugalo
po nezaraslim ranama kao nazubljena oštrica.
Laurent nije mario za moju reakciju. “Smatrala je
da je doličnije ubiti tebe nego Edwarda – poštena razmjera,
partnericu za partnera. Zamolila me da joj izvidim
teren, da tako kažemo. Nisam očekivao da će biti
tako lako doći do tebe. Znači da njezin plan možda ima
manu – očito joj neće pružiti osvetu kakvu bi htjela, jer
ti njemu sigurno nisi naročito bitna ako te nezaštićenu
ostavio ovdje.”
Još jedan udarac, još jedno trganje u mojim grudima.
Laurent je blago premjestio težište, a ja sam teturavo
ustuknula još za jedan korak.
Namrštio se. “Pretpostavljam da će se svejedno naljutiti.”
“Pa zašto da je onda ne pričekaš?”, nekako sam protisnula
iz sebe.
Zločesto se iscerio, tako da mu se lice izobličilo. “Pa
čuj, ulovila si me u teškom trenutku, Bella. Nisam ovamo
došao po Victorijinom zadatku – nego u lovu. Baš
sam žedan, a tvoj miris je tako... slastan da mi naprosto
cure sline.”
Laurent me pohvalno pogledao, kao da je to kazao
kao kompliment.
“Zaprijeti mu”, naredila mi je predivna obmana, glasa
izobličenog od straha.
“Znat će da si ti to učinio”, poslušno sam prošaptala.
“Nećeš se izvući iz ovog.”
“A zašto ne bih?” Laurent se osmjehnuo još šire. Prešao
je pogledom po maloj čistini usred šume. “Iduća će
kiša sprati miris. Niko ti neće naći tijelo – jednostavno
ćeš nestati, kao i toliko, toliko drugih ljudi. Nema razloga
da Edward pomisli na mene, sve i ako mu se bude
dalo istražiti što se zbilo. Ovo nije ništa osobno, uvjeravam
te, Bella. Samo sam žedan.”
“Zamoli ga”, usrdno mi je kazala halucinacija.
“Molim te”, nekako sam progovorila.
Laurent je odmahnuo glavom, toplo me gledajući.
“Shvati to ovako, Bella. Imaš itekakve sreće što sam te
upravo ja našao.”
“Imam li?”, bezglasno sam rekla, zateturavši još za
korak unatraške.
Laurent je slijedio moj pokret, gipko i graciozno.
“Da”, potvrdio mi je. “Obavit ću to vrlo brzo. Ništa
nećeš osjetiti, obećavam ti. O, jasno, poslije ću lagati
Victoriji, čisto da je udobrovoljim. Ali kad bi samo znala
što je sve ona naumila učiniti s tobom...” Polako je
odmahnuo glavom, gotovo zgađeno. “Kunem ti se da bi
mi bila zahvalna.”
Užasnuto sam gledala u njega.
Onjušio je lahor koji je do njega nosio miris moje
kose. “Slasno”, ponovio je i duboko udahnuo.
Napela sam se da skočim, zaškiljivši od grčenja kad
mi je Edwardov daleki urlik odjeknuo u mislima. Njegovo
se ime probilo kroza sve zidove koje sam podigla
da ga zatočim. Edwarde, Edwarde, Edwarde. Poginut ću.
Nema veze ako sada pomislim na njega. Edwarde, volim
te.
Stisnutim sam očima opazila kako Laurent zastaje
usred udisaja i naglo okreće glavu ulijevo. Bilo me strah
odmaknuti pogled s njega, okrenuti se kamo i on, premda
se doista nije trebao služiti odvraćanjem pažnje, a ni
bilo kakvom drugom smicalicom, da me nadvlada. Kad
je počeo polako uzmicati od mene, tako sam se zaprepastila
da nisam uspjela osjetiti olakšanje.
“Pa ne mogu vjerovati”, rekao je, tako tiho da sam ga
jedva čula.
Nato sam morala pogledati. Očima sam prešla preko
proplanka, tražeći tu smetnju koja mi je za nekoliko sekundi
produžila život. Isprva ništa nisam opazila, pa mi
se pogled vratio na Laurenta. On se sada brže povlačio,
čvrsto zagledan u šumu.
Tada sam ga ugledala; golemi crni stvor polako se
pomolio između stabala, tih kao sjena, i odlučno krenuo
prema vampiru. Bio je ogroman – visok kao konj,
ali zbijeniji, daleko mišićaviji. Iskezio je dugu njušku,
otkrivajući red sjekutića oštrih poput bodeža. Surovo režanje prodrlo mu je kroz zube, razlijegavši se čistinom
poput otegnute grmljavine.
Onaj medvjed. Samo, to uopće nije bio medvjed.
Ipak, sigurno su se upravo ove divovske crne nemani svi
toliko uplašili. Izdaleka bi svako pretpostavio da je riječ
o medvjedu. Što bi drugo moglo biti tako golemo, tako
moćno građeno?
Voljela bih da sam bila te sreće da ga vidim izdaleka.
A ovako, nečujno je prošao na mekim šapama jedva tri
metra od mjesta na kojem sam stajala.
“Ne pomiči se”, šapnuo mi je Edwardov glas.
Zurila sam u čudovišno stvorenje, zgranuto nastojeći
pridodati mu neko ime. Oblikom i kretanjem izrazito
me podsjećao na psa. Onako ukipljenoj od užasa, na pamet
mi je padala samo jedna mogućnost. No nikada ne
bih mogla ni zamisliti da bi vuk mogao biti tako velik.
Režanje mu se opet razleglo iz grla, a ja sam zadrhtala
i odmaknula se od tog zvuka.
Laurent je uzmicao prema rubu drveća, a mene je
kroz studenu stravu obuzela zbunjenost. Zašto se Laurent
povlači? Dobro, vuk je čudovišno velik, ali ipak je
to samo životinja. Zbog čega bi se jedan vampir bojao
životinje? A Laurent se bojao. Užasnuto je razrogačio
oči, baš kao i ja.
Kao u odgovor na moje pitanje, mamutski vuk odjednom
više nije bio sam. Još dvije divovske zvijeri odjednom
su mu uz oba boka nečujno izašle na proplanak.
Jedna je bila zagasito siva, druga smeđa, obje nešto niže
od prve. Sivi je vuk prošao drvećem samo na nekoliko
koraka od mene, pogleda uprtog u Laurenta.

Prije nego što sam stigla reagirati, za njima su naišla
još dva vuka, postrojeni u obliku slova V, kao guske kad
lete na jug. A to je značilo da je neman smećkaste boje
hrđe koja se zadnja provukla kroz raslinje prošla dovoljno
blizu meni da je mogu dotaknuti.
Nehotice sam zinula u čudu i odskočila – što mi je
bio najgluplji mogući potez. Opet sam se ukipila, čekajući
da se vukovi okome na mene, mnogo slabiju od
dvije raspoložive žrtve. Načas sam poželjela da Laurent
već jednom prione na posao i sredi taj čopor vukova
– njemu bi to trebalo biti tako jednostavno. Između
dvije mogućnosti koje su se našle preda mnom, činilo
mi se da bi mi gotovo sigurno bilo gore da me pojedu
vukovi.
Vuk najbliži meni, onaj crvenkastosmeđi, blago je
okrenuo glavu kad je čuo kako lovim zrak.
Oči tog vuka bile su tamne, gotovo crne. Promatrao
me djelić sekunde dubokim očima koje su mi se učinile
odviše inteligentnima za jednu divlju životinju.
Dok je gledao u mene, odjednom sam se sjetila Jacoba
– opet sa zahvalnošću. Barem sam sama došla ovamo,
na ovaj proplanak iz bajke, pun mračnih nemani. Barem
Jacob sada neće stradati. Barem neću nositi njegovu
smrt na duši.
Zatim je vođa opet potmulo zarežao, a riđi je vuk
naglo okrenuo glavu natrag prema Laurentu.
Laurent je zurio u čopor čudovišnih vukova u neprikrivenom
šoku i strahu. Prvo sam još i mogla shvatiti.
Ali zaprepastila sam se kad se neočekivano okrenuo na
peti i nestao među drvećem.
Pobjegao je.
Vukovi su za tren oka pojurili za njim, pretrčavši
otvorenu livadu u nekoliko moćnih skokova, tako glasno
režeći i škljocajući zubima da sam nagonski dlanovima prekrila uši. Zvuk se iznenađujuće naglo izgubio
nakon što su zašli u šumu.
A onda sam opet ostala sama.
Koljena su me izdala, pa sam pala na ruke, dok su mi
jecaji navirali iz grla.
Znala sam da moram otići, smjesta otići. Koliko će
dugo vukovi goniti Laurenta prije nego što se vrate po
mene? Ili će se Laurent okomiti na njih? Hoće li se on to
vratiti po mene?
Ipak, isprva se nisam mogla pomaknuti; ruke i noge
su mi drhtale, i nisam znala kako stati na noge.
Svijest mi nije mogla nadići strah, užas i zbunjenost.
Nisam shvaćala što sam to upravo vidjela.
Vampir nije smio samo tako pobjeći od običnih gorostasnih
pasa. Kako bi njihovi zubi mogli nauditi njegovoj
granitnoj koži?
A vukovi su trebali zaobići Laurenta u širokom luku.
Čak i ako ih je iznimna veličina naučila da se ničeg ne
boje, svejedno nije imalo smisla da ga krenu natjeravati.
Sumnjala sam da njegova ledena mramorna koža miriše
iole nalik hrani. Zašto bi zaobišli nešto toplokrvno i slabašno
poput mene i nadali se u potjeru za Laurentom?
Nije mi to išlo u glavu.
Hladan povjetarac prostrujao je proplankom, povijajući
travu kao da se nešto kreće njome.
Nekako sam se osovila na noge, uzmičući od vjetra,
premda je bezopasno pirio oko mene. Zateturala sam
u panici, okrenula se i šmugnula glavom bez obzira u
šumu.
Sljedećih nekoliko sati provela sam u agoniji. Triput
mi je duže trebalo da pobjegnem iz šume nego da
stignem do proplanka. Isprva nisam marila za to kuda
idem, usredotočena samo na ono od čega bježim. Kad
sam se napokon dovoljno pribrala da se sjetim kompasa,
bila sam duboko u neznanoj i prijetećoj gustoj šumi.
Ruke su mi se tako silovito tresle da sam morala položiti
kompas na blatnu zemlju kako bih ga mogla očitati.
Svakih nekoliko minuta zastajala sam, odlagala kompas
na tlo i provjeravala da se i dalje krećem na sjeverozapad,
svjesna – kada mahnito šljapkanje mojih koraka nije zakrivalo
te zvukove – tihog šapata neopazivih stvorova što
se kreću kroz lišće.
Na kreštanje šojke odskočila sam i pala u guštik mladih
jela, tako da su mi se ruke izgrebale, a kosa slijepila
smolom. Iznenadno veranje vjeverice uz deblo omorike
natjeralo me u tako glasan vrisak da su me vlastite uši
zaboljele.
Napokon se među drvećem ispred mene ukazala čistina.
Izbila sam na praznu cestu nekih kilometar i pol
od mjesta gdje sam ostavila kamionet. Onako iscrpljena,
trčala sam putem sve dok ga nisam našla. Kad sam
se napokon opet smjestila u kabinu, opet sam jecala. Iz
sve snage stisnula sam obje krute brave prije nego što
ću izvući ključeve iz džepa. Rika motora zvučala mi je
utješno i suvislo. Pomogla mi je da obuzdam suze dok
sam punom brzinom kamioneta jurila do glavne autoceste.
Kad sam stigla kući, bila sam mirnija, ali i dalje sva
izvan sebe. Charliejev policijski automobil stajao je na
prilaznom putu – nisam shvatila koliko je već sati. Nebo
se već mračilo.
“Bella?”, pozvao me Charlie kad sam zalupila vratima
iza sebe i brže-bolje okrenula zasune.
“Da, ja sam.” Glas mi je podrhtavao.

“Gdje si ti to bila?”, grmnuo je, izlazeći na kuhinjska
vrata s prijetećim izrazom lica.
Zastala sam, oklijevajući. Vjerojatno je nazvao Stanleyjeve.
Bolje mi je da mu kažem istinu.
“U prirodi”, priznala sam mu.
Gledao me stisnutim očima. “A što je bilo s odlaskom
do Jessice?”
“Nije mi se danas učila algebra.”
Charlie je prekrižio ruke na prsima. “Zar te nisam
zamolio da ne ideš u šumu?”
“Ma da, znam. Ne brini, neću to više ponoviti.” Sva
sam se stresla.
Kao da me tek tada prvi put dobro pogledao. Sjetila
sam se da sam danas provela neko vrijeme na šumskom
tlu; sigurno izgledam grozno.
“Što se dogodilo?”, strogo me upitao Charlie.
Opet sam odlučila da mi je najpametnije reći istinu,
bar djelomičnu. Bila sam previše potresena da se pretvaram
kako sam provela opušten dan uz floru i faunu.
“Vidjela sam onog medvjeda.” Pokušala sam to smireno
reći, ali glas mi je bio visok i drhtav. “Samo što to
nije medvjed – nego nekakav vuk. I pet ih je. Veliki crni,
i sivi, i crvenkastosmeđi...”
Charlie je iskolačio oči od užasa. Brzo mi je prišao i
čvrsto me uhvatio oko ramena.
“Jesi li dobro?”
Slabašno sam kimnula da jesam.
“Reci mi što je bilo.”
“Nisu uopće marili za mene. Ali nakon što su otišli,
pobjegla sam i pritom puno padala.”
Pustio mi je ramena i čvrsto me zagrlio. Dugo je
samo šutio.“Vukovi”, promrmljao je.
“Što?”
“Lovočuvari su rekli da otisci ne odgovaraju medvjeđima
– ali da vukovi nikad ne izrastu toliki...”
“Ovi su bili ogromni.”
“Što kažeš, koliko si ih vidjela?”
“Pet.”
Charlie je odmahnuo glavom, zabrinuto se mršteći.
Napokon je progovorio tonom s kojim se nije dalo raspravljati.
“Nema više planinarenja.”
“Nema problema”, usrdno sam mu obećala.
Charlie je nazvao postaju da prijavi što sam vidjela.
Malo sam muljala oko mjesta gdje sam tačno vidjela vukove
– rekla sam da sam bila na putu koji vodi na sjever.
Nisam htjela da moj tata sazna koliko sam duboko zašla
u šumu usprkos njegovoj želji, niti sam, što je još bitnije,
htjela da iko odluta blizu mjesta gdje me Laurent možda
traži. Smučilo mi se na tu pomisao.
“Jesi li gladna?”, upitao me kad je spustio slušalicu.
Odmahnula sam glavom, premda sam sigurno skapavala.
Cijeli dan ništa nisam stavila u usta.
“Samo sam umorna”, rekla sam mu. Pošla sam prema
stubištu.
“Hej”, rekao je Charlie, zvučeći odjednom opet sumnjičavo.
“Nisi li rekla da je Jacob otišao iz mjesta na cijeli
dan?”
“Tako mi je Billy rekao”, kazala sam mu, zbunjena
njegovim pitanjem.
Malo je proučio izraz moga lica, i očito je bio zadovoljan
onime što je ondje vidio.
“Ha.”
“Zašto pitaš?”, upitala sam ga. Zvučalo je kao da želi
reći da sam mu jutros lagala. I to ne samo o tome da ću
ići učiti s Jessicom.
“Pa čuj, kad sam otišao po Harryja, vidio sam Jacoba
kako stoji ispred onog njihovog dućana s nekim
prijateljima. Mahnuo sam mu, ali on je... pa, ne mogu
baš reći je li me vidio. Mislim da se možda prepirao s
prijateljima. Izgledao mi je čudno, kao da ga nešto ljuti.
I... promijenio se. Kao da to dijete naočigled raste! Sve
je veći svaki put kad ga vidim.”
“Billy je rekao da Jake i njegovi prijatelji idu gore u
Port Angeles, pogledati neke filmove. Po svoj prilici su
samo čekali da još neko dođe.”
“A, tako.” Charlie je kimnuo glavom i krenuo u kuhinju.
Ostala sam u hodniku, misleći o toj Jacobovoj prepirci
s prijateljima. Upitala sam se nije li pozvao Embryja
na red zbog situacije sa Samom. Možda me se zbog
toga danas riješio – ako će to značiti da može razriješiti
probleme s Embryjem, bilo mi je drago što je tako postupio.
Zastala sam da još jedanput provjerim brave prije
nego što ću otići u sobu. Baš sam bila blesava. Kako bi
jedna brava mogla spriječiti ijedno čudovište koje sam
danas vidjela? Pretpostavila sam da bi sama kvaka osujetila
vukove, jer nemaju nasuprot postavljene palce. A
ako Laurent dođe amo...
Ili... Victoria.
Legla sam na krevet, ali tako sam se snažno tresla da
se nisam mogla nadati snu. Zgrčeno sam se sklupčala
pod jorganom i suočila s užasnim činjenicama.
Ništa tu ne mogu učiniti. Nikakve predostrožnosti
ne mogu poduzeti. Nigdje se ne mogu sakriti. Niko mi
ne može pomoći.

Želudac mi se mučno okrenuo kad sam shvatila da je
situacija još i gora. Jer sve to također vrijedi za Charlieja.
Moj otac, koji spava odmah tu, u sobi do mene, nalazi se
samo za milimetar od nišana usmjerenog u mene. Moj
će ih miris dovesti ovamo, bila ja ovdje ili ne.
Drhtaji su me potresali tako jako da su mi zubi počeli
cvokotati.
Da se primirim, uobrazila sam si nemoguće: zamislila
sam da su veliki vukovi sustigli Laurenta u šumi
i raščerečili tog neuništivog besmrtnika kao bilo kojeg
normalnog čovjeka. Ako su ga vukovi sredili, onda neće
moći reći Victoriji da sam ovdje sasvim sama. Ako se ne
vrati, možda će ona misliti da me Cullenovi još uvijek
štite. Kad bi samo vukovi mogli odnijeti prevagu u takvoj
borbi...
Moji dobri vampiri nikad se neće vratiti; kako mi je
godilo zamišljati da bi i oni drugi mogli nestati.
Čvrsto sam zažmirila i pričekala da se obeznanim –
gotovo nestrpljivo želeći da mi mora počne. Bolje i to
od onog blijedog, lijepog lica što mi se sada smješkalo
pod kapcima.
U mojoj predodžbi, Victoriji su oči bile crne od žeđi
i sjajne od želje, a usne su joj se s nasladom odizale od
blistavih zuba. Crvena joj je kosa bila jarka poput vatre;
kaotično je vijorila oko njezinog mahnitog lica.
Laurentove su mi se riječi ponovile u glavi. Kad bi
samo znala što je sve ona naumila učiniti s tobom...
Zarila sam šaku u usta da ne vrisnem.



Kraj desetog poglavlja!

11. SEKTA

Svaki put kad bih otvorila oči, ugledala jutarnje svjetlo
i shvatila da sam proživjela još jednu noć, iznenadila
bih se. Nakon što bi prvo iznenađenje prošlo, srce bi mi
počelo tući, a dlanovi se znojiti; nisam mogla opet početi
disati kako treba sve dok ne bih ustala i uvjerila se da
je i Charlie preživio.
Bilo mi je jasno da se on brine – gleda me kako skačem
na svaki glasniji zvuk, ili odjednom problijedim iz nekog
njemu neodredivog razloga. Sudeći prema pitanjima koja
bi mi postavio tu i tamo, zaključila sam da smatra kako je
za tu promjenu kriv Jacob, koji se nikako ne javlja.
Strava, koja mi je uvijek bila prva na pameti, obično
bi mi odvratila pozornost od činjenice da je prošao još
jedan tjedan a da me Jacob nije nazvao. Ali kad bih se
uspjela usredotočiti na normalan život – ako mi je život
uopće ikada bio normalan – to mi je smetalo.
Grozno mi je nedostajao.
Već mi je dovoljno teško bilo samovati prije nego
što sam premirala od straha. Sada sam više nego ikad
žudjela za njegovim bezbrižnim smijehom i zaraznim
smiješkom. Trebale su mi sigurna uračunljivost njegove
radionice u garaži i njegova topla ruka oko mojih hladnih
prstiju.
Gotovo sam očekivala da me nazove u ponedjeljak.
Da je ostvario neki napredak s Embryjem, zar mi ga ne
bi htio javiti? Htjela sam vjerovati u to da je cijelo ovo
vrijeme zauzet brigom za prijatelja, a ne da je jednostavno
digao ruke od mene.
Nazvala sam ga u utorak, ali niko se nije javio. Zar još
uvijek ima kvarova na telefonskim linijama? Ili je Billy
kupio lovca na pozivne brojeve?
U srijedu sam ga zvala svakih pola sata sve do iza
jedanaest navečer, u očajničkoj potrebi za toplim Jacobovim
glasom.
U četvrtak sam sjedila u kamionetu pred kućom –
zaključanih vrata – i punih sat vremena držala ključeve
u ruci. Pokušavala sam samoj sebi opravdati kratak izlet
u La Push, ali nisam mogla.
Znala sam da se Laurent sad već vratio Victoriji. Odlaskom
u La Push izložila bih se riziku da jedno od njih
dvoje odvedem onamo. Što ako me sustignu dok je Jake
u blizini? Ma koliko da me to boljelo, znala sam da je
bolje za Jacoba što me izbjegava. Tako je sigurnije za
njega.
Bilo mi je već dovoljno teško zbog toga što ne mogu
smisliti kako da zaštitim Charlieja. Bilo je najvjerojatnije
da će me oni potražiti noću, a kako da nagovorim
Charlieja da ode iz kuće? Ako mu kažem istinu, smjestit
će me negdje u neku ludnicu. I to bih podnijela – čak
drage volje – kad bi to zajamčilo da će on biti na sigurnom.
Ali Victoria bi svejedno najprije došla u njegovu
kuću, tražeći mene. Ako me tu i nađe, možda bi se time
zadovoljila. Možda bi samo otišla kad završi sa mnom.
Znači, ne mogu pobjeći. Sve i da mogu, kamo bih
otišla? Do Renée? Zadrhtala sam na pomisao da svoje
smrtonosne sjenke odvučem u majčin sigurni, sunčani
svijet. Nikad je ne bih tako ugrozila.
Briga mi je izjedala rupu u želucu. Uskoro ću biti
probušena na dva mjesta.
Te večeri mi je Charlie opet izašao u susret i ponovno
nazvao Harryja da čuje jesu li Blackovi otišli iz mjesta.
Harry mu je kazao da je Billy bio na sastanku vijeća u
srijedu navečer i nije spomenuo nikakav odlazak. Charlie
me upozorio da ne budem nasrtljiva – Jacob će me
nazvati kada stigne.
U petak navečer, dok sam se vozila kući iz škole, pogodilo
me iz vedra neba.
Nisam pretjerano pazila na poznatu cestu, puštajući
da mi zvuk motora umrtvi mozak i utiša briga, kad mi je
podsvijest izrekla presudu na kojoj je zacijelo već neko
vrijeme radila bez moga znanja.
Čim mi je to palo na pamet, osjetila sam se stvarno
glupo što to nisam i prije uvidjela. Jasno, puno toga bilo
mi je na pameti – vampiri opsjednuti osvetom, divovski
mutirani vukovi, rastrgana rupa nasred mojih grudi – ali
kad sam podastrla dokaze, bilo mi je neugodno očito.
Jacob me izbjegava. Charlie kaže da izgleda čudno,
ljuto... Billyjevi nejasni, beskorisni odgovori.
Tako mi svega, znam tačno što se to događa s Jacobom.

Krivac je Sam Uley. Čak mi i more to nastoje reći.
Sam je prodro do Jacoba. Ono što se zbivalo s drugim
dečkima u rezervatu sad je spopalo i mog prijatelja. Vrbovali
su ga u Samovu sektu.
Nije uopće digao ruke od mene, shvatila sam s naletom
osjećaja.
Ostavila sam kamionet u leru pred kućom. Što da
radim? Odvagnula sam razmjere opasnosti.
Ako odem tražiti Jacoba, izlažem se riziku da me Victoria
ili Laurent zateknu s njim.
Ako ne odem po njega, Sam će ga uvući još dublje u
svoju strašnu, prinudnu bandu. Možda bude prekasno
ako nešto ubrzo ne poduzmem.
Prošlo je već tjedan dana, a još nijedan vampir nije
došao po mene. Tjedan dana bilo im je više nego dovoljno
da se vrate, tako da im sigurno nisam najvažnija. Najvjerojatnije
će, kao što sam već zaključila, po mene doći
noću. Vjerojatnost da za mnom odu u La Push mnogo je
manja od mogućnosti da mi Sam preotme Jacoba.
Zbog toga se vrijedi izložiti opasnosti zabite šumske
ceste. Ne kao usputni posjet da se vidi što ima nova.
Znam što ima nova. Ovo je spasiteljska misija. Idem
razgovarati s Jacobom – oteti ga, budem li morala. Jedanput
sam na javnoj televiziji gledala emisiju o deprogramiranju
osoba kojima je bio ispran mozak. Mora postojati
nekakav lijek.
Zaključila sam da bi ipak bilo najbolje prvo nazvati
Charlieja. Možda bi policija trebala provjeriti to što se
zbiva u La Pushu. Utrčala sam u kuću, žureći da što prije
krenem dalje.
Charlie se osobno javio na telefon u postaji.
“Načelnik Swan.”
“Tata, Bella je.”
“Što nije u redu?”
Ovaj put mu nisam mogla prigovoriti što već sluti
katastrofu. Glas mi je podrhtavao.
“Zabrinuta sam za Jacoba.”
“Zašto?”, upitao me, iznenađen neočekivanom temom.
“Mislim... mislim da se nešto čudno zbiva dolje u
rezervatu. Jacob mi je rekao da se neke čudne stvari zbivaju
s njegovim vršnjacima. A sad se on ponaša jednako
tako, i bojim se.”
“Kakve to stvari?” Obratio mi se službenim glasom
policijskog djelatnika. To je bilo dobro; znači da ozbiljno
shvaća to što mu govorim.
“Isprva ga je bio strah, onda me počeo izbjegavati,
a sada... Bojim se da se uključio u onu njihovu bizarnu
bandu, Samovu bandu. Bandu Sama Uleyja.”
“Sama Uleyja?”, ponovio je Charlie, opet iznenađen.
“Da.”
Charlie je pri odgovoru zvučao opuštenije. “Nešto si
ti tu krivo shvatila, Bells. Sam Uley je sjajan momak.
Dobro, već je sad muškarac. Dobar sin. Da samo čuješ
kako Billy govori o njemu. Stvarno čuda čini za mladež
u rezervatu. Upravo te on – ”, Charlie se prekinuo usred
rečenice, a ja sam pretpostavila da je htio spomenuti noć
kad sam se izgubila u šumi. Brzo sam produžila dalje.
“Tata, nije to tako. Jacob ga se bojao.”
“Jesi li razgovarala s Billyjem o tome?” Sada me pokušavao
smiriti. Prestao me ozbiljno shvaćati čim sam
mu spomenula Sama.
“Billy se ne zabrinjava.”
“Pa, Bella, onda sam siguran da je sve u redu. Jacob
je klinac; vjerojatno se samo zezao. Siguran sam da je s
njim sve u redu. Ne može on iz sata u sat biti s tobom,
napokon.”
“Nije stvar u meni”, ostala sam uporna, ali bitka je
već bila izgubljena.
“Nemoj se ti ništa zabrinjavati. Pusti da se Billy brine
za Jacoba.”
“Charlie...” Počinjala sam zvučati cendravo.
“Bells, imam pune ruke posla. Dvoje turista nestalo
nam je na stazi kraj polukružnog jezera.” Čula sam mu
prizvuk strepnje u glasu. “Ti vukovi su stvarno postali
strašan problem.”
Njegova mi je vijest načas odvratila pažnju – zapanjila
me, tačnije. Nije nikako moguće da su vukovi mogli
preživjeti okršaj s Laurentom...
“Jesi li siguran da im se upravo to dogodilo?”, upitala
sam ga.
“Nažalost, jesam, srce. Našli smo – ” Zastao je. “Opet
smo našli otiske, a ovaj put... i nešto krvi.”
“Oh!” Znači da zacijelo nije došlo do sukoba. Laurent
je očito jednostavno utekao vukovima, ali zašto?
Ono što sam vidjela na proplanku postajalo mi je sve
čudnije – sve teže shvatljivo.
“Slušaj, stvarno imam posla. Ne brini se za Jakea, Bella.
Siguran sam da to nije ništa.”
“Pa dobro”, rekla sam mu odsječno, osjetivši nemoć
nakon što me podsjetio na neodgodiviju krizu koja nam
prijeti. “Bok.” Spustila sam slušalicu.
Jednu dugu minutu samo sam zurila u telefon. Pa što
onda, odlučila sam.
Billy se javio nakon drugog zvona.
“Halo?”
“Hej, Billy”, gotovo sam zarežala. Pokušala sam zvučati
susretljivije kad sam nastavila. “Mogu li dobiti Jacoba,
molim?”
“Jake nije kod kuće.”
Ma nemoj mi reći. “Znaš li gdje je?”
“Vani s prijateljima.” Billy je zvučao oprezno.
“Je li? S nekim koga znam? S Quilom?” Bilo mi je
jasno da ne zvučim opušteno kao što sam htjela.
“Ne”, polako je rekao Billy. “Mislim da danas nije s
Quilom.”
Nisam bila tako glupa da spomenem Samovo ime.
“S Embryjem?”, upitala sam ga.
Billy mi je susretljivije odgovorio na to pitanje. “Aha,
s Embryjem je.”
To mi je bilo dovoljno. Embry je bio njihov.
“Pa, reci mu da me nazove kad se vrati kući, u redu?”
“Jasno, jasno. Nema problema.” Škljoc.
“Vidimo se uskoro, Billy”, promrsila sam u prekinutu
vezu.
Odvezla sam se u La Push spremna na čekanje. Cijelu
ću noć prosjediti pred njegovom kućom ako budem
morala. Neću otići u školu. Klinac se mora prije ili poslije
vratiti kući, a kad se vrati, morat će porazgovarati
sa mnom.
Bila sam tako obuzeta mislima da mi se činilo da je
putovanje od kojeg sam tako strepila potrajalo samo nekoliko
sekundi. Prije nego što sam očekivala, šuma se
počela rijediti, i shvatila sam da ću uskoro ugledati prve
kućice u rezervatu.
Okrenut meni leđima, lijevom stranom ceste hodao
je visok momak s kapicom za bejzbol.
Dah mi je samo na trenutak zastao u grlu, od nade
da mi se bar ovaj put posrećilo, pa sam naišla na Jacoba bez naročitog truda.

Ali ovaj dečko bio je preširok, a
pod kapicom je nosio kratku kosu. Čak i s leđa, bila sam
sigurna da je to Quil, premda je izgledao krupniji nego
kad sam ga prošli put vidjela. Što je to s tim mladim
Quileuteima? Zar ih hrane nekakvim pokusnim hormonima
rasta?
Prešla sam na pogrešnu stranu ceste i zaustavila se
pokraj njega. Podigao je pogled kad mu se približilo urlikanje
mojeg kamioneta.
Quilov izraz lica zastrašio me više nego što me iznenadio.
Lice mu je bilo blijedo i zamišljeno, a čelo naborano
od brige.
“O, hej, Bella”, tupo me pozdravio.
“Bok, Quile... Jesi li dobro?”
Utučeno me pogledao. “U redu sam.”
“Hoćeš da te nekamo odbacim?”, ponudila sam mu.
“Može, valjda”, promrmljao je. Odvukao se oko haube
kamioneta i ušao sa suvozačke strane.
“Kamo ćemo?”
“Kuća mi je na sjevernoj strani mjesta, tamo iza trgovine”,
rekao mi je.
“Jesi li danas vidio Jacoba?” Pitanje je izletjelo iz
mene gotovo prije nego što je završio rečenicu.
Željno sam pogledala Quila, iščekujući njegov odgovor.
Na sekundu je pogledao kroz vjetrobran prije nego
što će progovoriti. “Izdaleka”, napokon je rekao.
“Izdaleka?”, ponovila sam za njim.
“Pokušao sam otići za njima – bio je s Embryjem.”
Govorio je tiho, pa ga je bilo teško čuti uz moj motor. Prignula
sam se bliže. “Znam da su me vidjeli. Ali okrenuli
su se i samo nestali u drveću. Ne bih rekao da su bili sami
– mislim da su Sam i njegova ekipa možda bili s njima.
Sat vremena sam tumarao šumom i dozivao ih. Tek
što sam opet pronašao cestu kad si ti naišla.”
“Znači, Sam ga je stvarno pridobio.” Riječi su mi se
malo izobličile – škrgutala sam zubima.
Quil me pogledao. “Znaš za to?”
Kimnula sam glavom. “Jake mi je rekao... prije.”
“Prije”, ponovio je Quil za mnom i udahnuo.
“Jacob se sada jednako iskvario kao i ostali?”
“Uopće se ne odvaja od Sama.” Quil je okrenuo glavu
i pljunuo kroz otvoreni prozor.
“A prije toga – je li svakoga izbjegavao? Je li ga nešto
mučilo?”
Progovorio je prigušeno i oporo. “Kraće nego ostale.
Možda jedan dan. Onda ga je Sam ulovio.”
“Što misliš, u čemu je stvar? U drogi ili nečemu takvom?”
“Nepojmljivo mi je da Jacob ili Embry pristanu na
nešto takvo... ali što bih ja znao? Što bi drugo moglo
biti? I zbog čega se starci ne brinu?” Odmahnuo je glavom,
a u očima mu se sada ukazao strah. “Jacob nije htio
sudjelovati u toj... sekti. Ne shvaćam što ga je to moglo
promijeniti.” Zagledao se u mene, sav u strahu. “Ne želim
biti sljedeći.”
U mojim se očima odražavao njegov strah. Sad sam
drugi put čula da se to naziva sektom. Zadrhtala sam.
“Pomažu li ti roditelji imalo?”
Složio je grimasu. “Baš. Moj djed je u vijeću s Jacobovim
tatom. Ako njega pitaš, Sam Uley je nešto najbolje
što se ovdje odvajkada dogodilo.”
Jedan dugi trenutak samo smo gledali jedno u drugo.
Sada smo bili u La Pushu, a moj kamionet jedva je milio
praznom cestom. Vidjela sam da jedina trgovina u gradu
nije više daleko.

“Idem ja tu van”, rekao je Quil. “Kuća mi je odmah
ondje.” Pokazao je prema malom drvenom pravokutniku
iza trgovine. Stala sam uz rub ceste, a on je iskočio iz
kamioneta.
“Ja idem pričekati Jacoba”, kazala sam mu tvrdim
glasom.
“Puno sreće.” Zalupio je vratima i odvukao se dalje
cestom, pognute glave, pogurenih ramena.
Quilovo lice proganjalo mi je misli kad sam skrenula
natrag u širokom luku i krenula natrag prema Blackovima.
U smrtnom je strahu da ne bude sljedeći. Pa što se
to ovdje događa?
Zaustavila sam se ispred Jacobove kuće, ugasila motor
i spustila prozore. Bio je sparan dan, bez i daška vjetra.
Podigla sam noge na upravljač i pripremila se na čekanje.
Opazila sam kretnju krajičkom oka – okrenula sam
se i ugledala Billyja kako me zbunjeno gleda kroz prozor
dnevne sobe. Mahnula sam mu jedanput i suzdržano se
osmjehnula, ali nisam izlazila.
Stisnuo je oči; pustio je da zavjesa padne natrag preko
okna.
Bila sam spremna ostati ovdje koliko bude trebalo,
ali poželjela sam imati nekog posla. Iskopala sam kemijsku
s dna ruksaka, i jedan stari ispit. Počela sam crtkarati
na poleđini lista papira.
Stigla sam tek nažvrljati jedan red rombova kad mi je
neko odsječno pokucao na vrata.
Poskočila sam i podigla pogled, očekujući Billyja.
“Što ti tu radiš, Bella?”, zarežao je Jacob.
Blijedo sam ga pogledala, sva zaprepaštena.
Jacob se drastično promijenio u ovih nekoliko tjedana
otkako sam ga zadnji put vidjela. Najprije sam na njemu
uočila kosu – od onih prekrasnih vlasi više nije bilo ni
traga. Podšišao ju je vrlo kratko, tako da mu je glavu prekrivao
tamni sjaj, sličan crnom satenu. Plohe lica kao da
su mu se pomalo skrutnule, stegnule... ostarjele. I vrat i
ramena promijenili su mu se, postali nekako deblji. Ruke
kojima se uhvatio za okvir mog prozora djelovale su mi
ogromno, tetiva i žila izraženijih pod crvenkastosmeđom
kožom. Ali te tjelesne promjene bile su nebitne.
Zbog izraza lica bio mi je gotovo potpuno neprepoznatljiv.
Onog otvorenog, prijaznog osmijeha više nije
bilo,upravo kao ni kose, a toplina u njegovim tamnim
očima pretvorila se u smrknutu kivnost koja me smjesta
zabrinula. U Jacobu je sada bilo mraka. Kao da mi je
sunce ugasnulo.
“Jacobe?”, prošaptala sam.
Samo je buljio u mene napetim i ljutitim očima.
Shvatila sam da nismo sami. Iza njega stajala su još
četvorica; svi visoki, crvenkastosmeđe kože, crne kose
kratko podšišane baš kao u Jacoba. Mogli su biti braća
– nisam čak uspijevala razaznati Embryja u skupini.
Sličnost je samo pojačavalo silno slično neprijateljstvo u
svakom paru očiju.
U svakom paru, osim jednog. Nekoliko godina stariji
od svih ostalih, Sam je stajao na samom kraju, spokojan
i pun samopouzdanja. Morala sam progutati žuč koja mi
se nadigla u grlu. Poželjela sam ga opaliti. Ne, poželjela
sam još više od toga. Više od svega, poželjela sam biti
nesmiljena i smrtonosna, da se niko ne usudi pačati u
mene. Da utjeram strah u kosti jednom Samu Uleyju.
Htjela sam biti vampirica.
Ta silovita želja snašla me na prepad i ostavila me
bez daha. To mi je bila najmanje dopustiva želja – čak
i ako bih je poželjela iz jednog ovako zlonamjernog razloga,
stjecanja nadmoći nad neprijateljem – jer mi je
bila najbolnija. Ta mi je budućnost zauvijek uskraćena;
nikad mi zapravo ni nije bila dostupna. S mukom sam se
pokušala pribrati dok me rupa u grudima šuplje boljela.
“Po što si došla?”, oštro me upitao Jacob, zgražajući
se sve više dok je gledao kako mi se osjećaji poigravaju
licem.
“Htjela bih razgovarati s tobom”, rekla sam mu slabašnim
glasom. Pokušala sam se usredotočiti, ali još sam
bila ošamućena od bijega mojeg zabranjenog sna.
“Izvoli”, prosiktao je kroz zube. Opako je buljio u
mene. Nikad nisam vidjela da nikoga tako gleda, a najmanje
mene. To me iznenađujuće snažno zaboljelo –
kao tjelesna bol, kao probadanje u glavi.
“Nasamo!”, oštro sam prošaptala, a glas mi je sada
ojačao.
Osvrnuo se, a znala sam koga će pogledati. Svi su se
okrenuli da vide kako će Sam reagirati.
Sam je jedanput kimnuo glavom, nimalo kosnut.
Nešto je kratko rekao na nekom meni nepoznatom, tečnom
jeziku – sa sigurnošću sam znala samo to da nije
ni francuski ni španjolski, ali pretpostavila sam da je to
jezik Quileutea. Okrenuo se i ušao u Jacobovu kuću.
Ostali, vjerojatno Paul, Jared i Embry, ušli su za njim.
“Okej.” Jacob mi je djelovao malo manje ljutito kad
su ostali otišli. Lice mu je bilo malo smirenije, ali ujedno
i beznadnije. Kutovi usana kao da su mu trajno bili
spušteni.
Duboko sam udahnula. “Znaš što mene zanima.”
Nije mi odgovorio. Samo je ogorčeno zurio u mene.
Zurila sam i ja u njega, a šutnja se otegnula. Uznemiravala
me bol u njegovu licu. Osjećala sam kako mi se u
grlu počinje stvarati knedla.
“Možemo se prošetati?”, upitala sam ga, dok sam još
mogla govoriti.
Nije mi ni na koji način odgovorio; izraz lica nije mu
se promijenio.
Izašla sam iz auta, osjećajući skrivene oči što me promatraju
s prozora, i krenula prema drveću sa sjeverne
strane. Koraci su mi šljapkali po vlažnoj travi i blatu kraj
ceste, a kako je to bio jedini zvuk, isprva sam pomislila
da nije pošao za mnom. Ali kad sam se osvrnula, opazila
sam ga odmah kraj mene. Stopalima je nekako pronašao
manje bučan put od mojega.
Osjetila sam se bolje na početku šume, gdje nas Sam
više nikako ne može vidjeti. Dok smo šetali, upinjala sam
se smisliti što bi valjalo reći, ali ništa mi nije padalo na
pamet. Samo sam postajala sve više i više ljuta što je Jacob
dopustio da ga vrbuju... što je Billy to dopustio... što Sam
može samo stajati, tako spokojan i pun samopouzdanja...
Jacob je odjednom ubrzao korak, lako se odmaknuvši
od mene na dugim nogama. Zatim se okrenuo na peti
i pogledao me, ispriječivši mi se na putu, tako da sam i
sama morala stati.
Smela me izrazita gracioznost njegove kretnje. Jacob
je nekoć bio gotovo jednako nespretan kao i ja zbog svojeg
beskonačnog rasta. Kada se to promijenilo?
Ali Jacob mi nije dao vremena da razmislim o tome.
“Daj da to obavimo”, rekao je tvrdim, hrapavim glasom.
Pričekala sam. Zna on što ja želim.
“Nije to ono što misliš.” Glas mu je naglo postao umoran.
“Nije ni ono što sam ja mislio – teško sam se prevario.”

“Pa što je to onda?”
Jedan dugi trenutak proučavao mi je lice, premišljajući
se. Ljutnja mu nijednog trenutka nije posve nestala
iz očiju. “Ne mogu ti reći”, napokon je kazao.
Stisnula sam čeljust i progovorila kroz zube. “Mislila
sam da smo prijatelji.”
“Bili smo.” Blago je naglasio prošlo svršeno vrijeme.
“Ali tebi više ne trebaju prijatelji”, rekla sam ogorčeno.
“Imaš ti Sama. Ma zar to nije divno – oduvijek si mu
se tako divio.”
“Prije ga nisam razumio.”
“A sada si progledao. Haleluja.”
“Nije to bilo onako kao što sam mislio. Nije Sam kriv
za ovo. Pomaže mi najviše što može.” Glas mu je postao
krhak, pa je pogledao preko moje glave, u daljinu, dok
mu je gnjev gasnuo u očima.
“On tebi pomaže”, sumnjičavo sam ponovila. “Ma
jasno.”
Ali nije mi se činilo da me Jacob sluša. Disao je odsječno,
duboko, ne bi li se smirio. Bio je tako ljut da su
mu se ruke tresle.
“Jacobe, molim te”, prošaptala sam. “Zar mi nećeš
reći što se dogodilo? Možda ti mogu pomoći.”
“Niko meni više ne može pomoći.” Izrekao je to kao
potmuli jauk; glas mu je pritom prepukao.
“Pa što ti je on to učinio?”, naglo sam ga upitala,
dok su mi se suze skupljale u očima. Ispružila sam ruke
prema njemu, kao i jedanput prije, prilazeći mu da ga
zagrlim.
Ovaj put se lecnuo i odmaknuo od mene, podižući
dlanove da me odbije.
“Ne diraj me”, šapnuo je.
“Je li Sam zarazan?”, promrmljala sam. Glupe suze
pobjegle su mi iz kutova očiju. Otrla sam ih nadlanicom
i prekrižila ruke na prsima.
“Prestani svaljivati krivnju na Sama.” Izgovorio je to
brzo, praktički refleksno. Podigao je ruke da ih omota
oko kose koju više nije imao, a zatim ih je mlitavo spustio
uz bok.
“Na koga da onda svalim krivnju?”, otpovrnula sam
mu.Gotovo da se osmjehnuo; bio je to sumoran i izvitoperen
izraz lica.
“Bolje da ne znaš.”
“Ma vraga je bolje!”, brecnula sam se. “Želim to znati,
i to smjesta.”
“Varaš se”, brecnuo se i on na mene.
“Kako se ti meni usuđuješ reći da se varam – nisam
ja ta kojoj su isprali mozak! Reci mi smjesta ko je kriv za
sve ovo, ako ne tvoj obožavani Sam!”
“Sama si to tražila”, zarežao je na mene, a oči su mu
se tvrdo zakrijesile. “Ako hoćeš svaliti krivnju na nekoga,
uperi radije prstom na one prljave, smrdljive krvopije
koje tako voliš.”
Usta su mi se objesila, a dah mi je hučno izletio iz pluća.
Skamenila sam se, probodena dvosjeklim mačevima.
Bol mi se poznatim putanjama izvijala tijelom, rasparana
rupa drapala me iznutra prema van, ali to je bilo tek
na drugom mjestu, tek pozadinska glazba za kaos mojih
misli. Nisam mogla vjerovati da sam ga tačno čula. Na
licu mi nije bilo ni tračka neodlučnosti. Samo srdžbe.
Usta su mi i dalje bila obješena.
“Rekao sam ti da bi ti bilo bolje da to ne znaš”, rekao je.
“Ne shvaćam na koga to misliš”, prošaptala sam

Podigao je obrvu u nevjerici. “Mislim da tačno shvaćaš
na koga to mislim. Nećeš me tjerati da to izgovorim,
nadam se. Nije mi drago nanositi ti bol.”
“Ne shvaćam na koga to misliš”, mehanički sam ponovila.
“Na Cullenove”, polako je kazao, rastežući tu riječ,
pomno mi pritom promatrajući lice. “Vidio sam te –
vidim ti u očima što proživljavaš kada kažem njihovo
ime.”
Odmahivala sam glavom niječno amo-tamo, nastojeći
je istodobno razbistriti. Odakle on to zna? I kakve to
veze ima sa Samovom sektom? Je li to banda mrzitelja
vampira? Kakvog smisla ima osnivanje takvog društva
kad vampiri više ne žive u Forksu? Zbog čega bi Jacob
počeo vjerovati u priče o Cullenovima sada, kad su svi
njihovi tragovi odavno nestali i više se neće vratiti?
Predugo mi je trebalo da smislim pravi odgovor.
“Nemoj mi samo reći da sada slušaš Billyjeve blesave
predrasude”, rekla sam u bijednom pokušaju da mu se
podrugnem.
“On zna više nego što sam mu voljan priznati.”
“Budi ozbiljan, Jacobe.”
Prostrijelio me kritičkim pogledom.
“Pustimo praznovjerice”, brzo sam pridodala. “Još ne
vidim za što ti to kriviš” – lecnula sam se – “Cullenove.
Otišli su prije više od pola godine. Kako njih možeš kriviti
za ono što Sam sada radi?”
“Sam ništa ne radi, Bella. I znam da su otišli. Ali ponekad...
stvari se pokrenu, a onda je prekasno.”
“Što se to pokrenulo? Za što je to prekasno? Za što ti
to njih kriviš?”
Odjednom mi se unio u lice, očiju žarkih od srdžbe.
“Za to što postoje”, prosiktao je.
Iznenadila sam se i smela kad sam opet začula upozorenje
Edwardovim glasom sada, kad se čak nisam ni
bojala.
“Samo mirno, Bella. Ne izazivaj ga”, upozorio me
Edward u uho.
Otkako se Edwardovo ime probilo kroz zidove iza
kojih sam ga pomno pohranila, nisam ga više mogla
ponovno zarobiti. Sad me nije boljelo – u dragocjenim
sekundama kad sam čula njegov glas.
Jacob se pjenio preda mnom. Sav se tresao od bijesa.
Nije mi bilo jasno odakle se obmana Edwardova glasa
nenadano našla u mome umu. Jacob je bio izvan sebe
od ljutnje, ali to je bio Jacob. Nije bilo adrenalina, nije
bilo opasnosti.
“Pruži mu priliku da se smiri”, ustrajno je nastavio
Edwardov glas.
Zbunjeno sam odmahnula glavom. “Govoriš gluposti”,
rekla sam obojici.
“Pa dobro”, odgovorio mi je Jacob, opet duboko dišući.
“Neću raspravljati s tobom. Ionako nije više bitno,
šteta je učinjena.”
“Kakva šteta?”
Nije se ni trgnuo kad sam mu viknula te riječi u lice.
“Pođimo natrag. Nema se više što reći.”
Zgranula sam se. “Ima se više sve reći! Nisi još ništa
ni rekao!”
Prošao je pokraj mene, koračajući natrag prema kući.
“Danas sam naišla na Quila”, viknula sam za njim.
Zastao je usred koraka, ali nije se okrenuo.
“Sjećaš se svog prijatelja Quila? E da, njega. On ti
umire od straha.”

Jacob se naglo okrenuo prema meni. Lice mu je imalo
bolan izraz. Rekao je samo: “Quil.”
“I on je zabrinut za tebe. Sav je izvan sebe.”
Jacob je u očaju gledao nekamo pokraj mene.
Podbola sam ga dalje. “Boji se da je on sada na redu.”
Jacob se pridržao za drvo, a lice mu je dobilo čudnu
nijansu zelene boje pod crvenkastosmeđom površinom.
“Nije on sada na redu”, promrsio je Jacob u bradu.
“Nije to moguće. Sada je gotovo. Ovo se ne bi smjelo i
dalje događati. Zašto? Zašto?” Šakom je opalio o drvo.
Nije to bilo veliko drvo, tek vitko drvce, nekoliko pedalja
više od Jacoba. Ali svejedno sam se iznenadila kad je
deblo popustilo i glasno puklo pod njegovim udarcima.
Jacob se zagledao u oštar prijelom u šoku koji se brzo
pretvorio u užasnutost.
“Moram natrag.” Naglo se okrenuo i udaljio tako brzim
koracima da sam morala potrčati za njim.
“Natrag Samu!”
“Možeš i tako gledati na to”, učinilo mi se da je rekao.
Mrmljao je i gledao u suprotnom smjeru.
Otrčala sam za njim sve do kamioneta. “Čekaj!”, viknula
sam za njim kad je skrenuo prema kući.
Okrenuo se prema meni, i ugledala sam da mu se
ruke ponovno tresu.
“Idi kući, Bella. Ne mogu se više družiti s tobom.”
Ta glupa, nebitna povreda bila je nevjerojatno bolna. Suze
su mi opet navrle na oči. “Zar ti to... prekidaš sa mnom?” Riječi
su bile posve pogrešne, ali nisam mogla bolje sročiti to
što ga želim upitati. Napokon, to što smo Jake i ja imali bilo
je veće od svake romance iz školskih klupa. Jače.
Gorko se, kratko nasmijao. “Teško. Kad bi tako bilo, rekao
bih: ‘Ostanimo i dalje prijatelji.’ A niti to ne mogu reći.”
“Jacobe... zašto? Sam ti ne dopušta da imaš druge
prijatelje? Molim te, Jake. Obećao si mi. Trebaš mi!” Šuplja
praznina mog prijašnjeg života – prije nego što je
Jacob vratio neki tračak razuma u njega – propela se na
stražnje noge i suočila sa mnom. Grlo mi se stisnulo od
usamljenosti.
“Žao mi je, Bella.” Jacob je jasno rekao svaku riječ
hladnim glasom koji kao da nije bio njegov.
Nisam vjerovala da Jacob zaista želi upravo to reći.
Kao da se nešto drugo nastojalo izraziti kroz njegove ljutite
oči, ali nisam shvaćala tu poruku.
Možda ovdje uopće nije stvar u Samu. Možda ovo
nema nikakve veze s Cullenovima. Možda se on samo
pokušava izvući iz beznadne situacije. Možda bih ga trebala
pustiti da se tome i posveti, ako je to najbolje za
njega. Tako bih trebala učiniti. To bi bilo ispravno.
Ali začula sam kako mi glas bježi šapatom.
“Oprosti mi što nisam mogla... prije... kad bih bar
mogla promijeniti svoje osjećaje prema tebi, Jacobe.”
Očajnički sam mu se nastojala približiti, rastežući istinu
toliko da se gotovo izobličila u laž. “Možda... možda
ću se promijeniti”, prošaptala sam. “Možda, ako mi daš
vremena... samo nemoj sada dizati ruke od mene, Jake.
Ne mogu to podnijeti.”
Lice mu je u sekundi prešlo iz bijesa u patnju. Ispružio
je jednu drhtavu ruku prema meni.
“Ne. Nemoj tako razmišljati, Bella, molim te. Ne krivi
sebe, nemoj misliti da si ti odgovorna za ovo. Cijeli je
razlog u meni. Kunem ti se, nema to veze s tobom.”
“Nisi ti kriv, nego ja”, prošaptala sam. “Eto nečeg novog.”
“Ozbiljno ti kažem, Bella. Ja nisam...” Počeo se upinjati,
govoreći sve promuklije dok je nastojao obuzdati
osjećaje. Oči su mu bile na mukama. “Nisam više dovoljno
dobar da ti budem prijatelj, a ni bilo što drugo.
Nisam ono što sam prije bio. Ne valjam.”
“Što?” Blenula sam u njega zbunjeno i zgroženo. “Što
ti to govoriš? Mnogo si bolji od mene, Jake. Valjaš! Ko
ti je rekao da ne valjaš? Sam? To je opaka laž, Jacobe!
Ne smiješ mu dopustiti da ti to govori!” Odjednom sam
opet počela vikati.
Jacobovo se lice stvrdnulo i izravnalo. “Niko mi ništa
nije morao govoriti. Znam ja što sam.”
“Ti si moj prijatelj, eto što si! Jake – nemoj!”
Počeo se odmicati od mene.
“Žao mi je, Bella”, ponovio je; ovaj put je to tek shrvano
promrmljao. Okrenuo se i gotovo utrčao u kuću.
Nisam se mogla maknuti s mjesta. Samo sam zurila u
tu kućicu; izgledala mi je premala da u nju stanu četiri
krupna dečka i dva još krupnija muškarca. Iznutra nije
bilo reakcije. Ni podrhtavanja na rubu zavjese, ni zvuka
glasova ili kretnji. Prazno je stajala preda mnom.
Kiša je počela rominjati, bockajući mi kožu tu i
tamo. Nisam mogla odmaknuti pogled od kuće. Jacob
će se vratiti. Mora.
Kiša se pojačala, a s njom i vjetar. Kapi više nisu padale
odozgo, već ukoso, sa zapadne strane. Osjetila sam slani
miris okeana. Kosa mi je lamatala u lice, lijepeći se za
smočena mjesta i petljajući mi se u trepavice. Čekala sam.
Vrata su se napokon otvorila, a ja sam s olakšanje
zakoraknula prema njima.
Billy je izašao u kolicima na vrata. Nisam vidjela nikoga
iza njega.
“Upravo je zvao Charlie, Bella. Rekao sam mu da si
krenula kući.” Oči su mu bile pune samilosti.

Ta samilost je nekako stavila tačku na sve. Nisam ništa
rekla. Samo sam se robotski okrenula i ušla u kamionet.
Ostavila sam otvorene prozore, pa su sjedala bila
zalivena kišom. Nije mi to bilo bitno. Ionako sam bila
mokra do kože.
Nije onoliko loše! Nije onoliko loše!, pokušala me utješiti
moja svijest. A to je i bilo tačno. Ovo nije bilo onoliko
loše. Ovo nije bio kraj svijeta, ponovno. Ovo je samo
bio kraj onog sitnog mira koji mi je još bio preostao. I
to je bilo sve.
Nije onoliko loše, složila sam se, a zatim dodala: ali
dovoljno je loše.
Mislila sam da mi je Jake ljekovito djelovao na rupu
u grudima – ili da ju je bar ispunjavao, da me više ne
boli toliko. Varala sam se. Samo je dubio vlastitu rupu u
meni, tako da sam sada ostala prošupljena kao ementaler.
Čudilo me što se sva još nisam raspala.
Charlie me čekao na trijemu. Kad sam polako zaustavila
kamionet, izašao mi je u susret.
“Nazvao je Billy. Rekao je da si se posvađala s Jakeom
– i da te to dosta pogodilo”, objasnio mi je kad mi
je otvorio vrata.
Zatim mi je ugledao lice. Svojevrsno užasnuto prepoznavanje
pojavilo mu se u izrazu. Pokušala sam iznutra opipati
svoje lice, da shvatim što on to vidi. Činilo mi se da izgledam
prazno i hladno, i shvatila sam na što će ga to podsjetiti.
“Nije baš tako bilo”, promrmljala sam.
Charlie me obgrlio i pomogao mi da izađem. Nije
ništa rekao na to što sam potpuno mokra.
“Pa kako je onda bilo?”, upitao me kad smo ušli u
kuću. Skinuo je pritom dekicu s naslona kauča i ogrnuo
me njome. Shvatila sam da se i dalje sva tresem.
Zvučala sam beživotno. “Sam Uley kaže da se Jacob
više ne smije družiti sa mnom.”
Charlie me začuđeno pogledao. “Ko ti je to rekao?”
“Jacob”, izjavila sam, iako to nije bilo tačno ono što
je rekao. Svejedno je bilo tačno.
Charlie je skupio obrve. “Stvarno misliš da nešto nije
u redu s tim malim Uleyjem?”
“Znam da nije. Makar mi Jacob nije htio reći o čemu
se radi.” Čula sam kako mi voda kapa iz odjeće i pljuska
o linoleum. “Idem se presvući.”
Charlie se udubio u misli. “Dobro”, odsutno je rekao.
O
dlučila sam se otuširati jer sam bila sva promrzla,
ali vruća voda nimalo mi nije uspjela podići temperaturu
kože. Još sam se smrzavala kad sam odustala i zatvorila
vodu. U nagloj tišini čula sam kako Charlie s
nekim razgovara u prizemlju. Umotala sam se u ručnik i
odškrinula vrata kupaonice.
Charlie je zvučao ljutito. “Nemoj ti meni prodavati
takve štoseve. To nema veze s vezom.”
Zatim je ušutio, a ja sam shvatila da telefonira. Prošla
je jedna minuta.
“Da nisi okrivio Bellu za to!”, odjednom je viknuo
Charlie. Poskočila sam. Kad je opet progovorio, glas mu je
bio razgovjetniji i tiši. “Bella je od prvog dana jasno davala
do znanja da su ona i Jacob samo prijatelji... Pa, ako je u
tome stvar, zašto to odmah nisi rekao? Ne, Billy, mislim da
ona ima pravo u tome... Zato što znam svoju kćer, a ako
ona kaže da je Jacob prije toga bio u strahu – ” Prekinuo
se usred rečenice, a kad je odgovorio, opet je gotovo vikao.
“Kako to misliš da ne znam svoju kćer onoliko koliko
mislim da je znam!” Saslušao ga je jednu sekundicu, a
onda odgovorio tako tiho da ga gotovo nisam čula. “Ako
misliš da ću je na to podsjećati, onda bolje opet razmisli.
Tek što je počela to prevladavati, i to uglavnom zbog Jacoba,
mislim. Ako mi opet padne u onu depresiju zbog
toga što Jacob već radi s tim tvojim Samom, onda će
Jacob morati meni polagati račune. Prijatelj si mi, Billy,
ali ovo pogađa moju obitelj.”
Došlo je do jedne stanke dok mu je Billy odgovarao.
“Tu si potpuno u pravu – neka mi samo ti balavci
malim prstom nešto pogriješe, ja ću saznati za to. Držat
ćemo ih na oku, u to budi siguran.” Više nije bio Charlie;
sad je bio načelnik Swan.
“U redu. Da. Do viđenja.” Spustio je slušalicu s treskom.
Brzo sam na prstima otišla kroz hodnik u svoju sobu.
Charlie je ljutito gunđao u kuhinji.
Znači, Billy je odlučio svaliti krivnju na mene. Davala
sam Jacobu lažne nade, a njemu je napokon to dojadilo.
Bilo mi je to čudno, jer i sama sam se toga bojala, ali
nakon onoga što mi je Jacob danas na kraju rekao, nisam
više vjerovala u to. Ovdje su razlozi bili mnogo veći od
neuzvraćene zaljubljenosti, pa me iznenadilo što se Billy
spustio dotle da tako nešto kaže. Pomislila sam da je ta
tajna koju čuvaju mnogo veća nego što sam zamišljala.
Barem je Charlie sada na mojoj strani.
Obukla sam pidžamu i uvukla se u krevet. Život mi
je trenutačno izgledao dovoljno mračno da sam si dopustila
da varam. Rupa – sad već rupe – ionako me bole, pa
zašto ne bih? Pronašla sam jednu uspomenu – ne stvarnu
uspomenu, koja bi me previše boljela, već lažnu uspomenu
na Edwardov glas u mojoj svijesti danas popodne
– i počela je vrtjeti i vrtjeti u glavi sve dok nisam zaspala,
dok su mi suze i dalje smireno tekle niz prazno lice.
Te sam noći sanjala novi san. Kiša je padala, a Jacob
je nečujno hodao uz mene, iako je pod mojim nogama
tlo strugalo poput suhog šljunka. Ali nije to bio moj
Jacob; bio je to ovaj novi, ogorčeni, graciozni Jacob.
Glatka gipkost njegovog hoda podsjetila me na nekog
drugog, a onda, dok sam ga gledala, crte lica počele su
mu se mijenjati. Crvenkasta boja njegove kože izblijedila
je, ostavljajući mu lice bijelo poput kosti. Oči su
mu postale zlaćane, pa grimizne, pa ponovno zlaćane.
Ostrižena kosa povijala mu se na povjetarcu, postajući
brončana tamo gdje ju je vjetar doticao. A lice mu je postalo
tako lijepo da mi se srce razbilo. Ispružila sam ruku
prema njemu, ali on je ustuknuo, podižući ruke kao štit.
I zatim je Edward iščezao.
Kad sam se probudila u mraku, nisam bila sigurna
jesam li to tek počela plakati, ili su mi suze tekle u snu i
sada samo teku i dalje. Zurila sam u svoj mračni strop.
Osjećala sam da je gluhi sat noći – još sam bila u polusnu,
možda i više nego u polusnu. Umorno sam sklopila
oči i usrdno se ponadala snu bez snova.
Tada sam začula onaj šum koji me zacijelo i probudio.
Nešto oštro strugalo je cijelim mojim prozorskim
oknom uz resko cičanje, kao nokti po staklu.



Kraj jedanaestog poglavlja!

12. ULJEZ

Naglo sam otvorila oči od straha, iako sam bila tako
iscrpljena i smućena da još nisam sa sigurnošću znala
jesam li budna ili samo sanjam.
Nešto mi je opet zastrugalo po prozoru s istim onim
piskutavim, reskim zvukom.
Zbunjena i nesretna od pospanosti, iskobeljala sam
se iz kreveta i oteturala do prozora, treptanjem usput
tjerajući zaostale suze iz očiju.
Golema, tamna prilika neravnomjerno se njihala na
suprotnoj strani stakla, zanoseći se prema meni kao da
će ga razbiti. Zateturala sam unatraške, prestravljena, i
pokušala vrisnuti kroz stisnuto grlo.
Victoria.
Došla je po mene.
Ubit će me.
Samo ne i Charlieja!
Suspregnula sam vrisak koji je navirao iz mene. Morat
ću ovo podnijeti šutke. Nekako. Moram spriječiti da
Charlie dođe pogledati što se to zbiva...
A onda me tamna prilika pozvala poznatim, hrapavim
glasom.
“Bella!”, začuo se oštar šapat. “Ajoj! Kvragu, otvori
prozor! AJOJ!”
Trebale su mi dvije sekunde da se riješim užasnutosti
prije nego što sam se uspjela pomaknuti, ali onda sam
pritrčala prozoru i smjesta otvorila okno. Oblaci su bili
slabo osvijetljeni s poleđine, dovoljno da uspijem razabrati
oblike.
“Pa što to radiš?”, zgranula sam se.
Jacob se nespretno držao za vrh omorike što je rasla
nasred malog vrta pred Charliejevom kućom. Težinom
je povio drvo prema kući, pa je sada visio – mašući nogama
sedam metara iznad zemlje – na manje od metra
od mene. Grančice na vrhu stabla opet su resko zastrugale
po boku kuće.
“Pokušavam održati” – propentao je, premještajući
težište dok ga je vrh drveta njihao – “obećanje!”
Zatreptala sam očima mutnim od suza, odjednom
sigurna da sanjam.
“A kad si ti to obećao da ćeš se ubiti padanjem s
Charliejevog drveta?”
Podsmjehnuo se mojoj opasci i zamahnuo nogama
da popravi ravnotežu. “Daj mi se makni”, naredio je.
“Što?”
Opet je zamahnuo nogama, tamo-amo, njišući se sve
jače. Shvatila sam što to nastoji učiniti.
“Ne, Jake!”
Ali sklonila sam se u stranu, jer bilo je prekasno. Prostenjao
je i bacio se u moj otvoreni prozor.

Još jedan mi je vrisak navro iz grla kad sam čekala da
padne i ubije se – ili barem teško ozlijedi na drvenoj oplati
kuće. Na moje silno čuđenje, vješto je uletio u moju
sobu i dočekao se na nožne prste s potmulim tutnjem.
Oboje smo automatski pogledali prema vratima, zadržavši
dah, da vidimo je li buka probudila Charlieja.
Prošao je kratak trenutak tišine, a onda smo začuli Charliejevo
prigušeno hrkanje.
Širok se osmijeh polako raširio Jacobovim licem;
izgledao je izuzetno ponosan na sebe. Nije to bio onaj
osmijeh koji sam znala i voljela – nego neki novi osmijeh,
gorka parodija njegove nekadašnje iskrenosti, na
ovom novom licu koje pripada Samu.
To je bila kap koja mi je prelila čašu.
Koliko sam puta zaspala u suzama zbog ovog dečka.
Okrutno me odbacio i time probio novu rupu u onome
što mi je ostalo od grudi. Za sobom je ostavio novu
moru, poput zaraze u rani – uvredu nakon povrede. A
sad mi tu dolazi u sobu i smješka mi se kao da se ništa od
toga nije zbilo. Što je još gore, premda je stigao bučno i
nespretno, podsjetio me na način na koji mi se Edward
znao kradom uvlačiti noću kroz prozor, a to sjećanje
bezdušno mi je zagrebalo po nezaraslim ranama.
Sve to, u sprezi s činjenicom da sam bila umorna kao
pas, nije me dovelo u prijazno raspoloženje.
“Marš van!”, prosiktala sam, nastojeći da mi šapat
zvuči što otrovnije.
Zatreptao je i tupo me pogledao od iznenađenja.
“Ne”, usprotivio se. “Došao sam ti se ispričati.”
“Ne prihvaćam!”
Pokušala sam ga gurnuti natrag kroz prozor – napokon,
ako je ovo samo san, to mu neće doista nauditi.
Samo, od toga nije bilo nikakve koristi. Nisam ga pomaknula
ni za pedalj. Brzo sam odustala i odmaknula
se od njega.
Na sebi nije imao majicu, premda je kroz prozor puhao
tako hladan zrak da sam drhtala, pa mi je bilo neugodno
stavljati ruke na njegova gola prsa. Koža mu je
bila vrela, kao i zadnji put kad sam ga dotaknula. Kao da
i dalje gori u onoj groznici.
Nije mi izgledao bolesno. Izgledao je golemo. Nagnuo
se nad mene, tako krupan da je zakrio cijeli prozor, zanijemio
od moje ljutite reakcije.
Odjednom više nisam mogla podnijeti sve to – bilo
mi je kao da su se sve moje neprospavane noći u isti
mah svalile na mene. Bila sam tako brutalno umorna
da mi se učinilo da bih mogla pasti u nesvijest tu gdje
stojim. Nesigurno sam se zaljuljala i pokušala nekako ne
sklopiti oči.
“Bella?”, zabrinuto je prošaptao Jacob. Prihvatio me
za lakat kad sam se opet zaljuljala i pomogao mi da se
vratim na krevet. Noge su me izdale na rubu postelje i
mlitavo sam se svalila na madrac.
“Hej, jesi li dobro?”, upitao me Jacob, čela naboranog
od brige.
Pogledala sam ga, obraza još mokrih od suza. “Zaboga,
zašto bi meni bilo dobro, Jacobe?”
Žaljenje je zamijenilo dio gorčine na njegovu licu.
“Baš”, složio se sa mnom i duboko udahnuo. “Ma kvragu.
Čuj... jako – jako mi je žao, Bella.” Isprika je bila
iskrena, bez ikakve sumnje, premda mu se u licu još nazirao
tračak ljutnje.
“Zbog čega si došao? Ne trebaju mi tvoje isprike,
Jake.”

“Znam”, prošaptao je. “Ali nisam mogao pustiti da stvari
ostanu na onome od danas. Ono je bilo užasno. Oprosti.”
Umorno sam odmahnula glavom. “Ništa mi nije jasno.”
“Znam. Htio bih ti objasniti – ” Naglo je umuknuo,
otvorenih usta, kao da mu je nešto oduzelo zrak. Zatim
je duboko udahnuo. “Ali ne mogu ti objasniti”, rekao je,
i dalje ljut. “Kad bih bar mogao.”
Pustila sam da mi glava padne u dlanove. Pitanje sam
izgovorila prigušeno, kroz ruke. “Zašto?”
Na trenutak je samo šutio. Okrenula sam glavu u
stranu – preumorna da je podignem – da mu vidim lice.
Iznenadilo me. Oči su mu škiljile, zubi škrgutali, a čelo
mu se mreškalo od napora.
“Što je bilo?”, upitala sam ga.
Teško je izdahnuo, a ja sam shvatila da sam i sama
zadržala dah. “Ne mogu”, promrsio je nemoćno.
“Što to ne možeš?”
Prečuo je moje pitanje. “Slušaj, Bella, zar nisi nikad
imala tajnu koju nikome ne možeš povjeriti?”
Značajno me pogledao, a ja sam smjesta pomislila na
Cullenove. Ponadala sam se da mi se na licu ne vidi da
sam kriva za to što me pita.
“Nešto što si smatrala da moraš čuvati od Charlieja,
od svoje mame... ?”, ostao je uporan. “Nešto o čemu nisi
htjela razgovarati čak ni sa mnom? Pa čak ni sada?”
Osjetila sam kako mi se oči sužavaju. Nisam mu odgovorila,
premda sam znala da će to shvatiti kao potvrdan
odgovor.
“Možeš li shvatiti da bih ja mogao biti u istoj takvoj...
situaciji?” Opet se mučio, upinjući se da nađe prave riječi.
“Katkad zbog odanosti ne možeš nešto učiniti. Katkad
nemaš pravo odati tu tajnu.”
Dakle, tome nisam mogla proturječiti. Bio je potpuno
u pravu – imala sam tajnu koju nemam pravo odati,
a ipak tajnu koju sam dužna čuvati. Tajnu o kojoj je on
odjednom sve znao, kako se činilo.
Još mi nije bilo jasno kakve to veze ima s njim, ili
Samom, ili Billyjem. Što ih se to tiče sada, kad su Cullenovi
otišli?
“Ne znam zašto si došao amo, Jacobe, ako ćeš mi
samo davati zagonetke umjesto odgovora.”
“Oprosti”, prošaptao je. “Osjećam se tako bespomoćno.”
Razmijenili smo dug pogled u mračnoj sobi, s beznađem
na oba naša lica.
“Najgore mi je to”, naglo je rekao, “što ti već to znaš.
Već sam ti sve to ispričao!”
“O čemu ti to govoriš?”
Zgranuto je, oštro udahnuo, a onda se nagnuo prema
meni, dok mu je izraz lica u tren oka iz beznađa prešao u
žestoku napetost. Silovito mi se zagledao u oči i progovorio
brzo i žurno. Izrekao mi je riječi ravno u lice; dah
mu je bio vreo poput kože.
“Mislim da vidim kako bi se to moglo izvesti – jer ti
to znaš, Bella! Ne mogu ti to reći, ali ako bi ti to pogodila
– to bi me smjesta oslobodilo krivnje!”
“Hoćeš da pogađam? Što da pogađam?”
“Moju tajnu! Možeš ti to – jer znaš odgovor!”
Dvaput sam trepnula da razbistrim glavu. Bila sam
tako umorna. Uopće ga nisam shvaćala.
Promotrio je moj blijedi pogled, a onda mu se lice
opet napelo od napora. “Čekaj malo, da vidim mogu
li ti nekako pomoći”, rekao je. Tako se unio u taj svoj
napor da je počeo dahtati.

“Pomoći?”, priupitala sam ga, nastojeći ga slijediti.
Kapci su mi se htjeli sklopiti, ali nisam im dala.
“Aha”, rekao je teško dišući. “Dat ću ti naputke.”
Uhvatio mi je lice svojim golemim, pretoplim rukama
i prinio ga na manje od pedlja od svojega. Zurio
mi je u oči dok je šaptao, kao da mi želi priopćiti nešto
povrh riječi koje izgovara.
“Sjećaš se dana kad smo se upoznali – na plaži u La
Pushu?”
“Jasno da se sjećam.”
“Ispričaj mi kako je to bilo.”
Duboko sam udahnula i pokušala se usredotočiti.
“Pitao si me za moj kamionet...”
Kimnuo mi je da samo tako nastavim.
“Pričali smo o tvom golfu...”
“Dalje.”
“Otišli smo u šetnju plažom...” Obrazi su mi se polako
žarili pod njegovim dlanovima dok sam se prisjećala toga,
ali znala sam da to neće primijetiti s ovako vrućom kožom.
Zamolila sam ga da odemo skupa u šetnju, očijukajući nevješto,
ali uspješno, da izvučem informacije iz njega.
Kimao je glavom, jedva čekajući što ću dalje reći.
Jedva da sam se čula pri govoru. “Pričao si mi strašne
priče... legende Quileutea.”
Sklopio je oči i opet ih otvorio. “Da.” Riječ je bila
napeta, usrdna, kao da je na rubu nečega presudnog.
Progovorio je polako i vrlo razgovijetno. “Sjećaš li se što
sam ti tada rekao?”
Čak i u mraku sad sigurno vidi promjenu boje u
mom licu. Kako da to ikada zaboravim? Posve nehotično,
Jacob mi je toga dana rekao tačno ono što me zanimalo
– da je Edward vampir.
Pogledao me očima koje su previše znale. “Dobro
razmisli”, rekao mi je.
“Da, sjećam se”, izgovorila sam bez daha.
Duboko je udahnuo, na mukama. “Sjećaš li se svih
prič– ” Nije mogao dovršiti pitanje. Usta su mu se razjapila
kao da mu je nešto zapelo u grlu.
“Svih priča?”, upitala sam ga.
Šutke je kimnuo glavom.
Počela sam mozgati. Samo je jedna priča zaista bila
bitna. Znala sam da je započeo i druge, ali nisam se
mogla sjetiti onog usputnog uvoda, pogotovo uz ovako
iznuren, smućen mozak. Počela sam odmahivati glavom.
Jacob je prostenjao i skočio s kreveta. Prislonio je
šake uz čelo i počeo brzo, ljutito disati. “Znaš ti to, znaš
ti to”, počeo je govoriti sebi u bradu.
“Jake? Jake, molim te, iscrpljena sam. Ne ide mi to
sada. Možda ujutro...”
Udahnuo je da se smiri i kimnuo. “Možda se sjetiš.
Valjda shvaćam zašto si upamtila samo onu jednu priču”,
dodao je sarkastičnim, ogorčenim tonom. Sjeo je
natrag na madrac do mene. “Smijem li te pitati nešto o
tome?”, upitao me, i dalje sarkastičan. “Umirem od želje
da to saznam.”
“O čemu?”, oprezno sam ga upitala.
“O onoj priči o vampirima koju sam ti ispričao.”
Suzdržano sam ga pogledala. Nisam mu bila u stanju
odgovoriti. Svejedno mi je postavio pitanje.
“Stvarno to nisi znala?”, upitao me, opet pomalo hrapavim
glasom. “Zar sam ti ja rekao što je on?”
Odakle on to zna? Zašto je odlučio povjerovati u to
baš sada? Čvrsto sam stisnula zube, bez namjere da progovorim.
To mu je bilo očito.

“Vidiš što hoću reći kad spominjem odanost?”, promrmljao
je, sada još hrapavije. “Isto je i sa mnom, samo
je meni još gore. Ne možeš zamisliti kako sam čvrsto
sputan...”
Nije mi se to sviđalo – nije mi se sviđalo kako bolno
sklapa oči kad spominje sputanost. Ne samo da mi se
nije sviđalo – shvatila sam da to mrzim, da mrzim sve
što mu nanosi bol. Žestoko mrzim.
Samovo lice ispunilo mi je svijest.
Za mene je sve ovo bilo u biti dobrovoljno. Štitila
sam tajnu Cullenovih iz ljubavi; neuzvraćene, ali iskrene.
Činilo mi se da za Jacoba to nije tako.
“Zar se ne možeš nekako izvući?”, šapnula sam i dotakla
mu oštri rub kose na ostriženom zatiljku.
Ruke su mu počele drhtati, ali nije otvorio oči. “Ne.
U ovome sam doživotno. Dobio sam doživotnu kaznu.”
Sumorno se nasmijao. “A možda i dužu.”
“Ne, Jake”, prostenjala sam. “Što kažeš na to da pobjegnemo?
Samo ti i ja. Što ako odemo od kuće i riješimo
se Sama?”
“Ne može se pobjeći od toga, Bella”, prišapnuo mi
je. “Makar bih pobjegao s tobom, da mogu.” Sad su i
njemu podrhtavala ramena. Duboko je udahnuo. “Čuj,
moram ići.”
“Zašto?”
“Kao prvo, izgledaš kao da bi svaki čas mogla pasti u
nesvijest. Moraš se naspavati – hoću da mi funkcioniraš
punom parom. Dokučit ćeš ti o čemu se tu radi. Moraš.”
“A kao drugo?”
Namrštio se. “Morao sam krišom otići – ne bih se smio
vidjeti s tobom. Sigurno se pitaju gdje sam.” Usta su mu
se okrenula. “Valjda bih sada trebao otići da im kažem.”
“Ništa ti njima ne moraš reći”, prosiktala sam.
“Svejedno, hoću.”
Spopala me žestoka ljutnja. “Mrzim ih!”
Jacob me razrogačeno pogledao, iznenađen. “Ne, Bella.
Ne mrzi dečke. Nije za to kriv ni Sam ni niko drugi. Već
sam ti rekao – stvar je u meni. Sam je zapravo... pa,
nevjerojatno kul. Jared i Paul su super, iako je Paul pomalo...
A Embry mi je oduvijek bio prijatelj. Tu se ništa
nije promijenilo – jedino se to nije promijenilo. Jako mi
je krivo zbog svega što sam nekad mislio o Samu...”
Sam je nevjerojatno kul? Strogo sam ga pogledala u
nevjerici, ali ništa nisam rekla.
“Pa zašto me ti onda ne bi smio vidjeti?”, ozbiljno
sam ga upitala.
“Zato što nije sigurno”, promrmljao je, spustivši pogled.
Naglo me spopao strah od njegovih riječi.
Zar on i za to zna? Niko to ne zna osim mene. Ali u
pravu je – gluho je doba noći, savršeno vrijeme za lov.
Jacob ne bi smio biti tu, u mojoj sobi. Ako neko dođe
po mene, moram biti sama.
“Da sam mislio da je... rizik prevelik”, šapnuo je, “ne
bih uopće ni dolazio. Ali, Bella”, opet me pogledao, “dao
sam ti riječ. Nisam pojma imao da će mi biti tako teško
održati je, ali to ne znači da neću pokušati.”
Vidio mi je na licu da ga ne shvaćam. “Nakon onog
glupog filma”, podsjetio me. “Dao sam ti riječ da te nikad
neću povrijediti... A danas popodne stvarno sam je
pogazio, je l’ tako?”
“Znam da nisi tako mislio, Jake. U redu je.”
“Hvala ti, Bella.” Uhvatio me za ruku. “Učinit ću sve
što mogu za tebe, kao što sam ti i obećao.” Odjednom
mi se široko osmjehnuo. Nije to bio onaj moj osmijeh, a
ni Samov, već neka čudna sprega tih dvaju. “Jako bi mi
pomoglo da sama to dokučiš, Bella. Svojski se potrudi.”
Složila sam slabašnu grimasu. “Pokušat ću.”
“A ja ću se pokušati uskoro opet s tobom vidjeti.”
Uzdahnuo je. “A oni će me pokušati odgovoriti.”
“Ne slušaj ih.”
“Pokušat ću.” Odmahnuo je glavom, kao da sumnja
u uspjeh. “Dođi mi reći čim shvatiš o čemu se radi.” Nešto
mu je tada palo na pamet, nešto od čega su mu ruke
zadrhtale. “Ako... ako tako želiš.”
“Zašto se ne bih htjela vidjeti s tobom?”
Lice mu je postalo tvrdo i ogorčeno, sto posto ono
lice koje pripada Samu. “O, mogu se ja sjetiti razloga”,
rekao je grubo. “Slušaj, stvarno moram ići. Možeš mi
učiniti jednu uslugu?”
Samo sam kimnula, preplašena promjenom u njemu.
“Barem me nazovi – ako se ne budeš više htjela vidjeti
sa mnom. Javi mi ako je tako.”
“Neće biti tako – ”
Podigao je ruku, ušutkavši me. “Samo mi javi.
Ustao je i krenuo prema prozoru.
“Ne glupiraj se, Jake”, opomenula sam ga. “Slomit
ćeš nogu. Izađi na vrata. Charlie te neće uloviti.”
“Neću se ozlijediti”, promrsio je, ali okrenuo se prema
vratima. Zastao je dok je prolazio kraj mene, gledajući
me kao da ga nešto oštro probada. Molećivo je
ispružio ruku prema meni.
Uhvatila sam ga za ruku, a on me odjednom cimnuo
– pregrubo – s kreveta, tako da sam silovito naletjela na
njegova prsa.
“Za svaki slučaj”, promrmljao mi je u kosu i zagrlio
me kao medvjed, pa su mi gotovo pukla rebra.

“Ne – mogu – disati!”, propentala sam.
Smjesta me ispustio, držeći me i dalje jednom rukom
oko struka, tako da nisam pala. Gurnuo me, ovaj put
nježnije, natrag na krevet.
“Naspavaj se, Bells. Moraš dobro odmoriti mozak za
ovo. Znam da će ti uspjeti. Potrebno mi je da shvatiš.
Neću te izgubiti, Bella. Ne zbog ovog.”
Jednim se korakom našao na vratima, tiho ih otvorio
i nestao kroz njih. Osluškivala sam hoće li nagaziti na
onu škriputavu stubu, ali ništa se više nije čulo.
Legla sam na krevet, dok mi se u glavi vrtjelo. Bila
sam previše zbunjena, previše iznurena. Sklopila sam oči
da shvatim što se to tu zbiva, a san me progutao tako
naglo da sam se sva smela.
Nije to bio onaj smireni san bez snova za kojim sam
žudjela – naravno da nije. Opet sam se našla u šumi i
počela tumarati njome, kao i uvijek.
Brzo sam shvatila da ovo nije onaj uobičajeni san. Prije
svega, nisam imala potrebu lutati ili tragati; tumarala sam
čisto iz navike, jer to se od mene ovdje obično očekivalo.
Zapravo, to čak nije bila ni ista ona šuma. Miris je bio
drugačiji, a i svjetlo. Nije mirisala po vlažnoj šumskoj zemlji,
već po soli okeana. Nisam vidjela nebo; ipak, činilo
se da je sunčano – krošnje su bile jarkozelene, kao žad.
To je bila šuma kraj La Pusha – blizu tamošnje plaže,
bila sam sigurna u to. Znala sam da ću, ako nađem
plažu, uspjeti vidjeti sunce, pa sam požurila dalje, prema
slabom zvuku valova u daljini.
A onda se tamo stvorio Jacob. Ščepao me za ruku i
povukao natrag prema najcrnijem dijelu šume.
“Jacobe? Što je bilo?”, upitala sam ga. Imao je uplašeno,
dječačko lice, a kosa mu je opet bila divna, zategnuta
u repić na tjemenu. Vukao me iz sve snage, ali opirala
sam se; nisam htjela u mrak.
“Bježi, Bella, moraš pobjeći!”, prestravljeno je prošaptao.
Val déjà vua koji me naglo zapljusnuo bio je tako
snažan da me gotovo probudio.
Sada sam znala odakle mi je ovo mjesto poznato. Bila
sam već ovdje, u jednom drugom snu. Prije milijun godina,
u jednom potpuno drugom životu. Taj sam san sanjala
one noći nakon što sam šetala s Jacobom po plaži,
prve noći nakon što sam saznala da je Edward vampir.
Prisjećanje na taj dan uz Jacoba zacijelo mi je iskopalo
taj san iz dubokih uspomena.
Sad sam bila odvojena od sna, pa sam čekala da se
odvije do kraja. Svjetlost je dopirala do mene s plaže. Za
trenutak će Edward izaći kroz drveće, kože što se blago
presijava, crnih i opasnih očiju. Pozvat će me pokretom
ruke i nasmiješit će se. Bit će lijep kao anđeo, šiljastih i
oštrih zuba...
Ali trčala sam pred rudo. Nešto drugo moralo se prije
toga dogoditi.
Jacob mi je pustio ruku i ciknuo. Počeo se tresti i
trzati, a onda mi je pao na zemlju pred nogama.
“Jacobe!”, vrisnula sam, ali nestao je.
Na njegovu mjestu našao se golemi, crvenkastosmeđi
vuk tamnih, inteligentnih očiju.
San je naglo skrenuo sa svog smjera, kao vlak što
iskače iz tračnica.
Nije to bio isti onaj zvuk o kojemu sam sanjala u
prijašnjem životu. Ovo je bio onaj krupni, riđi vuk koji
se našao tek na pedalj od mene na proplanku, prije samo
tjedan dana. Ovaj vuk bio je pravi div, čudovišan, krupniji
od medvjeda.

Taj vuk napeto se zagledao u mene, nastojeći mi nešto
priopćiti svojim inteligentnim očima. Crnosmeđim,
poznatim očima Jacoba Blacka.
Probudila sam se vrišteći punim plućima.
Gotovo da sam čekala da Charlie ovaj put dođe vidjeti
što je sa mnom. Nisam inače ovako vrištala. Zarila
sam glavu u jastuk i pokušala prigušiti histeriju prema
kojoj je moje vrištanje išlo. Čvrsto sam pritisnula pamuk
u lice, pitajući se ne mogu li također nekako ugušiti
i svoju novu spoznaju.
Ali Charlie nije došao, a ja sam napokon uspjela
ušutkati čudno kreštanje u svome grlu.
Svega sam se sada sjećala – svake riječi koju mi je Jacob
kazao onoga dana na plaži, čak i onoga prije nego što je
spomenuo vampire, “hladne”. Čak i toga prvog dijela.
“Znaš li ijednu našu staru priču o tome odakle smo potekli
– Quileuti, hoću reći?”, upitao me.
“Ne baš”, priznala sam.
“Pa, postoji niz legendi, za neke se čak tvrdi da potječu
iz doba Potopa – Quileuti iz starine navodno su zavezali
kanue za vrhove najvišeg drveća na planini i tako preživjeli,
poput Noe i njegove Arke.” Osmijehom mi je pokazao
kako malo drži do tih predanja. “Druga pak legenda tvrdi
da smo potekli od vukova – i da su nam vukovi još uvijek
braća. Plemenski zakon brani da ih se ubija.
A tu su onda i priče o hladnima.” Glas mu je postao
malo dublji.
“O hladnima?”
“Da. Ima priča o hladnima starih poput legendi o vukovima,
a nekih i mnogo skorijih. Prema legendi, moj vlastiti
pradjed poznavao je nekolicinu. Upravo je on sklopio
pogodbu kojom im je zabranjen pristup na našu zemlju.”
Zakolutao je očima.
“Tvoj pradjed?”, potaknula sam ga.
“Bio je plemenski starješina, kao i moj otac. Znaš, hladni
su prirodni neprijatelji vuka – pa, ne baš vuka, već vukova
koji mogu postati ljudi, poput naših predaka. Vukodlaka,
što bi ti rekla.”
“Vukodlaci imaju neprijatelje?”
“Samo jedne.”
Nešto mi je zapelo u grlu, gušeći me. Pokušala sam to
progutati, ali čvrsto je stajalo ondje, nepokretno. Pokušala
sam to ispljunuti.
“Vukodlak”, procijedila sam.
Da, ta me riječ bila gušila.
Cijeli mi se svijet zanio, okrenuvši se u krivom smjeru
na svojoj osi.
Pa kakvo je ovo mjesto? Zar je moguće da doista postoji
svijet gdje pradavne legende lutaju po rubovima
sićušnih, beznačajnih mjestašaca, odmjeravajući snagu
s mitskim nemanima? Znači li to da se svaka nemoguća
bajka negdje temelji na apsolutnoj istini? Ima li uopće
igdje ičega što je suvislo ili normalno, ili je sve samo
sačinjeno od čarolija i priča o duhovima?
Čvrsto sam se uhvatila za glavu, da mi ne eksplodira.
Mali, suhi glas iz dubine svijesti upitao me u čemu
je zapravo problem. Nisam li već odavno prihvatila postojanje
vampira – a da tada nisam ovako histerizirala?
Upravo tako, htjela sam vriskom uzvratiti glasu. Nije
li jedan mit dovoljan svakome, za cijeli život?
Uostalom, nikad nije bilo trenutka kad nisam bila
potpuno svjesna da je Edward Cullen u svakom pogledu
iznadprosječan. Nije me tako iznenadilo otkriti što je
on – jer je tako očito bio nešto.

Ali Jacob? Jacob, koji je samo Jacob i ništa više od
toga? Moj prijatelj Jacob? Jacob, jedino ljudsko biće s
kojim sam se u životu uspjela zbližiti...
Nije čak ni ljudsko biće.
Oduprla sam se porivu da opet vrisnem.
Što to govori o meni?
Na to sam znala odgovor. On glasi da nešto suštinski
nije u redu sa mnom. Zbog čega bi mi inače život bio
pun likova iz filmova strave? Zbog čega bi mi inače bilo
tako stalo do njih da mi iščupaju goleme komade tijela
ravno iz prsa kad odlutaju svojim mitskim putovima?
U glavi mi se sve vrtjelo i premještalo, preslagujući
se tako da je ono što je prije značilo jedno sada značilo
nešto drugo.
Ne postoji nikakva sekta. Nikad nije ni postojala nikakva
sekta, nikakva banda. Ne, postoji nešto mnogo
gore od toga. Postoji čopor.
Čopor od pet nepojmljivo divovskih, raznobojnih
vukodlaka koji je prošao tik do mene na Edwardovom
proplanku...
Odjednom sam se našla u bezglavoj žurbi. Pogledala
sam na sat – prerano je, ali baš me briga. Moram iz ovih
stopa u La Push. Moram vidjeti Jacoba, da mi kaže da
nisam posve skrenula.
Obukla sam prvu čistu odjeću koja mi je pala pod
ruku, ne trudeći se provjeriti pristaje li, i stuštila se s
kata, grabeći dvije po dvije stube odjednom. Gotovo
sam se sudarila s Charliejem kad sam utrčala u hodnik,
jureći prema vratima.
“Kamo si pošla?”, upitao me, iznenađen koliko i ja
što me vidi. “Znaš li ti koliko je sati?”
“Aha. Moram se otići vidjeti s Jacobom.”
“Mislio sam da je ono sa Samom – ”
“To nije bitno, moram smjesta razgovarati s njim.”
“Prilično je rano.” Namrštio se kad mi se izraz lica
nije promijenio. “Zar ne želiš doručkovati?”
“Nisam gladna.” Riječi su mi izletjele s usana. Priječio
mi je put do izlaza. Došlo mi je da ga naglo zaobiđem
i šmugnem, ali znala sam da bih mu to poslije
morala objasniti. “Brzo se vraćam, okej?”
Charlie se namrštio. “Ravno do Jacobove kuće, dobro?
Bez zaustavljanja putem?”
“Naravno, pa gdje bih se zaustavljala?” Riječi su mi se
međusobno miješale od žurbe.
“Ne znam”, priznao je. “Samo... pa eto, došlo je do
novog napada – opet oni vukovi. Dogodio se vrlo blizu
odmarališta kraj termalnih izvora – ovaj put imamo
svjedokinju. Žrtva je nestala na samo desetak metara od
ceste. Njegova je supruga samo nekoliko minuta poslije
toga, dok je tragala za njim, vidjela golemog sivog vuka
i pobjegla potražiti pomoć.”
Želudac mi je sišao u pete, kao da sam naišla na petlju
na toboganu. “Vuk ga je napao?”
“Nije ostalo ni traga od njega – samo opet malo krvi.”
Charlie me izmučeno pogledao. “Lovočuvari kreću pod
oružjem, uz naoružane dobrovoljce. Mnogi lovci žele se
uključiti – nudi se nagrada za vučija trupla. Znači da će
u šumi sve vrvjeti od oružja, a to me zabrinjava.” Odmahnuo
je glavom. “Kad se ljudi previše uzbude, dođe
do nesreća...”
“Idu pucati u vukove?” Glas mi se strelovito uzdigao
kroz tri oktave.
“A što drugo možemo? Što je bilo?”, upitao me, napetim
mi očima proučavajući lice. Obuzela me nesvjestica;
sigurno sam postala bljeđa nego obično. “Nisi valjda postala
zadrti ekolog, je li?”

Nisam mu mogla odgovoriti. Da me nije gledao, bila
bih stavila glavu među koljena. Smetnula sam s uma nestale
planinare, krvave otiske šapa... Nisam stigla spojiti
te činjenice s prvom spoznajom.
“Čuj, srce, ne daj da te to prepadne. Samo ostani u
mjestu ili na cesti – bez zaustavljanja – okej?”
“Okej”, ponovila sam slabašnim glasom.
“Moram poći.”
Prvi put sam ga dobro pogledala i opazila da nosi
planinarske čizme i pištolj oko pasa.
“Ne ideš valjda i ti u lov na vukove, je li, tata?”
“Moram pripomoći, Bells. Ljudi nam nestaju.”
Opet sam podviknula, sad već gotovo histerično.
“Ne! Ne, ne idi. Previše je opasno!”
“Moram raditi svoj posao, dijete. Nemoj biti tako
pesimistična – bit će sve u redu sa mnom.” Okrenuo se
prema vratima i otvorio mi ih. “Ideš?”
Zastala sam, jer mi se želudac i dalje nelagodno okretao.
Što bih mu mogla reći da ga zaustavim? Bila sam
tako ošamućena da nisam mogla smisliti rješenje.
“Bells?”
“Možda je prerano za odlazak u La Push”, prošaptala
sam.
“Slažem se”, rekao je i iskoračio na kišu, zatvarajući
vrata za sobom.
Čim mi je nestao s pogleda, srušila sam se na pod i
stavila glavu među koljena.
Da odem za Charliejem? Što bih mu rekla?
A što ću s Jacobom? Jacob mi je najbolji prijatelj;
moram ga upozoriti. Ako je on doista – lecnula sam se
i prisilila se da pomislim na tu riječ – vukodlak (a to je
tačno, znam da jest), onda će ljudi pucati u njega! Moram
reći i njemu i njegovim prijateljima da će ih ljudi
pokušati ubiti ako nastave trčati unaokolo kao divovski
vukovi. Moram im kazati da prestanu.
Moraju prestati! Charlie je tamo, u šumi. Hoće li ih
biti briga za to? Upitala sam se... Sve do sada, nestajali su
samo ljudi koji nisu odavde. Znači li to nešto, ili se tako
samo slučajno dogodilo?
Morala sam vjerovati da bi barem Jacoba bilo briga
za to.
Kako bilo da bilo, moram ga upozoriti.
Ili... moram li?
Jacob mi je najbolji prijatelj, ali je li on također čudovište?
Pravo? Zlo? Trebam li ga upozoriti, ako su on
i njegovi prijatelji... ubojice? Ako odlaze hladnokrvno
klati nedužne planinare? Ako su doista stvorenja iz filma
strave u svakom pogledu, ne bi li bilo pogrešno štititi ih?
Bilo je neizbježno da ću morati usporediti Jacoba i
njegove prijatelje s Cullenovima. Obujmila sam grudi,
opirući se svojoj rupi, dok sam mislila na njih.
Jasno, ništa ne znam o vukodlacima. Očekivala bih
nešto sličnije onima iz filmova – velika, kosmata poluljudska
stvorenja, takvo nešto – ako bih išta očekivala.
Tako da ne znam zbog čega idu u lov, zbog gladi, žeđi,
ili pak puke želje za ubijanjem. Teško ih je suditi dok se
to ne zna.
Ali ne može im biti gore od onoga što su Cullenovi
pretrpjeli u želji da budu dobri. Sjetila sam se Esme
– suze su mi potekle kad sam si predočila njezino drago,
ljupko lice – koja je, makar i onako puna majčinske
ljubavi, morala sva postiđena začepiti nos i pobjeći od
mene kad sam prokrvarila. Ne može im biti teže od toga.
Sjetila sam se Carlislea, stoljeća i stoljeća njegovih napora
da prestane mariti za krv, kako bi mogao spašavati
živote kao liječnik. Ništa ne može biti teže od toga.
Vukodlaci su izabrali drugačiji put.
A sada, što da ja izaberem?



Kraj dvanaestog poglavlja!