Knjiga na našem forumu

UVOD

Sva nastojanja da se prikrijemo bila su nam uzaludna.
S ledom u srcu gledala sam ga kako se priprema da
me obrani. Njegova intenzivna usredotočenost nije otkrivala
ni tračak sumnje, iako su bili brojčano premoćni.
Znala sam da ne možemo očekivati pomoć – njegova se
obitelj u ovom trenutku borila za goli život nesumnjivo
isto kao i on za nas dvoje.
Hoću li ikada saznati ishod te druge borbe? Otkriti
ko su bili pobjednici, a ko gubitnici? Hoću li poživjeti
dovoljno dugo da to doznam?
Izgledi za to nisu mi djelovali naročito.
Crne oči, mahnite od žestoke žudnje za mojom smrću,
iščekivale su trenutak kada će mome zaštitniku popustiti
pozornost. Trenutak u kojem ću jamačno umrijeti.
Negdje daleko, vrlo daleko u hladnoj šumi, začulo se
vučije zavijanje.

“Pa?”
“Pa, glavni kandidati za njegovog oca su Quil Ateara
stariji, Joshua Uley ili možda Billy Black. Svi su oni u to
vrijeme bili u braku, naravno.”
“Ne!”, zgranula sam se. Edward je bio u pravu – ovo
je bilo tačno kao u sapunici.
“Sada se Sam, Jacob i Quil pitaju koji od njih ima
polubrata. Svi bi voljeli da to bude Sam, jer njegov otac
nikada nije bio naročit otac. Ali sumnja uvijek ostaje.
Jacob nikad nije mogao pitati Billyja za to.”
“Opa. Kako si uspio toliko toga pohvatati u jednoj noći?”
“Um čopora te opčini. Svi misle zajedno, a u isti mah
i zasebno. Toliko se toga tu može iščitati!”
Zvučao je nezadovoljno, kao da je morao odložiti dobru
knjigu taman prije vrhunca. Nasmijala sam se.
“Čopor je čudesan”, složila sam se. “Čudesan gotovo
kao i ti dok mi pokušavaš odvratiti pozornost.”
Lice mu je opet poprimilo pristojan izraz – savršeno
pokeraški.
“Moram biti na toj čistini, Edwarde.”
“Ne”, rekao je tonom koji nije trpio daljnju raspravu.
U tom mi je trenutku sinula izvjesna mogućnost.
Nije bila stvar toliko u tome da moram biti na čistini.
Samo bih morala biti tamo gdje je i Edward.
Okrutno, optužila sam sebe. Sebično, sebično, sebično!
Nemoj!
Zanemarila sam svoje zdravije nagone. Ipak, nisam
ga mogla gledati kad sam progovorila. Oči su mi se od
grižnje savjesti zalijepile za stol.
“Okej, čuj, Edwarde”, prošaptala sam. “Evo u čemu
je stvar... Već sam jedanput bila poludjela. Znam gdje su
moje granice. I neću moći podnijeti da me opet ostaviš.”
Nisam ga pogledala da vidim kako će reagirati, bojeći
se saznati koliku mu bol nanosim. Ipak, čula sam kako
je naglo udahnuo i potom ušutio. Piljila sam u tamnu
drvenu površinu stola, želeći da mogu nekako povući te
riječi. Ali znajući da ih vjerojatno ne bih povukla. Ne
ako se pokažu uspješnima.
Odjednom me zagrlio i počeo milovati po licu i rukama.
On je tješio mene. Grižnja savjesti rasplamsala
se u meni. Ali prevagnuo je nagon za preživljavanjem.
Edward je nesumnjivo bio ključ mojega opstanka.
“Znaš da nije tako, Bella”, promrmljao je. “Neću biti
daleko, a sve će to brzo završiti.”
“Ne mogu to podnijeti”, ostala sam uporna, ne dižući
pogled. “Da ne znam hoćeš li se vratiti ili ne. Kako da
to preživim, bez obzira na to koliko brzo završilo?”
Uzdahnuo je. “Bit će lako, Bella. Nema razloga za
takva strahovanja.”
“Baš nikakvih?”
“Nikakvih.”
“I svi će dobro proći?”
“Svi”, obećao mi je.
“Znači, nema baš nikakve potrebe da budem na čistini?”
“Naravno da nema. Alice mi upravo kaže da ih je
preostalo tek devetnaest. Lako ćemo mi to riješiti.”
“Tako je – rekao si da će biti tako lako da bi neko
mogao prosjediti cijelu bitku”, ponovila sam njegove sinoćnje
riječi. “Jesi li to stvarno tako mislio?”
“Jesam.”
Imala sam dojam da mi prejednostavno ide – sigurno
shvaća što se sprema.
“Tako lako da bi je ti mogao prosjediti?”
Nakon dugog trenutka šutnje, napokon sam ga pogledala
da vidim kakav izraz ima.
Pokeraško se lice vratilo.
Duboko sam udahnula. “Znači, tačno je ili jedno ili
drugo. Ili je opasnost veća nego što želiš da znam, a u
tom slučaju bi bilo u redu da dođem tamo i pomognem
koliko mogu. Ili... bit će tako lako da će se oni snaći i
bez tebe. Onda, što je od toga tačno?”
Nije mi odgovorio.
Znala sam na što misli – na isto što i ja. Na Carlislea.
Esme. Emmetta. Rosalie. Jaspera. I... prisilila sam se da
pomislim na posljednje ime. Na Alice.
Upitala sam se jesam li neman. Ne onakva kakvom
on sebe smatra, već prava. Onakva kakva nanosi bol ljudima.
Onakva kakva ne poznaje granice kad je u pitanju
nešto što sama želi.
A željela sam ga zadržati na sigurnom, na sigurnom
uza se. Jesam li pritom imala granice onoga što bih bila
u stanju učiniti, što bih bila u stanju žrtvovati? Nisam
baš bila sigurna.
“Ti to tražiš od mene da ih pustim da se bore bez
moje pomoći?”, tiho me upitao.
“Da.” Iznenadila sam se što mu uspijevam smireno
odgovoriti, uza sav jad u sebi. “Ili da me pustiš da budem
ondje. Bilo kako, samo da nas dvoje budemo zajedno.”
Duboko je udahnuo i polako izdahnuo. Obujmio mi je
lice dlanovima, tjerajući me da ga pogledam u oči. Dugo
me samo promatrao. Upitala sam se što on traži u mom
licu, i što to u njemu nalazi. Je li grižnja savjesti ondje jednako
jaka kao i u mome želucu – tako da mi je muka?
Oči su mu se stisnule od neke meni nejasne emocije,
pa je spustio jednu ruku i opet izvadio mobitel.

“Alice”, uzdahnuo je. “Možeš li doći da nakratko budeš
dadilja Belli?” Podigao je obrvu, izazivajući me da
prigovorim toj riječi. “Morao bih porazgovarati s Jasperom.”
Očito je pristala. Spremio je mobitel i vratio se zurenju
u moje lice.
“Što ćeš reći Jasperu?”, prošaptala sam.
“Namjeravam raspraviti o tome da... prosjedim bitku.”
Na licu mu se jasno vidjelo koliko mu je teško izgovoriti
te riječi.
“Žao mi je.”
I bilo mi je žao. Bilo mi je grozno što ga tjeram na
ovo. Ali ne dovoljno da složim hinjeni osmijeh na licu
i kažem mu da samo krene bez mene. Definitivno ne
toliko.
“Ne ispričavaj se”, rekao mi je, osmjehnuvši se vrlo
blago. “Nikad se nemoj bojati da mi povjeriš svoje osjećaje,
Bella. Ako tebi to treba...” Slegnuo je ramenima.
“Ti si mi najbitnija.”
“Nisam to tako mislila – kao da moraš stati na moju
stranu nasuprot svoje obitelji.”
“Znam ja to. Uostalom, to nisi ni tražila. Dala si mi
dvije alternative koje su ti prihvatljive, a ja sam odabrao
onu koja je meni prihvatljiva. Tako bi kompromisi i trebali
funkcionirati.”
Nagnula sam se i oslonila čelo na njegova prsa. “Hvala
ti”, prošaptala sam.
“Uvijek”, odgovorio mi je i poljubio me u kosu. “Kad
god zatreba.”
Dugi se trenutak nismo pomicali. I dalje sam skrivala
lice uz njegovu košulju. Dva su se glasa nadmetala u
meni. Jedan koji je htio biti dobar i hrabar, i drugi koji
je govorio dobrome da samo šuti.
“Ko je treća supruga?”, odjednom me upitao.
“A?”, rekla sam, da dobijem na vremenu. Nisam se
sjećala da sam opet sanjala taj san.
“Sinoć si mrmljala nešto o ‘trećoj supruzi’. Ostalo je
pomalo imalo smisla, ali to više nisam shvaćao.”
“O. Ovaj, da. To je iz jedne priče koju sam čula kraj
krijesa one večeri.” Slegnula sam ramenima. “Očito mi
se zadržala u glavi.”
Edward se odmaknuo od mene i nakrivio glavu, vjerojatno
zbunjen tračkom nelagode u mome glasu.
Prije nego što me stigao upitati, Alice se pojavila na
vratima kuhinje, kisela lica.
“Propustit ćeš cijelo veselje”, prigovorila je.
“Bok, Alice”, pozdravio ju je. Stavio mi je prst pod
bradu i podigao mi lice da me poljubi za rastanak.
“Vratit ću se kasnije večeras”, obećao mi je. “Idem to
riješiti s ostalima, preraspodijeliti obaveze.”
“Okej.”
“Nemaš baš što preraspodijeliti”, rekla je Alice. “Već
sam im rekla. Emmettu je drago.”
Edward je uzdahnuo. “Nego što.”
Izašao je iz kuće, ostavljajući me licem u lice s Alice.
Strogo se zabuljila u mene.
“Žao mi je”, opet sam se ispričala. “Misliš da će vam
zbog ovoga opasnost biti veća?”
Frknula je. “Previše se brineš, Bella. Prerano ćeš osijedjeti.”
“Pa što te onda uzrujava?”
“Edward je tako čangrizav kad ne bude po njegovom.
Samo razmišljam kako će mi izgledati život uz njega u
idućih nekoliko mjeseci.” Složila je facu. “Ako zbog toga
ostaneš pri sebi, neće mi biti žao. Ali voljela bih da možeš
obuzdati taj pesimizam, Bella. Tako je nepotreban.”
“Bi li ti pustila da Jasper ode bez tebe?”, otpovrnula
sam joj.
Alice je napravila grimasu. “To nije isto.”
“Ma jasno da nije.”
“Idi, sredi se”, naredila mi je. “Charlie se vraća kući
za petnaest minuta, a budeš li izgledala ovoliko odrpano,
neće te htjeti opet pustiti van.”
Opa, stvarno sam izgubila cijeli dan. To mi se činilo
kao silna šteta. Bilo mi je drago što neću zauvijek biti
prisiljena tratiti vrijeme na spavanje.
Izgledala sam posve pristojno kad se Charlie vratio
kući – odjevena i lijepo počešljana, služila sam mu večeru
u kuhinji. Alice je sjedila na Edwardovom uobičajenom
mjestu, što je Charlieja oduševilo.
“Pa gdje si ti, Alice! Što ima, srce?”
“Sve je u redu, Charlie, hvala.”
“Vidim da si se napokon izvukla iz kreveta, spavalice”,
rekao mi je kad sam sjela kraj njega, a onda se opet
obratio Alice. “Svi pričaju o tom tulumu koji su sinoć
priredili tvoji. Kladim se da ćeš imati pune ruke posla
oko spremanja.”
Alice je slegnula ramenima. Znajući nju, sve je već
bilo spremljeno.
“Nije mi krivo”, rekla je. “Tulum je bio izvanredan.”
“Gdje je Edward?”, upitao ju je Charlie, pomalo preko
volje. “Pomaže oko spremanja?”
Alice je uzdahnula, a lice joj se ispunilo tragedijom.
Vjerojatno se pretvarala, ali to je izvodila tako savršeno
da nisam mogla biti sigurna. “Ne. Otišao je isplanirati
vikend s Emmettom i Carlisleom.”

“Opet će planinariti?”
Alice je kimnula, odjednom sva ojađena. “Da. Svi idu
osim mene. Uvijek odemo planinariti na kraju školske
godine, da to, recimo, proslavimo, ali ja sam ove godine
odlučila da bih radije otišla u kupovinu nego u brda, a
niko od njih nije htio ostati sa mnom. Napuštena sam.”
Lice joj se stisnulo, poprimivši tako zdvojan izraz
da se Charlie automatski nagnuo prema njoj ispružene
ruke, ne bi li joj kako pomogao. Sumnjičavo sam se zagledala
u nju. Pa što to ona radi?
“Alice, srce, pa dođi nama”, ponudio joj je Charlie.
“Bilo bi ti sigurno grozno samoj u toj velikoj kući.”
Uzdahnula je. Nešto mi je zgnječilo stopalo pod stolom.
“Au!”, pobunila sam se.
Charlie se okrenuo prema meni. “Što je?”
Alice me načas zgroženo pogledala. Bilo mi je jasno
da večeras smatra da vrlo sporo kopčam.
“Nabila sam nožni palac”, promrsila sam.
“O.” Opet je pogledao Alice. “Onda, što kažeš na to?”
Opet mi je nagazila na nogu, ali ovaj put ne baš onoliko
jako.
“Eh, tata, znaš, uvjeti nam zbilja nisu najbolji. Kladim
se da Alice ne bi htjela spavati na mom podu...”
Charlie je stisnuo usne. Alice je opet složila onu
zdvojnu facu.
“Možda bi Bella trebala spavati tamo gore s tobom”,
predložio je. “Čisto dok se tvoji ne vrate.”
“O, bi li htjela, Bella?” Alice mi se žarko osmjehnula.
“Neće ti smetati kupovina sa mnom, je l’ tako?”
“Jasno”, složila sam se. “Kupovina. U redu.”
“Kada odlaze?”, upitao ju je Charlie.
Alice je opet složila facu. “Sutra.”
“Kad hoćeš da ti dođem?”, upitala sam je.
“Nakon večere, valjda”, rekla je, a onda zamišljeno
stavila prst na bradu. “Nemaš nikakvih planova za subotu,
je li? Htjela bih otići u kupovinu izvan grada, a na to
će mi otići cijeli dan.”
“Ne u Seattle”, ubacio se Charlie, mršteći se.
“Naravno da ne”, smjesta se složila Alice, premda
smo obje znale da će Seattle biti itekako siguran u subotu.
“Mislila sam otići u Olympiju, možda...”
“To će ti se svidjeti, Bella.” Charlie se razdragao od
olakšanja. “Da se nasitiš velikoga grada.”
“Aha, tata. Bit će baš super.”
I tako je Alice jednim nehajnim razgovorom raščistila
moju satnicu za bitku.
Edward se vratio nedugo potom. Bez iznenađenja je
prihvatio Charliejeve želje za ugodnim izletom. Izjavio
je da odlaze već u zoru i oprostio se ranije nego inače.
Alice je otišla s njim.
“Pa nisi valjda već pospana”, pobunio se Charlie.
“Malo”, slagala sam.
“Nije čudo da voliš propuštati tulume”, promrsio je.
“Tako ti dugo treba da se oporaviš.”
Gore, na katu, Edward je ležao na mom krevetu.
“Kada se sastajemo s vukovima?”, promrmljala sam
dok sam išla leći do njega.
“Za sat vremena.”
“Drago mi je. Jake i njegovi prijatelji moraju se naspavati.”
“Ne moraju toliko kao ti”, spomenuo mi je.
Prešla sam na drugu temu, pretpostavivši da me namjeravao
nagovoriti da ostanem kod kuće. “Je li ti Alice
rekla da me opet namjerava oteti?”
Iscerio se. “Da ti pravo kažem, nije.”
Zagledala sam se zbunjeno u njega, a on se tiho nasmijao
izrazu mog lica.
“Ja te jedini smijem držati kao taoca, sjećaš se?”, rekao
je. “Alice ide u lov s ostalima.” Uzdahnuo je. “Ja
očito sada ne moram.”
“Ti ćeš me oteti?”
Kimnuo je glavom.
Načas sam razmislila o tome. Bez Charlieja koji
osluškuje iz prizemlja i svako toliko provjerava. I bez
pune kuće budnih vampira s nelagodno osjetljivim sluhom...
Samo on i ja – zaista sami.
“Slažeš se s tim?”, upitao me, zabrinut mojom šutnjom.
“Pa... svakako, izuzev jedne stvari.”
“Koje stvari?” Vidjela sam mu strepnju u očima. Nije
mi to išlo u glavu, ali on nekako i dalje nije bio siguran
u svoju moć nada mnom. Možda bih se trebala jasnije
izraziti.
“Zašto Alice nije rekla Charlieju da odlazite večeras?”,
upitala sam ga.
Nasmijao se od olakšanja.
Put do čistine prijao mi je više nego sinoć. Još me pekla
savjest, još sam se bojala, ali više nisam bila prestravljena.
Mogla sam funkcionirati. Mogla sam gledati dalje
od onoga što stiže, i gotovo vjerovati da će možda sve doista
proći kako treba. Edwardu očito nije smetalo to što
će propustiti bitku... a ja mu zbog toga vrlo teško nisam
mogla vjerovati kad je rekao da će im biti lako. Ne bi on
napustio svoju obitelj da i sâm u to ne vjeruje. Možda je
Alice imala pravo. Možda sam se stvarno previše brinula.

Stigli smo zadnji na čistinu.
Jasper i Emmett već su se hrvali – samo za zagrijavanje,
sudeći prema njihovom smijehu. Alice i Rosalie
ležale su na tvrdom tlu i promatrale ih. Esme i Carlisle
razgovarali su nekoliko metara dalje, približenih glava,
isprepletenih prstiju, ne hajući za ostale.
Noćas je bilo mnogo vedrije. Mjesec je sjao kroz tanke
oblake, pa sam lako vidjela tri vuka što sjede uz rub
prostora za vježbu, široko razmješteni da mogu motriti
iz različitih kutova.
Također sam lako prepoznala Jacoba; bila bih smjesta
razabrala koji je on, čak i da nije podigao glavu i pogledao
prema nama na zvuk našeg nailaska.
“Gdje su ostali vukovi?”, upitala sam se.
“Ne moraju svi biti tu. Jedan bi dostajao, ali Sam nije
imao dovoljno pouzdanja u nas da pošalje samo Jacoba,
iako je Jacob to htio. Quil i Embry su mu uobičajeni...
zamjenici, ti bi ih valjda tako nazvala.”
“Jacob ima pouzdanja u vas.”
Edward je kimnuo glavom. “Pouzdaje se u to da ga
nećemo ubiti. Premda je to više-manje sve.”
“Sudjelovat ćeš večeras?”, upitala sam ga, oklijevajući.
Znala sam da bi to njemu palo gotovo jednako teško kao
što bi meni palo da me ostavi po strani. Možda još i teže.
“Pomoći ću Jasperu kad mu zatreba. Želi ih iskušati u
neravnopravnim okršajima, naučiti ih kako da izađu na
kraj s većim brojem napadača u isti mah.”
Slegnuo je ramenima.
A svjež nalet panike raspršio je moj kratkotrajni osjećaj
sigurnosti.
Usprkos svemu, i dalje su malobrojniji. A ja to samo
pogoršavam.
Zagledala sam se u polje, nastojeći prikriti svoju reakciju.
Nisam smjela tamo pogledati, jer sam se već ionako
trudila lagati sebi, uvjeriti se da će sve ispasti kako bih
ja to htjela. Jer, kad sam silom odmaknula pogled od
Cullenovih – od prizora njihove borbene igre koja će za
samo nekoliko dana postati stvarna i smrtonosna – Jacob
mi je ulovio pogled i osmjehnuo se.
Opet se iscerio onako vučije kao prije, stisnuvši oči
na isti način kao u svojemu ljudskom obličju.
Bilo mi je teško vjerovati da su mi vukodlaci još nedavno
bili strašni – da su me budile more o njima.
Bez pitanja sam znala koji je od druge dvojice Embry,
a koji Quil. Jer Embry je očito bio mršaviji sivi vuk s
tamnim mrljama na leđima koji je tako strpljivo sjedio
i gledao, dok se Quil – zagasito smeđe, čokoladne boje,
svjetlije na licu – neprestano trzao, izgledajući kao da
umire od želje da se priključi vježbanju okršaja. Čak ni
ovakvi, nisu bili nemani. Bili su prijatelji.
Prijatelji koji nisu izgledali ni izdaleka tako neuništivo
kao Emmett i Jasper, brži od napada kobre dok im
se mjesečina ljeska s granitno tvrde kože. Prijatelji koji
očito ne shvaćaju opasnost koja se tu krije. Prijatelji koji
su i dalje donekle smrtni, prijatelji koji mogu krvariti,
prijatelji koji mogu poginuti...
Smirivalo me Edwardovo samopouzdanje, jer je bilo
bjelodano da nije istinski zabrinut za svoju obitelj. Ali, bi li
ga povrijedilo da vukovi nastradaju? Ima li razloga da strepi
ako mu ta mogućnost ne smeta? Edwardovo samopouzdanje
vrijedilo je samo za jedan skup mojih strahovanja.
Pokušala sam se osmjehnuti Jacobu, progutavši knedlu
u grlu. Očito mi nije baš uspjelo.
Jacob je skočio na noge, nepojmljivo okretno u odnosu
na svoju čistu masu, i laganim koracima prišao
Edwardu i meni na rubu zbivanja.
“Jacobe”, pristojno ga je pozdravio Edward.
Jacob ga je prečuo, gledajući tamnim očima u mene.
Spustio je glavu na moju razinu, kao i jučer, i nakrivio je
u stranu. Tiho tuljenje otelo mu se iz njuške.
“Dobro sam”, odgovorila sam mu i bez prijevoda na
koji se Edward spremao. “Samo se brinem, znaš.”
Jacob je i dalje samo gledao u mene.
“Zanima ga zašto”, promrmljao je Edward.
Jacob je zarežao – ne prijeteći, prije srdito – a Edwardu
su se usne trznule.
“Što je?”, upitala sam ga.
“Smatra da su moji prijevodi nepotpuni. Njegova je
puna misao glasila: ‘Baš glupo. Zbog čega se imaš brinuti?’
Skratio sam je, jer sam je smatrao nepristojnom.”
Blijedo sam se osmjehnula, jer mi od strepnje nije
zaista bilo smiješno. “Ima obilje razloga za brigu”, rekla
sam Jacobu. “Na primjer, hrpetina stvarno glupih vukova
mogla bi ozbiljno nastradati.”
Jacob se nasmijao onim kašljucavim lavežom.
Edward je uzdahnuo. “Jasperu bi trebala pomoć. Hoćeš
li se snaći bez prevoditelja?”
“Nekako.”
Edward me čeznutljivo pogledao na trenutak, s izrazom
koji sam teško mogla protumačiti, a onda se okrenuo
od mene i prošetao do mjesta gdje ga je čekao Jasper.
Sjela sam tamo gdje sam bila. Zemlja je bila hladna
i neudobna.
Jacob mi je prišao za korak, a onda me pogledao i
tiho, grleno zacvilio. Prišao mi je još malo bliže.

“Samo ti idi bez mene”, kazala sam mu. “Ne želim
ih gledati.”
Jacob je opet na trenutak nakrivio glavu, a onda potmulo
uzdahnuo i legao na zemlju pokraj mene.
“Stvarno, samo ti idi”, ponovila sam mu. Nije mi odvratio,
samo je spustio glavu na šape.
Pogledala sam uvis, u sjajne srebrne oblake, jer nisam
željela gledati borbu. Mašta mi je ionako imala i više
nego dovoljno goriva. Povjetarac je puhnuo čistinom, i
stresla sam se.
Jacob se pomaknuo bliže meni i prislonio mi svoje
toplo krzno uz lijevi bok.
“Ovaj, hvala”, promrmljala sam.
Nakon nekoliko minuta naslonila sam se na njegovo
široko rame. Tako mi je bilo mnogo udobnije.
Oblaci su se polako kretali nebom, tamneći i svijetleći
kako su gusti dijelovi prelazili preko Mjeseca.
Zamišljeno sam počela provlačiti prste kroz krzno na
njegovom vratu. Ono isto čudno brujanje koje je jučer
ispuštao doprlo mu je iz grla. Zvučalo je nekako nostalgično.
Grublje, neobuzdanije nego kad mačka prede, ali
odisalo je istim osjećajem spokoja.
“Znaš, nikad nisam imala psa”, tiho sam mu rekla.
“Oduvijek sam ga htjela, ali Renée je alergična.”
Jacob se nasmijao; njegovo se tijelo zatreslo poda mnom.
“Zar se baš nimalo ne brineš zbog subote?”, upitala
sam ga.
Okrenuo je divovsku glavu prema meni, da vidim
kako će prevrnuti jednim okom.
“Da bar ja mogu biti tako sigurna.”
Oslonio mi je glavu na nogu i opet počeo brujati. A
meni je od toga doista malčice laknulo.
“Onda, sutra je pred nama poprilično pješačenje, je li.”
Grmnuo je; zvučalo je kao da jedva čeka.
“Možda ćemo dugo pješačiti”, upozorila sam ga.
“Edward ne prosuđuje razdaljine kao normalni ljudi.”
Jacob se opet nasmijao lavežom.
Smjestila sam se dublje u njegovo toplo krzno, oslonivši
glavu na njegov vrat.
Bilo mi je neobično. Premda je bio u tom bizarnom
obličju, ovo mi je djelovalo sličnije odnosu koji smo
Jake i ja nekada imali – lakom, nimalo napornom prijateljstvu,
prirodnom poput udisanja i izdisanja – nego
proteklih nekoliko prilika koje sam provela uz Jacoba
u njegovom ljudskom obličju. Čudno što sam to opet
pronašla ovdje, kad sam mislila da sam to izgubila baš
zato što se pretvorio u vuka.
Ubitačne igre nastavile su se na čistini, a ja sam samo
gledala kroz izmaglicu u Mjesec.

20. KOMPROMIS

Sve je bilo spremno.
Spakirala sam se za dvodnevni boravak kod “Alice” i
stavila torbu na suvozačko mjesto kamioneta. Ulaznice za
koncert dala sam Angeli, Benu i Mikeu. Mike je odlučio
povesti Jessicu, čemu sam se i nadala. Billy je posudio barku
staroga Quila Ateare i pozvao Charlieja da prije popodnevne
utakmice otiđu ribariti na pučini. Collin i Brady,
najmlađi vukodlaci, ostat će štititi La Push – premda još
djeca, obojica tek trinaestogodišnjaci. Svejedno, Charlie
će biti na sigurnijem nego svi koji ostanu u Forksu.
Učinila sam sve što sam mogla. Pokušala sam to prihvatiti
i ne misliti na ono što je izvan moje moći, barem
noćas. Ovako ili onako, sve će to završiti za četrdeset
osam sati. Ta me misao gotovo smirila.
Edward je zatražio da se opustim, i namjeravala sam
dati sve od sebe da tako i bude.
“Bar noćas, možemo li pokušati zaboraviti na sve
osim tebe i mene?”, zamolio me s punom silinom pogleda
svojih očiju. “Kao da nikad nemam dovoljno takvih
sati. Moram biti s tobom. Samo s tobom.”
Nije mi bilo teško pristati na taj zahtjev, premda sam
znala da mi je mnogo lakše reći da ću zaboraviti na svoje
strahove, nego to i učiniti. Druge su mi stvari sada bile
na umu. Znala sam da imamo priliku cijelu ovu noć
provesti sami, što će mi pomoći.
Neke su se stvari doista promijenile.
Na primjer, bila sam spremna.
Bila sam spremna priključiti se njegovoj obitelji i njegovom
svijetu. Strah, grižnja savjesti i tjeskoba koje sam
sada osjećala dale su mi to do znanja. Imala sam priliku
posvetiti se tome – dok sam promatrala Mjesec kroz
oblake, oslonjena o vukodlaka – i znala sam da me više
neće obuzeti panika. Kad nas idući put nešto snađe, bit
ću spremna. Bit ću im od koristi, a ne na teret. Nikad
više neće morati birati između mene i svoje obitelji. Bit
ćemo partneri, kao Alice i Jasper. Idući put ću i ja učiniti
svoje.
Bila sam voljna pričekati da mi mač prestane visiti
nad glavom, da time zadovoljim Edwarda. Ali to više
nije bilo nužno. Bila sam spremna.
Nedostajalo je samo jedno.
Jedno, jer neke se stvari nisu promijenile, uključujući
moju očajničku ljubav prema njemu. Imala sam dovoljno
vremena da razmislim o posljedicama oklade Jaspera
i Emmetta – da shvatim što bih sve bila voljna izgubiti
zajedno sa svojom ljudskošću, kao i ono čega se ne želim
odreći. Znala sam koje ću ljudsko iskustvo ustrajno zahtijevati
prije nego što prestanem biti ljudska.
Znači, neke smo stvari noćas trebali riješiti. Nakon svega
što sam vidjela u protekle dvije godine, nisam više vjerovala u
pojam nemoguće. Trebat će više od njega da me sada zaustavi.
Dobro, ruku na srce, bit će to vjerojatno mnogo složenije.
Ali svejedno sam odlučila pokušati.
Usprkos mojoj odlučnosti, nije me iznenadilo što se i
dalje uzrujavam dok sam se vozila dugim putom do njegove
kuće – nisam znala kako da izvedem to što namjeravam,
a to mi je zajamčilo ozbiljan rad živaca. Sjedio je na suvozačkom
mjestu i trudio se ne smješkati mojoj sporoj vožnji.
Čudilo me što nije odlučio sâm sjesti za upravljač. Večeras
je, izgleda, drage volje htio napredovati mojom brzinom.
Bio je mrak kad smo stigli do kuće. Svejedno, travnjak
je sjao pod svjetlošću sa svih prozora.
Čim sam ugasila motor, našao se na mojim vratima
i otvorio mi ih. Jednom me rukom izvukao iz kabine, a
drugom izvadio moju torbu s poda kamioneta i prebacio
je preko svog ramena. Usnama je pronašao moje kad
sam čula kako nogom zatvara vrata kamioneta iza mene.
Ne prekidajući poljubac, zanjihao me, podigao u naručje
i ponio prema kući.
Zar su ulazna vrata već bila otvorena? Nisam znala.
Ipak, našli smo se unutra, a meni se vrtjelo u glavi. Morala
sam se prisjetiti da bih trebala disati.
Ovo me ljubljenje nije uplašilo. Nije to bilo kao
prije, kad sam mogla osjetiti kako mu se strah i panika
probijaju kroz samokontrolu. Usne mu sada nisu bile zabrinute,
već gorljive – činio mi se uzbuđen kao i ja zato
što se večeras možemo posvetiti tome što smo zajedno.
Nekoliko me minuta samo ljubio, dok smo stajali na
ulazu; djelovao mi je manje suzdržano nego inače, hladnih,
harnih usana na mojima.

Počela sam osjećati suzdržani optimizam. Možda i
neće biti tako teško dobiti ono čemu se nadam.
Ne, naravno da će biti baš upravo tako teško.
Tiho se zahihotao i odgurnuo od sebe, zadržavši me
ispružene ruke.
“Dobro došla kući”, rekao mi je mekih, toplih očiju.
“To mi lijepo zvuči”, kazala sam bez daha.
Nježno me spustio na noge. Čvrsto sam ga zagrlila,
odbijajući ostaviti imalo mjesta između nas.
“Imam nešto za tebe”, rekao je, onako nehajno.
“O?”
“Ono iz druge ruke, sjećaš se? Rekla si mi da je to
dopušteno.”
“A da, tačno. Čini mi se da sam ti to stvarno rekla.”
Zahihotao se na moje oklijevanje.
“Gore je, u mojoj sobi. Da ti donesem?”
U njegovoj sobi? “Jasno”, složila sam se i vrlo prepredeno
ispreplela prste s njegovima. “Hajdemo.”
Sigurno je jedva čekao da mi dade moj ne-poklon, jer
mu ljudska brzina nije bila dovoljna. Opet me podigao
u naručje i gotovo odletio stubištem u svoju sobu. Odložio
me na vratima i šmugnuo u plakar.
Vratio se prije nego što sam uspjela zakoraknuti, ali
zanemarila sam ga i otišla na golemi zlatni krevet, sjela
na rub i kliznula na sredinu. Sklupčala sam se, ruku obavijenih
oko koljena.
“Okej”, progunđala sam. Sad kad sam se našla gdje
želim, smjela sam malo oklijevati. “Daj mi ga.”
Edward se nasmijao.
Popeo se na krevet i sjeo do mene, a srce mi je počelo
neravnomjerno tući. Ponadala sam se da će on to pripisati
nekakvoj reakciji na to što primam njegove poklone.
“Iz druge ruke”, strogo me podsjetio. Podigao mi je
lijevo zapešće s noge i samo na trenutak dotaknuo srebrnu
narukvicu. Zatim mi je vratio ruku.
Oprezno sam je pregledala. Na lancu je, preko puta
vuka, sada visio briljantan, srcolik kristal. Bio je izbrušen
u milijun sitnih ploha, pa se presijavao čak i pod
slabom svjetiljkom. Zgranuto sam udahnula.
“Pripadao je mojoj majci.” Slegnuo je ramenima, kao
da to nije ništa. “Naslijedio sam podosta takvih tričarija.
Neke sam dao Esme i Alice. Tako da ovo očito ni na koji
način nije nešto naročito bitno.”
Sažalno sam se osmjehnula na njegovo uvjeravanje.
“Ali mislim da mi odgovara”, nastavio je. “Tvrd i hladan.”
Nasmijao se. “Duginih preljeva na suncu.”
“Zaboravio si na najvažniju sličnost”, promrmljala
sam. “Prekrasan je.”
“Moje je srce jednako tako tiho”, zamišljeno je rekao.
“Ono također pripada tebi.”
Okrenula sam zapešće, da srce zasvjetluca. “Hvala ti.
I na jednom i drugom.”
“Ne, hvala tebi. Laknulo mi je što si tako lako prihvatila
dar. To ti je i dobra praksa.” Široko se iscerio.
Zavukla sam glavu pod njegovu ruku i privila se uz
njega. Vjerojatno bi mi bilo slično da sam se privila uz
Michelangelova Davida, osim što me ovo savršeno mramorno
stvorenje zagrlilo i privuklo sebi.
To mi je djelovalo kao dobar početak.
“Možemo li porazgovarati o nečemu? Bilo bi mi drago
da se za početak riješiš predrasuda.”
Načas je oklijevao. “Dat ću sve od sebe”, pristao je,
postavši oprezan.
“Ovime ne kršim nijedno pravilo”, obećala sam mu.
“Riječ je isključivo o tebi i meni.” Nakašljala sam se.
“Dakle... Zadivilo me koliko smo lako sinoć postigli
kompromis. Mislim da bih rado primijenila isto načelo
na jednu drugačiju situaciju.” Upitala sam se zašto sam
tako službena. Sigurno zbog živaca.
“Oko čega bi voljela pregovarati?”, upitao me sa smiješkom
u glasu.
Stala sam se upinjati da nađem baš prave riječi za
početak.
“Slušaj kako ti srce brzo tuče”, promrmljao je. “Treperi
kao krila kolibrija. Jesi li dobro?”
“Ma super.”
“Onda samo izvoli, molim”, potaknuo me.
“Pa, prvo bih, valjda, htjela razgovarati s tobom o
cijeloj toj gluposti oko bračnog uvjeta.”
“To je samo tebi glupost. Što ti tu nije jasno?”
“Zanima me... je li to mogući predmet pregovora?”
Edward se namrštio, sav se uozbiljivši. “Već sam učinio
daleko najveći ustupak – pristao sam ti oduzeti život
usprkos vlastitim načelima. A to bi mi trebalo dati pravo
na pokoji kompromis s tvoje strane.”
“Ne.” Odmahnula sam glavom, trudeći se da mi lice
ostane pribrano. “Taj dio je iza nas. Ovdje ne raspravljamo
o mojim... obnovama. Htjela bih uglaviti neke
druge pojedinosti.”
Sumnjičavo me odmjerio. “A na koje si to pojedinosti
konkretno mislila?”
Stala sam oklijevati. “Pojasnimo najprije tvoje preduvjete.”
“Dobro znaš što ja hoću.”
“Brak.” Izgovorila sam tu riječ kao prostotu.
“Da.” Široko se osmjehnuo. “Za početak.”
Zgranutost mi je pokvarila pažljivo složen izraz lica.
“Ima još?”
“Pa”, rekao je, a na licu mu se vidjelo da kalkulira.
“Ako si ti moja supruga, onda je sve što je moje ujedno
i tvoje... poput novca za školarinu. Tako da s Dartmouthom
ne bi bilo nikakvog problema.”
“Još nešto? Kad već pričaš koješta?”
“Ne bih se bunio protiv malo vremena.”
“Ne. Neću ti dati vremena. Dogovor tu smjesta pada u
vodu.”
Čeznutljivo je uzdahnuo. “Samo godinu-dvije?”
Odmahnula sam glavom, tvrdoglavo stisnuvši usne i
namrštivši se. “Prijeđi na sljedeće.”
“To je sve. Osim ako ne želiš porazgovarati o voznom
parku...”
Široko se osmjehnuo kad sam se zgrozila, a onda me
uhvatio za ruku i počeo mi se poigravati prstima.
“Nisam shvatio da želiš još nešto osim toga da i sama
postaneš neman. Silno me zanima što bi to moglo biti.”
Glas mu je bio tih i blag. Teško bih opazila prizvuk napetosti
da ga nisam tako dobro poznavala.
Zastala sam, gledajući u njegovu ruku na mojoj. I dalje nisam
znala kako bih počela. Osjećala sam njegove oči na sebi i
bojala se pogledati u njega. Krv mi je polako počinjala žariti lice.
Studenim mi je prstima pomilovao lice. “Rumeniš?”,
iznenađeno me upitao. Nisam podigla pogled. “Molim
te, Bella, nesnosna mi je ova neizvjesnost.”
Ugrizla sam se za usnu.
“Bella.” Glas mu je postao prijekoran, podsjećajući
me da mu je teško kada držim svoje misli za sebe.
“Pa, malo me brine... ono poslije”, priznala sam mu,
napokon ga pogledavši.

Osjetila sam kako mu se tijelo napinje, ali glas mu je
bio blag i baršunast. “Što te to brine?”
“Ma kad ste svi vi tako uvjereni da će mi poslije toga,
biti jedino stalo do toga da pokoljem sve žive u mjestu”,
priznala sam mu, a on se lecnuo od mog odabira riječi.
“A ja se bojim da će me ta gungula tako obuzeti da ja više
neću biti ja... i da neću... da te neću željeti onako kao što
te želim sada.”
“Bella, taj dio ne traje dovijeka”, potvrdio mi je.
Nije shvaćao poantu.
“Edwarde”, rekla sam sva nervozna, piljeći u pjegicu
na svom zapešću. “Htjela bih nešto učiniti prije nego što
prestanem biti ljudska.”
Pričekao je da nastavim. Nisam. Lice mi je bilo krajnje
zažareno.
“Što god želiš”, potaknuo me, jedva čekajući odgovor
i uopće ga ne sluteći.
“Obećavaš?”, promrsila sam. Znala sam da ga neću
dobiti na njegove riječi, ali nisam mogla odoljeti.
“Da”, rekao je. Vidjela sam mu iskrenost i zbunjenost
u očima. “Reci mi što želiš, pa ćeš to i dobiti.”
Osjećala sam se nevjerojatno nelagodno i debilno.
Bila sam previše nevina – što je, jasno, i bila poanta ove
rasprave. Nikako mi nije išla zavodljivost. Morat ću se,
očito, zadovoljiti rumenilom i ukočenošću.
“Tebe”, promrmljala sam gotovo nesuvislo.
“Tvoj sam.” Osmjehnuo se, i dalje ne shvaćajući. Nastojao
me gledati u oči, a ja sam se opet okrenula.
Duboko sam udahnula i primaknula mu se. Kleknula
sam na krevetu, zagrlila ga oko vrata i poljubila.
Uzvratio mi je poljubac, zbunjeno ali željno. Usne
su mu bile nježne na mojima, a bilo mi je jasno da su
mu misli negdje drugdje – da pokušava dokučiti na što
smjeram. Odlučila sam mu pomoći u tome.
Ruke su mi blago drhtale kad sam ga pustila iz zagrljaja.
Spustila sam mu prste niz vrat do ovratnika. Drhtanje
mi nije pomagalo dok sam mu ga užurbano pokušavala
otkopčati, prije nego što me spriječi.
Usne su mu se ukočile, a ja sam praktički čula kako
su mu moje riječi i moja djela škljocnule u glavi.
Smjesta me odgurnuo od sebe, s teškim negodovanjem
na licu.
“Razumno se ponašaj, Bella.”
“Obećao si mi – što god želim”, podsjetila sam ga
bez nade.
“Nema rasprave o tome.” Strogo me gledao dok je
kopčao dva gumba koja sam mu uspjela otkopčati.
Čvrsto sam stisnula zube.
“Nego što da ima”, zarežala sam. Uhvatila sam svoju
bluzu i trzajem otkopčala gornji gumb.
Ščepao me za zapešća i stisnuo mi ih uz bokove.
“Kažem da nema”, rekao je suho.
Počeli smo se strijeljati pogledima.
“Htio si da ti kažem”, napomenula sam mu.
“Mislio sam da će to biti nešto iole realno.”
“Znači, ti možeš tražiti koju god bedastoću hoćeš –
brak, recimo – ali ja ne smijem ni spomenuti što – ”
Dok sam držala tiradu, skupio mi je ruke, sputao ih
samo jednom svojom i stavio mi drugu preko usta.
“Ne.” Lice mu je bilo tvrdo.
Duboko sam udahnula da se smirim. A kako mi je
ljutnja počela jenjavati, osjetila sam nešto drugo.
Trebalo mi je malo da shvatim zašto sam opet spustila
pogled i iznova porumenjela – zašto mi je u trbuhu
nelagodno, zašto mi oči previše suze, zašto mi je odjednom
došlo da pobjegnem odavde.
Oblio me osjećaj odbijenosti, nagonski i snažan.
Znala sam da je to nerazumno. U drugim mi je prilikama
jasno dao do znanja da je moja sigurnost jedini
razlog. No nikad se još nisam dovela u ovako ranjiv položaj.
Mrko sam gledala zlatni jorgan boje njegovih očiju
i nastojala odagnati refleksni zaključak da sam neželjena,
da ne mogu biti željena.
Edward je uzdahnuo. Premjestio mi je ruku s usta
pod bradu i podigao mi lice, da ga moram pogledati.
“I što sad?”
“Ništa”, promumljala sam.
Pomno mi je promotrio lice, dok sam se neuspješno
pokušavala oteti njegovom pogledu. Čelo mu se naboralo,
a lice mu je poprimilo užasnut izraz.
“Jesam li te povrijedio?”, zgranuto me upitao.
“Nisi”, slagala sam.
Tako brzo da nisam bila sigurna kako se to uopće
dogodilo, našla sam se u njegovu zagrljaju, lica ušuškana
njegovim ramenom i dlanom, dok mi je palcem nježno
milovao obraz.
“Znaš zbog čega te moram odbiti”, šapnuo mi je.
“Znaš da i ja tebe želim.”
“Je li?”, prošaptala sam glasom punim sumnje.
“Pa naravno, bleso jedna prekrasna i preosjetljiva.”
Kratko se nasmijao, a onda mu se glas ohladio. “Zar te
ne žele svi? Imam dojam da se iza mene stvara red, da
se nadmeću za prvenstvo, da samo čekaju da dovoljno
teško pogriješim... Previše si poželjna za vlastito dobro.”
“Ko je tu blesav?” Sumnjala sam da bi iko doživio
nešto nespretno, ukočeno i nevješto kao poželjno.

“Moram li razaslati peticiju da mi povjeruješ? Da ti
kažem čija bi imena bila na vrhu tog popisa? Znaš ih
nekolicinu, ali ima i onih koji bi te možda iznenadili.”
S grimasom sam odmahnula glavom uz njegova prsa.
“Samo me nastojiš zbuniti. Vratimo se mi temi.”
Uzahnuo je.
“Reci mi ako sam nešto pogrešno shvatila.” Pokušala
sam zvučati objektivno. “Tvoji zahtjevi su brak” – nisam
mogla izreći tu riječ a da ne složim facu – “plaćanje
moje školarine, više vremena, a ni brži auto ne bi bio
naodmet.” Podigla sam obrve. “Jesam li sve navela? To je
pozamašan popis.”
“Samo je ono prvo zahtjev.” Jedva se suzdržavao da
ne prasne u smijeh. “Ostalo su tek molbe.”
“A moj jedini, samotni mali zahtjev je – ”
“Zahtjev?”, upao mi je u riječ, odjednom se opet uozbiljivši.
“Da, zahtjev.”
Stisnuo je oči.
“Stupanje u brak ne pada mi nimalo lako. Neću popustiti
ako ne dobijem nešto zauzvrat.”
Sagnuo mi se do uha. “Ne”, svileno je šapnuo. “To
sad nije moguće. Kasnije, kad budeš manje lomljiva.
Budi strpljiva, Bella.”
Pokušala sam mu odgovoriti čvrsto i razložno. “Ali
u tome i jest problem. Neće biti isto kad budem manje
lomljiva. Ja neću biti ista! Ne znam ko ću tada biti.”
“I dalje ćeš biti Bella”, obećao mi je.
Namrštila sam se. “Ako toliko zastranim da poželim
ubiti Charlieja – da budem spremna Jacobu ili Angeli
popiti krv, ako dođem u priliku – kako bi to moglo biti
tačno?”
“Proći će. I sumnjam da ćeš biti spremna popiti pasiju
krv.” Teatralno se zgrozio na tu pomisao. “Čak i kao
novorođenoj, bila bi ti odviše neukusna.”
Zanemarila sam njegov pokušaj promjene teme. “Ali
to će uvijek biti ono što najviše želim, zar ne?”, izazivala
sam ga. “Krv, krv, i opet krv!”
“Činjenica da si i dalje živa dokazuje da to nije istina”,
napomenuo mi je.
“Nakon više od osamdeset godina”, podsjetila sam
ga. “Samo, mislila sam tjelesno. Znam da ću umno moći
biti svoja... nakon nekog vremena. Ali čisto tjelesno –
uvijek ću, više od svega, biti žedna.”
Nije mi odgovorio.
“Znači, bit ću drugačija”, zaključila sam, ne naišavši
na otpor. “Jer ovog trena tjelesno te želim više od svega.
Više od hrane ili vode ili kisika. Umno su mi prioriteti
malo razumnije složeni. Ali tjelesno...”
Okrenula sam glavu i poljubila ga u dlan.
Duboko je udahnuo. Iznenadilo me što je to zvučalo
pomalo nemirno.
“Bella, mogao bih te ubiti”, prošaptao je.
“Mislim da ne bi.”
Edward je suzio oči. Podigao mi je ruku s lica i brzo
iza sebe dohvatio nešto što nisam uspjela vidjeti. Začulo
se prigušeno krckanje, a madrac se zanjihao pod nama.
U ruci mu se našlo nešto tamno; pokazao je mojim
znatiželjnim očima o čemu se radi. Bio je to metalni
cvijet, jedna od ruža koje su resile stupove i baldahin željeznog
okvira njegovog kreveta. Na trenutak je stisnuo
šaku, blago svinuvši prste, a onda ju je opet otvorio.
Šutke mi je pokazao stisnuti, kvrgavi komad crne kovine.
Bio je oblikovan prema njegovoj šaci, kao gruda
plastelina koju je stisnulo dijete. Nakon pola sekunde,
metal mu se na dlanu rasuo u crni pijesak.
Strogo sam ga pogledala. “Nisam na to mislila. Već
znam koliko si jak. Nisi morao lomiti namještaj.”
“Na što si onda mislila?”, mračno me upitao i bacio
željezni pijesak u zid u kutu; rasuo se uz zvuk kiše.
Čvrsto mi je promatrao lice dok sam nastojala sročiti
objašnjenje.
“Očito ne na to da me nisi fizički u stanju ozlijediti,
ako poželiš... Prije na to da me ne želiš ozlijediti... i to do
te mjere da mislim da to nikad ne bi ni mogao.”
Počeo je odmahivati glavom i prije nego što sam završila.
“Možda to ne bi tako ispalo, Bella.”
“Možda”, prezirno sam rekla. “Nemaš nimalo više
pojma o tome nego ja.”
“Upravo tako. Misliš li ti da bih se ikada htio izložiti
takvom riziku kad si ti u pitanju?”
Zagledala sam mu se u oči. Nisam u njima opazila ni
traga kompromisa, ni nagovještaja neodlučnosti.
“Molim te”, napokon sam zdvojno prošaptala. “To
je sve što želim. Molim te.” Poraženo sam sklopila oči,
očekujući brzo i konačno ne.
Ali nije mi odmah odgovorio. Oklijevala sam u nevjerici,
zapanjeno zamijetivši da opet nemirno diše.
Otvorila sam oči i vidjela da mu se lice razdire.
“Molim te?”, opet sam prošaptala, a srce mi je počelo
brže tući. Riječi su nespretno potekle iz mene kad sam
požurila iskoristiti iznenadnu nesigurnost u njegovim
očima. “Ne trebaju mi nikakva jamstva. Ako ne prođe
kako treba, pa, onda je to to. Samo dopusti da pokušamo...
samo da pokušamo. A ja ću ti dati ono što želiš”,
ishitreno sam mu obećala. “Udat ću se za tebe. Pustit ću
te da mi platiš Dartmouth, neću se ni buniti protiv mita
za moj upis. Možeš mi čak kupiti brzi auto, ako te to
veseli! Samo... molim te.”
Čvršće me stisnuo ledenim rukama, a usne su mu se
našle na mom uhu; stresla sam se od njegovog hladnog
daha. “Ovo je nesnosno. Toliko sam ti toga htio dati – a
ti odlučiš zatražiti ovo. Shvaćaš li ti koliko mi teško pada
da te odbijam kad me ovako preklinješ?”
“Onda me nemoj odbijati”, zadihano sam mu predložila.
Nije mi odgovorio.
“Molim te”, pokušala sam opet.
“Bella...” Polako je odmahnuo glavom, ali to mi se
nije činilo niječno dok su mu lice i usne prelazili preko
moga grla. Činilo mi se prije kao predaja. Srce, koje mi
je već brzo tuklo, mahnito je zabubnjalo.
Opet sam iskoristila prednost koliko sam mogla. Kad
je okrenuo lice prema mojemu u svojim sporim, neodlučnim
kretnjama, brzo sam se okrenula u njegovu zagrljaju
i usnama dosegnula njegove. Rukama mi je ščepao
lice, a ja sam pomislila da će me opet odgurnuti od sebe.
Prevarila sam se.
Usta mu nisu bila nježna; u kretnjama njegovih usana
sad se našao posve novi naboj nedoumice i očaja. Čvrsto
sam ga zagrlila oko vrata, a njegovo je tijelo spram moje
odjednom pregrijane kože postalo hladnije nego ikada
prije. Zadrhtala sam, ali ne od te studeni.
Nije me prestao ljubiti. Ja sam se prva morala odmaknuti,
da dođem do daha. Čak i tada usne mu nisu sišle
s moje kože, samo su mi prešle na vrat. Ushit pobjede
neobično me zanio; osjetila sam se moćno. Hrabro.

Ruke mi više nisu bile nesigurne; ovaj put sam mu lako
raskopčala košulju i prstima prešla preko savršenih površina
njegovih ledenih prsa. Bio je prelijep. Koju je ono
riječ maloprije rekao? Nesnosno – upravo tako. Njegova
mi je ljepota bila nesnosna...
Opet sam mu privukla usta na svoja. Djelovao mi je
jednako željno. Jednom mi je rukom i dalje držao lice, a
drugu mi čvrsto ovijao oko struka, stišćući me čvršće uza
se. Zbog toga sam malo teže uspjela dosegnuti gumbe na
vlastitoj košulji, ali to mi ipak nije bilo nemoguće.
Okovi od hladnog željeza sapeli su mi zapešća i podigli
mi ih nad glavu, koja se nekako našla na jastuku.
Opet mi je prislonio usne na uho. “Bella”, prišapnuo
mi je toplim, baršunastim glasom. “Prestani se pokušavati
svući, najljepše te molim.”
“Hoćeš sâm to obaviti?”, zbunjeno sam ga upitala.
“Neću noćas”, tiho mi je odgovorio. Sporije mi je
ljubio obraz i rub čeljusti; sve hitnje je nestalo.
“Edwarde, nemoj – ”, krenula sam se usprotiviti.
“Ne kažem da neću”, smirio me. “Samo kažem da
neću noćas.”
Razmislila sam o tome dok mi se disanje usporavalo.
“Daj mi jedan dobar razlog zašto bi noćas bilo teže nego
bilo koje druge noći.” Još uvijek sam bila bez daha, tako
da je ozlojeđenost u mom glasu zvučala manje upečatljivo.
“Nisam ja od jučer.” Zahihotao mi se na uho. “Što
misliš, ko je od nas dvoje manje voljan drugome dati
ono što želi? Upravo si se obećala udati za mene prije
nego što prođeš kroz promjenu, ali ako ti večeras popustim,
što mi jamči da već ujutro nećeš otrčati ravno
Carlisleu? Ja se – očito – mnogo manje ustručavam oko
toga da ti dadem što želiš. I zato... budi prva.”
Glasno sam, srdito izdahnula. “Prvo se moram udati
za tebe?”, upitala sam ga u nevjerici.
“Takav je dogovor – uzmi ili ostavi. Kompromis, sjećaš
se?”
Čvrsto me zagrlio i počeo ljubiti na način koji bi trebalo
zakonom zabraniti. Previše uvjerljivo – to je bila
prinuda, prisila. Pokušala sam zadržati bistru glavu... i
doživjela trenutan i potpun neuspjeh.
“Mislim da je to stvarno loš dogovor”, procijedila
sam kad mi je dao da dođem do daha.
“Ne iznenađuje me što tako misliš.” Iscerio se. “Kad
ti je samo jedno na umu.”
“Odakle sad ovo?”, potužila sam se. “Mislila sam da
se dobro držim – bar noćas – a sad, odjednom – ”
“Zaručena si”, dovršio je.
“Fuj! Molim te, nemoj to izgovarati naglas.”
“Zar ćeš pogaziti riječ?”, upitao me, odmaknuvši se
da mi vidi lice. Imao je pomalo posprdan izraz. Izgledao
je kao da ga sve ovo zabavlja.
Prostrijelila sam ga pogledom, nastojeći zanemariti
reakciju svojeg srca na njegov osmijeh.
“Je li?”, uporno me priupitao.
“Gah!”, prostenjala sam. “Ne. Neću. Jesi li sada sretan?”
Zaslijepio me osmijehom. “Izuzetno.”
Opet sam prostenjala.
“Zar nisi baš nimalo sretna?”
Prije nego što sam mu stigla odgovoriti, opet me poljubio.
Opet pretjerano uvjerljivo.
“Pomalo”, priznala sam mu kad sam došla do riječi.
“Ali ne zato što se udajem.”
Još jedanput me poljubio. “Imaš li dojam da sve ovo
ide naopako?”, nasmijao mi se na uho. “S tradicionalne
strane, zar ne bi ti trebala zastupati moju stranu, a ja
tvoju?”
“Nema mnogo tradicionalnih strana kad smo ti i ja
u pitanju.”
“Tačno.”
Opet me poljubio, i nastavio sve dok mi srce nije
počelo prebrzo tući i dok se nisam sva zajapurila.
“Slušaj, Edwarde”, prepredeno sam promrmljala kad
je zastao da me poljubi u dlan. “Rekla sam ti da ću se
udati za tebe, i hoću. Obećavam ti. Kunem ti se. Ako
hoćeš, potpisat ću to vlastitom krvlju.”
“Nije smiješno”, prošaptao je usnama prislonjenim
uz unutrašnju stranu moga zapešća.
“Želim ti reći ovo – neću te prevariti, nipošto. Toliko
me valjda poznaješ. Znači, zaista nemamo zašto čekati.
Posve smo sami – koliko to često bude? – a ti si već priredio
ovaj vrlo velik, udoban krevet...”
“Ne noćas”, ponovio je.
“Zar nemaš povjerenja u mene?”
“Naravno da imam.”
Rukom koju mi je i dalje ljubio uhvatila sam mu lice
i podigla ga tako da mu vidim izraz.
“U čemu je onda problem? Nije da nisi znao da ćeš
na koncu pobijediti.” Namrštila sam se i promrsila:
“Kad uvijek pobijediš.”
“Samo ne želim riskirati”, smireno je rekao.
“Ima tu još nešto”, pretpostavila sam, stišćući oči. U
licu mu je bilo suzdržanosti, tračka nekog tajnog poriva
koji je nastojao sakriti nehajnim držanjem. “Ne namjeravaš
li ti to slučajno pogaziti riječ?”
“Ne”, svečano mi je obećao. “Kunem ti se, pokušat
ćemo. Nakon što se udaš za mene.”

Odmahnula sam glavom i tmurno se nasmijala. “Od
ovoga se osjećam kao negativac u melodrami – koji suče
brkove dok smišlja kako da oduzme čast nekoj sirotici.”
Načas me oprezno pogledao, a onda brzo spustio glavu
i prislonio usne na moju ključnu kost.
“U tome je stvar, zar ne?” Oteo mi se kratak smijeh,
više zgranut nego veseo. “Ti to nastojiš sačuvati svoju
čast!” Prekrila sam usta da prigušim hihot koji je uslijedio.
Riječi su bile tako... staromodne.
“Ne, ludice”, promrmljao mi je u rame. “Nastojim
sačuvati tvoju. A ti mi to nevjerojatno otežavaš.”
“Ma ti stvarno znaš reći – ”
“Da te nešto pitam”, brzo mi je upao u riječ. “Već
smo razgovarali o tome, ali udovolji mi. Koliko ljudi u
ovoj sobi ima dušu? Priliku da dospije u raj, ili u ono što
već postoji nakon ovog života?”
“Dvoje”, smjesta sam mu odgovorila žestokim glasom.
“U redu. Možda je to tačno. E sad, svijet je pun nesloge
u tom pogledu, ali velika većina smatra da u tom
cilju valja slijediti izvjesna pravila.”
“Vampirska ti pravila nisu dovoljna? Želiš razbijati
glavu još i ljudskim pravilima?”
“Ne može škoditi.” Slegnuo je ramenima. “Za svaki
slučaj.”
Oštro sam ga pogledala stisnutih očiju.
“Sada je, jasno, za mene možda već prekasno, čak i
ako si u pravu što se moje duše tiče.”
“Ne, nije”, ljutito sam mu se usprotivila.
“Većina velikih vjerskih sustava prihvaća zapovijed
‘Ne ubij’. A ja sam ubio mnoge, Bella.”
“Samo one zle.”
Slegnuo je ramenima. “Možda se to računa, a možda
i ne. Ali ti nisi nikoga ubila – ”
“Barem koliko ti znaš”, promrsila sam.
Osmjehnuo se, ali inače je zanemario upadicu. “I dat
ću sve od sebe da te sačuvam od te napasti.”
“U redu. Ali nismo raspravljali oko ubijanja ljudi”,
podsjetila sam ga.
“Tu vrijedi isto načelo – jedina je razlika u tome što
sam bar u tom području jednako besprijekoran kao i ti.
Zar ne može ostati bar jedno pravilo koje nisam prekršio?”
“Jedno?”
“Znaš da sam krao, lagao, žudio... čast je sve što mi je
preostalo.” Izvijeno se osmjehnuo.
“Ja cijelo vrijeme lažem.”
“Da, ali ti lažeš tako nevješto da se to baš i ne računa.
Niko ti ne vjeruje.”
“Stvarno se nadam da tu nisi u pravu – jer inače
Charlie samo što nije upao ovamo s punim pištoljem.”
“Charlie je sretniji kad se pretvara da ti vjeruje. Radije
će sam sebi lagati, nego provjeravati.” Iscerio mi se.
“Ali za čim si ti ikada žudio?”, sumnjičavo sam ga
upitala. “Kad sve već imaš.”
“Žudio sam za tobom.” Osmijeh mu se smračio. “Nisam
te imao prava poželjeti – ali svejedno sam se usudio
uzeti te. I gledaj što je sada nastalo od tebe! Pokušavaš
zavesti vampira.” Teatralno se zgrozio.
“Ne možeš žudjeti za onime što imaš”, obavijestila
sam ga. “Nego, zar se ti to ne brineš za moju čast?”
“Tačno. Ako ja više ne mogu ući... Pa, proklet bio –
oprosti na izrazu – ako dadem da i tebe spriječe.”
“Ne možeš me natjerati da odem nekamo gdje tebe
neće biti”, zavjetovala sam mu se. “To je moja definicija
pakla. Uostalom, imam lako rješenje za sve to: hajde da
nikada ne umremo, u redu?”
“Zvuči vrlo jednostavno. Zašto se ja nisam toga sjetio?”
Smješkao mi se dok nisam ljutito frknula i odustala.
“Znači, to je to. Nećeš spavati sa mnom do braka.”
“Tehnički, nikada neću moći spavati s tobom.”
Prevrnula sam očima. “Jako zrelo, Edwarde.”
“Ali, izuzev te sitnice, da, tačno si to shvatila.”
“Mislim da imaš prikriveni motiv.”
Nedužno je raširio oči. “Još jedan?”
“Znaš da ćeš tako ubrzati stvari”, optužila sam ga.
Pokušao je da se ne osmjehne. “Samo jednu stvar
želim ubrzati, a ostale mogu pričekati dovijeka... ali u
tome su, to je tačno, tvoji nestrpljivi ljudski hormoni
moji najsnažniji saveznici u ovom trenutku.”
“Ne mogu vjerovati da pristajem na ovo. Kad se sjetim
Charlieja... i Renée! Možeš li zamisliti što će Angela
pomisliti? Ili Jessica? Gah. Već ih čujem kako me ogovaraju.”
Pogledao me podignute obrve, a znala sam i zašto.
Kakve veze ima što će govoriti o meni, kad uskoro odlazim
i ne vraćam se? Zar sam stvarno tako preosjetljiva da
ne bih mogla podnijeti da me nekoliko tjedana gledaju
iskosa i postavljaju mi značajna pitanja?
Možda me to ne bi tako tištalo da nisam znala da bih
i sama vjerojatno tračala s jednakim prezirom kao i sve
one da se neka druga od nas odluči udati već ovog ljeta.
Gah. Udati već ovog ljeta! Stresla sam se.
S druge strane, možda me to ne bi tako tištalo da me
nisu odgojili da se stresem na pomisao o braku.

Edward me prekinuo u uzrujavanju. “Ne mora to
biti veliki događaj. Ne trebaju mi ceremonije. Nećeš to
nikome morati reći, ni ništa promijeniti. Možeš obući
stare traperice, jer ćemo otići u Las Vegas, u kapelicu
gdje se može vjenčati iz auta. Samo želim da službeno
pripadneš samo meni i nikom drugom.”
“Kao da može službenije”, promrsila sam. Ali opis
nije zvučao baš strašno. Rastužila bi se samo Alice.
“To ćemo još vidjeti.” Spokojno se osmjehnuo. “Pretpostavljam
da ne želiš sada svoj prsten.”
Morala sam progutati knedlu da mogu progovoriti.
“Tačno pretpostavljaš.”
Nasmijao se izrazu mog lica. “To je u redu. Stavit ću
ti ga ja uskoro na prst.”
Mrko sam ga pogledala. “To kažeš kao da ga već
imaš.”
“Pa imam”, rekao je bez stida. “Spreman sam ti ga
silom dati čim prvi put poklekneš.”
“Nevjerojatan si.”
“Želiš li ga vidjeti?”, upitao me. Tekući topaz njegovih
očiju odjednom je zasjao od uzbuđenja.
“Ne!”, podviknula sam, reagirajući refleksno. Smjesta
sam požalila. Snuždio se, jedva primjetno. “Osim ako
mi ga baš ne želiš pokazati”, ispravila sam se. Stisnula
sam zube da prikrijem nelogični strah.
“Nema problema”, slegnuo je ramenima. “Mogu se
strpiti.”
Uzdahnula sam. “Pokaži mi taj prokleti prsten,
Edwarde.”
Odmahnuo je glavom. “Ne.”
Jednu dugu minutu samo sam mu proučavala lice.
“Molim te”, tiho sam ga upitala, iskušavajući svoje
novootkriveno oružje. Vršcima prstiju nježno sam mu
dotaknula lice. “Molim te, mogu li ga vidjeti?”
Stisnuo je oči. “Najopasnije si stvorenje koje sam u
životu susreo”, promrsio je. Ali ustao je i nehotice graciozno
kleknuo kraj stolića uz uzglavlje. Za tren oka vratio
se na krevet, sjeo do mene i stavio mi jednu ruku na
rame. U drugoj je držao crnu kutijicu. Položio ju je na
moje lijevo koljeno.
“Onda izvoli, pogledaj”, rekao je odsječno.
Nepotrebno sam se skanjivala oko te diskretne kutijicu,
ali nisam ga htjela opet povrijediti, pa sam nastojala
da mi se ruka ne trese. Površina je bila glatka od crnog
satena. Prešla sam prstima po njoj, oklijevajući.
“Nisi se previše istrošio, je li? Nemoj mi reći istinu,
ako jesi.”
“Nisam se uopće istrošio”, smirio me. “Također je
iz druge ruke. Taj prsten je moj otac dao mojoj majci.”
“O.” Iznenađenje mi je proželo glas. Uhvatila sam
poklopac palcem i kažiprstom, ali nisam ga otvorila.
“Pomalo je zastario, pretpostavljam.” Isprika mu je
zvučala šaljivo. “Staromodan, baš kao i ja. Mogu ti dati
i nešto suvremenije. Nešto od Tiffanyja?”
“Volim staromodne stvari”, promumljala sam i podigla
poklopčić s oklijevanjem.
Smješten u crni saten, prsten Elizabeth Masen presijavao
se pri mutnom svjetlu. Bio je urešen dugim ovalom s
kosim redovima svjetlucavih okruglih kamenova. Obruč
je bio zlatan – nježan i uzak. Zlato je tvorilo nježnu mrežu
oko dijamanata. Nikad još nisam vidjela iole sličan prsten.
Ne razmišljajući, pomilovala sam blistave dragulje.
“Kako je lijep”, promrmljala sam iznenađeno sebi u
bradu.
“Sviđa ti se?”
“Prekrasan je.” Slegnula sam ramenima, praveći se da
me ne zanima. “Kako da mi se ne sviđa?”
Zahihotao se. “Vidi pristaje li ti.”
Stisnula sam lijevu šaku.
“Bella”, uzdahnuo je. “Ne namjeravam ti ga zalemiti
za prst. Samo ga isprobaj, da vidim treba li ga podesiti.
Nakon toga ga slobodno odmah skini.”
“Pa dobro”, progunđala sam.
Posegnula sam prema prstenu, ali njegovi su me dugi
prsti preduhitrili. Uhvatio mi je lijevu ruku i stavio mi
prst na prstenjak. Ispružio mi je ruku, i oboje smo pogledali
oval što mi se ljeska spram kože. Nije mi bilo
tako grozno kako sam se bojala da će mi biti kad ga
stavim.
“Savršeno pristaje”, suzdržano je kazao. “Drago mi
je – sad ne moram ići draguljaru.”
Čula sam mu prizvuk neke gorljive emocije u naoko
nehajnom glasu, i pogledala sam ga. To mu se vidjelo i
u očima, usprkos pažljivo složenoj nezainteresiranosti u
izrazu lica.
“Sviđa ti se, je li?”, sumnjičavo sam ga upitala, protegnula
prste i požalila što nisam slomila lijevu ruku.
Slegnuo je ramenima. “Jasno”, rekao je, i dalje nehajno.
“Vrlo ti lijepo pristaje.”
Zagledala sam mu se u oči, ne bih li razaznala što to
ključa tik ispod površine. Pogledao je i on mene, a lažni
je nehaj odjednom nestao. Blistao je – anđeosko mu je
lice sjalo od radosti i likovanja. Izgledao je tako veličanstveno
da sam ostala bez daha.
Prije nego što sam stigla povratiti taj dah, stao me ushićeno
ljubiti. Zavrtjelo mi se u glavi kad je odmaknuo
usne da mi šapne na uho – ali njegovo je disanje bilo
neravnomjerno baš kao i moje.
“Da, sviđa mi se. Pojma nemaš koliko.”
Nasmijala sam se, blago dašćući. “Vjerujem ti.”
“Smijem li nešto učiniti?”, promrmljao je, čvršće me
zagrlivši.
“Što god želiš.”
Ali onda me pustio i sišao s kreveta.
“Što god, osim toga”, požalila sam se.
Samo me uhvatio za ruku da i sama ustanem. Ozbiljno
je stao preda me i stavio mi ruke na ramena.
“Eto, htio bih ovo izvesti kako treba. Molim te, molim
te ne zaboravi da si već pristala na to. Nemoj mi sada
ovo pokvariti.”
“O, ne”, zgranula sam se kad je kleknuo na jedno
koljeno.
“Budi dobra”, promrmljao je.
Duboko sam udahnula.
“Isabella Swan?” Pogledao me kroz nemoguće duge
trepavice mekim, ali nekako i dalje žarko zlatnim očima.
“Obećavam da ću te voljeti zauvijek – svakoga dana
vječnosti. Hoćeš li se udati za mene?”
Imala sam mnogo odgovora na to, nekih nimalo lijepih,
a i nekih odurnije patetičnih i romantičnih nego što
je on vjerojatno i sanjao. Da se ne sramotim ni jednima
ni drugima, prošaptala sam: “Da.”
“Hvala ti”, jednostavno je rekao. Uzeo mi je lijevu
ruku i poljubio mi svaki vršak prsta, a onda i prsten koji
je sada postao moj.

21. TRAGOVI

Bilo mi je grozno utrošiti čak i mrvicu noći na san,
ali to je bilo neizbježno. Sunce je sjalo kroz stakleni zid
kad sam se probudila, a oblačići su prebrzo hitali nebom.
Vjetar je njihao krošnje, sve dok mi se nije učinilo
da će se cijela šuma raspasti.
Ostavio me da se obučem, a meni je bilo drago što
mi je tako dao priliku da razmislim. Moj se sinoćnji plan
nekako uspio sasvim izjaloviti, pa sam se morala suočiti
s posljedicama. Premda sam mu vratila onaj prsten iz
druge ruke u prvoj prilici kad sam to mogla izvesti tako
da ga pritom ne povrijedim, imala sam dojam da mi je
lijeva šaka teža, kao da je prsten i dalje na njoj, samo
nevidljiv.
To mi ne bi smjelo smetati, uvjeravala sam se. Nije
to ništa – kratki put do Vegasa. Nadmašit ću i stare traperice
– obući ću donji dio stare trenerke. Ceremonija
svakako ne bi smjela potrajati naročito dugo; ne više od
petnaest minuta, u najgorem slučaju, je l’ tako? A to
mogu izdržati.
A on će, kada to prođe, morati ispuniti svoju stranu
pogodbe. Usredotočit ću se na to i zaboraviti ostalo.
Rekao je da nikome to ne moram povjeriti, pa sam ga
namjeravala držati za riječ. Naravno, bila sam vrlo glupa
što se nisam sjetila Alice.
Cullenovi su stigli kući oko podneva, uživljeni u zadatak.
To me vratilo u silinu onoga što se sprema.
Činilo mi se da je Alice neobično loše volje. Pripisala
sam to njezinom uzrujavanju zbog toga što se normalno
osjeća, jer prvo što je rekla Edwardu bila je pritužba na
suradnju s vukovima.
“Mislim” – složila je facu kad je priznala da nije sigurna
– “da biste se morali spremiti za hladno vrijeme,
Edwarde. Ne vidim gdje ste tačno, jer popodne odlazite
s onim psom. Ali oluja koja stiže djeluje mi naročito ozbiljna
upravo u tom cijelom području.”
Edward je kimnuo glavom.
“U brdima će padati snijeg”, upozorila ga je.
“Jao, snijeg”, promrsila sam sebi u bradu. Pa juni je,
za ime svega.
“Obuci jaknu”, rekla mi je Alice. Zvučala je neprijazno,
što me iznenadilo. Pokušala sam iz njezinog lica
otkriti što joj je, ali okrenula mi je leđa.
Pogledala sam Edwarda, a on se smješkao; to što je
tištalo Alice njega je zabavljalo.
Edward je imao više nego dovoljno velik izbor planinarske
opreme – rekvizita kojima je oponašao ljude;
Cullenovi su bili dobri kupci u Newtonovoj trgovini.
Stavio je u naprtnjaču vreću za spavanje punjenu paperjem
mali šator i nekoliko paketa dehidrirane hrane
– iscerivši se kad sam se namrštila na njih.
Alice je dolutala u garažu dok smo bili tamo, šutke
gledajući Edwardove pripreme. Nije hajao za nju.
Kad se spakirao, Edward mi je pružio svoj mobitel.
“Hajde, nazovi Jacoba i kaži mu da ćemo biti spremni
za njega otprilike za sat vremena. Zna gdje se trebamo
naći.”
Jacob nije bio kod kuće, ali Billy mi je obećao da će
zvati po kućama sve dok ne uspije naći vukodlaka koji bi
mogao prenijeti poruku.
“Ne brini se ti za Charlieja, Bella”, rekao je Billy. “Ja
svoj dio u ovome držim pod kontrolom.”
“Da, znam da će Charlie biti u redu.” Nisam bila
jednako sigurna za njegovog sina, ali nisam to dodala.
“Da bar mogu sutra biti s ostalima”, zahihotao se tužno
Billy. “Nije lako biti starac, Bella.”
Potreba za borbom očito je ključna karakteristika Y-
-kromozoma. Svi su oni isti.
“Lijepo se provedi s Charliejem.”
“Sretno, Bella”, odgovorio mi je. “I... prenesi to i,
ovaj, Cullenovima u moje ime.”
“Hoću”, obećala sam mu, iznenađena tom gestom.
Kad sam vratila mobitel Edwardu, opazila sam da on
i Alice vode nekakav nijemi razgovor. Zurila je u njega
molećivim očima. On se mrštio prema njoj, nezadovoljan
onime što ona traži.
“Billy vam je poželio sreću.”
“Velikodušno od njega”, rekao je Edward, odmičući
se od nje.
“Bella, molim te, možemo li nasamo porazgovarati?”,
hitro me zamolila Alice.
“Spremaš mi se otežati život više nego što je neophodno,
Alice”, upozorio ju je Edward kroz zube. “Stvarno
bi mi bilo draže da nije tako.”
“Ne radi se tu o tebi, Edwarde”, otpovrnula mu je.
Nasmijao se. Nešto mu je u njezinom odgovoru bilo
smiješno.
“Pa nije”, ostala je uporna Alice. “To je ženska stvar.”
Namrštio se.
“Pusti je da porazgovara sa mnom”, kazala sam mu.
Zanimalo me o čemu se radi.
“Eto ti ga na”, promrsio je. Opet se nasmijao – napola
ljutito, napola posprdno – i išetao iz garaže.
Okrenula sam se zabrinuto prema Alice, ali nije me
ni pogledala. Još uvijek je bila loše volje.
Otišla je do svog poršea i sjela na haubu, sva snuždena.
Otišla sam za njom i naslonila se na branik.
“Bella?”, upitala me Alice tihim glasom, primaknuvši
mi se i sklupčavši kraj mene. Zvučala je tako zdvojno da
sam je obgrlila oko ramena da je nekako utješim.
“Što je bilo, Alice?”
“Zar me ne voliš?”, upitala me istim tim tužnim tonom.
“Naravno da te volim. Dobro to znaš.”
“Zašto te onda vidim kako krišom odlaziš u Vegas i
udaješ se a da me nisi pozvala?”
“O”, promrsila sam, a obrazi su mi se zarumenjeli.
Bilo mi je jasno da sam je ozbiljno povrijedila, pa sam
se brže-bolje stala pravdati. “Znaš da ne volim veliku
pompu. A ionako je to Edward predložio.”
“Ne zanima me ko je to predložio. Kako si mi to mogla
napraviti? Takvo što očekujem od Edwarda, ali ne od
tebe. Volim te kao da si mi rođena sestra.”
“Alice, ti meni i jesi sestra.”

“Riječi!”, zarežala je.
“Pa dobro, slobodno pođi i ti. Neće ti biti naročito
zanimljivo.”
Na licu joj je i dalje bila grimasa.
“Što sad?”, oštro sam je upitala.
“Koliko me voliš, Bella?”
“Zašto?”
Molećivo me pogledala. Duge, crne obrve podigle su
joj se u sredini i skupile, a kutovi usana zadrhtali. Srce
mi se slamalo što je vidim takvu.
“Molim te, molim te, molim te”, prošaptala je. “Molim
te, Bella, molim te – ako me stvarno voliš... Molim
te, daj da ti organiziram vjenčanje.”
“Ajoj, Alice!”, prostenjala sam, odmaknula se od nje i
stala uspravno. “Ne! Nemoj mi to raditi.”
“Ako me stvarno, iskreno voliš, Bella.”
Prekrižila sam ruke na prsima. “To je tako nepošteno.
A Edward mi je već prodao jednu takvu foru.”
“Kladim se da bi Edwardu bilo draže da to izvedeš na
tradicionalan način, makar ti on to nikada ne bi rekao.
A Esme – pomisli samo što bi to njoj značilo!”
Prostenjala sam. “Radije bih se nasamo suočila s novorođenima.”
“Cijelo bih ti desetljeće bila dužnik.”
“Cijelo bi mi stoljeće bila dužnik!”
Oči su joj zasjale. “Ti to pristaješ?”
“Ne! Ne želim da bude tako!”
“Od tebe će se samo tražiti da prijeđeš nekoliko metara
i onda ponoviš svećenikove riječi.”
“Gah! Gah, gah!”
“Molim te?” Stala je poskakivati u mjestu. “Molim
te, molim te, molim te, molim te, molim te?
“Ovo ti, nikada, nikada neću oprostiti, pa čak ni
tada, Alice.”
“Jej!”, ciknula je i pljesnula ručicama.
“Nisam pristala!”
“Ali pristat ćeš”, zapjevala je.
“Edwarde!”, viknula sam i ljutito krenula iz garaže.
“Znam da nas slušaš. Dolazi ovamo.” Alice je išla odmah
za mnom, plješćući i dalje.
“Baš ti hvala, Alice”, rekao je jetko Edward, pojavivši
se iza mene. Okrenula sam se da mu kažem što ga ide, ali
bio je sav tako zabrinut i uzrujan da nisam mogla izreći
svoje prigovore. Umjesto toga, samo sam mu se bacila u
zagrljaj, skrivajući lice, da zbog ljutitih suza u očima ne
pomisli da plačem.
“Vegas”, obećao mi je Edward u uho.
“Ne dolazi u obzir”, rekla je Alice, likujući. “Bella mi
to nikada ne bi napravila. Znaš, Edwarde, koji put me
razočaraš kao brat.”
“Ne budi zločesta”, prigovorila sam joj. “On me pokušava
usrećiti, za razliku od tebe.”
“I ja te pokušavam usrećiti, Bella. Samo što ja bolje
znam što će tebe usrećiti... dugoročno. Zahvalit ćeš mi
se na ovome. Možda ne u idućih pedeset godina, ali jednog
dana, definitivno.”
“Nisam mislila da ću doživjeti dan kad ću se htjeti
kladiti protiv tebe, Alice, ali svanuo je.”
Nasmijala se onim svojim srebrnkastim smijehom.
“Onda, hoćeš li mi pokazati prsten?”
Sva sam se zgrozila kad mi je uhvatila lijevu ruku, a
onda je jednakom brzinom ispustila.
“Ha. Vidjela sam ga kako ti ga stavlja... Zar mi je
nešto promaknulo?”, upitala se. Usredotočila se na pola
sekunde, mršteći se, prije nego što je odgovorila na vlastita
pitanja. “Ne. Vjenčanje i dalje vrijedi.”
“Bella ne voli nositi nakit”, objasnio je Edward.
“Kao da je još jedan dijamant bitan? Dobro, na prstenu
ih je mnogo, ali kad već nosiš jedan – ”
“Dosta, Alice!”, naglo ju je prekinuo Edward. Prostrijelio
ju je... baš vampirskim očima. “Žuri nam se.”
“Nije mi jasno. Što si to rekla o dijamantima?”, upitala
sam je.
“Poslije ćemo o tome”, rekla je Alice. “Edward ima
pravo – bolje da krenete. Morate postaviti zamku i podići
šator prije nego što naiđe oluja.” Namrštila se, a
lice joj je bilo zabrinuto, gotovo uplašeno. “Ne zaboravi
ponijeti kaput, Bella. Izgleda da će biti... nepojmljivo
hladno za ovo doba godine.”
“Već sam ga ponio”, potvrdio joj je Edward.
“Lijepo se provedite noćas”, rekla nam je na rastanku.
Do čistine smo išli dvaput dulje nego inače; Edward
je pošao zaobilazno, da moj miris ne bude ni blizu traga
koji će Jacob prikrivati. Nosio me u naručju, s kabastom
naprtnjačom na mom starom mjestu.
Zastao je na najdaljem kraju čistine i postavio me na
noge.

“U redu. Samo se prošetaj na sjever i dodiruj što više
toga možeš. Alice mi je pružila jasnu sliku puta kojim
će oni proći, pa nam neće trebati dugo da naiđemo na
njega.”
“Na sjever?”
Osmjehnuo se i pokazao mi pravi smjer.
Odlutala sam u šumu, ostavljajući bistru žutu svjetlost
neobično sunčanog dana na čistini. Možda se Alicino
mutno viđenje prevarilo u pogledu snijega. Nadala
sam se da jest. Bilo je dosta vedro, iako je vjetar silovito
hujao na otvorenome. Među drvećem je bilo mirnije,
ali uvelike prehladno za juni – ruke su mi se ježile čak i
u majici dugih rukava s debelim džemperom preko nje.
Hodala sam polako, povlačeći prste preko svega u blizini:
grube kore drveća, rosne paprati, kamenja obraslog
mahovinom.
Edward je ostao uz mene, hodajući naporedo sa
mnom na razdaljini od dvadesetak metara.
“Je li dobro ovako?”, doviknula sam mu.
“Savršeno je.”
Nešto mi je palo na pamet. “Je li ovako bolje?”, upitala
sam ga kad sam prošla rukom kroz kosu i uhvatila
nekoliko otpalih vlasi. Položila sam ih preko paprati.
“Da, to će doista pojačati trag. Ali ne moraš čupati
kosu, Bella. Bit će dovoljno.”
“Imam malo viška.”
Pod krošnjama je bilo tmurno, pa mi je bilo krivo što
ne mogu ići bliže Edwardu i držati ga za ruku.
Uglavila sam još jednu vlas u slomljenu granu koja
mi se ispriječila na putu.
“Ne moraš pustiti Alice da bude po njezinom, znaš”,
kazao je Edward.
“Bez brige. Ipak te neću ostaviti pred oltarom.”
Mračno sam slutila da će sve ispasti kako Alice hoće,
zato što je bila bezobzirna kad bi nešto željela, a i zato
što me uvijek mogla dobiti na grižnju savjesti.
“Ne brinem se ja zbog toga. Htio bih da ovo bude
ono što ti želiš.”
Suspregnula sam uzdah. Povrijedila bih ga kad bih
mu rekla istinu – da mi zaista nije bitno, jer se tu ionako
radi o različitim stupnjevima grozote, što se mene tiče.
“Pa, čak i da bude po njezinom, ne mora to biti ništa
veliko. Samo mi. Emmett može dobiti svećenički certifikat
preko interneta.”
Zahihotala sam se. “To stvarno zvuči bolje.” Ne bi mi
se činilo naročito službeno kad bi Emmett čitao bračne
zavjete, a to bi bila prednost. Ali teško bih se suzdržavala
od smješkanja.
“Vidiš”, rekao je sa smiješkom. “Uvijek postoji kompromis.”
Trebalo mi je neko vrijeme da stignem do mjesta gdje
će vojska novorođenih nedvojbeno naići na moj trag, ali
Edward ni jednog trenutka nije izgubio strpljenje zbog
moje sporosti.
Morao me malo više voditi pri povratku, da prijeđem
isti put. Meni je sve to izgledalo isto.
Stigli smo gotovo do čistine kad sam pala. Vidjela
sam široki prostor pred sobom, pa sam vjerojatno zato
previše požurila i zaboravila paziti kamo stajem. Uspjela
sam se pridržati prije nego što sam zveknula glavom u
prvo drvo, ali pod lijevom rukom mi se slomila grančica
i zarila ravno u dlan.
“Ajoj! Ma, prekrasno”, promrsila sam.
“Jesi li dobro?”
“Bez brige. Ostani tamo. Krvarim. Odmah će prestati.”
Nije me poslušao. Stvorio se kraj mene prije nego što
sam stigla dovršiti rečenicu.
“Imam pribor za prvu pomoć”, rekao je, skidajući
naprtnjaču. “Slutio sam da bi mi mogao zatrebati.”
“Nije strašno. Mogu se sama snaći – ne moraš se dovoditi
u neugodnost.”
“Nije mi neugodno”, smireno je rekao. “Evo – daj da
ti je dezinficiram.”

“Čekaj malo, upravo mi je nešto drugo palo na pamet.”
Ne gledajući krv i dišući na usta, čisto da mi želudac
ne reagira, pritisnula sam dlan o obližnji kamen.
“Što ti to radiš?”
“Jasper će se oduševiti”, promrmljala sam u bradu.
Krenula sam natrag prema čistini, pritišćući dlan o sve
na putu. “Kladim se da će ih ovo stvarno izbezumiti.”
Edward je uzdahnuo.
“Zadrži dah”, kazala sam mu.
“Bez brige. Samo mislim da pretjeruješ.”
“Ovo je jedino što mi dopuštate. Pa da bar to izvedem
kako treba.”
Uto smo prošli kroz posljednje drveće. Puštala sam
da mi ozlijeđena ruka prelazi preko paprati.
“Pa, i jesi”, potvrdio mi je Edward. “Novorođeni će
biti sasvim izvan sebe, a Jaspera će tvoja predanost itekako
zadiviti. A sad, daj mi da ti se pobrinem za dlan
– uprljala si ozljedu.”
“Pusti, ja ću, molim te.”
Uhvatio mi je ruku i pregledao je sa smiješkom. “Ovo
mi više ne smeta.”
Pažljivo sam ga promatrala dok je čistio brazgotinu,
ne bih li opazila neki znak nelagode. Nastavio je ravnomjerno
udisati i izdisati, s istim blagim smiješkom na
usnama.
“Zašto ti ne smeta?”, napokon sam ga upitala, kad mi
je zagladio zavoj preko dlana.
Slegnuo je ramenima. “Prevladao sam to.”
“Ti si to... prevladao? Kada? Kako?” Pokušala sam se
prisjetiti kad je posljednji put zadržavao dah u mojoj blizini.
Uspjela sam se samo sjetiti nesretne proslave svojeg
rođendana prošlog septembra.
Edward je stisnuo usne, kao da traži prave riječi. “Proživio
sam puna dvadeset četiri sata uvjeren da si mrtva,
Bella. To je promijenilo moje gledanje na mnogo toga.”
“Je li to promijenilo i način na koji ti mirišem?”
“Nipošto. Ali... nakon što sam doživio kako je to kad
mislim da sam te izgubio... reakcije su mi se promijenile.
Cjelokupno moje biće kloni se svakog postupka koji bi
opet mogao izazvati takvu bol.”
Nisam znala što bih mu rekla na to.
Osmjehnuo se na izraz mog lica. “Valjda bi se to moglo
nazvati vrlo poučnim iskustvom.”
Vjetar je tada prohujao čistinom, tako da mi je kosa
zavijorila oko lica, i sva sam se stresla.
“U redu”, rekao je i opet zavukao ruku u naprtnjaču.
“Obavila si svoje.” Izvukao je moju debelu zimsku jaknu
i pridržao mi je da uvučem ruke u rukave. “Sada to više
nije do tebe. Idemo kampirati!”
Nasmijala sam se hinjenom oduševljenju u njegovom
glasu.
Uhvatio me za previjenu ruku – druga mi je bila još
gora, i dalje u udlazi – i poveo na drugi kraj čistine.
“Gdje ćemo se naći s Jacobom?”, upitala sam ga.
“Upravo ovdje.” Mahnuo je prema drveću pred nama
upravo kada je Jacob oprezno iskoračio iz tmine.
Ne znam zašto me iznenadilo što je u ljudskom liku.
Ne znam zašto sam očekivala velikog riđeg vuka.
Jacob mi je opet izgledao krupniji – bez sumnje zato
što sam to očekivala; zacijelo sam se nesvjesno nadala
vidjeti manjega Jacoba iz svojih uspomena, opuštenog
prijatelja koji nije sve tako komplicirao. Držao je ruke
prekrižene na golim prsima, i jaknu u jednoj ruci. Promatrao
nas je bezizražajnim očima.
Edwardu su se usne spustile u kutovima. “Sigurno je
postojao bolji način da ovo izvedemo.”
“Sada je prekasno”, mračno sam promrsila.
Uzdahnuo je.
“Hej, Jake”, pozdravila sam ga kad smo se približili.
“Bok, Bella.”
“Zdravo, Jacobe”, rekao je Edward.
Jacob je zanemario pristojnost, uživljen u zadatak.
“Kamo da je odvedem?”
Edward je izvadio kartu iz džepića na boku naprtnjače
i pružio mu ga. Jacob ga je rasklopio.
“Sada smo tu”, rekao je Edward i ispružio ruku da
mu pokaže tačno mjesto. Jacob je nagonski ustuknuo od
njegove ruke, a onda se primirio. Edward se pretvarao da
to ne primjećuje.
“A vodiš je tamo”, nastavio je Edward, zavijajući prstom
po izohipsama. “Ima petnaestak kilometara.”
Jacob je kratko kimnuo glavom.
“Otprilike kilometar i pol odavde naići ćete na moj
put. To će vas odvesti onamo. Treba ti karta?”
“Ne, hvala. Dosta dobro znam ovo područje. Mislim
da znam kamo trebam stići.”
Činilo mi se da održavanje pristojnog tona Jacobu
teže pada nego Edwardu.
“Ja ću otići zaobilazno”, rekao je Edward. “Pa se vidimo
za nekoliko sati.”
Edward me nesretno pogledao. Nije mu se milio ovaj
dio plana.
“Vidimo se”, šapnula sam mu.
Edward se izgubio među drvećem, krenuvši u suprotnom
smjeru.
Čim se izgubio, Jacob je postao sav vedar.

“Što ima, Bella?”, upitao me s osmijehom od uha do uha.
Zakolutala sam očima. “Sve po starom, sve po starom.”
“Aha”, složio se. “Hrpetina vampira pokušava te ubiti.
Kao i obično.”
“Kao i obično.”
“Pa”, rekao je oblačeći jaknu da oslobodi ruke. “Da
krenemo.”
Složila sam facu i primaknula mu se za jedan mali korak.
Sagnuo se i opalio me odostraga po koljenima, izmaknuvši
mi noge. Prihvatio me drugom rukom prije nego
što sam glavom udarila u zemlju.
“Debilu”, promrsila sam.
Jacob se zahihotao, već trčeći šumom. Išao je postojanim
tempom, hitrim trkom s kojim bi čovjek u dobroj
kondiciji mogao održavati korak... po ravnini... da nije
opterećen s više od pedeset kila, kao on.
“Ne moraš trčati. Umorit ćeš se.”
“Trčanje me ne umara”, rekao je. Disao je postojano
– kao maratonac, ustaljenim ritmom. “Uostalom, uskoro
će zahladiti. Nadam se da će šator biti na mjestu prije
nego što stignemo.”
Uprla sam prstom u njegovu debelo podstavljenu jaknu.
“Mislila sam da ti više nikad nije hladno.”
“I nije. Jaknu sam ponio za tebe, ako je slučajno nemaš.”
Pogledao me kao da mu je krivo što je imam. “Ne
sviđa mi se ovo vrijeme. Sav sam napet zbog njega. Jesi
li opazila da nigdje nema životinja?”
“Ovaj, baš i nisam.”
“Nisam to ni očekivao. Osjetila su ti preslaba.”
Prešla sam preko toga. “Alice se također brinula zbog
oluje.”
“Samo će od velike promjene šuma ovako utihnuti.
Izabrala si vrašku noć za boravak u prirodi.”
“Izbor nije bio sasvim do mene.”
Bespuće kojim je krenuo počelo se sve strmije uzdizati,
ali to ga nije usporilo. S lakoćom je skakao sa stijene
na stijenu, vješto kao divokoza. Pritom kao da mu ruke
nisu ni bile potrebne.
“Kakav ti je to dodatak na narukvici?”, upitao me.
Pogledala sam zapešće i shvatila da mi se se kristalno
srce okrenulo naviše na njemu.
Slegnula sam ramenima, znajući da sam kriva. “Još
jedan maturalni poklon.”
Frknuo je. “Kamen. Mogao sam si i misliti.”
Kamen? To me odjednom prisjetilo Alicine nedovršene
rečenice pred garažom. Zagledala sam se u blistavi bijeli
kristal i pokušala se sjetiti onoga što je Alice prije rekla... o
dijamantima. Da nije to pokušala reći kad već nosiš jedan
njegov? U smislu da mi je Edward već dao jedan dijamant?
Ne, to bi bilo nemoguće. U ovo bi srce stalo pet karata, ili
neki tako suludi iznos! Edward ne bi –
“Onda, već te neko vrijeme nema u La Pushu”, rekao
je Jacob, prekidajući moje nelagodne zaključke.
“Bila sam zauzeta”, kazala sam mu. “A... vjerojatno ti
ionako ne bih došla u posjet.”
Napravio je grimasu. “Mislio sam da si ti ta koja voli
praštati, a ja sam zlopamtilo.”
Slegnula sam ramenima.
“Često misliš o onome što se prošli put dogodilo, je
l’ tako?”
“Nije.”
Nasmijao se. “Ili lažeš, ili si najtvrdoglavija osoba na
svijetu.”

“Ne znam za ovo drugo, ali ne lažem.”
Nije mi bilo drago voditi ovaj razgovor u takvim
okolnostima – dok me čvrsto drži prevrućim rukama, a
ja tu ništa ne mogu. Lice mu je bilo bliže nego što sam
htjela. Da sam se barem mogla odmaknuti.
“Pametna osoba sagleda svoju odluku sa svih strana.”
“To sam i učinila”, otpovrnula sam mu.
“Ako uopće nisi pomislila na naš... eh, razgovor kad
si posljednji put bila dolje, onda to nije istina.”
“Taj razgovor nije bitan za moju odluku.”
“Ima ljudi koji ne prezaju ni od čega, samo da sami
sebi zamažu oči.”
“Primijetila sam da vukodlaci naročito često tako griješe
– misliš li da je to nešto nasljedno?”
“Znači li to da se on bolje ljubi nego ja?”, upitao me
Jacob, odjednom potišten.
“Stvarno ti ne bih mogla reći, Jake. Edward je jedina
osoba koju sam u životu poljubila.”
“Osim mene.”
“Ali to ne računam kao poljubac, Jacobe. Prije bih to
nazvala napadom.”
“Jao! Kako bešćutno.”
Slegnula sam ramenima. Nisam imala namjeru povući
tu riječ.
“Pa ispričao sam ti se zbog toga”, podsjetio me.
“A ja sam ti oprostila... uglavnom. To ne mijenja
moju uspomenu na taj događaj.”
Promrsio je nešto nerazumljivo.
Šutjeli smo neko vrijeme; čulo se samo njegovo odmjereno
disanje i zavijanje vjetra u krošnjama visoko
iznad nas. Izbili smo pred strmu liticu od grubog, sivog
kamena. Pošli smo uz podnožje što se izvijalo iz šume.
“Još uvijek smatram da je to prilično neodgovorno”,
odjednom je rekao Jacob.
“Ne znam o čemu ti to pričaš, ali nisi u pravu.”
“Razmisli malo, Bella. Sama kažeš da si se u životu
poljubila samo s jednom osobom – s tim da to i nije
osoba – a već ti je dosta? Kako znaš da upravo to želiš?
Zar ne želiš provjeriti što ti se još nudi?”
Zadržala sam smiren ton glasa. “Ja tačno znam što
želim.”
“Onda ti provjera ne može škoditi. Možda da samo
pokušaš nekoga poljubiti – čisto za usporedbu... jer se
onaj dan ne računa. Poljubi mene, recimo. Neću se buniti
ako izabereš mene za pokusnog kunića.”
Privio me uza se, približivši moje lice njegovome.
Smješkao se svojoj šali, ali nisam kanila riskirati.
“Ne igraj se sa mnom. Kunem ti se da ga neću spriječiti
ako ti odluči slomiti čeljust.”
Od natruhe panike u mom glasu osmjehnuo se još
jače. “Ako me zamoliš da te poljubim, neće imati razloga
da se ljuti. Rekao je da bi to bilo u redu.”
“Samo nemoj bez daha čekati na to, Jake – ne, čekaj,
predomislila sam se. Samo ti daj. Samo zadrži dah sve
dok ne čuješ da te molim da me poljubiš.”
“Danas si nešto loše volje.”
“Pitam se zašto.”
“Koji put mi se čini da sam ti draži kao vuk.”
“Koji put i jesi. Vjerojatno zato što tada ne možeš govoriti.”
Zamišljeno je stisnuo široke usne. “Ne, mislim da
nije stvar u tome. Mislim da ti je lakše biti uz mene dok
nisam u svom ljudskom liku, jer se tada ne moraš praviti
da te ne privlačim.”
Usta su mi se objesila, pritom čujno kvrcnuvši. Smjesta
sam ih zatvorila, zaškrgutavši zubima.
Čuo je to. Usne su mu se razvukle od uha do uha u
pobjedonosan osmijeh.
Polako sam udahnula prije no što ću progovoriti.
“Ne. Ipak mislim da je to zato što ne možeš govoriti.”
Uzdahnuo je. “Dokad ćeš sama sebi mazati oči? Sigurno
znaš koliko si me svjesna. Tjelesno, mislim.”
“A kako da neko ne bude tjelesno svjestan tebe, Jacobe?”,
otpovrnula sam mu. “Kad si ogromna neman koja
odbija poštovati intimni prostor bilo koga oko sebe.”
“Uznemiravam te. Ali samo u ljudskom liku. U vučijem
ti je ugodnije biti uz mene.”
“Uznemiravanje i živciranje nisu jedno te isto.”
Zagledao se u mene, usporivši korak, a posprdnosti
mu je nestalo s lica. Oči su mu se stisnule, postavši crne
u sjeni obrva. Disanje, koje je bilo tako smireno pri trku,
ubrzalo mu se. Polako mi se unio u lice.
Uzvratila sam mu pogled, tačno znajući što to namjerava.
“Tvoje je lice u pitanju”, podsjetila sam ga.
Glasno se nasmijao i opet potrčao. “Večeras mi nije
do svađe s tvojim vampirom – hoću reći, bilo koje druge
večeri, vrlo rado. Ali obojica sutra imamo posla, a ne bih
htio da Cullenovima jedan uzmanjka.”
Lice mi se iskrivilo od iznenadnog, neočekivanog naleta
stida.
“Znam, znam”, odgovorio mi je, ne shvaćajući. “Misliš
da bi me mogao dobiti.”
Nisam mogla ništa reći. Zbog mene će im manjkati
jedan. Što ako neko nastrada samo zbog moje slabosti?
Ali što bi bilo da sam hrabra, a Edward... Nisam mogla
ni pomisliti na to.

“Što je sad s tobom, Bella?” Zafrkantsko junačenje nestalo
mu je s lica, otkrivajući mog Jacoba, kao da mu je
neko strgnuo masku. “Ako sam rekao nešto što te povrijedilo,
znaš da sam se samo šalio. Nisam ništa ozbiljno mislio
– hej, jesi li dobro? Ne plači, Bella”, usrdno me zamolio.
Pokušala sam se pribrati. “Neću plakati.”
“Pa što sam rekao?”
“Nije stvar u tome što si ti rekao. Nego, eto, u meni.
Napravila sam nešto... ružno.”
Zbunjeno je blenuo u mene.
“Edward sutra neće u borbu”, objasnila sam mu šapatom.
“Natjerala sam ga da ostane uz mene. Kad sam
strahovita kukavica.”
Namrštio se. “Misliš da ovo neće upaliti. Da će te tu
pronaći? Znaš možda nešto što ja ne znam?”
“Ne, ne. Ne bojim se toga. Samo... ne mogu ga pustiti
od sebe. Kad se ne bi vratio...” Zadrhtala sam i zažmirila,
samo da nekako pobjegnem od te misli.
Jacob je šutio.
Nastavila sam šaptati, žmireći i dalje. “Ako bude nastradalih,
samo ću ja biti kriva. Čak i ako ne bude... Bila
sam grozna. Morala sam biti, samo da ostane sa mnom.
On mi to neće zamjeriti, ali uvijek ću znati za što sam
sposobna.” Malčice mi je laknulo što sam to mogla nekome
povjeriti. Pa makar i Jacobu.
Frknuo je. Polako sam otvorila oči i rastužila se, vidjevši
da se tvrda maska vratila.
“Ne mogu vjerovati da je pustio da ga nagovoriš da
ne ode. Ja to ne bih nizašto propustio.”
Uzdahnula sam. “Znam.”
“Samo, to ništa ne znači.” Odjednom se počeo pravdati.
“Ne znači da te on voli više nego ja.”
“Ali ti ne bi ostao uz mene, čak i da te preklinjem.”
Načas je stisnuo usne, a ja sam se upitala hoće li to
pokušati poreći. Oboje smo znali kako stvari zaista stoje.
“Ali samo zato što te ja bolje poznajem”, napokon je
rekao. “Sve će proći kao po loju. Čak i da si me zamolila
da ostanem, a ja sam odbio, ne bi se poslije ljutila na
mene.”
“Ako sve stvarno prođe kao po loju, vjerojatno imaš
pravo. Ne bih se ljutila. Ali cijelo vrijeme dok te neće
biti, bit ću izvan sebe od brige, Jake. Silazit ću s uma.”
“Zašto?”, grubo me upitao. “Zašto bi tebe bilo briga
da se meni nešto dogodi?”
“Nemoj to govoriti. Znaš koliko mi značiš. Žao mi
je što to nije onako kako bi htio, ali naprosto je tako. Ti
si mi najbolji prijatelj. Barem si mi bio. A i još uvijek si,
ponekad... kad spustiš taj svoj gard.”
Osmjehnuo se onim starim smiješkom koji sam voljela.
“Uvijek sam ti to”, obećao mi je. “Čak i kad se...
ne ponašam onako lijepo kako bih trebao. Ispod svega
toga, uvijek sam ti tu.”
“Znam. Misliš da bih inače trpjela sve te tvoje kretenizme?”
Nasmijao se sa mnom, a onda su mu se oči rastužile.
“Kad ćeš više shvatiti da si zaljubljena i u mene?”
“Bez greške znaš pokvariti trenutak.”
“Ne kažem da ga ne voliš. Nisam glup. Ali može se
voljeti više ljudi u isti mah, Bella. Vidio sam to.”
“Nisam ti ja nekakav munjeni vukodlak, Jacobe.”
Digao je nos, a ja sam mu se mislila ispričati za taj
ubod, ali promijenio je temu.
“Nismo više daleko. Njušim ga.”
Uzdahnula sam s olakšanjem.
Pogrešno je to protumačio. “Rado bih usporio, Bella,
ali bolje da si u zaklonu dok ono nije stiglo.”
Oboje smo pogledali u nebo.
Debela zidina ljubičastocrnih oblaka nailazila je sa
zapada, zavijajući šumu pod sobom u mrak.
“Opa”, promrsila sam. “Bolje požuri, Jake. Da stigneš
kući prije nego što još nije stiglo dovde.”
“Ne idem kući.”
Prostrijelila sam ga pogledom, umorna od svega toga.
“Nećeš kampirati s nama.”
“Neću formalno – ono, u smislu da sam s vama u šatoru.
Draža mi je oluja od smrada. Ali siguran sam da će
tvoj krvopija htjeti vezu s čoporom zbog koordinacije, a
tu ću mu uslugu velikodušno pružiti.”
“Mislila sam da je Seth zadužen za to.”
“Sutra će preuzeti moje mjesto, za vrijeme borbe.”
Ušutjela sam načas kad me na to podsjetio. Zagledala
sam se u njega, odjednom opet silno zabrinuta.
“Zar nema načina da jednostavno ostaneš, kad si već
tu?”, predložila sam. “Kad bih te baš preklinjala? Ili ti, ne
znam, zauzvrat obećala doživotno ropstvo?”
“Primamljivo, ali ne. S druge strane, bilo bi zanimljivo
vidjeti to preklinjanje. Samo izvoli, ako hoćeš.”
“I stvarno te nikako, baš nikako ne bih mogla nagovoriti?”
“Nikako. Osim ako mi ne obećaš bolju borbu. Uostalom,
Sam odlučuje o tome, a ne ja.”
To me podsjetilo na nešto.
“Edward mi je neki dan rekao jednu stvar... o tebi.”
Nakostriješio se. “Vjerojatno ti je lagao.”
“Ma, je li? Znači, ti nisi zaista drugi u zapovjednom
lancu čopora?”

Trepnuo je, očiju tupih od iznenađenja. “A. To.”
“Kako to da mi nikad nisi rekao?”
“Zašto bih? Jaka stvar.”
“Ne znam. Zašto ne? Zanimljivo je. Onda, kako to
ide? Kako to da je Sam postao Alfa, a ti... Beta?”
Jacob se zahihotao na moj izmišljeni naziv. “Sam je
bio prvi, najstariji. Ima smisla da on bude glavni.”
Namrštila sam se. “Ali zar onda ne bi Jared ili Paul
trebali biti drugi? Oni su se sljedeći promijenili.”
“Pa... teško je to objasniti”, rekao je Jacob, izbjegavajući
odgovor.
“Pokušaj.”
Uzdahnuo je. “Stvar je u nasljedstvu, znaš? Malo staromodno.
Kao da je bitno ko ti je djed, je l’ tako?”
Sjetila sam se nečega što mi je Jacob davno rekao,
prije nego što smo i on i ja znali išta o vukodlacima.
“Zar nisi svojedobno rekao da je Ephraim Black bio
zadnji poglavica kojeg su Quileutei imali?”
“Aha, tako je. Jer on je bio Alfa. Znaš da je Sam sada,
formalno gledano, poglavica cijelog plemena?” Nasmijao
se. “Suluda tradicija.”
Malo sam razmislila o tome, nastojeći složiti sve djeliće
u glavi. “Ali također si rekao da ljudi slušaju tvoga tatu više
nego bilo koga drugoga u vijeću, jer je on Ephraimov unuk?”
“Što s tim?”
“Pa, ako je stvar u nasljedstvu... zar ne bi onda ti
trebao biti poglavica?”
Jacob mi nije odgovorio. Zagledao se u sve mračniju
šumu, kao da odjednom mora paziti kuda ide.
“Jake?”
“Ne. To je Samov posao.” Nastavio je gledati u naš
put kroz divlje bespuće
“Zašto? Njegov pradjed je bio Levi Uley, tačno? Je li
i Levi bio Alfa?”
“Samo je jedan Alfa”, automatski mi je odgovorio.
“Pa što je onda bio Levi?”
“Beta, recimo to tako.” Frknuo je na moj pojam. “Poput
mene.”
“To mi nema smisla.”
“Nije bitno.”
“Samo bih htjela shvatiti.”
Jacob me napokon pogledao u zbunjene oči, te uzdahnuo.
“Da. Ja sam trebao biti Alfa.”
Namrgodila sam se. “Sam ti nije htio ustupiti mjesto?”
“Teško. Ja nisam htio stupiti na njegovo mjesto.”
“Zašto ne?”
Namrštio se. Nije mu bilo ugodno moje ispitivanje.
Pa, na njemu je bio red da se osjeća neugodno.
“Nisam htio imati veze s tim, Bella. Nisam htio nikakve
promjene. Nisam htio biti nekakav legendarni
poglavica. Nisam htio biti u čoporu vukodlaka, kamoli
njihov vođa. Kad je Sam ponudio, odbio sam.”
Dobro sam razmislila o tome. Jacob me nije prekidao.
Opet je samo gledao u šumu.
“Ali mislila sam da si tako sretniji. Da ti tako odgovara”,
napokon sam mu šapnula.
Jacob mi je uputio smirujući osmijeh. “Aha. Stvarno
nije strašno. Ponekad bude i uzbudljivo, kao kod ovoga
sutra. Ali isprva mi je bilo kao da se odjednom borim u
ratu za koji nisam ni znao. Nisam imao izbora, znaš? A
nije mi bilo druge.” Slegnuo je ramenima. “Uglavnom,
mislim da mi je sada drago zbog toga. To se mora učiniti,
a mogu li se pouzdati u druge? Ne, bolje da sam to
obavim kako treba.”
Samo sam ga gledala, puna neočekivanog divljenja
prema svome prijatelju. Bio je zreliji nego što sam mu
ikada htjela priznati. Kao i Billy one večeri uz krijes,
odisao je velebnošću koju nisam ni slutila.
“Poglavica Jacob”, prošaptala sam, osmjehnuvši se
zvuku tih dviju riječi zajedno.
Prevrnuo je očima.
Uto je vjetar silovitije puhnuo krošnjama oko nas,
hladan kao da puše ravno s ledenjaka. Oštro pucanje
drveta odjeknulo je od obronka planine. Premda se svjetlost
dana gubila dok je sumorni oblak zakrivao nebo,
ipak sam mogla razabrati sitne tačkice bjeline što su počele
provijavati oko nas.
Jacob je udario u trk, pogleda uprta u zemlju. Voljnije
sam se privila uz njega, da me zaštiti od snijega.
Već za minutu-dvije izbio je pred zaklonjenu stranu
kamenitog vrha, uz koju smo opazili mali šator. Pahuljice
su se sad jače kovitlale oko nas, ali vjetar je bio prejak
da se igdje zadrže.
“Bella!”, doviknuo je Edward u silnom olakšanju.
Dotad je uzrujano hodao amo-tamo po livadici.
Pritrčao mi je, zamutivši se od brzine pokreta. Jacob
se lecnuo, a onda me osovio na noge. Edward je zanemario
njegovu reakciju i uzeo me u čvrst zagrljaj.
“Hvala ti”, rekao je Edward preko moje glave. U glasu
mu se čula nepatvorena iskrenost. “Stigli ste brže nego
što sam očekivao, a na tome sam ti istinski zahvalan.”
Okrenula sam se da vidim Jacobovu reakciju.
Jacob je samo slegnuo ramenima, bez i najmanjeg
tračka prijaznosti na licu. “Vodi je unutra. Ovo će biti
ružno – kosa mi se ježi na tjemenu. Je li taj šatorčić siguran?”

“Praktički sam ga zavario za stijenu.”
“Dobro.”
Jacob je pogledao u nebo – sada crno od oluje, prošarano
kovitlanjem pahulja. Raširio je nosnice.
“Idem se ja promijeniti”, rekao je. “Zanima me što se
događa kod kuće.”
Objesio je jaknu na nisku, zatupastu granu, i otišao u
mračnu šumu, nijedanput se ne osvrnuvši.

22. VATRA I LED

Vjetar je opet zatresao šator, a ja sam se zatresla s
njim.
Temperatura je padala. Osjećala sam je kroz paperje
vreće za spavanje, kroz jaknu. Bila sam potpuno obučena,
još uvijek obuvena u gojzerice. Nije bilo koristi.
Kako je moguće da je tako hladno? Kako je moguće da
je stalno sve hladnije? Pa negdje bi morala postojati donja
granica, zar ne?
“K-k-k-k-k-koliko je s-s-s-s-sati?”, protisnula sam riječi
kroz cvokot zuba.
“Dva”, odgovorio mi je Edward.
Edward je sjedio što je dalje mogao u tijesnom prostoru,
bojeći se čak i dahnuti na mene kad mi je tako
hladno. U mraku mu nisam vidjela lice, ali glas mu je
bio mahnit od brige, neodlučnosti i jada.
“Možda da...”
“Ne, u r-r-r-r-r-redu sam, s-s-s-stvarno. Ne ž-ž-ž-želim
v-van.”
Već me desetak puta pokušao nagovoriti da pokušamo
pobjeći, ali silno sam se bojala napustiti zaklon. Ako
je ovako hladno tu, gdje smo zaštićeni od studene oluje,
koliko bi tek strašno bilo u trku kroz nju?
A to bi nam i upropastilo sve jučerašnje napore. Bismo
li stigli sve to ponoviti kada nevrijeme prođe? A što
ako ne prođe? Nije imalo smisla sada odlaziti. Moći ću
nekako prodrhtati kroz jednu noć.
Bojala sam se da moj ostavljeni trag ne nestane, ali
jamčio mi je da će nemanima biti jasan kada naiđu.
“Kako da ti pomognem?”, gotovo me preklinjao.
Samo sam odmahivala glavom.
Vani, na snijegu, Jacob je nesretno zacvilio.
“G-g-g-gubi se od-d-davde”, naredila sam mu, ponovno.
“Samo se brine za tebe”, preveo mi je Edward. “Njemu
je dobro. Njegovo tijelo može to podnositi.”
“S-s-s-s-s-s.” Htjela sam reći da svejedno treba otići,
ali nije mi prošlo kroz zube. Malo mi je trebalo da ne
odgrizem jezik u pokušaju. Bar mi se činilo da Jacob
doista može podnijeti snijeg, bolje čak i od ostalih iz
čopora, sa svojim gušćim, dužim, kuštravim riđim krznom.
Upitala sam se odakle mu.
Jacob se potužio reskim, prodornim cendranjem.
“A što ti hoćeš od mene?”, zarežao je Edward, od
strepnje više ne hajući za pristojnost. “Da je nosim kroz
to? Ne vidim da ti nešto naročito pomažeš. A da joj radije
doneseš kalorifer ili nešto takvo?”
“Ja sam ok-k-k-k-k-k-kej”, usprotivila sam se. Sudeći
prema Edwardovu stenjanju i muklom režanju pred šatorom
niko nije pao na to. Vjetar je grubo njihao šator,
a ja sam se tresla u ritmu s njim.
Iznenada se zavijanje probilo kroz urlik vjetra, pa
sam pokrila uši. Edward se namrgodio.
“To baš nije bilo potrebno”, promrsio je. “I u životu
nisam čuo gori prijedlog”, dobacio je glasnije.
“Bolji je od svega što si ti smislio”, odgovorio mu je
Jacob, prepavši me svojim ljudskim glasom. “Idi, donesi
kalorifer”, progunđao je. “Nisam ti ja bernardinac.”
Začula sam zvuk brzog otvaranja patent-zatvarača
oko ulaza u šator.
Jacob se provukao kroz najuži otvor kroz koji je mogao,
dok je arktički zrak uletio oko njega. Nekoliko je
pahuljica palo na pod šatora. Drhtaji su mi postali tako
jaki da su prerasli u grčeve.
“Ne sviđa mi se ovo”, prosiktao je Edward dok je Jacob
zatvarao ulaz. “Samo joj daj jaknu i izlazi.”
Oči su mi se privikle dovoljno da razaberu oblike –
Jacob je sa sobom donio jaknu s drveta kraj šatora.
Pokušala sam ih upitati na što to oni misle, ali iz usta
mi je uspjelo izaći samo: “N-n-n-n-n-n”, jer sam od drhtavice
nezaustavljivo mucala.
“Jakna je za sutra – tako je hladna da je neće sama
ugrijati. A sledila se.” Bacio ju je kraj ulaza. “Rekao si da
joj treba kalorifer. Evo me.” Jacob je raširio ruke koliko
je u šatoru mogao. Kao i obično, dok je trčao u vučijem
liku, na sebi je imao samo najnužnije – samo sportske
gaće, bez majice, bez obuće.
“J-J-J-J-Jake, sm-m-mrz-z-z-znut ćeš se”, pokušala
sam se pobuniti.
“Ne ja”, veselo je rekao. “Ovih dana grijem na ugodna
četrdeset tri stupnja. Za tili čas ću te oznojiti.”

Edward je zarežao, ali Jacob ga nije ni pogledao.
Samo je dopuzao do mene i počeo mi otvarati vreću.
Edward ga je naglo zadržao, čvrsto ga uhvativši snježnobijelom
rukom za tamno rame. Jacob je stisnuo zube
i raširio nosnice, lecnuvši se od hladnog dodira. Dugi
mišići ruku automatski su mu se napeli.
“Miči tu ruku s mene”, procijedio je potmulo kroz
zube.
“Miči ti te ruke od nje”, crno mu je odgovorio
Edward.
“N-n-n-ne s-s-s-s-svađajte se”, zamolila sam ih. Prodrmao
me još jedan silovit drhtaj. Činilo mi se da će
mi se zubi rasprsnuti, koliko su snažno udarali jedni o
druge.
“Siguran sam da će ti biti zahvalna na tome kad joj
nožni prsti pocrne i otpadnu”, brecnuo se Jacob.
Edward je zastao u nedoumici, a onda odmaknuo
ruku i premjestio se na stari položaj u kutu.
Glas mu je bio suh i strašan. “Samo se ti čuvaj.”
Jacob se zahihotao.
“Odmakni se, Bella”, rekao mi je i još više otvorio
vreću.
Uvrijeđeno sam blenula u njega. Nije ni čudno što
Edward ovako reagira.
“N-n-n-n-n”, pokušala sam se usprotiviti.
“Ne pričaj gluposti”, rekao je prijekorno. “Zar ti nije
drago imati deset nožnih prstiju?”
Ugurao je svoje tijelo u nepostojeći prostor i silom
povukao natrag zatvarač iza sebe.
A onda se nisam mogla potužiti – i više nisam ni
htjela. Bio je tako topao. Obavio je ruke oko mene, čvrsto
me privijajući uza svoja gola prsa. Vrućina mi je bila
neodoljiva, poput zraka nakon predugog boravka pod
vodom. Sav se zgrčio kad sam željno pritisnula ledene
prste o njegovu kožu.
“Čovječe, Bella, pa ti se smrzavaš”, potužio se.
“Op-p-p-p-prosti”, zamucala sam.
“Pokušaj se opustiti”, predložio je kad me protresao
još jedan siloviti drhtaj. “Odmah ćeš se zagrijati. Naravno,
zagrijala bi se brže kad bi skinula sve sa sebe.”
Edward je oštro zarežao.
“To je naprosto elementarna činjenica”, opravdao se
Jacob. “Osnove preživljavanja u prirodi.”
“D-d-dosta, Jake”, ljutito sam rekla, iako mi se tijelo
odbilo iole odmaknuti od njega. “N-n-n-nikome zapravo
n-n-n-n-ne treba svih deset p-p-p-prstiju.”
“Ne brini ti ništa zbog krvopije”, kazao mi je Jacob,
zvučeći samodopadno. “Samo je ljubomoran.”
“Naravno da jesam.” Edwardov glas opet je bio baršunast,
pribran, pjevan mrmor u mraku. “Nemaš ni najblažeg
pojma koliko bih volio da mogu za nju učiniti to
što ti sada radiš, pseto.”
“Ko ti kriv”, rekao je vedro Jacob, ali onda mu se ton
skiselio. “Bar znaš da bi joj bilo draže da si to ti.”
“Istina”, složio se Edward.
Drhtavica mi se smirivala, postajala podnošljiva dok
su se natezali.
“Eto”, rekao je zadovoljno Jacob. “Je li bolje?”
Napokon sam mogla nešto jasno izgovoriti. “Jeste.”
“Usne su ti još modre”, zamišljeno je rekao. “Hoćeš
da ti i njih ugrijem? Samo reci.”
Edward je teško uzdahnuo.
“Lijepo se ponašaj”, promrsila sam i pritisnula lice
uz njegovo rame. Opet se trgnuo kad ga je dotakla moja
hladna koža, a ja sam se osmjehnula, prikriveno i pomalo
zlurado.
U vreći za spavanje već je bilo toplo i udobno. Toplina
Jacobova tijela kao da je zračila sa svake strane
– možda zato što ga je bilo toliko. Nogama sam izula
gojzerice i pritisnula nožne prste o njegove noge. Blago
je poskočio, a onda polako prislonio svoj vreli obraz uz
moje otupjelo uho.
Opazila sam da Jacobu koža miriši nekako drveno,
mošusno – što mi je baš pristajalo ovdje, usred šume.
Prijalo mi je. Upitala sam se ne napuhuju li Cullenovi i
Quileutei sve te tvrdnje o tome da jedni drugima smrde
samo zbog predrasuda. Meni su svi lijepo mirisali.
Oluja je zavijala kao zvijer što napada šator, ali više
me nije brinula. Jacob se sklonio sa studeni, kao i ja. K
tome, od iscrpljenosti me naprosto više nije bilo briga ni
za što – predugo sam ostala budna, a sve me boljelo od
grčeva. Tijelo mi se polako opuštalo dok sam se mic po
mic otapala; zatim je omlitavjelo.
“Jake?”, sneno sam promrmljala. “Mogu te nešto pitati?
Stvarno ne bih htjela biti bezobrazna. Iskreno me
zanima.” Iste je te riječi on uputio meni u mojoj kuhinji
prije... koliko je već otada prošlo?
“Jasno”, zahihotao se, sjetivši se toga.
“Zašto je tvoje krzno toliko gušće nego tvojim prijateljima?
Ne moraš mi odgovoriti ako te pitanje vrijeđa.”
Nisam znala koja su tačna pravila bontona u vukodlačkoj
kulturi.
“Zato što mi je kosa duža”, rekao je sa smiješkom –
bar se nije uvrijedio na moje pitanje. Protresao je glavom
tako da me neurednom kosom – koja mu je sada sezala
do brade – poškakljao po obrazu.

“O.” To me iznenadilo, ali imalo je smisla. Znači,
zato su se svi ošišali na nulericu u početku, kada su pristupali
čoporu. “Zašto je onda ne ošišaš? Lijepo ti je što
si sav čupav?”
Ovaj put mi nije smjesta odgovorio, a Edward se nasmijao
sebi u bradu.
“Oprosti”, rekla sam i zastala da zijevnem. “Nisam
htjela zabadati nos. Ne moraš mi reći.”
Jacob je iznervirano prostenjao. “Ma, ionako će ti on
to reći, pa mogu onda baš i ja... Puštao sam kosu jer... jer
mi se činilo da se tebi više sviđa kad je duga.”
“O.” Prožela me nelagoda. “Sviđa mi se, eh, i tako i
ovako, Jake. Nemoj da ti zato... bude nepraktično.”
Slegnuo je ramenima. “Večeras je ispala vrlo praktična.
Prema tome, ništa ti ne brini.”
Nisam više imala što reći. Dok smo šutjeli, kapci su
mi se spustili i sklopili, a disanje usporilo i smirilo.
“Tako je, srce, samo ti spavaj”, prišapnuo mi je Jacob.
Uzdahnula sam, spokojna, već napola u snu.
“Stigao je Seth”, tiho je rekao Edward Jacobu, a ja
sam odjednom shvatila odakle ono zavijanje.
“Savršeno. Sad možeš držati sve ostalo na oku, a ja ću
ti se za to vrijeme pobrinuti za djevojku.”
Edward mu nije odgovorio, ali ja sam omamljeno
prostenjala. “Prekini”, promrsila sam.
Zatim je zavladala tišina, barem unutra. Vani je vjetar
suludo fijukao kroz krošnje. Bilo mi je teško zaspati od podrhtavanja
šatora. Pritke bi se naglo zatresle i zanjihale, svaki
put me vrativši u javu baš kad bih gotovo zapala u san. Bilo
mi je strašno žao vuka, dječaka koji mora biti vani na snijegu.
Misli su mi lutale dok sam čekala da me san nađe. Ovaj
tijesni, topli prostor prizvao mi je u sjećanje rane dane uz Jacoba
i sjetila sam se kako mi je bio zamjensko sunce, toplina
zbog koje se dalo živjeti moj prazni život. Već dosta dugo
nisam tako doživljavala Jakea, ali, evo, sada me opet grijao.
“Molim te!”, oštro je prošaptao Edward. “Mislim,
stvarno!”
“Što?”, iznenađeno mu je odgovorio Jacob šapatom.
“Možeš li barem pokušati obuzdati svoje misli?”
Edwardov prigušeni šapat bio je prepun srdžbe.
“Ko je tražio da slušaš”, prkosno je, ali ipak postiđeno
promrsio Jacob. “Makni mi se iz glave.”
“Da bar mogu. Pojma nemaš koliko su te tvoje fantazijice
glasne. Kao da mi ih dovikuješ.”
“Pokušat ću ih stišati”, sarkastično je prošaptao Jacob.
Uslijedila je kratka tišina.
“Da”, odgovorio je Edward na neizgovorenu misao
jedva čujnim mrmorom. “I na to sam ljubomoran.”
“To sam i mislio”, nadmeno je prošaptao Jacob. “To
nam malo poravnava izglede, je l’ tako?”
Edward se zahihotao. “Samo ti sanjaj.”
“Znaš, još se ona može predomisliti”, podbo ga je
Jacob. “S obzirom na sve ono što bih ja mogao raditi
s njom, a ti ne možeš. Barem ne tako da je pritom ne
ubiješ, jasno.”
“Daj spavaj, Jacobe”, promrmljao je Edward. “Polako
mi već ideš na živce.”
“Mislim da i hoću. Stvarno mi je jako udobno.”
Edward mu nije odgovorio.
Bila sam previše pospana da ih zamolim da prestanu
razgovarati o meni kao da me nema. Njihov mi se razgovor
počeo činiti kao dio sna, a i nisam bila sigurna da
doista ne spavam.
“Možda i bih”, rekao je Edward trenutak potom, u
odgovor na pitanje koje nisam čula.
“Ali bi li pritom bio iskren?”
“Pitaj, pa ćeš vidjeti.” Od Edwardovog tona upitala
sam se nisam li propustila neku šalu.
“Pa, ti meni gledaš u glavu – daj da večeras i ja pogledam
u tvoju, to bi bar bilo fer”, rekao je Jacob.
“Tebi u glavi sve vrvi od pitanja. Na koje hoćeš da ti
odgovorim?”
“Ta ljubomora... sigurno te izjeda. Nemoguće je da
si tako siguran u sebe kao što djeluješ. Osim ako nisi
potpuno bezosjećajan.”
“Naravno da je tako”, složio se Edward. Više mu
to nije bilo smiješno. “Sada mi je tako teško da jedva
mogu smireno govoriti. Naravno, još je gore dok nije sa
mnom, dok je s tobom, pa je ne mogu vidjeti.”
“Cijelo vrijeme misliš o tome?”, šapnuo je Jacob.
“Teško se savlađuješ dok ona nije s tobom?”
“Da i ne”, rekao je Edward; činilo mi se da je odlučio
odgovarati iskreno. “Moj um ne funkcionira baš kao
tvoj. Mogu razmišljati o mnogo više stvari u isti mah.
Naravno, to znači da uvijek mogu razmišljati o tebi, uvijek
se pitati jesi li joj ti u mislima kad je šutljiva i zamišljena.”
Obojica su neko vrijeme ostali mirni.
“Da, sve mi se čini da često razmišlja o tebi”, odgovorio
je Edward šapatom na Jacobove misli. “Češće nego
što bih volio. Brine je što si nesretan. Makar nije da ti to
ne znaš. I nije da to ne iskorištavaš.”
“Moram se koristiti svime što mogu”, promrsio je Jacob.
“Ne raspolažem tvojim prednostima – prednostima
poput činjenice da ona zna da je zaljubljena u tebe.

“To pomaže”, složio se Edward blagim tonom.
Jacob je ostao prkosan. “Ona je zaljubljena i u mene,
znaš.”
Edward mu nije odgovorio.
Jacob je uzdahnuo. “Samo što to ne zna.”
“Ne mogu ti reći jesi li u pravu.”
“To ti smeta? Bi li volio da možeš vidjeti i njezine
misli?”
“Da... a i ne, opet. Ovako je njoj draže, a iako katkad
zbog toga poludim, više volim da je ona sretna.”
Vjetar je udario u šator, protresavši ga poput potresa.
Jacob me čvršće zagrlio da me zaštiti.
“Hvala ti”, šapnuo je Edward. “Koliko god to čudno
zvučalo, mislim da mi je drago što si tu, Jacobe.”
“Hoćeš reći: ‘Koliko god da te želim ubiti, drago mi
je što je njoj toplo’, je l’ tako?”
“Baš je nelagodno ovo primirje, zar ne?”
Jacobov šapat odjednom je postao samodopadan.
“Znao sam da si lud od ljubomore, baš kao i ja.”
“Samo nisam tako glup da to pokazujem tako otvoreno
kao ti. Nemaš koristi od toga, znaš.”
“Imaš više strpljenja od mene.”
“Nego što. Sto godina sam ga stjecao. Sto godina sam
na nju čekao.”
“Onda... u kojem si trenutku odlučio igrati ulogu
vrlo strpljivog dobrice?”
“Kad sam vidio koliko joj je bolno što je tjeram da
izabere. Obično mi se nije ovoliko teško obuzdavati.
Uglavnom prilično lako uspijevam zatomiti... manje
uljuđene porive koje gajim prema tebi. Koji put mi se
učini da me ona uspijeva prozreti, ali ne mogu biti siguran.”
“Mislim da si se samo brinuo da, kad bi je stvarno
primorao na izbor, ona možda ne bi izabrala tebe.”
Edward mu nije smjesta odgovorio. “Djelomično si u
pravu”, napokon je priznao. “Ali to je samo mali dio. Svi mi
imamo trenutke nesigurnosti. Uglavnom sam se brinuo da
ne nastrada u nastojanjima da te krišom posjeti. Nakon što
sam prihvatio da će uz tebe biti više-manje sigurna – koliko
Bella uopće može negdje biti sigurna – smatrao sam da bi
bilo najuputnije ne tjerati je više u krajnosti.”
Jacob je uzdahnuo. “Ispričao bih joj sve ovo, ali nikad
mi ne bi povjerovala.”
“Znam.” Zvučalo mi je kao da se Edward smješka.
“Ti misliš da sve znaš”, promrsio je Jacob.
“Ne znam budućnost”, rekao je Edward, zvučeći
odjednom nesigurno.
Uslijedila je duga stanka.
“Kako bi reagirao da se ona predomisli?”, upitao ga
je Jacob.
“Ni to ne znam.”
Jacob se tiho zahihotao. “Bi li me htio ubiti?” Opet
sarkastično, kao da sumnja da bi Edward to i uspio.
“Ne.”
“Zašto ne?” Jacob ga je i dalje podbadao.
“Ti stvarno misliš da bih je mogao tako raniti?”
Jacob je načas oklijevao, a onda je uzdahnuo. “Da, u
pravu si. Znam da je tako. Ali koji put...”
“Koji put me ponese razmišljanje o tome.”
Jacob je pritisnuo lice u vreću za spavanje da priguši
smijeh. “Upravo tako”, napokon se složio.
Koji čudan san. Upitala sam se ne pričinjava li mi
se sav taj šapat od neumornog vjetra. Samo, vjetar ne
šapće, nego vrišti...
“Kako je to? Kad je izgubiš?”, upitao je Jacob nakon
trenutka šutnje, a u njegovom odjednom promuklom
glasu nije bilo ni trunke posprdnosti. “Kad si mislio da
si je zauvijek izgubio? Kako si to... podnio?”
“Vrlo mi je teško govoriti o tome.”
Jacob je pričekao.
“U dvije sam prilike to pomislio.” Edward je izgovorio
svaku riječ mrvicu sporije nego inače. “Prvi put, kad
sam mislio da je mogu ostaviti... to mi je bilo... gotovo
podnošljivo. Jer mislio sam da će me zaboraviti, pa će
biti kao da joj nisam ni dotaknuo život. Uspio sam da se
ne vratim dulje od šest mjeseci, da se držim obećanja da
se više neću miješati. Postajalo mi je tijesno – borio sam
se, ali znajući da neću pobijediti; morat ću se vratiti...
samo da vidim kako je ona. Barem bih sebe u to bio
uvjerio. A ako je nađem razmjerno sretnu... nadam se da
bih bio u stanju opet otići.
Ali nije bila sretna. I bio bih ostao. Naravno, tako me
uvjerila da i sutra ostanem s njom. Pitao si me već što me
moglo nagnati na ovo... zbog čega nju tako nepotrebno grize
savjest. Podsjetila me na to kako joj je bilo kad sam otišao
– kako joj je i dalje kada odem. Grozno joj je neugodno
to spomenuti, ali u pravu je. Nikada joj to neću moći nadoknaditi,
ali svejedno se nikada neću prestati truditi.”
Jacob načas nije odgovorio, jer je ili slušao oluju, ili
razmišljao o onome što je čuo, nisam znala tačno.
“A drugi put – kad si mislio da je mrtva?”, grubo je
prošaptao Jacob.
“Da.” Edward je odgovorio na neko drugo pitanje.
“Ti bi se vjerojatno tako osjećao, zar ne? Možda je više
ne bi ni mogao doživjeti kao Bellu, kada tako gledate na
nas. Ali ona će i dalje biti Bella.”