Knjiga na našem forumu

UVOD

Sva nastojanja da se prikrijemo bila su nam uzaludna.
S ledom u srcu gledala sam ga kako se priprema da
me obrani. Njegova intenzivna usredotočenost nije otkrivala
ni tračak sumnje, iako su bili brojčano premoćni.
Znala sam da ne možemo očekivati pomoć – njegova se
obitelj u ovom trenutku borila za goli život nesumnjivo
isto kao i on za nas dvoje.
Hoću li ikada saznati ishod te druge borbe? Otkriti
ko su bili pobjednici, a ko gubitnici? Hoću li poživjeti
dovoljno dugo da to doznam?
Izgledi za to nisu mi djelovali naročito.
Crne oči, mahnite od žestoke žudnje za mojom smrću,
iščekivale su trenutak kada će mome zaštitniku popustiti
pozornost. Trenutak u kojem ću jamačno umrijeti.
Negdje daleko, vrlo daleko u hladnoj šumi, začulo se
vučije zavijanje.

Bree je kimnula glavom, u vidnom olakšanju što je
razgovor pošao bezbolnim smjerom. Oprezno se pridigla
u sjedeći položaj. “Ne znam što se dogodilo. Razdvojili
smo se, ali ostali se nisu više vratili. A Riley nas
je napustio i nije nam došao pomoći kao što je obećao.
A onda je sve postalo strašno nejasno, i sve su nas raskomadali.”
Opet je zadrhtala. “Prepala sam se. Htjela sam
pobjeći. Onaj tamo” – pogledala je u Carlislea – “rekao
je da mi neće ništa ako odustanem od borbe.”
“A, čuj, taj dar ti nije mogao ponuditi, mala moja”,
šapnula joj je Jane neobično blagim tonom. “Prekršena
pravila zahtijevaju doličnu posljedicu.”
Bree ju je samo gledala, ništa ne shvaćajući.
Jane je pogledala Carlislea. “Sigurni ste da ste ih sve
sredili? I drugu polovicu koja se odvojila?”
Carlisleovo lice bilo je vrlo glatko kad je kimnuo glavom.
“I mi smo se razdvojili.”
Jane se suzdržano osmjehnula. “Ne mogu poreći da
ste me zadivili.” Krupne sjenke iza nje potvrdno su promrmljale.
“Nikad nisam vidjela da jedan koven netaknut
izlazi iz napada ovakvih razmjera. Znate li što je stajalo
iza toga? Ponašanje mi se čini ekstremnim, imajući u
vidu način vašeg ovdašnjeg življenja. I zašto je djevojka
bila ključna?” Nehotice je na trenutak pogledala u mene.
Stresla sam se.
“Victoria je bila kivna na Bellu”, kazao joj je Edward
suzdržano.
Jane se nasmijala – zvuk je bio zlatan, klokotav smijeh sretna
djeteta. “Čini se da ova potiče naš soj na neobično snažne
reakcije”, primijetila je, blaženo se smiješeći ravno prema meni.
Edward se ukrutio. Pogledala sam ga na vrijeme da
vidim kako okreće lice natrag prema Jane.
“Molim te, nemoj to raditi”, kazao joj je napetim glasom.
Jane se opet opušteno nasmijala. “Samo provjeravam.
Bez štetnih posljedica, prema svemu sudeći.”
Zadrhtala sam, duboko zahvalna na tome što moja
čudna mana – koja me zaštitila od Jane prilikom našeg
prethodnog susreta – još djeluje. Edward me čvršće prigrlio
uza se.
“Pa, čini se da nam nije preostalo mnogo posla. Čudno”,
rekla je Jane, a apatija joj se počela polako vraćati
u glas. “Nismo navikli ispadati nepotrebni. Baš šteta što
smo propustili bitku. Čini se da bi nam bilo zabavno da
smo je mogli vidjeti.”
“Da”, brzo joj je odgovorio Edward, oštrim tonom.
“A bili ste tako blizu. Živa sramota što niste stigli samo
pola sata ranije. U tom biste slučaju možda i mogli obaviti
zadatak zbog kojeg ste došli.”
Jane je čvrstim očima uzvratila na Edwardov žestok
pogled. “Da. Za žaljenje je kako je ispalo, zar ne?”
Edward je kratko kimnuo samome sebi. Sumnje su
mu sada bile potvrđene.
Jane se opet okrenula prema novorođenoj Bree, s
izrazom krajnje dosade. “Felixe?”, otegnuto je rekla.
“Čekaj”, umiješao se Edward.
Jane je podigla obrvu, ali Edward je gledao u Carlislea
kad je užurbano progovorio. “Mogli bismo mladoj
objasniti pravila. Čini se da je sklona učenju. Nije znala
što radi.”
“Naravno”, odgovorio je Carlisle. “Svakako bismo
bili voljni preuzeti odgovornost za Bree.”
Na Janinom licu miješali su se posprdnost i nevjerica.
“Za nas nema iznimaka”, rekla je. “Ne pružamo ni
druge prilike. To nam kvari reputaciju. A kad smo već
kod toga...” Odjednom je ponovno pogledala u mene, a
u obrazima anđelčića pojavile su joj se jamice. “Caiusa
će silno zanimati vijest da si još uvijek ljudska, Bella.
Možda ti odluči doći u posjet.”
“Datum je određen”, rekla joj je Alice, oglasivši se
prvi put. “Možda mi vama dođemo u posjet za nekoliko
mjeseci.”
Janin je osmijeh izblijedio, pa je nezainteresirano slegnula
ramenima, ni ne pogledavši Alice. Obratila se Carlisleu.
“Drago mi je što smo se vidjeli, Carlisle – mislila
sam da Aro pretjeruje. Pa, do našeg ponovnog susreta...”
Carlisle je kimnuo s bolnim izrazom lica.
“Riješi to, Felixe”, rekla je Jane glasom prepunim dosade,
kimnuvši prema Bree. “Ide mi se kući.”
“Ne gledaj”, šapnuo mi je Edward na uho.
Drage volje sam ga poslušala. Već sam vidjela više
nego dovoljno za jedan dan – više nego dovoljno za
jedan cijeli život. Čvrsto sam zažmirila i zarila lice u
Edwardova prsa.
Ali svejedno sam čula.
Začulo se duboko, potmulo režanje, a onda i visok,
prodoran jauk koji sam užasno jasno prepoznala. Taj je
zvuk brzo umuknuo, a zatim se čulo samo odurno drobljenje
i lomljenje.
Edwardova ruka zabrinuto me trljala po ramenima.
“Idemo”, rekla je Jane, a ja sam pogledala prema njoj
na vrijeme da opazim leđa visokih sivih ogrtača kako
odmiču prema uskovitlanom dimu. Miris tamjana opet
se snažno osjećao – svjež.
Sivi ogrtači izgubili su se u gustoj magli.

26. ETIKA

Stolić u Alicinoj kupaonici prekrivalo je tisuću različitih
proizvoda, svih navodno korisnih za ljepotu vanjštine.
Kako je svima u ovoj kući vanjština u isti mah bila
i savršena i nepropusna, mogla sam samo pretpostaviti
da je većinu tih stvari kupila meni. Tupo sam čitala etikete,
zgrožena uzaludnim izdatkom.
Dobro sam pazila da ni trenutka ne pogledam u dugo
zrcalo.
Alice mi je češljala kosu polaganim, ritmičkim kretnjama.
“Bilo bi dovoljno, Alice”, rekla sam suho. “Daj da se
više vratim u La Push.”
Koliko sam već sati čekala da Charlie napokon ode iz
Billyjeve kuće, pa da mogu do Jacoba? Svaka sekunda u
kojoj nisam znala diše li Jacob i dalje ili ne činila mi se
dugom poput deset života. A onda, kad sam napokon
smjela otići da se sama uvjerim da je Jacob živ, vrijeme
je tako brzo prošlo. Imala sam dojam da sam jedva
došla do daha prije nego što je Alice nazvala Edwarda
sa zahtjevom da odigram do kraja tu besmislenu igricu
spavanja kod nje. Sada mi se činila tako beznačajna...
“Jacob je još u nesvijesti”, odgovorila mi je Alice.
“Carlisle ili Edward nazvat će kad se probudi. A ionako
bi trebala otići do Charlieja. Bio je u Billyjevoj kući,
vidio je da su se Carlisle i Edward vratili s izleta, pa će
sigurno biti sumnjičav kad se vratiš kući.”
Već sam znala sav svoj tekst i imala sve dokaze. “Baš
me briga. Želim biti uz Jacoba kad se probudi.”
“Moraš sada misliti na Charlieja. Proživjela si težak
dan – oprosti, znam da to nije ni izbliza dovoljan opis
– ali to ne znači da smiješ zapostavljati odgovornosti.”
Zvučala je ozbiljno, gotovo prijekorno. “Sada je važnije
nego ikad da Charlie ništa ne dozna, zbog vlastite sigurnosti.
Prvo odigraj svoju ulogu, Bella, a zatim učini što
god sama želiš. Ako si Cullen, neophodno ti je da budeš
pedantno odgovorna.”
Naravno da je bila u pravu. A da nije bilo upravo tog
razloga – razloga snažnijeg od sveg mog straha i boli i
grižnje savjesti – Carlisle me nikad ne bi mogao nagovoriti
da ostavim Jacoba, nesvjesnog ili ne.
“Idi kući”, naredila mi je Alice. “Razgovaraj s Charliejem.
Učvrsti alibi. Za njegovo dobro.”
Ustala sam, a krv mi se slila u stopala. Osjetila sam
stotine trnaca. Predugo sam samo mirno sjedila.
“Preslatka si u toj haljini”, pohvalila me Alice.
“A? O. Eh – zbilja, hvala na odjeći”, promrmljala sam
iz pristojnosti, prije nego iz stvarne zahvalnosti.
“Trebaju ti dokazi”, kazala je Alice, gledajući me nedužnim,
otvorenim očima. “Kakav je to izlet u kupovinu
iz kojeg se ne vratiš u novom izdanju? Stvarno ti
krasno stoji, ako smijem sama to reći.”
Zatreptala se, ne uspijevajući se sjetiti u što me to
obukla. I nehotice, misli bi mi se svakih nekoliko sekundi
raštrkale poput kukaca što bježe od svjetla...
“Jacobu je dobro, Bella”, rekla je Alice, lako razabirući
što me to obuzelo. “Nema žurbe. Kad bi shvatila
koliko mu je jaču dozu morfija Carlisle morao dati – kad
tako brzo izgara u njegovoj temperaturi – znala bi da još
dosta dugo neće biti pri svijesti.”
Barem nije trpio bolove. Zasad.
“Imaš još neko pitanje prije odlaska?”, suosjećajno
me upitala Alice. “Sigurno si u popriličnom šoku.”
Znala sam što bi ona voljela čuti. Ali mene je zanimalo
nešto drugo.
“Hoću li i ja biti takva?”, upitala sam je prigušenim
tonom. “Kao ona mlada Bree na čistini?”
Štošta sam imala na umu, ali nju nikako nisam mogla
istjerati iz glave, novorođenu čiji je drugi život sada –
naglo – okončao. Još sam joj pod kapcima vidjela lice,
izobličeno od želje za mojom krvlju.
Alice me pomilovala po ruci. “Svako bude drugačiji.
Ali otprilike takva, da.”
Posve sam se umirila, pokušavajući to zamisliti.
“Prođe to”, obećala mi je.
“Nakon koliko?”
Slegnula je ramenima. “Nekoliko godina, možda i
brže. Možda tebi bude drugačije. Nisam još vidjela kako
to proživljava neko ko je unaprijed to odabrao. Bit će
zanimljivo vidjeti kako će tebe pogoditi.”
“Zanimljivo”, ponovila sam.

“Čuvat ćemo te od nevolja.”
“Znam da hoćete. Imam povjerenja u vas.” Glas mi je
bio monoton, mrtav.
Alice je naborala čelo. “Ako se brineš za Carlislea i
Edwarda, sigurna sam da će s njima sve biti u redu. Vjerujem
da nam Sam polako počinje vjerovati... dobro,
barem Carlisleu. Što je dobro, da znaš. Mislim da je situacija
postala pomalo napeta kad je Carlisle morao iznova
prelomiti lomove – ”
“Molim te, Alice.”
“Oprosti.”
Duboko sam udahnula da se umirim. Jacob je počeo
prebrzo zarastati, a neke su mu kosti bile pogrešno
namještene. Nije bio pri sebi za vrijeme postupka, ali
svejedno mi je bilo teško pomisliti na to.
“Alice, smijem te nešto pitati? O budućnosti?”
Odjednom je postala oprezna. “Znaš da ne vidim
sve.”
“Ne mislim baš na to. Ali koji put vidiš moju budućnost.
Što misliš, zašto je to moguće, kad ništa drugo ne
djeluje na mene? Ni Janina sposobnost, ni Edwardova,
ni Arova...” Rečenica mi je jenjala zajedno s razinom zainteresiranosti.
Znatiželja mi je tu već bila letimična, u
teškoj sjeni neodgodivijih emocija.
Alice je, međutim, smatrala to pitanje vrlo zanimljivim.
“Ne zaboravi na Jaspera, Bella – njegov dar djeluje
na tvoje tijelo kao i na sva ostala. U tome je razlika,
shvaćaš? Jasperove sposobnosti djeluju tjelesno. On ti
doista smiri, ili pak uzbudi organizam. To nije obmana.
A ja imam vizije ishoda, ali ne i povoda i razmišljanja na
kojima se temelje odluke koje do njih dovode. Ni to nije
obmana, jer je izvan uma; to je stvarnost, ili barem jedna
moguća stvarnost. Ali Jane i Edward i Aro i Demetri –
oni djeluju unutar uma. Jane samo stvara iluziju boli.
Ne nanosi stvarnu tjelesnu bol, samo stvara pomisao da
je osjećaš. Shvaćaš, Bella? Ti si sigurna u svome umu. U
njega ne može niko prodrijeti. Nije ni čudo da su Ara
toliko zanimale tvoje buduće sposobnosti.”
Promatrala mi je lice da vidi slijedim li njezinu argumentaciju.
Istini za volju, to što je govorila polako mi
se miješalo u glavi; slogovi i glasovi gubili su značenje.
Nisam se mogla usredotočiti na njih. Ipak, kimala sam
glavom. Nastojala sam izgledati kao da kužim.
Nisam je prevarila. Pomilovala me po obrazu i šapnula
mi: “Bit će s njim sve u redu, Bella. Ne treba mi vizija
da bih to znala. Jesi li spremna za pokret?”
“Samo još nešto. Može još jedno pitanje o budućnosti?
Ništa konkretno, samo onako općenito.”
“Potrudit ću se”, rekla je, opet sumnjičava.
“Vidiš li i dalje da ću postati vampirica?”
“O, to je lako. Nego što da vidim.”
Polako sam kimnula.
Pažljivo me pogledala nedokučivim očima. “Zar ne
znaš vlastiti um, Bella?”
“Znam. Samo pitam, da budem sigurna.”
“Ja sam sigurna samo onoliko koliko si ti, Bella. To
dobro znaš. Kad bi se ti predomislila, moje bi se viđenje
promijenilo... ili nestalo, u tvom slučaju.”
Uzdahnula sam. “Makar se to neće dogoditi.”
Uzela me u zagrljaj. “Žao mi je. Ne mogu te istinski
shvatiti. Prva mi je uspomena viđenje Jasperova lica u mojoj
budućnosti; oduvijek sam znala da me život vodi prema
njemu. Ali mogu suosjećati s tobom. Jako mi je žao što se
moraš odlučiti za samo jednu od dvije dobre mogućnosti"
Izvukla sam se iz zagrljaja. “Nemoj me žaliti.” Ima
ljudi koji zaslužuju suosjećanje. Nisam spadala u tu
kategoriju. A nisam ni imala mogućnost odlučivanja –
sada sam se još samo trebala pobrinuti za slamanje jednog
dobrog srca. “Idem riješiti stvari s Charliejem.”
Odvezla sam se kamionetom kući, gdje me Charlie
čekao onoliko sumnjičavo koliko je Alice i slutila.
“Hej, Bella. Kako je bilo u kupovini?”, pozdravio me
kad sam ušla u kuhinju. Gledao me u oči, prekriženih ruku.
“Oteglo se”, rekla sam tupo. “Upravo smo se vratile.”
Charlie je procijenio moje raspoloženje. “Znači,
onda si već čula za Jakea?”
“Da. Ostatak Cullenovih stigao je prije nas. Esme
nam je kazala gdje su Carlisle i Edward.”
“Jesi li dobro?”
“Brinem se za Jakea. Čim spremim večeru, odlazim
u La Push.”
“Rekao sam ti da su ti motocikli opasni. Nadam se da
ćeš sada shvatiti da to nisam rekao tek tako.”
Kimnula sam glavom i počela vaditi namirnice iz
hladnjaka. Charlie se smjestio za stol. Bio je nekako razgovorljiviji
nego obično.
“Ne brini ti previše za Jakea. Svako ko može tako
sočno psovati sigurno će se oporaviti.”
“Jake je bio budan kad si ga vidio?”, upitala sam ga,
naglo se okrenuvši prema njemu.
“O, da, bio je budan. Da si ga samo čula – zapravo,
bolje da nisi. Mislim da ga niko u La Pushu nije mogao
ne čuti. Ne znam odakle mu takav rječnik, ali nadam se
da se ne služi njime kad je s tobom.”
“Danas je imao prilično dobar izgovor. Kako je izgledao?”

“Ne baš dobro. Prijatelji su ga unijeli u kuću. Sva sreća
da su dečki krupni, jer momak je pozamašan. Carlisle
je rekao da je slomio desnu nogu i desnu ruku. Zdrobio
je praktički cijelu desnu stranu tijela kad je razbio prokleti
motor.” Charlie je odmahnuo glavom. “Ako opet
čujem da si se vozila, Bella – ”
“Oko toga ne moraš brinuti, tata. Nećeš to više čuti.
Stvarno misliš da je Jake okej?”
“Naravno, Bella, bez brige. Bio je dovoljno priseban
da mi se naruga.”
“Naruga?”, zgranuto sam ponovila.
“Aha – dok je vrijeđao nečiju majku i nepotrebno
spominjao ime Gospodnje, uspio je reći: ‘Kladim se
da ti je danas drago što ona voli Cullena a ne mene, a,
Charlie?’”
Okrenula sam se natrag prema hladnjaku da mi ne
vidi lice.
“I što da ja kažem na to? Edward je zreliji od Jacoba
što se tvoje sigurnosti tiče, toliko mu priznajem.”
“Jacob je itekako zreo”, promrsila sam u njegovu
obranu. “Sigurna sam da nije on bio kriv.”
“Koji čudan dan”, zamišljeno je rekao Charlie nakon
nekog vremena. “Znaš da ne držim naročito do glupih
praznovjerica, ali baš je bilo neobično... Kao da je Billy
znao da će se Jakeu dogoditi nešto loše. Cijelo se jutro
vrpoljio kao piškor u loncu. Mislim da nije čuo ništa što
sam mu rekao.
A onda, što je još čudnije – sjećaš se onih nevolja s
vukovima koje smo imali u februaru i martu?”
Sagnula sam se da izvadim tavu iz ormarića, i ondje
se sakrila na dodatnu sekundu-dvije.
“Aha”, promumljala sam.
“Nadam se da nećemo opet imati takvih problema.
Jutros ti mi tako plovimo u barci, a Billy ne mari ni za
mene ni za ribe, kad se odjednom začuje tuljenje vukova
iz šume. Bilo ih je više, a da znaš kako su glasni bili.
Zvučalo mi je kao da su u samom selu. Što je najčudnije,
Billy je okrenuo barku i zaplovio ravno natrag u luku,
kao da baš njega zovu. Nije me ni čuo kad sam ga pitao
što to radi.
Zavijanje je prestalo prije nego što smo pristali. Ali
Billy se odjednom počeo silno žuriti da ne propusti utakmicu,
premda je počinjala tek za nekoliko sati. Mrmljao
je neke gluposti o tome da počinje ranije... Izravan
prijenos? Kažem ti, Bella, bilo je baš neobično.
Pa, našao je neku utakmicu koju je rekao da želi gledati,
ali onda je uopće nije gledao. Cijelo vrijeme je bio
na telefonu. Zvao je Sue i Emily i djeda tvog prijatelja
Quila. Nisam uspio sasvim shvatiti koji mu je povod
bio – samo je onako sasvim opušteno čavrljao s njima.
Kad ti se odjednom opet začuje tuljenje, pokraj same
kuće. Nikad nisam čuo nešto takvo – ruke su mi se naježile.
Upitao sam Billyja – morao sam vikati, koliko je
glasno bilo – je li on to možda postavio zamke u dvorište.
Činilo mi se da životinja trpi teške bolove.”
Lecnula sam se, ali Charlie se tako uživio u pričanje
da nije primijetio.
“Jasno da sam sasvim zaboravio na sve to sve do sada,
jer u tom trenutku je Jake stigao kući. Jednog trena čulo
se zavijanje tog vuka, a onda ga više nije bilo – Jakeove
psovke zagušile su sve ostale zvukove. Taj dečko stvarno
ima podužu jezičinu, da znaš.”
Charlie je načas zastao, sav zamišljen. “Čudno što u
cijeloj ovoj nevolji ima i dobrih strana. Mislio sam da se
tamo dolje nikad neće riješiti tih svojih glupih predrasuda
protiv Cullenovih. Ali netko je pozvao Carlislea, a Billy
mu je bio silno zahvalan kad se pojavio. Ja sam rekao
da bi Jakea trebalo odvesti u bolnicu, ali Billy je htio da
ostane kod kuće, a Carlisle se složio. Valjda Carlisle zna
što je najbolje. Baš je velikodušno od njega što je pristao
na tako dug niz kućnih posjeta.”
“A...”, zastao je, kao da se nećka nešto reći. Uzdahnuo
je, te nastavio. “A Edward je bio stvarno... dobar.
Činilo mi se da mu je stalo do Jacoba koliko i tebi –
kao da mu to vlastiti brat leži pred njim. Kako ga je
gledao...” Charlie je odmahnuo glavom. “Dobar je to
dečko, Bella. Pokušat ću to imati na umu. Makar ti ništa
neću obećati.” Iscerio mi se.
“Neću ništa ni očekivati”, promrmljala sam.
Charlie je protegnuo noge i prostenjao. “Baš mi je
drago što sam opet kod kuće. Ne bi vjerovala koliko tijesno
može biti u Billyjevoj kućici. Sedam Jakeovih prijatelja
natisnulo se u onaj dnevni sobičak – jedva da sam
mogao disati. Jesi li primijetila koliko su izrasli svi ti
mladi Quileutei?”
“Da, jesam.”
Charlie me pogledao, odjednom usredotočeniji.
“Stvarno, Bella, Carlisle je rekao da će Jake za tili čas
opet biti na nogama. Rekao je da izgleda mnogo gore
nego što zapravo je. Bit će on dobro.”
Samo sam kimnula glavom.
Jacob je izgledao tako... neobično krhko kad sam ga
žurno otišla posjetiti čim je Charlie otišao odande. Posvuda
je nosio udlage – Carlisle je rekao da gips nema
smisla uz brzinu njegova oporavka. Lice mu je bilo blijedo
i ispijeno, premda je tada bio u dubokoj nesvijesti

Lomljivo. I onako golem, izgledao mi je vrlo lomljivo.
Možda mi se to samo tako učinilo, zbog spoznaje da ću
ga uskoro sama morati slomiti.
Da me samo pogodi grom i raskoli napola. Po mogućnosti
bolno. Prvi put u životu odustajanje od moje
ljudskosti djelovalo mi je kao istinsko žrtvovanje. Kao
da bi mi gubitak mogao biti itekako nesnosan.
Stavila sam Charlieju večeru na stol, pokraj lakta, i
krenula prema vratima.
“Čuj, Bella? Možeš samo trenutak pričekati?”
“Nešto sam zaboravila?”, upitala sam ga, gledajući
mu u tanjur.
“Ne, ne. Samo bih te... nešto zamolio.” Charlie se
namrštio i pogledao u pod. “Sjedni – neću dugo.”
Sjela sam preko puta njega, pomalo zbunjena. Pokušala
sam se usredotočiti. “Što ti treba, tata?”
“Evo u čemu je stvar, Bella.” Charlie je porumenio.
“Možda sam samo... praznovjeran nakon što mi je Billy
cijeli dan bio tako čudan. Ali imam tu nekakvu... slutnju.
Kao da ću te... uskoro izgubiti.”
“Ne pričaj koješta, tata”, promrsila sam, puna krivnje.
“Želiš da odem na studij, zar ne?”
“Samo mi jedno obećaj.”
Oklijevala sam, spremna odustati. “Okej...”
“Hoćeš li mi reći prije nego što učiniš bilo što krupno?
Prije nego što, ne znam, pobjegneš s njim?”
“Tata...”, prostenjala sam.
“Ozbiljno ti kažem. Neću ti praviti nikakve probleme.
Samo mi reci bar malo unaprijed. Daj mi priliku da
te zagrlim na rastanku.”
Zgrozila sam se u sebi i podigla ruku. “Baš blesavo.
Ako, ako će te to usrećiti... obećavam
“Hvala ti, Bella”, rekao je. “Volim te, mala.”
“Volim i ja tebe, tata.” Dodirnula sam mu rame, te
ustala od stola. “Ako me trebaš, kod Billyja sam.”
Nisam se osvrnula dok sam istrčavala iz kuće. Ovo je
bilo baš prekrasno, baš što mi u ovom trenutku treba.
Gunđala sam sebi u bradu cijelim putem do La Pusha.
Carlisleov crni mercedes nije stajao pred Billyjevom
kućom. To je bilo i dobro i loše. Očito, htjela sam nasamo
porazgovarati s Jacobom. No svejedno sam željela
pritom nekako držati Edwarda za ruku, kao prije, dok
je Jacob bio u nesvijesti. Nemoguće. Ali Edward mi je
nedostajao – popodnevu uz Alice nije bilo kraja. Iz toga
je, valjda, moj odgovor bio posve jasan. Već sam znala
da bez Edwarda ne mogu živjeti. Ali ta činjenica neće mi
nimalo olakšati bol ovoga što slijedi.
Tiho sam pokucala na ulazna vrata.
“Uđi, Bella”, rekao je Billy. Lako me prepoznao po
urlanju kamioneta.
Sama sam si otvorila.
“Hej, Billy. Je li budan?”, upitala sam ga.
“Probudio se prije nekih pola sata, baš prije nego što
je doktor otišao. Samo uđi. Mislim da te očekuje.”
Lecnula sam se, a onda duboko udahnula. “Hvala.”
Oklijevala sam na vratima Jacobove sobe, ne znajući
bih li pokucala. Odlučila sam prvo proviriti – kao teška
kukavica – u nadi da je možda opet zaspao. Osjećala sam
da bi mi dobro došla još koja minuta.
Odškrinula sam vrata i oprezno provirila kroz njih.
Jacob me čekao, smirena i glatka lica. Više nije bilo
izmučeno i ispijeno, ali zato je sada nosilo pažljivo složen
izraz suzdržanosti. Nije bilo živosti u njegovim tamnim
očima.
Bilo mi je teško pogledati ga u lice, sad kad sam znala
da ga volim. Razlika je bila veća nego što sam mislila.
Upitala sam se je li njemu oduvijek bilo ovoliko teško,
cijelo ovo vrijeme.
Na svu sreću, neko ga je prekrio jorganom. Laknulo
mi je što mu ne moram vidjeti razmjere ozljeda.
Ušla sam i tiho zatvorila vrata za sobom.
“Bok, Jake”, šapnula sam.
Isprva mi nije odgovorio. Samo me neko vrijeme gledao
u lice. Zatim je, s izvjesnim naporom, složio pomalo
podrugljiv osmijeh.
“Ma da, baš sam si i mislio da će biti ovako nekako.”
Uzdahnuo je. “Danas je definitivno sve pošlo krivo. Prvo
izaberem pogrešno mjesto, propustim najbolju borbu, a
Seth požanje svu slavu. Zatim Leah mora debilno pokušati
dokazati da je frajerica ravna svima nama, a ja
je moram ići debilno spašavati. I sad još ovo.” Mahnuo
je lijevom rukom prema meni, dok sam još suzdržano
stajala na vratima.
“Kako se osjećaš?”, promumljala sam. Koje glupo pitanje.
“Malo omamljeno. Doktor Zubo nije baš siguran koliko
mi sedativa treba, pa se odlučio za metodu pokušaja
i pogreške. Mislim da je pretjerao.”
“Ali ne osjećaš bolove.”
“Ne. U svakom slučaju, ne osjećam ozljede”, rekao je
i opet se podrugljivo osmjehnuo.
Ugrizla sam se za usnu. Neću ovo preživjeti. Zašto
me niko nikad ne pokuša ubiti kad želim umrijeti?
Opori podsmijeh nestao mu je s lica i toplije me pogledao.
Čelo mu se naboralo, kao od brige.
“A ti?”, upitao me, zvučeći istinski zabrinuto. “Jesi
okej?”

“Ja?” Blenula sam u njega. Možda se stvarno predozirao.
“Zašto?”
“Pa, hoću reći, bio sam prilično siguran da te neće
baš povrijediti, ali nisam bio siguran koliko će te kazniti.
Malo šizim od brige za tebe otkako sam se probudio.
Nisam znao hoćeš li me smjeti posjetiti i sve to. Strašno
me tištala neizvjesnost. Kako je prošlo? Je li bio zao prema
tebi? Žao mi je ako je bilo loše. Nisam htio da moraš
sve to sama pretrpjeti. Mislio sam da ću biti uz tebe...”
Trebala mi je minuta da ga uopće shvatim. On je samo blebetao
dalje, s vidno sve jačom nelagodom, dok nisam pokopčala
što mi želi reći. Zatim sam ga brže-bolje pokušala smiriti.
“Ne, ne, Jake! Dobro je meni. I predobro, da ti pravo
kažem. Jasno da nije bio zao. Da je bar bio!”
Razrogačio je oči, od užasa, učinilo mi se. “Što?”
“Nije se čak naljutio na mene – nije se čak naljutio ni
na tebe! Tako je nesebičan da mi je samo još gore. Da se
bar, ne znam, derao na mene. Nije da ne zaslužujem...
pa, mnogo gore od deranja. Ali njega to ne zanima.
Samo želi da budem sretna.”
“Nije se naljutio?”, upitao me Jacob u nevjerici.
“Ne. Bio je... nevjerojatno susretljiv.”
“Što je bilo, Jake? Boli te?” Ruke su mi beskorisno
titrale dok sam pogledom tražila njegov lijek.
“Ne”, zgađeno je progunđao. “Ne mogu vjerovati!
Nije ti dao ultimatum, ni ništa takvo?”
“Ni blizu – što je s tobom?”
Namrgodio se i odmahnuo glavom. “Recimo da sam
računao na njegovu reakciju. Ma neka sve ide dovraga.
Bolji je nego što sam mislio.”
Način na koji je to rekao, premda ljući, podsjetio me
na Edwardovu pohvalu Jacobovom manjku etike jutros
u šatoru. A to je značilo da se Jake još nada, još bori.
Zgrčila sam se kad me to duboko ubolo.
“Ne igra on nikakvu igru, Jake”, tiho sam rekla.
“Nego što da igra. Igra je jednako zagriženo kao i ja,
samo što on zna što radi, a ja ne. Ne krivi me zato što je
on bolji manipulator od mene – nisam toliko na ovom
svijetu da bih znao sve njegove finte.”
“On ne manipulira mnome!”
“Da, manipulira! Kada ćeš se probuditi i shvatiti da
nije tako savršen kao što ti to misliš?”
“On bar nije zaprijetio da će se ubiti ne bih li ga poljubila”,
poklopila sam ga. Čim sam to rekla, oblilo me
kajanje. “Čekaj. Pravi se da mi to nije izletjelo. Zaklela
sam se sebi da to neću ni riječju spomenuti.”
Duboko je udahnuo. Kad je progovorio, bio je mirniji.
“Zašto da ne?”
“Zato što nisam došla ovamo da te krivim za bilo
što.”
“Samo, to je istina”, rekao je ravnim tonom. “To sam
doista učinio.”
“Ne zanima me, Jake. Ne ljutim se.”
Nasmiješio se. “Ne zanima ni mene. Znao sam da
ćeš mi oprostiti, i drago mi je zbog toga. Učinio bih to
i opet. Barem toliko imam. Barem sam te natjerao da
shvatiš da me ipak voliš. To nešto vrijedi.”
“Vrijedi li? Zar je zaista bolje nego da i dalje to ne
znam?”
“Zar stvarno misliš da ne bi trebala znati što osjećaš
– barem zato da se ne iznenadiš jednoga dana kad bude
prekasno, kad već budeš bila udana vampirica?”
Odmahnula sam glavom. “Ne – ne mislim bolje za
mene. Nego bolje za tebe. Je li tebi bolje ili lošije jer
znam da te volim? Kad ionako nema razlike. Zar ti ne bi
bilo bolje, lakše, da mi uopće nije sinulo?”
Shvatio je moje pitanje ozbiljno, kao što je i bilo, pažljivo
razmislivši prije nego što će odgovoriti. “Da, bolje
je da znaš”, napokon je zaključio. “Da to nisi skužila...
Oduvijek se pitam bi li ti u tom slučaju donijela drugačiju
odluku. Sada znam. Učinio sam sve što mogu.”
Nesigurno je udahnuo i sklopio oči.
Ovaj put se nisam oduprla potrebi da ga utješim.
Nisam ni mogla. Prešla sam sobicu i kleknula mu uz
uzglavlje, bojeći se sjesti na krevet da ga drmanje ne zaboli.
Prislonila sam čelo na njegov obraz.
Jacob je uzdahnuo i stavio ruku na moju kosu, zadržavši
me tako.
“Strašno mi je žao, Jake.”
“Oduvijek sam znao da nemam naročitih izgleda.
Nisi ti kriva, Bella.”
“Nisi ni ti”, prostenjala sam. “Molim te.”
Odmaknuo se da me može vidjeti. “Što?”
“Kriva sam. I već mi je tako muka od toga što mi svi
govore da nisam.”
Iscerio se. Ali ne i očima. “Želiš da te bacim na teške
muke?”
“Zapravo... mislim da želim.”
Stisnuo je usne, mjereći koliko sam to ozbiljno rekla.
Osmijeh mu je načas preletio licem, a onda mu se izraz
izobličio u žestoko mrštenje.
“Nisi mi imala pravo onako uzvratiti poljubac.”
Ispljunuo je te riječi na mene. “Ako si znala da ćeš ga
samo tako povući, možda nisi trebala pritom biti tako
uvjerljiva.”
Zgrčila sam se i kimnula glavom. “Strašno mi je žao.”

“Nema nikakve koristi od žaljenja, Bella. Pa što si
mislila?”
“Nisam mislila”, prošaptala sam.
“Trebala si mi reći da odem i crknem. To i želiš.”
“Ne, Jacobe”, zavapila sam, opirući se naletu suza.
“Ne! Nikad.”
“Nije valjda da plačeš?”, upitao me, odjednom uobičajenim
tonom. Nestrpljivo se trgnuo u postelji.
“Ma da”, promrsila sam i slabašno se nasmijala samoj
sebi kroz suze koje su odjednom postale jecaji.
Premjestio se, prebacujući zdravu nogu preko kreveta
kao da namjerava ustati.
“Što ti to radiš?”, prekorila sam ga kroz suze. “Lezi
dolje, debilu jedan, povrijedit ćeš se!” Skočila sam na
noge i objema rukama mu stala tiskati zdravo rame.
Predao se i opet legao s bolnim uzdahom, ali onda
me uhvatio oko struka i povukao na krevet, uza svoju
zdravu stranu. Sklupčala sam se ondje, nastojeći suspregnuti
blesave jecaje uz njegovu vruću kožu.
“Ne mogu vjerovati da plačeš”, promumljao je. “Znaš
da sam ovo sada rekao samo zato što si ti to htjela. Nisam
to ozbiljno mislio.” Nježno mi je trljao ramena.
“Znam.” Duboko sam, nesigurno udahnula, ne bih
li se smirila. Kako je to ispalo da ja plačem, a on tješi?
“Samo, sve je to svejedno tačno. Hvala ti što si to izgovorio
naglas.”
“Dobit ću bodove zato što sam te rasplakao?”
“Jasno, Jake.” Pokušala sam se osmjehnuti. “Koliko
god bodova hoćeš.”
“Ne brini, Bella, srce. Sve će se nekako srediti.”
“Ne vidim kako”, promrsila sam.
Potapšao me po tjemenu. “Odustat ću i bit ću dobar.”

“Opet neka igra?”, upitala sam ga i pomaknula bradu
uvis, da mu vidim lice.
“Možda.” Nasmijao se s izvjesnim naporom, a onda
načas zgrčio. “Ali pokušat ću.”
Namrštila sam se.
“Što si takav pesimist”, potužio se. “Pa valjda nisam
sasvim nesposoban.”
“Kako to misliš, bit ćeš dobar?”
“Bit ću ti prijatelj, Bella”, tiho je rekao. “Neću tražiti
više od toga.”
“Mislim da je prekasno za to, Jake. Kako da budemo
prijatelji, kad se ovako volimo?”
Čvrsto se zagledao u strop, kao da čita nešto što tamo
piše. “Možda... to bude moralo biti prijateljstvo na daljinu.”
Čvrsto sam stisnula zube, opirući se jecajima koji su
me opet pokušali spopasti. Bilo mi je drago što me ne
gleda u lice; trebala sam biti snažna, a nisam pojma imala
kako...
“Znaš onu priču iz Biblije?”, odjednom me upitao
Jacob, i dalje iščitavajući prazni strop. “Onu o kralju i
dvije žene koje se nadmeću oko bebe?”
“Jasno. O kralju Salomonu.”
“Tako je. O kralju Salomonu”, ponovio je. “Koji im
je rekao da presijeku dijete napola... ali to je bila samo
kušnja. Jer je htio vidjeti koja će odustati od svojeg prava,
da zaštiti bebu.”
“Da, sjećam se.”
Opet me pogledao u lice. “Ja te više ne želim presijecati
napola, Bella.”
Shvatila sam što mi želi reći. Govorio mi je da me
on najviše voli, da odustajanjem to i dokazuje. Htjela
sam stati u Edwardovu obranu, kazati Jacobu kako bi
Edward jednako tako postupio kad bih to htjela, kad bih
mu to dopustila. Ja sam bila ta koja se tu ne želi odreći
svojeg prava. Ali nije imalo smisla započinjati raspravu
koja bi ga samo još više povrijedila.
Sklopila sam oči, sileći se da obuzdam bol. Nisam mu
to mogla nametnuti.
Šutjeli smo. Činilo mi se da čeka da prva nešto kažem;
nastojala sam smisliti nešto što bih rekla.
“Da ti kažem što mi najteže pada?”, upitao me, oklijevajući,
kad sam nastavila šutjeti. “Ako smijem? Bit ću
dobar, stvarno.”
“Hoće li ti od toga biti lakše?”, šapnula sam.
“Možda. Ne može mi biti teže.”
“Što ti, onda, najteže pada?”
“Najteže mi pada ono što bi inače bilo.”
“Što bi inače moglo biti.” Uzdahnula sam.
“Ne.” Jacob je odmahnuo glavom. “Ja sam tačno ono što
ti treba, Bella. Išlo bi samo od sebe – ugodno, lako kao disanje.
Bio sam prirodni put kojim bi tvoj život pošao...” Načas
se zagledao u prazno, a ja sam pričekala. “Da je svijet onakav
kakav bi trebao biti, da nema nemani, da nema magije...”
Vidjela sam isto što i on, i znala da je u pravu. Da je
svijet suvisao, kakav bi trebao biti, Jacob i ja bili bismo
zajedno. I bili bismo sretni. U tom svijetu, on bi mi bio
duhovni par – a bio bi mi i u ovome, da njegovo pravo
nije zasjenilo nešto jače, nešto tako jako da ne može postojati
u racionalnom svijetu.
Postoji li nešto takvo i za Jacoba? Nešto što bi nadjačalo
duhovni par? Morala sam vjerovati da postoji.
Dvije budućnosti, dva duhovna para... previše za bilo
koga. I tako nepošteno što neću biti jedina koja će to
platiti. Jacobova bol bila mi je previsoka cijena. Zgrčila
sam se na tu pomisao i upitala bih li se ipak pokolebala,
da nisam već jedanput izgubila Edwarda. Da nisam znala
kako mi je bez njega. Nisam bila sigurna. Ta spoznaja
bila je tako duboko u meni da nisam mogla zamisliti
kako bih se osjećala bez nje.
“On je tebi kao droga, Bella.” Govorio je i dalje nježno,
nimalo kritično. “Sada vidim da ne možeš bez njega.
Prekasno je. Ali ja bih bio zdraviji za tebe. Ne bih ti bio
droga; nego zrak, ili sunce.”
Kut usana izvio mi se u čeznutljiv poluosmijeh. “Nekada
sam te tako doživljavala, znaš. Kao sunce. Moje
osobno sunce. Lijepo si izlazio na kraj s mojim oblacima.”
Uzdahnuo je. “S oblacima i mogu izaći na kraj. Ali
ne mogu se oduprijeti pomrčini.”
Dotaknula sam mu lice, položila dlan na njegov
obraz. Izdahnuo je na moj dodir i sklopio oči. Posve smo
se umirili. Neko vrijeme sam samo čula otkucaje njegova
srca, polagane i ravnomjerne.
“Reci mi što tebi najteže pada”, prošaptao je.
“Možda to ne bi bilo baš pametno.”
“Molim te.”
“Mislim da će ti biti bolno.”
“Molim te.”
Kako da mu bilo što uskratim nakon svega ovoga?
“Najteže mi pada...” Oklijevala sam, a onda pustila
da riječi pokuljaju iz mene u bujici istine. “Najteže mi
pada to što sam vidjela sve skupa – naš cijeli život. I
strašno bih ga htjela, Jake, sve bih to htjela. Htjela bih
ostati tu gdje sam sada i nikada ne otići. Htjela bih te
voljeti i usrećiti. A ne mogu, i to me ubija

To je kao sa Samom i Emily, Jake – nikad nisam imala izbora. Uvijek
sam znala da se ništa neće promijeniti. Možda sam ti se
zbog toga tako snažno odupirala.”
Činilo mi se da se sav usredotočio na ravnomjerno
disanje.
“Znala sam da ti to nisam smjela reći.”
Polako je odmahnuo glavom. “Ne. Drago mi je što
jesi. Hvala ti.” Poljubio me u tjeme, te uzdahnuo. “Bit
ću ti sada dobar.”
Pogledala sam ga i vidjela da se smiješi.
“Onda, misliš se udati, a?”
“Ne moramo o tome.”
“Volio bih čuti malo više o tome. Ne znam kada ću
opet razgovarati s tobom.”
Morala sam pričekati minutu da uopće mogu progovoriti.
Kad sam bila prilično sigurna da mi glas neće
prepuknuti, odgovorila sam mu.
“Nisam baš ja bila za to... ali, da. Njemu to puno
znači. Pa sam mislila, zašto da ne?”
Jake je kimnuo glavom. “To je istina. To nije tako
velika stvar – u usporedbi.”
Glas mu je bio vrlo miran, vrlo praktičan. Pogledala
sam ga, pitajući se kako mu uspijeva, i time sam sve
pokvarila. Načas me pogledao u oči, te naglo odmaknuo
glavu. Nisam ništa više rekla sve dok nije uspio opet
obuzdati disanje.
“Da. U usporedbi”, složila sam se.
“Koliko ti je još preostalo?”
“Ovisi o tome koliko Alice treba vremena da organizira
vjenčanje.” Suzdržala sam se da ne prostenjem kad
sam se sjetila što će sve Alice prirediti.
“Prije ili poslije?”, tiho me upitao.
Znala sam na što misli. “Poslije.”
Kimnuo je glavom. Laknulo mu je od toga. Upitao se
koliko je neprospavanih noći proveo zbog razmišljanja o
mojoj maturi.
“Bojiš se?”, prošaptao je.
“Da”, uzvratila sam mu šapatom.
“Čega se bojiš?” Sad sam mu još jedva čula glas. Zagledao
se u moje ruke.
“Koječega.” Nastojala sam zvučati opuštenije, ali ostala
sam iskrena. “Nikad nisam bila neki mazohist, pa me bol ne
raduje. I voljela bih da ga nekako poštedim – ne bih htjela da
pati zajedno sa mnom, ali mislim da se to ne da izbjeći. Trebat
će izaći na kraj i s Charliejem, i s Renée... A nakon toga,
nadam se da ću se brzo uspjeti obuzdati. Možda se izrodim u
toliku prijetnju da će me čopor morati ukloniti.”
Pogledao me s negodovanjem. “Osujetio bih svakog
svog brata koji bi to pokušao.”
“Hvala.”
Blijedo se osmjehnuo. Zatim se namrštio. “Ali zar to
ne bi trebalo biti opasnije? Sve priče kazuju da je preteško...
da se gubi samokontrola... da ljudi stradaju...”
Progutao je knedlu.
“Ne, ne bojim se toga. Jacobe, budalice – zar ti nisu
objasnili da ne vjeruješ u priče o vampirima?”
Očito mu se nije svidio moj pokušaj da ispadnem
duhovita.
“Pa, uglavnom, ima mnogo razloga za brigu. Ali, na
koncu konca, isplatit će mi se.”
Nevoljko je kimnuo glavom, a ja sam znala da se nipošto
ne slaže sa mnom.
Protegnula sam vrat da mu šapnem na uho, položivši
obraz na njegovu toplu kožu. “Znaš da te volim.”

“Znam”, dahnuo je i nagonski me čvršće uhvatio oko
struka. “Znaš koliko bih volio da je to dovoljno.”
“Da.”
“Uvijek ću te čekati u prikrajku, Bella”, obećao mi je,
opuštajući i ton i stisak ruke. Odmaknula sam se s tupim,
rastegnutim osjećajem gubitka, osjećajući kidanje
dok sam se odvajala od dijela sebe što je ostao na krevetu,
kraj njega. “Uvijek ćeš imati tu rezervnu mogućnost,
ako je budeš željela.”
Osmjehnula sam se s naporom. “Sve dok mi srce ne
prestane kucati.”
Uzvratio mi je osmijehom. “Znaš, mislim da bih te
čak i tada možda prihvatio – možda. Mislim da će to
ovisiti o tome koliko mi smrdiš.”
“Da ti opet dođem u posjet? Ili bi ti bilo draže da ne
dođem?”
“Razmislit ću i javiti ti”, rekao je. “Možda će mi trebati
društvo da ne siđem s uma. Veleučeni doktor Vampirko
kaže da se ne smijem fazirati dok mi on to ne dopusti
– inače bi mi kosti mogle krivo srasti.” Jacob je
složio facu.
“Budi dobar i slušaj Carlislea. Tako ćeš brže ozdraviti.”
“Jasno, jasno.”
“Pitam se što će se dogoditi”, rekla sam. “Kada ti prava
cura zapadne za oko.”
“Bolje se ne nadaj, Bella.” Jacob se naglo skiselio.
“Premda sam siguran da bi tebi tada laknulo.”
“Možda bi, možda ne bi. Vjerojatno bih mislila da te
nije vrijedna. Pitam se koliko ću biti ljubomorna.”
“To bi već moglo biti zabavno”, priznao je.
“Javi mi ako želiš da se vratim, pa ću ti doći”, obećala
sam mu.
Uzdahnuo je i okrenuo obraz prema meni.
Prignula sam se i nježno ga poljubila u lice. “Volim
te, Jacobe.”
Lagano se nasmijao. “Volim te više.”
Gledao je kako izlazim iz njegove sobe s nedokučivim
izrazom u tim crnim očima.

27. POTREBE

Nisam daleko dospjela prije nego što više nikako nisam
mogla voziti dalje.
Kad više ništa nisam vidjela, pustila sam da mi kotači sami
pronađu neravni rub ceste i polako stanu. Svalila sam se na sjedalo
i pustila da me ona slabost kojoj sam se opirala u Jacobovoj
sobi smoždi. Bila je gora nego što sam mislila – iznenadila
me svojom silinom. Da, dobro je što sam je sakrila od Jacoba.
Niko nikada ne bi trebao biti primoran gledati nešto ovakvo.
Ali nisam dugo bila sama – tek toliko da Alice stigne
opaziti da sam ovdje, te još nekoliko minuta koliko je
njemu trebalo da stigne. Vrata su zacviljela i otvorila se,
a onda me uhvatio u zagrljaj.
Isprva mi je bilo još gore. Jer jedan manji dio mene
– manji, ali stalno sve glasniji i ljući, sve prodorniji –
žudio je za tuđim zagrljajem. I tako je sada svježa grižnja
savjesti davala dodatnu aromu mojoj boli.
Ništa nije rekao, samo me pustio da plačem sve dok
nisam počela jecati Charliejevo ime.
“Stvarno si spremna da se vratiš kući?”, sumnjičavo
me upitao.
Nakon nekoliko pokušaja, uspjela sam mu dati do
znanja da mi u dogledno vrijeme neće biti bolje. Morala
sam proći pokraj Charlieja prije nego što postane tako
kasno da odluči nazvati Billyja.
I tako me odvezao kući, bar jedanput ne prilazeći
ni blizu prisilnom ograničenju brzine mog kamioneta i
cijelo me vrijeme čvrsto grleći jednom rukom. Cijelim
sam se putem nastojala obuzdati. Isprva mi se činilo da
mi je pokušaj osuđen na neuspjeh, ali nisam odustala.
Samo nekoliko sekundi, govorila sam sama sebi. Samo
toliko da stignem izreći pokoji izgovor, ili pokoju laž,
a onda mogu opet puknuti. Pa valjda bar toliko mogu.
Grozničavo sam pokušavala naći neku zaostalu zalihu
snage u glavi.
Bilo je taman dovoljno vremena da stišam jecaje – da
ih suspregnem, ali ne da ih i prekinem. Suze mi se nisu
usporile. Nikako nisam uspijevala pronaći čak ni način
da im pristupim.
“Pričekaj me gore”, promumljala sam kad smo se
našli pred kućom.
Na minutu me samo još čvršće privio uza se, a onda
je nestao.
Ušavši u kuću, krenula sam ravno prema stubištu.
“Bella?”, pozvao me Charlie s uobičajenog mjesta na
kauču dok sam prolazila.
Okrenula sam se i šutke ga pogledala. Iskolačio je oči
i skočio na noge.
“Što se dogodilo? Je li Jacob... ?”, naglo me upitao.
Silovito sam odmahnula glavom, nastojeći progovoriti.
“Dobro je, dobro je”, rekla sam mu tiho i promuklo.
A Jacob je i bio dobro, u tjelesnom smislu, što je
Charlieja trenutačno jedino i brinulo.
“Ali što se dogodilo?” Uhvatio me za ramena, očiju
još razrogačenih od brige. “Što se tebi dogodilo?”
Očito sam izgledala gore nego što sam mislila.
“Ništa, tata. Ma... samo sam morala razgovarati s Jacobom
o... nekim teškim stvarima. Dobro mi je.”
Zabrinutost se smirila, a na njenom se mjestu našlo
negodovanje.
“Zar je sada stvarno bilo najbolje vrijeme za to?”,
upitao me.
“Vjerojatno nije, tata, ali nije mi bilo druge – jednostavno
je došlo do tačke na kojoj sam morala donijeti
odluku... A kompromis je ponekad nemoguć.”
Polako je odmahnuo glavom. “Kako je on to podnio?”
Nisam mu odgovorila.
Pažljivo me odmjerio, a onda kimnuo glavom. Očito
sam mu time dala dovoljan odgovor.
“Nadam se da mu nisi pokvarila oporavak.”
“Brzo on zarasta”, promumljala sam.
Charlie je uzdahnuo.
Osjećala sam kako se sve teže obuzdavam.
“Bit ću u svojoj sobi”, kazala sam mu i izvukla se iz
njegova stiska.
“Dobro”, složio se Charlie. Vjerojatno je opazio da
mi bujica opet navire. Charlieja ništa nije plašilo više
od suza.
Nekako sam došla do svoje sobe, naslijepo, nesigurno.
Ušavši unutra, povela sam borbu sa svojom narukvicom,
nastojeći je otkopčati drhtavim prstima.

“Ne, Bella”, šapnuo mi je Edward, uhvativši me za
ruke. “Ona je sada dio tebe.”
Nježno me prigrli kad su mi jecaji opet nesputano
potekli.
Činilo mi se da ovaj najdulji dan traje li traje. Upitala
sam se hoće li mu ikada biti kraja.
Ali, premda se noć neumoljivo otegla, nije mi to bila
najgora noć u životu. Bilo mi je utjehe u tome. I nisam
bila sama. I u tome mi je bilo poprilične utjehe.
Charlie me nije obišao zbog svojeg starog straha od
emotivnih izljeva, iako nisam nipošto bila tiha – vjerojatno
se nije naspavao više od mene.
Te sam noći nepodnošljivo jasno vidjela sve što se
dotada zbilo. Sve u čemu sam pogriješila, svaku neugodnost
koju sam stvorila, sve sitne i krupne stvari. Svaku
bol koju sam nanijela Jacobu, svaku ranu koju sam zadala
Edwardu, a sve to uredno poslagano, da ga ne mogu
ni zanemariti ni zanijekati.
I shvatila sam da cijelo vrijeme nisam bila u pravu što
se magneta tiče. Nisam ja to nastojala priljubiti Edwarda
i Jacoba, već dva dijela sebe, Edwardovu Bellu i Jacobovu
Bellu. Ali oni ne mogu postojati zajedno, pa bi bilo
bolje da nikada nisam ni pokušala.
Toliko sam štete stvorila.
U nekom trenutku te noći sjetila sam se onoga što
sam sebi obećala početkom dana – da nikad neću natjerati
Edwarda da me vidi kako ronim i jednu jedinu suzu
za Jacobom Blackom. Ta mi je pomisao donijela napad
histerije koji je Edwarda uplašio i više od plača. Ali i to
se postupno istrošilo i prošlo.
Edward je malo što rekao; samo me grlio na krevetu i
puštao da mu slanim mrljama uništavam košulju.
Tom manjem, slomljenom dijelu mene trebalo je
duže nego što sam očekivala da se posve isplače. Ipak, i
to se dogodilo, i napokon sam od iscrpljenosti zaspala.
Nesvjesno stanje me nije sasvim lišilo boli, samo mi ju
je otupilo i prigušilo, kao sedativ. Učinilo je podnošljivijom.
Ali bol je još postojala; bila sam je svjesna čak i
u snu, a to mi je pomoglo da se prilagodim kao što sam
se morala.
Jutro je sa sobom donijelo, ako ne vedriju perspektivu,
onda bar izvjesno samoobuzdavanje, određeno prihvaćanje.
Nagonski sam znala da će me novi procjep u
srcu zauvijek boljeti. To će naprosto sada biti dio mene.
S vremenom će postati lakše – tako svi uvijek kažu. Ali
bilo me baš briga za to hoće li me vrijeme izliječiti ili ne,
samo neka se Jacob uspije oporaviti. Neka uspije opet
naći sreću.
Probudila sam se posve pribrana. Otvorila sam oči –
napokon suhe – i susrela njegov zabrinut pogled.
“Hej”, rekla sam. Glas mi je bio hrapav. Nakašljala
sam se.
Nije mi odgovorio. Promatrao me, čekajući da sve
ono opet počne.
“Ne, dobro mi je”, obećala sam mu. “To se više neće
dogoditi.”
Stisnuo je oči kad je to čuo.
“Žao mi je što si to morao vidjeti”, rekla sam. “Nije
bilo fer prema tebi.”
Stavio mi je ruke na obje strane lica.
“Bella... jesi li sigurna? Jesi li doista izabrala kako treba?
Nikad još nisam vidio da trpiš toliku bol – ” Glas
mu je prepukao na toj posljednjoj riječi.
Ali znala sam ja i za goru bol.
Dotaknula sam mu usne. “Da.”
“Ne znam...” Čelo mu se naboralo. “Ako ti to tako
teško pada, kako je moguće da je to pravi odabir?”
“Edwarde, znam bez koga ne mogu živjeti.”
“Ali...”
Odmahnula sam glavom. “Ne shvaćaš. Ti možda i
jesi dovoljno hrabar ili snažan da živiš bez mene, ako
tako mora biti. Ali ja ne mogu trpjeti toliku žrtvu. Moram
biti s tobom. Jedino tako mogu živjeti.”
Još uvijek je bio u nedoumici. Nisam mu smjela dati
da provede noć sa mnom. Ali toliko mi je trebao...
“Dodaj mi onu knjigu, molim te”, zamolila sam ga,
pokazavši mu preko ramena.
Zbunjeno je skupio obrve, ali brzo mi ju je pružio.
“Opet ovo?”, upitao me.
“Samo da nađem jedan dio kojeg se sjećam... da vidim
kako je to ona rekla...” Prelistala sam knjigu i lako
našla željenu stranicu. Imala je uši od mojih brojnih zadržavanja
na njoj. “Cathy je čudovište, ali nekoliko je
stvari dobro sročila”, promrmljala sam. Tiho sam pročitala
retke, uglavnom za sebe. “‘Da sve drugo propadne,
a on ostane, i dalje bih nastavila biti; a da sve drugo
ostane, a njega više ne bude, svemir bi se pretvorio u
silna neznanca.’” Kimnula sam, ponovno za sebe. “Tačno
znam što time želi reći. I znam bez koga ne mogu
živjeti.”
Edward mi je uzeo knjigu iz ruku i bacio je na drugu
stranu sobe – tiho je bubnula na moj radni stol. Obgrlio
me oko struka.

Smiješak mu je obasjao savršeno lice, premda mu je
čelo još bilo puno zabrinutih bora. “I Heathcliff zna zablistati”,
rekao je. Nije mu trebala knjiga da bi tačno
naveo njegove riječi. Privukao me bliže i šapnuo mi na
uho: “Ne mogu živjeti bez svojeg života! Ne mogu živjeti
bez svoje duše!”
“Da”, tiho sam rekla. “To i želim reći.”
“Bella, ne mogu podnijeti da si nesretna. Možda...”
“Ne, Edwarde. Jako sam zabrljala sve skupa, i morat
ću živjeti s tim. Ali znam što želim i što mi treba... i što
ću sada učiniti.”
“Što ćemo sada mi učiniti?”
Osmjehnula sam se tek malo na njegov ispravak, a
onda uzdahnula. “Posjetit ćemo Alice.”
Alice je bila na donjoj stubi pred trijemom, odviše
uzbuđena da nas pričeka unutra. Izgledala mi je kao da
samo što nije slavljenički zaplesala od uzbuđenja zbog
vijesti koju je znala da joj donosim.
“Hvala ti, Bella!”, zapjevala je dok smo izlazili iz kamioneta.
“Samo polako, Alice”, upozorila sam je, podižući
ruku da je preduhitrim. “Imaš nekoliko ograničenja.”
“Znam, znam, znam. Imam vremena samo do trinaestog
augusta, ti imaš pravo veta na moj popis uzvanika, a ako u
bilo čemu pretjeram, nikad više nećeš razgovarati sa mnom.”
“O, okej. Eto, da. Onda znaš pravila.”
“Ništa ti ne brini, Bella, bit će savršeno. Hoćeš da ti
pokažem vjenčanicu?”
Morala sam nekoliko puta duboko udahnuti. Ako će
je to već usrećiti, kazala sam samoj sebi.
“Jasno.”
Alice se ponosno smješkala.
“Ovaj, Alice”, rekla sam, zadržavajući opušten, nimalo
uzrujan ton. “Kada si mi to kupila vjenčanicu?”
Očito mi nije naročito uspjelo. Edward mi je čvršće
stisnuo ruku.
Alice nas je povela u kuću i krenula prema stubištu.
“Za te stvari treba vremena, Bella”, pojasnila mi je. Zvučala
je... kao da izbjegava dati stvarni odgovor. “Hoću
reći, nisam bila sigurna da će sve ispasti baš ovako, ali
postojala je izrazita mogućnost...”
“Kada?”, opet sam je upitala.
“Perrine Bruyere ima listu čekanja, znaš”, rekla je,
sada se već pravdajući. “Tekstilna remek-djela ne nastaju
preko noći. Da se nisam sjetila na vrijeme, morala bi
nositi konfekcijsku!”
Nisam imala utisak da ću dobiti jasan odgovor. “Per–
ko?”
“On nije slavan kreator, Bella, pa nema potrebe da
šiziš. Ipak, dosta obećava, a i specijalizirao se upravo za
ono što mi treba.”
“Ne šizim.”
“Ne, ne šiziš.” Sumnjičavo je pogledala moje smireno
lice. A onda smo ušli u njezinu sobu, pa se okomila na
Edwarda.
“Ti – van.”
“Zašto?”, upitala sam je.
“Bella”, prostenjala je. “Znaš kakva su pravila. On ne
bi smio vidjeti vjenčanicu sve do samoga dana.”
Opet sam duboko udahnula. “Meni to nije bitno. A
ionako ju je već vidio u tvojoj glavi. Ali kad baš hoćeš...”
Izgurala je Edwarda natrag kroz vrata. Nije ju ni pogledao
– oči su mu bile uprte u mene, zabrinute, pune
straha zbog toga što me ostavlja samu.
Kimnula sam mu, nadajući se da mi je lice dovoljno
spokojno da ga primiri.

Alice mu je zatvorila vrata pred nosom.
“Pa dobro!”, promrsila je. “Hajde.”
Primila me za zapešće i odvukla do svog plakara – većeg
od cijele moje sobe – gdje me dovela u stražnji kut,
gdje je duga, bijela vreća za odjeću imala cijeli odjeljak
za sebe.
Širokim je pokretom otvorila patent-zatvarač na vreći
i onda je pažljivo svukla s vješalice. Odmaknula se za
korak i rukom pokazala na vjenčanicu kao da je hostesa
u kvizu.
“Onda?”, upitala me bez daha.
Dugo sam pogledom mjerkala haljinu, da se malo
poigram s Alice. Sva se zabrinula.
“Ah”, napokon sam rekla i osmjehnula se, dopuštajući
joj da se opusti. “Tako, dakle.”
“Što kažeš?”, odmah me upitala.
Opet me puknula Anne od Zelenih zabata.
“Savršena je, naravno. Tačno kakva treba biti. Genijalna
si.”
Osmjehnula se od uha do uha. “Znam.”
“Tisuću devetsto osamnaesta?”, pokušala sam pogoditi.“
Više-manje”, rekla je, kimajući glavom. “Ponešto
sam sama kreirala, šlep, veo...” Zatim je dotaknula bijeli
saten. “Čipka je prava starinska. Sviđa ti se?”
“Prekrasna je. Upravo kakva njemu odgovara.”
“Ali, je li onakva kakva tebi odgovara?”, priupitala
me.
“Da, mislim da je, Alice. Mislim da je baš onakva
kakva mi treba. Znam da ćeš izvrsno obaviti sve ovo...
ako se uspiješ obuzdati.”
Ozarila se.
“Smijem vidjeti tvoju?”, upitala sam je.
Trepnula je, tupo me gledajući.
“Zar nisi u isti mah i sebi naručila haljinu? Ne bih
htjela da moja djeveruša nosi nešto konfekcijsko.” Teatralno
sam se zgrozila.
Zagrlila me oko struka. “Hvala ti, Bella!”
“Kako ti je to samo uspjelo promaknuti?”, rekla sam
zafrkantski i poljubila je u natapiranu kosu. “Koja si mi
ti vidovnjakinja!”
Alice je otplesala od mene, sva obasjana novim oduševljenjem.
“Toliko sada toga treba napraviti! Idi, igraj
se ti dalje s Edwardom. Ja se moram baciti na posao.”
Istrčala je iz sobe, vičući: “Esme!”, dok se gubila s
vidika.
Otišla sam za njom vlastitim ritmom. Edward me čekao
u hodniku, naslonjen na drvetom obloženi zid.
“To je bilo vrlo, vrlo lijepo od tebe”, kazao mi je.
“Izgleda da ju je usrećilo”, složila sam se.
Dodirnuo mi je lice, pomno me promatrajući pretamnim
očima – predugo je prošlo otkako me ostavio.
“Hajdemo odavde”, odjednom mi je predložio. “Hajdemo
na naš proplanak.”
To mi je zvučalo vrlo primamljivo. “Valjda se više ne
moram skrivati, je li?”
“Ne. Opasnost je prošla.”
Zamišljeno je šutio pri trku. Vjetar mi je puhao u
lice, sada topliji, jer je oluja doista prošla. Oblaci su prekrivali
nebo, kao što je ovdje bilo uobičajeno.
Proplanak je danas bio spokojno, sretno mjesto. U
travi su mjestimice rasle ljetne tratinčice, stvarajući bijele
i žute mrlje. Legla sam na zemlju, ne mareći za to što
je pomalo mokra, i pokušala razaznati slike u oblacima.
Bili su odviše ravnomjerni, odviše plošni, tek meki, sivi
pokrov, bez slika.
Edward je legao kraj mene i uhvatio me za ruku.
“Trinaesti augusta?”, nehajno me upitao nakon nekoliko
minuta ugodne šutnje.
“To mi daje mjesec dana do rođendana. Nisam htjela
da bude preblizu.”
Uzdahnuo je. “Esme je tri godine starija od Carlislea
– formalno. Jesi li to znala?”
Odmahnula sam glavom.
“Njima to uopće nije bitno.”
Progovorila sam smireno, suprotno od brige u njegovu
glasu. “Moje godine nisu pretjerano bitne. Edwarde,
spremna sam. Izabrala sam svoj život – i sada ga želim
početi živjeti.”
Pomilovao me po kosi. “Veto na popis uzvanika?”
“Zapravo mi nije bitan, ali...” Zastala sam, ne želeći
potanko objašnjavati. Najbolje da mu to odmah kažem.
“Nisam sigurna hoće li Alice imati potrebu da pozove...
pokojeg vukodlaka. Ne znam hoće li... Jake smatrati
da... da bi trebao doći. Da se to očekuje od njega, ili da
će me povrijediti ako ne dođe. Ne bi ga se smjelo dovoditi
u takvu situaciju.”
Edward je malo pošutio. Gledala sam u vrhove krošanja,
gotovo crne spram svijetlosiva neba.
Odjednom, Edward me uhvatio oko struka i povukao
sebi na prsa.
“Reci mi zbog čega ovo radiš, Bella. Zašto si baš sada
odlučila pustiti Alice da radi što hoće?”
Ponovila sam mu razgovor koji sam sinoć vodila s
Charliejem, prije nego što ću otići do Jacoba.
“Ne bi bilo fer izostaviti Charlieja”, zaključila sam.

“A to znači da trebaju doći i Renée i Phil. A onda baš
i mogu pustiti Alice da uživa. Možda će Charlieju sve
skupa lakše pasti ako se uspijemo dolično oprostiti. Čak
i ako bude kazao da se prerano udajem, ne bih mu htjela
uskratiti priliku da me izvede pred oltar.” Izgovorila sam
to s grimasom, pa opet duboko udahnula. “Barem će
mi mama, tata i prijatelji znati najbitniji dio odabira,
najviše što im smijem reći. Znat će da sam izabrala tebe,
i znat će da smo zajedno. Znat će da sam sretna, ma gdje
bila. Mislim da više ne mogu učiniti za njih.”
Edward mi je uhvatio lice i nakratko ga pretražio pogledom.
“Dogovor otpada”, naglo je rekao.
“Što?”, zgranula sam se. “Odustaješ? Ne!”
“Ne odustajem, Bella. I dalje mislim održati svoju
stranu pogodbe. Ali tebi dajem slobodu. Neka bude
kako god želiš, bez ikakvih uvjeta.”
“Zašto?”
“Bella, vidim što radiš. Nastojiš usrećiti sve ostale.
A mene briga za sreću svih ostalih. Stalo mi je samo do
tvoje sreće. I pusti Alice, ja ću joj javiti. Obećavam ti da
ti neće to trljati na nos.”
“Ali – ”
“Ne. Izvest ćemo ovo po tvome. Jer po mome ne ide.
Tebi kažem da si tvrdoglava, ali gledaj što sam ja učinio.
Držim se tako idiotski nedokazano onoga što ja mislim
da je najbolje za tebe, iako ti je to samo nanosilo bol.
Duboku bol, nebrojeno puta. Više se ne pouzdajem u
sebe. Budi sretna po svome. Po mome uvijek ispadne
krivo. Dakle.” Premjestio se ispod mene, isprsivši se.
“Izvest ćemo to po tvome, Bella. Već večeras. Danas. Što
prije, to bolje. Razgovarat ću s Carlisleom. Mislim, ako
ti damo dovoljnu dozu morfija, možda ne bude tako
strašno. Vrijedi pokušati.” Zaškrgutao je zubima.
“Edwarde, ne – ”
Stavio mi je prst na usne. “Bez brige, Bella, ljubavi.
Nisam zaboravio ostatak tvojih zahtjeva.”
Držao mi je ruke u kosi i nježno – ali vrlo ozbiljno –
prislonio usne na moje prije nego što sam shvatila što mi
to želi reći. Što on to zapravo radi.
Nisam imala mnogo vremena da nešto poduzmem.
Budem li predugo čekala, neću se uspjeti sjetiti zašto ga
moram spriječiti. Već sada nisam mogla disati kako treba.
Primala sam mu ruke, privlačila ga bliže sebi, ustiju
priljubljenih uz njegova odgovarajući na svako njegovo
neizgovoreno pitanje.
Pokušala sam razbistriti glavu, pronaći način da progovorim.
Blago se okrenuo, pritiskajući me u prohladnu travu.
Ma, nema veze!, oduševila se moja manje plemenita
strana. Glava mi je bila puna njegova slatkog daha.
Ne, ne, ne, usprotivila sam se. Odmahnula sam glavom,
a njegova su mi usta prešla na vrat, dopuštajući mi
da dišem.
“Stani, Edwarde. Pričekaj.” Glas mi je bio slab kao i volja.
“Zašto?”, prošaptao mi je u jamicu u dnu grla.
Pomučila sam se unijeti bar malo odlučnosti u svoj
glas. “Ne želim sada ovo raditi.”
“Ne želiš?”, upitao me s osmijehom u glasu. Opet je
prislonio usne na moje, onemogućivši mi da išta više kažem.
Vrela mi je krv zakolala u žilama, pekući me tamo
gdje nam se koža dodirivala.
Silom sam se usredotočila. Trebao mi je pozamašan
napor već da izvučem ruke iz njegove kose, da ih premjestim
na njegova prsa. Ali uspjela sam. A onda sam
ga počela gurati, ne bih li ga odmaknula od sebe. Nisam
mogla sama u tome uspjeti, ali reagirao je kako sam i
znala da hoće.
Odmaknuo se za pedalj-dva da me pogleda, a njegove
me oči nimalo nisu učvrstile u odluci. Bile su crna vatra.
Žarile su me.
“Zašto?”, opet me upitao, tiho i oporo. “Volim te.
Želim te. Odmah.”
Žmarci su mi se uzdigli iz želuca i zagušili grlo. Iskoristio
je moju nesposobnost govora.
“Čekaj, čekaj”, pokušala sam kazati dok me ljubio.
“Ne zbog mene”, promrmljao je, ne slažući se.
“Molim te?”, procijedila sam.
Prostenjao je i odmaknuo se s mene, prevalivši se natrag
na leđa.
Oboje smo neko vrijeme samo tako ležali, nastojeći
usporiti disanje.
“Reci mi zašto ne, Bella”, naglo me upitao. “Nadam
se da to nema veze sa mnom.”
Sve u mom svijetu imalo je veze s njim. Kakvo blesavo
nadanje.
“Edwarde, meni je ovo vrlo važno. Izvest ću to na
pravi način.”
“Prema čijem poimanju pravog načina?”
“Mojem.”
Prevalio se na lakat i zagledao u mene, pun negodovanja.
“Kako ćeš to izvesti na pravi način?”
Duboko sam udahnula. “Odgovorno. Sve po redu, kako
treba. Neću ostaviti Charlieja i Renée bez najboljeg razrješenja
koje im mogu pružiti. Neću uskratiti Alice priliku
za užitak, ako se već udajem

I vezat ću se uz tebe na svaki
mogući ljudski način prije nego što zatražim besmrtnost od
tebe. Slijedim sva pravila, Edwarde. Tvoja mi je duša nemjerljivo,
nemjerljivo važna, i ne želim je izlagati nikakvom
riziku. Nećeš me natjerati da se predomislim oko toga.”
“Kladim se da bih mogao”, prošaptao je, a oči su mu
se opet zažarile.
“Ali nećeš”, rekla sam, nastojeći zvučati smireno. “Jer
znaš da mi ovo zaista treba.”
“Ne boriš se pošteno”, optužio me.
Široko sam mu se osmjehnula. “Nisam to ni rekla.”
Uzvratio mi je čeznutljivim smiješkom. “Ako se predomisliš...”
“Ti ćeš prvi saznati”, obećala sam mu.
Kiša je uto procurila kroz oblake. Tu i tamo, nekoliko
je kapi blago zabubnjalo kad je palo u travu.
Mrko sam pogledala u nebo.
“Odvest ću te kući.” Obrisao mi je kapljice vode s
obraza.
“Nije problem kiša”, progunđala sam. “Ona samo
znači da je došlo vrijeme da se učini nešto što će biti vrlo
neugodno, a možda čak i izuzetno opasno.”
Uplašeno je raširio oči.
“Sva sreća da si otporan na metke.” Uzdahnula sam.
“Trebat će mi onaj prsten. Vrijeme je da kažemo Charlieju.”
Nasmijao se izrazu mog lica. “Krajnje opasno”, složio
se. Opet se nasmijao, a onda stavio ruku u džep traperica.
“Ali barem nema potrebe da skrećemo s puta.”
Ponovno mi je stavio prsten na prstenjak lijeve ruke.
Tamo gdje će i ostati – za cijelu vječnost, nadala sam se.

EPILOG: IZBOR (JACOB BLACK)

“Hoće li to više, Jacobe?”, upitala me Leah. Nestrpljivo.
Zvocavo.
Čvrsto sam stisnuo zube.
Kao i svi u čoporu, Leah je sve znala. Znala je zašto sam
došao ovamo – na krajnji rub zemlje i neba i mora. Da budem
sam. Znala je da samo to želim. Jednostavno biti sam.
Ali Leah mi se svejedno odlučila silom prikrpati.
Premda mi je totalno išla na jetra, na trenutak sam
ipak bio dosta ponosan na sebe. Jer nisam morao ni razmišljati
o tome da bih morao smiriti živce. To mi je sada
išlo lako, samo od sebe, prirodno. Crvena mi magla nije
pala na oči. Vrelina mi nije zatitrala niz hrbat. Odgovorio
sam joj posve mirnim glasom.
“Skoči s litice, Leah.” Pokazao sam joj ovu pod svojim
nogama.
“Stvarno, mali.” Prečula me i izvalila se na zemlju do
mene. “Pojma nemaš kako mi ovo teško pada.”
“Tebi?” U prvi mah nisam mogao povjerovati da to
ozbiljno govori. “Kladim se da niko na svijetu nije tako
samoživ kao ti, Leah. Ne bih ti htio raspršiti svijet fantazija
u kom živiš – gdje se sunce vrti oko mjesta gdje ti
stojiš – pa ti neću reći koliko me nije briga za to što tebe
muči. Odlazi.”
“Samo malo pogledaj na to s mog stanovišta, okej?”,
nastavila je kao da ništa nisam rekao.
Ako mi je mislila pokvariti raspoloženje, uspjela je.
Nasmijao sam se. Što me pogodilo na razne načine.
“Prestani frktati i pazi što ti govorim”, brecnula se.
“Ako ću se praviti da te slušam, hoćeš li otići?”, upitao
sam je, previđajući njezino stalno mrštenje. Nisam bio siguran
ima li ona više uopće nekih drugih izraza lica.
Prisjetio sam se kako sam svojedobno mislio da je
Leah zgodna, možda čak lijepa. Davno je to bilo. Niko
sada nije tako gledao na nju. Izuzev Sama. Nikad sebi
nije namjeravao oprostiti. Kao da je on kriv za to što se
ona pretvorila u ovu ogorčenu rospiju.
Namrštila se još žešće, kao da pogađa što mi je na
umu. Vjerojatno je i pogađala.
“Muka mi je od ovoga, Jacobe. Možeš li zamisliti kakav
je to meni osjećaj? Meni Bella Swan čak nije ni draga.
A zbog tebe sada žalujem zbog te krvopijoljupke kao
da sam i ja zaljubljena u nju. Shvaćaš zašto me to onda
pomalo zbunjuje? Sinoć sam sanjala da je ljubim! Vrag
te odnio, pa što će mi to?”
“Zar me briga?”
“Nepodnošljivo mi je biti u tvojoj glavi! Daj više prijeđi
preko nje! Odlučila se udati za tog stvora. A on je
želi pretvoriti u jednu od njih! Vrijeme je da produžiš
dalje, dečko.”
“Daj dosta”, zarežao sam.
Ne bi bilo u redu uzvratiti joj. To sam znao. Grizao
sam se za jezik. Ali zažalit će ako ne ode. Smjesta.
“Vjerojatno će je ionako samo ubiti”, rekla je Leah.
Podrugljivo. “Sve priče govore da to najčešće baš tako ispadne.
Možda bi je lakše prebolio nakon sprovoda nego
nakon vjenčanja. Ha.”
Ovaj put sam morao nešto učiniti. Zažmirio sam i
odupro se okusu vreline u ustima. Tjerao sam i tiskao
navalu vatre u leđima, opirao se promjeni obličja dok mi
se tijelo pokušavalo raspasti od podrhtavanja.
Kad sam se uspio ponovno obuzdati, prostrijelio sam
je pogledom. Promatrala mi je ruke dok su drhtaji usporavali.
Smješkala se.
Koja šala.
“Ako te smeta brkanje rodova, Leah...”, rekao sam.
Polako, naglašavajući svaku riječ. “Što misliš, kako je
nama ostalima dok promatramo Sama tvojim očima?
Već je dovoljno teško što Emily mora podnositi tvoju
fiksaciju. Ne treba joj da i mi dečki dahćemo za njim.”
Iako sam bio ljut, svejedno mi je bilo krivo kad sam
opazio da joj se lice načas zgrčilo od boli.
Naglo je ustala – zastavši samo da pljune prema meni
– i potrčala u šumu, vibrirajući kao vilica za ugađanje
glasovira.
Mračno sam se nasmijao. “Promašila si.”
Sam će me izribati zbog ovoga, ali vrijedilo je. Leah me
više neće gnjaviti. A ukaže li mi se prilika, to ću i ponoviti.
Jer njezine riječi nisu otišle s njom. Usijecale su mi se
u mozak, tako bolno da sam jedva mogao disati.
Nije mi bilo toliko bitno što je Bella izabrala drugoga,
a ne mene. Ta mi je agonija bila posve ništavna.
S tom sam agonijom još i mogao živjeti ostatak svoga
glupog, predugog, rastegnutog života.
Ali bilo mi je bitno što se ona odriče svega – što će dopustiti
da joj srce stane, da joj se koža sledi i um izobličii u svijest
nekakvog kristaliziranog grabežljivca. U neman. U neznanku.
Pomislio bih da nema ničega goreg od toga, ničega
bolnijeg pod kapom nebeskom.
Ali, ako je ubije...
Opet sam se morao oduprijeti gnjevu. Možda bi, da
Leah nije tu, vrijedilo pustiti da me vrelina promijeni u
stvorenje koje bi to bolje moglo podnijeti. U stvorenje s
nagonima daleko jačim od ljudskih osjećaja. U životinju
koja ne može osjećati bol na isti način. U drugačiju bol.
Barem da bude neke promjene. Ali Leah je sada trčala, a
nisam htio dijeliti njezine misli. Opsovao sam je sebi u
bradu, jer mi je oduzela i tu mogućnost bijega.
Ruke su mi se preko volje tresle. Zbog čega drhte?
Zbog bijesa? Zbog agonije? Nisam bio siguran protiv
čega se sada borim.
Morao sam vjerovati da će Bella preživjeti. Ali to bi
zahtijevalo uzdanje – uzdanje koje nisam želio osjetiti,
uzdanje u sposobnost tog krvopije da je održi na životu.
Bit će drugačija, i pitao sam se kako će to djelovati
na mene. Hoće li mi biti baš kao da je umrla, kad je
vidim kako stoji sva kamena? Sva ledena? Kad me njezin
miris zapeče u nosnicama i potakne nagon da razdirem,
da trgam... Kako će to izgledati? Bih li mogao poželjeti
ubiti nju? Bih li mogao ne poželjeti ubiti jednu od njih?
Gledao sam kako se dugi valovi valjaju prema plaži.
Nestajali su mi s vidika pod rubom litice, ali čuo sam
kako udaraju o pijesak. Gledao sam ih do kasno, do
dugo nakon što je pao mrak.
Vjerojatno mi nije bilo pametno vratiti se kući. Ali
bio sam gladan, a drugo mi nije padalo na pamet.
Složio sam facu kad sam uvukao ruku u šugavu udlagu
i dohvatio štake. Da me bar Charlie nije vidio onoga
dana i proširio vijest o mojoj “motociklističkoj nesreći”.
Glupi rekviziti. Mrzim ih.
Gladovanje mi je počelo djelovati kao bolja mogućnost
nakon što sam ušao u kuću i vidio izraz na licu
svoga tate. Nešto mu je bilo na umu. To se lako vidjelo
– pretjerivao je s nehajnošću, kao i uvijek.
Također je previše pričao. Počeo je tupiti o tome kako
je proveo dan prije nego što sam uopće stigao sjesti za
stol. Tako je brbljao isključivo u situacijama kada nešto
nije htio spomenuti. Nastojao sam ne mariti za njega i
posvetiti se hrani. Što je brže uspijem strpati u sebe...
“...i danas je svratila Sue.” Tata je govorio glasno. Bilo ga
je teško zanemariti. Kao i uvijek. “Čudesna žena. Da znaš
da je jača od grizlija. Samo ne znam kako izlazi na kraj s
tom svojom kćeri. E, Sue bi bila vražja vučica, to sigurno.
Leah bi ti prije bila gorska kuna.” Zacerekao se vlastitoj šali.
Načas je pričekao moj odgovor, ali kao da nije zapazio
moj tupi izraz dosađivanja na mrtvo ime. To bi ga
inače uvijek pogodilo. Htio sam da prestane spominjati
Leu. Nastojao sam da ne mislim na nju.
“Sa Sethom je mnogo lakše. Naravno, i s tobom je
bilo lakše nego s tvojim sestrama, sve dok... pa, ti imaš
više svojih briga nego što su one imale.”
Uzdahnuo sam, dugo i duboko, i zagledao se kroz prozor.
Billy je šutio sekundu predugo. “Danas smo dobili
jedno pismo.”
Bilo mi je jasno da je to ta tema koju je dosad izbjegavao.
“Pismo?”
“Pozivnicu... na vjenčanje.”
Svaki mišić u tijelu mi se napeo. Kao da mi je niz leđa
prešlo vrelo pero. Uhvatio sam se za stol, da mi se ruke
ne zatresu.
Billy je nastavio kao da to nije primijetio. “Unutra je
poruka naslovljena na tebe. Nisam je pročitao.”
Pokazao mi je debelu omotnicu boje slonovače, koja
mu je dotad bila utaknuta između noge i bočne stijenke
kolica. Položio ju je na stol između nas.
“Vjerojatno je ne moraš pročitati. Stvarno nije bitno
što u njoj piše.”
Glupa obrnuta psihologija. Dohvatio sam omotnicu
sa stola.
Bila je od nekakvog teškog, tvrdog papira. Skupog.
Preotmjenog za Forks. Pozivnica u njoj bila je ista takva,
previše dotjerana, preformalna. Bella nije imala veze s
ovim. Nije bilo traga njezinog osobnog ukusa u slojevima
prozirnih listova s uzorkom latica. Kladim se da joj
se to uopće nije svidjelo. Nisam pročitao što piše, čak ni
da vidim datum. Nije me bilo briga.
Unutra je bio i list tog debelog papira. Na poleđini
je crnom tintom pisalo moje ime. Nisam prepoznao
rukopis, ali bio je kićen kao i ostatak. Na pola sekunde
upitao sam se je li krvopija sklon likovanju.
Rasklopio sam ga.
Jacobe,
Kršim pravila time što ti ovo šaljem. Bojala se da te
ne povrijedi, a nije ni htjela da se na bilo koji način
osjećaš primorano. Ali, da su naša mjesta zamijenjena,
znam da bih želio imati mogućnost izbora
Obećavam ti da ću se brinuti za nju, Jacobe. Hvala ti
– zbog nje – zbog svega.
Edward
“Jake, imamo samo taj jedan stol”, rekao je Billy. Zurio
je u moju lijevu šaku.
Prsti su mi tako čvrsto stezali drvo da je stvarno bilo
u opasnosti. Opustio sam ih jedan po jedan, usredotočivši
se isključivo na taj postupak, te isprepleo šake da
ništa ne bih uništio.
“Ma da, ionako nije bitno”, promrsio je Billy.
Ustao sam od stola i pritom skinuo majicu. Ponadao
sam se da je Leah sad već otišla kući.
“Nemoj predugo”, promrmljao je Billy kad sam
udarcem otvorio ulazna vrata.
Trčao sam i prije nego što sam stigao do drveća, odjeće
razasute iza sebe poput traga krušnih mrvica – kao
da se želim vratiti. Faziranje mi više nije bilo nikakav
problem. Išlo mi je bez razmišljanja. Moje je tijelo već
znalo kamo ću, pa mi je pružilo što mi treba prije nego
što sam ga uopće zatražio.
Sada sam imao četiri noge, i jurio sam.
Drveće se zamutilo u more mraka što protječe oko
mene. Mišići su mi se ritmično stiskali i opuštali, bez
ikakvih napora. Mogao bih danima ovako trčati a da se
ne umorim. Možda ovaj put neću ni stati.
Ali nisam bio sam.
Tako mi je žao, prišapnuo mi je Embry u glavi.
Vidio sam što on vidi. Nalazio se daleko, sjeverno
odavde, ali okrenuo se u mjestu i požurio da mi se pridruži.
Progunđao sam i jurnuo brže.
Čekaj nas, požalio se Quil. On je bio bliže, upravo je
kretao iz sela.
Pustite me na miru, zarežao sam.
U glavi sam osjećao kako se brinu, ma koliko da sam
to snažno nastojao zatomiti hukom vjetra i šume. Ovo
sam najviše mrzio – gledati sebe njihovim očima. Sad
kad su im oči bile pune sućuti, mrzio sam to još više. A
oni su to vidjeli, ali uporno su i dalje trčali za mnom.
Začuo sam nov glas u glavi.
Pustite ga. Samova misao bila je tiha, ali svejedno je značila
naredbu. Embry i Quil usporili su i nastavili korakom.
Da sam samo mogao prestati slušati, prestati vidjeti
ono što oni vide. U glavi mi je vladala silna gužva, ali
ponovno sam mogao biti sâm samo ako se vratim u ljudski
lik, a ta mi je bol bila nesnosna.
Fazirajte se u ljude, naložio im je Sam. Doći ću po
tebe, Embry.
Prvo jedna, a onda i druga svijest istopile su se u tišinu.
Preostala je samo Samova.
Hvala ti, uspio sam pomisliti.
Vrati se kući kad budeš mogao. Riječi su bile slabe; nestale
su u suhoj praznini kad je i on otišao. I ostao sam sâm.
Bilo je daleko bolje. Sada sam čuo slabašno šuškanje
pokrova otpalog lišća pod svojim noktima, šapat sovinih
krila nada mnom, okean što – daleko, daleko na zapadu
– stenje uz obalu. Čuo sam to, i ništa više. Osjećao sam
tek brzinu, tek istezanje mišića, tetiva i kosti u skladnoj
suradnji dok su kilometri nestajali iza mene.
Kad bi tišina u mojoj glavi potrajala, nikad se ne bih
vratio. Ne bih bio prvi koji će se odlučiti za ovo, a ne
ono drugo obličje. Možda, ako otrčim dovoljno daleko,
nikad više neću morati čuti...
Potjerao sam svoje noge brže, puštajući da Jacob
Black iščezne iza mene.


Kraj!