Knjiga na našem forumu

UVOD

Sva nastojanja da se prikrijemo bila su nam uzaludna.
S ledom u srcu gledala sam ga kako se priprema da
me obrani. Njegova intenzivna usredotočenost nije otkrivala
ni tračak sumnje, iako su bili brojčano premoćni.
Znala sam da ne možemo očekivati pomoć – njegova se
obitelj u ovom trenutku borila za goli život nesumnjivo
isto kao i on za nas dvoje.
Hoću li ikada saznati ishod te druge borbe? Otkriti
ko su bili pobjednici, a ko gubitnici? Hoću li poživjeti
dovoljno dugo da to doznam?
Izgledi za to nisu mi djelovali naročito.
Crne oči, mahnite od žestoke žudnje za mojom smrću,
iščekivale su trenutak kada će mome zaštitniku popustiti
pozornost. Trenutak u kojem ću jamačno umrijeti.
Negdje daleko, vrlo daleko u hladnoj šumi, začulo se
vučije zavijanje.

7. NESRETAN SVRŠETAK

Rosalie je zastala na vratima. Na prelijepom joj se
licu vidjelo oklijevanje.
“Naravno”, odgovorila sam joj glasom za oktavu višim
od iznenađenja. “Daj, uđi slobodno.”
Uspravila sam se na kauču i odmaknula u stranu da
joj dadem prostora. Želudac mi se nervozno stisnuo kad
mi je jedina pripadnica obitelji Cullen kojoj nisam bila
draga tiho prišla i sjela na slobodno mjesto. Pokušala
sam dokučiti razlog njezinom posjetu, ali ništa mi u tom
trenutku nije padalo na pamet.
“Neće ti smetati ako malo popričamo?”, upitala me.
“Nisam te probudila, nadam se.” Na trenutak je pogledala
krevet bez posteljine, a zatim kauč.
“Ne, bila sam budna. Jasno, možemo popričati.” Upitala
sam se čuje li mi napetost u glasu jasno kao ja sama.
Tiho se nasmijala, što je zvučalo kao zbor zvonaca.
“Tako te rijetko ostavlja samu”, rekla je. “Mislila sam
iskoristiti ovu priliku koliko god mogu.”
Što to želi reći, a što ne bi mogla kazati pred Edwardom?
Ruke su mi stiskale i gužvale rub jorgana.
“Molim te, nemoj misliti da sam strahovito nametljiva”,
rekla je Rosalie blago, gotovo molećivo. Sklopila
je ruke u krilu i gledala u njih dok je govorila. “Sigurna
sam da sam te već dovoljno puta dosad povrijedila, i ne
bih htjela da se to više ponovi.”
“Bez brige, Rosalie. Moji osjećaji su super. O čemu
se radi?”
Opet se nasmijala, kao da joj je neobično neugodno.
“Pokušat ću ti objasniti zbog čega mislim da bi ti trebala
ostati ljudska – zašto bih ja na tvome mjestu ostala ljudska.”
“O.”
Nasmiješila se na zgranuti ton u mome glasu, a zatim
uzdahnula.
“Je li ti Edward ikada rekao zašto sam ovakva?”, upitala
me, pokazavši svoje bajno, besmrtno tijelo.
Polako sam kimnula glavom, naglo se uozbiljivši.
“Rekao je da si doživjela nešto slično kao i ja onaj put u
Port Angelesu, samo što nije bilo nikoga da tebe spasi.”
Zadrhtala sam na tu uspomenu.
“I to je doista sve što ti je rekao?”, upitala me.
“Da”, rekla sam tupo, sva zbunjena. “Zar to nije sve?”
Pogledala me i osmjehnula se; osmijeh joj je bio opor
i gorak – ali svejedno prelijep.
“Nije”, rekla je. “Nije to sve.”
Zagledala se kroz prozor, a ja sam pričekala. Činilo
mi se da se nastoji primiriti.
“Bi li htjela čuti moju priču, Bella? Nema sretan svršetak
– ali koja ga od naših priča ima? Da smo doživjeli
sretan svršetak, svi bismo sada ležali ispod nadgrobnih
ploča.”
Kimnula sam, premda me uplašio oštar prizvuk u
njezinu glasu.
“Živjela sam u svijetu drugačijem od tvojega, Bella.
Moj ljudski svijet bio je mnogo jednostavniji. Bila je tisuću
devetsto trideset treća. Bilo mi je osamnaest godina,
i bila sam lijepa. Život mi je bio savršen.”
Gledala je srebrne oblake kroz prozor, ali oči su joj
bile negdje daleko.
“Roditelji su mi bili čista srednja klasa. Moj otac je
imao stabilno namještenje u banci, a sada shvaćam da je
bio bahat zbog toga – smatrao je svoje blagostanje nagradom
za darovitost i marljivost, odbijajući priznati da je
pritom imao itekakve sreće. Sve sam tada primala zdravo
za gotovo; u mojoj kući je bilo kao da je velika ekonomska
kriza tek neugodna glasina. Jasno, viđala sam siromahe,
ljude koji nisu bili te sreće. Otac je u mene usadio mišljenje
da su oni sami krivi za svoje nevolje.
Moja majka je imala dužnost brinuti se za kuću – kao
i za mene i dva mlađa brata – i to besprijekorno. Bilo je
jasno da sam joj ja na prvom mjestu, kao miljenica. Nije
mi to tada bila posve jasno, ali uvijek sam bila neodređeno
svjesna toga da moji roditelji nisu zadovoljni onime
što imaju, sve i ako je to bilo više od onoga što većina ima.
Htjeli su još. Željeli su napredovati u društvu – skorojevići,
možda bi ih ti tako nazvala. Moja im je ljepota došla
kao dar. U njoj su vidjeli mnogo više potencijala nego ja.
Bili su nezadovoljni, ali ja nisam. Oduševljavalo me
što sam ja ja, Rosalie Hale. Laskalo mi je što me muške
oči prate kamo god da pođem, još od dvanaeste godine.
Godili su mi zavidni uzdasi prijateljica kad bi mi doticale kosu.
Radovalo me što se majka ponosi mnome, a
otac mi rado kupuje lijepe haljine.
Znala sam što želim od života, a nije mi se činilo
uopće mogućim da ne dobijem što želim. Htjela sam
biti voljena, obožavana. Htjela sam golemo vjenčanje u
cvijeću, da me cijeli grad gleda dok me otac vodi pod
ruku prema oltaru, da im budem nešto najljepše što su
u životu vidjeli. Divljenje mi je bilo kao zrak, Bella. Bila
sam blesava i plitka, ali zadovoljna.” Osmjehnula se vlastitoj
ocjeni same sebe.
“Roditelji su tako utjecali na mene da sam i ja htjela
materijalne stvari u životu. Željela sam veliku, elegantno
namještenu kuću koju će mi neko drugi čistiti i suvremenu
kuhinju u kojoj će mi neko drugi kuhati. Kao što
kažem, plitka. Mlada i vrlo plitka. I nisam vidjela razlog
da sve to i ne dobijem.
Željela sam i neke ozbiljnije stvari. Jednu naročito.
Najbliža mi je prijateljica bila djevojka po imenu Vera.
Udala se mlada, već sa sedamnaest godina. Pošla je za
čovjeka kojega moji roditelji nikada ne bi ni uzeli u obzir
za mene – stolara. Nakon godinu dana rodila je sina,
prekrasnog dječačića s jamicama i kovrčavom crnom kosom.
Tada sam prvi put u cijelom životu prema nekome
osjetila istinsku zavist.”
Nedokučivo me pogledala. “Bila su to druga vremena.
Bila sam iste dobi kao i ti, ali bila sam spremna za
sve. Žudjela sam imati vlastito djetešce. Željela sam vlastitu
kuću i muža koji će me poljubiti kada dođe kući
s posla – kao što Vera ima. Samo, ja sam na umu imala
mnogo drugačiju kuću...”
Bilo mi je teško zamisliti svijet koji je Rosalie poznavala.
Njezina mi je priča zvučala prije kao bajka negoli
povijest. Blago sam se šokirala shvativši da je to bilo vrlo
blisko svijetu koji je Edward doživio dok je bio čovjek,
svijetu u kojemu je on odrastao. Pitala sam se – dok je
Rosalie neko vrijeme samo šutjela – zbunjuje li moj svijet
njega onoliko koliko Rosalijin zbunjuje mene?
Rosalie je uzdahnula, a kad je opet progovorila glas
joj je bio drugačiji, lišen čeznutljivosti.
“U Rochesteru je postojala samo jedna kraljevska
obitelj – obitelj King, da stvar bude bolja. Royce King
bio je vlasnik banke u kojoj je radio moj otac, kao i
praktički svih ostalih istinski unosnih tvrtki u mjestu.
Tako me njegov sin, Royce King Drugi” – usta su joj se
stisnula na to ime, izgovorivši ga kroz zube – “prvi put
vidio. Namjeravao je preuzeti upravu u banci, pa je počeo
nadzirati neke poslove. Dva dana nakon toga moja
majka je kao slučajno zaboravila ocu spakirati užinu za
posao. Sjećam se kako mi nikako nije bilo jasno zašto
mi je naložila da obučem haljinu od bijelog organdina i
napravim pundžu samo zato da bih trknula do banke.”
Rosalie se neveselo nasmijala.
“Nisam primijetila da me Royce naročito gleda. Svi
su me gledali. Ali te su večeri stigle prve ruže. Svake večeri
dok mi se udvarao slao mi je buket ruža. Soba mi je
uvijek bila prepuna ruža. Na koncu sam čak mirisala po
ružama kad bih izašla iz kuće.
A Royce je bio i naočit. Imao je svjetliju kosu od mene
i svijetle plave oči. Kazao mi je da su moje oči poput ljubičica,
a onda su i one počele stizati zajedno s ružama.
Mojim je roditeljima bilo drago – blago rečeno. To je
bilo sve što su u životu sanjali. A Royce se i meni činio
kao sve o čemu sam sanjala. Princ iz bajke uz kojeg ću
postati princeza. Sve što sam željela, a svejedno ne više
nego što sam očekivala. Zaručili smo se, a nisam ga ni
dva puna mjeseca znala.
Nismo provodili mnogo vremena nasamo. Royce mi
je kazao da ima mnogo obaveza na poslu, a kad smo bili
zajedno, volio je da nas drugi gledaju, da vide mene pod
njegovom rukom. I meni je to bilo drago. Sve je vrvjelo
od provoda, plesa, krasnih haljina. Kad je neko bio
King, sva su mu vrata bila otvorena, svaki se crveni tepih
prostirao u znak dobrodošlice.
Zaruke nisu dugo trajale. Izradili su se planovi za
izuzetno raskošnu svadbu. Trebala je biti sve što sam u
životu željela. Bila sam posve sretna. Kad bih posjećivala
Veru, više joj nisam zavidjela. Zamišljala sam svoju
plavokosu djecu u igri na golemim travnjacima imanja
Kingovih, i žalila sam je.”
Rosalie je odjednom ušutjela i stisnula zube. To me
prenulo iz njezine priče, i shvatila sam da je užas blizu.
Neće biti sretnog svršetka, kao što je obećala. Upitala
sam se ne nosi li ona zato toliko više gorčine u sebi od
ostalih – jer joj je sve što je željela bilo nadohvat ruke
kad joj se ljudski život prekinuo.
“Te sam večeri bila kod Vere”, prošaptala je Rosalie.
Lice joj je bilo glatko kao mramor, a i tako tvrdo. “Njezin
mali Henry stvarno je bio presladak, sav nasmijan, s
jamicama na obraščićima – upravo je bio naučio samostalno
sjediti. Vera me ispratila do vrata dok sam odlazila,
s dječačićem u naručju i mužem kraj sebe, koji ju je
držao oko struka. Poljubio ju je u obraz dok je mislio da
ih ne gledam. To me pogodilo. Kad me Royce ljubio, to
nije bilo baš tako – nekako nije bilo tako slatko... Odagnala
sam tu misao. Royce je bio moj princ. Jednoga
dana, bit ću kraljica.”

Bilo je teško odrediti na mjesečini, ali učinilo mi se
da joj je koštano bijelo lice dodatno problijedjelo.
“Na ulicama je bilo mračno, svjetla su već gorjela.
Nisam shvatila koliko je kasno.” Počela je šaptati gotovo
nečujno. “Bilo je i hladno. Vrlo hladno za kraj aprila.
Do vjenčanja je bilo još samo tjedan dana, a ja sam se
brinula zbog vremena dok sam žurila kući – jasno se
toga sjećam. Sjećam se svake pojedinosti te večeri. Čuvala
sam tu uspomenu tako uporno... u početku. Ni na
što drugo nisam mislila. I tako se sjećam toga, dok mi se
toliko ugodnih uspomena potpuno izgubilo...”
Uzdahnula je, pa opet prošaptala. “Da, brinulo me
vrijeme... Da ne moram seliti vjenčanje pod krov...
Bila sam nekoliko ulica od svoje kuće kad sam ih
čula. Grupica muškaraca pod ugašenom uličnom svjetiljkom.
Razuzdano su se cerekali. Pijani. Bilo mi je krivo
što nisam pozvala oca da me otprati kući, ali put je
bio tako kratak, pa mi se činilo da nema smisla. A onda
me on pozvao po imenu.
‘Rose!’, viknuo je, a ostali su se glupavo nasmijali.
Nisam dotad shvatila da su pijanci vrlo elegantno
odjeveni. Bio je to Royce s nekolicinom prijatelja, sinova
drugih bogataša.
‘Evo moje Rose!’, viknuo je Royce, smijući se zajedno
s njima, djelujući jednako glupavo. ‘Kasniš. Živi smo se
smrznuli, koliko te već dugo čekamo.’
Nikad ga prije nisam vidjela da pije. Tek zdravicu,
tu i tamo, na nekom prijemu. Kazao mi je da ne voli
šampanjac. Nisam tada shvatila da su mu draža mnogo
žešća pića.
Sa sobom je imao novog prijatelja – prijateljevog prijatelja,
koji mu je došao u posjet iz Atlante.

‘Što sam ti rekao, Johne’, hvalisavo je kazao Royce,
uhvatio me za mišku i privukao bliže. ‘Zar nije ljepša od
svih onih tvojih breskvica iz Georgije?’
Taj John bio je tamnokos i preplanuo. Odmjerio me
pogledom kao da sam marva na prodaju.
‘Teško je reći’, kazao je otegnuto. ‘Umotana je do grla.’
Prasnuli su u smijeh, Royce zajedno s ostalima.
Odjednom, Royce mi je strgnuo kaput s ramena –
dobila sam ga na poklon od njega – tako da su mjedena
puceta odletjela. Rasula su se po cijeloj ulici.
‘Pokaži mu kako izgledaš, Rose!’ Opet se nasmijao, a
onda mi je strgnuo šešir s kose. Ukosnice su mi iščupale
kosu iz korijena, pa sam kriknula od boli. To im se očito
svidjelo – zvuk moje boli...”
Rosalie me odjednom pogledala, kao da je zaboravila
da sam tu. Bila sam sigurna da mi je lice blijedo kao i
njezino. Ako pak nije bilo zeleno.
“Neću te tjerati da slušaš ostatak”, tiho je rekla.
“Ostavili su me na kolniku i oteturali odande, smijući se
i dalje. Mislili su da sam mrtva. Zafrkavali su se s Royceom,
govoreći mu da sada mora naći novu nevjestu. A on
se nasmijao i rekao da najprije mora naučiti biti strpljiv.
Čekala sam na ulici da umrem. Bilo je hladno, premda
je bilo toliko boli da sam se iznenadila što mi hladnoća
smeta. Počeo je padati snijeg, a ja sam se pitala zašto
ne umirem. Nestrpljivo sam iščekivala smrt, kraj sve te
boli. Toliko je dugo to trajalo...
Tada me pronašao Carlisle. Došao je vidjeti što je bilo
kad je nanjušio krv. Sjećam se nejasno da mi je smetalo što
se počeo baviti mnome, nastojao da mi spasi život. Nikad mi
nisu bili dragi ni doktor Cullen, ni njegova žena i njezin brat
– Edward se tako predstavljao u to vrijeme. Smetalo mi je što
su svi ljepši od mene, naročito muškarci. Ali nisu se kretali u
društvu, pa sam ih vidjela tek jedanput ili dvaput.
Mislila sam da sam mrtva kad me digao s kolnika i
potrčao sa mnom – zbog brzine – činilo mi se da letim.
Sjećam se da sam se užasavala što bol ne prestaje...
Zatim sam se našla u osvijetljenoj prostoriji, gdje je
bilo toplo. Gubila sam se, što mi je bilo drago, jer je
bol jenjavala. Ali odjednom me nešto oštro stalo sjeći,
u vratu, u zapešćima, u gležnjevima. Vrisnula sam od
šoka, misleći da me on to doveo amo samo da me dalje
muči. Onda me iznutra počela paliti vatra, i prestala sam
mariti za bilo što drugo. Preklinjala sam ga da me ubije.
Kad su se Esme i Edward vratili kući, i njih sam preklinjala
da me ubiju. Carlisle je sjedio uz mene. Držao me
za ruku i govorio da mu je strašno žao, obećavao mi da
će to prestati. Sve mi je pričao, a ja sam ga ponekad i
slušala. Kazao mi je što je on, u što se pretvaram. Nisam
mu vjerovala. Ispričavao mi se pri svakom vrisku.
Edwardu nije bilo drago. Sjećam se da sam slušala
kako raspravljaju o meni. Povremeno sam prestajala vrištati.
Nisam imala nikakve vajde od vriskova.
‘Što ti je bilo na pameti, Carlisle?’, rekao je Edward.
‘Rosalie Hale?’” Rosalie je savršeno oponašala Edwardov
srditi ton. “Nije mi se sviđalo kako izgovara moje ime,
kao da sa mnom nešto nije u redu.
‘Nisam je mogao pustiti da umre’, tiho je rekao Carlisle.
‘Bilo mi je preteško – preužasno, prežalosno.’
‘Znam’, rekao je Edward, a meni se učinilo da se ne
slaže. To me razljutilo. Tada nisam znala da je zaista mogao
vidjeti tačno ono što je Carlisle vidio.
‘Bila je to prevelika šteta. Nisam je mogao ostaviti’,
ponovio je Carlisle šapatom.
‘Naravno da nisi’, složila se Esme.
‘Ljudi cijelo vrijeme umiru’, podsjetio ga je Edward
tvrdo. ‘Samo, nije li ona odviše prepoznatljiva? Kingovi
će morati podići veliku potragu – makar niko ne sumnja
na pravoga zlotvora’, zarežao je.
Bilo mi je drago čuti da oni znaju kako je Royce kriv.
Nisam shvatila da sam pri kraju – da postajem snažnija,
pa se zato i mogu usredotočiti na to što oni govore.
Bol u jagodicama prstiju polako mi je jenjavala.
‘Što ćemo s njom?’, kazao je zgađeno Edward – ili je
to barem meni tako zvučalo.
Carlisle je uzdahnuo. ‘To je do nje, naravno. Možda
odluči krenuti vlastitim putem.’
Vjerovala sam u to što mi je ispričao u dovoljnoj mjeri
da me njegove riječi prestrave. Znala sam da mi je
život završio i da mi nema povratka. Bila mi je nesnosna
pomisao na to da ostanem sama...
Bol je napokon minula, a oni su mi ponovo objasnili
što sam postala. Ovaj put sam im povjerovala. Osjetila
sam žeđ, svoju tvrdu kožu; vidjela sam svoje jarkorumene
oči.
Onako plitka, osjetila sam se bolje kad sam prvi put
vidjela svoj odraz u zrcalu. Usprkos očima, bila sam nešto
najljepše što sam ikada vidjela.” Kratko se nasmijala
samoj sebi. “Trebalo mi je neko vrijeme prije nego što
sam počela kriviti ljepotu za to što mi se dogodilo – prije
nego što sam uvidjela njezino prokletstvo. Prije nego što
sam poželjela da sam bila... pa, ne ružna, ali normalna.
Kao Vera. Tako da se mogu udati za nekoga ko voli mene
i roditi krasnu dječicu. To sam istinski jedino i htjela
cijelo to vrijeme. Još uvijek mi se ne čini da sam tražila
previše.”

Neko je vrijeme ostala udubljena u misli, a ja sam se
upitala nije li opet zaboravila da je uz mene. Ali onda mi
se osmjehnula, odjednom dobivši pobjedonosan izraz lica.
“Znaš, moja je prošlost gotovo jednako čista kao i
Carlisleova”, kazala mi je. “Bolja nego u Esme. Tisuću
puta bolja od Edwardove. Nikad nisam okusila ljudsku
krv”, ponosno je izjavila.
Shvatila je moj smeteni izraz lica kad sam se upitala
zašto joj je prošlost gotovo jednako čista.
“Ubila sam petoricu ljudi, istina”, kazala mi je smireno.
“Ako bi ih se uopće moglo nazvati ljudima. Ali dobro
sam pazila da im ne prolijem krv – znala sam da joj neću
moći odoljeti, a nisam htjela ni tračka njih u sebi, shvaćaš.
Roycea sam ostavila za kraj. Nadala sam se da će on
čuti za smrt prijatelja i shvatiti, znati što ga čeka. Nadala
sam se da će mu strah pogoršati zadnje trenutke. Mislim
da je tako i bilo. Krio se u prostoriji bez prozora iza vrata
debelih kao bankovni trezor, s naoružanim stražarima
pred ulazom, kad mi je došao na red. Ups – sedam ubojstava”,
ispravila se. “Zaboravila sam stražare. Sredila sam
ih za tili čas.
Bila sam pretjerano teatralna. Malo djetinjasto od
mene, zaista. Na sebi sam imala vjenčanicu koju sam
ukrala za tu priliku. Vrisnuo je kad me ugledao. Puno je
vrištao te noći! Bilo mi je pametno što sam ga ostavila
za kraj – tako mi je bilo lakše obuzdavati se, izvesti to
polako – ”
Odjednom je ušutjela i opet me pogledala. “Oprosti”,
kazala je sažalnim tonom. “Plašim te, zar ne?”
“Bez brige”, slagala sam.
“Zanijela sam se.”
“Pusti.”
“Čudi me što ti Edward nije rekao više o tome.”
“On ne voli pričati tuđe priče – smatra da time iznevjerava
povjerenje, jer čuje mnogo više od onih dijelova
koje mu povjeravaju riječima.”
Osmjehnula se i odmahnula glavom. “Vjerojatno bih
mu trebala odavati veće priznanje. Zapravo je doista pošten,
zar ne?”
“Ja bih rekla da je.”
“Vidim.” Zatim je uzdahnula. “Nisam bila fer ni prema
tebi, Bella. Je li ti rekao zašto? Ili je to bila odviše
povjerljiva stvar?”
“Rekao je da je to zato što sam ljudska. Rekao je da je
tebi teže što neko izvana zna tajnu.”
Rosalie me prekinula pjevnim smijehom. “Sad me
stvarno peče savjest. Pokazao se mnogo, mnogo uviđavnijim
prema meni nego što zaslužujem.” Djelovala je toplije
kad se smijala, kao da je promijenila odbrambeni
stav koji je prije uvijek držala preda mnom. “Kako taj
dečko samo zna lagati.” Opet se nasmijala.
“Lagao je?”, upitala sam je, odjednom oprezna.
“Pa, vjerojatno je to preteška riječ. Samo ti nije ispričao
cijelu priču. To što ti je rekao je istina, sada čak i više nego
prije. Međutim, u ono vrijeme...” Prekinula se, nervozno
zahihotavši. “Neugodno mi je. Znaš, isprva sam uglavnom
bila ljubomorna, zato što je on htio tebe, a ne mene.”
Njezine su me riječi prožele strahom. Dok je sjedila tu,
pod srebrnom mjesečinom, bila je ljepša od bilo čega što
sam mogla zamisliti. Nisam se mogla nadmetati s Rosalie.
“Ali ti voliš Emmetta...”, promumljala sam.
Protresla je glavom, jer su joj moje riječi očito bile smiješne.
“Ne želim ja Edwarda tako, Bella. Nikada ni nisam
– volim ga kao brata, ali ide mi na živce otkako sam ga
prvi put čula. Samo, moraš shvatiti... bila sam tako naviknuta
da ljudi žele mene. A Edward nije imao ni najmanjeg
interesa. To me jedilo, čak vrijeđalo u početku. Ali
nikad nije poželio nijednu, pa mi to nije dugo smetalo.
Čak i kad smo se upoznavali s Tanyjinim klanom u Denaliju
– sa svim tim vampiricama! – Edward ni tren nije
iskazao ni najmanje zanimanje. A onda je upoznao tebe.”
Zbunjeno me pogledala. Slušala sam je tek s pola uha.
Razmišljala sam o Edwardu i Tanyji i svim tim vampiricama,
a usne su mi se stisnule u tvrdu liniju.
“Ne kažem da ti nisi lijepa, Bella”, rekla je, pogrešno
protumačivši moj izraz. “Ali to je samo značilo da si mu
ti bila privlačnija od mene. A ja sam dovoljno tašta da
me takve stvari pogode.”
“Ali rekla si ‘u početku’. Znači da te to više... ne smeta,
zar ne? Hoću reći, i ti i ja znamo da si ti najljepša
osoba na svijetu.”
Nasmijala sam se što to moram reći – nešto tako očito.
Baš čudno da Rosalie treba tako uvjeravati.
I Rosalie se nasmijala. “Hvala, Bella. I, ne, više mi
stvarno ne smeta. Edward je oduvijek bio pomalo čudan.”
Opet se nasmijala.
“Ali svejedno ti nisam draga”, prošaptala sam.
Osmijeh joj je nestao s lica. “Oprosti mi zbog toga.”
Na trenutak smo samo šutjele, i nije mi se činilo da
želi nastaviti.
“Bi li mi rekla zašto? Jesam li nešto učinila... ?” Ljuti
li se ona to zbog toga što sam dovela njezinu obitelj –
njezinog Emmetta – u opasnost? I to ne jedanput. James,
a sada i Victoria...
“Ne, nisi ti ništa učinila”, promrmljala je. “Ne još.”
Smeteno sam se zagledala u nju.

“Zar ne shvaćaš, Bella?” Odjednom je zazvučala strasnije
nego prije, čak i za vrijeme svoje nesretne priče.
“Ti već imaš sve. Cijeli je život pred tobom – sve što bih
ja htjela. A ti ćeš ga samo tako odbaciti. Zar ne shvaćaš
da bih ja sve dala da budem ti? Imaš izbor koji ja nisam
imala, i a izabireš pogrešno!”
Ustuknula sam od žestine u njezinu licu. Shvatila
sam da sam zinula, pa sam brzo zatvorila usta.
Uputila mi je dug pogled, a jarost u očima polako joj
je ugasnula. Naglo se postidjela.
“A bila sam tako sigurna da ću ti to moći smireno
reći.” Odmahnula je glavom, pomalo ošamućena tom
provalom emocija. “To mi samo teže pada sada nego nekada,
kad je bila riječ o pukoj taštini.”
Šutke se zagledala u Mjesec. Nisam se odmah usudila
prekinuti njezinu udubljenost u misli.
“Bi li ti bilo draže da izaberem ostati ljudska?”
Okrenula se opet prema meni, a na usnama joj je
zatitrao tračak osmijeha. “Možda.”
“Ipak, dobila si bar jedan sretan svršetak”, podsjetila
sam je. “Dobila si Emmetta.”
“Dobila sam polovicu.” Široko se osmjehnula. “Znaš
da sam spasila Emmetta od medvjeda koji ga je napao, i
odnijela ga kući, Carlisleu. Ali znaš li zašto nisam dopustila
da ga medvjed pojede?”
Odmahnula sam glavom.
“Sa svojim tamnim kovrčama... jamicama koje su se vidjele
čak i kad mu se lice izvijalo od boli... ta čudna nevinost,
tako neprimjerena licu odrasla muškarca... podsjetio
me na Verinog malog Henryja. Nisam htjela da izdahne
– do te mjere da sam, premda sam mrzila ovaj život, bila
dovoljno sebična da zamolim Carlislea da mi ga promijeni
Imala sam više sreće nego što sam zaslužila. Emmett
je sve što bih bila tražila da sam se znala dovoljno dobro
da znam što trebam tražiti. On je upravo onakva osoba
kakva treba ovakvoj kakva sam ja. A, za divno čudo, i
ja njemu trebam. Taj dio je ispao bolji nego što sam se
mogla nadati. Ali nikad nas neće biti više nego dvoje. A
ja nikad neću sjediti na trijemu uz njega sijedoga, dok
nas okružuju unuci.”
Sada se milo osmjehnula. “Tebi to zvuči vrlo čudno,
zar ne? U nekim pogledima mnogo si zrelija od mene
u osamnaestoj. Ali u drugima... o koječemu vjerojatno
nikad nisi ozbiljno razmislila. Premlada si da bi znala
što ćeš htjeti za deset, petnaest godina – i premlada da
se svega toga odrekneš naprečac. Ne srljaj u nešto nepromjenjivo,
Bella.” Potapšala me po glavi, ali ne onako
pokroviteljski.
Uzdahnula sam.
“Samo malo razmisli o tome. Nakon što to jednom
učiniš, više nema natrag. Esme se snašla s nama kao nadomjestkom...
a Alice se ne sjeća ničega ljudskog, pa joj
to ne može nedostajati... Ipak, ti ćeš se sjećati. Veliko je
to odricanje.”
Ali još i veći dobitak, odgovorila sam joj u sebi. “Hvala,
Rosalie. Lijepo je shvatiti... bolje te upoznati.”
“Ispričavam se što sam bila takvo čudovište.” Iscerila
se. “Nastojat ću se ubuduće ljepše ponašati.”
Iscerila sam se i ja njoj.
Nismo još bile prijateljice, ali bila sam prilično sigurna
da me neće zasvagda toliko mrziti.
“Pustit ću te sada da spavaš.” Rosalie je bacila pogled
prema krevetu, i usne su joj zatitrale. “Znam da ti je
grozno što te ovako zarobio, ali ne budi prestroga prema
njemu kada se vrati. Voli te više nego što znaš. Užasava
se kad ne može biti s tobom.” Nečujno je ustala i prišla
vratima poput utvare. “Laku noć, Bella”, šapnula mi je i
zatvorila ih za sobom.
“Laku noć, Rosalie”, promrmljala sam sekundu prekasno.
Dugo mi je trebalo da zaspim nakon toga.
Kad sam napokon zaspala, imala sam noćnu moru.
Puzala sam tamnim, hladnim kamenim pločama nepoznate
ulice, pod snijegom koji lagano pada, i ostavljala
za sobom razmazani trag krvi. Sjenoviti anđeo u dugoj
bijeloj haljini kivnim je očima promatrao kako se odmičem.
Sutra ujutro Alice me odvezla u školu, dok sam nadureno
zurila kroz vjetrobran. Osjećala sam nedostatak
sna, od čega sam se samo još više srdila zbog svog zatočeništva.
“Večeras idemo u Olympiju ili tako negdje”, obećala
mi je. “To će baš biti fora, zar ne?”
“A da me radije samo zaključaš u podrum”, predložila
sam joj, “i zaboraviš šećernu glazuru?”
Alice se namrštila. “Tražit će da mu vratim porše.
Uopće mi ne ide. Ti bi se tu trebala veseliti.”
“Nisi ti kriva”, promrsila sam. Nevjerojatno, čak me
zapekla savjest. “Vidimo se za vrijeme ručka.”
Odvukla sam se na engleski. Bez Edwarda, dan će mi
zajamčeno biti nesnosan. Durila sam se tokom cijelog
prvog sata, posve svjesna da me taj stav nikamo ne vodi.
Kad je zvonilo, ustala sam bez naročite volje. Mike se
našao na vratima i otvorio mi ih da prođem.
“Edward planinari ovaj vikend?”, susretljivo me upitao
kad smo izašli na kišicu.

“Aha.”
“Hoćeš da nešto radimo večeras?”
Odakle mu snaga da se još uvijek nada?
“Ne mogu. Imam pidžama-parti”, progunđala sam.
Čudno me pogledao, procjenjujući mi raspoloženje.
“Kod koga – ”
Mikeovo je pitanje naglo prekinuo glasni, prodorni
urlik s parkirališta iza nas. Svi na pločniku okrenuli su se
i blenuli u nevjerici kad je bučni crni motocikl zacvilio
gumama i stao uz rub betona, ne gaseći se.
Jacob mi je užurbano mahnuo.
“Brže, Bella!”, viknuo je preko rike motora.
Ostala sam ukipljena na trenutak prije nego što sam
shvatila.
Brzo sam pogledala u Mikea. Znala sam da su samo
sekunde u pitanju.
Dokle je Alice spremna otići da me spriječi u javnosti?
“Jako mi je pozlilo i otišla sam kući, okej?”, rekla sam
Mikeu, glasa iznenada punog uzbuđenja.
“Pa dobro”, promrsio je.
Dala sam Mikeu brzu pusu u obraz. “Hvala, Mike.
Dužna sam ti!”, doviknula sam u trku.
Jacob je dodao gas, cereći se. Sjela sam iza njega i
čvrsto ga obujmila rukama oko struka.
Opazila sam Alice, skamenjenu na rubu kantine, očiju
jarkih od srdžbe, usana zadignutih nad zube.
Načas sam je molećivo pogledala.
Zatim smo tako jurnuli asfaltom da mi se želudac
izgubio negdje otraga.
“Drži se”, viknuo mi je Jacob.
Sakrila sam lice iza njegovih leđa kad je pojurio autocestom.
Znala sam da će usporiti kad stignemo do granice Quileutea.
Moram samo izdržati donde. U sebi sam
se istinski molila da Alice ne pođe za nama, a ni da me
Charlie slučajno ne opazi...
Bilo je očito kad smo stigli do sigurne zone. Motor je
usporio, a Jacob se ispravio u sjedalu i zaurlao od smijeha.
Otvorila sam oči.
“Uspjeli smo”, viknuo je. “Nije bilo loše spašavanje
iz zatvora, a?”
“Dobro si se sjetio, Jake.”
“Palo mi je na pamet da si rekla kako vidovita pijavica
ne može predvidjeti moje postupke. Drago mi je da
se ti nisi ovoga sjetila – ona ti onda ne bi dopustila da
dođeš u školu.”
“Zato nisam ni razmišljala o tome.”
Nasmijao se, likujući. “Što bi htjela da danas radimo?”
“Što god hoćeš!”, nasmijala sam se i ja. Bilo mi je
predivno naći se na slobodi.

8. BES

Opet smo završili na plaži, lutajući nasumce. Jacob
je još bio pun sebe zbog uspješno izvedena bijega.
“Misliš da će doći po tebe?”, upitao me s nadom u
glasu.
“Neće.” Bila sam sigurna u to. “Makar će večeras biti
strahovito bijesni na mene.”
Uzeo je kamičak i bacio ga na pučinu. “Onda se nemoj
vratiti”, ponovno mi je predložio.
“Charlieju bi to bilo jako drago”, kazala sam sarkastično.
“Kladim se da ne bi imao ništa protiv.”
Nisam mu odgovorila. Jacob je vjerojatno imao pravo,
zbog čega sam zaškrgutala zubima. Charliejevo bjelodano
navijanje za moje prijatelje Quileute nije bilo baš
nimalo fer. Upitala sam se bi li dijelio isto mišljenje kad
bi znao da je pravi izbor između vampira i vukodlaka.
“Onda, koji je najnoviji skandal u čoporu?”, upitala
sam ga, onako usput.
Jacob je zastao u mjestu i zabuljio se zgranuto u mene.
“Što je? Pa šalila sam se.”
“Oh.” Odmaknuo je pogled.
Pričekala sam da krene dalje, ali izgleda da se izgubio
u mislima.
“Postoji li skandal?”, priupitala sam ga.
Jacob se kratko zacerekao. “Zaboravim ja kako je to
kad svi ne znaju sve cijelo vrijeme. Kad imaš mirno, privatno
mjesto u svojoj glavi.”
Šutke smo nekoliko minuta hodali kamenitom plažom.
“Onda, o čemu se radi?”, upitala sam ga napokon.
“Što je to što svi u tvojoj glavi već znaju?”
Načas je oklijevao, kao da nije siguran koliko mi smije
reći. Zatim je uzdahnuo i rekao: “Quil se otisnuo. Sad
ih je trojica. Mi ostali se polako već brinemo. Možda je
to češća pojava nego što govore priče...” Namrštio se,
pa okrenuo prema meni. Šutke me stao gledati u oči,
pažljivo skupljenih obrva.
“Što buljiš?”, upitala sam ga, sva smetena.
Uzdahnuo je. “Nema veze.”
Jacob je krenuo dalje. Naizgled bez razmišljanja,
uhvatio me za ruku. Šutke smo koračali kamenjem.
Pomislila sam kako zacijelo izgledamo dok hodamo
plažom i držimo se za ruke – kao par, svakako – i upitala
se bih li mu prigovorila. Ali ovako je s Jacobom oduvijek...
Zašto da me to sada uzrujava.
“Zbog čega je Quilovo utiskivanje tako skandalozno?”,
upitala sam ga kad mi se učinilo da ne namjerava
nastaviti. “Je li to zbog toga što je on najnoviji?”
“To nema nikakve veze.”
“Pa u čemu je onda problem?”
“Opet nešto iz legende. Pitam se dokle ćemo se čuditi
što je sve to istinito”, promrsio je sebi u bradu.
“Misliš li mi kazati? Ili moram pogađati?”
“Nikad ne bi tačno pogodila. Vidiš, Quil se nije družio
s nama, znaš, sve donedavno. Tako da nije često zalazio
kod Emily.”
“I Quil se otisnuo na Emily?”, zgranula sam se.
“Ne! Kažem ti da ne pogađaš. Emily su došle dvije
nećakinje u posjet... i Quil je upoznao Claire.”
Nije nastavio. Razmislila sam na trenutak o tome što
je rekao.
“Emily ne želi da joj nećakinja bude s vukodlakom?
To je malo licemjerno”, rekla sam.
Ali mogla sam shvatiti zašto bi barem ona imala pravo
na takvo mišljenje. Opet sam se sjetila dugih ožiljaka
koji joj nagrđuju lice i sežu joj sve do kraja desne ruke.
Sam je izgubio kontrolu samo jedanput kad je stajao
preblizu njoj. Jedanput je bilo dovoljno... Vidjela sam
bol na Samovu licu kad je gledao što je učinio Emily.
Shvaćala sam zašto bi Emily mogla htjeti zaštititi svoju
nećakinju od toga.
“Bi li prestala pogađati, molim te? Nisi ni blizu. Emily
to ne smeta. Samo je, eto, malo prerano.”
“Kako to misliš prerano?”
Jacob me odmjerio stisnutim očima. “Nastoj da ne
sudiš prerano, u redu?”
Oprezno sam kimnula glavom.
“Claire ima dvije godine”, kazao mi je Jacob.
Počela je padati kiša. Počela sam silovito treptati kad
su mi kapi zasule lice.

Jacob je šutke čekao. Nije nosio jaknu, kao i obično;
kiša mu je prskala crnu majicu tamnim mrljama i curila
mu kroz kuštravu kosu. Promatrao me bezizražajnim
licem.
“Quil se... otisnuo... na dvogodišnjakinju?”, napokon
sam ga uspjela upitati.
“Zna se to dogoditi.” Jacob je slegnuo ramenima. Sagnuo
se po kamičak i bacio ga daleko u zaljev. “Barem
tako kažu priče.”
“Ali ona je još beba”, pobunila sam se.
Pogledao me s mračnim osmijehom. “Quil ne stari”,
podsjetio me s tračkom gorčine u glasu. “Morat će se
samo strpjeti nekoliko desetljeća.”
“Ja... ne znam što bih rekla.”
Svojski sam nastojala ne biti kritična, ali, ruku na
srce, užasnula sam se. Sve dosad, kod vukodlaka mi ništa
nije smetalo otkako sam otkrila da nisu odgovorni za
ona ubojstva za koja sam ih sumnjičila.
“Donosiš sudove”, optužio me. “Vidim ti to na licu.”
“Oprosti”, promrmljala sam. “Ali to zvuči stvarno
bolesno.”
“Nije to tako; sve si krivo shvatila”, stao je Jacob odjednom
gorljivo braniti prijatelja. “Vidio sam kako je to, kroz
njegove oči. Nema u tome ničega romantičnog, ne za Quila,
ne sada.” Duboko je udahnuo, od nemoći. “Tako je to teško
objasniti. Nije kao ljubav na prvi pogled, stvarno. Prije
je kao... promjena sile teže. Kad je vidiš, odjednom te više
ne privlači zemlja. Nego ona. I ništa nije bitnije od nje. I
sve bi učinio za nju, sve bi bio za nju... Postaneš što god
njoj treba, zaštitnik, ljubavnik, prijatelj, ili pak brat.
Quil će biti najbolji, najobzirniji stariji brat koji je
neko dijete ikada imalo. Nema tog djetešca na svijetu
koje će biti pod brižnijom skrbi od te djevojčice. A onda,
kad poraste i zatreba prijatelja, on će imati više razumijevanja
i biti joj veće pouzdanje i oslonac od svih ostalih
koje zna. A onda, kad ona odraste, biti će sretni skupa
kao Emily i Sam.” Neobična natruha gorčine osjetila mu
se u glasu na samome kraju, kad je spomenuo Sama.
“Zar Claire u tome ne može sama donijeti odluku?”
“Naravno. Ali zašto na koncu ne bi izabrala njega?
Bit će joj savršen par. Kao stvoren upravo za nju.”
Nastavili smo u tišini, dok nisam zastala da bacim kamenčić
prema okeanu. Pao je na plažu, nekoliko metara
prije vode. Jacob mi se nasmijao.
“Ne možemo svi biti nakazno snažni”, promrsila sam.
Uzdahnuo je.
“Što misliš, kada će se to tebi dogoditi?”, upitala sam
ga tiho.
Odgovorio mi je smjesta, suho. “Nikada.”
“To nije nešto što se može kontrolirati, zar ne?”
Šutio je nekoliko minuta. Nesvjesno smo oboje usporili
korak, jedva napredujući.
“Ne bi se smjelo”, priznao je. “Ali moraš je vidjeti –
onu koja ti je navodno suđena.”
“A ti misliš da ako je još nisi vidio, onda ni ne postoji?”,
sumnjičavo sam ga upitala. “Jacobe, nije baš da
si vidio ne znam koliko svijeta – vidio si manje čak i od
mene.”
“To je tačno”, kazao je tiho. Odjednom je upro prodoran
pogled u mene. “Ali nikad neću vidjeti nijednu
drugu, Bella. Vidim samo tebe. Čak i kad zažmirim i
trudim se vidjeti nešto drugo. Pitaj Quila ili Embryja.
Svi su već poludjeli od toga.”
Pognula sam glavu i zagledala se u šljunak.
Više nismo šetali. Čulo se samo udaranje valova u
obalu. Nisam čula kišu od njihove rike.
“Možda bolje da krenem kući”, prošaptala sam.
“Ne!”, pobunio se, iznenađen tim zaključkom.
Opet sam ga pogledala. U očima mu se sada vidjela
strepnja.
“Slobodna si cijeli dan, je l’ tako? Krvopija se još nije
vratio kući.”
Prostrijelila sam ga pogledom.
“Bez uvrede”, brzo je dodao.
“Da, slobodna sam cijeli dan. Ali, Jake...”
Podigao je ruke. “Oprosti”, ispričao se. “Neću više
biti takav. Bit ću samo Jacob.”
Uzdahnula sam. “Ali ako ti tako misliš...”
“Ne brini se ti za mene”, ustrajao je, smiješeći se napadno
vedro, previše vedro. “Znam ja što radim. Samo
mi reci ako ti to smeta.”
“Pa ne znam...”
“Ma daj, Bella. Hajdemo natrag do kuće, po motore.
Moraš redovito voziti motocikl, da se ne pokvari.”
“Stvarno mi se čini da ne bih smjela.”
“Zbog koga ne bi smjela? Zbog Charlieja, ili krv– ili
njega?”
“Zbog obojice.”
Jacob mi se onako osmjehnuo, odjednom postavši
onaj Jacob koji mi je najviše trebao, vedar i topao.
Osmjehnula sam se i ja njemu, nehotice.
Kiša je oslabila, pretvorila se u rosulju.
“Nikome neću reći”, obećao mi je.
“S izuzetkom svih svojih prijatelja.”
Ozbiljno je odmahnuo glavom i podigao desnu ruku.
“Obećavam da neću misliti na to.”

Nasmijala sam se. “Ako se ozlijedim, reći ćemo da
sam se spotaknula.”
“Kako god hoćeš.”
Vozili smo se motociklima po zabačenim putovima
oko La Pusha sve dok nisu postali previše blatni od kiše,
a Jacob je izjavio da će se uskoro onesvijestiti ako nešto
ne pojede. Billy me srdačno pozdravio kad smo se vratili
do kuće, kao da moj iznenadni povratak ne znači
ništa složenije od toga da sam samo poželjela provesti
dan s prijateljem. Nakon što smo pojeli sendviče koje
je Jacob pripremio, otišli smo u garažu, gdje sam mu
pomogla očistiti motore. Nisam tu bila već mjesecima
– od Edwardova povratka – ali tome nismo pridavali
nikakvu važnost. Bilo nam je to samo još jedno popodne
u garaži.
“Ovo je lijepo”, primijetila sam kad je izvadio tople
napitke iz papirnate vrećice. “Nedostajalo mi je.”
Nasmiješio se, pogledavši spojene plastične kabine
iznad naših glava. “Aha, shvaćam i zašto. Sva raskoš Taj
Mahala, a bez nezgodne i skupe potrebe da se potegne
skroz do Indije.”
“Za mali Taj Mahal države Washington”, nazdravila
sam svojom limenkom.
Kucnuo se sa mnom.
“Sjećaš se prošlog Valentinova? Mislim da si tada zadnji
put bila ovdje – tada je zadnji put sve još bilo...
normalno, valjda.”
Nasmijala sam se. “Jasno da se sjećam. Mijenjala sam
doživotno ropstvo za kutiju čokoladnih srdašaca. Teško
da ću nešto takvo samo tako zaboraviti.”
Nasmijao se sa mnom. “Tako je. Hmm, ropstvo. Moram
nešto dobro smisliti.” Zatim je uzdahnuo. “Kao da
su godine prošle otada. Kao da je to bilo neko drugo
doba. Sretnije doba.”
Nisam se mogla složiti s njim. Ovo sada bilo je moje sretno
doba. Ali iznenadila sam se kad sam shvatila koliko mi
toga nedostaje iz mojeg osobnog mračnog doba. Zagledala
sam se kroz ulaz u tmurnu šumu. Kiša se opet pojačala, ali
u maloj garaži, uz Jacoba, bilo je toplo. Grijao je kao pećica.
Vršcima prstiju dotaknuo mi je nadlanicu. “Sve se
stvarno promijenilo.”
“Da”, rekla sam, a onda ispružila ruku i potapšala
stražnju gumu svoga motora. “Charlieju sam nekada bila
draga. Nadam se da mu Billy neće ništa reći za ovo danas...”
Ugrizla sam se za usnu.
“Neće. On se ne uzrujava tako lako kao Charlie. Hej,
nikada ti se nisam službeno ispričao zbog onog glupog
poteza s motorom. Stvarno mi je žao što sam te ocinkao
Charlieju. Da bar nisam.”
Prevrnula sam očima. “Da bar nisi.”
“Stvarno, stvarno mi je žao.”
Pogledao me s nadom, mokre, zamršene kose raskuštrane
u svim smjerovima oko molećiva lica.
“Ma, dobro! Opraštam ti.”
“Hvala, Bells!”
Načas smo se samo smješkali jedno drugome, a onda
se njegovo lice natmurilo.
“Sjećaš se onog dana, kad sam dovezao tvoj motor...
Htio sam te nešto pitati”, kazao je polako. “Ali, jednako
tako... nisam htio.”
Sva sam se ukipila – reagirajući na stres. Tu sam naviku
pokupila od Edwarda.
“Jesi li ti to bila samo tvrdoglava od ljutnje na mene,
ili si to stvarno mislila?”, prošaptao je.
“Što to?”, uzvratila sam mu šapatom, premda sam
bila sigurna da znam na što misli.
Oštro me pogledao. “Znaš. Kad si rekla da me se ne
tiče... ako – ako te ugrize.” Na to se vidno lecnuo.
“Jake...” Grlo kao da mi je odjednom nateklo. Nisam
mogla dovršiti rečenicu.
Sklopio je oči i duboko udahnuo. “Jesi li to ozbiljno
mislila?”
Drhtao je, jedva uočljivo. Oči su mu ostale sklopljene.
“Da”, prošaptala sam.
Jacob je udahnuo, polako, duboko. “Znao sam, valjda.”
Promatrala sam mu lice, čekajući da otvori oči.
“Znaš što će ovo značiti?”, odjednom me strogo upitao.
“Tebi je to jasno, zar ne? Što će se dogoditi ako
prekrše pogodbu?”
“Prije toga ćemo otići odavde”, rekla sam sitnim glasom.
O
či su mu naglo bljesnule, pune bijesa i boli u svojim
mračnim dubinama. “Pogodba nije zemljopisno
ograničena, Bella. Naši pradjedovi pristali su na sporazum
samo zato što su im se Cullenovi zavjetovali da su
drugačiji, da ne predstavljaju opasnost ljudima. Obećali
su da nikad više nikoga neće ni ubiti ni promijeniti. Ako
pogaze svoju riječ, pogodba nema smisla, a oni prestaju
biti iole različiti od bilo kojeg drugog vampira. Nakon
što se to ustanovi, kada ih opet pronađemo – ”
“Ali, Jake, niste li već prekršili pogodbu?”, upitala
sam ga, hvatajući se za slamku. “Nije li uvjet bio i da
ne spominjete vampire ljudima? A ti si mi rekao. Znači,
pogodba ionako više ne vrijedi, zar ne?”
Jacobu se nije svidjelo što sam ga na to podsjetila; bol
u očima stvrdnula mu se u neprijateljstvo. “Aha, prekršio
sam pogodbu – u vrijeme dok još nisam ni vjerovao
u nju. I siguran sam da su za to doznali.” Ogorčeno mi
se zagledao u čelo, izbjegavajući moje postiđene oči. “Ali
nije da zbog toga imaju pravo da i sami griješe. Nema
propusta za propust. Imaju samo jedan izbor ako im
smeta što sam učinio. Isti izbor koji ćemo mi imati kad
oni prekrše pogodbu: napasti. Započeti rat.”
To je zazvučalo tako neizbježno. Stresla sam se.
“Jake, ne mora biti tako.”
Zaškrgutao je zubima. “Ali tako je.”
Šutnja nakon njegove izjave glasno mi je ječala u ušima.
“Zar mi nikad nećeš oprostiti, Jacobe?”, prošaptala
sam. Čim sam izgovorila te riječi, požalila sam zbog
toga. Nisam htjela čuti što će mi odgovoriti.
“Više nećeš biti Bella”, kazao mi je. “Moje prijateljice
više neće biti. Neću imati kome oprostiti.”
“To zvuči kao ne”, prošaputala sam.
Jedan beskrajan trenutak samo smo se gledali.
“Znači, ovo je zbogom, Jake?”
Naglo je zatreptao, a ljutnja mu se od iznenađenosti povukla
s lica. “Zašto? Još imamo nekoliko godina. Zar ne možemo
biti prijatelji sve dok nam ne ponestane vremena?”
“Godina? Ne, Jake, ne godina.” Odmahnula sam glavom
i neveselo se nasmijala. “Radije reci tjedana.”
Nisam očekivala njegovu reakciju.
Naglo je skočio na noge, a limenka gaziranog pića
glasno mu je prasnula u ruci. Napitak je štrcnuo posvuda,
poprskavši me kao da prska iz šmrka.
“Jake!”, krenula sam mu prigovoriti, ali ušutjela sam
kad sam shvatila da mu cijelo tijelo drhti od bijesa.

Mahnito me strijeljao očima, a potmulo režanje naviralo
mu je iz prsa.
Ukočila sam se u mjestu. Nisam se mogla ni mrdnuti
od šoka.
Podrhtavanje ga je prožimalo, sve snažnije, dok nije
počeo cijeli vibrirati. Oblik mu se zamutio...
A onda je Jacob zaškrgutao zubima, i režanje je prestalo.
Čvrsto je zažmirio, usredotočujući se; drhtaji su se počeli
usporavati, sve dok mu se samo ruke nisu i dalje tresle.
“Tjedni”, kazao je Jacob suhim, ravnim glasom.
Nisam mu mogla odgovoriti; još sam bila ukočena.
Otvorio je oči. Sada su bile više nego bijesne.
“Promijenit će te u prljavu krvopiju za samo nekoliko
tjedana!”, prosiktao je Jacob kroz zube.
Previše ošamućena da se uvrijedim od tih riječi, samo
sam nijemo kimnula glavom.
Lice mu je pozelenjelo pod crvenkastom kožom.
“Naravno, Jake”, prošaptala sam nakon podulje šutnje.
“Sedamnaest mu je godina, Jacobe. A ja sam svakim
danom sve bliža devetnaestoj. Uostalom, čemu čekati?
Želim samo njega. Što drugo mogu?”
Kazala sam to kao retoričko pitanje.
Progovorio je kao da puca bičem. “Bilo što. Bilo što
drugo. Bolje da si mrtva. Bilo bi mi draže.”
Ustuknula sam kao da me ošamario. Jače me zapeklo,
svakako.
A onda, kad me bol prožela, i u meni se razbuktao
bijes.
“Možda ti se posreći”, mračno sam rekla, naglo ustajući.
“Možda me na povratku pregazi kamion.”
Dohvatila sam svoj motocikl i izgurala ga na kišu. Nije
se pomaknuo kad sam prošla pokraj njega. Čim sam se
našla na blatnoj stazici, sjela sam na motor i upalila ga
nogom. Stražnja se guma zavrtjela u mjestu, zapljusnuvši
garažu slapom blata. Nadala sam se da ga je pogodila.
Pokisla sam do gole kože dok sam jurila mokrom
autocestom prema kući Cullenovih. Kiša mi se na koži
praktički ledila na vjetru, pa su mi zubi cvokotali prije
nego što sam prešla pola puta.
Motocikli su previše nepraktični u Washingtonu.
Prodat ću tu glupu stvar prvom prilikom.
Ušetala sam s motorom u prostranu garažu Cullenovih.
Nisam se iznenadila što sam zatekla Alice kako me
čeka, lagano oslonjena na haubu svoga poršea, prelazeći
rukom preko sjajnožute karoserije.
“A nisam ni dobila priliku da se provozam u njemu.”
Uzdahnula je.
“Žao mi je”, procijedila sam kroz cvokotave zube.
“Čini mi se da bi ti dobro došao vrući tuš”, rekla je
onako usput i lagano skočila na noge.
“Aha.”
Napućila je usne, pažljivo promatrajući izraz moga
lica. “Hoćeš mi reći što je bilo?”
“Ne.”
Potvrdno je kimnula glavom, ali oči su joj bile prepune
znatiželje.
“Hoćeš da večeras idemo u Olympiju?”
“Ne baš. Zar ne mogu svojoj kući?”
Složila je grimasu.
“Nema veze, Alice”, rekla sam. “Ostat ću tu, ako će
ti tako biti lakše.”
“Hvala”, uzdahnula je s olakšanjem.
Te sam večeri ranije otišla u krevet, opet sklupčana na
njegovom kauču.
Bio je još mrak kad sam se probudila. Bila sam bunovna,
ali znala sam da jutro još nije ni blizu. Sklopila
sam oči, protegnula se i okrenula na bok. Trebao mi je
trenutak da shvatim kako sam zbog tog pokreta trebala
završiti na podu. A i da mi je neobjašnjivo udobno.
Okrenula sam se natrag na leđa, nastojeći nešto razabrati.
Bilo je mračnije nego sinoć – oblaci su bili tako
gusti da se mjesec nije mogao probiti kroz njih.
“Oprosti”, šapnuo je tako tiho da mu je glas ostao
dio mraka. “Nisam te mislio probuditi.”
Napela sam se, čekajući provalu srdžbe – i njegove i
moje – ali u mraku sobe bilo je samo tiho i mirno. Gotovo
da sam osjećala okus sastanka u zraku, aromu drugačiju
od miomirisa njegova daha; u ustima mi je dotad
bila gorka natruha praznine njegova izbivanja, iako sam
je opazila tek kad je nestala.
Nije bilo trvenja u prostoru između nas. Tišina je bila
spokojna – ne poput zatišja pred buru, već poput vedre
noći do koje ne dopire čak ni snoviđenje oluje.
I nije me bilo briga što bih se trebala ljutiti na njega.
Nije me bilo briga što bih se trebala ljutiti na bilo
koga. Ispružila sam ruke prema njemu, pronašla njegove
u tami i privukla se bliže njemu. Obujmio me rukama,
privijajući me uz svoja prsa. Stala sam tražiti, loviti usnama
po njegovom grlu, preko njegove brade, sve dok napokon
nisam pronašla njegove usne.
Edward me poljubio kratko, meko, a onda se zahihotao.
“Bio sam već sav spreman na gnjev koji bi postidio
grizlije, a onda ovo? Češće bih te trebao ljutiti.”
“Strpi se malo, da se uživim”, našalila sam se i opet
ga poljubila.
“Pričekat ću koliko god budeš htjela”, šapnuo je uz
moje usne. Propleo je prste kroz moju kosu.
Disanje mi se ubrzavalo. “Možda ujutro.”
“Kako god želiš.”
“Dobrodošao”, rekla sam mu dok me hladnim usnama
ljubio pod bradu. “Drago mi je da si se vratio.”
“To je doista dobro.”
“Mmm”, složila sam se, čvršće ga grleći oko vrata.
Rukom je prešao oko mog lakta, polako je spustio niz
moju ruku, pa preko rebara i niz struk, dodirnuo mi bok
i opipao nogu, sve do koljena. Tu je zastao, obujmivši mi
rukom potkoljenicu. Odjednom mi je podignuo nogu i
položio je preko svoga struka.
Prestala sam disati. Inače nije dopuštao ovakve stvari.
Naglo mi je postalo toplo, usprkos njegovim hladnim
rukama. Usne su mu se spustile do jamice u dnu moga
grla.
“Ne bih požurivao tvoj gnjev”, prošaptao je, “ali bi li
mi kazala što ti to smeta kod ovog kreveta?”
Prije nego što sam mu stigla odgovoriti, prije nego
što sam se uopće mogla dovoljno usredotočiti da shvatim
što me to pitao, okrenuo se na bok i povukao me na
sebe. Primio mi je lice dlanovima, dižući ga tako da mi
usnama može doprijeti do vrata. Disala sam preglasno
– gotovo neugodno glasno, ali nije me bilo baš toliko
briga za druge da osjetim stid.
“Krevet?”, ponovio je pitanje. “Meni je lijep.”
“Nepotreban je”, uspjela sam propentati.
Opet je privio moje lice uz svoje, a ja sam utisnula
usne u njegove. Prevrnuo se, ovaj put polako, i našao
nada mnom.

Pažljivo se pridržao, da ne osjetim njegovu
težinu, ali osjećala sam kako me dodiruje hladni mramor
njegova tijela. Srce mi je tako glasno tuklo da sam
mu jedva čula tihi smijeh.
“O tome se može raspravljati”, usprotivio se. “Teško
da bismo ovo izveli na kauču.”
Ledenohladnim jezikom lagano je prešao obrisom
mojih usana.
U glavi mi se vrtjelo – dahtala sam prebrzo i preplitko.
“Predomislio si se?”, upitala sam ga zadihano. Možda
je promijenio ona svoja oprezna pravila. Možda nisam
shvatila puni značaj ovog kreveta. Srce mi je gotovo bolno
tuklo dok sam čekala da mi odgovori.
Edward je uzdahnuo i opet se okrenuo, tako da samo
se ponovno našli na boku.
“Ne pričaj koješta, Bella”, rekao je sa snažnim negodovanjem
u glasu – očito je shvatio na što mislim.
“Samo ti pokušavam pojasniti prednosti kreveta koji ti
se navodno ne sviđa. Nemoj se zanositi.”
“Prekasno je”, promrsila sam. “A krevet mi se sviđa”,
dodala sam.
“Dobro.” Čula sam mu osmijeh u glasu kad me poljubio
u čelo. “I meni se sviđa.”
“Ali svejedno smatram da je nepotreban”, nastavila
sam. “Čemu, ako se nećemo zanijeti?”
Opet je uzdahnuo. “Po stoti put ti kažem, Bella –
preopasno je.”
“Volim kad je opasno”, ostala sam uporna.
“Znam.” U glasu mu se čuo prizvuk gorčine, i shvatila
sam da je zacijelo vidio motocikl u garaži.
“Reći ću ti ja što je opasno”, kazala sam brzo, dok
nije prešao na neku novu temu. “Samo što nisam doživjela
spontano samozapaljenje – a kad se to dogodi, znaj
da ćeš ti biti jedini krivac.”
Počeo me odgurivati.
“Što ti to radiš?”, pobunila sam se, ne puštajući se
od njega.
“Štitim te od samozapaljenja. Ako je ovo previše za tebe...”
“Ma mogu ja”, ustrajala sam.
Pustio mi je da mu se opet ugnijezdim u naručje.
“Žao mi je ako sam ti pružio pogrešan dojam”, rekao
je. “Nisam te htio rastužiti. To nije bilo lijepo.”
“Zapravo, bilo je vrlo, vrlo lijepo.”
Duboko je udahnuo. “Zar nisi umorna? Trebao bih
te pustiti da spavaš.”
“Ne, nisam. Neću se buniti ako mi opet odlučiš pružiti
pogrešan dojam.”
“To vjerojatno ne bi bilo pametno. Nisi ti jedina koja
se može zanijeti.”
“Da, jesam”, progunđala sam.
Zahihotao se. “Da samo znaš, Bella. A ne pomaže ni
tvoja žarka želja da mi potkopaš samokontrolu.”
“Na tome ti se ne mislim ispričati.”
“Mogu li se ja ispričati?”
“Na čemu?”
“Bila si ljuta na mene, sjećaš se?”
“A, to.”
“Oprosti. Pogriješio sam. Mnogo jasnije sagledavam
stvari dok si tu, na sigurnom.” Čvršće me zagrlio. “Malo
poludim kad te pokušam ostaviti. Mislim da više neću
ići tako daleko. Nije vrijedno toga.”
Osmjehnula sam se. “Zar nisi našao nijednu pumu?”
“Da, jesam, zapravo. Svejedno, nije to vrijedilo te
strepnje. Makar mi je žao što sam naložio Alice da te
čuva kao taokinju. To nije bilo lijepo od mene.”
“Nije”, složila sam se.
“Neću to ponoviti.”
“Okej”, lako sam rekla. Već sam mu oprostila. “Ali
imaju i pidžama-partiji prednosti...” Privila sam mu se
bliže i utisnula usne u udubinu iznad njegove ključne
kosti. “Tebi ću biti taokinja kad god poželiš.”
“Mmm”, uzdahnuo je. “Možda i prihvatim tu ponudu.”
“Onda, je li sada na meni red?”
“Red?” Zvučao je zbunjeno.
“Za ispriku.”
“Na čemu mi se ti trebaš ispričati?”
“Zar nisi ljut na mene?”, upitala sam ga smeteno.
“Ne.”
Zvučalo mi je kao da stvarno tako misli.
Osjetila sam kako mi se obrve skupljaju. “Zar se nisi
vidio s Alice kad si došao kući?”
“Jesam – zašto pitaš?”
“Hoćeš li joj oduzeti porše?”
“Naravno da neću. Dobila ga je na dar.”
Da sam mu barem vidjela izraz lica. Zvučao je kao da
su ga moje riječi uvrijedile.
“Zar te ne zanima šta sam napravila?”, upitala sam
ga, sve zbunjenija njegovom nezainteresiranošću.
Osjetila sam kako sliježe ramenima. “Uvijek me zanima
sve što radiš – ali ne moraš mi reći ako nećeš.”
“Ali otišla sam u La Push.”
“Znam.”
“I markirala sam nastavu.”
“Ja također.”
Pogledala sam u smjeru odakle mu je dopirao glas,
prelazeći mu vršcima prstiju preko crta njegovoga lica,
nastojeći mu shvatiti raspoloženje. “Odakle sad sva ta
silna snošljivost?”, ozbiljno sam ga upitala.

Uzdahnuo je.
“Zaključio sam da si imala pravo. Ono što me prije
mučilo potjecalo je iz mojih... predrasuda prema vukodlacima
više nego od bilo čega drugog. Nastojat ću biti
razumniji i uzdati se u tvoje prosudbe. Ako ti kažeš da
tamo nije opasno, onda ću ti vjerovati.”
“Opa.”
“I... što je najbitnije... ne bih želio da to unese razdor
među nas.”
Položila sam glavu na njegova prsa i sklopila oči, potpuno
zadovoljna.
“Onda”, opušteno mi je šapnuo. “Jesi li isplanirala
uskoro opet otići u La Push?”
Nisam mu odgovorila. Pitanjem me podsjetio na Jacobove
riječi, pa mi se grlo odjednom stegnulo.
Pogrešno je protumačio moju šutnju i napetost u
mome tijelu.
“Čisto da i sâm mogu nešto isplanirati”, brzo je objasnio.
“Ne bih htio da se žuriš natrag samo zato što ja tu
besposleno čekam.”
“Ne”, rekla sam mu glasom koji mi je zazvučao čudno.
“Nemam planova da opet odem onamo.”
“O. Ne moraš to raditi zbog mene.”
“Mislim da tamo više nisam dobrodošla”, prošaptala sam.
“Pregazila si nečiju mačku?”, upitao me zafrkantski.
Znala sam da me ne želi tjerati da mu se povjerim, ali
čula sam mu žarku znatiželju u riječima.
“Ne.” Duboko sam udahnula, a onda na brzinu promumljala
objašnjenje. “Mislila sam da je Jacob to sâm
shvatio... Nisam vjerovala da će ga iznenaditi.”
Edward je pričekao dok sam oklijevala.
“Nije očekivao... da će to biti tako brzo.”
“Ah”, rekao je Edward tiho.
“Kazao mi je da bi više volio da sam mrtva.” Glas mi
je prepukao pri toj zadnjoj riječi.
Edward je na trenutak bio previše miran, obuzdavajući
reakciju koju nije htio da vidim.
Zatim me blago privio uza se. “Tako mi je žao.”
“Mislila sam da će ti biti drago”, prošaptala sam.
“Drago zbog nečega što te povrijedilo?”, promrmljao
mi je u kosu. “Ne bih rekao, Bella.”
Uzdahnula sam i opustila se, utiskujući se u njegovo
kameno obličje. Ali on je opet postao posve nepokretan,
od napetosti.
“Što je?”, upitala sam ga.
“Ma ništa.”
“Možeš mi reći.”
Pričekao je trenutak. “Možda ćeš se naljutiti.”
“Svejedno bih htjela čuti.”
Uzdahnuo je. “Mogao bih ga posve doslovno ubiti
zato što ti je to rekao. Htio bih.”
Nasmijala sam se preko volje. “Onda je dobro što se
tako uspješno obuzdavaš.”
“Moglo bi mi se omaknuti.” Zvučao je zamišljeno.
“Ako namjeravaš pokleknuti u samokontroli, mogu
ti predložiti bolji povod.” Ispružila sam se prema njegovom
licu, nastojeći se pridignuti da ga poljubim. Uhvatio
me čvršće, obuzdavajući me.
Uzdahnuo je. “Zar ja uvijek moram biti onaj koji se
odgovorno ponaša?”
Iscerila sam se u mraku. “Ne. Pusti da ja preuzmem
odgovornost na nekoliko minuta... ili sati.”
“Laku noć, Bella.”
“Čekaj – htjela sam te još nešto pitati.”
“Što to?”
“Sinoć sam pričala s Rosalie...”
Tijelo mu se opet napelo. “Da. Mislila je na to kad
sam došao kući. Dala ti je poprilično tema za razmišljanje,
zar ne?”
Zvučao je zabrinuto, a ja sam shvatila da misli kako
ja želim razgovarati o razlozima koje mi je Rosalie dala
da ostanem ljudska. Ali mene je zanimalo nešto daleko
neodložnije.
“Kazala mi je nešto malo... o vremenu koje je tvoja
obitelj provela u Denaliju.”
Uslijedila je kratka stanka; ovakav ga je početak iznenadio.
“Da?”
“Spomenula je nešto o hrpi vampirica... i tebi.”
Nije mi odgovorio, premda sam pričekala poprilično
dugo.
“Bez brige”, rekla sam nakon što mi je šutnja postala
nelagodna. “Rekla mi je da nisi... iskazao nikakvo zanimanje.
Ali samo me zanima, znaš, je li neka od njih
iskazala zanimanje. Zanimanje za tebe, mislim.”
Opet ništa nije rekao.
“Koja?”, upitala sam ga, nastojeći zvučati nehajno, i
ne uspijevajući baš. “Ili ih je bilo više od jedne?”
Bez odgovora. Poželjela sam mu vidjeti lice, pa da bar
mogu pogađati što mu ta šutnja znači.
“Alice će mi reći”, kazala sam. “Idem je odmah pitati.”
Stisnuo je ruke; nisam se mogla izmigoljiti ni za pedalj.
“Kasno je”, rekao je. U glasu mu se čuo neki blagi,
posve novi prizvuk. Pomalo plah, možda nekako postiđen.
“Uostalom, mislim da je Alice izašla...”
“Loše je”, pretpostavila sam. “Stvarno je loše, zar ne?”
Počela sam paničariti, a srce mi je ubrzalo dok sam zamišljala
svoju prekrasnu besmrtnu suparnicu za koju dosad
nisam ni znala.
“Smiri se, Bella”, rekao je i poljubio me u vršak nosa.
“Pričaš koješta.”
“Je li? Zašto mi onda nećeš reći?”
“Zato što ti nemam što reći. Napuhala si ovo preko
svake razumne mjere.”
“Koja?”, uporno sam ponovila.
Uzdahnuo je. “Tanya je izrazila određeno zanimanje.
Dao sam joj do znanja, vrlo pristojno i uljudno, da to
zanimanje nije obostrano. Kraj priče.”
Trudila sam se zvučati što smirenije. “Reci mi nešto
– kako ta Tanya izgleda?”
“Jednako kao i mi ostali – bijela koža, zlatne oči”,
odgovorio mi je prebrzo.
“I, naravno, izuzetno je lijepa.”
Osjetila sam kako sliježe ramenima.
“Valjda i je, gledano ljudskim očima”, nezainteresirano
je kazao. “Samo, znaš što?”
“Što?” Zvučala sam prgavo.
Prislonio je usne ravno na moje uho; zaškakljao me
hladnim dahom. “Draže su mi brinete.”
“Plavuša je. Mogla sam si i misliti.”
“Pomalo riđa plavuša – nimalo nije moj tip.”
Razmislila sam malo o tome, nastojeći se savladati
dok mi je polako usnama prelazio preko obraza, niz vrat,
pa natrag. Triput je obišao taj krug prije nego što sam
progovorila.
“A valjda je to onda u redu”, odlučila sam.
“Hmm”, prošaptao mi je uz kožu. “Jako si slatka kad
si ljubomorna. Iznenađujuće zamamna.”
Namrgodila sam se u mrak.

“Kasno je”, opet je rekao, sada šapćući, gotovo kao
da pjevuši, glasom mekšim od svile. “Spavaj, Bella moja.
Snivaj sretne snove. Jedina si koja je ikada dotaknula
moje srce. Dovijeka će biti tvoje. Usni, ljubavi moja jedina.”
Počeo je pjevušiti moju uspavanku, a ja sam znala
da je samo pitanje vremena kad ću pokleknuti, pa sam
sklopila oči i mekše se ušuškala u njegovo tvrdo naručje.

9. META

Alice me ujutro odvezla kući, u skladu s dogovorom o
navodnom pidžama-partiju. Neće proći dugo prije nego
što se pojavi Edward, na službenom povratku s “planinarenja”.
Sva ta varanja polako su me iscrpljivala. Ovaj dio
ljudskog života nimalo mi neće nedostajati.
Charlie je virnuo kroz prednji prozor kad je čuo kako
sam zalupila vratima auta. Mahnuo je Alice, a onda mi
je otišao otvoriti vrata.
“Jesi li se lijepo provela?”, upitao me Charlie.
“Jasno, bilo je super. Vrlo... djevojački.”
Unijela sam svoje stvari, bacila ih sve u dno stubišta i
odlutala u kuhinju da nešto pregrizem.
“Imaš poruku”, doviknuo mi je Charlie.
Na radnoj plohi stajao je blok za telefonske poruke,
upadljivo oslonjen o lonac.
Zvao te Jacob, napisao je Charlie.
Kaže da nije ozbiljno mislio i da mu je žao. Htio bi da ga
nazoveš. Budi čovjek, pa mu pruži priliku. Zvučao je uzrujano.
Složila sam grimasu. Charlie nije inače imao običaj
unositi komentare u poruke upućene meni.
Jacob se slobodno mogao i dalje uzrujavati. Nisam
htjela razgovarati s njim. Koliko znam, s one strane baš
nemaju običaj dopuštati pozive. Ako bi više volio da sam
mrtva, bolje neka se navikne na tišinu.
Izgubila sam tek. Okrenula sam se na peti i otišla
pospremiti stvari.
“Nećeš nazvati Jacoba?”, upitao me Charlie. Oslonjen
na zid u boravku, gledao me kako uzimam torbu.
“Ne.”
Krenula sam na kat.
“To baš nije lijepo ponašanje, Bella”, rekao je. “Praštanje
je božanska vrlina.”
“Gledaj svoja posla”, promrsila sam u bradu, tako
tiho da me nije mogao čuti.
Znala sam da se rublje gomila, pa sam odložila pastu
za zube, bacila prljavu odjeću u košaru i otišla skinuti
posteljinu s Charliejevog kreveta. Bacila sam je na hrpu
u vrhu stubišta i otišla po svoju.
Zastala sam kraj kreveta i nakrivila glavu.
Gdje mi je jastuk? Okrenula sam se, pregledavajući
sobu. Nema jastuka. Opazila sam da mi je soba neobično
uredna. Nije li mi debela siva majica visila sa stupića
u dnu kreveta? A kladila bih se da je iza stolice za ljuljanje
bio par prljavih čarapa, kao i crvena bluza koju
sam probala prekjučer ujutro i zaključila da je odviše
elegantna za školu, pa sam je prebacila preko naslona za
ruke... Opet sam se okrenula. Košara za rublje nije mi
bila prazna, ali ni prepuna, kao što sam očekivala.
Zar je Charlie oprao rublje? To bi bilo tako atipično.
“Tata, jesi li punio mašinu za veš?”, viknula sam kroz vrata.
“Ovaj, ne”, doviknuo mi je, zvučeći kao da ga grize
savjest. “Jesam li trebao?”
“Ne, mogu ja. Jesi li tražio nešto u mojoj sobi?”
“Ne. Zašto?”
“Ne mogu naći... jednu košulju...”
“Nisam ulazio.”
A onda sam se sjetila da je Alice došla ovamo po moju
pidžamu. Nisam primijetila da je posudila i moj jastuk
– vjerojatno zato što sam izbjegavala krevet. Izgleda da
je usput i pospremila stvari. Zarumenjela sam se zbog
svoje aljkavosti.
Ali ona crvena košulja nije zapravo bila prljava, pa
sam je otišla izvaditi iz košare.
Očekivala sam da ću je zateći pri vrhu, ali tamo je
nije bilo. Prekopala sam cijelu hrpu i svejedno je nisam
našla. Znala sam da vjerojatno postajem paranoična, ali
imala sam dojam da još neka stvar nedostaje, ili možda
čak i više od jedne stvari. Tu više nije bilo dovoljno robe
ni da se napuni mašina za veš dopola.
Strgnula sam posteljinu s kreveta i otišla do sobice
za rublje, uzevši usput i Charliejevu. Mašina za veš je
bila prazna. Pogledala sam i u sušilicu, napola očekujući
da je zateknem punu čistog rublja, koje je Alice oprala.
Ništa. Namrštila sam se, posve smetena.
“Jesi li našla to što tražiš?”, doviknuo je Charlie.
“Nisam još.”
Vratila sam se na kat i pogledala ispod svog kreveta.
Ništa osim grudica prašine. Počela sam kopati po plakaru.
Možda sam vratila crvenu bluzu na vješalicu i zaboravila na to.

Odustala sam kad se začulo zvono na vratima. To će
biti Edward.
“Vrata”, obavijestio me Charlie s kauča kad sam protrčala
kraj njega.
“Ne napreži se, tata.”
Otvorila sam vrata širom, nasmiješena od uha do
uha.Edwardove zlaćane oči bile su razrogačene, nosnice
raširene, usne zadignute nad zube.
“Edwarde?” Glas mi je bio oštar od šoka kad sam
uzgledala kakav izraz ima. “Što – ?”
Stavio mi je prst na usne. “Daj mi dvije sekunde”,
prošaptao je. “Ne mrdaj.”
Ukočila sam se na pragu, a on je... nestao. Krenuo je
tako brzo da ga Charlie zacijelo nije ni opazio.
Prije nego što sam se dovoljno pribrala da nabrojim
do dva, vratio se. Obgrlio me oko struka i brzo odvukao
prema kuhinji. Zvjerao je pogledom po prostoriji, držeći
me uz svoje tijelo kao da me od nečega štiti. Bacila sam
pogled prema Charlieju na kauču, ali on nas je svojski
nastojao ignorirati.
“Neko je bio tu”, promrmljao mi je u uho nakon što
me odvukao u dno kuhinje. Glas mu je bio napet; bilo
mi ga je teško čuti od rondanja mašine za veš.
“Kunem ti se da nijedan vukodlak – ”, zaustila sam.
“Ne neko od njih”, brzo mi je upao u riječ, odmahujući
glavom. “Neko od nas.”
U glasu mu se jasno čulo da pritom ne misli na člana
svoje obitelji.
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica.
“Victoria?”, zagrcnula sam se.
“Nije mi poznat taj miris.”
“Neko od Voltura”, pretpostavila sam.
“Vjerojatno.”
“Kada?”
“Zato mislim da su to morali biti oni – nedavno, rano
jutros, dok je Charlie spavao. A ko god da je to bio, nije
ga ni pipnuo, tako da je sigurno imao neki drugi cilj.”
“Tražio je mene.”
Nije mi odgovorio. Tijelo mu je bilo skamenjeno poput
kipa.
“Kakvo je to tu siktanje?”, sumnjičavo je upitao Charlie,
naišavši iza ugla s praznom zdjelom kokica.
Osjetila sam da sam sva pozelenjela. Vampir je bio u
kući i tražio me dok je Charlie spavao. Panika me svladala,
ispriječila mi se u grlu. Nisam mu mogla odgovoriti,
samo sam ga užasnuto gledala.
Charliejev se izraz promijenio. Naglo se iscerio. “Ako
se vas dvoje svađate... pa, ne dajte se smetati.”
Cereći se i dalje, stavio je zdjelu u sudoper i išetao iz
kuhinje.
“Idemo”, rekao je Edward tihim, čvrstim glasom.
“Ali Charlie!” Strah mi je stiskao grudi, otežavajući
mi disanje.
Premišljao se na trenutak, a onda mu se mobitel našao
u ruci.
“Emmette”, promrmljao je. Počeo je govoriti tako
brzo da nisam ništa razumjela. Bio je gotov za pola minute.
Počeo me vući prema vratima.
“Emmett i Jasper stižu”, šapnuo mi je, osjetivši da se
opirem. “Pročešljat će šume. Charlie je siguran.”
Tada sam mu pustila da me odvuče, sva smetena od
panike. Charlie me zlurado pogledao u prestrašene oči,
a onda se odjednom zbunio. Edward me izvukao iz kuće
prije nego što je Charlie stigao išta reći.
“Kamo idemo?”, nisam mogla prestati šaptati, čak i
nakon što smo se našli u autu.
“Idemo razgovarati s Alice”, kazao mi je, normalnom
jačinom glasa, ali sumornim tonom.
“Misliš da je možda nešto vidjela?”
Stisnutim je očima gledao u cestu. “Možda.”
Čekali su nas, uzbunjeni Edwardovim pozivom. Bilo
mi je kao da ulazim u muzej: svi su stajali nepomično
kao kipovi, u različitim pozama uzrujanosti.
“Što se dogodilo?”, oštro je upitao Edward čim smo
ušli u kuću. Zgranula sam se vidjevši ga kako pogledom
strijelja Alice, ljutito stišćući šake.
Alice je imala čvrsto prekrižene ruke. Pomaknula je
samo usne. “Pojma nemam. Ništa nisam vidjela.”
“Kako je to moguće?”, prosiktao je.
“Edwarde”, tiho sam ga prekorila. Nije mi bilo drago
što tako razgovara s Alice.
Carlisle ga je prekinuo smirujućim tonom. “Nije to
egzaktna znanost, Edwarde.”
“Bio je u njezinoj sobi, Alice. Mogao je još uvijek biti
tamo – čekati da se vrati.”
“Bila bih to vidjela.”
Edward je zdvojno raširio ruke. “Ma je li? Sigurna si?”
Alice mu je hladno odgovorila. “Već za tebe motrim
odluke Voltura, motrim hoće li se Victoria vratiti, motrim
svaki Bellin korak. Hoćeš dodati još nekoga? Moram
li samo motriti Charlieja, ili još i Bellinu sobu, i
kuću, pa i cijelu ulicu? Edwarde, budem li pokušavala
previše, stvari će mi početi promicati.”
“Izgleda da je to već tako”, brecnuo se Edward.
“Ni trenutka joj nije prijetila opasnost. Nije se imalo
što vidjeti.”

“Ako motriš Italiju, zašto ih nisi vidjela kako šalju – ”
“Ne bih rekla da su to oni”, ustrajala je Alice. “Vidjela
bih to.”
“Ko bi drugi ostavio Charlieja na životu?”
Stresla sam se.
“Ne znam”, rekla je Alice.
“Jako korisno.”
“Prekini, Edwarde”, prošaptala sam.
Okomio se na mene, još zajapuren od bijesa, čvrsto
stisnutih zuba. Ošinuo me načas pogledom, a onda je
odjednom ispustio dah. Oči su mu se raširile, a čeljust
opustila.
“U pravu si, Bella. Ispričavam se.” Pogledao je Alice.
“Oprosti mi, Alice. Ne bih se trebao iskaljivati na tebi.
Nemam opravdanja.”
“Shvaćam te ja”, smirila ga je Alice. “Nisam ni ja sretna
zbog toga.”
Edward je duboko udahnuo. “Okej, promotrimo to
logično. Koje su mogućnosti?”
Svi kao da su se otopili u isti mah. Alice se opustila
i oslonila na poleđinu kauča. Carlisle je polako krenuo
prema njoj, duboko zamišljen. Esme je sjela na kauč
ispred Alice i sklupčala noge pod sobom. Samo je Rosalie
ostala nepokretna, okrenuta nam leđima, gledajući
kroz stakleni zid.
Edward me povukao na kauč, pa sam sjela uz Esme,
koja se pomaknula da me obgrli. Uhvatila me čvrsto za
šaku, objema rukama.
“Victoria?”, upitao je Carlisle.
Edward je odmahnuo glavom. “Ne. Nisam prepoznao
miris. Možda su ga poslali Volturi, nekoga koga još
nisam susreo...”
Alice je odmahnula glavom. “Aro još nije ni od koga
zatražio da je potraži. Vidjet ću to. Očekujem to.”
Edward je naglo podigao glavu. “Ti očekuješ službenu
zapovijed.”
“Misliš da neko postupa na svoju ruku? Zašto?”
“Na Caiusov nagovor”, predložio je Edward, a lice
mu se opet ukrutilo.
“Ili Janin...”, rekla je Alice. “Oboje imaju načina da
pošalju nepoznato lice...”
Edward se namrgodio. “Kao i poriva.”
“Samo, to nema smisla”, rekla je Esme. “Ako je taj
neko želio pričekati Bellu, Alice bi to bila vidjela. On –
ili ona – nije imao namjeru nauditi Belli. A ni Charlieju,
kad smo već kod toga.”
Trgnula sam se na spomen svoga oca.
“Bit će sve u redu, Bella”, šapnula mi je Esme i pogladila
me po kosi.
“Ali čemu to onda?”, zamišljeno je kazao Carlisle.
“Provjera da vide jesam li još ljudska?”, pretpostavila sam.
“Moguće”, rekao je Carlisle.
Rosalie je glasno izdahnula, tako da sam je čak i ja
čula. Opustila se, a sad joj je lice bilo okrenuto prema
kuhinji, u iščekivanju. Edward je, s druge strane, izgledao
obeshrabreno.
Emmett je nahrupio na kuhinjska vrata, s Jasperom
za petama.
“Davno je otišao, satima davno”, objavio je razočarano
Emmett. “Put je išao na istok, pa na jug, a onda je
nestao na pokrajnjoj cestici. Čekao ga je auto.”
“Baš šteta”, promrsio je Edward. “Da je otišao na zapad...
pa, bilo bi lijepo da bude bar nekakve koristi od
onih pasa.”
Lecnula sam se, a Esme mi je protrljala rame.
Jasper je pogledao Carlislea. “Nijedan od nas nije ga
prepoznao. Ali, evo.” Pružio mu je nešto zeleno i zgužvano.
Carlisle je uzeo to od njega i prinio ga svome
licu. Dok je primao taj predmet, opazila sam da se radi
o slomljenom listu paprati. “Možda prepoznaš miris.”
“Ne”, rekao je Carlisle. “Nije mi poznat. Ne pripada
nikome na koga sam dosad naišao.”
“Moguće je da pogrešno gledamo na to. Možda je to
samo slučajnost...”, započela je Esme, ali prekinula se
kad je vidjela nevjericu na licima svih ostalih. “Ne želim
reći da je slučajnost to što je neznanac tek tako nasumce
odlučio posjetiti Bellinu kuću. Želim samo kazati da je
neko možda bio samo radoznao. Naš je miris posvuda
oko nje. Da se on nije upitao što nas to onamo privlači?”
“Zašto onda nije samo došao amo? Ako je bio radoznao?”,
otpovrnuo joj je Emmett.
“Ti bi to učinio”, rekla je Esme, privrženo mu se
osmjehnuvši. “Ostali nisu uvijek tako izravni. Naša je
obitelj brojna – on ili ona možda se boji. Ali Charlie nije
nastradao. Nije nužno riječ o neprijatelju.”
Samo radoznao. Kao što su James i Victoria bili radoznali,
u početku? Zadrhtala sam kad sam se sjetila
Victorije, premda su oni djelovali sigurni u jedno – da
to nije bila ona. Ne ovaj put. Ona će se držati stalnog
obrasca svoje opsjednutosti. Ovo je samo neko drugi,
neko nepoznat.
Polako sam shvaćala da vampiri sudjeluju u ovome
svijetu mnogo više nego što sam nekada mislila. Koliko
puta prosječni čovjek u životu naiđe na njih, a da ni ne
zna? Koliko pogibija, u neznanju pripisanih zločinu i
nesrećama, zapravo potječe od njihove žeđi? Kolika će
gužva vladati u ovom novom svijetu kad mu se napokon
priključim?
Srsi su mi prošli hrptom od te neznane budućnosti.
Cullenovi su razmišljali o Esminim riječima s različitim
izrazima lica. Jasno sam vidjela da Edward ne prihvaća
njezinu teoriju, a da bi Carlisle vrlo rado htio.
Alice je napućila usne. “Ne bih rekla. Bilo je predobro
tempirano... Posjetitelj je dobro pripazio da ne stupi
ni sa kim u doticaj. Gotovo kao da je znao, ili znala, da
ću vidjeti...”
“Mogao je imati drugih razloga da ne stupi u doticaj”,
podsjetila ju je Esme.
“Zar je zaista bitno ko je to bio?”, upitala sam. “Sama
slučajnost da je neko doista tražio mene... nije li to dovoljan
razlog? Ne bismo smjeli čekati maturu.”
“Ne, Bella”, brzo je rekao Edward. “Nije to tako loše.
Kad bi stvarno bila u opasnosti, znali bismo.”
“Sjeti se Charlieja”, podsjetio me Carlisle. “Sjeti se
kako bi ga pogodilo kad bi naprasno nestala.”
“Pa i mislim na Charlieja! On me i brine! Što da je
moj mali gost sinoć slučajno bio žedan? Dokle god sam
blizu Charlieja, i on će biti meta. Da mu se bilo što dogodi,
ja bih jedina bila kriva!”
“Teško, Bella”, rekla je Esme, opet me potapšavši po
kosi. “A Charlieju se neće ništa dogoditi. Jednostavno
ćemo morati biti još oprezniji.”
“Još oprezniji?”, ponovila sam u nevjerici.
“Sve će biti u redu, Bella”, obećala mi je Alice; Edward
mi je čvršće stisnuo ruku.
A dok sam gledala sva njihova prelijepa lica jedno za
drugim, bilo mi je jasno da ih ništa što bih mogla reći
neće natjerati da se predomisle.

Vožnja kući protekla je u tišini. Bila sam frustrirana.
Protiv svoje volje, još uvijek sam bila ljudska.
“Ni sekunde nećeš biti sama”, obećao mi je Edward
dok me vozio Charlieju. “Neko će uvijek biti kraj tebe.
Emmett, Alice, Jasper...”
Uzdahnula sam. “To nema smisla. Od silne dosade će
me morati sami ubiti, čisto da prekrate vrijeme.”
Edward me kiselo pogledao. “Strašno smiješno, Bella.”
Charlie je bio dobre volje kad smo se vratili. Primijetio
je da između Edwarda i mene vlada napetost, i netačno
ju je protumačio. Gledao me kako mu slažem večeru
i mudro se smješkao. Edward se nakratko ispričao, valjda
da pregleda teren, ali Charlie je pričekao da se vrati prije
nego što će mi kazati poruke.
“Opet te zvao Jacob”, rekao je Charlie čim se Edward
našao u sobi. Nastojala sam izgledati potpuno suzdržano
kad sam stavila tanjur pred njega.
“Ma je li?”
Charlie se namrštio. “Što si tako prgava, Bella. Zvučao
je stvarno potišteno.”
“Jacob ti plaća da mu budeš glasnogovornik, ili to
radiš volonterski?”
Charlie je nejasno gunđao sve dok mu hrana nije prekinula
nemušto prigovaranje.
Premda to nije shvatio, pronašao mi je slabu tačku.
Život mi je u ovom trenutku bio vrlo sličan kockanju
– hoće li se pri idućem bacanju poklopiti jedinice?
Što ako mi se doista nešto dogodi? Činilo mi se da bi
bilo više nego prgavo pustiti da Jacoba grize savjest zbog
onoga što je rekao.
Ali nisam htjela razgovarati s njim dok je Charlie u
blizini, da moram paziti na svaku riječ kako mi nešto
ne bi promaknulo. Dok sam razmišljala o tome, postala
sam ljubomorna na Jacobov i Billyjev odnos. Kako je
samo lako kad nemaš tajni pred osobom s kojom živiš.
Zato ću pričekati do jutra. Najvjerojatnije noćas neću
skončati, napokon, a neće biti štete ako ga savjest bude
grizla još dvanaest sati. Možda će mu to čak i koristiti.
Kad je Edward službeno otišao za večeras, upitala
sam se ko to vani, na pljusku, pazi na Charlieja i mene.
Bilo mi je grozno žao Alice ili onoga ko već ima tu zadaću,
ali to me u isti mah tješilo. Morala sam priznati
da je lijepo znati da nisam sama. A Edward se vratio u
rekordnom vremenu.
Opet mi je pjevao dok nisam zaspala, a ja – čak i nesvjesno
svjesna da je uz mene – nisam imala more.
Charlie je ujutro otišao na pecanje s pomoćnikom
Markom prije nego što sam ustala. Odlučila sam iskoristiti
to odsustvo roditeljskog nadzora za jedan božanski čin.
“Riješit ću Jacoba muke”, upozorila sam Edwarda nakon
što sam doručkovala.
“Znao sam da ćeš mu oprostiti”, rekao mi je vedro.
“Zamjeranje nije jedan od tvojih mnogih darova.”
Zakolutala sam očima, ali bilo mi je drago. Imala
sam dojam da je Edward stvarno prešao preko tog svog
protivljenja vukodlacima.
Pogledala sam na sat tek nakon što sam okrenula
broj. Bilo je malo rano za zvanje, pa sam se bojala da ne
probudim Billyja i Jakea, ali neko se javio prije drugog
zvona, pa očito nije bio daleko od telefona.
“Molim?”, rekao je sneni glas.
“Jacobe?”
“Bella!”, uskliknuo je. “O, Bella, tako mi je žao!” Jezik
mu se zaplitao dok se žurio reći sve što želi. “Kunem
ti se da to nisam ozbiljno mislio. Samo sam bio glup.
Razljutio sam se – ali to nije isprika. U životu nisam rekao
ništa gluplje, i žao mi je. Ne ljuti se na mene, molim
te? Molim te. Doživotni rob ti je na dohvat ruke – samo
mi prvo oprosti.”
“Ne ljutim se. Oprošteno ti je.”
“Hvala”, usrdno je prodahtao. “Ne mogu vjerovati
koji sam kreten bio.”
“Bez brige – već sam navikla.”
Nasmijao se, ushićen od olakšanja. “Dođi do mene”,
lijepo me zamolio. “Htio bih se iskupiti.”
Namrštila sam se. “Kako?”
“Kako god želiš. Skakanjem sa stijena”, predložio je,
opet se nasmijavši.
“Ma eto bistrog prijedloga.”
“Bit ćeš sigurna uz mene”, obećao mi je. “Što god
poželjela učiniti.”
Bacila sam pogled prema Edwardu. Lice mu je bilo
vrlo smireno, ali znala sam da nije pravi trenutak.
“Nemojmo baš odmah.”
“Nisam naročito drag njemu, zar ne?”, Jacob je zvučao
postiđeno, a ne ogorčeno, barem ovaj put.
“Nije u tome problem. Postoji... pa, postoji drugi
problem, malčice veći od bezobraznog vukodlaka-tinejdžera...”
Nastojala sam to izreći kao da se šalim, ali nisam
ga preveslala.
“Što je bilo?”, zabrinuto me upitao.
“Eh.” Nisam bila sigurna što bih mu smjela reći.
Edward je ispružio ruku prema slušalici. Pažljivo sam
mu pogledala lice. Činilo mi se dovoljno mirno.
“Bella?”, upitao me Jacob.
Edward je uzdahnuo i primaknuo ruku bliže.
“Nećeš se ljutiti ako ti dadem Edwarda?”, plaho sam
upitala Jacoba. “Htio bi razgovarati s tobom.”
Uslijedila je duga stanka.
“Okej”, napokon je pristao Jacob. “Ovo bi trebalo
biti zanimljivo.”
Predala sam slušalicu Edwardu; nadala sam se da razabire
upozorenje u mojim očima.
“Zdravo, Jacobe”, rekao je Edward, savršeno pristojno.
Uslijedila je tišina. Ugrizla sam se za usnu, nastojeći
pretpostaviti Jacobov odgovor.
“Neko je bio tu – meni nepoznat miris”, pojasnio je
Edward. “Je li tvoj čopor naišao na bilo što novo?”
Opet stanka, dok je Edward zamišljeno kimao glavom,
nimalo iznenađen.
“Evo u čemu je stvar, Jacobe. Neću ispuštati Bellu iz
vida dok ovo ne riješim. Nije to ništa osobno – ”
Jacob ga je tada prekinuo, a ja sam čula kako mu glas
zuji iz slušalice. Nisam znala što govori, ali bilo je napetije
nego prije. Neuspješno sam nastojala razabrati riječi.
“Možda si u pravu – ”, zaustio je Edward, ali Jacob je
nastavio svoje. Bar nijedan nije zvučao ljutito.
“Zanimljiv prijedlog. Potpuno smo spremni pregovarati
iznova. Ako je Sam voljan.”
Jacob je sada govorio tiše. Počela sam gristi nokat na
palcu, nastojeći pročitati Edwardov izraz.
“Hvala”, odgovorio je Edward.
Zatim je Jacob rekao nešto od čega je iznenađenje
preletjelo Edwardovim licem.
“Zapravo, mislio sam otići sâm”, odgovorio je Edward
na nenadano pitanje. “A nju ostaviti s ostalima.”
Jacobov se glas povisio, a meni je zvučalo kao da ga
pokušava uvjeriti u nešto.

“Pokušat ću to objektivno razmotriti”, obećao mu je
Edward. “Najobjektivnije što mogu.”
Stanka je ovaj put bila kraća.
“To ti uopće nije loš prijedlog. Kada? ...Ne, to je u
redu. Ionako bih volio dobiti priliku da osobno slijedim
trag. Deset minuta... Svakako”, rekao je Edward. Pružio
mi je slušalicu. “Bella?”
Polako sam je uzela, sva zbunjena.
“Što vam je sad to bilo?”, upitala sam Jacoba kivno.
Znala sam da se ponašam djetinjasto, ali isključili su me
iz razgovora.
“Primirje, mislim. Hej, učini mi jednu uslugu”, predložio
je Jacob. “Pokušaj uvjeriti svog krvopiju da ti je
najsigurnije biti – pogotovo dok njega nema –u rezervatu.
Mi se lako možemo pobrinuti za sve.”
“U to ga ti pokušavaš uvjeriti?”
“Da. Ima to smisla. A i Charlieju bi vjerojatno bilo
bolje da je tu. Što češće može.”
“Povjeri to Billyju”, složila sam se. Bilo mi je grozno
što stavljam Charlieja u domet snajpera koji kao da je
neprestano uperen ravno u mene. “Što još?”
“Samo preuređujemo neke međe, ne bi li ulovili svakoga
ko se previše približi Forksu. Nisam siguran da će
Sam na to pristati, ali dok on to ne prihvati, ja ću držati
situaciju na oku.”
“Kako to misliš, ‘držati situaciju na oku’?”
“Mislim, ako ugledaš vuka koji ti trči oko kuće, ne
pucaj u njega.”
“Naravno da neću. Samo... radije se ne moj izlagati
nikakvom riziku.”
Frknuo je. “Ne pričaj gluposti. Znam se ja brinuti za
sebe.”
Uzdahnula sam.
“Također sam ga pokušao uvjeriti da ti dopusti da
nas posjetiš. Pun je predrasuda, pa mu nemoj dati da ti
tupi o sigurnosti. Zna on jednako kao i ja da ćeš ti tu
biti na sigurnom.”
“Imat ću to na umu.”
“Vidimo se uskoro”, rekao je Jacob.
“Dolaziš amo?”
“Aha. Uzet ću miris tvoga posjetitelja, da ga možemo
pratiti ako se vrati.”
“Jake, stvarno ne bih voljela da vi krenete pratiti – ”
“Daj, molim te, Bella”, upao mi je u riječ. Jacob se
nasmijao, a onda je spustio slušalicu.

10. MIRIS

Sve je to bilo jako djetinjasto. Zašto bi, za ime svega,
Edward morao otići da Jacob može doći? Zar nismo nadišli
takvu nezrelost?
“Nije da osjećam bilo kakvu osobnu netrpeljivost prema
njemu, Bella. Tako je samo lakše obojici”, rekao mi je
Edward na vratima. “Neću biti daleko. Bit ćeš sigurna.”
“Ne brine me to.”
Osmjehnuo se, a zatim mu se oko vragolasto zakrijesilo.
Privio me uza se i uronio lice u moju kosu. Osjećala
sam kako mi njegov hladni izdisaj prožima vlasi; zatiljak
mi se naježio.
“Odmah se vraćam”, rekao je, a onda se glasno nasmijao
kao da sam upravo izvalila dobar vic.
“Što je tako smiješno?”
Ali Edward se samo iscerio i dugim koracima šmugnuo
u šumu bez odgovora.
Gunđajući sebi u bradu, otišla sam pospremiti kuhinju.
Nisam stigla ni napuniti sudoper vodom, a već se
začulo zvono na vratima. Teško sam se uspijevala naviknuti
na to koliko je Jacob brži bez svoga auta. Koliko su
svi očito brži od mene...
“Uđi, Jake!”, viknula sam.
Uživjela sam se u slaganje posuđa u zapjenjenu vodu,
pa sam zaboravila da se Jacob u današnje vrijeme kreće
nečujno kao duh. I tako sam se trgnula kad je progovorio
tik iza mene.
“Je li baš pametno da ostavljaš vrata ovako nezaključana?
O, oprosti.”
Sva sam se poprskala vodom za pranje posuđa kad
me prepao.
“Ne brine me niko koga bi zaključana vrata mogla
spriječiti”, rekla sam, brišući majicu krpom.
“Imaš pravo”, složio se.
Okrenula sam se i kritički ga pogledala. “Zar se baš
nikako ne možeš obući, Jacobe?”, upitala sam ga. Jacob
je opet bio gol do pojasa, odjeven samo u stare podrezane
traperice. Potajice sam se upitala je li stvar samo u
tome da od silnog ponosa ne želi prekrivati svoje nove
mišiće. Morala sam priznati, bili su dojmljivi – ali nikad
ga nisam smatrala taštim. “Mislim, znam da ti više ne
može biti hladno, ali ipak.”
Prošao je rukom kroz mokru kosu; padala mu je u
oči.
“Samo mi je lakše”, objasnio je.
“Što ti je lakše?”
Osmjehnuo mi se svisoka. “Dovoljno mi je velika
muka nositi kratke hlače sa sobom, a kamoli još i kompletnu
odjeću. Kako ti ja izgledam, kao mazga?”
Namrštila sam se. “O čemu ti to, Jacobe?”
Nadmoćno me pogledao, kao da mi promiče nešto
bjelodano. “Odjeća mi ne nastaje i ne nestaje samo tako
kad se mijenjam – moram je nositi sa sobom dok trčim.
Oprosti što nisam htio nositi velik teret.”
Promijenila sam boju. “Nisam se toga sjetila, očito”,
promrmljala sam.
Nasmijao se i pokazao mi crnu kožnu uzicu, tanku
poput niti prediva, koju je triput ovio ispod lijevoga gležnja,
kao grivnu. Nisam prije opazila da je još i bos. “To
mi je više od modnog detalja – koma je kad moraš nositi
traperice u ustima.”
Nisam znala što bih rekla na to.
Iscerio se. “Neugodno ti je što sam polugol?”
“Ne.”
Jacob se opet nasmijao, a ja sam mu okrenula leđa i
posvetila se posuđu. Ponadala sam se da shvaća kako mi
je lice još rumeno samo zato što sam ispala glupa, te da
to nema veze s njegovim pitanjem.
“Pa, bolje da se prihvatim posla.” Uzdahnuo je. “Ne
bih mu htio dati razloga da me optuži da zabušavam sa
svoje strane.”
“Jacobe, nije tvoj posao – ”
Podigao je ruku da me prekine. “Ja tu radim dobrovoljno.
Dakle, gdje je uljezov miris najjači?”
“U mojoj sobi, mislim.”
Stisnuo je oči. To mu se nije svidjelo ništa više nego
Edwardu.
“Odmah se vraćam.”
Uzela sam tanjur i pedantno ga počela prati. Čulo
se jedino kružno struganje plastične četke po keramici.
Osluškivala sam neki zvuk s kata, škripu parketa, škljocanje
brave na vratima. Ništa. Shvatila sam da perem
jedan te isti tanjur dulje nego što je potrebno, i odlučila
pripaziti na vlastiti posao.
“Čovječe!”, rekao je Jacob na pedalj iza mene, i opet
me prepao.
“Ma daj, Jake, dosta više toga!”
“Oprosti. Evo – ” Jacob je uzeo krpu i obrisao me, jer
sam se ponovno zalila. “Odužit ću ti se. Ti peri, a ja ću
ispirati i brisati.”
“U redu.” Pružila sam mu tanjur.
“Pa, miris sam pronašao bez problema. Usput, u sobi
ti bazdi.”
“Kupit ću osvježivač zraka.”
Nasmijao se.
Nekoliko minuta smo u prijateljskoj tišini prali i brisali
posuđe.
“Mogu te nešto pitati?”
Pružila sam mu novi tanjur. “Ovisi o čemu se radi.”
“Znaš, stvarno ne bih htio biti bezobrazan – iskreno
me zanima”, objasnio mi je Jacob.
“U redu. Izvoli.”
Pričekao je trenutak. “Kako je to – imati vampira za
dečka?”
Prevrnula sam očima. “Nešto najbolje.”
“Ozbiljno te pitam. Sama ta ideja ti ne smeta – nikada
ti nije jeziva?”
“Nikada.”
Šutke mi je uzeo zdjelu iz ruke. Virnula sam prema
njegovom licu – mrštio se, izbočivši donju usnu.
“Još nešto?”, upitala sam ga.
Opet je digao nos. “Pa... Čisto me zanima... Je li ga
ti... ma znaš, ljubiš?”

Nasmijala sam se. “Da.”
Zadrhtao je. “Gah.”
“O ukusima se ne raspravlja”, promrmljala sam.
“Ne smetaju te vampirski očnjaci?”
Pljesnula sam ga po ruci, poprskavši ga vodom iz sudopera.
“Dosta, Jacobe! Znaš da nema očnjake!”
“Nije neka razlika”, promrsio je.
Zaškrgutala sam zubima i stala ribati veliki kuhinjski
nož silovitije nego što je bilo nužno.
“Može još jedno pitanje?”, tiho me upitao kad sam
mu dodala nož. “Opet, samo pitam.”
“A dobro”, brecnula sam se.
Počeo je okretati i okretati nož u rukama pod mlazom
vode. Progovorio je tiho, tek šapatom. “Rekla si,
za nekoliko tjedana... Kada to, tačno... ?” Nije mogao
dovršiti pitanje.
“Nakon mature”, šapnula sam, oprezno mu gledajući
lice. Hoće li se opet razjariti na ovo?
“Tako skoro”, bezglasno je kazao i sklopio oči. Nije
mi zvučalo kao pitanje. Nego kao žalovanje. Mišići u
rukama napeli su mu se, a ramena ukrutila.
“AU!”, viknuo je; u kuhinji je dotad vladao takav mir
da sam na taj povik skočila dva pedlja u zrak.
Desna mu je šaka bila napeto stisnuta oko oštrice
noža – kad ju je raširio, nož je ispao na radnu plohu.
Dlan mu je rasijecala duga, duboka brazgotina. Krv mu
je stala teći niz prste i kapati na pod.
“Dovraga! Jao!”, potužio se.
U glavi mi se zavrtjelo, a želudac mi se okrenuo. Jednom
sam se rukom pridržala za kuhinjski pult, duboko
udahnula na usta i prisilila se da se priberem, ne bih li
mu mogla pružiti pomoć.
“O ne, Jacobe! O, kvragu! Evo, omotaj se ovime!”
Pružila sam mu kuhinjsku hrpu i pokušala ga uhvatiti za
ruku. Odmaknuo se od mene.
“Nije to ništa, Bella, ne brini.”
Učinilo mi se da obrisi prostorije malo počinju podrhtavati.
Još jednom sam duboko udahnula. “Da ne brinem?!
Pa rasjekao si cijeli dlan!”
Zanemario je kuhinjsku krpu koju sam mu pružila.
Stavio je ruku pod slavinu i pustio vodu da mu teče preko
rane. Istjecala je rumena. U glavi mi se mutilo.
“Bella”, rekao je.
Prestala sam gledati ranu i pogledala ga u lice. Mrštio
se, ali djelovao mi je smireno.
“Što je?”
“Izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti, a još ćeš si i odgristi
usnu. Prestani. Opusti se. Diši. Dobro mi je.”
Udahnula sam na usta i podigla zube s donje usne.
“Ne junači se.”
Prevrnuo je očima.
“Idemo. Vozim te na hitnu.” Bila sam prilično sigurna
da mogu voziti. Zidovi se bar više nisu ljuljali.
“Nije potrebno.” Jake je zavrnuo slavinu i uzeo krpu
iz moje ruke. Lagano ju je omotao oko dlana.
“Čekaj”, pobunila sam se. “Daj da ti pogledam ranu.”
Čvršće sam se uhvatila za radnu plohu kako bih ostala
na nogama čak i ako mi od rane opet pozli.
“Ti to imaš medicinsku kvalifikaciju koju mi nikad
prije nisi spomenula?”
“Samo mi daj priliku da odlučim hoću li ili neću
imati napadaj dok te vozim u bolnicu.”
Posprdno se pravio da se užasnuo. “Ne, molim te,
samo ne napadaj!”
“Ako mi ne daš da ti vidim ruku, napadaj ti je zajamčen.”
Duboko je udahnuo, a onda hučno ispustio zrak iz
sebe. “U redu.”
Odmotao je krpu, a kad sam je krenula da je uzmem,
položio je šaku na moj dlan.
Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim. Čak sam
mu i prevrnula šaku, premda sam bila sigurna da je porezao
dlan. Opet sam je okrenula i shvatila da je ta kričavo
ružičasta, namreškana crtica sve što je preostalo od
njegove rane.
“Ali... toliko si... krvario.”
Povukao je ruku, gledajući me čvrstim, ozbiljnim očima.
“Brzo mi zarasta.”
“To sigurno”, tiho sam rekla.
Jasno sam bila vidjela dugu posjekotinu, kao i krv
koja je tekla u sudoper. Gotovo me ošamutio njezin vonj
hrđe i soli. Za takvu se ranu dobivaju šavovi. Dani bi
trebali proteći dok se na njoj ne oblikuje krasta, a zatim
još i tjedni da od nje ostane tek sjajni, ružičasti ožiljak
koji mu se sada vidio na koži.
Usta su mu se izvila u poluosmijeh. Bubnuo se šakom
po prsima. “Vukodlak, sjećaš se?”
Nemjerljivi me trenutak samo gledao u oči.
“Tačno”, napokon sam rekla.
Nasmijao se izrazu mog lica. “Rekao sam ti već to.
Vidjela si Paulov ožiljak.”
Protresla sam glavom, da je razbistrim. “Malo je drugačije
kad iz prve ruke vidiš akcijski prizor.”
Kleknula sam i iskopala klor iz ormarića ispod sudopera.
Zatim sam njime namočila krpu za brisanje i počela
prati pod. Prodorni miris klora otjerao mi je preostalu
mučninu iz glave.

“Daj da ja počistim”, rekao je Jacob.
“Neka, ja ću. Baci tu krpu u pranje, može?”
Kad sam bila sigurna da pod miriši isključivo po kloru,
ustala sam i oprala klorom još i desnu stranu sudopera.
Zatim sam otišla do ormara s mašinom za veš kraj
smočnice i dodala mjericu klora deterdžentu prije nego
što ću uključiti pranje. Jacob me promatrao s negodovanjem.
“Ti to imaš opsesivno-kompulzivni poremećaj?”,
upitao me kad sam završila.
Ha. Možda. Ali ovaj put sam barem imala dobar izgovor.
“U ovoj smo kući malo osjetljivi na krv. Sigurna
sam da shvaćaš i zašto.”
“O.” Opet je digao nos.
“Zašto mu ne bih olakšavala što više mogu? To što
radi već mu je ionako vrlo teško.”
“Jasno, jasno. Zašto ne?”
Izvukla sam čep i pustila da prljava voda iscuri iz sudopera.
“Mogu te nešto pitati, Bella?”
Uzdahnula sam.
“Kako je to kada ti je najbolji prijatelj – vukodlak?”
Pitanje me ulovilo nespremnu. Glasno sam se nasmijala.“
Je li jezivo?”, nestrpljivo je dodao prije nego što sam
mu mogla odgovoriti.
“Ne. Kad je vukodlak pristojan”, pojasnila sam, “to
je nešto najbolje.”
Široko se osmjehnuo, a zubi su mu bljesnuli spram
crvenkastosmeđe kože. “Hvala, Bella”, rekao je, a onda
mi je ščepao ruku i privukao me u svoj tipični kostolomni
zagrljaj.
Prije nego što sam stigla reagirati, spustio je ruke i
odmaknuo se.
“Gah”, rekao je i digao nos. “Kosa ti smrdi gore od
tvoje sobe.”
“Oprosti”, promrsila sam. Naglo sam shvatila što je
to Edwardu bilo smiješno kad je dahnuo na mene.
“Jedan od mnogih rizika za one koji se druže s vampirima”,
rekao je Jacob i slegnuo ramenima. “Počne se
zaudarati. Sitan rizik, kad se sve ima u vidu.”
Prostrijelila sam ga pogledom. “Zaudaram samo tebi, Jake.”
Iscerio se. “Vidimo se, Bells.”
“Ti to odlaziš?”
“On čeka da odem. Čujem ga vani.”
“O.”
“Izaći ću na stražnja vrata”, kazao je, a zatim zastao.
“Samo trenutak – hej, možeš li možda večeras doći u La
Push? Imamo druženje kraj krijesa. Emily će biti s nama,
možeš upoznati i Kim... a znam i koliko bi te Quil htio
vidjeti. Prilično ga jedi što si saznala tajnu prije njega.”
Iscerila sam se na to. Mogla sam tačno zamisliti kako
to ide Quilu na živce – Jacobova mala ljudska frendica
družila se s vukodlacima dok on još pojma nije imao. A
onda sam uzdahnula. “A čuj, Jake, ne znam baš. Shvaćaš,
situacija je u ovom trenutku malo napeta...”
“Ma daj, misliš da se neko stvarno može probiti pokraj
nas – pokraj nas šestorice?”
Neobično je zastao dok je mucao završetak pitanja.
Upitala sam se nije li mu teško naglas izgovoriti riječ
vukodlak, u istom smislu u kojem meni vampir često
stvara poteškoće.
U krupnim, tamnim očima vidjela mu se neprikrivena
molba.
“Pitat ću ga”, rekla sam sumnjičavo.
Ispustio je nemušt, grlen zvuk. “Što, on je sada i tvoj
skrbnik? Znaš, prošli tjedan sam vidio prilog na vijestima
o tinejdžerskim vezama koje karakterizira kontrola i
zlostavljanje – ”
“Okej!”, upala sam mu u riječ, a onda mu gurnula
rame. “Vrijeme je da se vukodlak pokupi!”
Iscerio se. “Bok, Bells. Svakako zatraži dopuštenje.”
Šmugnuo je na stražnja vrata prije nego što sam
uspjela naći nešto čime bih ga gađala. Nesuvislo sam zarežala
na praznu prostoriju.
Sekundu-dvije nakon što je otišao, Edward je polako
ušetao u kuhinju. Kapi kiše svjetlucale su mu u kosi kao
usađeni dijamanti. Oči su mu bile oprezne.
“Da se vas dvoje niste posvađali?”, upitao me.
“Edwarde!”, zapjevala sam i bacila se na njega.
“Pa zdravo.” Nasmijao se i čvrsto me zagrlio. “Pokušavaš
me smesti? Uspijeva ti.”
“Ne, nisam se svađala s Jacobom. Naročito. Zašto pitaš?”
“Čisto me zanima zašto si ga ubola. Nije da se bunim.”
Mahnuo je bradom prema nožu na radnoj plohi.
“Dovraga! A mislila sam da sam sve uklonila.”
Odmaknula sam se od njega i otrčala staviti nož u
sudoper, a onda i njega zalila klorom.
“Nisam ga ubola”, objasnila sam mu dok sam to radila.
“Zaboravio je da drži nož u ruci.”
Edward se zahihotao. “To nije ni izbliza onoliko zabavno
kao ono što sam ja zamislio.”
“Ne budi zločest.”
Izvadio je veliku omotnicu iz džepa jakne i bacio je
na kuhinjski pult. “Donio sam ti poštu.”

“Ima li štogod dobro?”
“Mislim da ima.”
Sumnjičavo sam stisnula oči na njegov ton. Otišla
sam provjeriti.
Bio je presavinuo omotnicu za dokumente napola.
Izravnala sam je i izgladila, iznenadivši se koliko je skupi
papir težak, a onda pročitala adresu pošiljatelja.
“Dartmouth? To je neka šala?”
“Siguran sam da je to potvrda o prijemu. Izgleda jednako
kao moja.”
“Za ime svega, Edwarde – pa što si to učinio?
“Poslao sam im tvoju prijavu, to je sve.”
“Možda nisam dostojna školovanja na Dartmouthu,
ali nisam ni toliko glupa da povjerujem u to.”
“Na Dartmouthu očito smatraju da si dostojna školovanja
na Dartmouthu.”
Duboko sam udahnula i polako nabrojala do deset.
“Vrlo su velikodušni”, napokon sam rekla. “Ipak, primljena
ili ne, još imam sitni problem oko plaćanja školarine.
Ne mogu je platiti, a ne dopuštam ni tebi da baciš novac
za koji možeš kupiti novi sportski auto samo da bih se
dogodine mogla pretvarati da idem na Dartmouth.”
“Ne treba mi novi sportski auto. A ti se ne moraš pretvarati”,
šapnuo mi je. “Godina studiranja neće te ubiti.
Možda ti se čak i svidi. Samo razmisli, Bella. Zamisli
koliko bi se Charlie i Renée obradovali...”
Baršunastim mi je glasom oblikovao predodžbu u
glavi prije nego što sam je stigla spriječiti. Naravno da bi
se Charlie rascvao od ponosa – nijedan stanovnik Forksa
ne bi mogao izbjeći posljedice njegovog uzbuđenja. A
Renée bi se raspametila od radosti zbog moje pobjede
– premda bi se zaklela da je to nimalo ne iznenađuje...
Pokušala sam otjerati taj prizor iz glave. “Edwarde.
Mene brine hoću li uspjeti ostati živa do mature, a kamoli
do ovog ljeta ili sljedeće jeseni.”
Ponovno me zagrlio. “Niko ti neće nauditi. Imaš vremena
koliko hoćeš.”
Uzdahnula sam. “Sutra šaljem sve sa svog bankovnog
računa na Aljasku. Ne treba mi drugi alibi. Tamo ću biti
dovoljno daleko da Charlie neće očekivati da mu dođem
u posjet najmanje do Božića. A sigurna sam da ću
do tada već smisliti neki izgovor. Znaš”, našalila sam se
neuvjerljivo, “sva ova tajnovitost i prijetvornost već mi
pomalo ide na živce.”
Edward se uozbiljio. “Postat će ti lakše. Nakon nekoliko
desetljeća, svi koje poznaješ poumiru. Riješen
problem.”
Lecnula sam se.
“Oprosti, to je bilo grubo.”
Tupo sam pogledala u veliku bijelu omotnicu. “Ali
svejedno tačno.”
“Ako riješim situaciju s ovime, tko god to bio, bi li
bar razmislila o tome da pričekaš, molim te?”
“Nikako.”
“Uvijek si tako tvrdoglava.”
“Svakako.”
U mašini za veš je nešto bubnulo, pa se drndavo zaustavila.
“Glupa starudija”, promrsila sam i odmaknula se od
njega. Uklonila sam malen ručnik koji je pokvario ravnotežu
stroja, na kojemu se inače ništa nije nalazilo, pa
je opet počeo prati.
“Sad sam se sjetila”, rekla sam. “Možeš li pitati Alice
što je učinila s mojim stvarima kad mi je spremala sobu?
Nigdje ih ne mogu naći.”
Zbunjeno me pogledao. “Alice ti je pospremila sobu?”
“Pa da, mislim da je tako bilo. Kad je svratila po moju
pidžamu, jastuk i sve ono ostalo da me može držati kao
taokinju.” Kratko sam ga ošinula pogledom. “Uzela je
sve što je ležalo po sobi, sve košulje i čarape, a ne znam
kamo ih je stavila.”
Edward je na trenutak ostao zbunjen, a onda se
odjednom sav ukočio.
“Kada si primijetila da ti nedostaju stvari?”
“Kad sam se vratila s lažnog pidžama-partija. Zašto pitaš?”
“Mislim da Alice ništa nije uzela. Ni odjeću, ni jastuk.
To što ti je nestalo bile su stvari koje si nosila... i
dirala... i na kojima si spavala?”
“Da. Što je, Edwarde?”
Lice mu se ukrutilo. “Stvari s tvojim mirisom.”
“Oh!”
Nekoliko trenutaka samo smo se čvrsto gledali u oči.
“Moj posjetitelj”, propentala sam.
“Prikupljao je tragove... dokaze. Da dokaže da te pronašao?”
“Zašto?”, prošaptala sam.
“Ne znam. Ali, Bella, kunem ti se da ću otkriti.
Hoću.”
“Znam da hoćeš”, rekla sam i položila glavu na njegova
prsa. Tako naslonjena, osjetila sam kako mu mobitel
vibrira u džepu.
Izvadio je mobitel i pogledao broj s kojega stiže poziv.
“Upravo njega trebam”, prošaptao je i rasklopio uređaj.
“Carlisle, da ti nešto – ” Prekinuo se i nekoliko minuta samo
slušao, napeto usredotočena lica. “Provjerit ću. Slušaj...”
Objasnio je da mi nedostaju stvari, ali, koliko sam
čula, Carlisle nam to izgleda nije mogao pojasniti.

“Možda ću otići...”, rekao je Edward, ušutjevši kad je
pogledao u mene. “Možda ne. Ne daj Emmettu da ide
sam, znaš kakav bude. Bar zamoli Alice da drži stvari na
oku. Ima vremena da to dokučimo.”
Zaklopio je mobitel. “Gdje su novine?”, upitao me.
“Ovaj, nisam sigurna. Zašto?”
“Moram nešto vidjeti. Je li ih Charlie već bacio?”
“Možda...”
Edward je nestao.
Vratio se za pola sekunde s novim dijamantima u kosi
i mokrim novinama u ruci. Raširio ih je na stolu i brzo
pregledao naslove. Prignuo se, uživljeno nešto čitajući,
prstom slijedeći najzanimljivije ulomke.
“Carlisle ima pravo... da... vrlo aljkav. Mlad i mahnit?
Ili želi stradati?”, mrmljao je u bradu.
Otišla sam poviriti preko njegova ramena.
Glavni naslov The Seattle Timesa glasio je: “Serija
umorstava traje – Policija nema novih tragova.”
Bila je riječ o gotovo istoj onoj temi na koju se Charlie
tužio prije nekoliko tjedana – urbanom nasilju zbog
kojeg se Seattle našao visoko na crnom popisu savezne
hronike umorstava. Samo, ovaj put to nije bila ista ona
priča. Brojke su bile daleko veće.
“Pogoršava se”, promrmljala sam.
Namrgodio se. “Potpuno se otima kontroli. Ovo ne
može biti djelo samo jednog novorođenog vampira. Što
se zbiva? Reklo bi se da nikada nisu ni čuli za Volture.
Što je moguće, pretpostavljam. Niko im nije objasnio
pravila... pa ko ih onda stvara?”
“Za Volture?”, ponovila sam za njim, zadrhtavši.
“Oni rutinski uklanjaju baš ovakve stvari – besmrtnike
koji nam prijete razotkrivanjem. Upravo prije nekoliko
godina počistili su jednu takvu nevolju u Atlanti,
a tamo nije bilo ni izdaleka ovoliko loše. Uskoro će intervenirati,
doista uskoro, ako ne uspijemo smisliti neki
način da smirimo sitaciju. Stvarno bi mi bilo draže da
sada ne dolaze u Seattle. Jer ako budu u blizini... možda
odluče svratiti do tebe.”
Opet sam zadrhtala. “Što mi tu možemo?”
“Moramo saznati više prije donošenja odluke. Ako se
bude dalo razgovarati s tima mladima, ako im se bude
moglo objasniti pravila, možda uspijemo postići mirno
rješenje.” Namrgodio se, kao da ne vjeruje da su izgledi
za to naročiti. “Pričekat ćemo dok Alice ne dobije pojam
o tome što se zbiva... Ne želimo se umiješati sve dok ne
bude apsolutno nužno. Napokon, nije to naša dužnost.
Ali sva sreća što imamo Jaspera”, dodao je, gotovo kao za
sebe. “Ako su novorođeni u pitanju, dobro će nam doći.”
“Jasper? Zašto?”
Edward se mračno osmjehnuo. “Jasper je svojevrstan
stručnjak za mlade vampire.”
“Kako to misliš, stručnjak?”
“Morat ćeš to njega pitati – priča je složena.”
“Koja je ovo koma”, promumljala sam.
“Stvarno tako djeluje, zar ne? Kao da nas ovih dana
salijeće sa svih strana.” Uzdahnuo je. “Pomisliš li ikada
da bi ti život možda bio lakši kad ne bi bila zaljubljena
u mene?”
“Možda. Samo što to ne bi bio neki život.”
“Za mene”, tiho je dodao. “A sada me, čini mi se”,
dodao je s oporim smiješkom, “želiš nešto pitati?”
Blijedo sam gla pogledala. “Želim?”
“A možda i ne želiš.” Iscerio se. “A stekao sam prilično
snažan dojam da si obećala zatražiti moje dopuštenje
za odlazak na nekakav vukodlački domjenak danas navečer.”
“Opet si prisluškivao?”
Iscerio se. “Samo malo, na samome kraju.”
“Pa, ionako te nisam mislila pitati. Mislim da i bez
toga imaš dovoljno briga.”
Uhvatio me pod bradu i podigao mi lice, da mi jasno
vidi oči. “Bi li voljela otići?”
“Nije to bitno. Pusti.”
“Ne moraš tražiti moje dopuštenje, Bella. Nisam ti
otac – hvala nebesima na tome. Ipak, možda bi trebala
pitati Charlieja.”
“Ali znaš da će mi Charlie dopustiti.”
“Imam malo jasniji uvid od većine u odgovor koji će
ti vjerojatno dati, to je tačno.”
Samo sam ga gledala, nastojeći shvatiti što on to želi i
ujedno zanemariti svoju žudnju za odlaskom u La Push,
kako me vlastite želje ne bi zaslijepile. Bila sam glupa što
se želim družiti s hrpom krupnih, balavih vukodebila
sada, kad se zbiva toliko toga strašnog i neshvatljivog.
Doduše, upravo sam zato i željela otići. Željela sam pobjeći
od prijetnji smrću na bar nekoliko sati... biti nezrelija,
nesmotrenija Bella koja se može smijati svemu tome
uz Jacoba, makar i nakratko. Ali to nije bilo bitno.
“Bella”, rekao je Edward. “Rekao sam ti da ću nastojati
biti razuman i pouzdati se u tvoje prosudbe. To sam
ozbiljno mislio. Ako imaš povjerenja u vukodlake, onda
se neću zabrinjavati zbog njih.”
“Opa”, kazala sam kao i sinoć.
“A Jacob ima pravo, barem što se jednoga tiče – čopor
vukodlaka trebao bi biti dovoljan da zaštiti čak i
tebe na jednu večer.”

“Siguran si?”
“Naravno. Samo...”
Pripremila sam se na najgore.
“Neće ti, nadam se, smetati nekoliko predostrožnosti?
Recimo, da mi dopustiš da te odvezem do linije
razgraničenja. Te da poneseš mobitel, kako bi mi mogla
javiti kada da dođem po tebe?”
“To zvuči... vrlo razumno.”
“Izvrsno.”
Nasmiješio mi se, a ja nisam opazila ni traga brige u
draguljima njegovih očiju.
Niko se nije iznenadio što Charlie nije imao ništa protiv
mog odlaska na krijes u La Pushu. Jacob je ciknuo od neprikrivenog
ushita kad sam ga nazvala da mu javim vijest,
a drage je volje pristao i na Edwardove sigurnosne mjere.
Obećao se naći s nama na granici teritorija u šest sati.
Nakon kraćeg premišljanja, odlučila sam da ipak ne
prodam motocikl. Odnijet ću ga natrag u La Push, gdje
mu je i mjesto, a kada mi više ne bude trebao... pa, onda
ću tražiti od Jacoba da dobije neke koristi od svoga truda.
Neka ga proda ili pokloni prijatelju. Meni će biti svejedno.
Smatrala sam da je večeras dobra prilika da vratim motor
u Jacobovu garažu. Uz mračne misli koje su me u posljednje
vrijeme obuzimale, činilo mi se da bi mi svaki dan
mogao biti zadnja prilika. Nisam mogla dopustiti da odugovlačim
s bilo kojim zadatkom, ma koliko sitan on bio.
Edward je samo kimnuo glavom kad sam mu objasnila
što želim, i znala sam da ga pomisao na mene na
motociklu ne veseli ništa više nego Charlieja.
Odvezla sam se za njim do njegove kuće, u garažu
gdje sam ostavila motor. Tek kad sam parkirala kamionet
i izašla shvatila sam da se ovaj put neću zgražati samo
zbog brige za moju sigurnust.
Moj mali, starinski motocikl stajao je u sjeni drugog
vozila. Činilo mi se posve neprimjerenim nazvati i to
drugo vozilo motociklom, jer nikako nije pripadalo istoj
klasi kao i moj odjednom bijedni motorčić.
Bilo je veliko i elegantno i srebrno, a izgledalo je i
brzo – čak i dok je stajalo u mjestu.
“Što je to?”
“Ništa”, promrmljao je Edward.
“Ne izgleda mi kao ništa.”
Edward se nehajno držao, u očitoj namjeri da prijeđe preko
toga. “Pa, nisam znao imaš li namjeru oprostiti prijatelju,
ili on tebi, a pitao sam se želiš li se svejedno voziti na motoru.
Stekao sam dojam da ti se to sviđalo, pa sam mislio da bih
ja možda mogao s tobom, ako želiš.” Slegnuo je ramenima.
Zurila sam u taj prekrasni stroj. Uz njega je moj motor
izgledao kao pokvareni tricikl. Naglo me oblio val
tuge kad sam shvatila da je to vjerojatno dobra poredba
mog izgleda spram Edwardovog.
“Ne bih uspijevala održati korak s tobom”, prošaptala
sam.
Edward me uhvatio pod bradu, okrenuo mi lice i pogledao
u oči. Prstom mi je pokušao podići kut usana.
“Ja bih držao korak s tobom, Bella.”
“Ne bi ti to bilo naročito zabavno.”
“Naravno da bi, kad bismo bili zajedno.”
Ugrizla sam se za usnu i na brzinu to zamislila.
“Edwarde, kad bi dobio dojam da idem prebrzo, gubim
kontrolu nad motorom, ili tako nešto, što bi učinio?”
Zastao je, očito tražeći pravi odgovor. Znala sam istinu:
nekako bi me spasio prije nego što se razbijem.
Zatim se osmjehnuo. Djelovao je opušteno, osim što
su mu se oči blago stisnule od suzdržanosti.
“To je nešto što radiš s Jacobom. To mi je sada jasno.”
“Ma stvar je u tome da, eto, njega naročito ne usporavam,
znaš. Mogla bih pokušati, valjda...”
Sumnjičavo sam odmjerila srebrni motocikl.
“Ništa se ti ne brini”, rekao je Edward, a onda se vedro
nasmijao. “Vidio sam da mu se Jasper divio. Možda
je vrijeme da otkrije novi način putovanja. Napokon,
Alice sada ima svoj porše.”
“Edwarde, ja – ”
Prekinuo me brzim poljupcem. “Rekao sam ti da se
ne brineš. Ali, bi li mi nešto učinila?”
“Što god ti treba”, brzo sam mu obećala.
Ispustio mi je lice, sagnuo se na suprotnu stranu velikog
motocikla i uzeo nešto što je ondje spremio.
Izvadio je jedan crn i bezobličan predmet, te jedan
crven i smjesta prepoznatljiv.
“Molim te?”, upitao me i uputio mi onaj izvijeni
osmijeh koji je uvijek uništavao svaki otpor u meni.
Uzela sam crvenu kacigu i odvagnula je u rukama.
“Izgledat ću glupo.”
“Ne, izgledat ćeš pametno. Dovoljno pametno da se
znaš sačuvati od ozljeda.” Bacio je onu crnu stvar, što
god da je to bilo, preko ruke i uhvatio mi lice dlanovima.
“U rukama sada držim stvari bez kojih ne mogu
živjeti. Mogla bi pripaziti na njih.”
“Okej, u redu. Što ti je ovo drugo?”, sumnjičavo sam
ga upitala.
Nasmijao se i rastvorio nekakvu podstavljenu jaknu. “Motociklistička
jakna. Povrede pri padu navodno znaju biti vrlo
neugodne, premda to, jasno, ne znam iz vlastitog iskustva.”

Pružio mi ju je. Duboko sam uzdahnula, zabacila kosu
i nataknula kacigu na glavu. Zatim sam ugurala ruke u
rukave jakne. Povukao mi je zatvarače, dok mu je smiješak
plesao po kutovima usana, i odmaknuo se za korak.
Osjetila sam se glomazno.
“Iskreno mi reci, koliko sam odvratna?”
Odmaknuo se još za jedan korak i napućio usne.
“Zar toliko, a?”, promrsila sam.
“Ne, ne, Bella. Zapravo...” Učinilo mi se da traži pravu
riječ. “Izgledaš... seksi.”
Glasno sam se nasmijala. “Baš.”
“Jako seksi, pravo da ti kažem.”
“Kažeš to samo tako da bih je nosila”, rekla sam. “Ali
u redu je. Imaš pravo, tako je pametnije.”
Uzeo me u naručje i privukao na grudi. “Kako si ti
šašava. Dobro, valjda je to dio tvojeg šarma. Premda,
priznajem, ova kaciga ima i svojih loših strana.”
I onda je skinuo kacigu s moje glave, da me može
poljubiti.
Kad me Edward nedugo potom vozio u La Push,
shvatila sam da mi je ova situacija neobično poznata,
iako nije imala presedana. Nisam odmah uspjela otkriti
izvor toga déjà vua.
“Znaš na što me ovo podsjeća?”, upitala sam ga.
“Upravo je ovako bilo kad me Renée predavala Charlieju
preko ljeta dok sam bila mala. Osjećam se kao sedmogodišnjakinja.”
Edward se nasmijao.
Nisam to naglas spomenula, ali najveća razlika između
tadašnjih i sadašnjih okolnosti bila je u tome što su
Renée i Charlie bili u boljim odnosima.
Otprilike na pola puta do La Pusha skrenuli smo za
ugao i zatekli Jacoba naslonjenog na bok crvenoga folksvagena
koji je sam izradio od dijelova. Jacobov oprezno
neutralan izraz lica pretopio se u osmijeh kad sam mu
mahnula sa suvozačkog sjedala.
Edward je parkirao volvo trideset metara od njega.
“Nazovi me kad se odlučiš vratiti kući”, rekao je. “I
bit ću ovdje.”
“Neću ostati do kasno”, obećala sam mu.
Edward je izvukao motor i moju novu opremu iz
prtljažnika svoga auta – istinski sam se zadivila kad je
sve to stalo unutra. Ali nekome ko je dovoljno snažan
da žonglira pozamašnim kombijima, a kamoli omanjim
motociklima, to nije bilo naročito neizvodivo.
Jacob nas je gledao, ni ne pokušavajući prići. Više se
nije smiješio, a tamne su mu oči bile tajanstvene.
Stavila sam kacigu pod mišku i bacila jaknu preko
sjedala motora.
“Imaš sve?”, upitao me Edward.
“Nema problema”, potvrdila sam mu.
Uzdahnuo je i nagnuo se prema meni. Podigla sam
lice da mu dam pusu za rastanak, ali Edward me iznenadio,
čvrsto me uhvativši rukama i poljubivši jednako
uživljeno kao i maloprije, u garaži – nije prošlo dugo
prije nego što sam počela hvatati zrak.
Edward se tiho nečemu nasmijao, a onda me pustio.
“Do viđenja”, rekao je. “A jakna mi se stvarno sviđa.”
Dok sam se okretala od njega, učinilo mi se da mu
je u očima bljesnulo nešto što nisam trebala vidjeti. Nisam
bila posve sigurna što bi to tačno moglo biti. Briga,
možda. Na trenutak sam mislila da je panika. Ali vjerojatno
sam, kao i obično, samo pravila slona od buhe.
Osjećala sam njegov pogled na zatiljku kad sam gurala
motor preko nevidljive linije razgraničenja između
vampira i vukodlaka, ususret Jacobu.
“Što ti je sve to?”, dobacio mi je Jacob oprezno, promatrajući
motocikl nesigurnim očima.
“Mislila sam ga vratiti gdje mu je mjesto”, kazala sam
mu. Načas je razmislio o tome što želim reći, a onda mu
se širok osmijeh razlijegao licem.
Znala sam tačan trenutak u kojemu sam se našla na
vukodlačkom teritoriju, jer se Jacob odgurnuo od svog
auta i brzo mi priskočio, prešavši razdaljinu u tri duga
koraka. Preuzeo je motor, uspravio ga na nožici i podigao
me u još jedan čvrsti zagrljaj.
Čula sam kako je zabrundao motor volvoa i pokušala
se nekako iskobeljati.
“Daj dosta, Jake!”, procijedila sam bez daha.
Nasmijao se i spustio me. Okrenula sam se mahnuti,
ali srebrni se auto već gubio iza zavoja na cesti.
“Krasno”, prokomentirala sam, dopustivši da mi se u
glasu čuje tračak jetkosti.
Raširio je oči od hinjene nedužnosti. “Što?”
“Stvarno se pristojno drži oko svega ovoga; ne moraš
baš izazivati sreću.”
Opet se nasmijao, glasnije nego prije – to što sam
rekla bilo mu je očito strahovito smiješno. Pokušala sam
uvidjeti u čemu je šala dok je obilazio golf da mi otvori
vrata.
“Bella”, napokon je rekao – hihoćući i dalje – dok
je zatvarao vrata za mnom, “ne možeš izazivati ono što
nemaš.”