Knjiga na našem forumu

UVOD

Sva nastojanja da se prikrijemo bila su nam uzaludna.
S ledom u srcu gledala sam ga kako se priprema da
me obrani. Njegova intenzivna usredotočenost nije otkrivala
ni tračak sumnje, iako su bili brojčano premoćni.
Znala sam da ne možemo očekivati pomoć – njegova se
obitelj u ovom trenutku borila za goli život nesumnjivo
isto kao i on za nas dvoje.
Hoću li ikada saznati ishod te druge borbe? Otkriti
ko su bili pobjednici, a ko gubitnici? Hoću li poživjeti
dovoljno dugo da to doznam?
Izgledi za to nisu mi djelovali naročito.
Crne oči, mahnite od žestoke žudnje za mojom smrću,
iščekivale su trenutak kada će mome zaštitniku popustiti
pozornost. Trenutak u kojem ću jamačno umrijeti.
Negdje daleko, vrlo daleko u hladnoj šumi, začulo se
vučije zavijanje.

“Nisam te to pitao.”
Jacob je napeo ruke kojima me držao.
“Ali ostavio si je jer je nisi htio pretvoriti u krvopiju.
Želiš da ona ostane ljudska.”
Edward je progovorio polako. “Jacobe, od trena kad
sam shvatio da je volim, znao sam da postoje samo četiri
mogućnosti. Prva alternativa, najbolja za Bellu, bila bi da
mi nije uzvratila istom mjerom – da me zanemarila i otišla.
To bih bio i prihvatio, iako to ne bi promijenilo moje
osjećaje. Ti smatraš da sam... živi kamen – tvrd i hladan.
To je istina. Takvi smo kakvi smo, i iznimno se rijetko
zaista promijenimo. Kada do promjene dođe, kao kad je
Bella ušla u moj život, ona je trajna. Nema natrag...
Druga alternativa, koju sam isprva izabrao, bila je
ostati uz nju cijeli njezin ljudski život. To ne bi pritom
bilo dobro i za nju, da protrati život na nekoga ko ne
može biti čovjek zajedno s njom, ali ta mi je mogućnost
najlakše padala. Cijelo vrijeme bih znao da bih i sâm
našao načina da skončam nakon što ona umre. Šezdeset
godina, sedamdeset godina – meni bi to djelovalo vrlo,
vrlo kratko... Ali onda se pokazalo daleko preopasnim
da ona živi tako blizu mog svijeta. Kao da je pošlo krivo
sve što je moglo. Ili je prijetilo... čekajući da pođe krivo.
Bojao sam se da ni tih šezdeset godina neću dobiti, ostanem
li uz nju dokle god je ona ljudsko biće.
I tako sam izabrao treću mogućnost. Kao što znaš,
to se pokazalo kao najgora greška u mom vrlo dugom
životu. Odlučio sam se maknuti iz njezinog svijeta, ne
bih li je tako primorao da prihvati prvu alternativu. Nije
mi uspjelo, a oboje samo što to nismo platili glavom.
Što mi je preostalo osim četvrte mogućnosti? To ona
želi – ili bar tako misli. Nastojim odgađati, davati joj
vrijeme da nađe razloga da se predomisli, ali vrlo je...
tvrdoglava. Znaš i sâm. Bude li sreće, odgodit ću to još
nekoliko mjeseci. Starenje je užasava, a rođendan joj je
u septembru...”
“Sviđa mi se prva mogućnost”, promrsio je Jacob.
Edward mu nije odgovorio.
“Tačno znaš koliko mi je mrsko to prihvatiti”, polako
je prošaptao Jacob, “ali sada shvaćam da je ti doista voliš...
na svoj način. Više to ne mogu poreći.
Imajući to u vidu, mislim da ne bi smio odustati od
prve alternative, ne još. Mislim da je lako moguće da bi
se snašla. Nakon nekog vremena. Znaš, da nije skočila
sa stijene u martu... i da si pričekao još šest mjeseci da
vidiš kako je... Pa, možda bi je zatekao razmjerno sretnu.
Imao sam ja svoju taktiku.”
Edward se zahihotao. “Možda bi ti i upalila. Taktika
ti je bila dobro razrađena.”
“Aha”, uzdahnuo je Jake. “Ali...”, odjednom je počeo
tako brzo šaptati da su se riječi miješale, “daj mi godinu
dana, krv– Edwarde. Stvarno mislim da bi bila sretna uz
mene. Tvrdoglava je, niko to ne zna bolje od mene, ali
može ona ozdraviti. I prije je mogla ozdraviti. A mogla
bi ostati ljudska, uz Charlieja i Renée, mogla bi odrasti,
imati djecu i... biti Bella.
Dovoljno je voliš da bi mogao uvidjeti prednosti toga
plana. Ona te smatra vrlo nesebičnim... je li to doista
tako? Jesi li u stanju razmisliti o mogućnosti da bih ja
možda mogao biti bolji za nju nego ti?”
“Razmislio sam”, tiho je odgovorio Edward. “U nekim
pogledima, odgovarao bi joj više od običnog čovjeka.
Bellu treba čuvati, a dovoljno si jak da bi je mogao
čuvati od sebe, kao i od svega što se urotilo protiv nje.

To si već učinio, na čemu ću ti biti dužan dokle god živim –
dovijeka – što već prvo dođe...
Čak sam pitao Alice vidi li ona to – vidi li bi li Belli
možda bilo bolje s tobom. Nije mogla to vidjeti, naravno.
Ne može te vidjeti, a, također, Bella je sigurna u ono
što želi, zasad.
Ali nisam tako glup da ponovim istu grešku, Jacobe.
Neću je opet siliti na prvu mogućnost. Dokle god me
bude željela, bit ću uz nju.”
“A kad bi odlučila da želi mene?”, izazvao ga je Jacob.
“Okej, mogućnost je mala, to ti priznajem.”
“Pustio bih je.”
“Samo tako?”
“Utoliko što joj nikad ne bih pokazao koliko mi to
teško pada, da. Ali nadzirao bih je. Vidiš, Jacobe, ti bi
je jednoga dana mogao ostaviti. Kao i u slučaju Sama i
Emily, ne bi imao izbora. A ja bih uvijek čekao u prikrajku,
nadajući se da će se to dogoditi.”
Jacob je tiho frknuo. “Pa, bio si daleko iskreniji nego
što sam se imao pravo nadati... Edwarde. Hvala ti što si
me pripustio u svoju glavu.”
“Kažem, noćas sam neobično zahvalan na tome što te
ona ima u svom životu. Barem sam toliko mogao učiniti...
Znaš, Jacobe, kad ne bismo bili prirodni neprijatelji,
i kad mi ti još ne bi nastojao ukrasti razlog cjelokupnog
postojanja, možda bi mi čak bio simpatičan.”
“Možda... da nisi odurni vampir koji bi htio isisati
život iz djevojke koju volim... pa, ne, čak ni tada.”
Edward se zahihotao.
“Smijem li te nešto pitati?”, rekao je Edward nešto
potom.
“Zašto bi me morao pitati?”
“Čujem samo ono što misliš. Bella mi neki dan nije
htjela nešto ispričati. O nekoj trećoj supruzi... ?”
“Što s tim?”
Edward mu nije odgovorio. Slušao je priču u Jacobovoj
glavi. Čula sam kako je tiho prosiktao u mraku.
“Što je?”, opet ga je oštro upitao Jacob.
“Pa jasno”, kiptio je Edward. “Pa jasno! E, da su bar
vaši starješine tu priču zadržali za sebe, Jacobe.”
“Ne voliš kad pijavice prikazuju kao negativce?”, podrugnuo
mu se Jacob. “Znaš, jesu. I tada i sada.”
“Za taj me dio stvarno nije briga. Zar ne uviđaš s
kojim se likom Bella želi identificirati?”
Jacobu je trebalo neko vrijeme. “O. Gah. S trećom
suprugom. Okej, shvaćam na što misliš.”
“Ona želi biti na čistini. Učiniti ono malo što sama
tu može, kako to sama voli reći.” Uzdahnuo je. “To je
drugi razlog zašto sutra ostajem uz nju. Zna biti doista
domišljata kad nešto želi.”
“Znaš, tvoj brat vojnik utuvio joj je to u glavu u jednakoj
mjeri kao i priča.”
“Nijedna strana nije imala zle namjere”, prošaptao je
Edward, postavši miroljubiv.
“A kada završava ovo malo primirje?”, upitao ga je
Jacob. “U osvit dana? Ili da pričekamo kraj borbe?”
Uslijedila je stanka, dok su obojica razmišljali.
“U osvit dana”, zajedno su prošaptali, a onda se tiho
nasmijali.
“Lijepo spavaj, Jacobe”, promrmljao je Edward.
“Uživaj u ovom trenutku.”
Opet su ušutjeli, a šator je nekoliko minuta ostao pošteđen
udaraca. Vjetar kao da je zaključio da nas ipak
neće uspjeti sravniti sa zemljom, pa je polako odustajao.

23. NEMAN

Kad sam se ujutro probudila, sunce je jarko sjalo –
čak u šatoru oči su me boljele od svjetla. A i znojila sam
se, kao što je Jacob predvidio. Tiho mi je hrkao u uho,
držeći me i dalje u naručju.
Podigla sam glavu s njegovih grozničavo toplih prsa
i osjetila ubod jutarnje hladnoće na oznojenom obrazu.
Jacob je uzdahnuo u snu; nesvjesno me čvršće prigrlio.
Stala sam se koprcati, ali nisam se mogla izvući; pokušala
sam bar dići glavu da vidim je li...
Edward me mirno pogledao u oči. Izgledao je smireno,
ali bol u očima bila mu je bjelodana.
“Je li vani bar malo toplije?”, prošaptala sam.
“Da. Mislim da ti danas neće trebati kalorifer.”
Htjela sam dohvatiti cif na vreći za spavanje, ali ruke
su mi bile zarobljene. Nastavila sam se opirati Jacobovoj
tupoj snazi. Jacob je nešto progunđao, ne budeći se, i
opet me jače obuhvatio rukama.
“Može pomoć?”, tiho sam upitala.
Edward se osmjehnuo. “Hoćeš da potpuno maknem
njegove ruke?”
“Ne, hvala. Samo me oslobodi. Dok nisam dobila srčani
udar od vreline.”
Edward je otvorio vreću hitrim, naglim pokretom.
Jacob se golim leđima svalio na ledeni pod šatora.
“Hej!”, pobunio se i naglo otvorio oči. Nagonski je
ustuknuo od hladnoće i prevalio se na mene. Zinula sam
kad mi je njegova težina izbila dah iz pluća.
A onda njegove težine više nije bilo. Jacob je odletio
u pritku šatora, koji se zatresao zajedno sa mnom.
Odasvud je provalilo režanje. Edward je čučnuo
ispred mene, pa mu nisam vidjela lice, ali iz grudi su mu
kuljali nemušti krici ljutnje. I Jacob je bio u polučučnju.
Cijelo mu se tijelo treslo dok je muklo režao kroz
stisnute zube. Sa stijena oko šatora odjekivalo je bijesno
podvikivanje Setha Clearwatera.
“Prekinite, prekinite!”, viknula sam i navrat-nanos
pokušala stati između njih. U šatoru je bilo tako tijesno
da se nisam morala jako protegnuti da stavim dlan obojici
na prsa. Edward me uhvatio oko struka, spreman da
me skloni u stranu.
“Daj, prekini”, upozorila sam ga.
Jacob se počeo smirivati od mojega dodira. Drhtanje
mu se usporilo, ali još je pokazivao zube, očiju ljutito
uperenih u Edwarda. Seth je i dalje režao, otegnuto i neprekidno,
dajući nasilnu pozadinu muku koji je odjednom
zavladao u šatoru.
“Jacobe?”, upitala sam ga i pričekala da napokon pogleda
u mene. “Jesi li ozlijeđen?”
“Jasno da nisam!”, prosiktao je.
Obratila sam se Edwardu, koji me gledao tvrdo i bijesno.
“To nije bilo lijepo. Hajde, ispričaj mu se.”
Zgroženo je razrogačio oči. “Pa ti se šališ – samo što
te nije bio zdrobio!”
“Zato što si ga ti istresao na pod! Nije to namjerno
napravio, a i nije me ozlijedio.”
Edward je zgađeno zarežao. Polako je pogledao u Jacoba,
pun mržnje. “Ispričavam se, psu.”
“Nema frke”, rekao je Jacob s prizvukom poruge u
glasu.
I dalje je bilo hladno, premda ne onoliko kao prije.
Obavila sam ruke oko prsa.
“Evo”, rekao je Edward, opet miran. Uzeo je jaknu s
poda i ogrnuo me njome preko moje jakne.
“To je Jacobova”, prigovorila sam.
“Jacob već ima bundu”, podsjetio me Edward.
“Ja ću natrag u vreću, ako nemate ništa protiv.” Ne
hajući za Edwarda, Jacob nas je obišao i zavukao se u paperjastu
podstavu. “Nisam baš bio spreman za buđenje.
Znao sam se u životu i bolje naspavati.”
“Sâm si se toga sjetio”, suzdržano je rekao Edward.
Jacob se sklupčao, već sklopivši oči. Zijevnuo je. “Ne
kažem da mi to nije bila najbolja noć u životu. Samo da
se nisam baš naspavao. Mislio sam da Bella nikad neće
ušutjeti.”
Lecnula sam se, pitajući se što sam to sve izblebetala
u snu. Mogućnosti su me užasavale.
“Drago mi je da si se lijepo proveo”, promrmljao je
Edward.
Jacobove tamne oči trepnule su i otvorile se. “Znači,
tebi sinoć nije bilo lijepo?”, nadmeno ga je upitao.
“Nije mi to bila najgora noć u životu.”

“Je li bar ušla među najgorih deset?”, upitao ga je
Jacob sa zlobnom nasladom.
“Moguće.”
Jacob se osmjehnuo i sklopio oči.
“Ali”, nastavio je Edward, “da sam sinoć mogao biti
na tvome mjestu, to svejedno ne bi značilo da mi je ta
noć jedna od deset najboljih u životu. Sanjaj ti o tome.”
Jacob je otvorio oči i prostrijelio ga pogledom. Ukočeno
je ustao, napetih ramena.
“Znaš što? Ovdje mi je prevelika gužva.”
“Potpuno se slažem s tobom.”
Bubnula sam Edwarda laktom pod rebra – pritom
vjerojatno zaradivši modricu.
“Očito ću poslije morati nadoknaditi san.” Jacob je
složio facu. “Ionako se moram čuti sa Samom.”
Prevalio se na koljena i krenuo otkopčati vrata.
Bol mi je prostrujala hrptom i zadržala mi se u želucu
kad sam naglo shvatila da bi ovo mogao biti zadnji put
što ga vidim. Krenuo je Samu, natrag u borbu s hordom
krvožednih novorođenih vampira.
“Jake, čekaj – ”, ispružila sam ruku za njim, prešavši
mu prstima preko nadlaktice.
Odmaknuo je ruku prije nego što sam ga uspjela uloviti.
“Molim te, Jake. Zar nećeš ostati?”
“Ne.”
Odbio me tvrdo i hladno. Znala sam da mi se bol
jasno vidi na licu, jer je zatim izdahnuo, a lice mu se
smekšalo od poluosmijeha.
“Ne brini ti za mene, Bells. Bit ću ja dobro, kao i
uvijek.” Usiljeno se nasmijao. “Uostalom, misliš da bih
dao da Seth ode umjesto mene – da doživi cijeli provod
i ukrade mi svu slavu? Baš.” Frknuo je.
“Čuvaj se – ”
Progurao se iz šatora prije nego što sam stigla dovršiti.
“Dosta više, Bella”, čula sam kako je promrsio dok je
opet zatvarao vrata.
Pokušala sam čuti njegove korake dok je odlazio, ali
vladala je potpuna tišina. Više nije bilo ni daška vjetra.
Daleko u planini pjevale su jutarnje ptice, i to je bilo
sve. Jacob se sada kretao nečujno.
Uvukla sam se u svoje jakne i oslonila se o Edwardovo
rame. Dugo smo samo šutjeli.
“Koliko je još ostalo?”, upitala sam ga.
“Oko sat vremena, tako je bar Alice rekla Samu”, kazao
je Edward, tiho i sumorno.
“Ostat ćemo zajedno. Bez obzira na sve.”
“Bez obzira na sve”, složio se, tvrdih očiju.
“Znam”, rekla sam. “I ja premirem od straha zbog
njih.”
“Znaju se oni snaći”, smirio me Edward, napadno
opušteno. “Samo mi je krivo što propuštam zabavu.”
Opet on o zabavi. Nosnice su mi se raširile.
Obgrlio me. “Bez brige”, srdačno mi je rekao, a onda
me poljubio u čelo.
Kao da bih ikako mogla izbjeći brigu. “Jasno, jasno.”
“A da mislimo o nečemu drugom?”, mazno je rekao,
prelazeći mi hladnim prstima po obrazu.
Nehotice sam se stresla; jutro je još bilo prohladno.
“Možda ne baš odmah”, odgovorio je samome sebi,
odmaknuvši ruku.
“Možeš ti mene i drugačije natjerati da mislim o nečemu
drugom.”
“Reci, kako?”
“Recimo tako da mi ispričaš kojih deset noći su ti
bile najbolje”, predložila sam mu. “Baš me zanima.”
Nasmijao se. “Pokušaj pogoditi.”
Odmahnula sam glavom. “Ima previše noći za koje
ne znam. Puno stoljeće njih.”
“Suzit ću ti izbor. Sve moje najbolje noći dogodile su
se otkako sam upoznao tebe.”
“Stvarno?”
“Da, stvarno – i pritom itekako prednjače ispred stalih.”
Porazmislila sam. “Mogu se samo sjetiti svojih”, priznala
sam mu.
“Možda mislimo na iste”, potaknuo me.
“Pa, tu ti je prva noć. Ona kad si ostao sa mnom.”
“Da, ta spada i u moje. Naravno, bila si bez svijesti u
meni najdražem dijelu te noći.”
“Tako je”, sjetila sam se. “I te sam noći govorila u
snu.”
“Da”, složio se.
Lice mi se zažarilo kad sam se opet upitala što li sam
to sve rekla dok sam spavala u Jacobovu naručju. Nisam
se mogla sjetiti što sam sanjala, ili jesam li uopće sanjala,
tako da mi od toga nije bilo koristi.
“Što sam sinoć pričala?”, prošaptala sam tiše nego
prije.
Slegnuo je ramenima umjesto odgovora, a ja sam se
lecnula.
“Zar je tako strašno bilo?”
“Ne prestrašno”, uzdahnuo je.
“Reci mi, molim te.”
“Uglavnom si izgovarala moje ime, kao i obično.”
“To nije loše”, oprezno sam se složila

“Samo, pri kraju si počela mrmljati neke nebuloze o
‘Jacobu, mom Jacobu’.” Čula sam bol u njegovu glasu,
premda je tiho šaptao. “Tvom Jacobu se to poprilično
svidjelo.”
Istegnula sam vrat ne bih li mu usnama dosegnula
bradu. Nisam mu vidjela oči. Zurio je u strop šatora.
“Oprosti”, prošaptala sam. “Tako ih samo razlikujem.”
“Razlikuješ?”
“Doktora Jekylla i mistera Hydea. Jacoba koji mi je
drag i onoga koji mi ide na jetra”, pojasnila sam.
“To ima smisla.” Činilo se da sam ga uspjela malčice
smiriti. “Reci mi koja ti je još noć najdraža.”
“Dok smo letjeli kući iz Italije.”
Namrštio se.
“Zar ta nije među tvojima?”, začudila sam se.
“Ne, ta zapravo jest među mojima, ali čudi me što je
i među tvojima. Zar nisi tada još bila apsurdno uvjerena
da to samo radim zbog grižnje savjesti, pa ću klisnuti
čim se otvore vrata aviona?”
“Jesam.” Nasmiješila sam se. “Ali, svejedno, bio si uz
mene.”
Poljubio me u kosu. “Voliš me više nego što zaslužujem.”
Nasmijala sam se tako nemogućoj izjavi. “Sljedeća bi
po redu bila noć nakon Italije”, nastavila sam.
“Da, ta je na mom popisu. Bila si tako smiješna.”
“Smiješna?”, pobunila sam se.
“Pojma nisam imao da su ti snovi tako živi. Pretrgao
sam se dok te nisam uvjerio da si doista budna.”
“Još uvijek nisam sigurna u to”, promrsila sam.
“Oduvijek si mi se činio više kao san nego kao java. Reci
ti sada meni jednu svoju. Jesam li pogodila koja ti je na
prvom mjestu?”
“Nisi – to bi bila ona preksinoć, kad si se napokon
pristala udati za mene.”
Složila sam facu.
“Ta se ne nalazi na tvom popisu?”
Sjetila sam se kako me tada poljubio i na što sam ga
uspjela nagovoriti, pa sam se predomislila. “Da... nalazi
se. Ali s ogradom. Ne shvaćam zašto ti je to tako bitno.
I tada si me već imao zauvijek.”
“Za sto godina, kad budeš imala dovoljno iskustva da
možeš zaista cijeniti odgovor, objasnit ću ti.”
“Podsjetit ću te da mi objasniš – za sto godina.”
“Sigurno ti je dovoljno toplo?”, odjednom me upitao.
“Dobro mi je”, potvrdila sam mu. “Zašto?”
Prije nego što je stigao odgovoriti, tišinu oko šatora
proparao je nesnosan urlik boli. Zvuk se odbio od golog
kamenitog obronka planine i ispunio zrak, tako da je
nahrupio sa svake strane.
Urlik je prodro mojom sviješću kao tornado, u isti
mah čudan i poznat. Čudan zato što nikad još nisam
čula tako ispaćen krik. Poznat zato što sam smjesta prepoznala
čiji je – razabrala sam zvuk i shvatila ga jasno
kao da je moj vlastiti. Nije bilo bitno što Jacob nije urliknuo
kao čovjek. Nije mi trebao prijevod.
Jacob je bio blizu. Jacob je čuo svaku riječ koju smo
izgovorili. Jacob je bio u agoniji.
Urlik se ugušio neobičnim, grgljavim jecajem, a onda
je opet zavladao muk.
Nisam čula njegov tihi bijeg, ali osjetila sam ga –
osjetila sam njegovu odsutnost koju sam prije netačno
pretpostavila, prazninu koju je ostavio za sobom.
“Zato što je tvoj kalorifer upravo pregorio”, tiho mi
je odgovorio Edward. “Kraj primirja”, dodao je, tako
tiho da nisam bila posve sigurna je li to doista kazao.
“Jacob nas je slušao”, prošaptala sam. To nije bilo pitanje.
“Da.”
“A ti si to znao.”
“Da.”
Buljila sam u prazno, ne videći ništa.
“Nikad mu nisam obećao poštenu borbu”, tiho me
podsjetio. “A on zaslužuje znati.”
Glava mi je pala u dlanove.
“Ljutiš se na mene?”, upitao me.
“Ne na tebe”, šapnula sam. “Zgražam se nad sobom.”
“Nemoj se patiti”, lijepo me zamolio.
“Da”, gorko sam se složila. “Bolje da čuvam snagu ne
bih li još malo mogla mučiti Jacoba. Da slučajno neki
djelić njega ne bi ostao nepovrijeđen.”
“Znao je što radi.”
“Misliš da je to bitno?” Treptanjem sam tjerala suze,
što mi se lako čulo u glasu. “Misliš da me briga je li to
fer i je li on dobio pravodobno upozorenje? Nanosim
mu bol. Kad god se okrenem, iznova mu nanosim bol.”
Glas mi je postajao sve glasniji, sve histeričniji. “Odurna
sam osoba.”
Čvrsto me zagrlio. “Ne, nisi.”
“Jesam! Pa što mi je?” Stala sam se opirati njegovu
stisku, pa je spustio ruke. “Moram ga pronaći.”
“Bella, on ti je već kilometrima daleko, a vani je hladno.”
“Baš me briga. Ne mogu samo sjediti ovdje.” Zbacila
sam Jacobovu jaknu s ramena, nazula gojzerice i ukočeno
otpuzala do ulaza; osjetila sam da su mi noge utrnule.

“Moram – moram...” Nisam znala kako dovršiti rečenicu,
a ni što uopće mogu, ali svejedno sam otvorila vrata
i ispuzala u vedro, ledeno jutro.
Bilo je manje snijega nego što sam mislila nakon
sinoćnje silovite oluje. Otpuhao ga je vjetar, po svoj
prilici, a ne otopilo sunce koje je sada sjalo nisko nad
jugoistokom, ljeskajući se sa zaostalog snijega i bodući
mi neprilagođene oči. Zrak je još štipao, ali nije bilo ni
daška vjetra, a sunce je polako vraćalo toplinu.
Seth Clearwater ležao je sklupčan na suhim iglicama
u sjeni guste omorike, s glavom na šapama. Krzno boje
pijeska jedva mu se vidjelo spram uvelih iglica, ali opazila
sam odraz obasjanog snijega s njegovih otvorenih
očiju. Imala sam dojam da me prijekorno gleda.
Znala sam da Edward ide za mnom dok sam teturala
prema drveću. Nisam ga čula, ali snijeg se odbijao s
njegove kože u svjetlucavim dugama što su plesale preda
mnom. Nije ispružio ruku da me zaustavi sve dok nisam
zašla nekoliko koraka duboko u šumske sjene.
Ščepao me za lijevo zapešće. Nije mario za moj pokušaj
odupiranja.
“Ne možeš za njim. Ne danas. Samo što nisu stigli. A
ionako nikome ne bi pomogla da se sad izgubiš.”
Izvijala sam ruku, beskorisno je povlačeći.
“Žao mi je, Bella”, šapnuo mi je. “Žao mi je što sam
to učinio.”
“Ništa nisi učinio. Ja sam kriva. Ja sam to učinila. Sve
sam krivo učinila. Mogla sam... Kad je... Nisam trebala...
Jer... Jer...” Jecala sam.
“Bella, Bella.”
Uhvatio me u zagrljaj, pa sam mu suzama stala močiti
košulju.
“Trebala sam mu – kazati – trebala sam – spomenuti – ”
Što? Što bi moglo spasiti takvu vijest? “Nije trebao –
ovako doznati.”
“Hoćeš da odem vidjeti mogu li ga pozvati da se vrati,
pa da porazgovaraš s njim? Još ima malo vremena”,
šapnuo mi je Edward, zatomljujući agoniju u glasu.
Kimnula sam mu u prsa, bojeći se pogledati ga u lice.
“Ostani kraj šatora. Brzo se vraćam.”
Ruke su mu nestale. Otišao je tako brzo da se trenutak
potom više nije dao vidjeti. Ostala sam sama.
Novi mi se jecaj oteo iz grudi. Danas svima nanosim
bol. Mogu li išta dotaknuti a da to ne upropastim?
Nisam znala zašto me to sada tako jako pogađa. Nije
da cijelo vrijeme nisam znala da se to sprema. Ali Jacob
nikad nije reagirao tako silovito – gubljenjem nadmenog
samopouzdanja i otkrivanjem silovitosti svoje boli.
Zvuk njegove agonije još me parao duboko u grudima.
Odmah do njega bila je ona druga bol. Bol zbog suosjećanja
s Jacobovom boli. Bol i zbog nanošenja boli
Edwardu. Zbog toga što nisam mogla pribrano istrpjeti
Jacobov odlazak, znajući da tako mora biti, da nema
druge.
Bila sam sebična, bila sam nepodnošljiva. Mučila sam
one koje volim.
Bila sam kao Cathy iz Orkanskih visova, samo što je
preda mnom bio daleko bolji izbor od njezinog: nijedan
od njih nije bio ni zao, ni slab. A ipak sam samo sjedila
i ronila suze zbog toga, ne trudeći se ni prstom mrdnuti
da to nekako ispravim. Baš kao Cathy.
Nisam mogla dopustiti da na moje odluke više utječe
strah od onoga što mene boli. To će biti premalo i daleko
prekasno, ali sada ću morati učiniti ono što treba
Možda više izbora ni nema. Možda ga Edward ne bude
mogao dovesti. A onda ću to morati prihvatiti i živjeti
dalje svoj život. Edward me nikada više neće vidjeti kako
ronim i jednu jedinu suzu za Jacobom Blackom. Nema
više suza. Otrla sam sada hladnim prstima posljednje s
očiju.
Ali ako se Edward ipak vrati s Jacobom, to je onda to.
Morat ću mu reći da ode i nikad se više ne vrati.
Zašto mi je to tako teško padalo? Toliko teže od opraštanja
od ostalih prijatelja, od Angele i Mikea? Zašto me
to boli? Nije to bilo u redu. To me nije smjelo boljeti.
Imala sam što sam htjela. Nisam ih mogla imati obojicu,
jer mi Jacob ne bi mogao biti samo prijatelj. Bilo
je vrijeme da odustanem od te želje. Koliko nakaradno
pohlepna jedna osoba uopće može biti?
Morala sam se riješiti tog iracionalnog osjećaja da za
Jacoba ima mjesta u mom životu. Nije mu moglo biti
mjesta uz mene, nije mogao biti moj Jacob, kada pripadam
drugome.
Polako sam prošetala natrag do livadice, vukući noge.
Kad sam izašla na otvoreno, trepćući spram oštrog svjetla,
kratko sam se osvrnula prema Sethu – koji se nije
maknuo sa svoje postelje od iglica – a onda odmaknula
pogled, izbjegavajući njegove oči.
Osjećala sam da mi je kosa raščupana, slijepljena u
pramenove slične Meduzinim zmijama. Počela sam provlačiti
prste kroz nju, a onda brzo odustala. Koga je uostalom
briga kako izgledam?
Dohvatila sam čuturicu obješenu kraj ulaza u šator
i protresla je. Bućnula je, pa sam odvrnula čep i potegnula
gutljaj da isperem usta ledenom vodom. Negdje u
blizini bilo je i hrane, ali nisam bila toliko gladna da je
odem tražiti.

Počela sam koračati tamo-amo po malom,
vedrom prostoru, cijelo vrijeme osjećajući Sethove oči
na sebi. Kako ga nisam htjela pogledati, u mislima mi
je opet postao dječak, a ne divovski vuk. Tako sličan
Jacobu dok je bio mlađi.
Htjela sam zamoliti Setha da lavežom ili već nekako
kaže vraća li se Jacob, ali suzdržala sam se. Nema veze
vraća li se Jacob. Možda bi bilo lakše da se ne vrati. Da
sam bar nekako mogla pozvati Edwarda.
Seth je uto zatulio i ustao.
“Što je bilo?”, blesavo sam ga upitala.
Zanemario me. Prišao je rubu šume i pokazao nosom
prema zapadu. Počeo je cviliti.
“Misliš na ostale, Seth?”, zabrinuto sam ga upitala.
“Na čistini?”
Pogledao me i tiho zaštektao, a onda pažljivo opet
uperio nos na zapad. Spustio je uši i opet zatulio.
Zašto sam tako glupa? Što mi je bilo na pameti kad
sam poslala Edwarda odavde? Kako sam sada mogla
znati što se događa? Nisam znala vučiji jezik.
Hladni žmarci straha počeli su mi se slijevati hrptom.
Što ako više nema vremena? Što ako su se Jacob i
Edward preblizu primaknuli? Što ako se Edward odlučio
priključiti borbi?
Ledeni strah skupio mi se u želucu. Što ako Sethova
briga nema veze s čistinom, a štektanje je značilo nijekanje?
Što ako se Jacob i Edward međusobno bore, negdje
daleko u šumi? Pa ne bi valjda, zar ne?
Odjednom sam se sva smrznula od sigurne spoznaje
da bi – ako izreknu krive riječi. Sjetila sam se jutrošnjeg
napetog ogleda u šatoru i upitala jesam li uopće shvatila
koliko su blizu borbe tada bili.
Ako ih nekako izgubim obojicu, to će biti upravo
ono što i zaslužujem.
Led mi se stegnuo oko srca.
Prije nego što sam se stigla obeznaniti od straha, Seth
je tiho, grleno progunđao, te napustio stražarsko mjesto
i polako se vratio pod omoriku. To me smirilo, ali i išlo
mi je na živce. Zar mi ne bi, ne znam, mogao šapom
ispisati poruku na zemlji?
Od ovolikog hodanja polako sam se znojila pod tom
silnom odjećom. Bacila sam jaknu u šator, a onda ponovno
prionula na tabanje stazice po sredini livadice
među drvećem.
Seth je odjednom opet skočio na noge, a krzno na
zatiljku oštro mu se nakostriješilo. Obazrela sam se, ali
ništa nisam opazila. Ako Seth ne prestane s ovim, odlučila
sam ga gađati češerom.
Potmulo je zarežao, da me upozori, i vratio na zapadni
rub. Predomislila sam se oko svog živciranja.
“To smo samo mi, Seth”, doviknuo mu je Jacob izdaleka.
Pokušala sam sebi objasniti zašto mi je srce skočilo
u četvrtu kad sam ga čula. To je bilo samo od straha
zbog onoga što ću sada morati učiniti, ništa više. Nisam
mogla dopustiti da mi lakne zato što se vratio. To bi bilo
upravo suprotno od korisnoga.
Edward je prvi izašao na vidjelo, praznog, mirnog
lica. Kad je iskoračio iz sjene, sunce je odbljesnulo s njegove
kože kao sa snijega. Seth mu je prišao da ga pozdravi,
napeto ga gledajući u oči. Edward je polako kimnuo
glavom, a čelo mu se naboralo od zabrinutosti.
“Da, samo nam to treba”, promrsio je u bradu, a onda
se obratio krupnome vuku. “Valjda nas to ne bi trebalo
iznenaditi. Ali bit će tijesno. Molim te, reci Samu da
zamoli Alice da tačnije utvrdi vremena.”
Seth je kratko spustio glavu, a meni je bilo krivo što
ne mogu režati. Nego što, sada zna kimati glavom. Ozlojeđeno
sam se okrenula od njega i shvatila da je Jacob tu.
Bio mi je okrenut leđima, u smjeru odakle je došao.
Oprezno sam pričekala da se okrene.
“Bella”, šapnuo mi je Edward, stvorivši se kraj mene.
Pogledao me očima u kojima se nije vidjelo ništa osim
brige. Njegovoj velikodušnosti nije bilo kraja. Sada sam
ga zasluživala manje nego ikada.
“Došlo je do izvjesnih komplikacija”, kazao mi je, pazeći
da ne zvuči zabrinuto. “Odvest ću Setha malo podalje
da to pokušam ispraviti. Neću otići daleko, ali neću
ni prisluškivati. Znam da ne želiš publiku, bez obzira na
to kakvu odluku na koncu donijela.”
Tek na samome kraju bol mu je prodrla u glas.
Nikada ga više ne smijem raniti. To će mi biti životni
cilj. Nikada više neće ovako gledati zbog mene.
To me tako pogodilo da ga nisam ni pitala kakav je to
novi problem. Ništa mi drugo nije sada trebalo.
“Brzo se vrati”, šapnula sam mu.
Kratko me poljubio u usta, a onda nestao u šumi zajedno
sa Sethom.
Jacob je još stajao u sjeni drveća; nisam jasno vidjela
kakav mu je izraz lica.
“Žuri mi se, Bella”, rekao je tupim glasom. “Obavi to
više. Što čekaš?”
Progutala sam knedlu. Grlo mi se odjednom tako
osušilo da nisam znala mogu li progovoriti.
“Samo reci to što želiš, pa da završimo i s tim.”
Duboko sam udahnula.

“Žao mi je što sam tako grozna”, šapnula sam. “Žao
mi je što sam tako sebična. Voljela bih da te nikad nisam
upoznala, pa da te nisam mogla ovako raniti. Neću više,
obećavam ti. Držat ću se vrlo daleko od tebe. Odselit
ću se iz države. Više me nikada nećeš morati ni vidjeti.”
“Nećeš ti isprike”, ogorčeno je rekao.
Nisam mogla progovoriti glasnije nego šapatom.
“Reci mi kako da ti se ispričam.”
“Što ako ne želim da odeš? Što ako bi mi bilo draže
da ostaneš, pa bila ti sebična ili ne? Zar se mene baš nimalo
ne pita, ako se ti već meni želiš ispričati?”
“To ne bi nimalo pomoglo, Jake. Nije bilo u redu što
sam ostala s tobom kad smo imali tako različite želje.
Neće biti bolje. Samo ću ti i dalje nanositi bol. A to više
ne želim. To mrzim.” Glas mi je pukao.
Uzdahnuo je. “Prekini. Ne moraš ništa više reći. Sve
je meni jasno.”
Htjela sam mu reći koliko će mi nedostajati, ali pregrizla
sam si jezik. Ni to ne bi nimalo pomoglo.
Načas je samo stajao i šutio, zureći u zemlju, a ja sam
se odupirala porivu da ga zagrlim. Da ga utješim.
A onda je naglo digao glavu.
“Pa, nisi se ti jedina u stanju žrtvovati”, kazao je čvršćim
tonom. “I ja mogu igrati takvu igru.”
“Što?”
“I sâm sam se prilično loše ponio. Otežao sam ti sve
ovo mnogo više nego što je bilo neizbježno. Mogao sam
se u početku obzirno maknuti. Ali ne, i ja sam ranio
tebe.”
“Ja sam kriva za ovo.”
“Ne dam ti da preuzmeš svu krivnju za ovo, Bella. A
ni svu slavu. Znam kako se mogu iskupiti.”
“O čemu ti to?”, otpovrnula sam mu. Uplašilo me što
mu se oči odjednom grozničavo krijese.
Bacio je pogled prema suncu, a onda mi se osmjehnuo.
“Tamo dolje se kuha prilično ozbiljna bitka. Mislim
da mi neće biti preteško izbaciti samog sebe iz igre.”
Polako, jedna po jedna, njegove su mu riječi sjele u
mozak i oduzele mi dah. Iako sam kanila potpuno izbaciti
Jacoba iz svog života, tek sam u tom trenu shvatila
koliko će tu duboko oštrica morati zasjeći.
“O ne, Jake! Ne, ne ne ne”, užasnula sam se. “Ne,
Jake, ne. Molim te, ne.” Koljena su mi stala klecati.
“U čemu je razlika, Bella? Ovako će samo svima biti
praktičnije. Nećeš se ni morati seliti.”
“Ne!”, uspjela sam izgovoriti glasnije. “Ne, Jacobe!
Ne dam ti!”
“A kako ćeš me spriječiti?”, lagano mi se podrugnuo,
smješkajući se da umanji gorčinu svojih riječi.
“Jacobe, preklinjem te. Ostani sa mnom.” Pala bih na
koljena, da sam se uopće mogla pomaknuti.
“Na četvrt sata, da propustim šoru? Pa da mi utekneš
čim ti se opet učini da je sigurno? Ma ti se šališ.”
“Neću pobjeći. Predomislila sam se. Nešto ćemo smisliti,
Jacobe. Uvijek postoji kompromis. Ne idi!”
“Lažeš.”
“Ne lažem. Znaš kako mi laganje grozno ide. Pogledaj
me u oči. Ostat ću ako i ti ostaneš.”
Lice mu se stvrdnulo. “Pa da ti mogu biti prvi svat?”
Trebao mi je trenutak da se priberem, a i tada sam
mu mogla odgovoriti samo s: “Molim te.”
“To sam si i mislio”, rekao je. Lice mu se opet smirilo,
izuzev burnog sjaja u očima.
“Volim te, Bella”, promrmljao je.
“Volim te, Jacobe”, slomljeno sam prošaptala.
Osmjehnuo se. “Znam to bolje od tebe.”
Okrenuo se da ode.
“Što god”, doviknula sam mu kroz stisnuto grlo. “Što
god želiš, Jacobe. Samo ne to!”
Zastao je i polako se okrenuo.
“Ne bih rekao da ti to zaista tako misliš.”
“Ostani”, preklinjala sam ga i dalje.
Odmahnuo je glavom. “Ne, idem.” Zastao je kao da
se premišlja. “Ali mogao bih to prepustiti sudbini.”
“Kako to misliš?”, nekako sam procijedila.
“Ne moram ništa namjerno učiniti – samo dati sve
od sebe za čopor, pa neka bude što bude.” Slegnuo je
ramenima. “Ako me uvjeriš da zaista želiš da se vratim –
više nego si htjela ispasti nesebična.”
“Kako?”
“Mogla bi me zamoliti”, predložio je.
“Vrati se”, prošaptala sam. Kako uopće može sumnjati
u iskrenost moje molbe?
Odmahnuo je glavom, opet se smješkajući. “Nisam
na to mislio.”
Trebao mi je časak da razaberem na što on to misli,
a on me cijelo vrijeme tako nadmeno gledao – tako siguran
u moju reakciju. Samo, čim sam shvatila, to sam i
rekla, ne zastavši da procijenim štetu.
“Hoćeš li me poljubiti, Jacobe?”
Iznenađeno je razrogačio oči, a onda ih sumnjičavo
stisnuo. “Blefiraš.”
“Poljubi me, Jacobe. Poljubi me, a onda se vrati.”
Zastao je u sjeni, nadmećući se sâm sa sobom. Tijelom
se opet napola okrenuo na zapad, dok su mu stopala
ostala ukopana u mjestu. Gledajući i dalje u stranu
nesigurno je zakoraknuo prema meni, jedanput, pa još
jedanput.

Naglo je okrenuo glavu i pogledao me očima
punim sumnje.
Uzvratila sam mu pogled. Pojma nisam imala kakav
mi je izraz na licu.
Jacob se zanio na petama, a onda bacio prema meni,
prišavši mi u tri duga koraka.
Znala sam da će iskoristiti priliku. To sam i očekivala.
Ukočila sam se – žmireći, stišćući šake uz bok – kad
mi je dlanovima dohvatio lice i usnama pronašao moje
željom koja je gotovo graničila s nasiljem.
Osjetila sam da se naljutio kad je ustima otkrio moj
pasivni otpor. Uhvatio me rukom za potiljak, čvrsto
mi stisnuvši korijen kose. Drugom me grubo ščepao za
rame, prodrmao me i privukao sebi. Spustio je ruku niz
moju mišku, pronašao zapešće i stavio ga sebi oko vrata.
Zadržala sam je ondje, i dalje stisnutu u šaku, ne znajući
koliko daleko mogu otići u očajničkoj želji da ga zadržim
na životu. A cijelo je to vrijeme nesnosno mekim i
toplim usnama nastojao prisiliti moje da mu uzvrate.
Čim je bio siguran da neću spustiti ruku, pustio mi je
zapešće i napipao mi struk. Vrelim je dlanom pronašao
golu kožu na mojim križima i privio me uza se, privijajući
moje tijelo uz njegovo.
Usne su mu se načas odlijepile, ali znala sam da nije
nipošto završio. Ustima mi je pronašao rub vilice, te
istražio cijelu dužinu vrata. Pustio mi je kosu i stavio
moju drugu ruku sebi oko vrata, kao i prvu.
Zatim su mi se obje njegove ruke stegnule oko struka,
a njegove su se usne našle na mom uhu.
“Možeš ti i bolje, Bella”, hrapavo mi je šapnuo. “Previše
razmišljaš.”
Stresla sam se kad sam osjetila kako me njegovi zubi
grebu po ušnoj školjci.
“Tako treba”, prišapnuo mi je. “Bar jedanput se pusti
da osjetiš ono što osjećaš.”
Mehanički sam stala odmahivati glavom, sve dok mi
nije opet upleo ruku u kosu i zaustavio me.
Glas mu je postao jedak. “Sigurna si da želiš da ti se
vratim? Ili bi zapravo voljela da poginem?”
Bijes me prožeo poput reakcije na snažan udarac.
Ovo je bilo previše – nije se pošteno borio.
Ruke su mi već bile obavijene oko njegovog vrata, pa
sam ga objema čvrsto uhvatila za kosu – ne hajući za bol
u desnoj šaci – i oduprla mu se, nastojeći nekako odvojiti
lice od njegovoga.
A Jacob je to pogrešno protumačio.
Bio je prejak da shvati kako sam mu htjela nanijeti
bol kad sam mu pokušala iščupati dva pramena kose iz
korijena. Umjesto bijesa, zamislio je strast. Učinilo mu
se da napokon reagiram na njega.
Mahnito je dahnuo i opet me počeo ljubiti, prstima
grozničavo stežući golu kožu na mom struku.
Nalet bijesa poljuljao mi je ionako nesigurnu samokontrolu;
neočekivanim, ushićenim odgovorom posve
ju je porazio. Da je tek likovao, možda bih mu se još
bila i oduprla. Ali njegova krajnje nezaštićena, iznenadna
radost posve je razbila i onesposobila moju odlučnost.
Mozak mi se odvojio od tijela i počela sam mu
uzvraćati poljubac. Protiv svake pameti, moje su se usne
počele gibati uz njegove nekim neobičnim, zbunjujućim
kretnjama koje nikad prije nisu izvodile – jer uz Jacoba
nisam morala biti oprezna, a on svakako nije bio oprezan
sa mnom.
Počela sam ga čvršće čupati, ali sada zato da ga privučem
bliže sebi.
Bilo ga je posvuda. Od prodornog sunca kapci su mi
porumenjeli, a boja je odgovarala: pristajala je vrelini.
Vreline je bilo posvuda. Nisam ni vidjela, ni čula, ni
osjećala ništa što nije bio Jacob.
Sićušni djelić mojeg mozga koji je ostao priseban vrištao
je na mene, prepun pitanja.
Zašto ne prekidam sve ovo? Što je još gore, zašto u sebi
ne nalazim ni želju da prekinem? Što znači to da ne želim
ni da on prekine? Što ga čvrsto držim za ramena i što mi se
sviđa kako su široka i snažna? Što me on rukama prečvrsto
privija uz svoje tijelo, a meni to ipak nije dovoljno čvrsto?
Pitanja su bila glupa, jer sam znala odgovor: lagala
sam samoj sebi.
Jacob je imao pravo. Cijelo vrijeme je imao pravo.
Bio mi je više od prijatelja. Zato mi je bilo tako nemoguće
oprostiti se od njega – jer sam bila zaljubljena u
njega. Također. Voljela sam ga mnogo više nego što sam
smjela, a ipak ni blizu dovoljno. Bila sam zaljubljena, ali
nedovoljno da išta promijenim; tek toliko da nas oboje
jače ranim. Da ga ranim gore nego ikada prije.
Nije me bilo briga za išta više od toga – od njegove
boli. Kakvu god bol da mi to donese, zaslužila sam je,
i više nego zaslužila. Ponadala sam se da će biti teška.
Ponadala sam se da ću doista patiti.
U tom trenutku bilo mi je kao da smo nas dvoje ista
osoba. Njegova je bol oduvijek bila i zauvijek će biti
moja bol – a sad je njegova radost bila moja radost. I
sama sam bila radosna, a opet, njegova je sreća nekako
također bila bol. Gotovo opipljiva – prekla mi je kožu
kao kiselina, kao sporo mučenje.

U kratkoj, beskrajnoj sekundi, ispod suznih kapaka
ukazao mi se posve drugačiji životni put. Kao kroz
prizmu Jacobovih misli, jasno sam razabrala čega ću se
sve odreći, šta sve tačno zbog ove nove samospoznaje
neću moći da ne izgubim. Vidjela sam Charlieja i Renée
smiješane u čudan kolaž u kojem su i Billy i Sam i
La Push. Ugledala sam kako godine teku i znače nešto
dok protječu, jer me mijenjaju. Vidjela sam golemog crvenkastosmeđeg
vuka kojega volim i koji me stameno
štiti uvijek kad ustreba. U najsitnijem djeliću te sekunde
opazila sam glavice dva malena, crnokosa djeteta što trče
od mene u poznatu šumu. Kad su nestala u njoj, sa sobom
su odnijela i ostatak vizije.
A tad sam, posve jasno, osjetila paranje duž rasjeline
u svom srcu, kad se manji dio otrgnuo od cjeline.
Jacobove usne ukočile su se prije mojih. Otvorila sam
oči i ugledala ga kako me gleda u čudu i ushitu.
“Moram otići”, šapnuo mi je.
“Ne.”
Osmjehnuo se, zadovoljan mojom reakcijom. “Neću
dugo”, obećao mi je. “Ali samo, prije toga...”
Sagnuo se da me opet poljubi, a nije bilo razloga da
mu se opirem. Čemu?
Ovaj put je bilo drugačije. Rukama mi je meko dotaknuo
lice, a tople usne bile su mu blage, neočekivano
suzdržane. Bilo je kratko i vrlo, vrlo slatko.
Ruke su mu se ovile oko mene, i uhvatio me u siguran
zagrljaj prije nego što će mi šapnuti u uho.
“To je trebao biti naš prvi poljubac. Bolje ikad nego
nikad.”
Uz njegova prsa, gdje ih nije vidio, suze su navrle i
prolile se.

24. NAPRASNA ODLUKA

Ležala sam licem nadolje preko vreće za spavanje,
čekajući da me pravda sustigne. Možda me lavina živu
zatrpa tu gdje jesam. Da me bar. Nikad više nisam htjela
vidjeti svoje lice u zrcalu.
Nije bilo zvuka koji bi me upozorio. Iz vedra neba,
Edwardova hladna ruka pomilovala me po zamršenoj kosi.
Zadrhtala sam od njegovog dodira, znajući da sam kriva.
“Jesi li dobro?”, zabrinuto mi je šapnuo.
“Nisam. Hoću umrijeti.”
“To se nikad neće dogoditi. Neću to dopustiti.”
Prostenjala sam, a onda prošaptala: “Možda se predomisliš.”
“Gdje je Jacob?”
“Otišao se boriti”, promrmljala sam u pod.
Jacob je sav radostan otišao iz našeg malog logora – s
vedrim “odmah se vraćam” – punim trkom prema čistini
već podrhtavajući, spreman za promjenu u svoje
drugo obličje. Sada je već cijeli čopor sve znao. Seth
Clearwater, koji je hodao pred šatorom, bio je svjedok
moje sramote.
Edward je dugo šutio. “O”, napokon je rekao.
Zvučao je tako da sam se pobojala da mi lavina neće
stići na vrijeme. Virnula sam prema njemu i, nego što,
bio je zaokupljen slušanjem novosti od kojih mi je smrt
bila draža. Opet sam zarila lice u pod.
Zapanjila sam se kad se Edward nevoljko počeo cerekati.
“A ja mislio da se ja prljavo borim”, rekao je, preko
volje mu se diveći. “Naspram njega, izgledam kao svetac
zaštitnik etike.” Pomilovao mi je otkriveni dio obraza.
“Ne ljutim se na tebe, ljubavi. Jacob je lukaviji nego što
sam mu dosad bio voljan priznati. Ipak, bilo bi mi draže
da ga nisi zamolila.”
“Edwarde”, šapnula sam u grubi najlon. “Ja... ja... ja
sam – ”
“Psst”, utišao me, nježno mi prelazeći prstima preko
obraza. “Nisam to tako mislio. Samo hoću reći da bi te
ionako poljubio – čak i da nisi pala na to – pa sad nemam
izgovora da mu razbijem njušku. A da znaš da bi
mi to baš prijalo.”
“Da nisam pala na to?”, promrmljala sam gotovo nerazgovjetno.
“Bella, zar si zaista povjerovala da je tako plemenit?
Da bi slavno skončao samo da meni raščisti put?”
Polako sam podigla glavu i pogledala ga u strpljive
oči. Lice mu je imalo blag izraz; pogled mu je bio pun
razumijevanja, umjesto gađenja koje sam zaslužila da vidim.
“Da, povjerovala sam u to”, promrsila sam i pogledala
u stranu. Ali nisam se ljutila na Jacoba zato što me
nasamario. U tijelu mi nije bilo mjesta ni za što osim
mržnje koju sam osjećala prema sebi.
Edward se opet tiho nasmijao. “Tako loše lažeš da ćeš
povjerovati svakome ko iole zna što radi.”
“Zašto nisi ljut na mene?”, šapnula sam. “Zašto me
ne mrziš? Ili još nisi uspio čuti cijelu priču?”
“Mislim da sam dobio prilično isrcpan pogled”, rekao
je lakim i opuštenim tonom. “Jacob stvara žive predodžbe.
Žalim njegov čopor gotovo koliko i sebe. Sirotog
Setha već je obuzimala mučnina. Ali Sam sada tjera
Jacoba da se usredotoči.”
Zažmirila sam i protresla glavu u agoniji. Oštra najlonska
vlakna na podu šatora zagrebala su mi lice.
“Ti si samo čovjek”, prišapnuo mi je i opet me pomilovao
po glavi.
“To je najjadnija obrana koju sam u životu čula.”
“Ali ti jesi čovjek, Bella. A i on je, ma koliko ja možda
želio da nije tako... Ima rupa u tvom životu koje ja ne
mogu ispuniti. I to shvaćam.”
“Ali to nije istina. Zbog toga sam tako užasna. Nema
nikakvih rupa.”
“Voliš ga”, blago je prošaptao.
Svaka stanica moga tijela izgarala je od želje da to
poreknem.
“Tebe volim više”, rekla sam. Nisam mogla bolje.
“Da, i to znam. Ali... kad sam te ostavio, Bella, krvarila
si. Jacob je bio taj koji ti je zašio rane. To je moralo
ostaviti traga – i na tebi i na njemu. Ne znam mogu li se
takvi šavovi sami od sebe rastopiti. Ne mogu kriviti nijedno
od vas dvoje zbog onoga što sam ja sâm prouzročio.

Možda uspijem zaslužiti oprost, ali to mi ne dopušta
da izbjegnema posljedice.”
“Trebala sam znati da ćeš nekako uspjeti svaliti krivnju
na sebe. Prekini, molim te. Ne mogu to trpjeti.”
“Što bi voljela da ti kažem?”
“Htjela bih da me izvrijeđaš kako god znaš i umiješ,
na svakom jeziku koji znaš. Htjela bih da mi kažeš da
sam ti se zgadila i da me ostavljaš, da te mogu kumiti i
preklinjati na koljenima da ostaneš.”
“Žao mi je.” Uzdahnuo je. “To ne mogu.”
“Barem prekini nastojati da me razvedriš. Pusti me
da patim. Zaslužila sam.”
“Ne”, promrmljao je.
Polako sam kimnula. “Imaš pravo. Samo ti imaj previše
razumijevanja. Tako je vjerojatno još gore.”
Ušutio je, a ja sam osjetila promjenu u atmosferi,
neku novu neizvjesnost.
“Samo što nije”, ustanovila sam.
“Da, još samo nekoliko minuta. Taman dovoljno da
ti kažem još jedno...”
Pričekala sam. Napokon se oglasio šapatom. “Ja
mogu biti plemenit, Bella. Neću te tjerati da izabereš
između nas. Samo budi sretna, i imaj koji god dio mene
želiš, ili me uopće nemaj, ako ti je tako lakše. Ne daj da
bilo kakav osjećaj dužnosti koji gajiš prema meni utječe
na tvoju odluku.”
Rukama sam se odigla s poda u klečeći položaj.
“Prekini više, vrag da te nosi!”, viknula sam na njega.
Zgranuto me pogledao. “Ne – nisi shvatila. Ne pokušavam
te tek razvedriti, Bella, stvarno to mislim.”
“Znam ja to”, prostenjala sam. “A što je s uzvraćanjem?
Ma pusti više plemenito žrtvovanje! Bori se!”
“Kako?”, upitao me, a u očima mu se ukazala pradavna
tuga.
Uspentrala sam mu se u krilo i čvrsto ga zagrlila.
“Briga me što je tu hladno. Briga me što ti sada smrdim
kao pas. Natjeraj me da zaboravim kako sam grozna.
Natjeraj me da zaboravim njega. Natjeraj me da
zaboravim kako se zovem. Uzvrati mu!”
Nisam htjela pričekati da odluči – ili da dobije priliku
kazati mi da ga ne zanima okrutna, bezvjerna neman
poput mene. Pritisnula sam se o njega i prionula usta na
njegove snježno hladne usne.
“Oprezno, ljubavi”, promrmljao je kroz moj srdačni
poljubac.
“Ne”, zarežala sam.
Blago mi je odmaknuo lice za pedalj. “Ne moraš mi
ništa dokazivati.”
“Ne pokušavam ti nešto dokazati. Rekao si da mogu
imati koji god dio tebe hoću. Hoću ovaj dio. Hoću svaki
dio.” Uhvatila sam ga oko vrata i pokušala mu dosegnuti
usne. Zabacio je glavu da mi uzvrati poljubac,
ali hladna su mu usta oklijevala, pa me obuzela još jača
nestrpljivost. Tijelo mi je otkrivalo namjere, raskrinkavajući
me. Njegove su me ruke neizbježno krenule
obuzdati.
“Možda sada nije baš najbolji trenutak za to”, predložio
mi je. Nije mi se sviđalo koliko je miran.
“Zašto ne?”, progunđala sam. Nema se smisla natezati
ako će biti racionalan; spustila sam ruke.
“Kao prvo, zato što je zaista hladno.” Uzeo je vreću za
spavanje s poda i ogrnuo me njome kao dekom.
“Nije tačno”, rekla sam. “Kao prvo, zato što si ti bizarno
moralan za jednog vampira.”

Zahihotao se. “U redu, to ti priznajem. Hladnoća je
drugo. A treće... pa, ti doista bazdiš, ljubavi.”
Namreškao je nos.
Uzdahnula sam.
“Kao četvrto”, prišapnuo mi je, spustivši lice sasvim
do mog uha. “Pokušat ćemo, Bella. Ispunit ću obećanje
koje sam ti dao. Ali mnogo bi mi draže bilo da to ne
bude samo reakcija na Jacoba Blacka.”
Zgrčila sam se i zarila lice u njegovo rame.
“I kao peto...”
“Stvarno dug popis”, promrsila sam.
Nasmijao se. “Da, ali jesi li htjela poslušati borbu ili ne?”
Kad je to izgovorio, Seth je resko zatulio pred šatorom.
Tijelo mi se ukočilo od tog zvuka. Nisam shvatila da
mi se desna šaka čvrsto stisnula, zarivajući nokte u povijeni
dlan, sve dok mi je Edward nije uhvatio i nježno
mi izravnao prste.
“Bit će dobro, Bella”, obećao mi je. “Vještina, upućenost
i iznenađenje na našoj su strani. Sve će vrlo brzo
proći. Kad ne bih istinski vjerovao u to, sada bih bio dolje
– a tebe bih ovdje privezao lancem za drvo, ili nešto
u tom stilu.”
“Alice je tako mala”, jauknula sam.
Zahihotao se. “To bi možda bio problem... kad bi je
iko ikako mogao uloviti.”
Seth je počeo cviliti.
“Što je bilo?”, zabrinuto sam upitala.
“Samo se ljuti što je primoran biti tu s nama. Zna da
ga je čopor udaljio od bitke zbog njegove vlastite sigurnosti.
Izgara od želje da im se pridruži.”
Namrštila sam se i pogledala u Sethovom smjeru.
“Novorođeni su stigli na kraj traga – išlo je kao po
loju, Jasper je genij – i nanjušili one na čistini, pa se
sada dijele u dvije skupine, kao što je Alice i rekla”, prošaptao
je Edward, pogleda uprtog u daljinu. “Sam nas
vodi unaokolo da postavimo zasjedu.” Tako se posvetio
onome što sluša da je počeo govoriti u množini kojom
se služio cijeli čopor.
Odjednom je spustio pogled prema meni. “Diši, Bella.”
S mukom sam ga pokušala poslušati. Čula sam kako
Seth teško dašće odmah s druge strane šatora, pa sam
pokušala zadržati svoja pluća u istom smirenom ritmu,
da me kisik ne omami.
“Prva skupina je na čistini. Čujemo borbu.”
Zubi su mi se čvrsto stisnuli.
Kratko se nasmijao. “Čujemo Emmetta – ovo ga veseli.”
Natjerala sam se da opet udahnem u Sethovom ritmu.
“Druga skupina se priprema – nisu obazrivi, još nas
nisu uspjeli čuti.”
Edward je zarežao.
“Što?”, kazala sam bez daha.
“Spominju te.” Zaškrgutao je zubima. “Naloženo im
je da se pobrinu da ne pobjegneš... Dobar potez, Leah!
Mmm, prilično je brza”, pohvalno je promrmljao. “Jedan
je novorođeni osjetio naš miris, a Leah ga je oborila prije
nego što se stigao i okrenuti. Sam joj pomaže da ga
dokrajči. Paul i Jacob sredili su još jednoga, ali ostali se
sada brane. Pojma nemaju što ih je to snašlo. Obje strane
fingiraju... Ne, pustite da Sam vodi. Ne srljajte”, promrsio
je. “Razdvojite ih – ne dajte da jedan drugome štite leđa.”
Seth je zacvilio.
“To je bolje, tjerajte ih prema čistini”, pohvalio ih
je Edward. Tijelo mu se nesvjesno pomicalo dok ih je
promatrao, napinjući se za kretnje koje bi sâm pritom
izvodio. Još me držao za ruku; ispreplela sam naše prste.
Barem nije bio tamo dolje.
Iznenadan nestanak zvuka bio mi je jedino upozorenje.
Duboko hučanje Sethova disanja prekinulo se, što
sam opazila, jer sam disala u njegovu ritmu.
I ja sam prestala disati – strah mi je ukočio čak i pluća
kad sam shvatila da se Edward ledeno ukipio.
O, ne. Ne. Ne.
Koga smo izgubili? Njihovog ili našeg? Mojeg, samo
mojeg. Koji je moj gubitak?
Tako brzo da nisam uspjela shvatiti kako se to zbilo,
našla sam se na nogama, a šator se oko mene rušio u
dronjcima. Je li nam to Edward proparao izlaz? Zašto?
Zatreptala sam ošamućeno od jarkog svjetla. Vidjela
sam samo Setha, odmah do nas, lica tek na pedalj
od Edwardova. Jednu nemjerljivo kratku sekundu samo
su apsolutno pozorno gledali jedan u drugoga. Sunce se
lomilo s Edwardove kože tako da su iskrice plesale po
Sethovu krznu.
A onda je Edward žurno prošaptao: “Pođi, Seth!”
Golemi se vuk okrenuo u suprotnom smjeru i nestao
u šumskoj tmini.
Jesu li prošle pune dvije sekunde? Činile su se kao
sati. Obuzimala me mučnina od stravične spoznaje da
je na čistini nešto prošlo grozno krivo. Zaustila sam da
naredim Edwardu da me odvede onamo, iz ovih stopa.
Trebao im je, a i ja sam im trebala. Moram li krvariti da
ih spasim, krvarit ću. Poginut ću ako treba, kao treća supruga.
Nemam srebrni bodež u ruci, ali naći ću načina –
Prije nego što sam uspjela izgovoriti prvi slog, osjetila
sam kao da letim kroz zrak. Ali Edwardove me ruke
ni na trenutak nisu pustile – samo me premjestio, tako
brzo da mi se učinilo da bočno padam.
Priljubio me leđima o glatku liticu. Edward je stao
pred mene u stav koji sam smjesta prepoznala.
Olakšanje me oblilo u istom trenutku kad mi je želudac
propao kroz tabane.
Sve sam pogrešno shvatila.
Olakšanje – ništa nije pošlo krivo na čistini.
Užas – kriza je ovdje.
Edward je zauzeo obrambeni položaj – u polučučnju,
blago ispruženih ruku – koji sam prepoznala s bolnom
sigurnošću. Stijena iza mojih leđa mogla je isto tako biti
prastari cigleni zid u onoj talijanskoj uličici gdje se onaj
put postavio između mene i ratnika Voltura u tamnim
ogrtačima.
Nešto je išlo na nas.
“Ko?”, prošaptala sam.
Izrekao je riječi kroz zube, režanjem, glasnije nego
što sam očekivala. Preglasno. To je značilo da više nema
vremena za skrivanje. Našli smo se u zamci, pa sad nije
bilo bitno ko će čuti njegov odgovor.
“Victoria”, rekao je, procijedivši ime kao psovku.
“Nije sama. Naišla je na moj miris dok je išla gledati novorođene
– nikad se nije namjeravala boriti uz njih. Donijela
je naprasnu odluku da me potraži, pretpostavivši
da ćeš ti biti uz mene. Imala je pravo. Imala si pravo.
Oduvijek se tu radilo o Victoriji.”
Bila je dovoljno blizu da joj on čuje misli.

Opet olakšanje. Da to stižu Volturi, oboje bismo stradali.
Ali stiže Victoria, pa ne moramo stradati oboje. Edward bi
mogao preživjeti. Dobar je borac, dobar kao Jasper. Ako ona
ne dovede mnogo ostalih sa sobom, mogao bi se probiti do
svoje obitelji. Edward je brži od svih. Mogao bi se izvući.
Bilo mi je tako drago da je otjerao Setha. Naravno,
Seth nije mogao nikamo otići po pomoć. Victoria je savršeno
tempirala svoju odluku. Ali barem je Seth sada
dospio na sigurno; na spomen njegova imena, pred očima
mi se ne bi našao golemi vuk boje pijeska – već samo
krakati petnaestogodišnjak.
Edward se premjestio – tek mrvicu, ali usmjerio mi je
pogled. Zagledala sam se u mrkli mrak šume.
Bilo mi je kao da mi noćne more izlaze u susret da
me pozdrave.
Dvoje vampira polako su se iskrali na livadicu gdje
smo se ulogorili, pozorno promatrajući, ništa ne propuštajući.
Svjetlucali su kao dijamanti na suncu.
Jedva sam mogla gledati u plavokosog dečka – da,
bio je samo dečko, premda mišićav i visok, možda mojih
godina kad se promijenio. Bile su mi nesnosne njegove
oči, intenzivnije crvene od svih koje sam dotad vidjela.
Iako je bio najbliži Edwardu, pa tako i najneposrednija
prijetnja, nisam ga mogla gledati.
Jer nekoliko koraka bočno i nekoliko koraka iza njega,
u mene je buljila Victoria.
Kosa joj je imala jarkije narančastu boju nego što sam
se sjećala; bila je sličnija plamenu. Tu nije bilo vjetra, ali
činilo mi se kao da vatra oko njezina lica pomalo podrhtava,
kao da je živa.
Oči su joj bile crne od žeđi. Nije se smješkala, kao u
svakoj mojoj mori – usne su joj bile čvrsto stisnute. Bilo
je nečeg upadljivo mačkastog u njezinom napetom držanju,
kao u lavice koja čeka priliku da skoči. Nemirnim
je, mahnitim očima prelazila s Edwarda na mene, ali nikad
ga ne bi promotrila dulje od pola sekunde. Nije mogla
odvojiti pogled s mog lica, baš kao ni ja s njezinog.
Pomama je zračila iz nje, gotovo vidljiva u zraku.
Osjećala sam žudnju, sveprožimajuću strast koja ju drži
u šaci. Gotovo kao da joj i sama mogu čuti misli, znala
sam što joj je na umu.
Bila je tako blizu onoga što želi – žarište cjelokupnog
njezinog postojanja u već više od godinu dana sad joj je
bilo tako blizu.
Moja smrt.
Plan joj je bio u isti mah i očit i praktičan. Veliki plavokosi
dečko napast će Edwarda. Čim u dovoljnoj mjeri
uspije zaokupiti Edwarda, Victoria će me dokrajčiti.
Bit će brzo – jer ona tu nema vremena za poigravanje
– ali bit će i temeljito. Tu neće biti oporavka. Tu ni
vampirski otrov neće biti od koristi.
Morat će mi zaustaviti srce. Možda će mi zariti šaku
u prsa i zdrobiti ga. Nešto u tom stilu.
Srce mi je grozničavo, glasno tuklo, kao da je želi
jasnije navesti na cilj.
Nemjerljivo daleko, skroz s drugog kraja crne šume,
vučije je zavijanje odjeknulo mirnim zrakom. Bez Setha
uz nas, nije bilo načina da razaberem značenje tog zvuka.
Plavokosi dečko pogledao je Victoriju krajičkom
oka, čekajući njezinu zapovijed.
Bio je mlad u mnogo pogleda. Intenzivni grimiz njegovih
šarenica otkrivao mi je da je tek nedavno postao
vampir. Bit će snažan, ali nevješt. Edward će mu se znati
oduprijeti. Edward će preživjeti
Victoria je mahnula bradom prema Edwardu, bez riječi
naređujući dečku da krene.
“Riley”, rekao je Edward tihim, molećivim glasom.
Plavokosi se dečko ukočio i zgranuto ga pogledao.
“Ona ti laže, Riley”, kazao mu je Edward. “Slušaj me.
Laže ti, baš kao što je lagala ostalima koji sada pogibaju
na čistini. I sâm znaš da im je lagala, da si im zbog nje i ti
lagao, da im ni ti ni ona niste ni mislili priteći u pomoć.
Zar ti je onda tako teško povjerovati da je i tebi lagala?”
Rileyjevo se lice posve zbunilo.
Edward se premjestio pedalj-dva u stranu, a Riley mu
je automatski parirao vlastitim premještanjem.
“Ona te ne voli, Riley.” Edwardov blagi glas bio je
zamaman, gotovo hipnotičan. “Nikada i nije. Voljela je
jednoga koji se zvao James, a ti joj nisi više od pijuna.”
Kad je izgovorio Jamesovo ime, Victoria je naglo
iskezila zube. Oči su joj ostale uprte u moje.
Riley je mahnito bacio pogled prema njoj.
“Riley?”, rekao je Edward.
Riley se automatski ponovno okrenuo prema Edwardu.
“Ona zna da ću te ubiti, Riley. Želi da stradaš, kako
se više ne bi morala pretvarati. Da – vidio si to, zar ne?
Razabro si joj oklijevanje u očima, naslutio dvoličnost u
obećanjima. Imao si pravo. Nikada te nije željela. Svaki
poljubac, svaki dodir bio je lažan.”
Edward se opet pokrenuo, prišavši pedalj-dva dečku,
udaljivši se pedalj-dva od mene.
Victoria je uprla pogled u razmak između nas. Trebat
će joj manje od sekunde da me ubije – samo ako joj se
ukaže najsitnija mogućnost da to uspješno izvede.
Riley se premjestio, ovaj put sporije.

“Ne moraš stradati”, obećao mu je Edward, gledajući
ga u oči. “Može se živjeti i drugačije nego što ti je pokazala.
Nije sve u lažima i krvi, Riley. Možeš otići iz ovih
stopa. Ne moraš njezine laži platiti glavom.”
Edward se odmaknuo prema naprijed i u stranu, odmaknuvši
se za puni korak od mene. Riley je skrenuo
predaleko, ovaj put se preračunavši. Victoria se prignula,
podigavši se na prste.
“Posljednja prilika, Riley”, šapnuo je Edward.
Riley je očajnički pogledao u Victoriju, tražeći odgovore.
“On ti laže, Riley”, rekla je Victoria, a ja sam zgranuto
zinula kad sam joj čula glas. “Kazala sam ti kakve
mentalne varke oni izvode. Znaš da volim samo tebe.”
Glas joj nije bio onakvo snažno, divlje, mačje režanje
kakvo bih spojila s njezinim licem i držanjem. Bio
je blag, bio je visok – zvonak sopran, kao u male bebe.
Glas kakav pristaje uz plave kovrče i ružičaste žvakaće.
Nije mi imao smisla kao nešto što bi doprlo kroz te iskežene,
svjetlucave zube.
Riley je napeo vilicu i isprsio se. Oči su mu se ispraznile
– u njima više nije bilo ni zbunjenosti ni nedoumice.
Nije više uopće bilo misli. Napeo se za napad.
Učinilo mi se da se Victoria sva trese, koliko je zgrčena
bila. Prsti su joj bili spremne kandže; samo su čekali
da se Edward odmakne još samo za centimetar od mene.
Režanje nije doprlo ni od jednog od njih.
Mamutska, smećkasta prilika doletjela je nasred livade
i oborila Rileyja na tlo.
“Ne!”, kriknula je Victoria tim svojim dječijim glasom,
reskim od nevjerice.
Metar i pol preda mnom, golemi je vuk stao drapati
i trgati plavokosog vampira pod sobom. Nešto bijelo i
tvrdo odletjelo je u stijenu pod mojim nogama. Zgroženo
sam odskočila.
Victoria nije uputila ni pogled dečku kojemu je upravo
izjavila ljubav. Oči su joj i dalje bile uprte u mene,
pune tako bjesomučnog razočaranja da je izgledala bezumno.
“Ne”, opet je rekla, kroz zube, kad je Edward krenuo
prema njoj, zagrađujući joj pristup meni.
Riley se opet našao na nogama, izobličen i unezvjeren,
ali uspio je žestoko nogom opaliti Setha u rame.
Čula sam krckanje kosti. Seth je ustuknuo i počeo kružiti,
šepajući. Riley je spremno ispružio ruke, iako mi se
činilo da mu nedostaje dio jedne šake...
Samo nekoliko metara dalje od te borbe, Edward i
Victoria su plesali.
Nisu baš kružili, jer joj Edward nije dopuštao da se
postavi bliže meni. Klizila je unatraške, mičući se lijevodesno
ne bi li pronašla rupu u njegovoj obrani. On je
okretno slijedio rad njezinih nogu, uhodeći je savršeno
usredotočeno. Pokretao se djelić sekunde prije nje, čitajući
joj namjere iz misli.
Seth se bacio na Rileyja s boka i nešto se rastrgalo s
groznim, pištavim struganjem. Još jedan teški bijeli komad
odletio je u šumu i muklo pao. Riley je urliknuo od
srdžbe, a Seth je odskočio – nevjerojatno okretno za svoju
veličinu – kad je Riley unakaženom rukom zamahnuo
prema njemu.
Victoria je sada promicala kroz debla na suprotnoj
strani livadice. Bila je rastrgana: noge su je vukle na sigurno,
dok su joj oči žudjele za mnom, kao da sam magnet
koji je privlači. Vidjela sam kako se žarka želja za ubijanjem
nadmeće s njezinim nagonom za preživljavanje.
To je opazio i Edward.
“Ne idi, Victoria”, šapnuo je, onako hipnotički kao
prije. “Više ti se nikad neće pružiti ovakva prilika.”
Pokazala je zube i prosiktala na njega, ali nikako se
nije uspijevala više odmaknuti od mene.
“Uvijek možeš pobjeći”, mrmorio je Edward. “Ima
za to vremena koliko hoćeš. To ti radiš, zar ne? Zato si i
trebala Jamesu. Korisno, ako ti je do smrtonosnih igrica.
Partnerica s nepogrešivim instinktom za bijeg. Nije te
trebao ostaviti – dobro bi mu bile došle tvoje vještine
kad smo ga sustigli u Phoenixu.”
Režanje joj se otelo s usana.
“Samo, nikad mu nisi bila više od toga. Glupo je trošiti
toliko energije da se osveti nekoga ko ti je bio manje
privržen nego lovac svome konju. Nikad mu nisi bila
više od korisnog pomagača. Znam ja to.”
Edward se osmjehnuo u stranu i potapšao prstom po
sljepoočnici.
Kriknuvši iz stisnuta grla, Victoria je opet izletjela iz
šume i izvela fintu u stranu. Edward je odgovorio na to,
i ples je iznova započeo.
U tom trenutku, Riley je uspio udariti Setha u sapi,
i potmuli je ciktaj dopro iz Sethova grla. Seth je uzmaknuo,
a ramena su mu drhtala kao da pokušava otresti
bol. Molim te, došlo mi je da zamolim Rileyja, ali nisam
mogla pronaći mišiće koji bi mi otvorili usta, koji bi mi
istjerali zrak iz pluća. Molim te, on je još dijete!
Zašto Seth nije pobjegao? Zašto sada ne bježi?
Riley se ponovno počeo primicati Sethu, potiskujući
ga prema litici pokraj mene. Victoria se odjednom
zainteresirala za sudbinu svojeg partnera.

Opazila sam je kako krajičkom oka mjerka razmak između Rileyja i
mene. Seth je škljocnuo zubima prema Rileyju, tjerajući
ga na uzmak, a Victoria je prosiktala.
Seth više nije šepao. U kruženju je dospio sasvim
blizu Edwardu; repom je dotaknuo Edwardova leđa, a
Victoria je iskolačila oči.
“Ne, neće se okrenuti protiv mene”, odgovorio je
Edward na pitanje u Victorijinoj glavi. Iskoristio je njezinu
nepažnju da joj se prikrade. “Dala si nam zajedničkog
neprijatelja. Dovela si nas u savez.”
Stisnula je zube, nastojeći se posvetiti isključivo
Edwardu.
“Pogledaj malo bolje, Victoria”, prošaptao je, parajući
joj niti usredotočenosti. “Je li on doista tako sličan
onoj nemani koju je James slijedio preko cijeloga Sibira?”
Blenula je, a onda stala mahnito zvjerati u Edwarda,
pa u Setha, pa u mene, pa opet i opet. “Nije isti?”, zarežala
je tim svojim sopranom djevojčice. “Nemoguće!”
“Ništa nije nemoguće”, promrmljao je Edward baršunasto
mekim glasom i primaknuo joj se još za koji
centimetar. “Osim onoga što ti želiš. Nikad je nećeš ni
taknuti.”
Odmahnula je glavom brzim trzajima, opirući se njegovom
ometanju, i pokušala ga zaobići, ali našao joj se
na putu čim je smislila što će. Lice joj se ozlojeđeno izobličilo,
a onda se spustila u dublji čučanj i počela mi se
odlučno prikradati.
Victoria nije bila neiskusni, nagonima vođeni novorođeni
vampir. Bila je smrtonosna. Čak sam i ja uviđala
razliku između nje i Rileyja, i znala sam da Seth ne bi
izdržao toliko dugo protiv ovog vampira.
I Edward se premjestio, kad su se približili jedno drugome,
poput lava protiv lavice.
Tempo plesa se ubrzao.
Bilo je poput Alice i Jaspera na čistini, mutna spirala
kretanja, samo što ovaj ples nije imao tako savršenu koreografiju.
Oštro drobljenje i pucanja odjekivalo je s litice kad
god bi se nekome omaknula pogrešna kretnja. Ali gibali su
se prebrzo da uspijem razabrati ko to od njih griješi...
Rileyja je omeo balet nasilja, pa je zabrinuto pogledao
partnericu. Seth je navalio i odgrizao još jedan komadić
vampirskog mesa. Riley je urliknuo i opalio ga iz
sve snage nadlanicom ravno u široka prsa. Golemo Sethovo
tijelo odletjelo je tri metra i tresnulo o liticu iznad
moje glave tako jako da sam dobila dojam da se cijeli
vrh prodrmao. Čula sam kako mu dah silovito izlijeće iz
pluća i izmaknula se kad se odbio od stijene i svalio na
zemlju korak-dva ispred mene.
Tiho cviljenje otelo se Sethu kroz zube.
Oštri komadići siva kamena sasuli su mi se na glavu,
grebući mi izloženu kožu. Nazubljen kameni šiljak skotrljao
mi se niz desnu ruku, pa sam ga refleksno uhvatila.
Prsti su mi ščepali dugu krhotinu kad su mi vlastiti
nagoni za preživljavanje stupili na djelo; kako nije bilo
izgleda za bijeg, moje se tijelo – ne hajući za krajnju nedjelotvornost
tog poteza – pripremilo za borbu.
Adrenalin mi je buknuo u žilama. Znala sam da mi se
udlaga usijeca u dlan. Znala sam da se pukotina u mom
zglobu buni. Znala sam sve to, ali nisam mogla osjetiti bol.
Iza Rileyja vidjela sam samo izvijanje Victorijine vatrene
kose i mrlju bjeline. Sve učestalije, metalno škljocanje
i trganje, oštri udasi i zgranuto siktanje otkrivali su
da ples postaje poguban po jedno od njih.
Ali po koje od njih?
Riley je nasrnuo na mene, a crvene oči bljesnule su
mu od srdžbe. Prostrijelio je pogledom šepavo brdo pješčanog
krzna između nas i savinuo šake – unakažene,
slomljene šake – u kandže. Razjapio je, raširio usta, puna
blistavih zuba, spremajući se da Sethu iščupa grkljan.
Drugi me nalet adrenalina udario kao elektrošok, i
sve mi se odjednom posve razbistrilo.
Obje su borbe odviše neizvjesne. Seth samo što nije
izgubio svoju, a pojma nisam imala pobjeđuje li Edward
ili pak gubi. Trebalo im je pomoći. Odvlačenjem pozornosti,
nečim što bi ih dovelo u prednost.
Ruka mi je tako čvrsto stisnula kameni šiljak da je
potporanj u udlazi pukao.
Jesam li dovoljno jaka? Jesam li dovoljno hrabra? Koliko
snažno mogu zabiti taj grubi kamen u vlastito tijelo?
Hoću li time pružiti Sethu dovoljno vremena da stigne
ustati? Hoće li doći sebi dovoljno brzo da mu moje
žrtvovanje bude od ikakve koristi?
Prešla sam vrhom krhotine uz svoju ruku, zasukavši
debeli džemper da otkrijem kožu, te pritisnula oštri
vršak u pregib lakta. Ondje sam već imala dugi ožiljak
od prošlog rođendana. Te noći je istjecanje moje krvi
bilo dovoljno da privuče pozornost svih vampira, da ih
sve zajedno načas skameni u mjestu. Molila sam se da
sada opet uspijem to postići. Očeličila sam se i duboko
udahnula kroz zube.
Victoriji je moj udisaj odvukao pažnju od Edwarda. Oči
su joj na sićušan djelić sekunde zastale i uprle se u moje.
Bijes i znatiželja neobično su joj se izmiješali na licu.

Nisam bila sigurna kako sam čula taj potmuli zvuk
uza svu ostalu buku što se odbijala od litice i tukla mi
u glavi. Već je kucanje mog vlastitog srca trebalo biti
dovoljno da ga priguši. Ali, u odsječku sekunde u kojem
sam gledala Victoriju u oči, učinilo mi se da čujem poznat,
iznuren uzdah.
Iste te kratke sekunde ples se silovito raspao. To se zbilo
tako brzo da je završilo prije nego što sam stigla opaziti
slijed događaja. Pokušala sam to nadoknaditi u glavi.
Victoria je izletjela iz zamućenog suprotstavljanja i
udarila u visoku omoriku, otprilike posred visine debla.
Kad je pala natrag na zemlju, već je bila u čučnju za skok.
Istodobno, Edward – praktički nevidljiv od brzine –
izvio se unatrag i dohvatio nepripremljenog Rileyja za
mišku. Izgleda da je Edward upro stopalom o Rileyjeva
leđa, te povukao iz sve snage –
Malu livadu na kojoj smo podigli šator proparao je
urlik Rileyjeve agonije.
U isti mah, Seth je skočio na noge i gotovo mi posve
zapriječio vidik.
Ali još sam vidjela Victoriju. A premda je izgledala
neobično deformirana – kao da se ne može posve ispraviti
– vidjela sam kako joj mahnitim licem prelazi onaj
smiješak koji mi je pohodio snove.
Skvrčila se i skočila.
Nešto malo i bijelo fijuknulo je zrakom i udarilo u
nju usred leta. Sraz je prasnuo kao eksplozija i bacio je
u drugo stablo – koje je prepuklo. Opet je doskočila na
noge, u spreman čučanj, ali Edward je već bio na mjestu.
Srce mi je nabreklo od olakšanja kad sam vidjela da stoji
ravno i savršeno.
Victoria je trzajem bose noge šutnula nešto u stranu
– projektil koji ju je osujetio pri napadu. Otkotrljao se
prema meni, pa sam shvatila što je to.
Želudac mi se okrenuo.
Prsti su se još trzali; hvatajući travke, Rileyjeva ruka
počela se bezumno povlačiti po zemlji.
Seth je opet kružio oko Rileyja, koji se sada povlačio.
Uzmicao je od nadiranja vukodlaka, lica kruta od boli.
Podigao je jedinu preostalu ruku da se obrani.
Seth je jurnuo na Rileyja, a vampir očito više nije bio
u ravnoteži. Vidjela sam kako Seth zariva zube u Rileyjevo
rame, trga i opet odskače.
Uz metalno pucanje koje je probijalo uši, Riley je izgubio
i drugu ruku.
Seth je zamahnuo glavom i bacio ruku u šumu. Izlomljeno
siktanje koje je doprlo kroz Sethove zube zvučalo
je poput cerekanja.
Riley je ispaćeno vrisnuo, preklinjući je. “Victoria!”
Victoria se nije ni lecnula na zvuk svoga imena. Pogled
joj ni načas nije poletio prema partneru.
Seth se bacio silinom kugle za rušenje zgrada. Udar
je odnio i Setha i Rileyja među drveće, gdje je metalno
paranje popratilo Rileyjevo vrištanje. Vrištanje koje se
naglo prekinulo, dok su se zvukovi trganja stijene na komadiće
nastavili.
Premda se nije udostojila uputiti Rileyju oproštajni
pogled, Victoria je očito shvatila da je sada prepuštena
sebi. Počela je uzmicati od Edwarda, dok joj se grozničavo
razočaranje krijesilo u očima. Bacila je kratak pogled
pun nesnosne čežnje prema meni, a onda se počela brže
povlačiti.
“Ne”, umilno joj je kazao Edward, sav zavodljiv. “Ma
ostani još malo s nama.”
Okrenula se na peti i poletjela u spas šume kao strijela
iz luka.

Ali Edward je bio brži – kao metak iz puške.
Dohvatio joj je nezaštićena leđa na rubu stabala i ples
se okončao završnim, jednostavnim korakom.
Edwardova usta jedanput su joj prešla preko vrata,
kao da je miluju. Prodorna buka koju je stvarao Seth
zagušila je sve druge šumove, pa nije bilo razaznatljivog
zvuka od kojeg bi taj prizor djelovao nasilno. Djelovalo
je gotovo kao da je ljubi.
A onda plameni busen kose više nije bio vezan uz
ostatak njezina tijela. Ustreptali narančasti valovi pali su
na zemlju i jedanput odskočili prije nego što će se otkotrljati
prema šumi.

25. OGLEDALO

Prisilila sam svoje oči – ukočeno razrogačene od šoka
– da se odmaknu, kako ne bih mogla odviše pomno proučiti
ovalni predmet obavijen pramenovima uzdrhtale
plamene kose.
Edward se opet kretao. Hitro i smireno, stručno je
raskomadao obezglavljeno truplo.
Nisam mu mogla prići – nisam mogla natjerati svoje
noge da me slušaju; bile su prikovane uz kameno tlo. Ali
svaki sam njegov potez pomno promatrala, tražeći bilo
kakav trag moguće ozljede na njemu. Srce mi je usporilo
u zdraviji ritam kad ništa nisam opazila. Bio je gibak i
elegantan kao i uvijek. Čak mu nisam zapažala nijedan
trag drapanja na odjeći.
Nije me pogledao – dok sam stajala ukočena i užasnuta
uz liticu – dok je slagao na hrpu drhtave udove
koji su se još grčili i prekrivao ih suhim borovim iglicama
I dalje se nije okrenuo prema mojim zgranutim
očima kad je otrčao u šumu prema Sethu.
Nisam stigla doći sebi prije nego što su se i on i Seth
vratili. Edward je imao puno naručje Rileyja. Seth je u
ustima nosio velik komad – trup. Dodali su svoje terete
na hrpu, a onda je Edward iz džepa izvukao srebrni
pravokutnik. Palcem je otvorio butanski upaljač i prinio
plamen suhoj potpali. Smjesta je planula; dugi jezici narančaste
vatre hitro su se razmiljeli lomačom.
“Donesi svaki dio”, tiho je dobacio Edward Sethu.
Vampir i vukodlak zajedno su pretražili livadu, tu
i tamo bacajući bijele kamene okrajke u vatru. Seth se
pritom služio zubima. Mozak me nije služio toliko da
shvatim zašto se ne vrati u obličje s rukama.
Edward nije odmicao oči s posla.
I onda su završili, a iz razbuktale se vatre digao stup
zagušljiva purpura u nebo. Gusti je dim polako kuljao,
nekako prečvrst; mirisao je kao zapaljeni tamjan, a taj
mi miris nije prijao. Bio je težak, prejak.
Seth se opet oglasio onakvim dubokim, grlenim cerekanjem.
Osmijeh je prešao Edwardovim napetim licem.
Edward je ispružio ruku i stisnuo je. Seth se iscerio,
otkrivajući dugu nisku zuba oštrih poput bodeža, i lupio
nosom u Edwardovu šaku.
“Dobar timski rad”, promrmljao je Edward.
Seth se kašljucavo nasmijao.
Zatim je Edward duboko udahnuo i polako se okrenuo
prema meni.
Nisam shvatila njegov izraz. Gledao me oprezno kao
da sam mu i ja neprijatelj – više nego oprezno: u očima
mu se vidio strah. No uopće nije iskazao strah kad se suočio
s Victorijom i Rileyjem... Um mi je zapeo, ošamućen
i beskoristan kao i tijelo. Samo sam smeteno blenula
u njega.
“Bella, ljubavi”, rekao je krajnje blago, prilazeći mi
napadno sporo, podižući ruke, otkrivajući dlanove. Ošamućenu
me, začudo, podsjetio na sumnjivca koji prilazi
policajcu, pokazujući da je nenaoružan...
“Bella, možeš li ispustiti kamen, molim te? Oprezno.
Nemoj se ozlijediti.”
Posve sam zaboravila na svoje grubo oružje, premda
sam sada shvatila da ga stišćem tako čvrsto da mi je
zglob vrištao od muke. Da se nije opet slomio? Carlisle
će me ovaj put zasigurno staviti u gips.
Edward je zastao na nekoliko koraka od mene, s rukama
i dalje u zraku, s očima i dalje u strahu.
Trebalo mi je nekoliko dugih sekundi da se sjetim
kako da pomaknem prste. Zatim se kamen stropoštao na
zemlju, dok mi je šaka ostala ukočena u istom položaju.
Edward se blago opustio kad su mi ruke ostale prazne,
ali nije mi prišao bliže.
“Ne moraš se bojati, Bella”, šapnuo mi je Edward.
“Ništa ti neće biti. Neću ti nauditi.”
To nepojmljivo obećanje samo me dodatno zbunilo.
Buljila sam kao imbecil u njega, nastojeći shvatiti.
“Bit će sve u redu, Bella. Znam da se sada bojiš, ali
gotovo je. Niko ti neće nauditi. Neću te ni taknuti. Neću
ti nauditi”, ponovio je.
Žestoko sam zatreptala i uspjela doći do glasa. “Zašto
to stalno ponavljaš?”
Nesigurno sam zakoraknula prema njemu, a on se
nagnuo unatrag, odmičući se od mog nailaska.
“Što je bilo?”, prošaptala sam. “Kako to misliš?”

“Zar se...” U zlaćanim mu se očima odjednom ukazala
zbunjenost jednaka mojoj. “Zar me se ne bojiš?”
“Da te se bojim? Zašto?”
Zateturala sam još korak prema njemu, a onda se
spotaknula – vjerojatno samo zbog vlastite nespretnosti.
Edward me ulovio, a ja sam zarila lice u njegova prsa i
počela jecati.
“Bella, Bella, tako mi je žao. Gotovo je, gotovo je.”
“Ma dobro sam”, propentala sam. “Okej sam. Samo
me. Puknulo. Strpi se. Malo.”
Čvršće me zagrlio. “Tako mi je žao”, samo je šaptao
i šaptao.
Privijala sam se uz njega sve dok nisam došla do
daha, a onda ga počela ljubiti – u prsa, u rame, u vrat –
u svaki dio koji sam mogla dosegnuti. Polako, mozak me
ponovno počeo služiti.
“Jesi li dobro?”, pitala sam ga između poljubaca. “Je
li te uspjela nekako povrijediti?”
“Nije mi baš ništa”, obećao mi je i zario lice u moju kosu.
“Seth?”
Edward se zahihotao. “Više je nego dobro. Vrlo je
ponosan na sebe, zapravo.”
“Ostali? Alice, Esme? Vukovi?”
“Svi su dobro. I tamo je gotovo. Prošlo je glatko, baš
kao što sam ti obećao. Nama je tu bilo najteže.”
Pustila sam da mi to malo sjedne, da to upijem i prihvatim
u glavi.
Obitelj i prijatelji su mi na sigurnom. Victoria više
nikada neće doći po mene. Gotovo je.
Svi ćemo biti dobro.
Ali nisam mogla potpuno prihvatiti te dobre vijesti,
jer sam i dalje bila silno zbunjena.
“Reci mi zašto”, lijepo sam ga upitala. “Zašto si mislio
da ću te se bojati?”
“Žao mi je”, opet mi se ispričao – na čemu? Pojma
nisam imala. “Tako mi je žao. Nisam htio da to vidiš. Da
mene vidiš takvoga. Znam da sam te sigurno prestravio.”
Morala sam opet na minutu porazmisliti o tome, o
njegovom opreznom prilaženju s rukama u zraku. Kao
da ću pobjeći glavom bez obzira ako učini neki prenagljeni
pokret...
“Ozbiljno?”, napokon sam ga upitala. “Ti si... što?
Mislio da sam te se prepala?” Frknula sam. Frktanje je
bilo dobro; glas ne može drhtati ili pucati dok frkće.
Zvučala sam zadivljujuće nehajno.
Stavio mi je ruku pod bradu i podigao mi glavu da
me pogleda u oči.
“Bella, upravo sam” – zastao je, oklijevajući, a onda
se natjerao da to izgovori – “upravo sam odrubio glavu
jednom svjesnom biću i raskomadao ga na nepunih dvadeset
metara od tebe. To ti ne smeta?”
Namrštio se.
Slegnula sam ramenima. I slijeganje ramenima je bilo
dobro. Vrlo blazirano. “Ne baš. Samo me bilo strah da ti
i Seth ne nastradate. Htjela sam vam pomoći, ali nije da
sam mogla nešto naročito učiniti...”
Odjednom me prijekorno pogledao, pa sam umuknula.
“Da”, rekao je odsječno. “Ona tvoja budalaština s kamenom.
Znaš li ti da sam gotovo dobio srčani udar od
toga? A to baš nije lako postići.”
Bilo mi je teško odgovoriti mu dok me tako ljutito
gledao.
“Htjela sam pomoći... Seth je bio ranjen...”
“Seth se samo pretvarao da je ranjen, Bella. To je bila
varka. A onda ti... !” Odmahnuo je glavom, jer nije mogao
završiti rečenicu. “Seth nije vidio što radiš, pa sam
se morao umiješati. Sethu je sada pomalo krivo što se ne
može pohvaliti time da ga je samostalno porazio.”
“Seth je... varao?”
Edward je strogo kimnuo glavom.
“O.”
Oboje smo pogledali prema Sethu, koji nas je napadno
ignorirao, promatrajući vatru. Samodopadnost je
zračila iz svake dlake njegova krzna.
“Pa, nisam to znala”, rekla sam, prelazeći u napad.
“I nije lako biti jedina bespomoćna. Samo se strpi dok
ne postanem vampirica! Idući put neću samo sjediti u
prikrajku.”
Deseci emocija preletjeli su mu licem prije nego što
se odlučio za posprdnost. “Idući put? Ti to predviđaš
novi rat u dogledno vrijeme?”
“Uz moju sreću? Ko zna?”
Prevrnuo je očima, ali vidjela sam da leti – oboje nas
je ponio ushit olakšanja. Bilo je gotovo.
Ili... nije li?
“Samo malo. Zar nisi nešto maloprije rekao – ?” Lecnula
sam se, sjetivši se tačno o čemu se to maloprije radilo
– što ću reći Jacobu? Osjetila sam bolan, tup otkucaj svog
rasparanog srca. Bilo mi je teško, gotovo nemoguće vjerovati
u to, ali najteži dio današnjeg dana nije bio iza mene
– a onda sam hrabro nastavila. “O nekoj komplikaciji? I o
tome kako Alice mora tačnije utvrditi vremena za Sama.
Rekao si da će biti tijesno. Što je to trebalo biti tijesno?”
Edward se načas osvrnuo prema Sethu, pa su se značajno
pogledali.

“Onda?”, upitala sam ga.
“Stvarno, nije to ništa”, brzo je rekao Edward. “Ali
stvarno bismo morali krenuti...”
Krenuo je da me smjesti na svoja leđa, ali ukrutila
sam se i odmaknula.
“Definiraj ništa.”
Edward mi je uhvatio lice dlanovima. “Imamo samo
minutu, pa ne paničari, u redu? Kazao sam ti da se nemaš
čega bojati. Imaj povjerenja u to, molim te.”
Kimnula sam glavom, nastojeći prikriti stravu koja
me odjednom spopala – koliko još mogu podnijeti prije
nego što kolabiram? “Nema razloga za strah. Kužim.”
Načas je stisnuo usne, premišljajući se. A onda je naglo
pogledao u Setha, kao da ga je vuk pozvao.
“Što to ona radi?”, upitao ga je Edward.
Seth je zacvilio; zvučao je tjeskobno, pun nelagode.
Kosa na potiljku naježila mi se od tog zvuka.
Jednu beskrajnu sekundu vladala je mrtva tišina.
A onda je Edward zgranuto rekao: “Ne!”, i naglo krenuo
zgrabiti nešto što nisam vidjela. “Nemoj – !”
Grč je protresao Sethovo tijelo, a iz pluća mu se oteo
urlik prožet agonijom.
Edward je u tom trenu pao na koljena, primajući se
za sljepoočnice, lica rastrganog od boli.
Zgranuto sam vrisnula od strave i kleknula kraj njega. Blesavo
sam mu pokušala odmaknuti ruke s lica; moji su dlanovi,
mokri od hladnog znoja, skliznuli s njegove mramorne kože.
“Edwarde! Edwarde!”
Oči su mu se usredotočile na mene; s vidnim naporom
rastvorio je stisnute zube.
“U redu je. Nama neće ništa biti. Nego – ” Ušutio je
i opet se lecnuo.
“Što se događa?”, kriknula sam dok je Seth izmučeno
tulio.
“Ma dobro je. Neće nam biti ništa”, procijedio je
Edward. “Sam – pomozi mu – ”
A u tom trenutku, kad je izgovorio Samovo ime,
shvatila sam da ne govori o sebi i Sethu. Nikakva ih to
nevidljiva sila nije napala. Kriza ovaj put nije bila ovdje.
Govorio je u množini čopora.
Istrošila sam sav svoj adrenalin. U tijelu mi više nije
bilo ni kapi. Klonula sam, a Edward me ulovio prije
nego što sam mogla udariti u stijene. Skočio je na noge,
ponijevši me u naručju.
“Seth!”, viknuo je Edward.
Seth je još čučao, još napet od agonije, izgledajući
kao da se sprema baciti prema šumi.
“Ne!”, naredio mu je Edward. “Idi ravno kući. Smjesta.
Što brže možeš!”
Seth je zacvilio, odmahujući krupnom glavom.
“Seth. Vjeruj mi.”
Golemi je vuk jednu dugu sekundu samo zurio u
Edwardove napaćene oči, a onda se ispravio i odletio u
šumu, nestajući među drvećem poput duha.
Edward me čvrsto privio uz prsa, pa smo i mi jurnuli
kroz šumske sjene, u drugom smjeru od vuka.
“Edwarde.” S mukom sam protiskivala riječi kroz stisnuto
grlo. “Što se dogodilo, Edwarde? Što se dogodilo
Samu? Kamo to idemo? Što se to događa?”
“Moramo se vratiti na čistinu”, kazao mi je tiho.
“Znali smo da postoji znatna mogućnost da dođe do
ovoga. Alice je to vidjela ranije jutros i putem Sama javila
Sethu. Volturi su se odlučili umiješati.”
Volturi.
Previše. Um mi je odbio shvatiti tu riječ, pretvarajući
se da je ne shvaća.
Drveće je hitalo kraj nas. Tako je brzo trčao nizbrdo
da mi se činilo da poniremo, da bezglavo padamo.
“Bez panike. Ne idu na nas. To je samo uobičajeni
odred garde koji obično raščišćava ovakve nezgode. Ništa
značajno, samo rade svoj posao. Naravno, čini se da
su dobro pripazili kada će se pojaviti. Što me tjera na zaključak
da niko u Italiji ne bi žalio da su ovi novorođeni
uspjeli smanjiti broj članova obitelji Cullen.” Izrekao je
to kroz zube, tvrdo i mračno. “Znat ću tačno što misle
kad stignu na čistinu.”
“Zbog toga se vraćamo?”, šapnula sam. Hoću li moći
to podnijeti? Prizori tamnih ogrtača što se nadimaju
uvukli su mi se nehotice u svijest, pa sam se lecnula.
Malo mi je trebalo da potpuno puknem.
“Dijelom i zato. Uglavnom je razlog u tome što ćemo
biti sigurniji ako se u ovom trenutku postavimo jedinstveno.
Nemaju razloga da nas gnjave, ali... Jane je s njima.
Ako pomisli da smo nas dvoje negdje po strani od ostalih,
to bi je moglo dovesti u iskušenje. Kao i Victoria, Jane će
vjerojatno pogoditi da sam ja s tobom. Naravno, uz nju je
Demetri. On bi me mogao pronaći, ako to Jane zatraži.”
Nisam htjela ni pomisliti na to ime. Nisam htjela da
mi pred oči izađe zasljepljujuće ljupko, dječije lice. Iz
grla mi je doprlo čudno krkljanje.
“Psst, Bella, psst. Sve će biti u redu. Alice to vidi.”
Alice nešto vidi? Ali... gdje su onda vukovi? Gdje je
čopor?
“Čopor?”
“Morao je brzo otići. Volturi ne poštuju primirja s
vukodlacima.”

Čula sam kako mi se disanje ubrzava, ali nisam ga
mogla obuzdati. Počela sam dahtati.
“Kunem ti se da će biti u redu”, obećao mi je Edward.
“Volturi im neće prepoznati miris – neće shvatiti da tu
ima vukova; ne poznaju ovu podvrstu. Čopor će biti u
redu.”
Nisam mogla svariti njegovo objašnjenje. Strahovanja
su mi posve razbucala misli. Nama neće ništa biti, tako je
to prije kazao... a Seth je zaurlao u agoniji... Edward je
izbjegao odgovoriti na moje prvo pitanje, odvukavši mi
pozornost Volturima...
Bila sam vrlo blizu ruba – držala sam se još samo
jagodicama prstiju.
Drveće je zamućeno hujalo oko nas, protječući poput
vode boje žada.
“Što se dogodilo?”, opet sam šapnula. “Prije. Kad je
Seth tulio? Kada te pogodilo?”
Edward je oklijevao.
“Edwarde! Reci mi!”
“Bilo je već gotovo”, prošaptao je. Jedva sam ga čula
uz hujanje vjetra stvorenog brzinom. “Vukovi nisu izbrojali
svoju polovicu... mislili su da su ih sve sredili.
Alice, naravno, nije mogla vidjeti...”
“Što se dogodilo?!”
“Jedan se novorođeni skrivao... Leah ga je našla –
postupila je glupo, ishitreno, nastojeći nešto dokazati.
Sama se uhvatila u koštac s njim...”
“Leah”, ponovila sam, tako slaba da se nisam mogla
ni postidjeti zbog toga što me oblilo olakšanje. “Hoće li
joj biti dobro?”
“Nije Leah nastradala”, promrmljao je Edward.
Jednu dugu sekundu samo sam zurila u njega
Sam – pomozi mu – tako je kazao Edward. Njemu,
ne njoj.
“Samo što nismo stigli”, rekao je Edward i zagledao
se u tačku na nebu.
Oči su mi same pošle za njegovima. Nisko nad krošnjama
lebdio je tamnoljubičast oblak. Oblak? Ali krajnje
je sunčano... Ne, nije to bio oblak – prepoznala sam
gust stup dima, poput onoga na livadi.
“Edwarde”, rekla sam gotovo nečujno. “Edwarde,
neko je nastradao.”
A čula sam Sethovu agoniju, vidjela patnju na Edwardovu
licu.
“Da”, šapnuo mi je.
“Ko?”, upitala sam ga, premda sam, jasno, već znala
odgovor.
Jasno da sam znala. Jasno.
Drveće je usporavalo oko nas. Pristizali smo na odredište.
Dugo mu je trebalo da mi odgovori.
“Jacob”, rekao je.
Uspjela sam jedanput kimnuti.
“Jasno”, prošaptala sam.
A onda sam skliznula s ruba za koji sam se još očajnički
pridržavala u glavi.
Sve mi se smračilo.
Prvo sam postala svjesna dodira hladnih ruku. Više
od jednog para ruku. Ruke su me držale, dlanovi su mi
prianjali uz obraz, prsti mi prelazili preko čela, i neki
drugi prsti blago su mi stiskali zapešće.
Zatim sam postala svjesna glasova. Isprva su bili puko
brujanje, a onda su postali glasniji i jasniji, kao da neko
pojačava radioprijemnik.
“Carlisle – prošlo je već pet minuta.” Edwardov glas,
pun brige.
“Doći će sebi kad bude bila spremna, Edwarde.” Carlisleov
glas, uvijek smiren i siguran. “Danas je već morala
previše toga podnijeti. Pusti da se njezin um sâm zaštiti.”
Ali um mi nije bio zaštićen. Bio je zarobljen u spoznaji
koja me čak ni u nesvijesti nije napustila – u boli
koja je tvorila taj mrak.
Osjećala sam se posve odvojeno od tijela. Imala sam dojam
da sam strpana u kavez u nekom kutku svoje glave i više
ne držim konce u rukama. Ali nisam tu ništa mogla. Nisam
mogla misliti. Agonija je bila prejaka. Nisam imala kuda.
Jacob.
Jacob.
Ne, ne, ne, ne, ne...
“Alice, koliko još vremena imamo?”, upitao je
Edward, i dalje napet; Carlisle ga nije uspio smiriti.
Alicin glas, iz veće daljine. Prpošan i vedar. “Još pet
minuta. A Bella će otvoriti oči za trideset sedam sekundi.
Ne sumnjam u to da nas već čuje.”
“Bella, srce?” To je rekla Esme, nježno i utješno. “Čuješ
li me? Sada si na sigurnom, dušo.”
Da, ja sam na sigurnom. Je li to zaista bitno?
Zatim su mi se studene usne našle na uhu, i Edward
je izgovorio riječi koje su mi omogućile bijeg od mučenja
koje me zarobilo u kavez u vlastitoj glavi.
“Preživjet će on to, Bella. Jacob Black oporavlja se
već u ovom trenutku. Bit će on dobro.”
Kad su bol i strava popustili, nekako sam se uspjela
vratiti u svoje tijelo. Kapci su mi trepnuli.
“O, Bella”, uzdahnuo je Edward s olakšanjem i usnama
dotaknuo moje.

“Edwarde”, prošaptala sam.
“Da. Tu sam.”
Natjerala sam vjeđe da se otvore i pogledala u to toplo
zlato.
“Jacob je okej?”, upitala sam ga.
“Jeste”, obećao mi je.
Pomno sam ga gledala u oči, ne bih li opazila da me
samo pokušava smiriti, ali bile su savršeno bistre.
“Osobno sam ga pregledao”, rekao je tada Carlisle;
okrenula sam glavu i pronašla njegovo lice, ni metar dalje.
Carlisle je u isti mah izgledao ozbiljno i smirujuće.
Nisam mu mogla ne povjerovati. “Život mu uopće nije
u pitanju. Oporavlja se nevjerojatno brzo, premda su
mu ozljede bile tolike da će trebati nekoliko dana prije
nego što posve ozdravi, čak i ako tempo oporavka ostane
ovakav. Čim ovdje završimo, učinit ću sve što mogu za
njega. Sam ga pokušava natjerati da se fazira u ljudsko
obličje. Tako će ga biti lakše liječiti.” Carlisle se blago
osmjehnuo. “Nisam nikad studirao veterinu.”
“Što mu se dogodilo?”, prošaptala sam. “Koliko su
mu teške rane?”
Carlisleovo se lice opet uozbiljilo. “Drugi se vuk našao
u nevolji – ”
“Leah”, dahnula sam.
“Da. Bacio se na nju i sklonio je, ali nije stigao sebe
obraniti. Novorođeni ga je uspio obuhvatiti rukama.
Slomio mu je većinu kosti u desnoj strani tijela.”
Zgrčila sam se.
“Sam i Paul pristigli su na vrijeme u pomoć. Već mu
je bilo bolje kad su ga vodili natrag u La Push.”
“Bit će opet dobro?”, upitala sam.
“Da, Bella. Neće imati trajnih posljedica.”
Duboko sam udahnula.
“Tri minute, rekla je Alice tiho.”
Pokušala sam se nekako uspraviti. Edward je shvatio
što želim i pomogao mi da stanem na noge.
Blenula sam u prizor preda mnom.
Cullenovi su stajali u širokom polukrugu oko lomače.
Jedva da su se vidjeli plamenovi, samo se gust,
crnoljubičast dim kužno povlačio preko obasjane trave.
Jasper je stajao najbliže toj naizgled krutoj magli, u njezinoj
sjeni, tako da mu koža nije blistavo svjetlucala na
suncu kao ostalima. Bio mi je okrenut leđima, napetih
ramena, blago ispruženih ruku. Tamo, u njegovoj sjeni.
Nešto nad čim je oprezno, usredotočeno bdio...
Od zaostale tuposti nisam osjetila više od blagog šoka
kad sam shvatila o čemu se radi.
Na čistini je bilo osmero vampira.
Sjedila je sklupčana kraj lomače, grleći noge. Bila je
vrlo mlada. Mlađa od mene – otprilike petnaestogodišnjakinja,
tamnokosa i sitna. Oči su joj bile uperene u
mene, začudno bistavih, rumenih zjenica. Mnogo svjetlijih
nego u Rileyja, gotovo sjajnih. Mahnito su joj, nesputano
sijevale.
Edward je opazio smeten izraz na mom licu.
“Predala se”, tiho mi je kazao. “Ovakvo što nikad još
nisam vidio. Samo bi Carlisleu palo na pamet pružiti joj
takvu ponudu. Jasper se ne slaže.”
Nisam mogla odmaknuti pogled od prizora kraj lomače.
Jasper je odsutno trljao lijevu mišku.
“Je li Jasper dobro?”, prošaptala sam.
“U redu je. Pecka ga otrov.”
“Ugrizli su ga?”, zgroženo sam upitala.
“Kad je htio biti svugdje u isti mah. Zapravo, htio je
biti siguran da Alice neće imati veze s tim.” Edward je
odmahnuo glavom. “Alice ne treba ničiju pomoć.”
Alice je pogledala svoju pravu ljubav s grimasom na
licu. “Blesan jedan. Kad se brine bez veze.”
Mlada vampirica odjednom je životinjski zabacila
glavu i resko zaurlala.
Ustuknula je kad je Jasper zarežao na nju, ali zarila
je prste kao kandže u zemlju i stala tresti glavom amo-
-tamo od muke. Jasper joj se primaknuo za korak i stao
u dublji čučanj. Edward me upadljivo nehajno okrenuo,
postavljajući se između novorođene i mene. Provirila
sam iza njegove ruke prema Jasperu i mahnitoj vampirici.
C
arlisle se za tren oka našao uz Jaspera. Uhvatio je
svog najnovijeg sina za ruku, da ga smiri.
“Jesi li se predomislila, mlada moja?”, upitao ju je
Carlisle, smiren kao i uvijek. “Ne želimo te uništiti, ali
morat ćemo to učiniti ako se ne budeš mogla obuzdati.”
“Kako to podnosite?”, prostenjala je novorođena visokim,
jasnim glasom. “Želim je.” Uprla je jarkorumene
šarenice u Edwarda, kroz njega, iza njega u mene, a nokti
su joj opet proparali tvrdo tlo.
“Moraš to podnijeti”, ozbiljno joj je rekao Carlisle.
“Moraš iskazati samokontrolu. To je moguće, i to je jedino
što te sada može spasiti.”
Vampirica se uhvatila za glavu rukama prljavim od
zemlje i počela tiho tuliti.
“A da se odmaknemo od nje?”, šapnula sam Edwardu
i povukla ga za ruku. Novorođena se iskezila kad je čula
moj glas, s izrazom krajnje patnje na licu.
“Moramo ostati ovdje”, promrmljao je Edward.
“Upravo stižu na sjeverni kraj čistine.”

Srce mi je zabubnjalo dok sam pregledavala čistinu,
ali ništa nisam razabirala kroz gust pokrov dima.
Nakon trenutka uzaludne potrage, opet sam pogledala
mladu vampiricu. Još je poluludo buljila u mene.
Izdržala sam njezin pogled jedan dugi trenutak. Tamna,
do brade duga kosa tvorila je okvir alabasterno blijeda
lica. Bilo mi je teško procijeniti je li lijepo s takvom
grimasom gnjeva i žeđi. Zvjerske oči bile su najupadljivije
na njemu – teško sam mogla odmaknuti pogled
s njih. Žestoko je zurila u mene, tresući se i izvijajući
svakih nekoliko sekundi.
Opčinjeno sam je promatrala, pitajući se ne gledam
li ja to u zrcalo vlastite budućnosti.
Zatim su Carlisle i Jasper počeli uzmicati prema
nama ostalima. Emmett, Rosalie i Esme žurno su se skupili
oko mjesta gdje je Edward stajao sa mnom i Alice.
Postavljali su se jedinstveno, kao što je Edward i rekao,
sa mnom u sredini, na najsigurnijem mjestu.
Nekako sam odmaknula pogled s divlje novorođene i
opet potražila pogledom nemani koje nailaze.
Još uvijek se ništa nije vidjelo. Osvrnula sam se prema
Edwardu, a on je čvrsto gledao prema naprijed. Pokušala
sam pogledati kamo i on, ali vidio se samo dim
– gust, uljast dim izvijao se nisko nad tlom, lijeno dizao
uvis, lelujao nad travom.
Pokuljao je prema nama, zatamnivši se na sredini.
“Hmm”, promrmljao je mrtvački glas iz magle. Smjesta
sam prepoznala apatiju.
“Dobrodošla, Jane.” Edwardov je glas bio hladno
uljudan.
Tamne su prilike prišle bliže, odvajajući se od izmaglice,
postajući čvrste. Znala sam da će to Jane biti u sredini
u najtamnijem, gotovo crnom ogrtaču, i za preko
pola metra niža od ostalih. Nekako sam jedva uspijevala
razabrati anđeoske crte Janinog lica u sjeni kukuljice.
Četiri plećata lika ovijena sivilom također su mi djelovala
poznato. Bila sam sigurna da prepoznajem najkrupnijega,
a dok sam ga promatrala ne bih li potvrdila
tu slutnju, Felix me pogledao. Pustio je da mu kukuljica
blago padne, tako da vidim kako mi namiguje sa smiješkom.
Edward je vrlo mirno stajao pokraj mene, čvrsto
pribran.
Jane je polako pogledom prešla preko blistavih lica
Cullenovih, a zatim je opazila novorođenu kraj lomače;
vampirica se opet držala za glavu.
“Ne shvaćam.” Jane je govorila monotono, ali ne baš
onoliko nezainteresirano kao prije.
“Predala se”, objasnio je Edward, odgovarajući joj na
zbunjene misli.
Janine tamne oči naglo su se uprle u njegovo lice.
“Predala?”
Felix i još jedna sjenka načas su se pogledali.
Edward je slegnuo ramenima. “Carlisle joj je pružio
priliku.”
“Nema prilika za one koji prekrše pravila”, suho je
rekla Jane.
Uto se, blagim tonom, oglasio Carlisle. “To je u vašim
rukama. Kad je pokazala volju da odustane od napada
na nas, nisam više vidio potrebu da je se uništi.
Nikada joj nije bilo objašnjeno.”
“To je nebitno”, ustrajala je Jane.
“Kako želite.”
Jane je zgranuto pogledala u Carlislea. Jedva primjetno
je odmahnula glavom, a onda se pribrala.
“Aro se nadao da ćemo doprijeti dovoljno daleko na
zapad da te vidimo, Carlisle. Šalje ti pozdrave.”
Carlisle je kimnuo. “Bio bih vam zahvalan kad biste
prenijeli i moje njemu.”
“Naravno.” Jane se osmjehnula. Kad bi živnula, lice
joj je bilo gotovo nesnosno ljupko. Osvrnula se prema
dimu. “Čini se da ste danas obavili sav naš posao... najvećim
dijelom.” Pogled joj je načas pao na taokinju.
“Nego, čisto me profesionalno zanima, koliko ih je bilo?
U Seattleu su za sobom ostavili popriličan trag razaranja.”
“Osamnaest, uključujući i nju”, odgovorio joj je Carlisle.
Jane je razrogačila oči i opet pogledala lomaču, kao
da iznova pokušava procijeniti kolika je. Felix i druga
sjenka razmijenili su dulji pogled.
“Osamnaest?”, ponovila je, zvučeći prvi put nesigurno.
“Svi posve novi”, rekao je nehajno Carlisle. “Bili su
nevješti.”
“Svi?” Glas joj je postao oštar. “Pa ko im je onda bio
tvorac?”
“Zvala se Victoria”, odgovorio joj je Edward, bez
emocija u glasu.
“Zvala se?”, priupitala je Jane.
Edward je mahnuo glavom prema istočnoj šumi. Jane
je naglo pogledala uvis i uočila nešto daleko od nas. Drugi
stup dima? Nisam odmaknula pogled da to provjerim.
Jane je jedan dugi trenutak samo gledala na istok, a
onda opet proučila bližu lomaču.
“Ta Victoria – nju računate odvojeno od ovih osamnaest?”

“Da. S njom je bio samo još jedan. Nije bio mlad
poput ove ovdje, ali ne više od godinu dana stariji.”
“Dvadeset”, zgranuto je rekla Jane. “Ko se pobrinuo
za tvorca?”
“Ja”, kazao joj je Edward.
Jane je stisnula oči i obratila se mladoj vampirici kraj
lomače.
“Ti tamo”, rekla je oštrije tim mrtvačkim glasom.
“Tvoje ime.”
Novorođena je prostrijelila Jane ogorčenim pogledom
i čvrsto stisnula usne.
Jane joj se zauzvrat anđeoski osmjehnula.
Nato je vampirica ispustila vrisak koji mi je proparao
uši; tijelo joj se izvilo i ukrutilo u izobličenom, neprirodnom
položaju. Odmaknula sam pogled, opirući se porivu
da dlanovima prekrijem uši. Vrištanje se pojačalo. Pokušala
sam se usredotočiti na Edwardovo lice, glatko i suzdržano,
ali tako sam se prisjetila prilike u kojoj je Edward
bio izložen Janinom mučiteljskom pogledu, i bilo mi je
samo još mučnije. Radije sam pogledala u Alice, i u Esme
kraj nje. Lica su im bila prazna poput njegovoga.
Napokon je zavladao muk.
“Tvoje ime”, ponovila je Jane, bez naglašavanja.
“Bree”, procijedila je vampirica.
Jane se osmjehnula, a novorođena je opet ciknula. Držala
sam dah dokle god sam čula zvuke njezine agonije.
“Kazat će ti sve što te zanima”, rekao je Edward kroz
zube. “Ne moraš to raditi.”
Jane ga je pogledala s nenadanim tračkom smiješka u
inače mrtvim očima. “O, znam”, rekla je Edwardu i iscerila
mu se prije nego što će se ponovno obratiti mladoj
vampirici po imenu Bree.
“Bree”, rekla je Jane, opet hladno. “Je li tačno to što
on kaže? Je li vas bilo dvadeset?”
Novorođena je ležala i dahtala, obraza priljubljenog
uz zemlju. Brzo je progovorila. “Devetnaest ili dvadeset,
možda i više, ne znam!” Zgrčila se, sva u strahu da joj
neznanje ne donese nov udar muka. “Sara i ona druga,
ne znam kako se zvala, potukle su se putem...”
“A ta Victoria – je li te ona stvorila?”
“Ne znam”, rekla je i opet se zgrčila. “Riley nikad nije
rekao kako se zove. Nisam vidjela te noći... bilo je tako
mračno, i boljelo me...” Bree je zadrhtala. “Nije htio da
budemo u stanju pomisliti na nju. Rekao je da nam misli
nisu sigurne...”
Jane je načas pogledala Edwarda, a onda opet vampiricu.
Victoria je to dobro isplanirala. Da nije pošla za
Edwardom, ne bi bilo načina da se zasigurno utvrdi ima
li ona uopće udjela u ovome...
“Kaži mi nešto o tom Rileyju”, rekla je Jane. “Zašto
vas je doveo ovamo?”
“Riley nam je kazao da moramo uništiti ove čudne
žutooke”, izbrbljala je Bree brzo i voljno. “Rekao je da
će nam lako ići. Rekao je da je grad njihov, pa da nas namjeravaju
srediti. Rekao je da kad njih više ne bude bilo,
sva će krv pripasti nama. Dao nam je njezin miris.” Bree
je podigla ruku i uprla prstom u mene. “Rekao je da ćemo
znati da smo naišli na pravi koven jer će ona biti s njima.
Rekao je da je može imati onaj ko prvi dođe do nje.”
Čula sam kako se Edwardova vilica napinje pokraj
mene.
“Izgleda da se Riley prevario što se lakoće tiče”, zamijetila
je Jane.