Knjiga na našem forumu

UVOD

Sva nastojanja da se prikrijemo bila su nam uzaludna.
S ledom u srcu gledala sam ga kako se priprema da
me obrani. Njegova intenzivna usredotočenost nije otkrivala
ni tračak sumnje, iako su bili brojčano premoćni.
Znala sam da ne možemo očekivati pomoć – njegova se
obitelj u ovom trenutku borila za goli život nesumnjivo
isto kao i on za nas dvoje.
Hoću li ikada saznati ishod te druge borbe? Otkriti
ko su bili pobjednici, a ko gubitnici? Hoću li poživjeti
dovoljno dugo da to doznam?
Izgledi za to nisu mi djelovali naročito.
Crne oči, mahnite od žestoke žudnje za mojom smrću,
iščekivale su trenutak kada će mome zaštitniku popustiti
pozornost. Trenutak u kojem ću jamačno umrijeti.
Negdje daleko, vrlo daleko u hladnoj šumi, začulo se
vučije zavijanje.

11. LEGENDE

“Misliš li ti pojesti tu hrenovku?”, upitao je Paul Jacoba,
pogleda uprtog u posljednji ostatak golema objeda
koji su vukodlaci smazali.
Jacob se naslonio na moja koljena i počeo se poigravati
hrenovkom koju je nabo na izravnanu žičanu vješalicu;
plamenovi na rubu krijesa oblizali su joj oprljenu kožicu.
Duboko je uzdahnuo i potapšao se po trbuhu. Nekako
mu je i dalje bio ravan, premda sam već zaboravila koliko
je hrenovki pojeo nakon desete. Da ne spominjem golemu
vrećicu čipsa, ili dvolitarsku bocu piva od đumbira.
“Valjda”, otegnuto je kazao Jake. “Tako sam sit da
mi malo fali da se ne ispovraćam, ali mislim da mi još
nekako stane. Makar mi ni najmanje neće prijati.” Opet
je tužno uzdahnuo.
Usprkos tome što je Paul pojeo barem jednako koliko
i Jacob, ošinuo ga je pogledom i stisnuo šake.
“Ma daj”, nasmijao se Jacob. “Šalim se, Paul. Drži.”
Bacio je ražanj iz kućne radinosti na suprotnu stranu
kruga. Očekivala sam da će strana sa hrenovkom pasti
u pijesak, ali Paul ga je spretno uhvatio za pravu stranu
bez poteškoća.
Znala sam da ću dobiti komplekse od neprestanog
druženja s isključivo krajnje okretnim ljudima.
“Hvala, stari”, rekao je Paul, već prešavši preko svog
kratkog izljeva bijesa.
Vatra je pucketala, sliježući se prema pijesku. Iskre
su se nadigle u naglom proplamsaju blistavog rumenila
spram crnog neba. Čudno, nisam ni primijetila da je
sunce već zašlo. Prvi put sam se upitala koliko je to već
sati. Potpuno sam izgubila pojam o vremenu.
Bilo mi je lakše uz moje prijatelje Quileute nego što
sam očekivala.
Kad smo Jacob i ja bili otišli ostaviti moj motor u
garaži – a on je žalosno priznao da je kaciga dobra ideja
koje se i sâm trebao sjetiti – počela sam se brinuti oko
toga kako će biti kada dođem s njim na krijes, kako će
biti ako me vukodlaci sada počnu smatrati izdajicom.
Hoće li se naljutiti na Jacoba zato što me pozvao? Hoću
li im pokvariti veselje?
Ali kad me Jacob odvukao iz šume do mjesta za sastanak
navrh litice – gdje je vatra već buktala jače od sunca
zastrtog oblacima – sve je prošlo vrlo opušteno i vedro.
“Hej, vampirušo!”, glasno me pozdravio Embry.
Quil je pak skočio na noge da mi dade pet i poljubi
me u obraz. Emily mi je stisnula ruku kad smo sjeli na
hladno, kamenito tlo između nje i Sama.
Izuzev nekoliko podrugljivih prigovora – uglavnom
s Paulove strane – o tome kako bi trebalo držati smrad
krvopija niz vjetar, odnosili su se prema meni kao prema
svojoj.
A u društvu nisu bili samo mladi. Tu je bio i Billy;
kolica su mu bila postavljena na mjestu koje se činilo
prirodnim čelom kruga. Kraj njega je na vrtnoj stolici za
sklapanje sjedio Quilov prastari, sijedi i očito vrlo krhki
djed, stari Quil. Sue Clearwater, udovica Charliejevog
prijatelja Harryja, imala je stolicu kraj njega; tu je bilo i
njezino dvoje djece, Leah i Seth, koji su sjedili na zemlji
kao i mi ostali. To me iznenadilo, ali sve troje su bjelodano
sada bili upućeni u tajnu. Sudeći prema tome kako
su se Billy i stari Quil odnosili prema Sue, imala sam dojam
da je ona preuzela Harryjevo mjesto u vijeću. Jesu li
time njezina djeca automatski postala članovi najtajnijeg
društva u La Pushu?
Upitala sam se koliko se grozno zacijelo osjeća Leah dok
sjedi u krugu preko puta Sama i Emily. Ljupko joj je lice
bilo posve suzdržano, ali pogled joj se nije odmicao od plamena.
Dok sam gledala savršene crte Leinog lica, nisam
mogla da ih ne usporedim s Emilynim uništenim licem.
Što Leah misli o Emilynim ožiljcima sada, kad zna pravu
istinu o njima? Djeluje li to u njezinim očima kao pravda?
Mali Seth Clearwater više nije bio tako mali. Širokog,
sretnog osmijeha na licu i visoke, krakate građe,
itekako me podsjećao na mlađega Jacoba. Nasmiješila
sam se toj sličnosti, a onda uzdahnula. Je li Sethu suđeno
da mu se život promijeni drastično kao i ostatku
ovih mladića? Je li zbog te budućnosti njemu i njegovoj
obitelji dopušteno biti ovdje?
Došao je cijeli čopor: Sam sa svojom Emily, zatim
Paul, Embry i Quil, te Jared s Kim, djevojkom na koju
se otisnuo.

Na prvi pogled, Kim mi se učinila kao draga djevojka,
pomalo stidljiva i pomalo prosječna izgledom. Imala je
široko lice jakih jagodica, ali s premalim očima da ih uravnoteže.
Nos i usta bili su joj preširoki za uvriježeni pojam
ljepote. Ravna crna kosa bila joj je tanka i stalno nošena
vjetrom koji tamo, navrh litice, nikada nije jenjavao.
Taj sam dojam stekla na prvi pogled. Ali nakon što
sam nekoliko sati promatrala Jareda kako gleda Kim,
više nisam mogla opaziti ništa prosječno na toj djevojci.
Kako je samo gledao u nju! Kao slijepac što prvi put
vidi sunce. Kao sakupljač koji je upravo pronašao dosad
nepoznato Da Vincijevo djelo, kao majka što gleda lice
svojega novorođenčeta.
Divljenje u njegovim očima otkrilo mi je štošta novo
na njoj – kako joj koža izgleda poput crvenkaste svile
pod svjetlošću vatre, kako joj se usne izvijaju u savršenoj
dvostrukoj krivulji, kako su joj bijeli zubi spram njih,
koliko su joj trepavice duge, čak joj dotiču obraz kad
pogleda poda se.
Kim bi katkad potamnjeli obrazi kad bi joj pogled
pao na Jaredove zadivljene oči, pa bi spuštala pogled od
stida, ali nikako nije mogla provesti iole dulje vrijeme a
da ga bar na trenutak ne pogleda.
Dok sam ih promatrala, imala sam dojam da bolje
shvaćam ono što mi je Jacob prije rekao o utiskivanju –
teško se oduprijeti tolikoj predanosti i obožavanju.
Kim je sad kunjala na Jaredovim prsima, a on ju je
grlio. Pretpostavljala sam da joj je vrlo toplo.
“Već je pomalo kasno”, šapnula sam Jacobu.
“Nemoj još o tome”, došapnuo mi je Jacob – premda je
sigurno barem polovica okupljenih imala dovoljno istančan
sluh da nas svejedno čuje. “Najbolji dio tek stiže.”
“A koji je to najbolji dio? To što ćeš progutati cijelu
kravu u komadu?”
Jacob se zahihotao, onako duboko i grleno. “Ne. To
je završnica. Nismo se okupili samo da smažemo tjednu
zalihu hrane. Formalno, ovo je sastanak vijeća. Quilu je
ovo prvi put, a on još nije čuo priče. Odnosno, čuo ih je,
ali ovo će biti prvi put da ih sluša znajući da su istinite.
Tada se obično pozornije sluša. A Kim, Seth i Leah također
su ovdje prvi put.”
“Priče?”
Jacob se u tren oka smjestio opet pokraj mene, na nisku
izbočinu stijene gdje sam se naslanjala. Obgrlio me
jednom rukom i prošaptao mi u uho, još tiše.
“Pripovijesti koje smo uvijek smatrali legendama”,
rekao je. “Priče o tome kako smo nastali. Prva je priča o
ratnicima-duhovima.”
Kao da je Jacobov tihi šapat bio uvod. Atmosfera oko
dogorjelog krijesa naglo se promijenila. Paul i Embry
uspravnije su sjeli. Jared je probudio Kim i blago je podigao
u sjedeći položaj.
Emily je izvadila bilježnicu sa spiralnim uvezom i
penkalo, baš kao učenica prije važnog predavanja.
Sam se pokraj nje samo malo pomaknuo – okrenuvši
se u istom smjeru kao i stari Quil, koji je sjedio s njegove
druge strane – a ja sam odjednom shvatila da tu ne sjedi
troje, već četvero starješina iz vijeća.
Leah Clearwater, čije je lice još bilo prekrasna krinka
lišena emocija, sklopila je oči – ne kao od umora, već
kao da se nastoji usredotočiti. Njezin se brat pažljivo
nagnuo prema starješinama.
Vatra je zapucketala, poslavši još jedan prasak blistavih
iskrica u noćno nebo.
Billy se nakašljao, te bez većeg uvoda nakon šapata
svoga sina, počeo pripovijedati priču bogatim, dubokim
glasom. Riječi su precizno istjecale iz njega, kao da ih
zna napamet, ali u isti mah ih je izgovarao uživljeno, s
blagim ritmom. Poput poezije koju govori sâm pjesnik.
“Quileutei su od početka bili malen narod”, rekao
je Billy. “I još uvijek smo malen narod, ali nikad nismo
nestali. To je zato što u našoj krvi odvajkada ima magije.
Nije to uvijek bila magija mijenjanja tjelesnog obličja –
to je došlo kasnije. Prvo smo bili ratnici-duhovi.”
Nikad dotad nisam bila svjesna veličanstvenog prizvuka
što se krije u glasu Billyja Blacka, premda sam sada
shvatila da je takav autoritet oduvijek počivao u njemu.
Emily je hitro penkalom prekrivala listove papira,
nastojeći održati korak s njim.
“U početku, pleme se nastanilo u ovoj luci i izraslo
u vješte brodograditelje i ribare. Ali pleme je bilo malo,
a luka bogata ribom. Bilo je drugih koji su žudjeli za
našom zemljom, a mi smo bili premali da je zadržimo.
Veće je pleme nasrnulo na nas, a mi smo isplovili u brodovima
da mu pobjegnemo.
Kaheleha nije bio prvi ratnik-duh, ali ne pamte se
priče koje mu prethode. Ne pamti se ko je prvi otkrio tu
moć, a ni kako smo se njome služili prije te krize. Kaheleha
je bio prvi veliki Poglavica-duh u našoj povijesti. U
tom odsudnom trenutku Kaheleha se poslužio magijom
da obrani našu zemlju.
Sa svim je svojim ratnicima napustio brod – ne tjelesno,
već u duhu. Njihove su žene ostale bdjeti nad tijelima i valovima,
a muškarci su poveli svoje duhove natrag u našu luku.
Nisu mogli tjelesno dotaknuti neprijateljsko pleme, ali
bilo je drugih načina. Priče nam kazuju da su mogli puhnuti
silovite vihore u neprijateljske tabore; mogli su proizvesti
strahovite vriskove u vihoru, koje je dušmanima tjeralo strah
u kosti. Priče nam također kazuju da su životinje mogle vidjeti
i razumjeti ratnike-duhove; životinje su ih, tako, slušale.
Kaheleha je poveo svoju vojsku duhova i okomio se
na uljeze. To napadačko pleme imalo je čopore krupnih,
pasa s debelim krznom koji su im vukli sanjke na ledenom
sjeveru. Ratnici-duhovi okrenuli su pse protiv
gospodara, a zatim ih saletjeli i golemim jatima šišmiša
iz špilja u gorskim liticama. Vriskovima vihora pomogli
su psima i posve smeli suparničko pleme. Psi i šišmiši
odnijeli su pobjedu. Preživjeli su se raštrkali, prozvavši
našu luku prokletim mjestom. Psi su se razbježali u divljinu
kad su ih naši ratnici-duhovi pustili. Quileutei su
se pobjedonosno vratili u svoja tijela, svojim suprugama.
Drugi narodi koji su živjeli u blizini, plemena Hoh i
Makah, sklopili su pogodbe s Quileuteima. Nisu htjeli
imati nikakve veze s našom magijom. Uspostavili smo
mir s njima. Kad bi nas napao neki neprijatelj, ratniciduhovi
bi ga otjerali.
Smjenjivali su se naraštaji. Zatim je došao posljednji
veliki Poglavica-duh, Taha Aki. Bio je znamenit po mudrosti
i mirotvorstvu. Narod je živio dobro i spokojno
pod njegovim vođstvom.
Ali jedan čovjek, Utlapa, nije bio spokojan.”
Tihi je siktaj obišao krijes. Nisam uspjela vidjeti odakle
je dopro. Billy ga je prečuo i nastavio legendu.
“Utlapa je bio jedan od najsnažnijih ratnika-duhova
poglavice Taha Akija – moćan čovjek, ali također častohlepan.
Smatrao je da bi se narod trebao služiti magijskim
sposobnostima da proširi svoj teritorij, da porobi
plemena Hoh i Makah i izgradi carstvo.

Sad, dok su ratnici bili u duhovnim obličjima, znali
su jedan drugome misli. Taha Aki vidio je o čemu Utlapa
snatri i naljutio se na Utlapu. Zapovijedio je Utlapi
da napusti narod i nikad više ne prijeđe u svoje duhovno
obličje. Utlapa je bio snažan čovjek, ali poglavičini su
ratnici bili brojniji. Nije mu bilo druge negoli da ode.
Bijesni se izopćenik skrio u obližnjoj šumi, čekajući priliku
da se osveti poglavici.
Čak i u vremenima mira, Poglavica-duh budno je štitio
svoj narod. Često je odlazio na sveto, tajno mjesto u
gorju. Napuštao je svoje tijelo i obilazio šume i obalu,
pazeći da ne naiđe kakva prijetnja.
Jednoga dana, kad je Taha Aki otišao ispuniti tu dužnost,
Utlapa je otišao za njim. Isprva je Utlapa tek namjeravao
ubiti poglavicu, ali ta je nakana imala svojih
mana. Ratnici-duhovi svakako će ga nastojati uništiti,
a poći će za njim brže nego što on bude mogao bježati.
Kad se skrio među stijenama i počeo promatrati poglavicu
kako se priprema napustiti tijelo, na pamet mu je
pao drugačiji plan.
Taha Aki ostavio je tijelo na tajnome mjestu i poletio
s vjetrovima da nadzire svoj narod. Utlapa je pričekao
da se uvjeri kako je poglavica otputovao na određenu
udaljenost u svome duhovnom obličju.
Taha Aki je to doznao istog trenutka kad mu se Utlapa
pridružio u duhovnom svijetu, a spoznao je i Utlapinu
ubojitu nakanu. Pohitao je natrag na tajno mjesto,
ali čak ni vjetrovi nisu bili dovoljno brzi da ga spase. Kad
se vratio, tijela mu više nije bilo. Utlapino tijelo ležalo
je napušteno, ali Utlapa nije ostavio mogućnost bijega
Taha Akiju – preklao je vlastito tijelo rukama Taha Akija
Taha Aki pošao je niz goru za svojim tijelom. Vrištao
je na Utlapu, ali Utlapa ga je zanemario, kao da to tek
zavija običan vjetar.
Taha Aki u očaju je gledao kako Utlapa zauzima njegovo
mjesto kao poglavica Quileutea. Nekoliko se tjedana
Utlapa samo brinuo za to da svi povjeruju kako je on
Taha Aki. Zatim su započele promjene – Utlapin je prvi
nalog bio zabrana svakom ratniku da uđe u duhovni svijet.
Izjavio je da je imao viziju predstojeće opasnosti,
ali zapravo ga je bilo strah. Znao je da Taha Aki samo
čeka priliku da ispriča svoju priču. Utlapa se ujedno
bojao sâm ući u duhovni svijet, jer je znao da će Taha
Aki smjesta zauzeti vlastito tijelo. Tako su njegovi snovi
o osvajačkom pohodu na čelu vojske duhovnih ratnika
postali nemogući, pa se pokušao zadovoljiti vladanjem
nad plemenom. Postao je teret – htio je povlastice kakve
Taha Aki nikad nije tražio, odbijao raditi rame uz rame
sa svojim ratnicima, te uzeo drugu, mlađu ženu, pa i treću,
premda je supruga Taha Akija živjela i dalje – nešto
nečuveno u plemenu. Taha Aki sve je to promatrao u
bespomoćnu bijesu.
Napokon je Taha Aki pokušao ubiti svoje tijelo ne
bi li spasio pleme od Utlapinih presezanja. Doveo je krvožednog
vuka s planina, ali Utlapa se skrio iza svojih
ratnika. Kad je vuk ubio mladića koji je štitio lažnoga
poglavicu, Taha Aki se užasno ražalostio. Naredio je
vuku da ode.
Sve nam priče kazuju da nije bilo nimalo lako biti ratnik-
duh. Oslobađanje od vlastita tijela donosilo je više
straha nego ushita. Zbog toga su posezali za svojom magijom
samo u krajnjoj nuždi. Poglavičina samotna stražarska
putovanja bila su teret i žrtva. Bestjelesnost je donosila
dezorijentiranost, neugodu, užasnutost. Taha Aki je tada
već tako dugo bio izvan svojega tijela da se nalazio u agoniji.
Osjećao je da mu nema spasa – da nikad neće prijeći
u konačnu zemlju gdje ga čekaju preci, da će dovijeka biti
zarobljen u ovome nesnosnom ništavilu.
Veliki je vuk išao za duhom Taha Akija dok se koprcao
i bacakao šumama u agoniji. Vuk je bio veoma
krupan za svoj soj, te prekrasan. Taha Aki odjednom je
pozavidio nemuštoj životinji. Barem je imala tijelo. Barem
je imala život. Čak bi i životinjski život bio bolji od
ove grozne, prazne svijesti.
A onda je Taha Akiju na pamet palo nešto što nas je
sve promijenilo. Zamolio je silnoga vuka da mu dade
mjesta, da se podijeli s njim. Vuk ga je poslušao. Taha
Aki je ušao u tijelo vuka zahvalno, s olakšanjem. Nije to
bilo njegovo ljudsko tijelo, ali bilo je bolje od praznine
duhovnoga svijeta.
Kao jedan, čovjek i vuk vratili su se u selo u luci. Ljudi
su se razbježali u strahu, dozivajući ratnike. Ratnici
su pritrčali i dočekali vuka kopljima. Utlapa je, naravno,
ostao skriven na sigurnom.
Taha Aki nije napao svoje ratnike. Polako se počeo
povlačiti od njih, obraćajući im se očima i nastojeći
štektati pjesme svoga naroda. Ratnici su počeli shvaćati
da taj vuk nije obična životinja, da na njega utječe neki
duh. Jedan stariji ratnik, čovjek po imenu Yut, odlučio
se oglušiti o naredbu svojeg lažnog poglavice i pokušati
se sporazumjeti s vukom.
Čim je Yut prešao u duhovni svijet, Taha Aki je napustio
vuka – životinja ga je krotko pričekala da se vrati
– i obratio mu se. Yut je u hipu shvatio istiistinu i poželio
dobrodošlicu svojem istinskom poglavici.
Uto je Utlapa došao da vidi je li vuk svladan. Kad je
ugledao gdje Yut beživotno leži na zemlji okružen ratnicima,
shvatio je što se zbiva. Isukao je nož i potrčao ubiti
Yuta prije no što se stigne vratiti u tijelo.
‘Izdajniče’, vrisnuo je, a ratnici nisu znali što bi. Poglavica
je zabranio duhovna putovanja, pa je na poglavici
bilo da odluči kako kazniti one koji mu usprkose.
Yut se u hipu vratio u svoje tijelo, ali Utlapa mu je pritisnuo
nož o grlo i prekrio usta rukom. Tijelo Taha Akija bilo
je snažno, a Yut je bio star i slab. Yut nije stigao izreći nijednu
jedinu riječ prije nego što ga je Utlapa zauvijek ušutkao.
Taha Aki gledao je kako se Yutov duh gubi prema
konačnim zemljama koje su Taha Akiju zasvagda bile zapriječene.
Obuzeo ga je silan bijes, snažniji od bilo čega
što je dotad osjetio. Vratio se u velikog vuka u namjeri
da rastrgne Utlapin grkljan. Ali kad se sjedinio s vukom,
zbila se najmoćnija magija.
Bijes Taha Akija bio je bijes čovjeka. Toliku je ljubav
gajio prema svome narodu i toliku mržnju prema zavojevaču
koji ga je zaveo da ti osjećaji, tako ljudski, nisu
stali u vučije tijelo. Vuk se sav zatresao i – naočigled
zgranutih ratnika i Utlape – preobrazio u čovjeka.
Taj novi čovjek nije izgledao poput tijela Taha Akija,
već daleko veličanstvenije. Bio je tjelesna inačica duha
Taha Akija. Ratnici su ga ipak smjesta prepoznali, jer
nekoć su letjeli s duhom Taha Akija.
Utlapa je pokušao pobjeći, ali Taha Aki je imao vučiju
snagu u svojem novom tijelu. Ulovio je lupeža i
zdrobio duh u njemu prije nego što je stigao iskočiti iz
ukradenog tijela.
Ljudi su bili ushićeni kad su shvatili što se to zbilo.
Taha Aki je brzo ispravio sve nepravde. Opet je prionuo
na posao sa svojim narodom i vratio mlade supruge njihovim
obiteljima. Jedina promjena koju je zadržao bilo
je okončanje putovanja u duhu. Znao je da je to preopasno,
sada, kad se pojavila ideja o krađi tuđeg života.
Ratnici-duhovi prestali su postojati.
Nakon toga Taha Aki je bio više od pukog vuka, ili
pak čovjeka. Zvali su ga Veliki Vuk Taha Aki, ili Čovjek-
duh Taha Aki. Vodio je pleme još mnogo, mnogo
godina, jer nije stario. Kad bi zaprijetila opasnost, vratio
bi se u vučije obličje da napadne ili zastraši neprijatelja.
Narod je živio u miru. Taha Aki začeo je mnogo sinova,
a neki od njih otkrili su da se i sami, došavši u muževne
godine, mogu preobraziti u vukove. Svi su vukovi bili
različiti, jer to su bili vukovi-duhovi, odrazi ljudi unutar
sebe.”
“Znači, zato je Sam sasvim crn”, promrsio je Quil
sebi u bradu i iscerio se. “Crno srce, crno krzno.”
Bila sam se tako uživjela u priču da me ošamutio povratak
u sadašnjost, u krug oko dogorjele vatre. Opet
sam se zgranula shvativši da u krugu sjede praunuci Taha
Akija – ma koliko koljena daleki.
Iz krijesa je buknuo oblak iskrica i odletio u nebo,
lelujajući i plešući, tvoreći gotovo čitljive oblike.
“A što onda odražava tvoje čokoladno krzno?” Sam je
uzvratio šapatom Quilu. “Tvoju slatkoću?”
Billy je prečuo njihovo prepucavanje. “Neki su sinovi
postali ratnici uz Taha Akija i više nisu starili. Drugi,
kojima preobražaj nije bio drag, odbili su se pridružiti
čoporu ljudi-vukova. Oni su počeli opet starjeti, a pleme
je otkrilo da ljudi-vukovi mogu ostarjeti kao i bilo ko
drugi ako se odreknu vukova-duhova u sebi. Život Taha
Akija potrajao je koliko i tri puna staračka života.

Vjenčao se s trećom ženom nakon što su prve dvije umrle i u
njoj pronašao svoju istinsku duhovnu suprugu. Premda
je volio i one druge, ovo je bilo nešto drugo. Odlučio se
odreći svojega vuka-duha, kako bi umro kad i ona.
Tako smo stekli ovu magiju, ali to nije cijela priča...”
Pogledao je staroga Quila Atearu, koji se promeškoljio
u stolici i ispravio krhka ramena. Billy je otpio vodu
iz bočice i obrisao čelo. Emilyno penkalo nije zastalo,
žustro sve zapisujući na papir.
“To je bila priča o ratnicima-duhovima”, započeo je
stari Quil vremešnim tenorom. “Ovo je priča o žrtvovanju
treće supruge.
Mnogo godina nakon što se Taha Aki odrekao svojega
vuka-duha, kad je već bio starac, na sjeveru, kod Makaha,
nastupili su teški dani. Nestalo je nekoliko mladih
žena iz njihova plemena, za što su krivili svoje susjede
vukove, kojih su se bojali i od njih zazirali. Ljudi-vukovi
još su mogli jedni drugima čitati misli u svom vučijem
obličju, kao i njihovi preci u svom duhovnom. Znali su
da krivnja nije ni na jednome od njih. Taha Aki pokušao
je umiriti poglavicu Makaha, ali strah je bio prejak.
Taha Aki nije htio da izbije rat. Više nije bio ratnik koji
bi predvodio svoj narod. Svojem najstarijem sinu-vuku,
Taha Wiju, naložio je da pronađe pravoga krivca prije
nego što izbije otvoreno neprijateljstvo.
Taha Wi poveo je ostalih pet vukova iz svog čopora u
potragu po gorju, ne bi li našao kakav dokaz o nestalim
ženama Makaha. Naišli su na nešto različito od svega
s čime su se dotada susreli – na čudan, slatkast miris u
šumi koji ih je do bola pekao u nosu.”
Privila sam se bliže Jacobu. Opazila sam da mu se kut
usana izvija u smiješak. Čvršće me prigrlio.
“Nisu znali kakvo bi stvorenje moglo ostaviti takav
miris, ali pošli su njegovim tragom”, nastavio je stari
Quil. Njegov drhtavi glas nije bio dostojanstven poput
Billyjeva, ali odisao je neobičnom, žestokom hitnjom.
Bilo mi se ubrzalo kad je počeo pričati brže.
“Putem su pronašli slabe tragove ljudskog mirisa, kao
i ljudske krvi. Bili su sigurni da je to taj neprijatelj za
kojim tragaju.
Putovanje ih je odvelo tako daleko na sjever da je
Taha Wi poslao polovicu čopora, onu mlađu, natrag u
luku da jave Taha Akiju što se zbilo.
Taha Wi i njegova dva brata nisu se vratili.
Mlađa su braća pošla u potragu za starijom, ali našli
su tek tišinu. Taha Aki oplakivao je sinove. Želio je
osvetiti njihovu smrt, ali bio je star. Posjetio je poglavicu
Makaha u odjeći za tugovanje i ispričao mu sve što se
zbilo. Poglavica Makaha povjerovao je da tuguje, i napetost
između plemena je prestala.
Godinu dana poslije toga, dvije mlade djevojke Makaha
nestale su iste noći iz svojih domova. Makahi su
smjesta pozvali vukove Quileutea, koji su pronašli isti
slatkasti miris u cijelome selu Makaha. Vukovi su ponovno
pošli u lov.
Samo se jedan vratio. To je bio Yaha Uta, nastariji sin
treće žene Taha Akija i najmlađi u čoporu. Sa sobom je
donio nešto što Quileutei nisu nikada vidjeli u svim danima
svojega postojanja – čudno, hladno, kamenito truplo
u komadima. Svi koji su potekli od krvi Taha Akija,
čak i oni koji nikad nisu bili vukovi, osjetili su prodoran
vonj mrtvog stvora. To je bio neprijatelj Makaha.
Yaha Uta opisao je što se zbilo: on i njegova braća pronašli
su stvorenje, koje je izgledalo kao čovjek, ali je bilo
tvrdo kao granitna stijena, s one dvije kćeri Makaha. Jedna
je djevojka već bila mrtva, bijela i beskrvna na zemlji.
Druga je bila u naručju stvorenja, koje joj je držalo zube
na grlu. Možda je bila mrtva kad su naišli na taj grozomoran
prizor, ali stvorenje joj je smjesta slomilo vrat i bacilo
beživotno tijelo na zemlju kada su prišli. Bijele mu je usne
prekrivala njezina krv, a oči su mu se rumeno krijesile.
Yaha Uta opisao je žestoku snagu i brzinu stvorenja.
Jedan je njegov brat brzo pao, jer je potcijenio tu snagu.
Stvorenje ga je rastrgalo kao krpenu lutku. Yaha Uta i njegov
drugi brat bili su oprezniji. Napali su zajedno, prilazeći
stvorenju s boka, zbunjujući ga tim manevrom. Morali
su doći do krajnjih granica svoje vučije snage i brzine, što
se nikad prije nije dovelo na takvu kušnju. Stvorenje je
bilo tvrdo kao kamen i hladno kao led. Otkrili su da mu
mogu nauditi samo svojim zubima. Počeli su trgati komadiće
tijela sa stvorenja kad su se uhvatili u koštac s njime.
Ali stvorenje je brzo učilo, pa je ubrzo počelo parirati
njihovim potezima. Dočepalo se brata Yaha Ute. Yaha
Uta je opazio da je vrat stvorenja pritom ostao nezaštićen,
pa se bacio. Zubima je otkinuo glavu stvorenja, ali
ruke su nastavile razdirati njegovog brata.
Yaha Uta rastrgao je stvorenje do neprepoznatljivosti,
komadajući ga u očajničkom pokušaju da spasi brata.
Nije mu to pošlo za rukom, ali na koncu je barem uspio
uništiti stvorenje.
Tako su barem mislili. Yaha Uta položio je smradne
ostatke da ih starješine prouče. Jedna je odsječena šaka
ležala kraj komada granitne podlaktice stvorenja. Dva
su se dijela dotaknula kad su ih starješine gurnule štapovima,
a šaka je posegnula prema podlaktici, ne bi li se
iznova sastavile.

Starješine su se užasnuli i zapalili ostatke. Silan oblak
zagušljivog, kužnog dima zagadio je zrak. Kad je preostao
samo pepeo, razdvojili su ga u mnogo malih vrećica
i raštrkali nadaleko i naširoko – neke u okean, neke u
šumu, neke u špilje u liticama. Taha Aki objesio je jednu
vrećicu sebi oko vrata, kako bi ga ona upozorila ako se
stvorenje ikada više pokuša opet sastaviti.”
Stari Quil zastao je i pogledao Billyja. Billy je izvukao
kožnu uzicu iz ovratnika. S nje je visila mala vreća,
crna od starosti. Nekolicina okupljenih zinula je u čudu.
Možda sam i ja bila među njima.
“Nadjenuli su mu ime Hladni, Krvopijac, i ostali živjeti
u strahu da nije bio jedini. Preostao im je samo još
jedan vuk-zaštitnik, mladi Yaha Uta.
Nisu dugo čekali. Stvorenje je imalo družicu, također
krvopiju, koja se došla osvetiti Quileuteima.
Priče kazuju da je Hladna bila nešto najljepše što su ljudske
oči ikada vidjele. Izgledala je kao božica zore kada je tog
jutra ušla u selo; sunce je upravo tada zasjalo, ljesnulo s njezine
bijele kože i obasjalo zlatnu kosu koja joj se spuštala do
koljena. Lice joj je bilo čarobno lijepo, oči crne nasred bijeloga
lica. Neki su pali na koljena da joj iskažu obožavanje.
Upitala je nešto visokim, prodornim glasom, na jeziku
koji niko dotada nije čuo. Narod se posve zbunio, ne
znajući kako da joj odgovori. Među svjedocima nije bilo
nijednoga iz loze Taha Akija, izuzev jednog malog dječaka.
Privio se uz majku i vrisnuo da ga nos boli od tog
smrada. Jedan starješina, koji je upravo išao na sastanak
vijeća, čuo je dječaka i shvatio što je to pristiglo među
njih. Viknuo je narodu da bježi. Njega je prvoga ubila.
Dvadesetoro ih je prisustvovalo dolasku Hladne.
Dvoje je preživjelo, i to samo zato što ju je krv smela, pa
je zastala da utaži žeđ. Otrčali su do Taha Akija, koji je
bio na vijećanju s ostalim starješinama, svojim sinovima
i trećom suprugom.
Yaha Uta preobrazio se u svoga vuka-duha čim je čuo
vijest. Otišao je samostalno uništiti krvopiju. Taha Aki,
njegova treća supruga, sinovi i starješine pošli su za njim.
Isprva nisu uspjeli pronaći stvorenje, samo dokaze
njezina napada. Tijela su ležala slomljena, nekoliko njih
lišeno svake kapi krvi, raštrkana putem kojim je došla.
Zatim su začuli vrištanje i požurili u luku.
Šačica Quileutea pobjegla je potražiti spas na brodovima.
Zaplivala je za njima kao morski pas i nevjerojatnom
snagom slomila krmu njihove barke. Kad je
brod potonuo, ulovila je one koji su se pokušali spasiti
plivanjem, pa je i njih slomila.
Ugledala je velikog vuka na obali i zaboravila plivače
u bijegu. Zaplivala je tako brzo da se jedva vidjela i izašla
na obalu, mokra i veličanstvena, te stala pred Yaha Utu.
Uprla je bijeli prst u njega i postavila mu još jedno nerazumljivo
pitanje. Yaha Uta je samo čekao.
Izbila je neizvjesna borba. Kao ratnica, nije bila ravna
svome partneru. Ali Yaha Uta bio je sâm – nije bilo
nikoga ko bi odvratio njezin bijes od njega.
Kad je Yaha Uta pao, Taha Aki je prkosno urliknuo.
Zahramao je i pretvorio se u vremešna vuka sijede njuške.
Vuk je bio star, ali to je bio Taha Aki, Čovjek-duh, i
bijes ga je ojačao. Počela je nova borba.
Treća supruga Taha Akija upravo je vidjela kako joj sin
pogiba naočigled. Sad se i njezin suprug borio, a nije se nadala
da će pobijediti. Čula je svaku riječ koju su svjedoci pokolja
kazali vijeću. Čula je priču o prvoj pobjedi Yaha Ute, i
znala je da ga je tada spasilo to što mu se brat umiješao.
Treća je supruga izvadila nož iz pojasa jednoga sina
koji je stajao kraj nje. Sve su to bili mladi sinovi, ne još
stasali, i znala je da će izginuti kad im otac padne.
Treća je supruga potrčala prema Hladnoj vitlajući
nožem. Hladna se osmjehnula, jedva odvrativši pogled
od borbe sa starim vukom. Nije se bojala ni slabe ljudske
žene, ni noža koji joj ne može ni zagrebati kožu, i spremila
se zadati smrtni udarac Taha Akiju.
A tada je treća supruga učinila nešto što Hladna nije
očekivala. Pala je na koljena pod noge krvopijke i zarila
nož u vlastito srce.
Krv je briznula kroz prste treće supruge i poprskala
Hladnu. Krvopijka nije mogla odoljeti zovu svježe krvi
iz tijela treće supruge. Nagonski se okrenula prema umirućoj,
jer ju je žeđ načas nadvladala.
Ralje Taha Akija sklopile su se oko njezina vrata.
Tu borbi nije bio kraj, ali Taha Aki više nije bio sâm.
Vidjevši majčinu smrt, dva mlada sina tako su pobješnjela
da su u hipu poprimila lik svojih duhovnih vukova,
premda još nisu bili muževi. Zajedno s ocem dokrajčili
su stvorenje.
Taha Aki više se nije vratio u pleme, a ni u svoje ljudsko
obličje. Jedan je dan proležao kraj tijela treće supruge,
režeći kad bi je neko pokušao dotaknuti, a zatim je
otišao u šumi i više se nikad nije vratio.
Nakon tog doba rijetko je dolazilo do nevolja s hladnima.
Sinovi Taha Akija čuvali su pleme sve dok im sinovi
nisu odrasli dovoljno da ih odmijene. Nikad nije bilo više
od tri vuka u isti mah. To je bilo dovoljno. Povremeno
bi neki krvopija prošao ovim krajevima, ali ulovili bi ga
na prepad, jer ne bi očekivao vukove. Katkad bi i poneki
vuk stradao, ali nikad više nisu bili pokošeni onako kao
taj prvi put. Naučili su kako se valja boriti s hladnima i to
su znanje prenijeli s koljena na koljeno, iz vučijeg uma u
vučiji um, iz duha u duh, s oca na sina.
Prolazilo je vrijeme, a potomci Taha Akija više nisu
postajali vukovi nakon što bi stasali. Vukovi bi se vraćali
tek vrlo rijetko, ako bi neki hladni bio blizu. Hladni su
uvijek dolazili sami ili u paru, tako da je čopor ostajao
malobrojan.
Zatim je došao veći koven, a vaši su se pradjedovi pripremili
na borbu. Ali vođa se obratio Ephraimu Blacku
kao da je čovjek i obećao mu da neće nauditi Quileuteima.
U čudnim, žutim očima vidjela se izvjesna potvrda
njegove tvrdnje da oni nisu poput drugih krvopija.
Vukovi su bili malobrojniji; nije bilo potrebe da hladni
nude pogodbu kad su mogli odnijeti prevagu. Ephraim
je pristao. Ostali su vjerni svojoj strani dogovora, premda
svojim prisustvom znaju privući druge.
A svojom su brojnošću silom stvorili veći čopor nego
što ga je pleme ikad prije imalo”, rekao je stari Quil,
a crne su mu oči, gotovo prekrivene naborima staračke
kože, na trenutak pale na mene. “Osim, naravno, u doba
Taha Akija”, rekao je, te uzdahnuo. “I tako sinovi našeg
plemena opet nose onaj teret i dijele onu žrtvu koju su
njihovi oci trpjeli prije njih.”
Dugi je trenutak vladala mrtva tišina. Živi potomci
magije i legende gledali su jedni druge preko krijesa s
tugom u očima. Svi osim jednoga.
“Teret”, podrugnuo se ispod glasa. “Meni je to baš
super.” Quil je blago izbacio donju usnu.
S druge strane sve slabije vatre, Seth Clearwater –
očiju razrogačenih od divljenja bratstvu plemenskih zaštitnika
– kimnuo je glavom, slažući se s njime.

Billy se počeo tiho i prigušeno cerekati, a magija kao
da je stala jenjavati zajedno sa sjajem žara. Odjednom je
to opet bio tek krug prijatelja. Jared je bacio kamenčić
na Quila, a svi su se nasmijali kad je ovaj na to poskočio.
Tihi su razgovori zamrmorili oko nas, opušteni i zafrkantski.
Leah Clearwater nije otvorila oči. Učinilo mi se da
vidim kako joj je nešto zasjalo na obrazu, poput suze,
ali kad sam trenutak potom opet pogledala, više ničega
nije bilo.
Ni Jacob ni ja ništa nismo rekli. Bio je tako miran
kraj mene, disao je tako duboko i ravnomjerno, da sam
pomislila da samo što nije zaspao.
Misli su mi bile tisuću godina daleko. Nisam mislila
na Yaha Utu, ni na druge vukove, ni na prekrasnu Hladnu
– nju sam sebi i prelako mogla predočiti. Ne, mislila
sam na nekoga posve nevezanog uz magiju. Pokušavala
sam zamisliti lice neimenovane žene koja je spasila cijelo
pleme, treće supruge.
Obične ljudske žene, bez ikakvih posebnih darova ili
moći. Tjelesno slabije i sporije od ijedne nemani u priči.
Ali ona je bila ključ, rješenje. Ona je spasila svog supruga,
svoje mlade sinove, svoje pleme.
Da su joj barem zapamtili ime...
Nešto mi je protreslo rame.
“Ajmo, Bells”, rekao mi je Jacob u uho. “Stigli smo.”
Zatreptala sam, zbunjena time što vatre više nekako
nigdje nije bilo. Blenula sam u neočekivanu tamu,
nastojeći razabrati gdje sam. Trebao mi je trenutak da
shvatim kako se više ne nalazim na litici. Jacob i ja bili
smo sami. Još uvijek sam bila pod njegovom rukom, ali
sada nisam sjedila na tlu.
Kako sam dospjela u Jacobov auto?
“O, kvragu!”, zgranula sam se shvativši da sam zaspala.
“Koliko je sati? Ma daj, gdje je taj glupi mobitel?” Potapšala
sam se mahnito po džepovima i nisam ga našla.
“Smiri se. Nije još ni ponoć. A ja sam ti ga već nazvao.
Gledaj – eno ga, čeka te.”
“Ponoć?”, glupavo sam ponovila, još uvijek dezorijentirana.
Zagledala sam se u mrak, a srce mi je jače zakucalo
kad sam razabrala obličje volvoa na trideset metara.
Uhvatila sam kvaku.
“Evo”, rekao je Jacob i stavio mi nešto sitno u drugu
ruku. Mobitel.
“Ti si nazvao Edwarda za mene?”
Oči su mi se dovoljno priviknule na mrak da razaberu
blistavi osmijeh na Jacobovu licu. “Mislio sam , budem
li se pristojno ponio, dobit ću više prilika da budem
s tobom.”
“Hvala, Jake”, rekla sam mu dirnuto. “Zaista, hvala
ti. I hvala što si me pozvao večeras. Ono je bilo...” Ponestalo
mi je riječi. “Čovječe. To je stvarno bilo nešto.”
“A nisi čak ni ostala budna da vidiš kako gutam kravu.”
Nasmijao se. “Ne, baš mi je drago što ti se svidjelo.
Bilo mi je... drago. Što si bila tamo.”
U mračnoj daljini razabrala sam kretanje – nešto blijedo
utvarno se kretalo spram crnih stabala. Koraci?
“Ma da, nije on baš strpljiv, zar ne?”, rekao je Jacob,
opazivši što mi je odvuklo pažnju. “Samo ti idi. Ali brzo
se vrati, okej?”
“Jasno, Jake”, obećala sam mu i odškrinula vrata.
Hladni mi je zrak zapljusnuo noge, pa sam se stresla.
“Lijepo spavaj, Bells. I ništa se ti ne brini – ja ću noćas
paziti na tebe.”
Zastala sam s jednom nogom na cesti. “Ne, Jake.
Naspavaj se, bit će sa mnom sve u redu.”
“Jasno, jasno”, rekao je, ali zvučao je više kao da mi
udovoljava nego kao da se slaže.
“’Noć, Jake. Hvala.”
“’Nioć, Bella”, prošaptao je kad sam požurila u mrak.
Edward me ulovio na liniji razgraničenja.
“Bella”, rekao je s jakim olakšanjem u glasu; čvrsto
me zagrlio.
“Bok. Oprosti što toliko kasnim. Zaspala sam i – ”
“Znam. Jacob mi je objasnio.” Krenuo je prema autu,
a ja sam drveno glavinjala kraj njega. “Jesi li umorna?
Mogu te ponijeti.”
“Ne brini.”
“Daj da te dovedemo kući i spremimo u krevet. Je li
ti bilo lijepo?”
“Aha – bilo je fenomenalno, Edwarde. Da si bar mogao
doći. Ne mogu ti to ni objasniti. Jakeov tata pričao
nam je stare legende i bilo je baš... baš magično.”
“Morat ćeš mi to ispričati. Nakon što se naspavaš.”
“Neću ti ih uspjeti prepričati kako treba”, rekla sam
i široko zijevnula.
Edward se zahihotao. Otvorio mi je vrata, unio me u
auto i privezao pojasom.
Upalila su se jarka svjetla i prešla preko nas. Mahnula
sam prema Jacobovim farovima, ali nisam znala je li
opazio moju gestu.
Te večeri – nakon što sam se probila kroz Charlieja, koji
me nije gnjavio koliko sam očekivala jer je Jacob bio nazvao
i njega – nisam se smjesta svalila na krevet, već sam se nagn

Noć je bila iznenađujuće hladna, gotovo zimska. Nisam to
ni primijetila na vjetrovitim liticama; manje zbog krijesa, a
više zbog Jacobove blizine, pretpostavila sam.
Studene kapljice stale su mi udarati o lice kad je počela
padati kiša.
Bilo je premračno da se vidi mnogo više od crnih,
trokutastih omorika nošenih i povijanih vjetrom. Ali
svejedno sam upinjala pogled, tražeći druge obrise u
oluji. Blijedu siluetu što se utvarno kreće tamom... ili
možda sjenovitu naznaku ogromnog vuka... Oči su mi
bile preslabe.
Zatim sam opazila kretnju u noći, tik do sebe. Edward se
provukao kroz moj otvoreni prozor, ruku hladnijih od kiše.
“Je li Jacob tamo vani?”, upitala sam ga i zadrhtala
kad me Edward privukao i obgrlio jednom rukom.
“Da... negdje. A Esme je krenula kući.”
Uzdahnula sam. “Tako je hladno i vlažno. Ovo nema
smisla.” Opet sam zadrhtala.
Zahihotao se. “Hladno je samo tebi, Bella.”
Te noći mi je i u snu bilo hladno, možda zato što sam
spavala u Edwardovom naručju. Ali sanjala sam da sam
vani, na oluji, a vjetar mi nosi kosu u oči i zasljepljuje
me. Stajala sam na kamenitom polumjesecu Prve plaže i
nastojala razabrati kakve su to hitre prilike koje jedva razaznajem
u mraku na rubu obale. Isprva nije bilo ničega
osim bljeskova bjeline i crnine što jurcaju jedni prema
drugima i zatim se plesno razmiču. A onda se, kao da
je Mjesec odjednom granuo kroz oblake, sve razjasnilo.
Rosalie, kojoj je mokra i zlaćana kosa padala sve do
iza koljena, nasrtala je na ogromnog vuka – njuške prošarane
sjedinama – kojega sam nagonski prepoznala kao
Billyja Blacka.
Udarila sam u trk, ali otkrila da se krećem nesnosno
sporim kretnjama sanjara. Pokušala sam se proderati, viknuti
im da prestanu, ali vjetar mi je odnio glas i nisam
mogla ni glasa pustiti od sebe. Stala sam mahati iznad
glave, ne bih li im privukla pažnju. U ruci mi je nešto
bljesnulo, i tek sam tada primijetila da mi desna ruka
nije prazna.
Držala sam dug, oštar bodež, prastari i srebrni, prekriven
skorenom, pocrnjelom krvlju.
Lecnula sam se vidjevši nož, i oči su mi se naglo otvorile
i ugledale mirnu tamu moje sobe. Prvo sam shvatila
da nisam sama, pa sam se okrenula zariti lice u Edwardova
prsa, znajući da će slatki miris njegove kože otjerati
moru od mene uspješnije nego bilo što drugo.
“Jesam li te probudio?”, šapnuo je. Čulo se šuštanje
papira, listanje stranica, i tihi, tupi udar kad je nešto
lagano palo na drveni pod.
“Nisi”, promumljala sam i spokojno uzdahnula kad
me čvršće zagrlio. “Ružno sam sanjala.”
“Hoćeš li mi ispričati?”
Odmahnula sam glavom. “Preumorna sam. Možda
ujutro, ako se još budem sjećala.”
Osjetila sam kako se nečujno protresao od smijeha.
“Ujutro”, složio se.
“Što si to čitao?”, promrmljala sam, ne baš sasvim
budna.
“Orkanske visove”, rekao je.
Pospano sam se namrštila. “Mislila sam da ti se ta
knjiga ne sviđa.”
“Ostavila si je vani”, prošaptao je, blagim me glasom
uljujkujući u san. “Uostalom... što više vremena provodim
s tobom, to mi ljudski osjećaji djeluju shvatljivije.
Otkrivam da uspijevam suosjećati s Heathcliffom bolje
nego što sam prije i slutio.”
“Mmm”, uzdahnula sam.
Rekao je još nešto, nešto tiho, ali već sam bila zaspala.
Sutradan je svanula biserno siva zora, bez vjetra.
Edward me upitao što sam ono sanjala, ali nisam se više
mogla prisjetiti. Samo sam se sjećala da mi je bilo hladno
i da mi je bilo drago što je on uz mene kad sam se probudila.
Poljubio me, dovoljno dugo da mi srce zakuca
jače, a onda je pošao kući da se presvuče i da uzme auto.
Brzo sam se obukla, bez naročitog izbora. Ko god
bio taj koji mi je opljačkao košaru za rublje, sveo mi je
garderobu na kritičku razinu. Da nije bilo tako strašno,
to bi me ozbiljno ozlojedilo.
Kad sam krenula u prizemlje na doručak, opazila
sam kako moj pohabani primjerak Orkanskih visova leži
otvoren na podu, tamo gdje ga je Edward sinoć bacio,
zadržavši mjesto na kojemu ga je čitao, kao što se i meni
uvijek događalo s knjigama slomljenog hrpta.
Radoznalo sam uzela knjigu, pokušavajući se sjetiti
što je on ono bio rekao. Nešto o tome da suosjeća ni
manje ni više nego s Heathcliffom. To nikako nije moglo
biti tačno; sigurno sam samo sanjala da je to rekao.
Tri riječi na otvorenoj stranici zapale su mi za oko, pa
sam sagnula glavu da pažljivije pročitam ulomak. Govorio
je Heathcliff, a monolog mi je bio dobro poznat.
I tu vidite razliku između naših osjećaja: da je on
bio na mojemu mjestu, a ja na njegovu, sve i da sam
ga mrzio toliko da mi se život pretvori u žuč, nikada
ne bih na njega digao ruku. Slobodno me gledajte u
nevjerici, ako vas je volja! Nikada ga ne bih izgnao
iz njezina društva, dokle god ona želi biti u njegovome.
No istom što njezino poštovanje mine, srce bih
mu iščupao i krvi mu se napio! Ali, sve dotada – ako
mi ne vjerujete, ne znate me – sve dotada, umirao
bih malo-pomalo radije nego da mu jednu jedinu
vlas na glavi taknem!
Četiri riječi koje su mi zapale za oko bile su “krvi mu
se napio”.
Stresla sam se.
Da, svakako sam sanjala da je Edward rekao nešto
pozitivno o Heathcliffu. A ova stranica vjerojatno nije
bila ta koju je sinoć čitao. Knjiga se pri padu mogla
otvoriti na bilo kojem mjestu.

12. VRIJEME

“Počujte što predviđam...”, kazala je Alice zlokobnim
glasom.
Edward ju je krenuo bubnuti pod rebra, a ona mu se
elegantno izmaknula.
“Pa dobro”, progunđala je. “Edward me na ovo natjerao.
Ali stvarno sam predvidjela da ćeš praviti više problema
ako te iznenadim.”
Hodali smo prema autu nakon nastave, a ja nisam
imala ni najblažeg pojma o čemu to ona govori.
“Razumljivo, molim?”, zatražila sam .
“Samo nemoj reagirati kao mala beba. Neću nikakve
ispade.”
“E sad se stvarno bojim.”
“Dakle, ti – hoću reći, mi – imamo tulum za proslavu
mature. Ništa naročito. Nema razloga da se šizi.
Ali vidjela sam da ćeš stvarno pošiziti ako pokušam to
složiti kao iznenađenje” – plesnim je pokretom izbjegla
Edwardovu ruku kad joj je krenuo našušuriti kosu – “a
Edward je rekao da ti moram kazati. Ali nije to ništa.
Obećavam.”
Teško sam uzdahnula. “Ima li smisla protiviti se?”
“Nipošto.”
“Okej, Alice. Doći ću. I patit ću svake sekunde.”
“Ma tako te volim! Usput, poklon mi je prekrasan.
Nisi trebala.”
“Alice, i nisam!”
“O, znam ja to. Ali hoćeš.”
Panično sam stala mozgati ne bih li se sjetila što sam
to ikada pomislila da bih joj mogla kupiti za maturu,
tako da je to mogla vidjeti.
“Čudesno”, promrsio je Edward. “Kako neko tako
sitan može biti tako iritantan?”
Alice se nasmijala. “Treba dara za to.”
“Zar nisi mogla pričekati nekoliko tjedana da mi to
kažeš?”, upitala sam je nadureno. “Sada ću se samo utoliko
dulje uzrujavati.”
Alice me mrko pogledala.
“Bella”, kazala je polako. “Znaš li ti koji je danas dan?”
“Ponedjeljak?”
Zakolutala je očima. “Da. Danas je ponedjeljak...
četvrti.” Uhvatila me za lakat, okrenula u suprotnom
smjeru i pokazala mi veliki žuti plakat zalijepljen za vrata
dvorane. Na njemu je masnim crnim slovima pisao
datum mature. Tačno za tjedan dana od danas.
“Danas je četvrti? Juna? Jeste li sigurni?”
Nisu mi odgovorili. Alice je samo tužno odmahnula
glavom, pretvarajući se da je razočarana, a Edward je
podigao obrve.
“Nije moguće! Kako se to dogodilo?” Pokušala sam
prebrojati dane unatrag u glavi, ali nisam mogla shvatiti
kamo su prije nestali.
Bilo mi je kao da mi je neko izmaknuo noge i srušio
me na zemlju. Svi ti tjedni stresa i brige... nekako mi
je, usred živciranja zbog vremena, vrijeme pobjeglo kroz
prste. Nestao mi je prostor da se snađem, da smislim
planove. Ponestalo mi je vremena.
A nisam bila spremna.
Nisam znala kako to izvesti. Kako se oprostiti od
Charlieja i Renée... od Jacoba... od svoje ljudskosti.
Znala sam tačno što želim, ali odjednom sam se užasno
uplašila da ću to i dobiti.
U teoriji, jedva sam čekala, čak izgarala od želje da
smrtnost zamijenim za besmrtnost. Napokon, to je bio
ključ ostanka uz Edwarda zasvagda. A tu je bila i činjenica
da me progone znani i neznani. Nije mi se mililo
samo dokono sjediti i čekati, bespomoćna i slasna, da
me neko od njih sustigne.
U teoriji, sve je to imalo smisla.
U praksi... znala sam jedino biti čovjek. Budućnost
nakon toga bila mi je veliki, mračni bezdan koji neću
upoznati sve dok ne skočim u njega.
To jednostavno saznanje, današnji datum – nešto
tako očito da sam ga sigurno nesvjesno potiskivala – pretvorilo
mi je rok do kojega sam nestrpljivo brojala dane
u termin izlaska pred streljački vod.
Nekako sam nejasno bila svjesna toga da mi je Edward
otvorio vrata auta, da Alice nešto priča sa stražnjeg sjedala,
da kiša tuče o vjetrobran. Edward kao da je shvaćao da sam
samo tjelesno uz njih; nije me pokušao prenuti iz ošamućenosti.
Ili možda i jest, ali ja to više nisam mogla opaziti.

Završili smo u mojoj kući, gdje me Edward odveo do
kauča i posjeo kraj sebe. Zagledala sam se kroz prozor, u
tekuću, sivu izmaglicu, i pokušala razabrati kamo mi je
nestala odlučnost. Zašto sada paničarim? Znala sam da
rok stiže. Zašto me sada plaši to što je stigao?
Ne znam koliko me dugo pustio da šutke piljim kroz prozor.
Ali kiša se gubila u mraku kad mu je napokon dojadilo.
Stavio mi je hladne dlanove na obje strane lica i čvrsto
pogledao zlaćanim očima u moje.
“Hoćeš li mi, molim te, reći o čemu razmišljaš? Prije
nego što poludim?”
Što sam mu mogla reći? Da sam kukavica? Pokušala
sam naći prave riječi.
“Usne su ti bijele. Reci nešto, Bella.”
Hučno sam izdahnula. Koliko sam to dugo držala dah?
“Datum me ulovio na prepad”, prošaptala sam. “To
je sve.”
Pričekao je, lica prožetog brigom i sumnjičavošću.
Pokušala sam mu objasniti. “Nisam sigurna što da
radim... što da kažem Charlieju... kako objasniti... što
da...” Ušutjela sam.
“To nema veze s proslavom?”
Namrštila sam se. “Ne. Ali hvala što si me podsjetio.”
Kiša je postala glasnija dok mi je proučavao lice.
“Nisi spremna”, prošaptao je.
“Jesam”, smjesta sam slagala, reagirajući refleksno.
Bilo mi je jasno da me prozreo, pa sam duboko udahnula
i kazala mu istinu. “Moram biti.”
“Ništa ti ne moraš biti.”
Osjetila sam kako mi panika izbija u očima kad sam
počela nečujno navoditi razloge. “Victoria, Jane, Caius,
ko god da mi je ono bio u sobi... !”
“Utoliko imaš više razloga da pričekaš.”
“To uopće nema smisla, Edwarde!”
Čvršće mi je pritisnuo lice dlanovima i progovorio
polako i odlučno.
“Bella. Nijedno od nas nije imalo izbora. Vidjela si
kakav je to utjecaj imalo... naročito na Rosalie. Svi smo
se mučili ne bi li se pomirili s nečim što se dogodilo
potpuno bez našeg utjecaja. Neću dopustiti da to za tebe
tako prođe. Ti ćeš imati izbora.”
“Ja sam već izabrala.”
“Nećeš ga održati samo zato što ti mač visi nad glavom.
Mi ćemo se pobrinuti za probleme, a ja ću se pobrinuti za
tebe”, zavjetovao mi se. “Kada ovo prođe, i kada te ništa više
ne bude tjeralo, onda možeš odlučiti da mi se pridružiš ako
to još želiš. Ali ne zato što se bojiš. Nećeš silom ući u ovo.”
“Carlisle mi je obećao”, promumljala sam, protiveći
se iz navike. “Nakon mature.”
“Ne dok ne budeš spremna”, kazao je sigurnim tonom.
“I definitivno ne sve dok osjećaš da si u opasnosti.”
Nisam mu odgovorila. Nisam imala snage za raspravu;
nisam znala gdje mi je nestala odlučnost.
“Eto.” Poljubio me u čelo. “Nemaš nikakvih razloga
za brigu.”
Drhtavo sam se nasmijala. “Nikakvih, osim bliske
propasti.”
“Imaj povjerenja u mene.”
“Imam.”
Još mi je promatrao lice, čekajući da se opustim.
“Smijem te nešto pitati?”, rekla sam.
“Što god želiš.”
Oklijevala sam, grizući usnu, a onda mu postavila
drugo pitanje, a ne ono koje me zabrinjavalo.
“Što ću ja to kupiti Alice za maturu?”
Zacerekao se. “Izgledalo je kao da nama oboma kupuješ
ulaznice za koncert – ”
“Ma tačno!” Tako mi je laknulo da sam se gotovo
osmjehnula. “Za koncert u Tacomi. Vidjela sam prošli
tjedan reklamu u novinama, i mislila sam da bi vam se
to svidjelo, jer si rekao da je CD dobar.”
“To si se sjajno sjetila. Hvala ti.”
“Nadam se da nisu rasprodane.”
“Najbitnije je ono što si mislila. Bar bih ja to trebao
znati.”
Uzdahnula sam.
“Još si me nešto namjeravala pitati”, rekao je.
Namrštila sam se. “Dobar si.”
“Imam puno prakse u čitanju tvog lica. Pitaj me.”
Sklopila sam oči i primaknula se, skrivajući lice u
njegovim prsima. “Ne želiš da postanem vampirica.”
“Ne, ne želim”, blago je rekao, a onda pričekao nastavak.
“To nije bilo pitanje”, ubrzo me podsjetio.
“Pa... Brine me... razlog zašto tako misliš.”
“Brine te?” Iznenađeno se usredotočio na tu riječ.
“Hoćeš li mi reći zašto? Cijelu istinu, ne mareći za
moje osjećaje?”
Načas se premišljao. “Ako ti odgovorim, hoćeš li mi
onda objasniti kakvo je to pitanje?”
Kimnula sam, ne otkrivajući lice.
Duboko je udahnuo prije nego što će odgovoriti.
“Mogla bi toliko bolje proći, Bella. Znam da ti vjeruješ
da imam dušu, ali ja nisam posve uvjeren u to, a dovesti
tvoju u pitanje...” Polako je odmahnuo glavom. “Dopustiti
da se to dogodi – da postaneš isto što i ja samo
zato da te nikad ne moram izgubiti – meni bi bio najsebičniji
zamisliv čin. Želim to više od svega – za sebe.
Ali za tebe želim toliko više. Popustiti – to bi mi bio
čisti zločin. Nikada neću učiniti ništa sebičnije, sve i da
poživim vječno.
Kad bi bar postojao način da postanem čovjek za tebe
– kakva god cijena bila, platio bih je.”
Stajala sam vrlo mirno i pažljivo ga slušala.
Edward, znači, smatra da bi to bilo sebično od njega.
Osjetila sam kako mi se smiješak polako razliježe licem.
“Znači... nije da se bojiš da ti se... neću toliko sviđati
kad se promijenim – kad više ne budem bila meka i topla,
i kada ću drugačije mirisati? Ti me to stvarno želiš
zadržati, kakva god ja ispala?”
Oštro je izdahnuo. “Tebe je brinulo to da mi se nećeš
svidjeti?”, naglo me upitao. A onda, prije nego što sam
mu mogla odgovoriti, prasnuo je u smijeh. “Bella, prilično
si intuitivna, ali znaš biti tako tupa!”
Znala sam da će mu to zvučati glupo, ali laknulo mi
je. Ako me doista želi, moći ću podnijeti ostatak... nekako.
Sebičnost mi je odjednom izgledala kao predivna
riječ.
“Ne bih rekao da shvaćaš koliko bi meni lakše bilo,
Bella”, rekao je, a u glasu mu se još čuo tračak smijeha,
“kad ne bih cijelo vrijeme morao davati sve od sebe da
te ne ubijem. Svakako ima stvari koje će mi nedostajati.
Na primjer, ovo...”
Pogledao me u oči i pomilovao mi obraz, a ja sam
osjetila kako mi krv navire u lice. Blago se nasmijao.
“I zvuk tvog srca”, nastavio je ozbiljnijim tonom,
ali još s blagim smiješkom. “To je najznačajniji zvuk u
mome svijetu. Sada ga tako dobro znam da bih ga, kunem
ti se, mogao razabrati kilometrima daleko. Ali ništa
od toga nije bitno. Ovo”, rekao je i uhvatio mi lice rukama.
“Ti. To ću zadržati. Uvijek ćeš biti moja Bella, samo
malčice trajnija.”
Uzdahnula sam i pustila da mi se oči spokojno sklope,
oslonjena na njegove ruke.
“Hoćeš li ti sada meni dati jedan odgovor? Cijelu istinu,
ne mareći za moje osjećaje?”, upitao me.
“Naravno”, smjesta sam mu odgovorila, iznenađeno
otvorivši oči. Što ga to zanima?
Polako je izgovorio riječi. “Ne želiš biti moja supruga.”
Srce mi je stalo, a zatim jurnulo u trk. Hladan znoj
orosio mi je zatiljak, a ruke su mi se pretvorile u led.
Pričekao je, gledajući i osluškujući kako ću reagirati.
“To nije pitanje”, napokon sam prošaptala.
Spustio je pogled, tako da su mu trepavice bacile
duge sjene niz jagodice, spustio ruke s mog lica i uzeo
mi smrznutu lijevu šaku. Poigravao se mojim prstima
kad je progovorio.
“Brine me zbog čega tako misliš.”
Pokušala sam progutati slinu. “Ni to nije pitanje”,
prošaptala sam.
“Molim te, Bella.”
“Istinu?”, upitala sam ga, tek nijemo oblikujući riječi
ustima.
“Naravno. Mogu je podnijeti, o čemu god da se radi.”
Duboko sam udahnula. “Smijat ćeš mi se.”
Zgranuto me pogledao u oči. “Smijati? To mi je nezamislivo.”
“Vidjet ćeš”, promrsila sam, a onda uzdahnula. Lice
mi je prešlo iz bljedila u rumenilo u naglom naletu tuge

“Pa dobro, okej! Sigurna sam da će ti to zvučati kao nekakva
velika šala, ali, stvarno! Kad mi je to tako... tako...
tako neugodno!”, priznala sam mu i opet sakrila lice u
njegova prsa.
Uslijedila je kratka stanka.
“Ne shvaćam.”
Zabacila sam glavu i strogo ga pogledala, te ga napala
u izljevu bijesa, ratoborna od neugodnosti.
“Ja ti nisam jedna od onih, Edwarde. Jedna od onih
seljanki koje se udaju odmah nakon gimnazije jer ih je
dečko napumpao! Znaš li ti što bi ljudi rekli? Shvaćaš li
ti koje je ovo stoljeće? Ljudi jednostavno ne stupaju u
brak s osamnaest godina! Bar ne pametni ljudi, odgovorni,
zreli ljudi! Nikad nisam htjela biti jedna od onih! Ja
nisam takva...” Ušutjela sam, jer mi je ponestalo energije
za svađu.
Bilo je nemoguće protumačiti Edwardovo lice dok je
razmišljao o mom odgovoru.
“To je sve?”, napokon me upitao.
Trepnula sam. “Zar to nije dovoljno?”
“Nije stvar u tome da ti je više stalo do... same besmrtnosti,
nego do mene?”
A onda, premda sam predvidjela da će se on nasmijati,
odjednom ja bila ta koja je prasnula u smijeh.
“Edwarde!”, nekako sam procijedila kroz grčeve cerekanja.
“A ja sam ti... uvijek... mislila... da si ti... toliko...
pametniji od mene!”
Uhvatio me u naručje, i osjetila sam da se smije zajedno
sa mnom.
“Edwarde”, rekla sam, uspijevajući s malim naporom
progovoriti jasnije, “vječnost nema smisla bez tebe. Ne
bih htjela provesti jedan jedini dan bez tebe.”
“Pa, sad mi je lakše”, rekao je.
“Ipak... to ništa ne mijenja.”
“Svejedno, lijepo je razumjeti o čemu je riječ. A ja
shvaćam tvoje stanovište, Bella, doista ga shvaćam. Ali
bilo bi mi istinski drago kad bi ti pokušala uzeti moje u
obzir.”
Tada sam već bila došla sebi, pa sam kimnula glavom
i pokušala suspregnuti mrštenje.
Tekuće zlato njegovih očiju hipnotički me omamilo
kad me čvrsto pogledao.
“Shvaćaš, Bella, ja sam uvijek bio jedan od onih. U
mome svijetu, ja sam već bio odrastao čovjek. Nisam
tražio ljubav – ne, previše sam žarko želio biti vojnik; na
umu mi je bila jedino idealizirana slava ratovanja koju
su tada prodavali kandidatima za novačenje – ali da sam
tada našao...” Zastao je i nakrivio glavu. “Mislio sam
reći, da sam našao neku, ali to nije tačno. Da sam našao
tebe, nemam ni tračka sumnje u to što bih uradio. Bio
sam jedan od onih, koji bi – čim bi otkrio da si ti ono
što tražim – kleknuo na jedno koljeno i dao sve od sebe
da pridobije tvoju ruku. Poželio bih te za cijelu vječnost,
čak i tada, kad ta riječ nije imala posve iste konotacije.”
Osmjehnuo mi se onim svojim izvijenim smiješkom.
Skamenjeno sam zurila u njega razrogačenih očiju.
“Diši, Bella”, podsjetio me, smiješeći se.
Počela sam disati.
“Shvaćaš li moju stranu, Bella, barem malo?”
I shvaćala sam je, bar na trenutak. Ugledala sam sebe
u dugoj suknji i čipkastoj bluzi s visokim ovratnikom,
kose podignute u bujnu pundžu. Ugledala sam Edwarda
kao naočita kavalira u svijetlom odijelu s buketom poljskog
cvijeća u ruci, gdje sjedi kraj mene na ljuljački na
trijemu.
Odmahnula sam glavom i progutala knedlu. Upravo
me puknula Anne od Zelenih zabata.
“Gledaj u čemu je stvar, Edwarde”, rekla sam drhtavim
glasom, izbjegavajući pitanje. “Što se mene tiče,
brak i vječnost nisu pojmovi koji se međusobno isključuju,
a ni međusobno uključuju. A kako zasad živimo u
mome svijetu, možda bi bilo najbolje da idemo ukorak s
vremenom, ako me shvaćaš.”
“Ali, s druge strane”, otpovrnuo mi je, “uskoro ćeš
potpuno napustiti vrijeme kao takvo. Pa zašto da onda
prolazni običaji jedne izdvojene kulture toliko utječu na
tu odluku?”
Napućila sam usne. “Kad si u Rimu?”
Nasmijao mi se. “Ne moraš danas reći ni da ni ne,
Bella. Makar je dobro shvatiti obje strane, zar ne?”
“Znači, tvoj uvjet... ?”
“Još uvijek vrijedi. Doista shvaćam što želiš reći, Bella,
ali ako želiš da te osobno promijenim...”
“Dam, dam, da-dam”, zapjevušila sam u bradu. Htjela
sam da zvuči kao svadbena koračnica, ali nekako je
ispalo sličnije pogrebnom maršu.
Vrijeme je nastavilo prebrzo protjecati.
Ta je noć proletjela bez snova, a onda je svanulo jutro
i matura mi se našla pred nosom. Morala sam još naučiti
hrpu gradiva za završne ispite, a znala sam da neću proći
ni polovicu u ovih nekoliko preostalih dana.
Kad sam sišla na doručak, Charlie je već bio otišao.
Ostavio je novine na stolu, što me podsjetilo da moram
nešto kupiti. Ponadala sam se da novine još donose
oglas; trebao mi je broj telefona da kupim glupe ulaznice.
Nije mi to djelovalo kao neki naročiti poklon sada
kad više nije bilo iznenađenja. Naravno, nikada nije najpreporučljivije
pokušati iznenaditi Alice.
Mislila sam okrenuti list odmah na rubriku zabave,
ali pažnju mi je privukao masni, crni naslov. Osjetila
sam drhtaj straha kad sam se nagnula bliže da pročitam
članak na naslovnici.

Seattle trpi teror ubojstava
Prošlo je manje od desetljeća otkako je grad Seattle
bio poprište lova na najmasovnijeg serijskog ubojicu
u povijesti SAD-a. Gary Ridgway, Ubojica s rijeke
Green, osuđen je za ubojstvo 48 žena.
Danas se opsjednuti Seattle mora suočiti s mogućnošću
da se u njemu upravo u ovom trenutku krije neko
još užasnije čudovište.
Policija ne naziva skorašnji niz umorstava i nestanaka
djelom serijskog ubojice. Barem ne zasad. Ne
želi se povjerovati da bi toliki pokolj mogao biti djelo
usamljenog pojedinca. Taj bi ubojica – ako je doista
riječ o jednoj osobi – u tom slučaju bio odgovoran za
39 povezanih umorstava i nestanaka u samo tri protekla
mjeseca. Za usporedbu, Ridgwayjev ubilački
pohod, koji je odnio 48 žrtava, odvio se u razdoblju
od 21 godine. Ako se ove pogibije mogu povezati s
jednim čovjekom, onda je riječ o najbjesomučnijem
divljanju serijskog ubojice u američkoj povijesti.
Policija je ipak sklonija pretpostavljati da su umorstva
djelo neke bande. Tu teoriju podupire sama
brojnost žrtava, kao i činjenica da se u odabiru žrtava
ne može razaznati nikakav obrazac.
Od Jacka Trbosjeka do Teda Bundyja, mete serijskih
ubojstava obično su vezane sličnom dobi, spolom,
rasom, ili spojem tih triju osobina. Ovaj val zločina
odnio je žrtve u rasponu od petnaestogodišnje
odlikašice Amande Reed do šezdeset sedmogodišnjeg
umirovljenog poštara Omara Jenksa. Spol povezanih
žrtava u gotovo je ravnomjernom omjeru, 18 žena i
21 muškarac. Žrtve se rasno razlikuju: bijelci, Afroamerikanci,
Hispanoamerikanci i Azijci.
Čini se da je izbor nasumičan. Motiv je naizgled
ubijanje iz puke želje za ubijanjem.
Zašto se onda uopće razmišlja o mogućnosti da je to
serijski ubojica?
Način djelovanja iz slučaja u slučaj dovoljno je sličan
da se isključi mogućnost nepovezanih zločina.
Svaka otkrivena žrtva bila je spaljena do te mjere da
ju je bilo nužno identificirati prema zubarskom kartonu.
Paljevina ukazuje na korištenje katalizatora,
poput benzina ili alkohola; međutim, još nije nađen
ni trag nikakvog katalizatora. Sva su tijela nehajno
odbačena, bez nastojanja da ih se prikrije.
Još groznije je to što većina posmrtnih ostataka otkriva
tragove brutalnog nasilja – slamanja i trganja
kostiju nekim silovitim pritiskom – do kojega je, prema
sudu forenzičara, došlo prije vremena smrti, iako
je teško biti siguran u takve zaključke, s obzirom na
stanje dokaznog materijala.
Na mogućnost serijskog ubojice ukazuje još jedna
sličnost: ni na jednom mjestu zločina nema ni
najmanjeg traga dokaza, izuzev samih ostataka.
Nije ostavljen ni otisak prsta, ni trag automobilskih
guma, ni strana vlas. Nije opažena nijedna sumnjiva
osoba vezana uz nestanke.
Tu su onda i sami nestanci – nipošto neupadljive
prirode. Nijednu se žrtvu ne bi moglo smatrati lakom
metom. Nijedna nije bjegunac od kuće ili beskućnik,
kakvi vrlo lako nestaju, a nestanci se vrlo
rijetko prijavljuju. Žrtve su nestajale iz svojih kuća,
stanova na četvrtom katu, iz rekreacijskog centra, sa
svadbenog pira. Možda najnevjerojatniji slučaj: tridesetogodišnji
amaterski boksač Robert Walsh ušao je
u kino s djevojkom; nekoliko minuta nakon početka
projekcije, shvatila je da ga nema na njegovom mjestu.
Tijelo mu je pronađeno samo tri sata potom, kad
su vatrogasci pozvani da ugase zapaljeni kontejner
za smeće trideset kilometara odande.
Još se jedan obrazac može razabrati iz umorstava:
sve su žrtve nestale noću.
A najstrašniji obrazac? Ubrzavanje. Šest umorstava
počinjeno je u prvih mjesec dana, jedanaest u drugih.
Dvadeset dva dogodila su se samo u proteklih
deset dana. A policija nije ništa bliža otkrivanju
počinitelja nego nakon otkrića prvog pougljenisanog
trupla.
Dokazi su proturječni, djela su užasna. Neka nova,
nemilosrdna banda, ili nesmiljeno aktivan serijski
ubojica? Ili nešto posve drugo, u što policija još ni
ne sumnja?
Neporeciv je samo jedan zaključak: nešto grozomorno
vreba u Seattleu.

Tek sam iz trećeg pokušaja uspjela pročitati tu posljednju
rečenicu, jer su mi ruke silovito drhtale.
“Bella?”
Premda me Edward oslovio tiho i ne posve neočekivano,
bila sam tako usredotočena na članak da sam se
zgranula, a u glavi mi se zavrtjelo.
Stajao je naslonjen na dovratak, skupljenih obrva.
Zatim se u hipu našao kraj mene i uhvatio mi ruku.
“Jesam li te prepao? Ispričavam se. Pokucao sam, znaš...”
“Ne, ne”, brzo sam rekla. “Jesi li vidio ovo?”, pokazala
sam mu novine.
Čelo mu se naboralo od mrštenja.
“Nisam još vidio današnje vijesti. Ali znao sam da se
pogoršava. Moramo nešto učiniti... brzo.”
To mi se nije svidjelo. Bilo mi je grozno da se bilo ko
od njih izlaže riziku, a taj neko ili to nešto što divlja Seattleom
počinjalo me istinski plašiti. Ali pojam dolaska
Voltura bio mi je jednako strašan.
“Što kaže Alice?”
“U tome i jest problem.” Namrštio se još jače. “Ništa
ne uspijeva vidjeti... premda smo već pet-šest puta odlučili
provjeriti o čemu se radi. Ona polako gubi samopouzdanje.
Smatra da joj previše toga promiče ovih dana,
da nešto nije u redu. Da joj vidovitost možda jenjava.”
Gledala sam ga razrogačenih očiju. “Je li to moguće?”
“Ko zna? Niko to nikad nije istražio... ali čisto sumnjam.
Takve se sposobnosti obično uvećavaju s vremenom.
Pogledaj Ara i Jane.”
“Pa što onda nije u redu?”
“Što očekuješ, to ćeš i dobiti, rekao bih. Stalno čekamo
da Alice nešto vidi, da možemo krenuti... a ona ne
vidi ništa jer nećemo krenuti sve dok ona nešto doista ne
opazi. I tako nas ona tamo ne može vidjeti. Možda ćemo
morati to izvesti naslijepo.”
Zadrhtala sam. “Ne.”
“Ide li ti se danas baš izrazito na nastavu? Ostalo je
samo još nekoliko dana do završnih ispita; nećemo slušati
novo gradivo.”
“Mislim da ću preživjeti jedan dan bez škole. Što
ćemo raditi?”
“Htio bih porazgovarati s Jasperom.”
Opet Jasper. Zaista čudno. U obitelji Cullen Jasper se
uvijek nalazio pomalo po strani. Sudjelovao je u zbivanjima,
ali nikad nije bio u njihovom središtu. Prešutno sam
podrazumijevala da je tu samo zbog Alice. Slutila sam da
bi otišao kamo god treba za Alice, ali da mu ovakav način
života nije prvi izbor. Vjerojatno mu je bilo teže održavati
ga upravo zato što mu je bio manje predan od ostalih.
U svakom slučaju, nikad nisam vidjela da se Edward
smatra ovisnim o Jasperu. Opet sam se upitala na što je
mislio kad je rekao da je Jasper stručnjak. Stvarno nisam
mnogo znala o Jasperovoj prošlosti, tek toliko da je
došao odnekud s juga prije nego što ga je Alice našla. Iz
nekog razloga Edward se uvijek klonio svih pitanja vezanih
uz njegovog najnovijeg brata. A meni je taj visoki,
plavokosi vampir s izgledom sjetne filmske zvijezde oduvijek
djelovao previše nedostupno da ga izravno upitam.
Po dolasku u kuću zatekli smo Carlislea, Esme i Jaspera
kako pozorno gledaju vijesti, iako je televizor bio
tako stišan da ništa nisam mogla razumjeti. Alice je sjedila
na najdonjoj stepenici velikog stubišta, oslonivši
obeshrabreno lice na dlanove. Kad smo ušli, Emmett je
išetao iz kuhinje, djelujući savršeno opušteno. Emmetta
nikad ništa nije uzrujavalo.
“Hej, Edwarde. Markiraš, Bella?” Iscerio mi se.
“Oboje markiramo”, podsjetio ga je Edward.
Emmett se nasmijao. “Da, ali ona prvi put pohađa
gimnaziju. Možda nešto propusti.”
Edward je prevrnuo očima, ali inače je zanemario
svog najdražeg brata. Bacio je novine Carlisleu.
“Jesi li vidio da sada razmišljaju o mogućnosti da je
to serijski ubojica?”, upitao ga je.
Carlisle je uzdahnuo. “Dva stručnjaka cijelo jutro raspravljaju
o toj mogućnosti na CNN-u.”
“Ne možemo dopustiti da se to nastavi.”
“Idemo odmah”, rekao je Emmett, odjednom gorljivo.
“Umirem od dosade.”
S kata je niza stubište dopro prodoran siktaj.
“Koji je ona pesimist”, promrsio si je Emmett u bradu.
Edward se složio s Emmettom. “Morat ćemo otići u
nekom trenutku.”
Rosalie se pojavila na vrhu stuba i polako počela silaziti.
Lice joj je bilo prazno, bezizražajno.
Carlisle je odmahivao glavom. “Zabrinut sam. Nikad
se prije nismo miješali u ovakve situacije. Nije to naš
posao. Mi nismo Volturi.”
“Ne bih da Volturi moraju ovamo doći”, rekao je
Edward. “To bi nam jako skratilo vrijeme reakcije.”
“I svi ti nedužni ljudi u Seattleu”, promrmljala je
Esme. “Nije u redu pustiti ih da ovako stradavaju.”
“Znam”, uzdahnuo je Carlisle.
“O”, rekao je naglo Edward i blago okrenuo glavu da
pogleda Jaspera. “Nije mi to palo na pamet. Tako dakle.
U pravu si, sigurno je u tome stvar. Pa, to sve mijenja.”
Nisam bila jedina koja ga je zbunjeno pogledala, ali
možda sam bila jedina koja ga nije pogledala pomalo
ozlojeđeno.
“Mislim da bi bilo bolje da to objasniš ostalima”, rekao
je Edward Jasperu. “Koja bi mogla biti svrha toga?”
Edward je počeo koračati prostorijom, zagledan u pod,
zadubljen u misli.

“Jesi li vidio da sada razmišljaju o mogućnosti da je
to serijski ubojica?”, upitao ga je.
Carlisle je uzdahnuo. “Dva stručnjaka cijelo jutro raspravljaju
o toj mogućnosti na CNN-u.”
“Ne možemo dopustiti da se to nastavi.”
“Idemo odmah”, rekao je Emmett, odjednom gorljivo.
“Umirem od dosade.”
S kata je niza stubište dopro prodoran siktaj.
“Koji je ona pesimist”, promrsio si je Emmett u bradu.
Edward se složio s Emmettom. “Morat ćemo otići u
nekom trenutku.”
Rosalie se pojavila na vrhu stuba i polako počela silaziti.
Lice joj je bilo prazno, bezizražajno.
Carlisle je odmahivao glavom. “Zabrinut sam. Nikad
se prije nismo miješali u ovakve situacije. Nije to naš
posao. Mi nismo Volturi.”
“Ne bih da Volturi moraju ovamo doći”, rekao je
Edward. “To bi nam jako skratilo vrijeme reakcije.”
“I svi ti nedužni ljudi u Seattleu”, promrmljala je
Esme. “Nije u redu pustiti ih da ovako stradavaju.”
“Znam”, uzdahnuo je Carlisle.
“O”, rekao je naglo Edward i blago okrenuo glavu da
pogleda Jaspera. “Nije mi to palo na pamet. Tako dakle.
U pravu si, sigurno je u tome stvar. Pa, to sve mijenja.”
Nisam bila jedina koja ga je zbunjeno pogledala, ali
možda sam bila jedina koja ga nije pogledala pomalo
ozlojeđeno.
“Mislim da bi bilo bolje da to objasniš ostalima”, rekao
je Edward Jasperu. “Koja bi mogla biti svrha toga?”
Edward je počeo koračati prostorijom, zagledan u pod,
zadubljen u misli.
Nisam vidjela kad je ustala, ali Alice se našla pokraj
mene. “Što on to blebeće?”, upitala je Jaspera. “Čega si
se to sjetio?”
Činilo se da Jasperu nije drago što se našao u središtu
pažnje. Oklijevao je, nastojeći pročitati izraze svakog lica
u krugu – jer svi su mu prišli da čuju što će reći – a onda
su mu oči zastale na mojem licu.
“Zbunjena si”, kazao mi je vrlo tiho svojim dubokim
glasom.
Nije bilo pitanja u njegovoj izjavi. Jasper je znao što
ja osjećam, što svi osjećaju.
“Svi smo mi zbunjeni”, progunđao je Emmett.
“Vi sebi možete dopustiti čekanje”, kazao mu je Jasper.
“I Bella bi ovo trebala shvatiti. Ona je sad naša.”
Iznenadio me tim riječima. Imala sam tako malo veze
s Jasperom, pogotovo otkako me pokušao ubiti za moj
prošli rođendan, da nisam shvatila da on tako gleda na
mene.
“Koliko ti znaš o meni, Bella?”, upitao me Jasper.
Emmett je teatralno uzdahnuo i svalio se na kauč da
napadno nestrpljivo pričeka.
“Ne baš mnogo”, priznala sam.
Jasper se okrenuo prema Edwardu, koji je podigao
glavu i pogledao ga u oči.
“Ne”, odgovorio je Edward njegovoj misli. “Siguran
sam da možeš razumjeti zbog čega joj nisam ispričao tu
priču. Ali sada bi je vjerojatno trebala čuti.”
Jasper je zamišljeno kimnuo glavom, a onda počeo
podvrtati rukav svog pulovera boje bjelokosti.
Gledala sam ga razdoznalo i zbunjeno, nastojeći shvatiti
što on to radi. Stavio je svoje zapešće pod rub sjenila
podne svjetiljke pokraj njega, blizu sjaja gole žarulje, i
prstom prešao preko ispupčenog polumjesečastog traga
na blijedoj koži.
Trebao mi je trenutak da shvatim zašto mi taj oblik
djeluje neobično poznato.
“O”, kazala sam bez daha kad mi je odjednom sinulo.
“Jaspere, imaš potpuno isti ožiljak kao i ja.”
Ispružila sam ruku. Srebrnkasti se polumjesec jasnije
vidio na mojoj kremastoj koži nego na njegovoj boje
alabastera.
Jasper se blijedo osmjehnuo. “Imam ja mnogo ožiljaka
koji su takvi kao tvoj, Bella.”
Jasperovo je lice bilo tajanstveno kad je podigao rukav
svoga tankog pulovera dalje uz ruku. Isprva mi oči
nisu uspjele razaznati teksturu koja mu je gusto prekrivala
kožu. Zaobljeni polumjeseci križali su se u paperjast
uzorak koji se, onako bijel na bijelome, vidio samo zato
što je jarki sjaj svjetiljke nad njim reljefno razlučivao
blaga uzdignuća na koži, ocrtavajući obličja plitkim sjenama.
A onda sam razabrala da uzorak tvore pojedinačni
polumjeseci poput onoga na njegovom zapešću... onoga
na mojoj ruci.
Opet sam pogledala vlastiti mali, usamljeni ožiljak –
i sjetila se kako sam ga dobila. Zagledala sam se u oblik
Jamesovih zuba, zauvijek upisan u moju kožu.
A onda sam zinula u čutu i zagledala se u njega. “Jaspere,
pa što se to tebi dogodilo?”

13. NOVOROĐENI

“Isto što se dogodilo tvojoj ruci”, odgovorio mi je
Jasper tiho. “I tako tisuću puta.” Nasmijao se, pomalo
sažalno, i dotaknuo nadlakticu. “Naš otrov je jedino što
nam ostavlja ožiljak.”
“Zašto?” Zgranuto sam blenula u njegovu istančano
izbrazdanu kožu, iako sam znala da ne bih smjela.
“Nisam imao posve isti... odgoj kao i moja usvojena
braća i sestre. Moji počeci bili su nešto sasvim drugo.”
Glas mu je pri kraju postao tvrd.
Zgroženo sam zinula i pogledala ga.
“Prije nego što ti ispričam svoju priču”, rekao je Jasper,
“mora ti biti jasno da u našem svijetu postoje mjesta,
Bella, gdje se životni vijek onih koji ne stare mjeri
sedmicama, a ne stoljećima.”
Ostali su to već prije bili čuli. Carlisle i Emmett opet
su se posvetili gledanju televizije. Alice je šutke otišla sjesti
ispred Esme. Ali Edward je bio jednako uživljen kao
i ja; osjećala sam njegov pogled na licu dok je iščitavao
svaki treptaj mojih emocija.
“Kako bi doista shvatila razlog, moraš sagledati svijet
iz drugačije perspektive. Moraš zamisliti kako on izgleda
moćnima, pohlepnima... navijek žednima.
Shvaćaš, na ovome svijetu ima mjesta koja su za nas
poželjnija od drugih. Mjesta gdje možemo biti nesputaniji,
a svejedno izbjeći da nas se otkrije.
Zamisli, primjerice, kartu zapadne polutke. Zamisli
svaki ljudski život na njoj kao crvenu tačkicu. Što je negdje
crvenije, to se lakše mi – pa, oni koji tako žive – možemo
nesmetano hraniti.”
Zadrhtala sam na prizor u svojoj glavi, na riječ hraniti.
Ali Jaspera nije bilo briga hoće li me prestrašiti, nije
me pretjerano štitio, kao Edward neprestano. Nastavio
je bez zaustavljanja.
“Ne kažem da koveni na Jugu baš mare za to hoće li
ih ljudi primijetiti ili ne. Volturi su ti koji ih drže pod
paskom. Južni se koveni jedino njih boje. Kad ne bi bilo
Voltura, nas ostale brzo bi se otkrilo.”
Namrštila sam se kad sam čula kako je izgovorio to
ime – s poštovanjem, gotovo sa zahvalnošću. Bilo mi
je teško prihvatiti pojam Voltura kao pozitivaca u bilo
kojem pogledu.
“Sjever je, razmjerno gledano, vrlo civiliziran. Tu
smo uglavnom nomadi kojima dan godi koliko i noć, i
puštamo da ljudi ništa ne sumnjajući stupaju u doticaj s
nama – anonimnost je svima nama bitna.
Na Jugu je svijet drugačiji. Tamo besmrtnici izlaze
samo noću. Dane provode u smišljanju svog idućeg poteza,
ili predviđanju neprijateljevog. Jer na Jugu se ratuje
neprestano ratuje već stoljećima, bez i trenutka primirja.
Tamošnji koveni jedva da primjećuju postojanje
ljudi, osim kao što vojnici primijete krdo krava kraj puta
– kao lako dostupnu hranu. Trude se da ih krdo ne opazi
isključivo zbog Voltura.”
“Ali zbog čega ratuju?”, upitala sam ga.
Jasper se osmjehnuo. “Sjećaš se karte sa crvenim tačkicama?”
Pričekao je, pa sam kimnula glavom.
“Bore se za kontrolu nad najgušćim crvenilom.
Shvaćaš, nekome je svojedobno palo na pamet da bi
se, kad bi bio jedini vampir u, recimo, Ciudad de Méxicu,
pa, onda bi se mogao svake noći hraniti jedanput,
dvaput, triput, a niko to nikada ne bi primijetio. I taj je
tako stao kovati planove da se riješi konkurencije.
Drugima je isto to palo na pamet. Jedni su smislili
djelotvorniju taktiku od drugih.
Ali najdjelotvorniju taktiku izumio je prilično mlad
vampir po imenu Benito. Prvi put se za njega čulo kad
je stigao odnekud sjeverno od Dallasa i izmasakrirao dva
mala kovena koja su dijelila teritorij u blizini Houstona.
Dvije noći iza toga suprotstavio se mnogo snažnijem
klanu saveznika koji su prisvojili Monterrey na sjeveru
Meksika. I tu je odnio pobjedu.”
“Kako je odnio pobjedu?”, upitala sam radoznalo, ali
oprezno.
“Benito je stvorio vojsku novorođenih vampira. Bio
je prvi koji se toga sjetio, i u početku je bio nezaustavljiv.
Vrlo mladi vampiri su neobuzdani i divlji, gotovo
ih je nemoguće kontrolirati. Jednom se novorođenom
još i može nekako dokazati nešto, naučiti ga suzdržavanju,
ali njih deset, petnaest na okupu prava su noćna
mora. Okomit će se jedni na druge jednako lako kao i na
neprijatelja protiv kojeg ih se pošalje. Benito je morao
stalno stvarati nove jer su se borili međusobno, te zato
što su koveni koje je desetkovao uništili preko polovice
njegove borbene sile prije nego što su izgubili.
Shvaćaš, premda su novorođeni opasni, ipak ih je
moguće poraziti ako se zna što se radi. Nevjerojatno su
tjelesno snažni tijekom, otprilike, prvih godinu dana, pa
će s lakoćom smožditi starijeg vampira ako im se dopusti
okršaj čistom snagom. Ali oni su robovi svojih nagona,
pa stoga i predvidljivi. Obično nemaju vještine u borbi,
samo sirovu snagu i žestinu. I, u dotičnom slučaju, nadmoćnu
brojnost.
Vampiri u južnom Meksiku shvatili su što im se sprema,
pa su učinili jedino što su im je palo na pamet kako
bi parirali Benitu. Stvorili su vlastite vojske...
Otvorila su se vrata pakla – i to mislim doslovnije
nego što možeš zamisliti. I mi besmrtnici imamo svoje
povijesti, a taj se rat nikad neće zaboraviti. Jasno, nisu to
bili laki dani ni za ljude u Meksiku.”
Stresla sam se.
“Kad je broj žrtava dosegao razmjere epidemije –
ustvari, vaše povijesti pripisuju pad broja stanovnika
zarazi – Volturi su se napokon umiješali. Cijela se garda
okupila i potražila svakog novorođenog u donjoj polovici
sjevernoameričkog kontinenta. Benito se utaborio u
Puebli, stvarajući vojsku što je brže mogao ne bi li napao
glavni plijen – Ciudad de México. Volturi su počeli s
njim, te prešli na ostale.
Svako koga su našli s novorođenima bio je pogubljen
na licu mjesta, a kako su se svi nastojali zaštititi od Benita,
u Meksiku neko vrijeme nije bilo ni jednog vampira.

Lagao sam pri novačenju, kazavši da mi je dvadeset godina.
Bio sam dovoljno visok da mi povjeruju.
Vojna karijera bila mi je kratkotrajna, ali itekako je
obećavala. Ljudima sam uvijek... bio drag, slušali su što
imam reći. Moj otac je to nazvao karizmom. Naravno,
sada znam da je tu vjerojatno bilo još nečega. Ali, bez
obzira na razlog, brzo sam napredovao u službi, preko
starijih, iskusnijih vojnika. Vojska Konfederacije bila je
nova i ustrojavala se u hitnji, pa je i to pružalo prilike. U
vrijeme prve bitke kod Galvestona – pa, tačnije bi bilo
reći čarke, istini za volju – bio sam najmlađi bojnik u
Teksasu, čak i ako se moja stvarna dob ne uzme u obzir.
Povjerili su mi dužnost evakuiranja žena i djece iz
grada kad su topovnjače Unije stigle do pristaništa. Trebao
je dan da se zbjeg pripremi, a onda sam pošao da
otpremim prvu kolonu civila u Houston.
Vrlo se jasno sjećam te noći.
U grad smo stigli iza mraka. Zadržao sam se tek da se
uvjerim kako je cijela povorka došla na sigurno. Odmah
potom uzeo sam svježeg konja i pošao natrag u Galveston.
Nije bilo vremena za odmor.
Samo nešto više od kilometra izvan grada zatekao
sam tri žene kako idu pješice. Pretpostavio sam da su
se izgubile i smjesta sjahao da im ponudim pomoć. Ali,
kad sam im opazio lica pri svjetlosti blijedog Mjeseca,
zanijemio sam od šoka. Bile su to nedvojbeno tri najveće
ljepotice koje sam u životu vidio.
Koža im je bila tako blijeda; sjećam se da me to silno začudilo.
Čak je i sitna crnokosa djevojka, očito meksičkih crta lica,
na mjesečini bila poput porculana. Sve su djelovale mlado, još
dovoljno mlado da ih nazovem djevojkama. Znao sam da nisu
odlutale iz naše povorke. Tih triju bih se bio jasno sjećao.
‘Zanijemio je’, rekla je najviša ljupkim, tananim glasom
– poput zvonaca na vjetru. Imala je svijetlu kosu, a
koža joj je bila snježnobijela.
Druga je bila još svjetlije plava, jednako bijele kože,
poput krede. Imala je anđeosko lice. Nagnula se prema
meni polusklopljenih očiju i duboko udahnula.
‘Mmm’, uzdahnula je. ‘Prekrasno.’
Ona mala, sitna brineta, stavila je ruku toj djevojci
na podlakticu i brzo nešto rekla. Glas joj je bio odviše
blag i pjevan da bi zvučao oštro, ali činilo se da je takav
ton htjela postići.
‘Usredotoči se, Nettie’, rekla joj je.
Uvijek sam dobro uviđao međusobne odnose ljudi,
i smjesta mi je bilo jasno da crnka nekako zapovijeda
ostalim dvjema. Da su pripadale vojsci, kazao bih da ih
nadvisuje činom.
‘Izgleda kako treba – mlad, snažan, časnik...’ Crnka
je zastala, a ja sam neuspješno pokušao prozboriti. ‘A tu
ima još nečega... osjećate li to?’, upitala je druge dvije.
‘On je... neodoljiv.’
‘O, da’, brzo se složila Nettie i opet se nagnula prema meni.
‘Polako’, upozorila ju je crnka. ‘Željela bih ovoga zadržati.’
Nettie se namrštila; imao sam dojam da je to jedi.
‘Bolje ti to obavi, Maria’, javila se viša plavuša. ‘Ako
ti je bitan. Ja ih dvostruko češće ubijem nego što ih uspijem
zadržati.’
‘Da, ja ću to obaviti’, složila se Maria. ‘Ovaj mi se
doista sviđa. Odvedi Nettie, molim te. Ne bih htjela da
moram čuvati leđa dok se nastojim usredotočiti.’
Kosa mi se ježila na zatiljku, premda nisam shvaćao
smisao bilo čega što ta prekrasna stvorenja govore. Nagoni
su mi govorili da sam u opasnosti, da je anđeo ozbiljno
mislio kad je spomenuo ubijanje, ali razum mi je
nadvladao nagone. Nisam bio odgojen tako da se bojim
žena, već da ih štitim.
‘Hajdemo u lov’, stidljivo se složila Nettie i uhvatila
visoku djevojku za ruku. Okrenule su se na peti – kako
su samo elegantne bile! – i jurnule prema gradu. Od
brzine mi se učinilo kao da su poletjele – bijele oprave
zavijorile su se za njima poput krila. Zaprepašteno sam
trepnuo, a onda ih više nije bilo.
Okrenuo sam se i zagledao u Mariju, koja me radoznalo
promatrala.
Nikad u životu nisam bio praznovjeran. Sve do te sekunde
nikad nisam vjerovao u duhove ili bilo kakvu sličnu
besmislicu. Odjednom više nisam bio siguran u to.
‘Kako se zoveš, vojniče?’, upitala me Maria.
‘Bojnik Jasper Whitlock, gospođo’, promucao sam,
ne mogavši da budem nepristojan prema ženskoj osobi,
sve ako ona i jest duh.
‘Istinski se nadam da ćeš preživjeti, Jaspere”, rekla je
blagim glasom. ‘Imam dobar predosjećaj o tebi.’
Prišla mi je korak bliže i nakrivila glavu kao da će me
poljubiti. Stajao sam skamenjen na mjestu, premda su
mi nagoni vikali u uho da bježim koliko me noge nose.”
Jasper je zastao, zamišljena lica. “Nekoliko dana poslije
toga”, napokon je rekao, a ja nisam bila sigurna je
li izostavio dio priče iz obzira prema meni, ili u odgovor
na napetost koju sam čak i ja osjećala kako zrači iz
Edwarda, “upoznao sam se sa svojim novim životom.
Zvale su se Maria, Nettie i Lucy. Nisu bile dugo zajedno
– Maria je okupila druge dvije – sve su tri preživjele
nedavno izgubljene bitke. Uortačile su se iz interesa/

Maria se htjela osvetiti i povratiti svoje teritorije.
Ostale su žarko željele povećati svoje... pašnjake, da tako
kažem. Sastavljale su vojsku, i tom su poslu pristupale
opreznije nego što je bilo uobičajeno, na Marijin prijedlog.
Htjela je nadmoćnu vojsku, pa je tražila specifične
ljude koji obećavaju. Zatim nam je pružila mnogo
više pažnje, više obuke nego što se ikom drugom dotada
dalo. Naučila nas je kako da se borimo, i naučila nas je
kako da ljudima budemo nevidljivi. Kad bismo nešto
izveli kako treba, bivali smo nagrađivani...”
Zastao je, ponovno izostavljajući dijelove.
“Samo, žurilo joj se. Maria je znala da premoćna snaga
novorođenoga počinje kopniti nakon otprilike godinu
dana, pa je željela prijeći na djelo dok smo još uvijek
snažni.
Bilo nas je šest kad sam se priključio Marijinoj bandi.
U roku od dva tjedna pridružila su nam se još dvojica.
Svi smo bili muški – Maria je željela vojnike – pa nas je
bilo donekle teže sprečavati da se međusobno ne potučemo.
Prve sam bitke vodio protiv svojih novih suboraca.
Bio sam brži od ostalih, bolji u borbi. Maria je bila zadovoljna
mnome, premda joj nije bilo drago što stalno
mora nadomještati one koje sam uništavao. Često me
nagrađivala, što me dodatno jačalo.
Maria je znala dobro prosuditi karakter. Odlučila je
postaviti me za zapovjednika ostalima – kao da me unapređuje.
To je posve odgovaralo mojoj prirodi. Žrtve su
se drastično smanjile, a naši su se redovi uvećali i zadržali
na dvadesetak članova.
To je bio pozamašan broj za ta oprezna vremena.
Moja, tad još neodređena sposobnost kontroliranja
emocionalne atmosfere oko sebe bila je od presudnog
značaja. Ubrzo smo počeli surađivati onako kako novorođeni
vampiri nikad prije nisu. Čak su i Maria, Nettie
i Lucy uspijevale lakše zajednički djelovati.
Maria mi je postala vrlo privržena – počela je ovisiti
o meni. A ja sam, na neki način, obožavao tlo pod
njezinim nogama. Pojma nisam imao da je bilo kakav
drugačiji život moguć. Maria nam je rekla da stvari tako
stoje, a mi smo joj vjerovali.
Zamolila me da joj kažem kad subraća i ja budemo
bili spremni za borbu, a ja sam joj se žarko želio dokazati.
Na koncu sam okupio vojsku od dvadeset tri člana
– dvadeset tri nevjerojatno snažna nova vampira, organiziranija
i vještija od bilo kojih prije njih. Maria je bila
izvan sebe od sreće.
Odšuljali smo se dolje prema Monterreyu, njezinom
bivšem domu, gdje nas je poslala na svoje neprijatelje.
U to su vrijeme imali samo devet novorođenih, uz par
starijih vampira koji ih je kontrolirao. Porazili smo ih
lakše nego što je Maria mogla vjerovati, pritom izgubivši
samo četvoricu. To je bila dotad nečuvena pobjeda.
A bili smo i dobro obučeni. Sve smo to izveli ne privukavši
pažnju. U gradu se promijenila vlast a da nijedan
čovjek nije toga bio svjestan.
Maria je od uspjeha postala pohlepna. Nije prošlo
dugo prije nego što su joj drugi gradovi zapali za oko.
Te prve godine proširila je vlast na najveći dio Teksasa i
sjevernog Meksika. Zatim su s Juga stigli drugi ne bi li
je svrgnuli.”
Prešao je s dva prsta preko jedva vidljive mreže ožiljaka
na svojoj nadlaktici.
“Borbe su bile žestoke. Mnogi su se počeli zabrinjavati
da će se Volturi vratiti. Od prvotne dvadeset trojice
ja sam jedini preživio prvih osamnaest mjeseci. I dobivali
smo i gubili. Nettie i Lucy naposljetku su se okrenule
protiv Marije – ali u toj smo bici odnijeli prevagu.
Maria i ja uspjeli smo zadržati Monterrey. Situacija
se malo smirila, premda se ratovanje nastavilo. Želja za
osvajanjem jenjavala je; sada se mahom radilo o osveti i
zavadi. Toliko ih je izgubilo svoje partnere, a takvo što
naš soj ne oprašta...
Maria i ja uvijek smo držali desetak novorođenih u
pripravnosti. Malo su nam značili – bili su pijuni, potrošna
roba. Kad bi prestali biti korisni, rješavali bismo
ih se, nego što. Život mi je nastavio teći istim nasilnim
tokom, a godine su prolazile. Svega mi je bilo dosta već
duže vrijeme prije prve promjene...
Mnogo desetljeća nakon toga sklopio sam prijateljstvo
s novorođenim koji nam je nastavio biti od koristi
i neočekivano preživio prve tri godine. Zvao se Peter.
Peter mi je bio drag; bio je... uljuđen – valjda je to prava
riječ. Nije uživao u borbi, premda je bio dobar borac.
Bilo mu je povjereno bavljenje novorođenima – posao
dadilje, moglo bi se reći. Cjelodnevni posao.
A onda je opet došlo vrijeme za čišćenje. Novorođeni
su starili i gubili snagu; bilo je vrijeme da ih se zamijeni.
Peter mi je trebao pomoći da ih se riješim. Odvodili smo
ih u stranu pojedinačno, shvaćaš, jednog po jednog...
Takvim noćima nikad nije bilo kraja. Tom prilikom pokušao
me uvjeriti da nekolicina njih obećava, ali Maria
je naložila da ih se riješimo svih skupa. Odbio sam ga.
Bili smo otprilike na pola posla, a ja sam osjećao da
to Peteru teško pada. Pokušavao sam odlučiti bi li mi
bilo bolje da ga pošaljem natrag i sâm dovršim posao
kad sam pozvao sljedeću žrtvu. Na moje iznenađenje
odjednom se razbjesnio, strahovito razljutio. Spremio
sam se za ono što takav izljev bijesa obećava – bio je
dobar borac, ali nikad mi nije bio ravan.
Novorođeni kojeg sam bio pozvao bio je žensko, tek
nešto starije od godinu dana. Zvala se Charlotte. Osjećaji
su mu se promijenili kad je izašla na vidjelo; to ga je
odalo. Viknuo joj je da bježi i klisnuo za njom. Mogao
sam jurnuti za njima, ali nisam. Bilo mi je... odbojno
uništiti ga.
Maria se zbog toga naljutila na mene...
Nakon pet godina, Peter se krišom vratio po mene.
Izabrao je dobar dan da dođe.
Mariju je zbunjivalo moje stalno pogoršanje raspoloženja.
Sama ni na trenutak nije osjetila depresiju, pa
sam se pitao zašto sam ja drugačiji. Počeo sam opažati
promjenu njezinih emocija kad bi se našla uz mene –
katkad je tu bilo straha... i pakosti – istih osjećaja koji
su me na vrijeme upozorili kad su Nettie i Lucy napale.
Spremao sam se na uništenje jedine saveznice, srži mog
postojanja, kad se Peter vratio.
Peter mi je rekao kakav mu je novi život uz Charlotte,
opisao mogućnosti o kakvima nikad nisam ni sanjao. U
pet godina nijedanput nisu stupili u borbu, premda su
na sjeveru susreli mnoge druge. Druge, koji su mogli
ostvariti suživot bez neprestanog ratovanja.
Jednim me razgovorom pridobio. Bio sam spreman
otići, a i donekle mi je laknulo što neću morati ubiti
Mariju. Bio sam joj sudrug isto onoliko godina koliko
su Carlisle i Edward proveli zajedno, no spona koja nas
je vezivala nije bila ni izbliza tako jaka. Kad živiš za borbu,
za krv, veze koje uspostavljaš nestalne su i lako pucaju.
Napustio sam je a da se nisam ni osvrnuo.Maria se htjela osvetiti i povratiti svoje teritorije.
Ostale su žarko željele povećati svoje... pašnjake, da tako
kažem. Sastavljale su vojsku, i tom su poslu pristupale
opreznije nego što je bilo uobičajeno, na Marijin prijedlog.
Htjela je nadmoćnu vojsku, pa je tražila specifične
ljude koji obećavaju. Zatim nam je pružila mnogo
više pažnje, više obuke nego što se ikom drugom dotada
dalo. Naučila nas je kako da se borimo, i naučila nas je
kako da ljudima budemo nevidljivi. Kad bismo nešto
izveli kako treba, bivali smo nagrađivani...”
Zastao je, ponovno izostavljajući dijelove.
“Samo, žurilo joj se. Maria je znala da premoćna snaga
novorođenoga počinje kopniti nakon otprilike godinu
dana, pa je željela prijeći na djelo dok smo još uvijek
snažni.
Bilo nas je šest kad sam se priključio Marijinoj bandi.
U roku od dva tjedna pridružila su nam se još dvojica.
Svi smo bili muški – Maria je željela vojnike – pa nas je
bilo donekle teže sprečavati da se međusobno ne potučemo.
Prve sam bitke vodio protiv svojih novih suboraca.
Bio sam brži od ostalih, bolji u borbi. Maria je bila zadovoljna
mnome, premda joj nije bilo drago što stalno
mora nadomještati one koje sam uništavao. Često me
nagrađivala, što me dodatno jačalo.
Maria je znala dobro prosuditi karakter. Odlučila je
postaviti me za zapovjednika ostalima – kao da me unapređuje.
To je posve odgovaralo mojoj prirodi. Žrtve su
se drastično smanjile, a naši su se redovi uvećali i zadržali
na dvadesetak članova.
To je bio pozamašan broj za ta oprezna vremena.
Moja, tad još neodređena sposobnost kontroliranja
emocionalne atmosfere oko sebe bila je od presudnog
značaja. Ubrzo smo počeli surađivati onako kako novorođeni
vampiri nikad prije nisu. Čak su i Maria, Nettie
i Lucy uspijevale lakše zajednički djelovati.
Maria mi je postala vrlo privržena – počela je ovisiti
o meni. A ja sam, na neki način, obožavao tlo pod
njezinim nogama. Pojma nisam imao da je bilo kakav
drugačiji život moguć. Maria nam je rekla da stvari tako
stoje, a mi smo joj vjerovali.
Zamolila me da joj kažem kad subraća i ja budemo
bili spremni za borbu, a ja sam joj se žarko želio dokazati.
Na koncu sam okupio vojsku od dvadeset tri člana
– dvadeset tri nevjerojatno snažna nova vampira, organiziranija
i vještija od bilo kojih prije njih. Maria je bila
izvan sebe od sreće.
Odšuljali smo se dolje prema Monterreyu, njezinom
bivšem domu, gdje nas je poslala na svoje neprijatelje.
U to su vrijeme imali samo devet novorođenih, uz par
starijih vampira koji ih je kontrolirao. Porazili smo ih
lakše nego što je Maria mogla vjerovati, pritom izgubivši
samo četvoricu. To je bila dotad nečuvena pobjeda.
A bili smo i dobro obučeni. Sve smo to izveli ne privukavši
pažnju. U gradu se promijenila vlast a da nijedan
čovjek nije toga bio svjestan.
Maria je od uspjeha postala pohlepna. Nije prošlo
dugo prije nego što su joj drugi gradovi zapali za oko.
Te prve godine proširila je vlast na najveći dio Teksasa i
sjevernog Meksika. Zatim su s Juga stigli drugi ne bi li
je svrgnuli.”
Prešao je s dva prsta preko jedva vidljive mreže ožiljaka
na svojoj nadlaktici.
“Borbe su bile žestoke. Mnogi su se počeli zabrinjavati
da će se Volturi vratiti. Od prvotne dvadeset trojice
ja sam jedini preživio prvih osamnaest mjeseci. I dobivali
smo i gubili. Nettie i Lucy naposljetku su se okrenule
protiv Marije – ali u toj smo bici odnijeli prevagu.
Maria i ja uspjeli smo zadržati Monterrey. Situacija
se malo smirila, premda se ratovanje nastavilo. Želja za
osvajanjem jenjavala je; sada se mahom radilo o osveti i
zavadi. Toliko ih je izgubilo svoje partnere, a takvo što
naš soj ne oprašta...
Maria i ja uvijek smo držali desetak novorođenih u
pripravnosti. Malo su nam značili – bili su pijuni, potrošna
roba. Kad bi prestali biti korisni, rješavali bismo
ih se, nego što. Život mi je nastavio teći istim nasilnim
tokom, a godine su prolazile. Svega mi je bilo dosta već
duže vrijeme prije prve promjene...
Mnogo desetljeća nakon toga sklopio sam prijateljstvo
s novorođenim koji nam je nastavio biti od koristi
i neočekivano preživio prve tri godine. Zvao se Peter.
Peter mi je bio drag; bio je... uljuđen – valjda je to prava
riječ. Nije uživao u borbi, premda je bio dobar borac.
Bilo mu je povjereno bavljenje novorođenima – posao
dadilje, moglo bi se reći. Cjelodnevni posao.
A onda je opet došlo vrijeme za čišćenje. Novorođeni
su starili i gubili snagu; bilo je vrijeme da ih se zamijeni.
Peter mi je trebao pomoći da ih se riješim. Odvodili smo
ih u stranu pojedinačno, shvaćaš, jednog po jednog...
Takvim noćima nikad nije bilo kraja. Tom prilikom pokušao
me uvjeriti da nekolicina njih obećava, ali Maria
je naložila da ih se riješimo svih skupa. Odbio sam ga.
Bili smo otprilike na pola posla, a ja sam osjećao da
to Peteru teško pada. Pokušavao sam odlučiti bi li mi
bilo bolje da ga pošaljem natrag i sâm dovršim posao
kad sam pozvao sljedeću žrtvu. Na moje iznenađenje
odjednom se razbjesnio, strahovito razljutio. Spremio
sam se za ono što takav izljev bijesa obećava – bio je
dobar borac, ali nikad mi nije bio ravan.
Novorođeni kojeg sam bio pozvao bio je žensko, tek
nešto starije od godinu dana. Zvala se Charlotte. Osjećaji
su mu se promijenili kad je izašla na vidjelo; to ga je
odalo. Viknuo joj je da bježi i klisnuo za njom. Mogao
sam jurnuti za njima, ali nisam. Bilo mi je... odbojno
uništiti ga.
Maria se zbog toga naljutila na mene...
Nakon pet godina, Peter se krišom vratio po mene.
Izabrao je dobar dan da dođe.
Mariju je zbunjivalo moje stalno pogoršanje raspoloženja.
Sama ni na trenutak nije osjetila depresiju, pa
sam se pitao zašto sam ja drugačiji. Počeo sam opažati
promjenu njezinih emocija kad bi se našla uz mene –
katkad je tu bilo straha... i pakosti – istih osjećaja koji
su me na vrijeme upozorili kad su Nettie i Lucy napale.
Spremao sam se na uništenje jedine saveznice, srži mog
postojanja, kad se Peter vratio.
Peter mi je rekao kakav mu je novi život uz Charlotte,
opisao mogućnosti o kakvima nikad nisam ni sanjao. U
pet godina nijedanput nisu stupili u borbu, premda su
na sjeveru susreli mnoge druge. Druge, koji su mogli
ostvariti suživot bez neprestanog ratovanja.
Jednim me razgovorom pridobio. Bio sam spreman
otići, a i donekle mi je laknulo što neću morati ubiti
Mariju. Bio sam joj sudrug isto onoliko godina koliko
su Carlisle i Edward proveli zajedno, no spona koja nas
je vezivala nije bila ni izbliza tako jaka. Kad živiš za borbu,
za krv, veze koje uspostavljaš nestalne su i lako pucaju.
Napustio sam je a da se nisam ni osvrnuo.

Nekoliko godina putovao sam s Peterom i Charlotte,
stječući pojam o ovom novom, mirnijem svijetu. Ali depresija
nije minula. Nisam shvaćao što je to sa mnom sve
dok Peter nije primijetio da mi se stanje uvijek pogoršava
nakon lova.
Stao sam razmišljati o tome. U svim tim godinama
klanja i krvožednosti gotovo sam izgubio svu svoju ljudskost.
Nesumnjivo sam bio prava mora, neman najužasnije
vrste. No svaki put kad bih našao novu ljudsku žrtvu,
nejasno bi me žacnulo prisjećanje na taj drugi život. Kad
bih gledao kako im se oči šire u divljenju mojoj ljepoti, u
glavi bih vidio Mariju i ostale, vidio kako su one izgledale
meni te zadnje noći u kojoj sam bio Jasper Whitlock.
Meni je to bilo snažnije – to posuđeno sjećanje – nego
bilo kome drugome, jer sam osjećao sve što moj plijen
osjeća. I živio njihove osjećaje dok sam ih ubijao.
Iz iskustva znaš kako mogu upravljati emocijama oko
sebe, Bella, ali pitam se shvaćaš li kako osjećaji prisutnih
utječu na mene. Svakoga dana živim u ozračju emocija.
Prvih sto godina svojega života živio sam u svijetu krvožedne
osvete. Mržnja me neprestano pratila. Bilo mi
je donekle lakše nakon odlaska od Marije, ali još uvijek
sam morao osjećati užas i strah svojeg plijena.
Polako mi je to postajalo preteško.
Depresija mi se pogoršala, pa sam se udaljio od Petera
i Charlotte. Čak i onako civilizirani, svejedno nisu
osjećali istu odbojnost koja je mene sve jače snalazila.
Željeli su samo biti što dalje od borbe. Ja sam pak bio
tako umoran od ubijanja – ubijanja bilo koga, čak i najobičnijih
ljudi.
A ipak sam morao ubijati. Koji sam izbor imao? Nastojao
sam ubijati rjeđe, ali žeđ bi postala prejaka i popustio bih.
Nakon stoljeća izravne naslade, samokontrola
mi je bila... izazov. Još mi ne ide najbolje.”
Jasper se posve uživio u priču, kao i ja. Iznenadilo me
kad mu se tmuran izraz raširio u smiren osmijeh.
“Bio sam u Philadelphiji. Bješnjela je oluja, pa sam
bio vani tijekom dana – što mi još nije bilo posve ugodno.
Znao sam da ću privući pažnju budem li stajao na
kiši, pa sam svratio u poluprazan restoran. Oči su mi
bile dovoljno tamne da ih niko ne primijeti, premda je
to značilo da sam žedan, a to me pomalo zabrinjavalo.
Ona je bila tamo – naravno, očekivala me.” Kratko se
zahihotao. “Skočila je s visoke barske stolice za šankom
čim sam ušao i krenula ravno prema meni.
To me zgranulo. Nisam bio siguran kani li me napasti.
Iskustvo mi je nudilo jedino takvo tumačenje njezina
ponašanja. Ali smiješila se. A iz nje su zračili osjećaji
kakve nikad dotad nisam osjetio.
‘Natjerao si me da te dugo čekam’, rekla je.”
Nisam shvatila da nam je Alice opet prišla i stala iza
mene.
“A ti si naklonio glavu, kao pravi južnjački gospodin,
i rekao: ‘Ispričavam se, gospođice.’” Alice se nasmijala,
sjetivši se toga.
Jasper joj se osmjehnuo. “Ispružila si ruku, a ja sam je
primio ni ne zastavši da pokušam shvatiti što to radim.
Prvi put u gotovo stotinu godina osjetio sam nadu.”
Jasper je s tim riječima uhvatio Alice za ruku.
Alice se široko osmjehnula. “Samo sam osjetila olakšanje.
Već sam mislila da se uopće nećeš pojaviti.”
Dugo su se samo smješkali jedno drugome, a onda
me Jasper opet pogledao, zadržavši taj blagi izraz.
“Alice mi je ispričala sve što je vidjela o Carlisleu i
njegovoj obitelji. Jedva da sam mogao vjerovati da je takvo
postojanje moguće. Ali Alice mi je ulila nadu. I tako
smo ih otišli pronaći.”
“A i utjerali ste im strah u kosti”, rekao je Edward,
zakolutavši očima prema Jasperu prije nego što će mi
se obratiti s objašnjenjem. “Emmett i ja bili smo otišli
u lov. Pojavi se Jasper, prekriven ožiljcima iz borbe, i
dovuče ovu malu čudakinju” – tu je zafrkantski bubnuo
Alice pod rebra – “koja ih sve pozdravi imenom, zna sve
o njima, i pita u koju se sobu može useliti.”
Alice i Jasper uglas su se nasmijali, u harmoniji soprana
i basa.
“Kad sam se vratio kući, sve su mi stvari bile u garaži”,
nastavio je Edward.
Alice je slegnula ramenima. “Kad je tvoja soba imala
najbolji pogled.”
Sada su se svi zajedno nasmijali.
“Lijepa priča”, rekla sam.
Tri para očiju upitala su se jesam li uračunljiva.
“Mislila sam na ovo na kraju”, pokušala sam se obraniti.
“Na sretan svršetak s Alice.”
“Alice je sve potpuno promijenila”, složio se Jasper.
“Ova mi sredina prija.”
Ali predah od uzrujavanja nije mogao trajati.
“Vojska”, prošaptala je Alice. “Zašto mi to nisi rekao?”
Ostali su ponovno počeli pozorno slušati, pogleda
uprtog u Jasperovo lice.
“Mislio sam da sigurno netačno tumačim znakove.
Jer, gdje je motiv? Zašto bi neko stvorio vojsku u Seattleu?
Tamo nema povijesti, nema vendete. A ni sa stanovišta
osvajanja nema smisla; niko ne polaže pravo na taj
teritorij. Nomadi prolaze, ali niko se neće boriti za njega.
Niko ga neće braniti.
Ali vidio sam to i prije, i nema drugog objašnjenja. U
Seattleu postoji vojska novorođenih vampira. Manje ih
je od dvadeset, sudim. Nevolja je u tome što su potpuno
neobučeni. Ko god da ih je stvorio, samo ih je pustio da
divljaju. Situacija će se samo dalje pogoršati, i neće proći
dugo prije nego što se Volturi umiješaju. Zapravo, iznenađuje
me što su dopustili da to toliko potraje.”
“Što mi tu možemo?”, upitao ga je Carlisle.
“Ako želimo izbjeći da se Volturi umiješaju, morat
ćemo uništiti novorođene, i to vrlo brzo.” Jasperu je lice
postalo tvrdo. Sad kad sam znala njegovu priču, mogla
sam pretpostaviti koliko ga takva procjena pogađa.
“Mogu vam pokazati kako. U gradu neće biti lako. Mladi
ne haju za tajnovitost, ali mi ćemo morati. To će nas
sputati, u odnosu na njih. Možda ih nekako možemo
izmamiti.”
“Možda nećemo morati.” Edward je zvučao sumorno.
“Je li ikom drugom palo na pamet da jedina moguća
prijetnja u ovom kraju koja bi mogla tražiti stvaranje
vojske jesmo... mi?”
Jasper je stisnuo oči; Carlisleove su se razrogačile u
šoku.
“Tanyjina obitelj također je blizu”, polako je rekla
Esme, ne želeći prihvatiti Edwardove riječi.
“Novorođeni ne haraju Anchorageom, Esme. Mislim
da moramo uvažiti mogućnost da smo mi mete.”
“Ne idu oni na nas”, ustrajala je Alice, a onda zastala.
“Ili... ne znaju da će ići. Zasad.”
“Što je bilo?”, upitao ju je Edward radoznalo i napeto.
“Čega si se to sjetila?”

“Treptaji”, rekla je Alice. “Ne dobivam jasnu sliku
kad pokušam vidjeti što se zbiva, ništa konkretno. Ali
dolaze mi ti čudni bljeskovi. Nisu dovoljni da shvatim
o čemu je riječ. Kao da se neko predomišlja, prelazi iz
jednog smjera djelovanja na drugi tako brzo da ga ne
stižem dobro sagledati...”
“Neodlučnost?”, upitao ju je Jasper u nevjerici.
“Ne znam...”
“Nije neodlučnost”, zarežao je Edward. “Znanje. Taj
neko zna da nećeš ništa vidjeti dok se odluka ne donese.
Taj se namjerno krije od nas. Poigrava se manjkavostima
tvojeg viđenja.”
“Ko bi to mogao znati?”, prošaptala je Alice.
Edwardove oči postale su tvrde kao led. “Aro te poznaje
jednako dobro kao i ti sebe samu.”
“Ali vidjela bih ih, da su odlučili doći...”
“Osim ako ne žele zaprljati ruke.”
“Usluga”, predložila je Rosalie, oglasivši se prvi put.
“Neko s Juga... neko ko je već imao problema s pravilima.
Neko ko je trebao biti uništen dobit će drugu priliku
– pod uvjetom da se pobrine za ovaj sitni problem...
To bi objasnilo tromu reakciju Voltura.”
“Zašto?”, upitao je Carlisle, i dalje zgranut. “Nema
razloga da Volturi – ”
“Bilo je to tamo”, tiho se usprotivio Edward. “Iznenađuje
me da je tako brzo došlo do toga, jer druge su
misli bile snažnije. Aro je u svojoj glavi vidio mene s jedne
svoje strane, Alice s druge. Sadašnjost i budućnost,
praktički apsolutno znanje. Opila ga je moć tog pojma.
Mislio sam da će mu trebati mnogo dulje da se odrekne
te namjere – toliko mu je bilo stalo. Ali tu je bila i pomisao
na tebe, Carlisle, na našu obitelj koja se širi i jača.
Zavist i strah: zato što ti imaš... ne više od njega, ali,
svejedno, ono što on želi. Nastojao je ne misliti o tome,
ali nije to mogao posve prikriti. Bilo je tamo pomisli
na sasijecanje konkurencije u korijenu; uz njihov, naš
koven je najveći koji su ikada pronašli...”
Užasnuto sam ga gledala. Nikad mi to nije rekao, ali
slutila sam i zašto. Arov mi se san ukazao pred očima:
Edward i Alice u crnim, dugim ogrtačima klize uz bok
Aru, hladnih i krvavocrvenih očiju...
Carlisle me prenuo iz more na javi. “Previše im je
stalo do svoje misije. Nikada ne bi sami prekršili pravila.
To se protivi svemu za što se odvajkada zalažu.”
“Poslije će počistiti za sobom. Dvostruko izdajstvo”,
rekao je Edward mračno. “Kao da ništa nije bilo.”
Jasper se prignuo, odmahujući glavom. “Ne, Carlisle
ima pravo. Volturi ne krše pravila. Uostalom, ovo je odviše
aljkavo za njih. Ova... osoba, ova prijetnja – pojma nema
što zapravo radi. Zakleo bih se da je riječ o početniku. Ne
mogu vjerovati da Volturi s tim imaju veze. Ali imat će.”
Svi su se samo gledali, ukočeni od neizvjesnosti.
“Pa idemo onda”, gotovo je urliknuo Emmett. “Što
se čeka?”
Carlisle i Edward izmijenili su dug pogled. Edward je
kratko kimnuo glavom.
“Morat ćeš nas naučiti, Jaspere”, napokon je rekao
Carlisle. “Kako ih se uništava.” Carlisle je stiskao čeljust,
ali vidjela sam mu bol u očima dok je to govorio. Niko
nije mrzio nasilje više od Carlislea.
Nešto me mučilo, a nisam tačno znala što. Bila sam
ošamućena, užasnuta, u smrtnom strahu. A ipak, uza sve
to, osjećala sam da mi promiče nešto bitno. Nešto što bi
kaosu dalo smisla. Što bi ga objasnilo.
“Trebat će nam pomoć”, rekao je Jasper. “Možda bi
Tanyjina obitelj pristala...? Još pet zrelih vampira itekako
bi dobro došlo. A Kate i Eleazar pružili bi nam posebnu
prednost. Uz njih bi bilo gotovo lako.”
“Pitat ćemo ih”, odgovorio je Carlisle.
Jasper mu je pružio mobitel. “Morat ćemo požuriti.”
Nikad dosad nisam vidjela takav potres u Carlisleovu prirođenom
miru. Uzeo je telefon i polako prišao prozoru. Nazvao
je broj, prislonio mobitel uz uho i stavio drugu ruku na staklo.
Zagledao se u maglovito jutro izmučenim, neodlučnim očima.
Edward me odveo za ruku na bijeli dvosjed. Sjela sam
uz njega, gledajući ga dok je gledao Carlislea.
Carlisle je govorio tiho i brzo, jedva čujno. Pozdravio
je Tanyju, a onda joj prepričao situaciju prebrzo za moje
uši, premda sam shvatila da vampiri s Aljaske imaju izvjesnog
pojma o zbivanjima u Seattleu.
Zatim se nešto promijenilo u Carlisleovu glasu.
“O”, rekao je oštrijim tonom, iznenađen. “Nismo
znali... da Irina tako na to gleda.”
Edward je prostenjao kraj mene i zažmirio. “Kvragu.
Proklet bio Laurent na dno pakla, gdje i pripada.”
“Laurent?”, šapnula sam, problijedivši, ali Edward
mi nije odgovorio, usredotočen na Carlisleove misli.
Moj kratki susret s Laurentom početkom ovog proljeća
nije mi izblijedio, niti se zamutio u sjećanju. Još
sam pamtila svaku riječ koju je rekao prije nego što su se
umiješali Jacob i njegov čopor.
Zapravo, došao sam ovamo da njoj učinim uslugu...
Victoria. Laurent je bio njezin prvi manevar – poslala
ga je u promatranje, da vidi koliko bi moglo biti teško
doprijeti do mene. Nije preživio susret s vukovima da joj
to osobno dojavi.
Premda je nakon Jamesove smrti održao vezu s Victorijom,
uspostavio je i nove veze i odnose. Otišao je na
Aljasku i živio s Tanyjinom obitelji – Tanyje, riđe plavuše
– najbližim prijateljima Cullenovih u svijetu vampira,
praktički daljim rođacima. Laurent je prije smrti proveo
s njima gotovo godinu dana.
Carlisle je još govorio, no ne baš molećivim tonom.
Uvjeravao ju je, ali oštro. Zatim je oštrina naglo nadvladala
uvjeravanje.
“To ne dolazi u obzir”, kazao je Carlisle strogo. “Imamo
primirje. Oni ga nisu prekršili, pa nećemo ni mi.
Žao mi je što to čujem... Naravno. Morat ćemo jednostavno
sami dati sve od sebe.”
Carlisle je zaklopio mobitel ne čekajući odgovor. Nastavio
je zuriti u maglu.
“U čemu je problem?”, upitao je Emmett Edwarda
ispod glasa.
“Irina je bila vezanija uz našeg prijatelja Laurenta nego
što smo znali. Kivna je na vukove zato što su ga uništili
da spase Bellu. Ona želi – ” Zastao je, pogledavši u mene.
“Nastavi”, rekla sam što sam smirenije mogla.
Stisnuo je oči. “Želi osvetu. Želi uništiti čopor. Pružit
će nam pomoć ako im to dopustimo.”
“Ne!”, zgrozila sam se.
“Ne brini”, rekao mi je hladno. “Carlisle nikad ne bi
na to pristao.” Malo je oklijevao, te uzdahnuo. “Kao ni
ja. Laurent je to zaslužio” – tu je gotovo zarežao – “a ja
se vukovima još nisam odužio za to.”
“Ovo nije dobro”, rekao je Jasper. “Previše smo izjednačeni.
Imali bismo prevagu u vještini, ali ne i u brojnosti.
Pobijedili bismo, ali po kojoj cijeni?” Napetim je
očima načas pogledao Alice u lice.

Došlo mi je da glasno vrisnem kad sam shvatila što je
Jasper htio reći.
Pobijedili bismo, ali ujedno bismo i izgubili. Neki ne
bi preživjeli.
Osvrnula sam se po prostoriji, gledajući njihova
lica – Jaspera, Alice, Emmetta, Rose, Esme, Carlislea...
Edwarda – lica moje obitelji.

14. IZJAVA

“Ne misliš valjda ozbiljno”, rekla sam joj u srijedu
popodne. “Potpuno si sišla s uma!”
“Samo ti meni reci što god hoćeš”, odgovorila mi je
Alice. “Proslavu neću otkazati.”
Oči su mi se tako razrogačile od nevjerice da sam
dobila dojam da bi mi mogle ispasti na pladanj.
“Ma daj, smiri se, Bella! Nema razloga da ga otkažemo.
Uostalom, već smo poslali pozivnice.”
“Ali... to... ti... ma... suludo!”, protrtljala sam.
“Već si mi kupila poklon”, podsjetila me. “Tako da si
se još samo dužna pojaviti.”
Nastojala sam se smiriti. “Gledaj što se sve događa
oko nas. Tulumi tu stvarno nisu prikladni.”
“Znaš što se događa oko nas? Matura. A tulumi su tu
tako prikladni da praktički više uopće nisu fora.”
“Alice!”
Uzahnula je i pokušala se uozbiljiti. “Sada treba srediti
nekoliko stvari, a za to će trebati nešto vremena.
Kad već tu sjedimo i čekamo, baš bismo i mogle proslaviti
ono lijepo. Samo ćeš jedanput maturirati u gimnaziji,
barem prvi put. Nećeš opet biti ljudska, Bella. Ovo ti
je jedina prilika u životu.”
Edward, koji je odšutio našu malu raspravu, upozorio
ju je pogledom. Isplazila mu je jezik. Imala je pravo
– njezin tihi glas nije se čuo u žagoru kantine. A ionako
niko ne bi shvatio na što ona to misli.
“Kojih to nekoliko stvari trebamo srediti?”, upitala
sam je, odbijajući promijeniti temu.
Edward mi je tiho odgovorio. “Jasper smatra da bi nam
pomoć dobro došla. Tanyjina obitelj nije nam jedini raspoloživi
izbor. Carlisle pokušava pronaći neke stare prijatelje, a
Jasper traži Petera i Charlotte. Razmišlja i o tome da se obrati
Mariji... ali niko zapravo ne bi htio uvući južnjake u ovo.”
Alice je tanano zadrhtala.
“Ne bi trebalo biti preteško uvjeriti ih da nam pomognu”,
nastavio je. “Niko ne želi posjet iz Italije.”
“Ali ti prijatelji – oni neće biti... vegeterijanci, je l’
tako?”, pobunila sam se, upotrijebivši posprdni nadimak
koji su Cullenovi sami sebi nadjenuli.
“Neće”, odgovorio mi je Edward, odjednom bezizražajan.
“Ovdje? U Forksu?”
“Oni su nam prijatelji”, smirila me Alice. “Sve će biti
u redu. Ništa ti ne brini. A zatim nam Jasper mora održati
koju lekciju iz eliminiranja novorođenih...”
Edwardu su se oči nato zakrijesile, a licem mu je prešao
kratak osmijeh. Odjednom mi se učinilo da mi je
želudac pun oštrih malih krhotina leda.
“Kada krećete?”, upitala sam ga šupljim glasom. Nisam
to mogla podnijeti – pojam da se neko možda neće vratiti.
Što ako to bude bio Emmett, tako hrabar i bezuman da
nikad nema ni trunku opreza? Ili Esme, tako draga i puna
nježnosti da je ne bih ni mogla zamisliti u borbi? Ili Alice,
tako sitna, tako naoko krhka? Ili... ali nisam se ni usuđivala
pomisliti na to ime, zamisliti tu mogućnost.
“Za tjedan dana”, nehajno je rekao Edward. “To bi
nam trebalo dati dovoljno vremena.”
Ledene krhotine nelagodno su mi se promiješale u
želucu. Odjednom me oblila mučnina.
“Izgledaš mi nekako zelenkasto, Bella”, prokomentirala
je Alice.
Edward me obgrlio i privio čvrsto uza se. “Sve će biti
u redu, Bella. Imaj povjerenja u mene.”
Baš, pomislila sam. Da imam povjerenja u njega.
Nije on taj koji će morati ostati sjediti po strani i pitati
se hoće li se sama srž njegova postojanja vratiti kući.
A onda mi je to palo na pamet. Možda neću morati
sjediti po strani. Lako bi se to izvelo u tjedan dana.
“Vama treba pomoć”, kazala sam polako.
“Da.” Alice je nakrivila glavu, razmatrajući promjenu
u tonu moga glasa.
Gledala sam samo nju kad sam im odgovorila, jedva
glasnije od šapata. “Ja bih vam mogla pomoći.”
Edward se odjednom sav ukočio, stisnuvši me prečvrsto.
Izdahnuo je, što je zvučalo kao siktaj.
Ali odgovorila je Alice, još uvijek smirena. “To nam
stvarno ne bi bila neka pomoć.”
“Zašto ne?”, otpovrnula sam joj; osjetila sam da zvučim
očajno. “Bolje da nas je osam nego sedam. Imamo
sasvim dovoljno vremena.”

Nemamo dovoljno vremena da te učinimo takvom
da nam budeš od pomoći, Bella”, hladno mi se usprotivila.
“Sjećaš li se kako je Jasper opisao mlade? Ne bi
nam bilo koristi od tebe u borbi. Ne bi mogla obuzdati
svoje nagone, te bi postala laka meta. A onda bi Edward
nastradao u pokušaju da ti pomogne.” Prekrižila je ruke
na prsima, zadovoljna svojom nepobitnom logikom.
A kad je to tako rekla, znala sam da je u pravu.
Otromboljila sam se na stolcu, ostavši bez iznenadne
nade. Pokraj mene, Edward se opustio.
Šapnuo mi je na uho, da me podsjeti. “Ne zato što
se bojiš.”
“O”, rekla je Alice, a licem joj je prošao prazan izraz.
Zatim je postala mrzovoljna. “Mrzim kad otkažu u zadnji
trenutak. Znači, to svodi broj uzvanika na proslavi
na šezdeset pet...”
“Šezdeset pet!” Opet sam iskolačila oči. Nemam toliko
prijatelja. Znam li uopće toliko ljudi?
“Ko je otkazao?”, upitao ju je Edward, zanemarujući me.
“Renée.”
“Što?” Zinula sam.
“Namjeravala te iznenaditi za maturu, ali nešto je
pošlo naopako. Kod kuće će te čekati poruka.”
Na trenutak sam se samo prepustila uživanju u olakšanju.
Što god da je mojoj majci pošlo naopako, tom ću
razlogu biti dovijeka zahvalna. Da je sada došla u Forks...
Nisam htjela ni pomisliti na to. Glava bi mi eksplodirala.
Kad sam se vratila kući, bljeskala je lampica na telefonskoj
sekretarici. Opet me obuzelo olakšanje dok sam
slušala kako majka opisuje Philovu nezgodu na igralištu
– dok je demonstrirao uklizavanje, sapleo se s hvatačem
i slomio bedrenu kost; sada je bio posve ovisan o njoj, pa
ga nikako nije mogla ostaviti. Mama mi se i dalje ispričavala
kad se poruka automatski prekinula.
“Pa, to je jedna”, uzdahnula sam.
“Što jedna?”, upitao me Edward.
“Jedna osoba manje koja bi ovog tjedna mogla stradati.”
Zakolutao je očima.
“Zbog čega ti i Alice ne želite ovo shvatiti ozbiljno?”,
oštro sam ga upitala. “Ovo je ozbiljno.”
Osmjehnuo se. “Zbog samopouzdanja.”
“Prekrasno”, progunđala sam. Podigla sam slušalicu
i nazvala Renée. Znala sam da će razgovor potrajati, ali
također sam znala da mu neću morati naročito pridonositi.
Samo sam je slušala i smirivala svaki put kad sam
uspjela doći do riječi: nisam razočarana, ne ljutim se,
nisam povrijeđena. Neka se slobodno posveti brizi za
Phila. Rekla sam joj da mu prenese moje najbolje želje
za ozdravljenjem i obećala je nazvati i opisati joj svaku
pojedinost rutinske mature u Gimnaziji Forks. Naposljetku
sam se morala ispričati krajnjom potrebom za
učenjem kako bih završila razgovor.
Edward je bio beskrajno strpljiv. Pristojno je čekao
tokom cijelog razgovora; samo mi se poigravao s kosom i
smješkao kad bih ga pogledala. Vjerojatno je bilo površno
od mene što zamjećujem takve stvari dok oko mene
ima toliko bitnijih tema, ali njegov mi je osmijeh još
oduzimao dah. Bio je tako lijep da mi je ponekad bilo
teško misliti na bilo što drugo, usredotočiti se na Philove
nevolje ili Renéeine isprike ili vojske vampirskih zlotvora.
Ipak sam ja bila samo čovjek.
Čim sam spustila slušalicu, protegnula sam se na prste
i poljubila ga. Uhvatio me oko struka i podigao na
radnu plohu, da se ne moram rastezati. To mi je odgovaralo.
Čvrsto sam ga zagrlila oko vrata i rastopila se na
njegovim hladnim prsima.
Kao i obično, prerano se odmaknuo.
Osjetila sam kako mi se lice nadureno skuplja. Nasmijao
se kad me vidio i izvukao iz stiska mojih ruku i
nogu. Naslonio se na kuhinjski pult do mene i lagano
me obgrlio jednom rukom.
“Znam da misliš da se mogu nekako savršeno, neumoljivo
obuzdavati, ali zapravo uopće nije tako.”
“Da bar”, uzdahnula sam.
A onda je i on uzdahnuo.
“Sutra nakon nastave”, rekao je, mijenjajući temu,
“idem u lov s Carlisleom, Esme i Rosalie. Samo na nekoliko
sati – nećemo daleko. Trebala bi biti sigurna uz
Alice, Jaspera i Emmetta.”
“Gah”, progunđala sam. Sutra će biti prvi dan završnih
ispita, s prepolovljenom satnicom. Polagat ću algebru
i povijest – jedina dva izazova u svom rasporedu
– pa tako njega neće biti gotovo cijeli dan, a meni neće
biti druge nego da sjedim i uzrujavam se. “Mrzim biti s
dadiljama.”
“Samo privremeno”, obećao mi je.
“Jasperu će biti dosadno. Emmett će se sprdati sa
mnom.”
“Bit će vrlo pristojni.”
“Sigurno”, progunđala sam.
A onda sam se sjetila da mi dadilje nisu jedina mogućnost.
“Znaš... nisam bila u La Pushu od krijesa.”
Pažljivo sam ga pogledala, da vidim hoće li mu lice
promijeniti izraz. Oči su mu se tek malo stisnule.
“Tamo bih bila sasvim sigurna”, podsjetila sam ga.
Nekoliko je sekundi porazmislio o tome. “Vjerojatno
imaš pravo.”
Lice mu je bilo mirno, ali mrvicu premirno. Skoro
sam ga upitala bi li mu bilo draže da ostanem ovdje,
ali onda sam se sjetila ismijavanja koje bi mi Emmett
jamačno priuštio, pa sam promijenila temu. “Već si žedan?”,
upitala sam ga i dodirnula mu blijedi podočnjak.
Šarenice su mu još bile zagasito zlatne.
“Ne baš.” Učinilo mi se da mi nevoljko odgovara, što
me iznenadilo. Pričekala sam objašnjenje.
“Htjeli bismo biti što je moguće snažniji”, pojasnio
je, oklijevajući i dalje. “Vjerojatno ćemo putem opet u
lov, po mogućnosti na krupnu divljač.”
“To vam daje snagu?”
Potražio mi je pogledom nešto u licu, ali ondje nije
mogao naći ništa osim radoznalosti.
“Da”, napokon je rekao. “Najviše nam snage daje
ljudska krv, premda je razlika minimalna. Jasper se bavi
mišlju o varanju – ma koliko nesklon tome bio, ne može
se reći da nije praktičan – ali ne želi to otvoreno predložiti.
Zna što bi Carlisle na to rekao.”
“Bi li to pomoglo?”, tiho sam upitala.
“Nije bitno. Nećemo mijenjati to što jesmo.”
Namrštila sam se. Ako ih nešto može dovesti u prednost...
i tada sam zadrhtala, shvativši da bih pristala na
smrt neznanca da zaštitim njega. Užasnula sam se nad
sobom, ali nisam to mogla posve zanijekati.
Opet je promijenio temu. “Zato su oni tako snažni,
naravno. Novorođeni su puni ljudske krvi – vlastite krvi
što reagira na promjenu. Zadržava se u tkivu i jača ih. Njihova
tijela polako je iskorištavaju, kao što je Jasper rekao.

Ta snaga počne jenjavati nakon otprilike godinu dana.”
“Koliko ću jaka ja biti?”
Iscerio se. “Jača od mene.”
“Jača od Emmetta?”
Iscerio se još jače. “Da. Učini mi uslugu i izazovi ga
na obaranje ruku. Koristit će mu to iskustvo.”
Nasmijala sam se. To mi je zvučalo tako apsurdno.
Zatim sam uzdahnula i skočila s pulta, jer stvarno
nisam više mogla odugovlačiti. Morala sam štrebati, i
to teško. Na svu sreću, imala sam Edwardovu pomoć, a
Edward je bio izvrstan tutor – jer je znao apsolutno sve.
Računala sam da će mi najveći problem biti samo posvećivanje
ispitu. Ne budem li pripazila, možda omaškom
napišem sastav iz povijesti na temu vampirskih ratova
na Jugu.
Uzela sam pauzu da nazovem Jacoba, a Edward mi
je djelovao jednako opušten kao i dok sam telefonirala s
Renée. Opet se poigravao mojom kosom.
Iako je bilo rano poslijepodne, probudila sam Jacoba
kad sam ga nazvala, pa je isprva bio mrzovoljan. Smjesta
se razvedrio kad sam ga upitala mogu li mu sutra doći u
posjet. Quileutei su već bili na ljetnom raspustu, pa mi
je rekao da dođem što ranije mogu. Bilo mi je drago što
neću morati ostati s dadiljama. Provesti dan s Jacobom
bilo je ipak mrvicu dostojanstvenije.
Nešto tog dostojanstva izgubilo se kad me Edward
uporno osobno isporučio na liniju razgraničenja kao dijete
koje razmjenjuju zakoniti skrbnici.
“Onda, što misliš, kako si uradila ispite?”, upitao me
Edward dok me vozio, onako usput.
“Povijest je bila laka, ali ne znam za algebru. Djelovalo
mi je u redu, tako da sam vjerojatno zabrljala.”
Nasmijao se. “Siguran sam da si to dobro uradila. A
ako si stvarno zabrinuta, uvijek mogu podmititi gospodina
Varnera da ti dade peticu.”
“Eh, hvala, ali ne hvala.”
Opet se nasmijao, ali naglo je prekinuo kad smo skrenuli
za posljednji zavoj i ugledali crveni golf gdje nas
čeka. Namršteno se usredotočio, a onda je parkirao auto
i uzdahnuo.
“Što je bilo?”, upitala sam ga, primajući kvaku.
Odmahnuo je glavom. “Ništa.” Zaškiljio je kroz vjetrobran
prema drugom autu. Znala sam taj pogled.
“Ne osluškuješ valjda Jacoba, je li?”, optužila sam ga.
“Nije lako ne čuti nekoga kad viče.”
“O.” Razmislila sam načas o tome. “Što on to viče?”,
prošaptala sam.
“Apsolutno sam siguran da će ti to sâm spomenuti”,
rekao je Edward zločesto.
Ne bih ga pustila da ostane pri tome, ali onda je Jacob
zatrubio – dvaput, brzo i nestrpljivo.
“To je nepristojno”, zarežao je Edward.
“Takav ti je Jacob”, uzdahnula sam i požurila van, da
Jacob ne stigne doista ozlojediti Edwarda.
Mahnula sam Edwardu prije nego što ću ući u golf,
a s te mi se razdaljine učinilo da mu doista smeta to
trubljenje... ili to što je Jacobu već na umu. Ali vid mi je
bio slab i često me znao prevariti.
Htjela sam da mi Edward priđe. Htjela sam ih obojicu
natjerati da izađu iz auta, rukuju se i budu prijatelji –
da budu Edward i Jacob, a ne vampir i vukodlak. Bilo mi
je kao da opet u rukama imam dva tvrdoglava magneta i
pokušavam ih priljubiti, nastojim primorati prirodu da
se obrne...
Uzdahnula sam i ušla u Jacobov auto.
“Hej, Bells.” Jake je zvučao vedro, ali glas mu se
otezao. Promatrala sam mu lice kad nas je povezao,
malo brže nego što sam ja inače vozila, ali sporije nego
Edward, natrag u La Push.
Jacob je izgledao drugačije, možda čak bolesno. Kapci
su mu se spuštali, a lice mu je bilo ispijeno. Kuštrava
kosa stršala mu je u svim smjerovima; mjestimice mu je
gotovo dopirala do brade.
“Jesi li dobro, Jake?”
“Samo sam umoran”, uspio je kazati prije nego što ga
je nadvladalo teško zijevanje. Kad je završilo, upitao me:
“Što bi htjela danas raditi?”
Načas sam ga odmjerila pogledom. “Daj da zasad
samo ostanemo kod tebe u kući”, predložila sam mu.
Nisam imala dojam da je u stanju za nešto zahtjevnije.
“Možemo se poslije voziti na motorima.”
“Jasno, jasno”, rekao je i ponovno zijevnuo.
Kod Jacoba nije bilo nikoga, što me začudilo. Shvatila
sam da smatram Billyja stalnim žiteljem te kuće.
“Gdje ti je tata?”
“Otišao je do Clearwaterovih. Često je tamo otkako
je Harry umro. Sue zna biti jako usamljena.”
Jacob je sjeo na stari kauč, ne veći od dvosjeda, i stisnuo
se u stranu da meni napravi mjesta.
“O. Lijepo od njega. Sirota Sue.”
“A da... ona ima određenih problema...” Zastao je,
oklijevajući. “S djecom.”
“Jasno, sigurno je teško Sethu i Lei, kad su izgubili
tatu...”
“Aha”, složio se, obuzet mislima. Uzeo je daljinski i
naizgled mahinalno upalio televizor. Zijevnuo je.
“Što je s tobom, Jake? Izgledaš kao zombi.”
“Sinoć sam spavao samo oko dva sata, a preksinoć
četiri”, kazao mi je. Polako je ispružio duge ruke, i čula
sam kako mu zglobovi krckaju od rastezanja. Spustio je
lijevu ruku na naslon kauča iza mene i opet se opustio,
naslonivši glavu na zid. “Premoren sam.”
“Zašto ne spavaš?”, upitala sam ga.
Složio je facu. “Sam je naporan. Nema povjerenja u
vas krvopije. Već dva tjedna derem dvije smjene i niko
me još nije ni taknuo, ali ne bi se on predomislio. I tako
sam zasad prepušten samome sebi.”
“Dvije smjene? Zato što želiš čuvati mene? Jake, to
nije u redu! Moraš spavati. Bit ću ja u redu.”
“Nije to ništa.” Oči su mu se naglo razbudile. “Hej,
jeste li otkrili ko ti je bio u sobi? Ima li novosti?”
Zanemarila sam ovo drugo pitanje. “Ne, nismo ništa
otkrili o mom, eh, posjetitelju.”
“Onda ostajem na zadatku”, rekao je, a vjeđe su mu
se spustile.
“Jake...”, počela sam cendrati.
“Hej, to je najmanje što mogu učiniti – sjećaš se, dao
sam ti doživotno ropstvo. Zauvijek sam tvoj rob.”
“Ne treba mi rob!”
Nije otvorio oči. “A što tebi treba, Bella?”
“Treba mi moj prijatelj Jacob – ali ne polumrtav od
uništavanja u bespotrebnom nastojanju da – ”
Prekinuo me. “Gledaj to ovako – nadam se da ću
uloviti vampira kojeg smijem ubiti, okej?”
Nisam mu odgovorila. Tada me pogledao, provirivši
da vidi kako ću reagirati.
“Šalim se, Bella.”
Samo sam zurila u televizor.

“Onda, imaš posebnih planova za idući tjedan? Matura
ti je. Hej. Bitna stvar.” Glas mu je postao ravan, a
već ispijeno lice posve mu je upalo kad je zažmirio – ovaj
put ne od iscrpljenosti, nego od neslaganja. Shvatila sam
da je matura njemu još uvijek nešto grozno, iako su se
moje nakane sada poremetile.
“Nemam posebnih planova”, oprezno sam rekla, u
nadi da će prihvatiti moj smirujući ton bez dodatnog
pojašnjavanja. Nisam sada htjela ulaziti u to. Kao prvo,
nisam imala utisak da je sposoban za ozbiljnije razgovore.
Kao drugo, znala sam da će pripisati prevelik značaj
mojim prigovorima. “Pa, moram otići na proslavu
mature. Svoju.” Zgađeno sam uzdahnula. “Alice obožava
tulume, pa je te večeri pozvala cijeli grad u svoju kuću.
Bit će užasno.”
Otvorio je oči dok sam to govorila i nasmiješio se
s olakšanjem, što mu je donekle uklonilo umor s lica.
“Nisu me pozvali. Uvrijeđen sam”, rekao je zafrkantski.
“Smatraj se pozvanim. Tulum je navodno moj, pa bi
trebalo da smijem pozvati koga god želim.”
“Hvala”, kazao mi je sarkastično, a oči su mu se ponovno
sklopile same od sebe.
“Voljela bih da dođeš”, rekla sam bez nade. “Bilo bi
veselije. Meni, hoću reći.”
“Jasno, jasno”, promrmljao je. “To bi bilo jako... mudro...”
Glas mu je posustao.
Za nekoliko sekundi je zahrkao.
Siroti Jacob. Pomno sam mu promatrala usnulo lice,
i sviđalo mi se to što vidim. U snu je izgubio svaki trag
odbrambenog stava i gorčine, i odjednom postao onaj
dečko koji mi je bio najbolji prijatelj na svijetu prije
nego što su se umiješale sve te vukodlačke gluposti.
Izgledao je mnogo mlađe. Izgledao je kao moj Jacob.
Ušuškala sam se na kauč da pričekam da se probudi,
nadajući se da će drijemati neko vrijeme i barem malo
nadoknaditi san. Mijenjala sam kanale, ali nije se davalo
ništa naročito. Zadovoljila sam se emisijom o kuhanju,
znajući, dok sam je gledala, da se nikad nisam toliko
potrudila oko Charliejeve večere. Jacob je i dalje hrkao,
sve glasnije. Pojačala sam televizor.
Bila sam neobično opuštena, i sama gotovo pospana.
U ovoj sam se kući osjećala sigurnije nego u svojoj,
vjerojatno zato što me niko nikada nije tu došao potražiti.
Sklupčala sam se na kauču i pomislila da bih i
sama mogla malo odrijemati. Možda i bih, da sam ikako
mogla zanemariti Jacobovo hrkanje. I tako sam, umjesto
da spavam, pustila da mi misli lutaju.
Završni su ispiti gotovi, a većinom su bili čista pljuga.
Jedina iznimka, algebra, bila je iza mene, prošla ja ili
pala. Završila sam srednjoškolsko obrazovanje. A nisam
zapravo znala kako bih na to gledala. Nisam to mogla
objektivno sagledati, jer je bilo tako vezano uz završetak
mog ljudskog života.
Upitala sam se koliko se još dugo Edward kani služiti
objašnjenjem “ne zato što se bojiš” kao isprikom. Morat
ću jednom staviti tačku na to.
Znala sam da bi mi u praktičnom pogledu bilo pametnije
zamoliti Carlislea da me promijeni istog trena
kad dobijem svjedodžbu u ruke. U Forksu polako postaje
opasno kao u ratnoj zoni. Ne, Forks jest ratna zona. A
da ne spominjem kako bi to... bio dobar izgovor da ne
dođem na proslavu mature. Osmjehnula sam se pri pomisli
na taj najtrivijalniji razlog za promjenu. Blesavo...
a ipak primamljivo.
Ali Edward je bio u pravu – još uvijek nisam bila
posve spremna.
I nisam htjela praktično razmišljati. Htjela sam da
Edward bude taj. Nije to bila racionalna želja. Bila sam
sigurna da mi – otprilike dvije sekunde nakon što me
neko napokon ugrize i vreli mi otrov počne kolati žilama
– stvarno više ne bi ništa značilo ko je to učinio. Znači,
to mi ne bi smjelo biti bitno.
Teško sam mogla objasniti, čak i sama sebi, zašto je
to ipak bitno. Jednostavno, bilo je nečega u tome da on
sâm napravi taj izbor – da me toliko želi zadržati da neće
tek dopustiti da se promijenim, nego i učiniti nešto da
me zadrži. Bilo je to djetinjasto, ali sviđala mi se pomisao
na to da bi njegove usne mogle biti moj zadnji ugodan
osjećaj. Još mi je neugodnije bilo priznati, a nikako
naglas, da želim da mi njegov otrov izmijeni organizam.
Tako bih mu pripala na opipljiv, mjerljiv način.
Ali znala sam da će se on držati svog uvjeta kao pijan
plota – jer očito traži odgodu, a zasad mu to i uspijeva.
Pokušala sam se zamisliti kako javljam roditeljima da se
na ljeto udajem. Kako javljam Angeli i Benu i Mikeu. Nisam
mogla. Nisam mogla smisliti što bih rekla. Lakše bi
mi bilo javiti im da postajem vampirica. I bila sam sigurna
da bi se bar moja majka – kad bih joj ispričala istinu u
tančine – silnije opirala braku nego pretvaranju u vampiricu.
Zgrozila sam se, zamislivši užas na njezinu licu.
Onda sam, samo na trenutak, ugledala istu onu čudnu
viziju Edwarda i mene na ljuljački na trijemu, u odjeći
iz drugačijeg svijeta. Iz svijeta u kojem se niko ne bi
iznenadio kad bih na ruci nosila njegov prsten. Iz jednostavnijeg
svijeta, gdje se ljubav jednostavnije određuje.
Jedan plus jedan jesu dva...

Jacob je frknuo i prevalio se na bok. Ruka mu je pala
s naslona kauča i prikliještila me uz njega.
Ti vrapca, kako je težak bio! I vruć. Počela sam se
preznojavati već nakon nekoliko sekundi.
Pokušala sam se izvući ispod njegove ruke tako da ga
ne probudim, ali morala sam ga malo odgurnuti, a kad
mu je ruka pala s mene, naglo je progledao. Skočio je
noge i stao zabrinuto zvjerati oko sebe.
“Što? Što?”, dezorijentirano je upitao.
“Ma to sam samo ja, Jake. Oprosti što sam te probudila.”
Okrenuo se i pogledao u mene, zbunjeno trepćući.
“Bella?”
“Bok, pospanko.”
“O, čovječe! Pa zar sam zaspao? Oprosti! Koliko sam
dugo bio obeznanjen?”
“Nekoliko Emerilovih emisija. Nisam brojala.”
Svalio se natrag na kauč, do mene. “Opa. Oprosti mi
zbog toga, stvarno.”
Potapšala sam ga po kosi, gladeći je onako raščupanu.
“Ništa ti ne brini. Drago mi je da si malo odspavao.”
Zijevnuo je i protegnuo se. “Beskoristan sam u zadnje
vrijeme. Nije ni čudo da Billyja nikad nema kod
kuće. Totalno sam dosadan.”
“Ma u redu si ti”, pokušala sam ga smiriti.
“Gah, daj, idemo van. Moram malo protegnuti noge,
ili ću se opet obeznaniti.”
“Jake, spavaj ti dalje. Ja sam dobro. Nazvat ću Edwarda
da dođe po mene.” Opipala sam džepove dok sam to
govorila i shvatila da su prazni. “Kvragu, moram posuditi
tvoj mobitel. Sve mi se čini da sam ostavila njegov u
autu.” Počela sam se izvlačiti s kauča.”
“Ne!”, usrdno mi je rekao Jacob i ščepao me za ruku.
“Ne, ostani. Tako rijetko dođeš ovamo. Ne mogu vjerovati
da sam uspio sve ovo vrijeme potrošiti uludo.”
Pritom me podigao s kauča, te odveo van, sagnuvši se
da prođe kroz vrata. Dok je Jacob spavao, jako je zahladilo;
zrak je bio neobično hladan – zacijelo se spremala
oluja. Kao da je bio februar, a ne maj.
Zimski je zrak razbudio Jacoba. Neko vrijeme je koračao
tamo-amo pred kućom, vukući me za sobom.
“Koji sam ja kreten”, mrmljao si je u bradu.
“Što je bilo, Jake? Zaspao si, pa što onda.” Slegnula
sam ramenima.
“Htio sam razgovarati s tobom. Pa ne mogu vjerovati.”
“Razgovaraj sada sa mnom”, rekla sam.
Jacob me načas pogledao u oči, a onda brzo odmaknuo
glavu prema drveću. Učinilo mi se gotovo kao da
je porumenio, ali to je bilo teško razabrati uz njegovu
tamnu kožu.
Odjednom sam se sjetila što je Edward rekao kad me
vozio ovamo – da će mi Jacob reći to što je već izvikivao
u svojoj glavi. Počela sam gristi usnu.
“Ma čuj”, rekao je Jacob. “Namjeravao sam to izvesti
malo drugačije.” Nasmijao se, a zvučalo je kao da se smije
sâm sebi. “Elegantnije”, dodao je. “Htio sam postupno
doći do toga, ali” – i pogledao je u oblake, sve tamnije s
prolaskom dana – “ponestalo mi je vremena za to.”
Opet se nasmijao, živčano. Još uvijek smo polako hodali.
“O čemu ti to?”, oštro sam ga upitala.
Duboko je udahnuo. “Htio sam ti nešto reći. A ti to
već znaš... ali mislim da bih ti to svejedno trebao otvoreno
kazati. Čisto tako da nikad ne dođe do nesporazuma
o tome.”
Stala sam u mjestu, pa se i on zaustavio. Izvukla
sam ruku iz njegova stiska i prekrižila ruke na prsima.
Odjednom sam postala uvjerena da ne želim čuti to što
mi se on sprema kazati.
Jacob je spustio obrve, zasjenjujući duboko usađene
oči. Bile su crne kao noć kad me čvrsto pogledao.
“Zaljubljen sam u tebe, Bella”, rekao je Jacob snažnim,
sigurnim glasom. “Bella, volim te. I želim da izabereš
mene, a ne njega. Znam da ti ne dijeliš moje osjećaje,
ali hoću da istina izađe na vidjelo da znaš koji ti je izbor.
Ne bih htio da nam se nesporazum ispriječi na putu.”

15. OKLADA

Dugo sam samo nijemo gledala u njega. Nije mi padalo
na pamet ništa što bih mu mogla reći.
Dok je promatrao moj smeteni izraz, lice mu je prestalo
biti ozbiljno.
“Okej”, rekao je i široko se osmjehnuo. “To bi bilo
sve.”
“Jake – ” Kao da mi je nešto krupno zapelo u grlu.
“Ne mogu – hoću reći, ne želim... Moram natrag.”
Okrenula sam se, ali on me ščepao za ramena i okrenuo
na peti.
“Ne, čekaj. Znam ja to, Bella. Ali, čuj, odgovori mi
na jedno pitanje, u redu? Želiš li da odem i da se više
nikad ne vidimo? Iskreno mi reci.”
Nisam se lako mogla skoncentrirati na njegovo pitanje,
pa mi je trebalo neko vrijeme da mu odgovorim.
“Ne, ne bih to željela”, napokon sam mu priznala.
Jacob se opet iscerio. “Vidiš.”
“Ali ne želim biti uz tebe iz istog razloga iz kojeg ti
želiš biti uz mene”, prigovorila sam mu.
“Reci mi onda tačno zašto želiš biti uz mene.”
Promislila sam. “Nedostaješ mi kad te nema. Kad si
ti sretan”, pažljivo sam pojasnila, “i ja sam sretna. Ali
isto bih to mogla reći i za Charlieja, Jacobe. Svoji smo
si. Volim te, ali nisam zaljubljena u tebe.”
Kimnuo je glavom, nimalo pokoleban. “Ali želiš me
uz sebe.”
“Da.” Uzdahnula sam. Bilo ga je nemoguće obeshrabriti.
“Onda ću ostati uz tebe.”
“Ti baš obožavaš patiti”, progunđala sam.
“Aha.” Vršcima prstiju prešao mi je preko desnog
obraza. Lupila sam ga po ruci, da ju makne.
“Bi li ti bilo baš tako teško da se ponašaš mrvicu pristojnije?”,
ljutito sam ga upitala.
“Da, bilo bi. Izaberi, Bella. Uzmi me takvog kakav
jesam – pa tako i nepristojnog – ili me izgubi.”
Ozlojeđeno sam se zabuljila u njega. “Baš si pokvaren.”
“I ti si.”
To me zgranulo, pa sam nehotice ustuknula. Imao je
pravo. Da nisam pokvarena – a i pohlepna – rekla bih
mu da ne želim da budemo prijatelji i otišla. Nije bilo u
redu zadržati ga kao prijatelja, jer će ga to boljeti. Nisam
znala što namjeravam postići, ali odjednom sam postala
sigurna da to nije ništa dobro.
“Imaš pravo”, prošaptala sam.
Nasmijao se. “Opraštam ti. Samo pokušaj da se ne
naljutiš previše na mene. Jer nedavno sam odlučio da
neću odustati. Stvarno postoji nešto neodoljivo u izgubljenim
slučajevima.
“Jacobe.” Zagledala sam se u njegove tamne oči, ne
bi li me ozbiljno shvatio. “Volim njega, Jacobe. On mi
je sve na svijetu.”
“Voliš i mene”, podsjetio me. Podigao je ruku kad
sam se pokušala pobuniti. “Ne na isti način, znam. Ali
nije ti on sve na svijetu, da znaš. Nije više. Možda je
nekada bio, ali otišao je. I sada se mora suočiti s posljedicom
te svoje odluke – sa mnom.”
Odmahnula sam glavom. “Baš si nemoguć.”
Odjednom se uozbiljio. Uhvatio me za bradu, tako čvrsto
da nisam mogla odvratiti pogled od njegovih prodornih očiju.
“Dok ti srce ne prestane kucati, Bella”, rekao je, “bit
ću tu – i boriti se. Ne zaboravi da imaš izbor.”
“Ne želim izbor”, usprotivila sam se, neuspješno nastojeći
osloboditi bradu. “A otkucaji srca su mi odbrojani,
Jacobe. Vrijeme samo što nije došlo.”
Stisnuo je oči. “Utoliko prije se trebaš boriti – boriti
jače, sada, dok ja još mogu”, prošaptao je.
Još uvijek mi je držao bradu – prsti su mu bili prečvrsti,
tako da me boljelo – i opazila sam mu u očima da je
naglo donio odluku.
“N – ”, krenula sam prigovoriti, ali bilo je prekasno.
Pritisnuo je usne o moje, prekidajući mi prigovor.
Poljubio me ljutito, grubo, drugom rukom me čvrsto
uhvativši za zatiljak, tako da nisam mogla pobjeći. Gurala
sam mu prsa svom snagom, ali kao da to nije ni
primijetio. Usta su mu, usprkos ljutnji, bila meka dok
su mu usne prianjale o moje, na topao, drugačiji način.
Ščepala sam ga za lice, ne bih li ga odmaknula, i opet
doživjela neuspjeh. Ovaj put je to, izgleda, ipak primijetio,
što ga je rasrdilo. Silom mi je usnama rastvorio usne,
i osjetila sam mu vrući dah u ustima.