Knjiga na našem forumu

UVOD

Sva nastojanja da se prikrijemo bila su nam uzaludna.
S ledom u srcu gledala sam ga kako se priprema da
me obrani. Njegova intenzivna usredotočenost nije otkrivala
ni tračak sumnje, iako su bili brojčano premoćni.
Znala sam da ne možemo očekivati pomoć – njegova se
obitelj u ovom trenutku borila za goli život nesumnjivo
isto kao i on za nas dvoje.
Hoću li ikada saznati ishod te druge borbe? Otkriti
ko su bili pobjednici, a ko gubitnici? Hoću li poživjeti
dovoljno dugo da to doznam?
Izgledi za to nisu mi djelovali naročito.
Crne oči, mahnite od žestoke žudnje za mojom smrću,
iščekivale su trenutak kada će mome zaštitniku popustiti
pozornost. Trenutak u kojem ću jamačno umrijeti.
Negdje daleko, vrlo daleko u hladnoj šumi, začulo se
vučije zavijanje.

Je li Charlie kazao Billyju da sam nestala na tri dana?
Je li Billy naprečac donio zaključak? Je li me to Jacob
zapravo pitao jesam li još uvijek ljudska? Provjeravao da
je pogodba vukodlaka i vampira ostala na snazi – da se
niko od Cullenovih nije usudio ugristi čovjeka... ugristi,
ne ubiti?
Ali je li on stvarno mislio da ću se u tom slučaju vratiti
Charlieju?
Edward me protresao. “Bella?”, upitao me, sada istinski
zabrinut.
“Mislim... mislim da je provjeravao”, promumljala
sam. “Da se uvjeri. Da sam i dalje ljudska, mislim.”
Edward se ukočio, a u uhu sam začula potmulo siktanje.
“Morat ćemo otići”, šapnula sam mu. “Prije toga.
Tako da time ne prekršimo pogodbu. Nikada se više nećemo
moći vratiti.”
Čvršće me privio uza se. “Znam.”
“Ahem.” Charlie se glasno nakašljao iza nas.
Poskočila sam, te se izvukla iz Edwardova zagrljaja,
dok mi se lice žarilo. Edward se naslonio na radnu plohu.
Oči su mu bile napete. Vidjela sam zabrinutost u
njima, kao i bijes.
“Ako ti se ne sprema večera, mogu ja naručiti picu”,
spomenuo je Charlie.
“Ne, sve je u redu. Već sam počela.”
“Okej”, rekao je Charlie. Podbočio se o dovratak i
prekrižio ruke.
Uzdahnula sam i prionula na posao, nastojeći zanemariti
prisutnu publiku.
“Da te nešto zamolim, bi li mi to učinila na povjerenje?”,
upitao me Edward blago, ali pomalo napeto.
Bili smo gotovo pred školom. Edward je do maloprije
bio opušten, zbijao je šale, a sad su mu se ruke odjednom
čvrsto stisnule oko upravljača, zglobova napetih od
napora da ga ne rastrga na komade.
Zagledala sam se u njegovo zabrinuto lice – oči su
mu bile daleko, kao da sluša udaljene glasove.
Bilo mi je ubrzalo u odgovor na njegovu uzrujanost,
ali odgovorila sam mu oprezno. “Ovisi.”
Ušli smo na školsko parkiralište.
“Bojao sam se da ćeš to reći.”
“Što bi htio da učinim, Edwarde?”
“Htio bih da ostaneš u autu.” S tim je riječima stao
na uobičajeno mjesto i ugasio motor. “Htio bih da pričekaš
da se vratim po tebe.”
“Ali... zašto?”
Tada sam ga ugledala. Bilo bi ga teško ne opaziti jer je
bio toliko viši od učenika, čak i da nije stajao naslonjen
o svoj crni motocikl, nedopušteno parkiran na pločniku.
“O.”
Jacobovo lice bilo je ona meni tako dobro znana
krinka spokoja. Takav je izraz nosio kad je čvrsto želio
obuzdavati osjećaje, držati se pod kontrolom. S tim
izrazom je izgledao kao Sam, najstariji vuk, vođa čopora
Quileutea. Ali Jacob nikad nije uspijevao zračiti savršenim
spokojem, za razliku od Sama.
Zaboravila sam već koliko me to lice ljuti. Premda sam
uspjela prilično dobro upoznati Sama prije povratka Cullenovih
– čak mi je postao dosta drag – nikad se nisam uspjela lišiti
odbojnosti koju bih osjetila vidjevši da Jacob oponaša Samov
izraz. Bilo je to lice neznanca. S njime to nije bio moj Jacob.
“Sinoć si naprečac donijela pogrešan zaključak”, šapnuo
mi je Edward. “Pitao te za školu jer je znao da ću ja
biti tamo gdje si i ti. Tražio je sigurno mjesto za razgovor
sa mnom. Mjesto gdje ima svjedoka.”
Znači, sinoć sam pogrešno protumačila Jacobove porive.
Manjak podataka, u tome je bila poteškoća. Podataka
poput nepojmljivih razloga koji bi mogli nagnati
Jacoba da poželi razgovarati s Edwardom.
“Neću ostati u autu”, rekla sam.
Edward je tiho prostenjao. “Pa jasno da nećeš. Dobro,
da i to obavimo.”
Jacobovo se lice stvrdnulo kad smo pošli prema njemu
držeći se za ruke.
Opazila sam i druga lica – lica mojih školskih kolega.
Opazila sam kako im se oči šire dok sagledavaju
puna dva metra njegovog dugog tijela, mišićavijeg nego
u bilo kojeg normalnog momka od šesnaest i pol godina.
Primijetila sam kako te oči prelaze njegovom napetom
crnom majicom – kratkih rukava, premda je dan bio
neuobičajeno prohladan za ovo doba godine – njegovim
iznošenim trapericama punim masnih mrlja i sjajnim crnim
motorom na koji se naslanja. Oči se nisu zadržavale
na licu – nešto u njegovom izrazu tjeralo ih je da brzo
pogledaju u stranu. I opazila sam kako ga svi zaobilaze
u širokom luku, kako je okružen praznim prostorom u
koji se niko ne usuđuje zaći.
Zaprepašteno sam shvatila da Jacob njima izgleda
opasno. Kako čudno.
Edward se zaustavio na nekoliko metara od Jacoba,
a ja sam jasno vidjela da mu nije drago što se nalazim
tako blizu vukodlaku. Malo je odmaknuo ruku unatrag,
povukavši me napola iza svoga tijela.
“Mogao si nas nazvati”, rekao je Edward čelično tvrdim
glasom.

“Žao mi je”, odvratio je Jacob, a preziran osmijeh
raširio mu se licem. “Nemam pijavica u mobitelu.”
“Mogao si me dobiti u Bellinoj kući, naravno.”
Jacob je protegnuo vilicu, a obrve su mu se skupile.
Nije mu odgovorio.
“Nije ovo pravo mjesto, Jacobe. Zar ne bismo mogli
to raspraviti kasnije?”
“Jasno, jasno. Svratit ću ti u kriptu nakon nastave.”
Jacob je frknuo. “Zašto ne sada?”
Edward se napadno osvrnuo, upirući pogled u svjedoke
koji samo što ih ne mogu čuti. Nekoliko je ljudi
oklijevalo na pločniku, a oči su im se krijesile od iščekivanja.
Kao da su se nadali da bi mogla izbiti tuča da
razbije dosadu još jednog ponedjeljka ujutro. Primijetila
sam kako je Tyler Crowley laktom trknuo Austina Marksa
pod rebra, pa su obojica zastala.
“Već znam što si došao reći”, podsjetio je Edward Jacoba
tako tihim glasom da sam ga jedva razabrala. “Dostavio
si poruku. Primili smo upozorenje na znanje.”
Edward me letimice pogledao zabrinutim očima.
“Upozorenje?”, upitala sam ga tupo. “O čemu ti to?”
“Nisi joj rekao?”, upitao je Jacob, šireći oči u nevjerici.
“Što je, bojao si se da će stati na našu stranu?”
“Pusti to, Jacobe, molim te”, rekao je Edward razložno.
“Zašto bih?”, usprkosio mu je Jacob.
Zbunjeno sam se namrštila. “Što ja to ne znam?
Edwarde?”
Edward je samo strijeljao Jacoba pogledom kao da
me nije čuo.
“Jake?”
Jacob me pogledao i podigao obrvu. “Nije ti rekao
da je njegov krupniji... brat u subotu navečer prešao liniju?”
upitao me, glasa bremenitog sarkazmom. Zatim
je opet upro pogled u Edwarda. “Paul je imao potpuno
pravo kad je – ”
“Bila je to ničija zemlja!”, prosiktao je Edward.
“Nije!”
Jacob se vidljivo pjenio. Ruke su mu drhtale. Odmahnuo
je glavom i dvaput udahnuo punim plućima.
“Emmett i Paul?”, prošaptala sam. Paul je bio najneobuzdaniji
Jacobov brat iz čopora. On se nije mogao
savladati onoga dana u šumi – odjednom sam se živo
prisjetila sivog vuka što reži. “Što je bilo? Potukli su se?”
Glas mi se napeto digao od panike. “Zašto? Je li Paul
nastradao?”
“Niko se nije tukao”, rekao je Edward tiho, samo
meni. “Niko nije na stradao. Ništa se ti ne brini.”
Jacob nas je promatrao u nevjerici. “Nisi joj rekao
baš ništa, je li? Zbog toga si je odveo odavde? Da ne bi
saznala da – ?”
“Odlazi.” Edward ga je prekinuo u pola rečenice, a
lice mu je naglo postalo strašno – istinski strašno. Na sekundu,
izgledao je kao... kao vampir. Buljio je u Jacoba
sa žestokim, neprikrivenim gađenjem.
Jacob je podigao obrve, ali inače se nije ni pomaknuo.
“Zašto joj nisi kazao?”
Dugo su se ostali samo šutke odmjeravati pogledima.
Iza Tylera i Austina okupilo se još učenika. Ugledala sam
Mikea kraj Bena – Mike je držao jednu ruku Benu na
ramenu, kao da ga drži u mjestu.
U mrtvoj tišini došao mi je nalet intuicije, i sve su mi
se pojedinosti odjednom složile u glavi.
Nešto što Edward nije htio da znam.
Nešto što mi Jacob ne bi zatajio.
Nešto što je u šumu natjeralo i Cullenove i vukove,
opasno blisko jedne drugima.
Nešto što bi natjeralo Edwarda da me nagovori da
odletim na drugi kraj zemlje.
Nešto što je Alice ugledala prošli tjedan u viziji – u
viziji o kojoj mi je Edward lagao.
Nešto što sam ionako čekala. Nešto što sam znala da
će se ponovno dogoditi, ma koliko ja možda željela da
se nikad više ne ponovi. Nikad neće biti kraja, zar ne?
Čula sam brzo dah, dah, dah, dah hujanja zraka kroz
svoje usne, ali nisam ga mogla spriječiti. Činilo mi se da
se škola trese, kao da je nastao potres, ali znala sam da
me to tek moje drhtanje vara.
“Vratila se po mene”, protisnula sam iz sebe.
Victoria neće odustati sve dok ne budem mrtva. Stalno
će ponavljati isti postupak – finta i bijeg, finta i bijeg
– sve dok ne uspije pronaći način da se probije kroz
moje zaštitnike.
Možda mi se posreći. Možda do mene prvi dopru
Volturi – oni bi me brže ubili, ako ništa drugo.
Edward me privio čvrsto uza se, držeći se i dalje između
mene i Jacoba, i pomilovao mi lice zabrinutim
rukama. “U redu je”, šapnuo mi je. “U redu je. Nikad
joj neću dopustiti da ti priđe, u redu je.”
Zatim je prostrijelio Jacoba pogledom. “Je li ti ovo
dovoljan odgovor, pseto?”
“Stvarno misliš da Bella nema pravo znati?”, izazivao
ga je Jacob. “O njezinom se životu radi.”
Edward je progovorio ispod glasa; čak ga ni Tyler,
koji se približavao mic po mic, neće moći čuti. “Zašto da
se boji, kad ni trenutka nije bila u opasnosti?”
“Bolje da se boji nego da joj se laže.”

Pokušala sam se pribrati, ali suze su mi frcale na oči.
Vidjela sam je iza vjeđa – vidjela sam Victorijino lice,
usana zadignutih nad zube, grimiznih očiju što se žare
opsjednute vendetom, jer smatra Edwarda odgovornim
za pogibiju Jamesa, njezine ljubavi. Neće prestati dok i
ona njemu ne oduzme ljubljenu.
Edward mi je vršcima prstiju otro suze s obraza.
“I ti stvarno misliš da je bolje nanositi joj bol nego je
štititi?”, promrmljao je.
“Snažnija je ona nego što ti misliš”, rekao je Jacob. “A
proživjela je i gore od toga.”
Jacob je naglo promijenio izraz lica i zagledao se u
Edwarda čudno, proračunato. Stisnuo je oči, kao da pokušava
riješiti težak matematički zadatak u glavi.
Osjetila sam kako se Edward lecnuo. Pogledala sam
ga i opazila da mu je lice zgrčeno, zacijelo od boli. U jednom
groznom trenutku sjetila sam se našeg poslijepodneva
u Italiji, u morbidnoj odaji unutar kule Voltura,
gdje je Jane mučila Edwarda svojim zloćudnim darom,
pržila ga samim svojim mislima...
Ta me uspomena otrgnula s praga histerije i postavila mi
sve u perspektivu. Jer više bih voljela da me Victoria stoput
ubije nego da opet moram vidjeti Edwarda kako tako pati.
“Baš smiješno”, rekao je Jacob, smijući se dok je gledao
Edwardovo lice.
Edward se trgnuo, ali uz malo je napora smirio lice.
Nije posve uspio prikriti agoniju u svojim očima.
Razrogačenih očiju, prešla sam pogledom s Edwardove
grimase na Jacobov cerek.
“Što ti to njemu radiš?”, oštro sam ga upitala.
“Nije to ništa, Bella”, tiho mi je kazao Edward. “Jacob
samo ima dobro pamćenje, to je sve.”
Jacob se iscerio, a Edward se opet trgnuo
“Prestani! Što god to bilo.”
“Dobro, ako ti tako želiš.” Jacob je slegnuo ramenima.
“Makar si je sâm kriv što mu se ne sviđa ono čega
se prisjećam.”
Ošinula sam ga pogledom, a on mi je uzvratio mangupskim
smiješkom – kao klinac kojega je u nečemu
što zna da ne smije ulovio neko za koga zna da ga neće
kazniti.
“Ravnatelj je krenuo ovamo da upozori na zadržavanje
neznanaca na školskom posjedu”, prišapnuo mi
je Edward. “Idemo mi na engleski, Bella, da ne budeš
umiješana.”
“Previše te štiti, zar ne?”, rekao je Jacob, obraćajući se
samo meni. “Život je zabavniji uz malo frke. Čekaj, da
pogodim – tebi zabava nije dopuštena, zar ne?”
Edward se izbuljio u njega, a usne su mu se tek malo
odmaknule sa zuba.
“Ušuti, Jake”, rekla sam.
Jacob se nasmijao. “To zvuči kao ne. Hej, ako ti se ikada
opet prohtije živjeti punim plućima, slobodno dođi do
mene. Još uvijek ti čuvam tvoj motocikl u garaži.”
Ta me vijest smela. “Trebao si ga prodati. Obećao si
Charlieju da hoćeš.” Da ga nisam lijepo molila u Jakeovo
ime – napokon, on je uložio tjedne truda u oba motocikla,
i zasluživao je nekakvu plaću za to – Charlie bi
bio bacio moj motor u kontejner za otpad. I vjerojatno
zatim zapalio taj kontejner.
“Ma, baš. Kao da bih to mogao. Pripada tebi, a ne
meni. Uglavnom, čuvat ću ti ga dok ga ne zatražiš.”
Tračak onog smiješka kojeg sam se sjećala odjednom
mu je zaplesao po rubovima usana.

“Jake...”
Prignuo se i iskreno me pogledao; onaj gorki sarkazam
gubio mu se s lica. “Mislim da sam se prije možda
prevario, kad sam rekao da ne možemo biti prijatelji.
Možda bismo to mogli izvesti, barem što se moje strane
tiče. Dođi mi u posjet.”
Bila sam živo svjesna Edwarda, koji me još zaštitnički
privijao uza se, nepomičan kao stijena. Pogledala sam
mu lice na trenutak – bilo je smireno, strpljivo.
“Pa, čuj, ne znam baš, Jake.”
Jacob je potpuno prestao sa suparničkim držanjem.
Kao da je posve zaboravio da je Edward tu, ili se barem
čvrsto odlučio tako ponašati. “Nedostaješ mi svaki dan,
Bella. Nije mi isto bez tebe.”
“Znam, Jake, i žao mi je, ali jednostavno...”
Odmahnuo je glavom i uzdahnuo. “Znam. Nije bitno,
je l’ tako? Pa preživjet ću valjda, je li. Kome još trebaju
prijatelji?” Složio je grimasu, nastojeći prikriti bol
prozirnim pokušajem junačkog držanja.
Jacobova me patnja uvijek gonila da ga zaštitim. Nije
to bilo posve racionalno – Jacobu nije baš trebala fizička
zaštita koju bih mu mogla pružiti. Ali moje ruke,
pritiješnjene pod Edwardovima, žudjele su se ispružiti
prema njemu. Zagrliti ga oko krupnog, toplog struka u
nijemom obećanju prihvaćanja i utjehe.
Edwardove ruke prestale su me štititi i počele sputavati.
“U redu, idemo na nastavu”, začuo se strog glas iza
nas. “Razlaz, gospodine Crowley.”
“Idi u školu, Jake”, šapnula sam, zabrinuta čim sam
prepoznala ravnateljev glas. Jacob je išao u školu Quileutea,
ali svejedno bi mogao dospjeti u neprilike zbog
neovlaštenog pristupa ili sličnog prijestupa.
Edward me pustio, uhvativši me samo za ruku i opet
povukavši iza svoga tijela.
Gospodin Greene probio se kroz krug promatrača,
dok su mu se obrve poput zlokobnih olujnih oblaka
nadnosile nad sitne oči.
“Ozbiljno to kažem”, prijetio je. “Pritvor za sve koji
ostanu ovdje kad se opet okrenem.”
Publika se raspršila prije nego što je dovršio rečenicu.
“Ah, gospodine Cullen. Imamo li kakav problem?”
“Nipošto, gospodine Greene. Upravo smo išli na nastavu.”
“Izvrsno. Držim da ne prepoznajem vašeg prijatelja.”
Gospodin Greene usmjerio je strog pogled u Jacoba. “Vi
ste novi učenik ove škole?”
Oči gospodina Greenea pomno su promotrile Jacoba,
a meni je bilo jasno da on dolazi do istog zaključka
kao i svi ostali prije njega: opasan je. Fakin.
“A, ne”, odgovorio mu je Jacob s poluosmijehom na
širokim usnama.
“Onda predlažem da se smjesta uklonite sa školskog
posjeda, mladiću, dok nisam pozvao policiju.”
Jacobov posprdni smiješak raširio se od uha do uha,
a ja sam znala da zamišlja Charlieja kako ga pokušava
uhititi. Osmijeh je bio odviše gorak, odviše pun poruge
da bi me smirio. Nije to bio onaj osmijeh koji sam jedva
čekala vidjeti.
Jacob je rekao “Da, gospodine”, i vojnički ga pozdravio
prije nego što će sjesti na motocikl i upaliti ga petom
na samome pločniku. Motor je zarežao, a onda su gume
zacviljele kad ga je oštro okrenuo u suprotnom smjeru.
Za nekoliko sekundi, Jacob je odjurio s vidika.
Gospodin Greene zaškrgutao je zubima dok je gledao
tu predstavu.
“Gospodine Cullen, očekujem da ćete zamoliti prijatelja
da se ubudući suzdrži od povrede posjeda.”
“On mi nipošto nije prijatelj, gospodine Greene, ali
proslijedit ću mu upozorenje.”
Gospodin Greene stisnuo je usne. Edwardove savršene
ocjene i besprijekorno vladanje svakako su imali
udjela u načinu na koji je gospodin Greene donio sud o
incidentu. “Tako dakle. Ako se brinete da bi moglo doći
do bilo kakvih problema, drage volje ću – ”
“Nema razloga za brigu, gospodine Greene. Neće biti
nikakvih problema.”
“Nadam se da je to tačno. Eto, dakle. Idemo na nastavu.
To vrijedi i za vas, gospođice Swan.”
Edward je kimnuo glavom i brzo me poveo za sobom
prema zgradi u kojoj slušamo engleski.
“Je li ti dovoljno dobro za nastavu?”, došapnuo mi je
kad smo se udaljili od ravnatelja.
“Da”, šapnula sam mu, ne znajući sasvim je li to laž.
Teško da je sada bilo najbitnije osjećam li se ja tako
ili ne. Morala sam iz ovih stopa porazgovarati s Edwardom,
a sat engleskog nije bio idealno mjesto za razgovor
koji sam imala na umu.
Ali dok je gospodin Greene bio tik iza nas, i nismo
imali mnogo drugih mogućnosti.
Malo smo zakasnili na sat i brzo sjeli na svoja mjesta.
Gospodin Berty recitirao je pjesmu Roberta Frosta. Zanemario
je naš ulazak, odbijajući nam dopustiti da mu
prekinemo ritam.
Istrgnula sam prazan list iz bilježnice i počela pisati
rukopisom nečitkijim nego inače zbog uzrujanosti.
Što se dogodilo? Sve mi reci. I poštedi me gluposti o tome
da me trebaš zaštititi, molim te.

Gurnula sam poruku prema Edwardu. Uzdahnuo je,
a onda se latio pisanja. Trebalo mu je manje vremena
nego meni, premda je napisao cijeli ulomak svojim čudnim
krasopisom prije nego što će mi vratiti list.
Alice je vidjela da se Victoria vraća. Odveo sam te odavde
iz čiste predostrožnosti – nikada nije bilo nikakve
mogućnosti da ti se ona približi. Emmett i Jasper gotovo
su je ulovili, ali čini se da je Victoria obdarena nekim
instinktom za izbjegavanje. Pobjegla je tačno niz liniju
razgraničenja s Quileuteima kao da je čita sa karte.
Povrh toga, Alicine sposobnosti poništilo je sudjelovanje
Quileutea. Istini za volju, možda bi je i Quileutei
ulovili, da im se mi nismo našli na putu. Onaj veliki
sivi smatrao je da je Emmett prešao granicu, pa mu se
usprotivio. Naravno, Rosalie je reagirala na to, pa su
svi obustavili potjeru ne bi li zaštitili svoje sudrugove.
Carlisle i Jasper uspjeli su smiriti situaciju prije nego
što se otela kontroli. Ali tad je već Victoria bila daleko.
To je sve.
Namrštila sam se prema slovima na papiru. Svi su bili
uključeni u to – Emmett, Jasper, Alice, Rosalie i Carlisle.
Možda čak i Esme, premda ju nije spomenuo. A
onda i Paul i ostatak čopora Quileutea. To se tako lako
moglo izroditi u okršaj, s mojom budućom obitelji na
jednoj, a starim prijateljima na drugoj strani. Bilo ko
od njih mogao je pritom nastradati. Pretpostavljala sam
da bi vukovi bili u većoj opasnosti, ali kad bih zamislila
sićušnu Alice uz krupnog vukodlaka, u borbi s njim...
Stresla sam se.
Pažljivo sam izbrisala cijeli ulomak gumicom, te napisala
preko njega:
A Charlie? Možda je htjela doprijeti do njega.
Edward je odmahnuo glavom prije nego što sam završila,
očito odlučivši da umanji svaku opasnost koja je
možda prijetila Charlieju. Ispružio je ruku, ali zanemarila
sam je i počela ispočetka.
Ne možeš znati da nije to imala na umu, jer nisi bio tu.
Nije nam bilo pametno otići na Floridu.
Uzeo mi je list ispod šake.
Nisam te namjeravao poslati samu. Kakve si ti sreće,
čak se ni crna kutija ne bi sačuvala.
Nisam uopće mislila na to; nipošto nisam kanila
otputovati bez njega. Mislila sam kazati da smo trebali
ostati ovdje zajedno. Ali njegov me odgovor smeo, a i
pomalo uvrijedio. Kao da ne bih mogla preletjeti s kraja
na kraj zemlje a da se avion ne sruši. Jako smiješno.
Dobro, recimo da sam tako loše sreće da se avion počne
rušiti. Kako bi mi ti tu pomogao?
Zašto se avion ruši?
Sada je već pokušavao prikriti smiješak.
Piloti su se napili i obeznanili.
To je bar lako. Ja bih pilotirao.
Pa jasno. Napućila sam usne i pokušala opet.
Oba motora su eksplodirala i obrušavamo se prema zemlji
u smrtonosnoj spirali.
Pričekao bih da se dovoljno približimo tlu, dobro te
uhvatio, nogom provalio zid i iskočio. Zatim bih otrčao
natrag na mjesto nesreće, da tumaramo onuda kao dvoje
najsretnijih preživjelih u povijesti.
Nijemo sam se zagledala u njega.
“Što je?”, prošaptao je.
Zadivljeno sam odmahnula glavom. “Ništa”, nijemo
sam mu rekla.

Izbrisala sam taj zbunjujući razgovor i napisala još
jedan redak.
Idući put ćeš mi svakako reći.
Znala sam da će postojati i idući put. Isti će se obrazac
ponavljati sve dok neko ne izgubi.
Edward me jedan dugi trenutak samo gledao u oči.
Upitala sam se kako mi lice izgleda – osjećala sam da mi
je hladno, tako da mi se krv još nije vratila u lice. Trepavice
su mi i dalje bile mokre.
Uzdahnuo je, a onda jedanput kimnuo.
Hvala.
Papir mi je nestao ispod ruke. Podigla sam pogled,
iznenađeno zatreptavši, upravo kad nam je gospodin
Berty prišao između klupa.
“Vi biste htjeli možda nešto podijeliti s nama, gospodine
Cullen?”
Edward ga je nedužno pogledao i pružio mu list papira
s vrha svog fascikla. “Svoje bilješke?”, upitao ga je,
zvučeći zbunjeno.
Gospodin Berty prešao je pogledom preko bilježaka
– bez sumnje savršenim prijepisom njegovog predavanja
– te se namršteno udaljio od nas.
Tek sam poslije, na algebri – jedinim satom koji sam
slušala bez Edwarda – čula govorkanje.
“Ja se kladim na krupnog Indijanca”, neko je rekao.
Virnula sam i opazila da su se Tyler, Mike, Austin i
Ben stisnuli na okup, uživljeni u razgovor.
“Aha”, prošaptao je Mike. “Jeste li vi vidjeli koliki je
taj mali Jacob? Mislim da bi on mogao srediti Cullena.”
Mike je zvučao kao da bi mu to bilo drago.
“Ne bih rekao”, usprotivio mu se Ben. “Ima nečega
u Edwardu. Uvijek je tako... pun samopouzdanja. Imam
dojam da se on zna pobrinuti za sebe.”
“Ja sam uz Bena”, složio se Tyler. “Uostalom, da onaj
klinac rasturi Edwarda, znate da bi se u to umiješala ona
njegova krupnija braća.”
“Je li neko od vas bio u zadnje vrijeme u La Pushu?”,
upitao ih je Mike. “Lauren i ja otišli smo na plažu prije
par tjedana, i vjerujte mi, svi Jacobovi prijatelji jednako
su krupni kao i on.”
“Ha”, rekao je Tyler. “Šteta što na kraju ništa nije
bilo. Sad očito više nećemo znati kako bi to ispalo.”
“Ja nisam imao dojam da je gotovo”, rekao je Austin.
“Možda još stignemo to vidjeti.”
Mike se iscerio. “Je li neko raspoložen za okladu?”
“Deset na Jacoba”, smjesta je rekao Austin.
“Deset na Cullena”, javio se Tyler.
“Deset na Edwarda”, složio se Ben.
“Na Jacoba”, rekao je Mike.
“Hej, zna li neko oko čega su se svadili?”, upitao se
Austin. “To bi moglo utjecati na ishod.”
“Mogu pretpostaviti”, rekao je Mike, te pogledao
prema meni u isti mah kao i Ben i Tyler.
Na licu sam im vidjela da nijedan od njih nije shvatio
da sam dovoljno blizu da ih lako mogu čuti. Svi su smjesta
pogledali u stranu, premještajući papire po klupama.
“Ja se i dalje kladim na Jacoba”, promrsio je Mike
sebi u bradu.

4. PRIRODA

Tjedan mi je prolazio loše.
Znala sam da se ništa u biti nije promijenilo. Dobro,
Victoria nije odustala, ali jesam li i na trenutak sanjala
da bi to bilo moguće? Svojom ponovnom pojavom samo
mi je potvrdila ono što već znam. Nema razloga za novu
paniku.
Teoretski. Bilo mi je lakše reći nego ne paničariti.
Samo su me tjedni dijelili od mature, ali upitala sam
se nije li glupo što samo tu sjedim, slaba i ukusna, i
čekam iduću katastrofu. Činilo mi se preopasnim ostati
čovjek – time bih samo tražila nevolje. Neko kao ja ne
bi smio biti čovjek. Neko koga prati moja sreća morao
bi biti malo manje bespomoćan.
Ali niko me nije htio saslušati.
Carlisle mi je rekao: “Sedmoro nas je, Bella. A s Alice
na našoj strani, mislim da nas Victoria neće uloviti
nespremne. Mislim da je bitno da se, prije svega zbog
Charlieja, držimo prvotnog plana.”
Esme mi je rekla: “Nikada ne bismo dopustili da ti se
nešto dogodi, srce. Ti to dobro znaš. Molim te, nemoj se
ti ništa brinuti.” A onda me poljubila u čelo.
Emmett mi je rekao: “Baš mi je drago da te Edward
nije ubio. Sve je mnogo zabavnije dok si uz nas.”
Rosalie ga je ošinula pogledom.
Alice je zakolutala očima i rekla: “To me vrijeđa. Nije
valjda da se zaista zabrinjavaš zbog toga, je li?”
“Ako to nije ništa naročito, zašto me onda Edward
odvukao na Floridu?”, otpovrnula sam joj.
“Zar nisi već primijetila, Bella, da je Edward mrvicu
sklon pretjeranom reagiranju?”
Jasper je šutke izbrisao svu paniku i napetost u mom
tijelu neobičnim darom upravljanja emocionalnim
ozračjem. To me obodrilo, pa sam im dopustila da me
odgovore od mojih očajničkih molbi.
Naravno, te je smirenosti nestalo čim smo Edward i
ja izašli odande.
Dakle, zajednički je zaključak glasio da bih samo trebala
zaboraviti na to da me poremećena vampirica proganja
ne bi li mi došla glave. Da bih samo trebala gledati
svoja posla.
Doista sam pokušala. I, začudo, bilo je drugih gotovo
jednako neprijatnih stvari za razbijanje glave, po strani
od mog statusa na popisu ugroženih vrsta...
Jer Edwardov odgovor bio je najneprijatnija od svih njih.
“To je između tebe i Carlislea”, rekao mi je. “Naravno,
znaš da sam voljan pristati da to bude između tebe i
mene kad god poželiš. Znaš koji je moj uvjet.” I anđeoski
se nasmijao.
Ajoj. Znala sam koji je njegov uvjet. Edward mi je
obećao da će me osobno promijeniti kad god poželim...
pod uvjetom da se prije toga udam za njega.
Katkad sam se pitala je li moguće da se on to samo
pretvara da mi ne može čitati misli. Kako bi inače uspio
nabasati na jedini uvjet koji mi nije lako prihvatiti? Jedini
uvjet koji bi me usporio.
Sve u svemu, vrlo loš tjedan. A danas mi je bio najgori
dan u njemu.
Uvijek mi je dan bio loš kad Edwarda ne bi bilo kraj
mene. Alice nije za vikend predvidjela ništa neuobičajeno,
pa sam ga zamolila da iskoristi priliku i ode u lov s braćom.
Znala sam koliko mu je dosadno loviti lak plijen u blizini.
“Idi, zabavi se”, kazala sam mu tada. “Donesi mi pokoju
pumu u vreći.”
Nikada mu ne bih priznala koliko mi je bilo teško
kad ga nije bilo – kako su mi se vratile noćne more o
tome da me ostavio. Da je to znao, bilo bi mu grozno i
bojao bi me se ikada više ostaviti, čak i iz najnužnijih razloga.
Tako je bilo u početku, odmah nakon povratka iz
Italije. Zlaćane su mu oči postale crne i trpio je žeđ više
nego što je bilo nužno da je trpi. I tako sam se potrudila
izgledati hrabro i praktički ga počela izbacivati iz kuće
kad god bi Emmett i Jasper poželjeli poći.
Ipak, mislim da me prozreo. Bar malo. Jutros mi je
na jastuku bila ostavljena poruka:
Vratit ću se tako brzo da ti neću stići nedostajati. Čuvaj
mi srce – ostavio sam ga tebi.
I tako je sada preda mnom bila velika, prazna subota
u kojoj će mi jedina razbibriga biti jutarnja smjena u
prodavaonici Newtonova olimpijska oprema. I, naravno,
tako silno smirujuće Alicino obećanje
“Ostat ću blizu kuće dok lovim. Bit ću samo petnaest
minuta udaljena od tebe u slučaju da ti zatrebam. Dobro
ću paziti za slučaj da dođe do nevolje.”
U prijevodu: ne izvodi nikakve gluposti samo zato
što je Edward otišao.
Alice je svakako bila jednako sposobna onesposobiti
moj kamionet kao i Edward.
Pokušala sam pogledati na to s vedrije strane. Nakon
posla, namjeravala sam pomoći Angeli oko onih poziva,
pa će mi to pružiti razbibrigu. A Charlie je bio sjajno
raspoložen jer Edwarda nema, pa bih baš i mogla uživati
u tome dok traje. Alice će pristati provesti noć sa mnom
budem li dovoljno jadna da to od nje zatražim. A onda
će, već sutra, Edward stići kući. Preživjet ću.
Kako nisam htjela stići na posao apsurdno rano, polako
sam doručkovala, Cheerio po Cheerio. Zatim sam
poredala magnete na hladnjaku u savršenu crtu dok sam
prala posuđe. Možda se u meni polako razvijao opsesivno-
kompulzivni poremećaj.
Posljednja dva magneta – okrugla, crna i praktična,
koje sam najviše voljela zato što su mogla pridržati deset
listova papira uz hladnjak bez pol muke – nisu htjela
izaći u susret mojoj fiksaciji. Polariteti su im se obrnuli;
kad god bih pokušala namjestiti posljednji u nizu, ostali
bi iskočili sa svog mjesta.
Iz nekog razloga – ranih stadija manije, možda – to
me istinski iritiralo. Zar im je tako teško lijepo se ponašati?
Glupa od tvrdoglavosti, uporno sam ih tiskala
kao da očekujem da se odjednom predaju. Mogla sam
jednoga okrenuti naopačke, ali to mi se činilo kao priznavanje
poraza. Na koncu sam ih, ljuta više na sebe
samu nego na magnete, skinula s hladnjaka, uzela u obje
ruke i priljubila. Morala sam se malo potruditi – bili
su dovoljno jaki da se odupru – ali natjerala sam ih na
zajednički suživot.
“Vidite”, kazala sam naglas – obraćajući se neživim
predmetima, što nikada nije dobar znak – “nije tako
strašno, zar ne?”
Načas sam samo tako stajala kao idiot, ne posve sposobna
priznati da nemam trajnog utjecaja na znanstvena
načela. Zatim sam uzdahnula i vratila magnete na hladnjak,
dva pedlja jedan od drugoga.
“Čemu takva nepopustljivost”, promrsila sam.
Još je bilo prerano, ali zaključila sam da bi mi bilo
bolje da izađem iz kuće prije nego što mi neživi predmeti
počnu odgovarati.
Kad sam došla u Newtonovu trgovinu, Mike je pažljivo
suhom spužvom brisao pod, dok je njegova mama
uređivala novi stalak s robom. Ulovila sam ih usred rasprave,
nesvjesne da sam došla.
“Ali Tyler može ići samo tada”, potužio se Mike. “Rekla
si da nakon mature – ”
“Nema ti druge, morat ćeš čekati”, poklopila ga je
gospođa Newton. “Ti i Tyler nađite sebi drugog posla.
Ne ideš u Seattle sve dok policija ne spriječi to što se
tamo već događa. Znam da je Beth Crowley rekla isto to
Tyleru, pa mi se nemoj ponašati kao da te ugnjetavam –
o, dobro jutro, Bella”, rekla je kad me opazila, nastojeći
smjesta zvučati vedrije. “Uranila si.”

Karen Newton bila je posljednja osoba kojoj bi se
čovjek obratio za pomoć u prodavaonici opreme za rekreativni
sport. Savršeno obojena plava kosa uvijek joj
je bila začešljana u glatku pundžu na zatiljku, nokti su
joj bili stručno manikirani, na rukama kao i na nogama
– što se vidjelo kroz sandale s visokim petama koje nisu
sličile ničemu što je Newtonova trgovina nudila na dugoj
polici planinarske obuće.
“Nije bilo gužve na cesti”, našalila sam se dok sam
vadila grozomorni fluorescentno narančasti prsluk ispod
pulta. Iznenadila sam se što je gospođa Newton uzrujana
zbog tih zbivanja koliko i Charlie. A mislila sam da
on pretjeruje do krajnosti.
“Pa, čuj...” Gospođa Newton načas je oklijevala, nelagodno
se poigravajući sa snopom letaka koje je razmještala
kraj blagajne.
Zastala sam s jednom rukom u prsluku. Znala sam
taj pogled.
Kad sam obavijestila Newtonove da neću preko ljeta
raditi ovdje – da ću ih, praktički, napustiti u špici sezone
– počeli su obučavati Katie Marshall kao moju zamjenu.
Nisu sebi baš mogli priuštiti da nas obje plaćaju u isto
vrijeme, pa kad se činilo da će promet toga dana biti
slab...
“Mislila sam te nazvati”, nastavila je gospođa
Newton. “Ne bih rekla da ćemo danas imati pune ruke
posla. Mike i ja vjerojatno možemo izaći na kraj s prometom.
Žao mi je što si ustala i dovezla se...”
Inače bih se oduševila takvim razvojem situacije. Danas...
baš se i nisam.
“Okej”, uzdahnula sam. Ramena su mi se objesila.
Što da sada radim?
“To nije fer, mama”, rekao je Mike. “Ako Bella želi
raditi – ”
“Ne, u redu je, gospođo Newton. Stvarno, Mike.
Moram učiti za završne ispite i to...” Nisam im htjela
biti izvor obiteljske nesloge kad se već svađaju.
“Hvala, Bella. Mike, nisi očistio četvrti prolaz. Ovaj,
Bella, bi li usput bacila ove letke u kontejner? Kazala
sam djevojci koja ih je donijela da ću ih staviti na pult,
ali stvarno nemam mjesta.”
“Jasno, nema problema.” Spremila sam prsluk, stavila
letke pod mišku i izašla u maglovitu kišicu.
Kontejner je bio iza ugla Newtonove trgovine, kraj parkirnog
prostora za djelatnike. Vukla sam se, udarajući kamičke
nogom u hodu. Samo što nisam bacila hrpu jarkožutih
papira u smeće kad mi je masno otisnut naslov u vrhu zapeo
za oko. Jedna mi je riječ pogotovo privukla pozornost.
Čvrsto sam objeručke uzela papire i zagledala se u
sliku ispod natpisa. Knedla mi se stvorila u grlu.
Spasite olimpijskog vuka
Ispod tih riječi stajao je pažljivo nacrtan vuk pred stablom
smreke, glave zabačene u lajanju na Mjesec. Slika
me potresla; vuk mi je zbog molećivog držanja nekako
izgledao napušteno. Kao da laje od tuge.
A onda sam potrčala prema kamionetu, ne ispuštajući
letke iz ruke.
Petnaest minuta – nisam imala više. Ali trebalo bi biti
dovoljno. Do La Pusha mi treba samo petnaest minuta,
a sigurno ću prijeći liniju razgraničenja nekoliko minuta
prije nego što stignem u mjesto.
Kamionet mi je bučno proradio bez ikakvih poteškoća.
Alice me nije mogla vidjeti kako to radim, jer to nisam
planirala. Naprasna odluka, u tome je ključ! A samo
ako uspijem dovoljno brzo stići, trebala bih biti u stanju
iskoristiti tu prednost.
U žurbi sam bacila mokre letke, razasuvši ih u kričavi
nered po suvozačkom mjestu – stotinu masnih naslova,
stotinu tamnih vukova što zavijaju na žutoj pozadini.

Hitala sam mokrom autocestom, stavljajući brisače u
punu brzinu i ne hajući za stenjanje prastarog motora.
Nisam mogla potjerati kamionet brže od osamdeset na
sat, i molila sam se da to bude dovoljno.
Pojma nisam imala gdje se nalazi granica, ali počela
sam se osjećati sigurnije kad sam prošla pokraj prvih
kuća pred La Pushom. Ovo je sigurno dalje od mjesta
dokle me Alice smije slijediti.
Nazvat ću je kad popodne dođem do Angele, da
joj javim da sam dobro. Nema smisla da se sva uzruja.
Nema potrebe da se i ona razljuti na mene – Edward će
se razbjesniti za oboje nakon što se vrati.
Kamionet mi je doslovce stenjao kad se napokon
škriputavo zaustavio pred poznatom blijedocrvenom
kućom. Knedla mi se vratila u grlo dok sam gledala kućicu
koja mi je nekoć pružala utočište. Tako dugo već
nisam bila ovdje.
Prije nego što sam stigla ugasiti motor, Jacob se našao
na vratima, lica blijedog od šoka.
U nagloj tišini nakon prekida rike motora začula sam
ga kako zijeva u čudu.
“Bella?”
“Hej, Jake!”
“Bella!”, doviknuo mi je, a onaj smiješak koji sam
čekala raširio mu se licem, kao kad se sunce probija kroz
oblake. Zubi su mu bljesnuli spram crvenkastosmeđe
kože. “Pa ne mogu vjerovati!”
Dotrčao je do kamioneta i gotovo me iščupao kroz
otvorena vrata, a onda smo oboje počeli skakutati u mjestu
kao mala djeca.
“Kako si stigla ovamo?”
“Išuljala sam se!”
“Super!”
“Hej, Bella!” To je Billy izašao u kolicima na vrata da
vidi odakle odjednom tolika strka.
“Hej, Bil– !”
U tom sam trenutku ostala bez daha – Jacob me zgrabio
u medvjeđi zagrljaj tako da više nisam mogla disati,
i počeo se vrtjeti sa mnom u naručju.
“Jao, kako mi je drago što te vidim!”
“Ne... mogu... disati”, propentala sam.
Nasmijao se i spustio me na zemlju.
“Dobro nam došla, Bella”, rekao je, široko se osmjehujući.
A te je riječi kazao tako da su zvučale kao dobro
došla kući.
Pošli smo u šetnju, previše uzbuđeni da mirno sjedimo
u kući. Jacob je praktički skakutao u hodu, a ja sam
ga više puta morala podsjetiti da mi noge nisu tri metra
dugačke.
U hodu sam osjetila kako se preslagujem u jednu
drugačiju sebe, onakvu kakva sam nekada bila uz Jacoba.
Malo mlađu, malo neodgovorniju. Onakvu koja može
tu i tamo napraviti poveliku glupost iz čistoga hira.
Ushit nam je trajao kroz prvih nekoliko tema u razgovoru:
kako smo, čime se bavimo, koliko mogu ostati i što
me dovelo amo. Kad sam mu suzdržano kazala za letak o
vuku, nasmijao se tako grohotno da se cijela šuma zaorila.
Ali onda, kad smo prošli kraj dućana sa stražnje strane
i probili se kroz gusto grmlje što obavija suprotni
kraj Prve plaže, došli smo do teških tema. Prebrzo smo
morali prijeći na razloge naše duge razdvojenosti, a lice
moga prijatelja naočigled se skrutnulo u onu ogorčenu
krinku koju sam već i predobro poznavala.
“Pa što se onda uopće dogodilo?”, upitao me Jacob,
šutnuvši prejako komad naplavljene grane s puta. Odletjela
je preko pijeska i zaštropotala na kamenju. “Hoću
reći, otkako smo posljednji put... ono, prije nego što si,
znaš...” Bilo mu je teško izraziti se. Duboko je udahnuo
i pokušao opet. “Hoću te pitati ovo: sve je opet onako
kako je bilo prije nego što je on otišao? Sve si mu to
oprostila?”
I ja sam duboko udahnula. “Nisam mu imala što
oprostiti.”
Htjela sam preskočiti taj dio, sve te izdaje, te optužbe,
ali znala sam da moramo proći taj razgovor prije
nego što budemo mogli prijeći na bilo koju drugu temu.
Jacobu se lice stisnulo kao da je upravo polizao limun.
“Volio bih da te Sam fotografirao kada te pronašao one
noći prošlog septembra. To bi bio dokazni predmet A.”
“Nikome se tu ne sudi.”
“Možda bi se nekom trebalo.”
“Čak ni ti ga ne bi optužio zato što je otišao, kad bi
znao koji je bio razlog.”
Oštro me gledao nekoliko sekundi. “Okej”, jetko me
izazvao. “Zapanji me.”
Njegova mi je ratobornost bila zamorna – strugala
mi je nezaraslu ranu; boljelo me što se ljuti na mene.
Podsjetila me na ono sumorno poslijepodne, nekoć davno,
kad mi je – jer mu je tako Sam naredio – kazao da
ne možemo biti prijatelji. Trebao mi je trenutak da se
priberem.
“Edward me napustio prošle jeseni jer je smatrao da
se ne bih smjela družiti s vampirima. Mislio je da bi bilo
zdravije za mene da on ode.”
Jacob se zaprepastio. Trebalo mu je neko vrijeme da se
sabere. Odgovor koji mi je mislio dati očito više nije bio
primjeren. Bilo mi je drago što nije znao i za neposredni
povod Edwardove odluke. Mogla sam samo zamisliti što
bi pomislio kad bi doznao da me Jasper pokušao ubiti.
“Ipak, vratio se, zar ne?”, promrsio je Jacob. “Šteta
što se nije u stanju držati svoje odluke.”
“Ako se sjećaš, ja sam otišla po njega.”
Jacob me načas samo gledao, a onda je popustio. Lice
mu se smirilo i prozborio je smirenijim glasom.
“To je tačno. Eto, nikad nisam uspio čuti cijelu priču.
Što je bilo?”
Stala sam oklijevati, grizući se za usnu.
“Je li to neka tajna?” U glasu mu se začulo podrugljivo
izazivanje. “Zar mi ne smiješ reći?”
“Ne”, poklopila sam ga. “Stvar je samo u tome da je
priča vrlo duga.”
Jacob se arogantno osmjehnuo, okrenuo i pošao duž
plaže, očekujući od mene da ga slijedim.
Neće mi biti ugodno s Jacobom ako će se ovako ponašati.
Automatski sam pošla za njim, premišljajući se
ne bih li se radije okrenula i otišla. Ipak, kad se vratim
kući morat ću se suočiti s Alice... Valjda mi se ne žuri
baš toliko.
Jacob je otišao do golemog, poznatog naplavljenog
debla – čitavog drveta s korijenjem i svim ostalim, bijelog
od soli i sunca, odbačenog daleko na pijesak; bilo je
to naše deblo, na neki način.
Jacob je sjeo na tu prirodnu klupu i potapšao mjesto
pokraj sebe.
“Nemam ništa protiv dugih priča. Ima li kakve akcije?”
Zakolutala sam očima i sjela do njega. “Ima nešto
akcije”, uvjetno sam kazala.
“Ne bi to bila strava i užas da nema akcije.”

“Strava i užas!”, podrugnula sam se. “Možeš li slušati,
ili ćeš me prekidati nepristojnim komentarima o mojim
prijateljima?”
Pantomimom je zaključao usne, a onda bacio nevidljivi
ključ preko ramena. Pokušala sam se ne osmjehnuti,
ali nisam uspjela.
“Morat ću početi s događajima u kojima si još i sâm
sudjelovao”, odlučila sam, trudeći se da organiziram radnju
u glavi prije nego što ću početi.
Jacob je podigao ruku.
“Izvoli.”
“To je u redu”, rekao je. “Nisam u to vrijeme naročito
dobro shvaćao što se zbiva.”
“Pa, čuj, bit će komplicirano, pa bolje pripazi. Znaš
kako Alice predviđa što će se dogoditi?”
Protumačila sam njegovo mrštenje – vukovima nije
bilo drago što su legende o natprirodno nadarenim vampirima
istinite – kao pozitivan odgovor, i počela mu opisivati
svoju jurnjavu po Italiji da spasim Edwarda.
Nastojala sam biti što jezgrovitija – izostavljati sve što
nije neophodno. Pokušavala sam protumačiti Jacobove
reakcije, ali imao je zagonetan izraz lica dok sam objašnjavala
kako je Alice vidjela da se Edward naumio ubiti
nakon što je čuo da sam mrtva. Katkad mi se činilo da je
Jacob udubljen u misli, toliko da nisam bila sigurna da
me sluša. Upao mi je u riječ samo jedanput.
“Krvopija-proročica nas ne može vidjeti?”, ponovio
je za mnom, sa žestokim i zluradim izrazom lica u isti
mah. “Ozbiljno? Pa to je izvrsno!”
Čvrsto sam stisnula zube, pa smo ostali sjediti u tišini,
dok je on željno iščekivao da nastavim. Strijeljala sam
ga pogledom sve dok nije shvatio u čemu je pogriješio.
“Ups!”, rekao je. “Oprosti.” Opet je zaključao usne.
Bilo je lakše pročitati njegovu reakciju kad sam došla
do dijela o Volturima. Stisnuo je zube, ruke su mu se
naježile, a nosnice raširile. Nisam ulazila u pojedinosti,
samo sam mu kazala da nas je Edward uspio riječima
izvući iz nevolje, a pritom nisam spomenula obećanje
koje smo im morali dati, ili posjet koji smo očekivali.
Nisam htjela da i Jacob ima moje noćne more.
“Sada znaš cijelu priču”, završila sam. “Na tebi je red
da mi ispričaš svoju. Što se to dogodilo dok sam preko
vikenda bila s mamom?” Znala sam da će mi Jacob povjeriti
više potankosti nego Edward. On se nije bojao da
će me preplašiti.
Jacob se prignuo, smjesta se uživivši. “Eto, Embry i
Quil i ja bili smo u subotu navečer u patroli, čisto rutinski,
kad odjednom, iz vedra neba – bam!” Raširio je
ruke, oponašajući prasak. “Našao se pred nama – svjež
trag, star ni petnaest minuta. Sam je htio da pričekamo
na njega, ali ja nisam znao da si ti otišla, a nisam znao ni
drže li te tvoji krvopije na oku ili ne. I tako smo jurnuli
punom brzinom za njom, ali ona je prešla granicu iz
pogodbe prije nego što smo je sustigli. Raširili smo se po
liniji, nadajući se da će opet prijeći na našu stranu. Bilo
nam je strašno krivo, da znaš.” Odmahnuo je glavom,
tako da mu je kosa – koja mu je opet rasla nakon što ju
je kratko ošišao pristupivši u čopor – pala u oči. “Završili
smo predaleko na jugu. Cullenovi su je otjerali natrag
na našu stranu samo nekoliko kilometara sjevernije od
nas. Bila bi to savršena zasjeda, samo da smo znali gdje
da je pričekamo.”
Odmahnuo je glavom i složio grimasu. “Tada je postalo
tijesno. Sam i ostali sustigli su je prije nas, ali ona je
plesala tačno po liniji, a cijeli je koven bio odmah s druge
strane, preko puta nas. Onaj krupni, kako se zove – ”
“Emmett.”
“E da, on. Bacio se na nju, ali ta crvenokosa je brza!
Proletio je odmah iza nje i gotovo se zabio u Paula. A
onda je Paul... pa, znaš kakav je Paul.”
“Aha.”
“Izgubio je mjeru. Ne mogu reći da mu zamjeram –
veliki krvopija našao se ravno nad njim. Skočio je – hej,
nemoj me tako gledati. Vampir je bio na našoj zemlji.”
Pokušala sam pribrati izraz lica ne bi li nastavio. Nokti
su mi se zarivali u dlanove od uzrujavanja zbog onoga što
slušam, premda sam znala da je sve na kraju izašlo na dobro.
“Uglavnom, Paul je promašio, a krupni se vratio na
svoju stranu. Ali onda je ona, eh, pa znaš, ona plavuša...”,
Jacobovo lice bilo je komična mješavina gađenja
i divljenja preko volje, dok je pokušavao smisliti riječ
kojom bi opisao Edwardovu sestru.
“Rosalie.”
“Nije bitno. Počela je napadno štititi svoje, pa smo
Sam i ja priskočili da zaštitimo Paulove bokove. Onda
su njihov vođa i drugi plavokosi mužjak – ”
“Carlisle i Jasper.”
Uputio mi je iznuren pogled. “Znaš da me stvarno
nije briga. Uglavnom, Carlisle se obratio Samu, da smiri
situaciju. Onda je postalo čudno, jer svi su se jako brzo
primirili. To nam je po glavi petljao onaj drugi, za kojeg
si mi rekla. Ali premda smo znali što nam on to radi,
nismo mogli da ne budemo mirni.”
“Da, znam taj osjećaj.”
“Izrazito ide na živce, eto kakav je to osjećaj. Osim
što ti tek poslije može ići na živce.” Ljutito je odmahnuo
glavom. “I tako su se Sam i glavni vampir dogovorili da
je Victoria prioritet, pa smo opet pošli za njom. Carlisle
nam je prepustio liniju, da možemo slijediti miris kako
treba, ali onda je ona stigla do litica odmah sjeverno od
teritorija Makaha, tačno tamo gdje linija nekoliko milja
ide po obali. I opet je ušla u vodu. Onaj krupni i onaj
smireni zatražili su dopuštenje da prijeđu granicu kako
bi mogli otići za njom, ali mi smo, naravno, to odbili.”
“Dobro. Hoću reći, glupo ste se ponijeli, ali drago
mi je. Emmett nikad nije dovoljno oprezan. Mogao je
nastradati.”
Jacob je frknuo. “Onda, je li ti tvoj vampir rekao da
smo ih napali bez razloga, a njegov je potpuno nedužni
koven – ”
“Ne”, upala sam mu u riječ. “Edward mi je ispričao
istu priču, samo ne baš s toliko pojedinosti.”
“Ha”, rekao je Jacob ispod glasa, te se sagnuo da podigne
jedan od milijuna kamičaka pod našim nogama.
Nehajnim zamahom ruke bacio ga je dobrih stotinu metara
dalje u zaljev. “Pa, vratit će se ona, valjda. Dobit
ćemo novu priliku da je sredimo.”
Stresla sam se; naravno da će se vratiti. Hoće li mi
Edward to doista sljedeći put reći? Nisam bila sigurna.
Morat ću držati Alice na oku, ne bih li opazila naznaku
da se isti obrazac sprema ponoviti...
Jacob prema svemu sudeći nije primijetio moju reakciju.
Gledao je preko pučine sa zamišljenim izrazom
lica, stišćući široke usne.
“O čemu razmišljaš?”, upitala sam ga nakon što je
dugo tako pošutio.

“Razmišljam o onome što si mi rekla. O onome kada
te proročica vidjela kako skačeš sa stijene i pomislila da si
počinila samoubojstvo, pa se sve otelo kontroli... Je li tebi
jasno da samo da si me pričekala, kao što si trebala, onda te
krv– onda te Alice ne bi mogla vidjeti kako skačeš? Ništa se
ne bi promijenilo. Vjerojatno bismo sada bili u mojoj garaži,
kao i svake druge subote. U Forksu ne bi bilo vampira, a
ti i ja...” Ostavio je rečenicu nedovršenu, duboko zamišljen.
Bilo mi je nelagodno čuti kako je to rekao, kao da bi
bilo dobro da u Forksu ne bude vampira. Srce mi je stalo
neravnomjerno tući od praznine predodžbe koju je to u
meni stvorilo.
“Edward se ionako mislio vratiti.”
“Baš si sigurna u to?”, upitao me, postajući opet ratoboran
čim sam izgovorila Edwardovo ime.
“Razdvojenost se... nije pokazala naročito dobrom ni
za jedno od nas dvoje.”
Htio je nešto reći, nešto ljutito, sudeći prema izrazu
lica, ali suzdržao se, duboko udahnuo i počeo ispočetka.
“Jesi li znala da se Sam ljuti na tebe?”
“Na mene?” Nisam se odmah snašla. “O. Tako dakle.
Smatra da se oni ne bi vratili da nema mene.”
“Ne. Nije stvar u tome.”
“Što mu onda smeta?”
Jacob se nagnuo i uzeo još jedan kamenčić. Stao ga je
okretati i okretati u prstima; oči su mu netremice promatrale
crni kamen kad je tiho progovorio.
“Kad je Sam vidio... kako ti je bilo u početku, kad
im je Billy rekao kako se Charlie brine nakon što ti nije
bilo bolje, a kad si onda ti još počela skakati sa stijena...”
Složila sam facu. Niko mi nikada neće dopustiti da
to zaboravim.
Jacob me naglo pogledao u oči. “Smatrao je da bar ti
na cijelom svijetu imaš jednakog razloga mrziti Cullenove
kao i on. Sam drži da si ga ti pomalo... izdala kad si
im dopustila da ti se samo tako vrate u život, kao da te
nikada nisu povrijedili.”
Nipošto nisam vjerovala da je Sam jedini koji dijeli
takvo mišljenje. A jetkost koja mi se sada našla u glasu
bila je upućena njima obojici.
“Samo ti reci Samu da se slobodno – ”
“Gledaj ono”, prekinuo me Jacob i pokazao prstom
na orla koji se upravo obrušavao prema okeanu s nevjerojatne
visine. Izvukao se iz pada u posljednjem trenutku,
dotaknuvši tek kandžama površinu valova, tek na
trenutak. Zatim je odletio teškim zamasima krila, opterećen
krupnom ribom koju je ščepao.
“To se posvuda viđa”, rekao je Jacob, odjednom dalekim
tonom. “Priroda slijedi svoj smjer – lovac i lovina,
beskrajni ciklus života i smrti.”
Nisam shvatila smisao te poduke o prirodi; pretpostavila
sam da on samo želi promijeniti temu. Ali onda
me pogledao s mračnim osmijehom u očima.
“No ipak se ne viđa kako riba pokušava poljubiti
orla. To se nikad ne viđa.” Podrugljivo se iscerio.
Uzvratila sam mu šturim osmijehom, premda sam i
dalje osjećala jetki okus u ustima. “Možda je riba to pokušavala”,
predložila sam. “Teško je reći što riba misli.
Orlovi su zgodne ptice, znaš.”
“Zar se sve na to svodi?” Glas mu je naprasno postao
oštar. “Na izgled?”
“Ne budi glup, Jacobe.”
“Ili na novac, onda?”, ostao je uporan.
“Baš krasno”, promrsila sam i ustala s debla. “Laska
mi što imaš tako visoko mišljenje o meni.” Okrenula
sam mu leđa i krenula odande.
“Joj, ne ljuti se.” Našao se odmah iza mene; uhvatio
me za ručni zglob i naglo okrenuo prema sebi. “Ozbiljno
ti govorim! Stvarno nastojim shvatiti, ali nikako mi ne
uspijeva.”
Ljutito je skupio obrve, a oči su mu bile crne u dubokoj
sjeni.
“Volim njega. Ne zato što je lijep, niti zato što je bogat!”
Pljunula sam tu riječ Jacobu u lice. “Bilo bi mi
mnogo draže da nije ni jedno ni drugo. To bi barem
malo popunilo širok procjep između nas – jer bi on i
dalje bio najprivrženija, najnesebičnija, najgenijalnija i
najpoštenija osoba koju sam u životu upoznala. Naravno
da ga volim. Koliko je teško to shvatiti?”
“To je nemoguće shvatiti.”
“Prosvijetli me onda, molim, Jacobe.” Pustila sam da
sarkazam gusto poteče iz mene. “Koji je valjani razlog
da neko voli nekoga drugog? Jer ja očito ne znam kako
to ide.”
“Mislim da je najpametnije početi tako što potražiš
nekoga iz vlastite vrste. To obično funkcionira.”
“Ma, jao si ga meni, onda!”, otpovrnula sam mu.
“Izgleda da mi je Mike Newton ipak jedini izbor.”
Jacob je ustuknuo i ugrizao se za usnu. Vidjela sam
da su ga moje riječi ranile, ali bila sam previše ljuta da
mi zbog toga već tada bude krivo. Ispustio mi je zapešće
i prekrižio ruke na prsima, okrenuvši se od mene i mrko
zagledavši u pučinu.
“Ja sam čovjek”, promrsio je gotovo nečujno.
“Nisi toliko koliko je Mike”, nastavila sam nemilosrdno.
“Još uvijek misliš da je to najbitniji razlog?”
“Nije to ista stvar.” Jacob nije odmaknuo pogled od
sivih valova. “Ja nisam ovo izabrao.”

Jedanput sam se nasmijala u nevjerici. “A misliš da
Edward je? Nije znao što se s njim zbiva ništa više nego
ti. Ne može se baš reći da je potpisao da bude ovakav.”
Jacob je odsječnim, brzim pokretima odmahivao glavom.
“Znaš, Jacobe, grozno si nesnošljiv prema drugima –
imajući u vidu da si vukodlak i sve to.”
“Nije to isto”, ponovio je Jacob, prostrijelivši me pogledom.
“Ne vidim zašto ne bi bilo. Mogao bi imati malo više
razumijevanja prema Cullenovima. Pojma nemaš koliko
su oni istinski dobri – do srži, Jacobe.”
Još se dublje namrštio. “Ne bi smjeli postojati. Njihovo
postojanje je protuprirodno.”
Dugo sam ga samo gledala, podigavši obrvu u nevjerici.
Trebalo mu je neko vrijeme da to primijeti.
“Što je?”
“Kad smo kod neprirodnog...”, naznačila sam mu.
“Bella”, rekao je polako, drugačijim glasom. Starijim.
Shvatila sam da odjednom zvuči starije od mene – kao
roditelj ili učitelj. “Rođen sam s time što sam u sebi. To
je dio onoga ko i što sam, ko mi je obitelj, ko smo svi mi
kao pleme – to je razlog zašto smo još uvijek tu.
A izuzev toga” – tajanstveno me pogledao crnim očima
– “ja sam i dalje čovjek.”
Uhvatio mi je ruku i prislonio je na svoja prsa, vruća
kao u groznici. Kroz majicu sam osjećala kako mu srce
postojano tuče pod mojim dlanom.
“Normalni ljudi ne mogu se nabacivati motociklima
tako kao ti.”
Osmjehnuo se slabašnim poluosmijehom. “Normalni
ljudi bježe od nemani, Bella. A ja nikad nisam tvrdio
da sam normalan. Samo da sam čovjek.”
Bilo mi je prenaporno ljutiti se na Jacoba. Maknula
sam ruku s njegovih prsa blago se smiješeći.
“Meni izgledaš itekako kao čovjek”, priznala sam mu.
“U ovom trenutku.”
“Osjećam se kao čovjek.” Pogledao je u stranu, daleko.
Donja usna mu je zadrhtala, pa ju je čvrsto ugrizao.
“O, Jake”, prošaptala sam i uhvatila ga za ruku.
Zbog ovoga sam došla. Zbog ovoga ću prihvatiti svaku
reakciju koja me po povratku čeka. Zbog toga što,
ispod sve ljutnje i sarkazma, Jacob pati. Sada mu se to
vrlo jasno vidjelo u očima. Nisam znala kako da mu pomognem,
ali znala sam da moram pokušati. Dugovala
sam mu više od toga. Njegova je bol sada boljela i mene.
Jacob je postao dio mene, a to se više nije moglo promijeniti

5. UTISKIVANJE

“Jake, jesi li dobro? Charlie je rekao da ti nije lako...
Zar ti stvarno nije nimalo bolje?”
Obavio mi je ruku toplom šakom. “Nije tako strašno”,
rekao je, ali nije me htio pogledati u oči.
Polako se vratio do naplavljenog debla za sjedenje,
zagledan u šljunak duginih boja, vodeći me uza se. Sjela
sam natrag na našu klupicu, ali on je sjeo na vlažno, kamenito
tlo radije nego do mene. Upitala sam se nije li to
bilo zato da lakše može prikriti lice. Nije mi pustio ruku.
Počela sam blebetati ne bih li prekinula šutnju.
“Tako dugo već nisam bila ovdje. Vjerojatno mi je sto
stvari promaklo. Kako su Sam i Emily? A Embry? Je li
Quil – ?”
Prekinula sam se usred rečenice, sjetivši se da je Jacobov
prijatelj Quil bio osjetljiva tema.
“Ah, Quil”, uzdahnuo je Jacob.
Znači, to se zacijelo dogodilo – Quil se u međuvremenu
pridružio čoporu.
“Žao mi je”, promrmljala sam.
Na moje iznenađenje, Jacob je frknuo s podsmijehom.
“Nemoj to njemu reći.”
“Kako to misliš?”
“Quilu ne treba sažaljenje. Upravo suprotno – nabrijan
je. Totalno oduševljen.”
To mi nije išlo u glavu. Svi ostali vukovi bili su prije
u teškoj depresiji zbog spoznaje da će ista sudbina snaći
i njihovog prijatelja. “A?”
Jacob je nagnuo glavu unatrag da me pogleda.
Osmjehnuo se i zakolutao očima.
“Quil smatra da je to najbolja stvar koja mu se u životu
dogodila. Razlog je djelomično u tome što sad napokon
zna što se događa. I sretan je što opet ima stare
prijatelje – što se vratio ‘kulerskom društvu’.” Jacob je
opet frknuo. “Valjda me to ne bi trebalo iznenaditi. To
je tako tipično za Quila.”
“Njemu se to sviđa?”
“Iskreno rečeno... većini se to sviđa”, priznao mi je
polako Jacob. “Ima u tome nesporno dobrih strana –
brzina, sloboda, snaga... osjećaj, kako da to kažem – obitelji...
Jedino smo Sam i ja ikada bili zaista ogorčeni. A
Sam je to davno nadvladao. I tako sam ja sada plačljivko.”
Jacob se nasmijao sebi u bradu.
Toliko sam toga htjela saznati. “Zašto ste ti i Sam
drugačiji? Što se, uostalom, dogodilo Samu? Što njega
muči?” Pitanja su pokuljala iz mene ne ostavljajući vremena
za odgovor, a Jacob se opet nasmijao.
“To je duga priča.”
“I ja sam tebi ispričala dugu priču. Uostalom, meni
se nimalo ne žuri natrag”, rekla sam, a onda složila grimasu
kad sam se sjetila nevolja u koje ću upasti.
Brzo je pogledao u mene, razabravši zdvajanje u mojim
riječima. “Hoće li se on ljutiti na tebe?”
“Hoće”, priznala sam. “Stvarno ne voli kada radim
stvari koje on smatra... opasnim.”
“Kao kad se, na primjer, družiš s vukodlacima.”
“Aha.”
Jacob je slegnuo ramenima. “Onda se nemoj ni vraćati.
Spavat ću na kauču.”
“To si se baš sjajno sjetio”, progunđala sam. “Jer on
bi me u tom slučaju došao potražiti.”
Jacob se napeo, a onda oporo osmjehnuo. “Je li?”
“Ako se boji da sam možda nastradala – vjerojatno.”
“Sve mi se više sviđa ta moja ideja.”
“Molim te, Jake. To mi stvarno teško pada.”
“Što ti teško pada?”
“To što ste vas dvojica tako spremni ubiti jedan drugoga!”,
potužila sam se. “Dođe mi da poludim od toga.
Zašto vam je tako teško da se ponašate civilizirano ?”
“On je mene spreman ubiti?”, upitao me Jacob sa
sumornim osmijehom, ne hajući za moju ljutnju.
“Ne toliko kao ti!” Shvatila sam da vičem. “On se
barem tu može postaviti kao odrasla osoba. Zna da bi
povrijedio mene ako povrijedi tebe – i zato te nikada
neće povrijediti. A tebe baš briga za sve to!”
“Ma baš”, promrmljao je Jacob. “Siguran sam da je
on veliki pacifist.”
“Ma!” Istrgnula sam ruku iz njegove i odgurnula mu
glavu. Zatim sam privukla koljena do grudi i čvrsto ih
obujmila rukama.
Zabuljila sam se u obzorje, pjeneći se.

Jacob je minutu-dvije samo šutio. Napokon je ustao s
tla, sjeo do mene i obgrlio me. Otresla sam ga.
“Oprosti”, tiho je rekao. “Nastojat ću biti pristojan.”
Nisam mu odgovorila.
“Želiš li još uvijek da ti ispričam što je bilo sa Samom?”,
predložio mi je.
Slegnula sam ramenima.
“Kao što kažem, duga je to priča. I vrlo... čudna. Toliko
je toga čudnog u ovom novom životu. Nisam ti stigao
ispričati ni polovicu. A to sa Samom – pa, ne znam
hoću li ti ikada to moći objasniti kako treba.”
Naćulila sam radoznalo uši na te riječi, usprkos ljutnji.
“Slušam”, rekla sam mu strogo.
Krajičkom oka opazila sam kako mu se obraz razvlači
u osmijeh.
“Samu je bilo daleko teže nego nama ostalima. Jer je
bio prvi, i bio je sam, i nije imao nikoga ko bi mu rekao
što se to događa. Samu je djed umro prije nego što se on
rodio, a otac nikad nije bio uz njega. Nije bilo nikoga ko
bi prepoznao znakove. Prvi put kad se to dogodilo – prvi
put kad se fazirao – mislio je da je sišao s uma. Trebalo
mu je dva tjedna da se smiri dovoljno da vrati ljudski
oblik.
To je bilo prije nego što si ti došla u Forks, pa se nećeš
sjećati. Samova majka i Leah Clearwater poslale su
šumare i policiju u potragu za njim. Ljudi su mislili da
je doživio nekakvu nesreću...”
“Leah?”, iznenađeno sam ga upitala. Leah je bila
Harryjeva kći. Na spomen njezinog imena automatski me
prožela sućut. Harry Clearwater, Charliejev prijatelj od
malih nogu, umro je od srčanog udara prošlog proljeća.
Glas mu se promijenio, postao teži. “Aha. Leah i Sam
bili su par u srednjoj školi. Počeli su izlaziti još kad je
ona bila u prvom razredu. Bila je sva izvan sebe kad je
nestao.”
“Ali on i Emily – ”
“Doći ću do toga – to je dio priče”, rekao je. Polako
je udahnuo, te hučno izdahnuo.
Valjda je bilo blesavo od mene što sam pomislila da
Sam nije volio nijednu drugu prije Emily. Većina ljudi
mnogo puta u životu zavoli i prestane voljeti. Stvar je
bila samo u tome da sam vidjela Sama s Emily i nisam
ga mogla zamisliti ni s jednom drugom. Kako ju je gledao...
pa, to me podsjetilo na pogled koji sam katkad
viđala u Edwardovim očima – kad je gledao mene.
“Sam se vratio”, rekao je Jacob, “ali nije htio nikome
reći gdje je bio. Kolale su glasine – uglavnom da se bavio
nekakvim kriminalom. A onda je Sam slučajno naletio
na Quilovog djeda, jednog popodneva kad je stari Quil
Ateara došao u posjet gospođi Uley. Sam se rukovao s
njim. Stari Quil gotovo da je dobio srčani udar.” Jacob
je zastao i glasno se nasmijao.
“Zašto?”
Jacob je prislonio dlan na moj obraz i okrenuo mi
lice prema sebi, da ga pogledam – prignuo se, našavši se
na samo nekoliko centimetara od moga lica. Dlan mu je
bio vreo, kao da ga trese vrućica.
“A, tako je”, rekla sam. Bilo mi je nelagodno držati
lice tako blizu njegovome, dok mi vrućom rukom drži
lice. “Sam je imao visoku temperaturu.”
Jacob se opet nasmijao. “Samova ruka bila je sva užarena,
kao da ju je upravo držao na štednjaku.”
Bio je tako blizu da sam osjećala njegov topli dah.
Nehajno sam podigla ruku da odmaknem njegovu i oslobodim
lice, ali pritom sam ispreplela prste s njegovima da
mu ne povrijedim osjećaje. Osmjehnuo se i odmaknuo,
ne dopustivši da ga moj naoko nehajni potez zavara.
“I tako je gospodin Ateara otišao ravno ostalim starješinama”,
nastavio je Jacob. “Oni su bili jedini živi koji
su još znali, koji su se sjećali. Gospodin Ateara, Billy i
Harry na svoje su oči vidjeli svoje djedove kako se mijenjaju.
Kad im je stari Quil to rekao, potajice su se našli
sa Samom i objasnili mu.
Bilo mu je lakše nakon što je shvatio – nakon što
više nije bio sam. Znali su da neće biti jedini na kojeg
će utjecati povratak Cullenovih” – nehotice je izgovorio
to prezime s gorčinom u glasu – “ali niko drugi nije bio
dovoljno star. I tako je Sam pričekao da mu se mi ostali
pridružimo...”
“Cullenovi pojma nisu imali”, prošaptala sam. “Vjerovali
su da vukodlaci više ovdje ne postoje. Nisu znali
da će vas promijeniti svojim dolaskom ovamo.”
“To ne mijenja činjenicu da je tako bilo.”
“Podsjeti me da ti se nikada ne zamjerim.”
“Misliš da bih trebao praštati u istoj mjeri kao i ti?
Ne možemo svi biti sveci i mučenici.”
“Daj odrasti, Jacobe.”
“Da bar mogu”, tiho je promrmljao.
Zagledala sam se u njega, nastojeći shvatiti taj odgovor.
“Što?”
Jacob se zahihotao. “To ti je jedna od onih mnogih
čudnih stvari koje sam spomenuo.”
“Ti... ne možeš... odrasti?”, rekla sam tupo. “Što to
znači? Da... ne stariš? To je neka šala?”
“A, ne”, odsječno je odgovorio.

Osjetila sam kako mi krv navire u lice. Suze – suze
gnjeva – ispunile su mi oči. Zubi su mi se stisnuli i čujno
zaškrgutali.
“Bella? Pa što sam rekao?”
Opet sam bila na nogama, čvrsto stisnutih šaka, dok
mi se cijelo tijelo treslo.
“Ti. Ne. Stariš”, zarežala sam kroz zube.
Jacob me blago povukao za ruku, ne bih li sjela.
“Niko od nas ne stari. Što je sad s tobom?”
“Jesam li ja jedina koja mora ostarjeti? Starim svakog
smrdljivog dana!”, gotovo sam vrisnula, raširivši ruke.
Negdje duboko u sebi shvaćala sam da imam napadaj
bijesa poput Charlieja, ali taj racionalni dio mene bio je
duboko u sjeni onog iracionalnog. “Dovraga! Kakav je
ovo svijet? Gdje je tu pravda?”
“Daj se smiri, Bella.”
“Začepi, Jacobe. Samo začepi! To je tako nepošteno!”
“Jesi li ti to ozbiljno upravo udarila nogom o zemlju?
Mislio sam da to cure rade samo na televiziji.”
Zarežala sam, ne naročito dojmljivo.
“Nije to tako strašno kao što ti to očito misliš. Sjedni,
pa ću ti objasniti.”
“Stajat ću.”
Zakolutao je očima. “Okej. Kako god hoćeš. Ali, slušaj,
ostarjet ću ja... jednoga dana.”
“Objasni.”
Potapšao je deblo kraj sebe. Načas sam ga mrko pogledala,
ali onda sam sjela; bijes mi je izgorio jednako
brzo kao što je i buknuo, pa sam se primirila dovoljno
da shvatim kako pravim budalu od sebe.
“Kada steknemo dovoljno samokontrole da prekinemo...”,
rekao je Jacob. “Kad se prestanemo fazirati jedno
ozbiljnije razdoblje, opet počnemo starjeti. Nije to
lako.” Odmahnuo je glavom, naglo pun dvojbe. “Trebat
će jako dugo da se naučimo tako obuzdavati, mislim.
Čak ni Sam nije još dotle došao. Jasno, ne pomaže nam
to što u neposrednom susjedstvu živi golemi vampirski
koven. Ne može nam ni pasti na pamet da prestanemo
dokle god plemenu budu trebali zaštitnici. Ali ne razbijaj
ti time glavu, u svakom slučaju, jer sam ja već stariji
od tebe, barem u tjelesnom pogledu.”
“O čemu ti to?”
“Pogledaj me, Bells. Izgledam li kao šesnaestogodišnjak?”
Odmjerila sam pogledom njegovo mamutsko tijelo,
nastojeći biti objektivna. “Pa ne baš, valjda.”
“Nimalo. Jer mi dosegnemo puni stas u roku od nekoliko
mjeseci nakon što se vukodlački gen pokrene.
Paklenski naglo izrastanje.” Složio je facu. “U tjelesnom
pogledu, vjerojatno mi je oko dvadeset pet godina. Tako
da nema potrebe da šiziš oko toga da si prestara za mene
još barem nekih sedam godina.”
Oko dvadeset pet godina. Taj mi je pojam sasvim pomutio
misli. Ali sjećala sam se onog izrastanja – sjećala
sam ga se kako mi naočigled naglo raste i popunjava se.
Sjećala sam se kako je drugačije izgledao iz dana u dan...
Odmahnula sam glavom, jer mi se zavrtjelo.
“Onda, želiš li da ti ispričam do kraja o Samu, ili si se
mislila još malo derati na mene zbog stvari koje su izvan
moje kontrole?”
Duboko sam udahnula. “Oprosti. Starenje mi je slaba
tačka. Pogodio si me u živac.”
Jacob je stisnuo oči; izgledao je kao da pokušava
odrediti kako da nešto sroči.
Kako nisam htjela razgovarati o istinski osjetljivim
temama – mojim planovima za budućnost, ili pogodbama
koje bi takvi planovi mogli prekršiti, potaknula sam
ga. “Dakle, nakon što je Sam shvatio što se zbiva, nakon
što je imao Billyja i Harryja i gospodina Atearu, kažeš da
mu više nije bilo tako teško. I, kao što si također rekao,
ima to i dobrih strana...” Načas sam oklijevala. “Zbog
čega ih Sam tako mrzi? Zbog čega želi da ih i ja mrzim?”
Jacob je uzdahnuo. “E, to je stvarno čudan dio priče.”
“Profesionalka sam za čudno.”
“Da, znam.” Iscerio se prije nego što će nastaviti. “Dakle,
u pravu si. Sam je sada znao što se to zbiva, i sve je bilo
gotovo u redu. U većini pogleda, život mu se vratio, pa, ne
baš sasvim u normalu. Ali bio je bolji.” Zatim se Jacobovo
lice ukrutilo, kao da slijedi nešto bolno. “Sam to nije mogao
povjeriti Lei. Ne bismo smjeli to reći nikome ko ne
mora nužno znati. A nije bilo potpuno bezopasno da je on
uz nju – ali varao je, baš kao i ja s tobom. Leah se silno razljutila
na njega jer joj nije htio reći što se zbiva – gdje je bio,
kamo to ide noću, zašto je uvijek tako iscrpljen – ali nekako
su izlazili na kraj s time. Trudili su se. Zaista su se voljeli.”
“Je li ona otkrila u čemu je stvar? To se dogodilo?”
Odmahnuo je glavom. “Ne, nije u tome bio problem.
Njezina sestrična Emily Young došla joj je jednog
vikenda u posjet iz rezervata Makaha.”
Zgranula sam se. “Emily i Leah su sestrične?”
“Iz drugog koljena. Ali bliske su. Bile su kao sestre
dok su bile male.”
“To je... užasno. Kako je Sam mogao... ?” Nisam dovršila
rečenicu, odmahujući glavom.
“Nemoj ga još osuđivati. Je li ti iko ikada rekao... Jesi
li ikada čula za utiskivanje?”

“Utiskivanje?” Ponovila sam nepoznatu riječ. “Ne.
Što to znači?”
“To ti je jedna od tih bizarnih stvari s kojima se moramo
nositi. Ne događa se svima. Zapravo, to je rijetka
iznimka, a ne pravilo. Sam je tada već bio čuo sve priče,
priče koje smo svi mi nekoć smatrali legendama. Čuo je
za utiskivanje, ali nije ni sanjao...”
“Što je to?”, priupitala sam ga.
Jacobove oči odlutale su prema okeanu. “Sam je doista
volio Leu. Ali kad je vidio Emily, to više nije bilo
bitno. Ponekad... ne znamo tačno zbog čega... otkrijemo
svoje životne partnere na taj način.” Oči su mu načas
pogledale prema meni, a lice mu se zarumenjelo. “Hoću
reći... duševne partnere.”
“Na koji to način? Kroz ljubav na prvi pogled?” Posprdno
sam se iscerila.
Jacob se nije smješkao. U tamnim mu se očima vidio
prijekor na moju reakciju. “To je nešto malčice moćnije.
Nešto apsolutnije.”
“Oprosti”, promrmljala sam. “Ozbiljno to govoriš, zar ne?”
“Da, tako je.”
“Ljubav na prvi pogled? Ali moćnija?” U glasu mi se
još čula sumnja, a on ju je razabrao.
“Nije to lako objasniti. Ionako nije bitno.” Suzdržano
je slegnuo ramenima. “Htjela si čuti što se to dogodilo
Samu da je zamrzio vampire zbog toga što su ga promijenili,
da je zamrzio sebe. I eto što se dogodilo. Slomio
je Lei srce. Pogazio je svako obećanje koje joj je dotada
dao. Svakoga dana on vidi prijekor u njezinim očima, i
zna da ona ima pravo.”
Naglo je ušutio, kao da je rekao nešto što nije namjeravao.
“Kako se Emily postavila? Ako su ona i Leah bile bliske...
?” Sam i Emily potpuno su pristajali jedno uz drugo,
kao dva djelića slagalice tačno oblikovana da se spoje.
Ipak... kako je Emily prešla preko činjenice da je on dotad
pripadao jednoj drugoj? I to gotovo pa njezinoj sestri.
“Isprva je bila jako ljuta. Ali teško se oduprijeti tolikoj
predanosti i obožavanju.” Jacob je uzdahnuo. “A
Sam joj je onda mogao sve ispričati. Nema pravila koja
te mogu sputati kada pronađeš svoju drugu polovicu.
Znaš kako je nastradala?”
“Aha.” U Forksu se pričalo da ju je unakazio medvjed,
ali ja sam znala tajnu.
Vukodlaci su nestabilni, kazao mi je Edward. Ljudi uz
njih nastradaju.
“Pa, za divno čudo, tako su nekako i razriješili stvar.
Sam se tako užasnuo, tako zgadio samome sebi, tako
ispunio mržnjom prema onome što je učinio... Bio bi se
bacio pod autobus, kad bi joj od toga bilo lakše. Možda
bi se svejedno bacio, samo da pobjegne od onoga što je
učinio. Bio je shrvan... A onda je, nekako, ona počela
tješiti njega, a nakon toga...”
Jacob nije dovršio misao, a ja sam osjetila da je priča
postala odviše osobna da bi se dijelila.
“Sirota Emily”, prošaptala sam. “Siroti Sam. Sirota
Leah...”
“Da, Leah je izvukla najdeblji kraj”, složio se. “Hrabro
se ona nosi. Bit će djeveruša.”
Pogledala sam u daljinu, prema nazubljenim stijenama
što su se uzdizale iz okeana kao zatupasti odsječeni
prsti na južnom obodu zaljeva, dok sam pokušavala sve
to shvatiti. Osjećala sam kako me on gleda, kako čeka
da nešto kažem.
“To se dogodilo i tebi?”, napokon sam ga upitala, ne
pogledavši ga. “Takva ljubav na prvi pogled?”
“Ne”, kratko mi je odgovorio. “Sam i Jared su jedini.”
“Hmm”, rekla sam, nastojeći zvučati kao da ga pitam
iz puke pristojnosti. Laknulo mi je, i pokušala sam
sama sebi protumačiti tu reakciju. Zaključila sam da mi
je naprosto drago što on ne tvrdi da između nas dvoje
postoji nekakva mistična, vučija spona. Odnos nam je
ionako već bio dovoljno nejasan. Nije mi trebalo više
nadnaravnoga u njemu od onoga s čime sam se ionako
morala nositi.
I on je utihnuo, i ta je tišina postala pomalo nezgodna.
Slutila sam da mi je bolje ne znati što on misli.
“Kako je to ispalo s Jaredom?”, upitala sam ga da prekinem
šutnju.
“Nije bilo nikakve drame. Radilo se samo o djevojci
koja je cijele godine sjedila kraj njega u školi, a nije
ju dvaput pogledao. A onda, nakon što se promijenio,
vidio ju je opet i nikad više nije pogledao nijednu drugu.
Kim se oduševila. Bila je silno zaljubljena u njega.
U dnevniku je posvuda zapisivala svoje ime s njegovim
prezimenom.” Podrugljivo se nasmijao.
Namrštila sam se. “Jared ti je to rekao? Nije smio.”
Jacob se ugrizao za usnu. “Valjda se ne bih trebao
smijati. Makar je zbilja bilo smiješno.”
“Koji duševni partner.”
Uzdahnuo je. “Jared nam ništa nije namjerno rekao.
Već sam ti kazao to, sjećaš se?”
“A, da. Jedan drugome možete čuti misli, ali samo
kad ste vukovi, je l’ tako?”
“Tako je. Baš kao i tvoj krvopija.” Prostrijelio me pogledom

“Edward”, ispravila sam ga.
“Jasno, jasno. Tako sam saznao toliko o tome kako je
bilo Samu. Nije da bi nam on sve to ispričao da je imao
izbora. Zapravo, to je nešto što svi mi mrzimo.” U glasu
mu se odjednom začula oštra gorčina. “To je grozno.
Nema intime, nema tajni. Sve čega se stidiš izloženo je
svima na dlanu.” Stresao se.
“Zvuči užasno”, prošaptala sam.
“Dobro to dođe, ponekad, kad se moramo koordinirati”,
rekao je preko volje. “Svake stote godine kad nam
neki krvopija zađe na teritorij. S Laurentom je bilo zabavno.
A da nam Cullenovi nisu zasmetali prošle subote...
uh!” Prostenjao je. “Mogli smo je srediti!” Ljutito je
stisnuo šake.
Lecnula sam se. Ma koliko da sam se brinula zbog
toga da bi Jasper ili Emmett mogli nastradati, to nije
bilo ni izbliza slično mojoj panici na pojam da bi se Jacob
mogao sukobiti s Victorijom. Emmett i Jasper bili
su nešto najsličnije neuništivosti što sam mogla zamisliti.
Jacob je i dalje bio topao, i dalje razmjerno ljudski.
Smrtan. Pomislila sam na Jacoba pred Victorijom, dok
joj vjetar nosi jarku kosu oko neobično mačkastog lica...
i stresla se.
Jacob me znatiželjno pogledao. “Ali nije li tako cijelo
vrijeme i tebi? Dok ti je on u glavi?”
“O, ne. Edward mi nikad nije u glavi. On bi to samo
želio.”
Jacobovo lice posve se zbunilo.
“On me ne čuje”, pojasnila sam mu s tračkom nadmenosti
u glasu, iz stare navike. “Ja sam jedina osoba
koju on ne čuje. Ne znamo zašto je to tako.”
“Čudno”, rekao je Jacob.
“Baš.” Nadmenost se izgubila. “To vjerojatno znači
da mi nešto nije u redu s mozgom”, priznala sam.
“Znao sam ja već da nešto nije u redu s tvojim mozgom”,
promrsio je Jacob.
“Hvala.”
Sunce je odjednom granulo kroz oblake, neočekivano,
iznenadivši me, pa sam morala stisnuti oči zbog
sjajnog odraza s vode. Sve je promijenilo boju – valovi iz
sive u modru, krošnje iz mutne maslinaste u žarki žad,
a kamenčići duginih boja zasvjetlucali su kao dragulji.
Neko smo vrijeme samo škiljili, puštajući da nam se
oči prilagode. Nije se čulo ništa osim šuplje rike valova
što odjekuje sa svake strane zaštićenog zaljeva, tihog
struganja kamičaka o kamičke nošene vodom, i zova galebova
visoko nad nama. Bilo je vrlo spokojno.
Jacob se smjestio bliže meni, tako da mi se oslanjao o
ruku. Bio je tako topao, pa sam nakon minute, sa sebe
skinula kabanicu. Ispustio je tihi, zadovoljni uzdah iz
dna grla, te položio obraz na moje tjeme. Osjećala sam
kako mi sunce grije kožu – premda nije bilo baš tako toplo
kao Jacob – i dokono se upitala koliko će mi trebati
da sva izgorim.
Zamišljeno sam okrenula desnu ruku na stranu i počela
promatrati kako se sunčevo svjetlo blago ljeska s
ožiljka koji mi je James ondje ostavio.
“O čemu razmišljaš?”, prošaptao je.
“O suncu.”
“Mmm. Godi.”
“O čemu ti razmišljaš?”, upitala sam ga.
Tiho se zahihotao. “Sjetio sam se onog debilnog filma
na koji si me odvela. I Mikea Newtona koji riga po
svemu oko sebe.”
I ja sam se nasmijala, iznenadivši se koliko mi je
vrijeme promijenilo tu uspomenu. Nekoć je bila puna
stresa, puna zbunjenosti. Toliko se toga promijenilo te
noći... A ja se sada mogu smijati tome. To je bila zadnja
noć koju smo Jacob i ja proveli skupa prije nego što je
on saznao istinu o svome podrijetlu. Zadnja ljudska uspomena.
Sada neobično ugodna uspomena.
“To mi nedostaje”, rekao je Jacob. “Kako je nekada
sve bilo tako lako... nezamršeno. Drago mi je što imam
dobro pamćenje.” Uzdahnuo je.
Osjetio je naglu napetost u mome tijelu, kad je svojim
riječima potaknuo jednu moju uspomenu.
“Što je bilo?”, upitao me.
“Kad smo kod tog tvog dobrog pamćenja...” Odmaknula
sam se od njega da mu vidim lice. Trenutačno je
bilo zbunjeno. “Bi li mi možda rekao što si to radio u
ponedjeljak ujutro? Mislio si o nečemu što je pogodilo
Edwarda.” Pogodilo nije baš bila prava riječ, ali htjela
sam odgovor, pa sam smatrala da je najpametnije ne početi
prestrogo.
Jacobovo lice je zasjalo kad je shvatio na šta mislim,
pa se nasmijao. “Samo sam mislio o tebi. Nije mu se
naročito svidjelo, zar ne?”
“O meni? Što o meni?”
Jacob se nasmijao, ovaj put s oštrijim prizvukom.
“Sjećao sam se kako si izgledala one noći kad te Sam
pronašao – vidio sam mu to u glavi, pa kao da sam bio
tamo; ta uspomena odonda proganja Sama, znaš. A ondam
se sjetio kako si izgledala kad si prvi put došla do
mene. Kladim se da ni ne shvaćaš koliko si tada bila
smoždena, Bella. Protekli su tjedni prije nego što si opet
počela izgledati ljudski. I sjetio sam se kako si se stalno
obavijala rukama, ne bi li nekako spriječila da se ne raspadneš...”
Jacob se lecnuo, a onda je odmahnuo glavom.
“Teško mi je prisjećati se koliko si tužna bila, a ja nisam
bio kriv za to. Pa sam računao da će njemu biti još teže.
A i mislio sam da bi trebao vidjeti što je to učinio.”
Pljesnula sam ga po ramenu. Ruka me zaboljela. “Jacobe
Black, da to više nisi ponovio! Obećaj mi.”
“Nema šanse. Mjesecima se nisam tako dobro proveo.”
“Tako mi svega, Jake – ”
“Ma daj, saberi se, Bella. Kad ću ga opet vidjeti? Ništa
se ti ne brini.”
Ustala sam , a on me uhvatio za ruku kad sam krenula
odande. Pokušala sam se otrgnuti.
“Odlazim, Jacobe.”
“Ne, ne idi još”, pobunio se i čvršće me uhvatio. “Žao
mi je. I... okej, neću to ponoviti. Obećavam.”
Uzdahnula sam. “Hvala, Jake.”
“Hajde, idemo natrag do mene kući”, rekao je gorljivo.
“Zapravo, mislim da bih stvarno trebala poći. Angela
Weber me očekuje, a znam da se Alice brine. Ne bih je
htjela previše uzrujati.”
“Ali tek što si došla!”
“Čini se tako”, složila sam se. Pogledala sam sunce,
odnekud već u zenitu. Kamo je otišlo to vrijeme?
Obrve su mu se nadnijela nad oči. “Ne znam kada ću
te opet vidjeti”, kazao je povrijeđenim tonom.
“Doći ću ti idući put kad Edward ne bude bio tu”,
obećala sam mu ishitreno.
“Kad ga ne bude bilo tu?” Jacob je prevrnuo oči. “Lijep
opis onoga što on radi. Koji odurni paraziti.”
“Ako ne možeš biti pristojan, neću se uopće vratiti!”, priprijetila
sam mu i pokušala osloboditi ruku. Odbio je da me pusti.

“Ma daj, ne ljuti se”, rekao je, široko se osmjehujući.
“Refleksna reakcija.”
“Ako hoćeš da se opet pokušam vratiti, mora ti nešto
biti jasno, okej?”
Pričekao je.
“Vidiš”, objasnila sam mu. “Baš me briga ko je vampir,
a ko vukodlak. To je nebitno. Ti si Jacob, on je
Edward, a ja sam Bella. I ništa drugo nije bitno.”
Oči su mu se blago suzile. “Ali ja jesam vukodlak”,
nevoljko je rekao. “A on jest vampir”, dodao je s očitim
gađenjem.
“A ja sam djevica u horoskopu!”, iznureno sam viknula.
Podigao je obrve, odmjeravajući znatiželjno izraz
mojeg lica. Napokon je slegnuo ramenima.
“Ako stvarno možeš tako to doživljavati...”
“Mogu. I doživljavam.”
“Okej. Samo Bella i Jacob. Ne trebaju nam nikakve
munjene djevice u horoskopu.” I nasmiješio mi se onim
toplim, poznatim smiješkom koji mi je tako nedostajao.
Osjetila sam kako se u odgovor i meni smiješak razliježe
licem.
“Stvarno si mi nedostajao, Jake”, priznala sam mu
bez razmišljanja.
“I ti meni.” Osmijeh mu se raširio. Oči su mu bile
sretne i bistre, napokon oslobođene one ljutite gorčine.
“Više nego što znaš. Hoćeš li se brzo vratiti?”
“Čim budem mogla”, obećala sam mu.

6. ŠVAJCARSKA

Dok sam se vozila kući, nisam naročito pazila na
mokru cestu koja se presijavala na suncu. Razmišljala
sam o lavini podataka koje je Jacob podijelio sa mnom,
nastojeći si ih složiti u glavi, prisiliti da svi skupa imaju
smisla. Usprkos tom opterećenju, bilo mi je lakše. Kad
sam vidjela kako se Jacob smiješi, kad smo pretresli sve
tajne... situacija nije postala savršena, ali postala je bolja.
Imala sam pravo što sam otišla. Jacob me trebao. A opasnosti,
pomislila sam škiljeći od odsjaja, očito nije bilo.
“Ma, drek”, zacvilila sam.
Razmislila sam bih li stala uz cestu. Ali bila sam tako
strašljiva da se nisam htjela već sada suočiti s njim. Računala
sam da ću imati vremena da se pripremim... i Charlieja
uza sebe kao branu. To bi ga barem prisililo da ne diže glas.
Volvo me slijedio na samo nekoliko centimetara razdaljine.
Gledala sam ravno u cestu pred sobom.
Kao potpuna kukavica, odvezla sam se ravno do Angele
ni jedanput ne pogledavši u zažarene oči koje sam
osjećala u retrovizoru.
Slijedio me sve dok nisam stala uz trotoar pred kućom
Weberovih. Nije stao, a ja nisam pogledala prema
njemu kad je prošao. Nisam htjela vidjeti izraz na njegovom
licu. Pretrčala sam kratku betonsku stazicu do
Angelinih ulaznih vrata čim se izgubio s vidika.
Ben mi je otvorio još dok sam kucala, kao da je stajao
odmah pokraj vrata.
“Hej, Bella!”, iznenađeno je rekao.
“Bok, Ben. Ovaj, je li Angela tu?” Upitala sam se nije
li Angela zaboravila na naš dogovor, a onda sam se lecnula
na pomisao da bih morala ranije otići kući.
“Naravno”, rekao je Ben baš kad je Angela doviknula:
“Bella!”, i pojavila se na vrhu stubišta.
Ben mi je virnuo preko ramena kad smo oboje začuli
zvuk automobila na cesti; nisam se prepala – ovaj je motor
kašljucavo zastao, a onda glasno prasnuo iz ispušne
cijevi. Nije zvučao nimalo slično mekom brujanju volvoa.
To se zacijelo pojavio onaj kojega je Ben očekivao.
“Stigao je Austin”, rekao je Ben kad je Angela došla
do njega.
Vozač je zatrubio s ulice.
“Vidimo se poslije”, obećao joj je Ben. “Već mi nedostaješ.”
Stavio je ruku Angeli oko vrata i spustio je do svoje
visine da je može gorljivo poljubiti. Nakon sekundu-
-dvije, Austin je opet zatrubio.
“’Đenja, Ang! Volim te!”, viknuo je Ben dok je protrčavao
kraj mene.
Angela se zanjihala, blago rumena u licu, a onda došla
sebi i mahala im sve dok se Ben i Austin nisu izgubili
s vida. Zatim se okrenula prema meni i žalosno osmjehnula.
“Hvala ti zbog ovoga, Bella”, rekla je. “Iz dna duše.
Ne samo da mi spašavaš ruke od trajne ozljede, nego si
me upravo i poštedjela dva sata gledanja loše sinhroniziranog
filma o borilačkim vještinama potpuno lišenog
radnje.” Uzdahnula je od olakšanja.
“Drago mi je biti na usluzi.” Osjećala sam malo manju
paniku, disala sam malo ravnomjernije. Ovdje je sve
bilo tako obično. Angeline jednostavne ljudske drame
neobično su me smirivale. Bilo je lijepo znati da je život
bar negdje normalan.
Otišla sam za Angelom na kat, u njezinu sobu. Nogama
je usput razmicala igračke. U kući je bilo neuobičajeno
mirno.
“Gdje su tvoji?”
“Roditelji su odveli blizance u Port Angeles na neki
rođendan. Stvarno ne mogu vjerovati da ćeš mi pomoći
oko ovoga. Ben se pravi da ima upalu mišića.” Složila je
facu.
“Drage volje”, rekla sam, a onda ušla u Angelinu
sobu i ugledala hrpe pripremljenih omotnica.
“Oh!”, zgranula sam se. Angela me pogledala s isprikom
u očima. Sad mi je bilo jasno zbog čega je toliko
odgađala ovaj posao, a i zašto se Ben prepredeno izvukao.
“Mislila sam da preuveličavaš”, priznala sam joj.
“Da bar. Sigurna si da ti se da to raditi?”
“Samo ti mene uposli. Imam cijeli dan vremena.”
Angela je razdijelila jednu hrpu napola i stavila majčin
adresar između nas na radnom stolu. Neko smo vrijeme
organizirale posao, a zatim su se samo čula naša
penkala kako tiho stružu po papiru.

“Što Edward večeras radi?”, upitala me nakon nekoliko
minuta.
Penkalo mi se zarilo u omotnicu na kojoj sam radila.
“Emmett se vratio kući za vikend. Navodno su otišli na
planinarenje.”
“To si rekla kao da nisi sigurna.”
Slegnula sam ramenima.
“Imaš sreće što Edward ima braću s kojom može ići
na sva ta planinarenja i izlete. Ne znam kako bih se snašla
da Ben nema Austina za sve te muške stvari.”
“Aha, ti izlasci u prirodu nisu baš za mene. A nikako
ne bih ni mogla držati korak s njima.”
Angela se nasmijala. “I meni je draže biti u kući.”
Zatim se opet posvetila svojoj hrpi. Ja sam napisala
još četiri adrese. Uz Angelu nikad nije bilo pritiska da se
stanka u razgovoru ispuni besmislenim čavrljanjem. Kao
i Charlieju, nije joj smetala tišina.
Ali, kao i Charlie, također je katkad previše dobro
opažala štošta.
“Nešto nije u redu?”, upitala me sada tihim glasom.
“Djeluješ mi... zabrinuto.”
Krotko sam se osmjehnula. “Zar je to tako očito?”
“Pa nije baš.”
Vjerojatno je samo lagala da mi udovolji.
“Ne moramo o tome ako ne želiš”, smirila me. “Saslušat
ću te, ako misliš da će ti to pomoći.”
Spremala sam joj se reći hvala, ali ne, hvala. Napokon,
previše sam tajni morala sačuvati. Zaista nisam
mogla raspravljati o svojim problemima s ljudskom osobom.
To se protivilo pravilima.
A ipak sam upravo to odjednom poželjela učiniti,
neobično jako. Željela sam razgovarati s normalnom,
ljudskom prijateljicom. Željela sam joj se malo potužiti,
kao i svaka druga tinejdžerka. Željela sam da moji problemi
budu toliko jednostavni. Također bi bilo lijepo
imati nekoga izvan cijele ove zavrzlame s vampirima i
vukodlacima, da mi pomogne da sagledam situaciju iz
drugačije perspektive. Nekoga objektivnog.
“Gledat ću ja svoja posla”, obećala mi je Angela i
osmjehnula se, zapisujući novu adresu.
“Ne”, rekla sam. “Imaš pravo. Tačno, zabrinuta sam.
Zbog... zbog Edwarda.”
“Što je bilo?”
Tako se lako moglo razgovarati s Angelom. Kad bi
postavila takvo pitanje, bilo mi je jasno da nije tek morbidno
radoznala, ili da bi htjela čuti trač, kao, recimo,
Jessica. Marila je za to što sam zabrinuta.
“Ma, ljut je na mene.”
“To mi je teško zamisliti”, rekla je. “Zbog čega se
ljuti?”
Uzdahnula sam. “Sjećaš se Jacoba Blacka?”
“Ah”, rekla je.
“Eto.”
“Ljubomoran je.”
“Ne, nije ljubomoran...” Trebala sam držati jezik za zubima.
Nikako joj nisam mogla objasniti to kako treba. Ali
svejedno sam htjela pričati s njom i dalje. Nisam ni shvaćala
koliko mi nedostaju ljudski sugovornici. “Edward
smatra da Jacob... loše utječe na mene, valjda. Da je nekako...
opasan. Znaš u koliku nevolju sam dospjela prije
nekoliko mjeseci... Makar, sve su to gluposti.”
Iznenadila sam se vidjevši da Angela odmahuje glavom.
“Što je?”, upitala sam je.
“Bella, vidjela sam kako te Jacob Black gleda. Kladim
se da je pravi problem ljubomora.”
“Nije to tako s Jacobom.”
“Za tebe možda nije. Ali za Jacoba...”
Namrštila sam se. “Jacob zna kakvi su moji osjećaji.
Sve sam mu kazala.”
“Edward je samo čovjek, Bella. Reagirat će kao i svaki
drugi dečko.”
Složila sam grimasu. Na to nisam imala odgovora.
Potapšala me po nadlanici. “Proći će ga to.”
“Nadam se. Jake prolazi pomalo teško razdoblje. Potrebna
sam mu.”
“Ti i Jacob ste dosta bliski, zar ne?”
“Kao da smo rod”, složila sam se.
“A on Edwardu nije drag... To mora da je teško. Pitam
se kako bi se Ben tu postavio”, zamislila se.
Blago sam se osmjehnula. “Vjerojatno kao i svaki
drugi dečko.”
Iscerila se. “Vjerojatno.”
Zatim je promijenila temu. Angela nije bila sklona
zabadanju nosa u tuđe stvari, a činilo se da shvaća kako
ne želim – ne mogu – reći više od toga.
“Jučer su mi dodijelili sobu u domu. U najdaljoj
zgradi od sveučilišnog kampusa, naravno.”
“Je li Ben već saznao gdje će biti njegova soba?”
“U zgradi najbližoj kampusu. Uvijek mu se posreći.
A ti? Jesi li odlučila gdje ćeš studirati?”
Zagledala sam se u pisanje, udubivši se u svoje nespretne
žvrljotine. Načas me smela pomisao na Angelu i
Bena na Sveučilištu Washington. Za samo nekoliko mjeseci
oni odlaze u Seattle. Hoće li tada ondje biti sigurno?
Hoće li se divlja, mlada vampirska prijetnja odseliti

Hoće li tada postojati neko novo mjesto, neki
drugi grad koji se grozi nad novinskim naslovima iz filmova
strave?
Hoću li ja biti krivac za te nove naslove?
Pokušala sam smetnuti to s uma. Odgovorila sam joj
na pitanje trenutak prekasno. “Na Aljasku, mislim. Na
tamošnje sveučilište u Juneauu.”
Glas joj je odisao iznenađenjem. “Aljaska? O. Zbilja?
Hoću reći, to je super. Samo sam mislila da ćeš otići na
neko... toplije mjesto.”
Kratko sam se nasmijala, zureći i dalje u omotnicu.
“Aha. Forks mi je baš promijenio životne nazore.”
“A Edward?”
Premda su mi na spomen tog imena leptirići zatreperili
u želucu, pogledala sam je sa širokim osmijehom.
“Aljaska ni Edwardu nije prehladna.”
I ona se osmjehnula meni. “Naravno da nije.” A onda
je uzdahnula. “To je tako daleko. Nećeš moći često dolaziti
kući. Nedostajat ćeš mi. Hoćeš li mi se javljati emailom?”
Zapljusnuo me nalet tihe tuge; možda se nisam smjela
sada zbližavati s Angelom. Ali ne bi li bilo još tužnije
propustiti te posljednje prilike? Otresla sam se tih nesretnih
misli, ne bih li joj mogla zafrkantski odgovoriti.
“Ako budem mogla tipkati nakon ovoga.” Kimnula sam
prema hrpi ispisanih omotnica.
Nasmijale smo se, a nakon toga je bilo lako vedro
čavrljati o kolegijima i smjerovima studija dok smo privodile
ostatak kraju – morala sam samo ne misliti na to.
Uostalom, danas sam imala prečih briga.
Pomogla sam joj i oko lijepljenja maraka. Bojala sam
se otići.
“Kako ti je ruka?”, upitala me.
Protegnula sam prste. “Mislim da ću se opet moći
služiti njome... jednog dana.”
U prizemlju su se zalupila vrata, pa smo obje podigle
pogled.
“Ang?”, pozvao je Ben.
Pokušala sam se osmjehnuti, ali usne su mi drhtale.
“Rekla bih da mi je ovo znak za odlazak.”
“Ne moraš ići. Premda mi on vjerojatno namjerava
prepričati film... detaljno.”
“Charlie se ionako već sigurno pita gdje sam.”
“Hvala ti što si mi pomogla.”
“Bilo mi je lijepo, zapravo. Trebale bismo ponoviti
nešto ovakvo. Prijalo mi je malo ženskog društva.”
“Svakako.”
Začulo se blago kucanje na vratima njezine sobe.
“Uđi, Ben”, rekla je Angela.
Ustala sam i protegnula se.
“Hej, Bella! Preživjela si”, brzo me pozdravio Ben
prije nego što će otići na moje mjesto kraj Angele. Pogledao
je posao koji smo obavile. “Svaka čast. Šteta što
više ništa nije ostalo, jer sam mislio i ja...” Pustio je da
misao ostane nedovršena, a onda uzbuđeno počeo ispočetka.
“Ang, ne mogu vjerovati da si propustila ovaj! Bio
je fantastičan. Koji završni obračun – koreografija borbe
je nevjerojatna! Ima jedan tip – pa, morat ćeš to sama
vidjeti da shvatiš što ti hoću reći – ”
Angela me pogledala i zakolutala očima.
“Vidimo se u školi”, rekla sam i nasmijala se s nelagodom.
Uzdahnula je. “Vidimo se.”
Bila sam sva napeta na povratku do kamioneta, ali
ulica je bila prazna. Cijelu sam vožnju provela usplahireno
pogledavajući u sve retrovizore, ali nisam opazila ni
traga od srebrnog automobila.
Njegov auto nije bio ni pred kućom, premda je to
malo značilo.
“Bella?”, pozvao me Charlie kad sam otvorila ulazna vrata.
“Hej, tata.”
Zatekla sam ga u dnevnoj sobi, ispred televizora.
“Onda, kako ti je prošao dan?”
“Dobro”, rekla sam. Baš bih mu i mogla sve ispričati
– ionako će to ubrzo čuti od Billyja. Uostalom, to će ga
razveseliti. “Nisu me trebali na poslu, pa sam otišla dolje
u La Push.”
Na licu mu se nije vidjelo dovoljno iznenađenja. Već
se čuo s Billyjem.
“Kako je Jacob?”, upitao me Charlie, nastojeći zvučati
nezainteresirano.
“Dobro”, rekla sam jednako nehajno.
“Bila si kod Weberovih?”
“Aha. Adresirale smo joj sve pozivnice.”
“Lijepo.” Charlie se široko osmjehnuo. Bio je neobično
pažljiv, imajući u vidu da je upravo trajala utakmica.
“Drago mi je da si se danas družila s prijateljima.”
“I meni je.”
Prošetala sam do kuhinje, tražeći posla. Na nesreću,
Charlie je već oprao posuđe od ručka. Tako sam nekoliko
minuta samo stajala i gledala mrlju koju je sunčeva
svjetlost stvarala na podu. Ali znala sam da ne mogu
dovijeka odugovlačiti.
“Idem učiti”, izjavila sam tmurno i krenula na kat.
“Vidimo se”, dobacio mi je Charlie.
Ako preživim, pomislila sam .

Pažljivo sam zatvorila svoja vrata prije nego što ću se
okrenuti prema ostatku sobe.
Naravno da je bio unutra. Stajao je uza zid nasuprot
mene, u sjeni kraj otvorenog prozora. Lice mu je bilo
strogo, a držanje napeto. Šutke me strijeljao pogledom.
Lecnula sam se, očekujući provalu ljutnje, ali nije
došla. Samo je i dalje buljio, možda nijem od bijesa.
“Bok”, napokon sam rekla.
Lice kao da mu je bilo isklesano od kamena. Nabrojala
sam do sto u glavi, ali nije bilo promjene.
“Eh... dakle, još uvijek sam živa”, progovorila sam.
Potmulo mu se režanje otelo iz dubine prsa, ali izraz
mu se nije promijenio.
“Nije bilo nikakve štete”, ustvrdila sam i slegnula ramenima.
Pomaknuo se. Sklopio je oči i uhvatio se za korijen
nosa prstima desne ruke.
“Bella”, prošaptao je. “Imaš li ti pojma koliko mi je
malo trebalo da danas prijeđem liniju? Da prekršim pogodbu
i pođem po tebe? Znaš li ti što bi to značilo?”
Zgranula sam se, a on je otvorio oči. Bile su hladne i
teške kao noć.
“Ne možeš!”, kazala sam preglasno. Spustila sam glas
tako da me Charlie ne čuje, ali došlo mi je da viknem.
“Edwarde, samo im treba izlika za borbu. Jedva čekaju.
Ne smiješ nikada prekršiti pravila!”
“Možda oni nisu jedini kojima bi prijala borba.”
“Da nisi prvi počeo”, poklopila sam ga. “Vi ste sklopili
pogodbu – vi je se i držite.”
“Da te povrijedio – ”
“Dosta!”, prekinula sam ga. “Nema razloga za brigu.
Jacob nije opasan.”
“Bella.” Zakolutao je očima. “Nisi ti baš sposobna
najbolje prosuditi što jest ili nije opasno.”
“Znam da me Jake ne mora brinuti. A ne mora ni tebe.”
Zastrugao je zubima. Čvrsto je stiskao šake uz tijelo.
Još je stajao uza zid, tako mrsko daleko od mene.
Duboko sam udahnula i prešla sobu. Nije se pomaknuo
kad sam ga zagrlila. Uz tople zrake večernjeg sunca
na prozoru koža mu je djelovala posebno ledeno. A i
cijeli je bio leden, onako hladan i ukočen.
“Oprosti što si se brinuo zbog mene”, promrmljala
sam. Uzdahnuo je i blago se opustio. Uhvatio me rukama
oko struka.
“Brinuo je još blago rečeno”, prošaptao je. “Dan mi
je vrlo dugo trajao.”
“Nisi trebao saznati za to”, podsjetila sam ga. “Mislila
sam da ćeš dulje ostati u lovu.”
Pogledala sam mu u lice, u suzdržane oči; nisam to
isprva primijetila od nervoze, ali bile su pretamne. Kolobari
ispod njih bili su zagasito ljubičasti. Namrštila sam
se, negodujući.
“Kada je Alice vidjela da nestaješ, vratio sam se”,
objasnio je.
“Nisi trebao. Sada ćeš opet morati otići.” Namrštila
sam se još jače.
“Mogu pričekati.”
“To nema smisla. Hoću reći, znam da me nije mogla
vidjeti uz Jacoba, ali ti si trebao znati – ”
“Ali nisam”, rekao je. “A ti ne možeš očekivati da ću
ti dopustiti – ”
“O, da, mogu”, upala sam mu u riječ. “Upravo to i
očekujem – ”
“Ovo se više neće ponoviti.”
“Nego što! Jer ti idući put nećeš tako pretjerano reagirati.”
“Jer neće postojati idući put.”
“Shvaćam kad moraš otići, čak i ako mi se to ne sviđa
– ”
“To nije isto. Ja ne stavljam svoj život na kocku.”
“Ni ja.”
“Vukodlaci predstavljaju rizik.”
“Ne slažem se.”
“Ne mislim pregovarati o ovome, Bella.”
“Niti ja.”
Opet je čvrsto stisnuo šake. Osjetila sam ih na leđima.
Riječi su bez razmišljanja izašle iz mene. “Je li tu
stvarno riječ o mojoj sigurnosti?”
“Kako to misliš?”, oštro me upitao.
“Nisi možda...” Angelina teorija sada mi je djelovala
blesavije nego prije. Bilo mi je teško dovršiti misao. “Mislim,
ono, pa nije valjda da si ljubomoran, je l’ tako?”
Podigao je obrvu. “Nije li?”
“Budi ozbiljan.”
“Nego što – u svemu ovome ništa nije ni najmanje
smiješno.”
Sumnjičavo sam se namrštila. “Ili... je li tu riječ o nečemu
potpuno drugačijem? O nekom glupom shvaćanju
da su vampiri i vukodlaci vječni neprijatelji? Da nije to
samo obično testosteronsko – ”
Oči su mu se zažarile. “Tu je riječ samo o tebi. Meni
je jedino bitno da tebi ništa nije.”
Bilo je nemoguće posumnjati u crni žar u njegovim
očima.

“Okej”, uzdahnula sam. “Vjerujem ti. Ali nešto ću ti
reći – kada je riječ o tom glupom neprijateljstvu, mene
u to ne miješajte. Ja sam tu neutralna zemlja. Ja sam
Švajcarska. Odbijam da se uplićem u teritorijalne razmirice
mitoloških bića. Jacob mi je dio obitelji. Ti si mi...
pa, ne baš životna ljubav, jer očekujem da ću te voljeti
mnogo dulje od toga. Ti si ljubav mog cjelokupnog postojanja.
Briga me ko je vukodlak, a ko vampir. Ako se
ispostavi da je Angela vještica, nek nam se i ona slobodno
pridruži.”
Promatrao me šutke, stisnutih očiju.
“Švajcarska”, ponovila sam, da naglasim poantu.
Namrštio se, a onda uzdahnuo. “Bella...”, zaustio je,
a onda stao i zgađeno digao nos.
“Što je sad?”
“Pa... nemoj se uvrijediti, ali smrdiš kao pas”, kazao
mi je.
A onda se onako izvijeno osmjehnuo, pa sam znala
da je svađa završila. Zasad.
Edward je morao nadoknaditi propušteni odlazak
u lov, pa je odlučio otići u petak navečer s Jasperom,
Emmettom i Carlisleom u neki park prirode u sjevernoj
Kaliforniji gdje su se previše nakotile pume.
Nismo iznašli dogovor što se vukodlaka tiče, ali nije
me grizla savjest zato što sam pozvala Jakea – u kratkotrajnoj
prilici nakon što je Edward odvezao volvo kući,
a prije nego što mi se opet pojavio na prozoru – da mu
javim kako ću mu opet doći u subotu. Nisam to napravila
Edwardu iza leđa. Znao je moj stav. A ako mi opet
pokvari kamionet, odlučila sam javiti Jacobu da dođe po
mene. Forks je bio neutralan, baš kao i Švajcarska – baš
kao i ja.
I tako, kad sam u četvrtak izašla s posla i ugledala
gdje me u volvou umjesto Edwarda čeka Alice, u prvi
mah nisam ništa posumnjala. Suvozačka su vrata bila
otvorena, a glazba koju nisam prepoznala tresla je karoseriju
dubokim basovima.
“Hej, Alice”, viknula sam kroz to zavijanje dok sam
ulazila. “Gdje ti je brat?”
Pjevala je uz pjesmu, glasom za oktavu višim od melodije,
provijajući složenu harmoniju kroz nju. Kimnula
mi je glavom, zanemarivši moje pitanje jer se sva usredotočila
na glazbu.
Zatvorila sam svoja vrata i prekrila dlanovima uši.
Iscerila se i stišala glazbu tako da je postala tek pozadinska.
Zatim je u isti mah zaključala sva vrata i nagazila
na gas.
“Što je sad ovo?”, upitala sam je, polako osjećajući
nelagodu. “Gdje je Edward?”
Slegnula je ramenima. “Otišli su ranije.”
“O.” Pokušala sam suzbiti svoje apsurdno razočaranje.
Ako su otišli ranije, to samo znači da će se prije i
vratiti, podsjetila sam se.
“Svi su dečki otišli, pa imamo pidžama-parti!”, obznanila
je piskutavim, pjevnim glasićem.
“Pidžama-parti?”, ponovila sam, a sumnjičavost me
napokon obuzela.
“Zar nisi uzbuđena?”, ciknula je.
Uputila sam joj dug pogled, ravno u razdragane oči.
“Ti to mene otimaš, zar ne?”
Nasmijala se i kimnula glavom. “Do subote. Esme je
sve dogovorila s Charliejem; spavat ćeš dvije noći kod
mene, a ja ću te sutra voziti u školu i iz škole.”
Okrenula sam lice prema prozoru, škrgućući zubima.
“Žao mi je”, rekla je Alice, ne zvučeći ni najmanje
pokajnički. “Potplatio me.”
“Čime?”, prosiktala sam kroz zube.
“Poršeom. Potpuno je jednak onome koji sam ukrala
u Italiji.” Sretno je uzdahnula. “Ne bih ga smjela voziti
po Forksu, ali, ako želiš, možemo provjeriti koliko mu
treba odavde do L.A.-a – kladim se da bih te mogla vratiti
ovamo do ponoći.”
Duboko sam udahnula. “Mislim da radije ne bih”,
uzdahnula sam, potiskujući drhtaj.
Skrenule smo, i dalje prebrzo, na dugi prilazni put. Alice
nas je odvezla do garaže, a ja sam na brzinu pogledala automobile.
Između Emmettovog velikog džipa i Rosalieinog
crvenog karavana stajao je sjajni porše žute boje kanarinca.
Alice je elegantno iskočila i otišla pomilovati svoje
mito cijelom dužinom. “Zar nije krasan?”
“Prilično pretjerano”, progunđala sam u nevjerici.
“Dao ti je to samo da me dva dana držiš kao taoca?”
Alice je složila facu.
Sekundu potom, sinulo mi je, pa sam zgroženo zinula.
“To je za svaki put kad on ode, je l’ tako?”
Kimnula je glavom.
Zalupila sam svoja vrata i odmarširala prema kući.
Plesuckala je uz mene, ne kajući se i dalje.
“Alice, zar tebi ovo nije pomalo pretjerano ponašanje?
Mrvicu manijakalno, možda?”
“Nije baš.” Šmrknula je. “Tebi očito nije jasno koliko
opasan mladi vukodlak može biti. Pogotovo kad ih ja ne
mogu vidjeti. Edward ne može znati jesi li ti na sigurnom.
Ne bi smjela biti tako nesmotrena.”
Glas mi je postao jedak. “Da, jer je odlazak na vampirski
pidžama-parti vrhunac obazrivog ponašanja.”

Alice se nasmijala. “Pedikirat ću te i sve to”, obećala mi je.
Nije bilo tako strašno, osim što su me držali protiv
moje volje. Esme je poslužila talijansku hranu – i to dobru,
skroz iz Port Angelesa – a Alice je pripremila filmove
koje najviše volim. Čak je i Rosalie bila tamo, mirno,
u pozadini. Alice me stvarno htjela pedikirati, a ja sam
se upitala ne radi li ona sve što joj piše na nekakvom popisu
– koji je možda sastavila na temelju gledanja loših
humorističkih serija.
“Koliko dugo želiš ostati budna?”, upitala me kad su
mi se nožni prsti krvavocrveno presijavali. Moja natmurenost
nimalo joj nije umanjila oduševljenje.
“Ne želim ostati budna. Ujutro imamo nastavu.”
Napućila je usne.
“Gdje bih to trebala spavati, uostalom?” Odmjerila
sam kauč pogledom. Bio je malo kratak. “Zar me ne
možete samo držati pod prismotrom u mojoj kući?”
“Kakav bi to onda bio pidžama-parti?” Alice je iznureno
odmahnula glavom. “Spavat ćeš u Edwardovoj
sobi.”
Uzdahnula sam. Njegov je crni kožni kauč doista bio
duži od ovoga. Zapravo, zlatni tepih u njegovoj sobi vjerojatno
je bio dovoljno debeo da mi ni spavanje na podu
ne bi bilo naročito neudobno.
“Mogu li se barem vratiti kući po svoje stvari?”
Iscerila se. “To je već riješeno.”
“Smijem li posuditi tvoj telefon?”
“Charlie zna gdje si.”
“Nisam namjeravala nazvati Charlieja.” Namrštila
sam se. “Izgleda da moram otkazati dogovor.”
“O.” Stala se premišljati. “Nisam baš sigurna.”
“Alice!”, glasno sam jauknula. “Ma daj!”
“Okej, okej”, rekla je i odlepršala iz sobe. Vratila se za
pola sekunde s mobitelom u ruci. “Nije to izričito zabranio...”,
promrmljala je sebi u bradu dok mi ga je pružala.
Nazvala sam Jacobov broj, nadajući se da večeras ne
luta šumama s prijateljima. Imala sam sreće – javio mi
se upravo Jacob.
“Molim?”
“Hej, Jake, ja sam.” Alice me načas bezizražajno pogledala,
a onda se okrenula i otišla da sjedne na kauč
između Rosalie i Esme.
“Bok, Bella”, rekao je Jacob, odjednom oprezno. “Što
ima?”
“Ništa dobro. Ipak neću moći doći do tebe u subotu.”
Šutio je na trenutak. “Glupi krvopija”, naposljetku je
promrsio. “Mislio sam da odlazi iz mjesta. Zar ti nemaš
pravo na vlastiti život dok njega nema? Ili te možda zaključava
u mrtvački sanduk?”
Nasmijala sam se.
“Nije mi to baš smiješno.”
“Smijem se samo zato što si blizu”, kazala sam mu.
“Ali bit će ovdje u subotu, tako da to nije bitno.”
“To znači da će se hraniti tamo u Forksu?”, upitao je
Jacob ogorčeno.
“Ne.” Nisam dopustila da me njegov ton iritira. Bila
sam ljuta gotovo koliko i on. “Otišao je ranije.”
“O. Pa, čuj, dođi onda sada ovamo”, rekao je, iznenada
gorljivo. “Nije još tako kasno. Ili da ja dođem do
Charlieja?”
“Kad bih bar mogla. Nisam kod Charlieja”, kazala
sam kiselo. “U zarobljeništvu sam, recimo to tako.”
Šutio je dok mu je postajalo jasno što to znači, a onda
je zarežao.
“Doći ćemo po tebe”, obećao mi je hladno, automatski
progovorivši u množini.
Trnci su mi prošli hrptom, ali odgovorila sam mu
opuštenim, zafrkantskim tonom. “Ne dovodi me u iskušenje.
Mučili su me – Alice mi je lakirala nokte.”
“Ozbiljno ti govorim.”
“Nemoj. Samo se brinu da mi ništa ne bude.”
Opet je zarežao.
“Znam da je to blesavo, ali srce im je na mjestu.”
“Srce!”, zgrozio se.
“Žao mi je zbog subote”, ispričala sam se. “Moram u
krpe” – na kauč, ispravila sam se u sebi – “ali brzo ću ti
se opet javiti.”
“Sigurna si da će ti dopustiti?”, upitao me s gorkim
prezirom.
“Nisam sasvim.” Uzdahnula sam. “’Noć, Jake.”
“Vidimo se.”
Alice se naglo našla uz mene, pružajući ruku po mobitel,
ali već sam tipkala broj. Vidjela ga je.
“Ne bih rekla da je ponio mobitel”, rekla je.
“Ostavit ću mu poruku.”
Telefon je četiri puta zazvonio, a onda se začuo pisak.
Nije bilo pozdravne poruke.
“Da znaš da si u gabuli”, polako sam kazala, naglašavajući
svaku riječ. “U golemoj gabuli. Ljutiti grizliji
djelovat će ti pitomo u usporedbi s onime što te čeka
kod kuće.”
Zaklopila sam mobitel i vratila joj ga u ispruženu
ruku. “Završila sam.”
Iscerila se. “Baš je zabavno biti otmičar.”
“Idem ja spavati”, dala sam im do znanja i krenula na
kat. Alice mi se prikrpala.

“Alice”, uzdahnula sam. “Neću se iskrasti iz kuće. Ti
bi znala da to namjeravam, pa bi me ulovila ako se na
to odvažim.”
“Samo sam ti mislila pokazati gdje su ti stvari”, nedužno
je rekla.
Edwardova soba bila je na suprotnom kraju hodnika
na drugom katu, pa ju je bilo teško promašiti čak i kad
sam slabije poznavala golemu kuću. Ali kad sam upalila
svjetlo, zbunjeno sam zastala. Da nisam to ušla na pogrešna
vrata?
Alice se zahihotala.
To je ista ona soba, smjesta sam shvatila; samo je
namještaj drugačije razmješten. Kauč je sad stajao uza
sjeverni zid, a linija je bila gurnuta pod goleme police s
CD-ima – kako bi se napravilo mjesta za divovski krevet
koji je sada dominirao središnjim prostorom.
Južna staklena stijenka zrcalno je odražavala cijeli
prizor, pa je sve izgledalo još dvostruko gore.
Krevet je pristajao uz ostatak sobe. Pokrivač je bio
mutnozlatan, tek za nijansu svjetliji od zidova; okvir je
bio crn, izrađen od elegantno iskovanog željeza. Istančane
metalne ruže zavijale su se u viticama uz visoke stupove
i tvorile isprepletenu odrinu nad uzglavljem. Moja
je pidžama bila uredno složena u dnu kreveta, a kraj nje
je stajao moj neseser.
“Što je sad sve ovo?”, zgranula sam se.
“Pa nisi valjda ozbiljno mislila da će te tjerati da spavaš
na kauču, je li?”
Nešto sam nerazgovijetno promumljala dok sam
oprezno prilazila da dohvatim svoje stvari s kreveta.
“Ostavit ću te na miru”, nasmijala se Alice. “Vidimo
se ujutro.”
Nakon što sam oprala zube i obukla se, uzela sam
mekani pernati jastuk s golemog kreveta i odvukla zlatni
pokrivač na kauč. Znala sam da se blesavo ponašam, ali
bilo me baš briga. Poršei kao mito i kraljevske postelje
u kućama gdje niko ne spava – to mi je bilo više nego
iritantno. Ugasila sam svjetla i sklupčala se na kauču,
pitajući se hoću li moći zaspati ovako srdita.
U mraku, staklena stijenka više nije bila crno zrcalo
u kojemu se soba udvostručuje. Mjesečina je obasjavala
oblake koji su se vidjeli kroz prozor. Kad su mi se oči
prilagodile, razabrala sam raspršeni sjaj što ističe vrhove
krošanja i ljeska se s vidljivog djelića rijeke. Promatrala
sam tu srebrnkastu svjetlost, čekajući da mi kapci postanu
teški.
Začula sam blago kucanje na vratima.
“Što je sad, Alice?”, oštro sam prošaptala. Zauzela
sam odbrambeni stav, zamišljajući kako će posprdna biti
kad vidi moju priručnu postelju.
“Ja sam”, tiho je rekla Rosalie, otvarajući vrata dovoljno
da joj srebrnkasti sjaj dotakne savršeno lice.
“Mogu li ući?”